Josip Jole Mateša je samouki umjetnik iz Vodica koji pred svojom kućom u dvorištu ima pravi muzej u kojem prevladavaju drvo masline i kamen, a vrt je to pun kršćanske simbolike. Kad posjetitelji čuju Jolu kako objašnjava svoje radove znaju komentirati: „Šteta što nije svećenik!“  Njegove riječi o skulpturama Isusa, Gospe ili svetaca nisu puke informacije niti tek neke naučene fraze. On govori iz srca, iz duše. I doista, lijepo je čuti kršćanina laika koji  govori o Bogu s takvom lakoćom, vjerom i ljubavlju. Jednostavan čovjek iz naroda koji nije studirao ni govorništvo ni teologiju, ni kiparstvo ni književnost, a ipak Bog mu je dao razne darove.

Osim što dobro i lijepo govori, Jole dobro i i lijepo čini. Spomenimo samo neke dokaze toga, neke njegove radove koji stoje pred njegovom kućom: maslina posred vrta iz koje je izradio LIK ISUSA s podignutim rukama u zrak, a ta ista maslina je posađena i živa je tako da iz Isusa (od žive masline) rastu zelene grane. Pored Isusa je i lik svete MAJKE TEREZE koja drži kruh. Pored nje je kao mali bazen napravljena velika replika VIŠESLAVOVE KRSTIONICE, simbol pokrštavanja Hrvata. Malo podalje je KAMENA BUNJA, kućerak kakav se radio u vrtovima nekad kao zaklon od nevremena, napravljena od suhozida, koja izgleda kao špilja, a u kojoj su smještene BETLEHEMSKE FIGURE, sveta Obitelj. Opet dalje su figure ISUSA I GOSPE u prirodnoj veličini, od drveta masline. A iza svake skulpture je i duboka priča. Tu je i veliki ANĐEO od kamena koji u rukama ima bisernu školjku, a biser je MALI ISUS. Uglavnom, podosta motiva za jednu pravu kršćansku meditaciju.(vidi link)

Joline Božićne jaslice su već tradicionalno poznate u Vodicama, jer ih nastoji stalno raditi na originalan način. Više skulpture ne izlaže vani jer uvijek nešto nastrada od strane onih koji ne podnose kršćanstvo. Prošlogodišnje jaslice nazvane su KARDINALOVO SRCE, a Božićne figurice smještene su u poprsje blaženog kardinala ALOJZIJA STEPINCA.

Ove godine, za korizmu, Jole je napravio jedan veliki bijeli križ koji snažno progovara o stvarnosti koja pogađa Božje srce, a pogađa i hrvatski narod, a to je – pobačaj. Križ na kojem je pet nerođenih probodenih beba, kao pet Isusovih rana, s jednim natpisom iznad: „Krv njihova iz zemlje k meni viče“,  i drugim natpisom ispod: „Ako me mati i otac ostave Jahve će me primiti“ – izazvao je mnoge rasprave o tomu je li takvom križu mjesto u crkvi ili nije.    Ne moramo se u tomu slagati, ali u onom što je Jole želio poručiti MORAMO SE KAO KRŠĆANI SLOŽITI: ABORTUS JE UBOJSTVO! To je nedužno prolivena ljudska krv. To su ljudska bića kojima se bešćutno trgaju dijelovi tijela. A što se sve s abortiranom djecom radi, to je i duga i ružna priča. Jedne komadaju, a drugi na tom zarađuju. Strava. To je nedužna krv koja iz zemlje viče! I ako smo toga svjesni ne možemo puštati da se takvo što legalizira. Da se takav čin smatra – „izborom“, „slobodom“, „pravom“. Pri tom ni Jole niti kršćanstvo ne osuđuje one koji su takvo što počinili, jer mi ne znamo koliko je tko svjestan ili nije onog što se abortusom čini. No smije se osuditi zlo, grijeh. Reći što valja, a što ne. Reći da je abortus – ubojstvo, jer se radi o ljudskom biću, a ne nečem drugom. Reći da je to krv nedužnih ljudskih bića!

Ako smo Isusovi učenici mi ne možemo drugačije nego reći: Prestanite ljudi ubijati ljude! Prestanite to zvati pravom na izbor! Jer to su ljudi, pa neka su tako mali, tako sitni. To su ljudske rukice, to su djeca. Žao nam je majki koje su takvo što počinile, žao nam je da nose u sebi bolne uspomene i rane. Žao nam je i želimo da sve one pronađu svoju nadu i utjehu u Božjem milosrđu koje ih čeka u sakramentu svete ispovijedi. Bog prima svakog raskajana grešnika i daje mu novu priliku. Tako i majke koje su nekad pogriješile zbog ko zna čega, mogu u Bogu, svom Nebeskom Ocu pronaći svoju novu snagu i početi drugačije, stati u obranu nedužnih života. (vidi link)

Mogu učiniti da i druge majke ne bi pogriješile te nanijele štetu svom djetetu, ali i sebi.  Mentalitet u kojem živimo doprinosi zbunjenosti i ne daje jasnu sliku o onom što se događa kod pobačaja. Zlo se naziva dobrom. Sve se samo nazove lijepim imenom i daje dojam da tu nema ničeg lošeg. Ljudi postaju nesposobni razlikovati dobro od zla, kako objašnjava i papa Ivan Pavao II u enciklici „Evangelium vitae“ (vidi Evanđelje života br. 58)

Upravo zato, pozvani smo svatko na svoj način, posvijestiti ovu činjenicu. U suprotnom činimo grijeh iz propusta. Puštamo da se i dalje zemlja natapa krvlju nedužnih i da se takvo što ozakonjuje. Nismo svi Jole Mateša, nemamo svi iste talente niti iste mogućnosti djelovanja, ali svi možemo učiti nešto. Barem nešto. Dužni smo to, kao kršćani, svojoj braći i sestrama koji ne mogu ništa reći u svoju obranu. Dužni smo to, kao kršćani, ako želimo ostati kršćani, ostati Božji usred svijeta koji se izopačio.

Bog je gospodar života. On je onaj koji život daje i oduzima. On će jednom jednom pitati sve nas i za one najmanje među nama. I oni će nas pitati: „A što ste učinili s nama? Što ste učinili da nas zaštitite od ruku zlotvora?“  Pitat će to osobito pastire koji su najodgovorniji da čuvaju svoje stado od vukova – kako su čuvali ove najslabije? Koliko su jasno i glasno narodu ukazivali na zlo pobačaja? Pitat će i svakoga od nas: Na čijoj si ti strani? Na strani Života ili na strani Smrti? Na strani Abela ili na strani Kaina? Na strani Boga Oca ili na strani Oca laži? Što činiš u obrani nerođenih?

Jole čini nešto važno da posvijesti javnosti što je pobačaj. Ovaj križ nosi u “Hodu za život”, u prosvjedu protiv pobačaja. Mislim da ovaj Jolin križ govori snažnije nego mnoge propovijedi. 

Ako želimo biti Isusovi učenici, moramo biti na strani križa, na strani onih koji se razapinju na ovaj ili onaj način, na strani slabih, na strani onih koji su nedužni prolili svoju krv… Biti ZA ŽIVOT – OD ZAČEĆA, jer

krv njihova iz zemlje k nama viče…  

M.G., 26.5.2019.