9. prosinca 2004. Associated Press je izvijestio da najpoznatiji svjetski ateist, profesor filozofije Antony Flew, vjeruje u postojanje Boga. Cijeli svoj prethodni život proveo je dokazujući da Bog ne postoji. Objavio je preko 30 knjiga koje su oblikovale agendu modernog ateizma.

Antony Flew (1923.-2010.) nedvojbeno je bio najistaknutiji ateistički filozof u posljednjih 100 godina. Razvio je originalnu i urednu ateističku doktrinu, dao nove argumente protiv teizma. Ušao je u panteon najvećih ateističkih filozofa kao što su D. Hume, A. Schopenhauer, L. Feuerbach i F. Nietzsche. Stoga je njegovo obraćenje nesumnjivo bio veliki događaj.

Put u ateizam

Antony Flew rođen je u Londonu 1923. i odrastao je u Cambridgeu. Njegov je otac bio metodistički pastor, predavao je teologiju Novoga zavjeta na metodističkom koledžu u Cambridgeu i godinama je bio njegov rektor.

A. Flew je priznao da je kao dječak bio vrijedan i iskren kršćanin, ali ne baš revan. Molitve i odlazak u crkvu smatrao je teškom dužnošću.

Do kraja srednje škole, Antony je izgubio vjeru u Boga. Priznao je: “Kućna sredina u kojoj sam odgojen usadila mi je žar za kritičko istraživanje, što me je na kraju nagnalo da odbacim očevu vjeru” (Bog postoji , str. 39).

Jedan od glavnih razloga zašto je A. Flewa odbacio vjeru u Boga bio je problem postojanja zla. Mladić je tvrdio da je postojanje svemoćnog Boga punog ljubavi nespojivo s manifestacijama zla i patnje u svijetu.

Dječak je dugo skrivao svoj ateizam od roditelja. O svom odlasku iz vjere obavijestio ih je tek u siječnju 1946. godine.

Studij i akademska djelatnost

Antony je započeo studij na Sveučilištu Oxford 1942. Poziv u vojnu službu prekinuo je njegovo školovanje. No, u siječnju 1946. nastavio je redoviti studij. Diplomske ispite položio je s najvišom ocjenom 1947., a godinu dana kasnije počeo je predavati na Christ Church Collegeu u Oxfordu.

A. Flew je bio impresioniran znanjem poznatog pisca CS Lewisa, kojeg je mnogo puta susreo u Oxfordu. Smatrao ga je najuvjerljivijim kršćanskim apologetom.

U Oxfordu je Antony upoznao svoju buduću suprugu Annis Donnison. Iako Flew nije vjerovao u Boga, poštovao je moralna načela koja je primio od roditelja. Nikad prije braka nije pokušao imati odnos sa svojom zaručnicom, jer je bio uvjeren da su odnosi prije i izvan braka moralno zlo. Strpljivo je čekao nekoliko godina da Annis završi studij i tek su se tada vjenčali.

Godine 1950. Antony je počeo raditi kao profesor moralne filozofije na Sveučilištu u Aberdeenu. Nakon četiri godine preselio se u Englesku i preuzeo odjel za filozofiju na Sveučilištu Keele, gdje je predavao 17 godina.

U siječnju 1973. pridružio se Sveučilištu Reading, gdje je radio do kraja 1982. Potom je šest godina, do umirovljenja, predavao na Sveučilištu Bowling Green.

Profesor Flew bio je fasciniran trima velikim filozofskim temama: Bogom, slobodom i besmrtnošću.

Kao ateist A. Flew je tvrdio da: “1. Znam da Bog ne postoji; 2. Sklon sam vjerovati da svemir nema početka ni kraja; zapravo, ne znam ni za jedan dobar razlog za sumnju u istinitost bilo koje od ovih hipoteza; 3. Uvjeren sam da su se živi organizmi razvili iz nežive materije u iznimno dugom vremenu” (ibid., str. 97).

Bog postoji

Profesor Antony Flew neprestano se borio s pitanjima o postojanju Boga, ustrajno je tražio istinu i konačno ju je pronašao. Tijekom svog akademskog djelovanja često je vodio javne rasprave s filozofima drugačijih pogleda.

U svibnju 2004. održana je javna rasprava na Sveučilištu New York na kojoj su sudjelovali Antony Flew, izraelski znanstvenik Gerald L. Schroeder (autor najprodavanijih knjiga o znanosti i vjeri, posebice The Science of God ), te škotski filozof John Haldane .

Svi su očekivali žustru raspravu između najpoznatijeg ateista i dvojice znanstvenika koji vjeruju u Boga. Na samom početku skupa, na veliko iznenađenje svih, prof. A. Flew je izjavio da odbacuje ateizam i prihvaća postojanje Boga.

Rekao je: “Pa, sada vjerujem da je svemir nastao zahvaljujući beskonačnoj Inteligenciji. Vjerujem da zamršeni zakoni koji upravljaju svemirom otkrivaju ono što znanstvenici nazivaju Božjim umom. Vjerujem da život i njegova reprodukcija počinju u Božanskom izvoru” ( Bog postoji, str. 118).

Tijekom rasprave, znanstvenik je tvrdio da najnovija istraživanja o početku života ukazuju na postojanje kreativne Božje inteligencije.

Izjavio je da je istraživanje DNK “otkrilo tako nevjerojatnu složenost struktura potrebnih za stvaranje života da, po mom mišljenju, to dokazuje da je kombiniranje ovih nevjerojatno različitih elemenata na takav način da ih natjera da rade zajedno mora uključiti inteligenciju.

Riječ je o kolosalnoj složenosti svih tih elemenata i izuzetnoj suptilnosti načina na koji oni međusobno djeluju. Mogućnost slučajne kombinacije ova dva aspekta jednostavno je zanemariva. Sve je stvar ogromne složenosti koja proizvodi te efekte i koja mi daje dojam nečega što je stvorila Inteligencija” (ibid., str. 104).

” Napravio sam značajan ‘zaokret ‘, priznao je Flew”, naime, nakon više od šezdeset godina priznavanja ateizma, javno sam objavio da sam promijenio klupske boje. U isto vrijeme, iako sam gledao s drugog stajališta, s istim angažmanom i poštenjem, nastavio sam igrati, da tako kažem, istu igru” (ibid., str. 93-94).

Odbacivanje ateizma prof. Flewa je bila šokantna vijest za sve, a među ateistima je izazvala pravu histeriju. Bilo je komentara punih fanatične mržnje i totalne netrpeljivosti. Međutim, mnogi znanstvenici izrazili su zahvalnost za intelektualno poštenje istraživača.

Profesor Alvin Plantinga je napisao: “Ovo je dobar dokaz poštenja profesora Flewe. Iako je toliko godina odbijao ideju o Stvoritelju, mogao je priznati da je više govorilo u prilog suprotnog stava” (ibid., str. 101).

“Majmunski teorem”

Tijekom poznate debate u kojoj je sudjelovao prof. Flewa na Sveučilištu New York u svibnju 2004. bio je neprocjenjiv u argumentaciji Geralda Schroedera, koji je usporedio tvrdnju da je život nastao slučajno s vjerovanjem da će krdo majmuna koji bez razlike udaraju po tipkovnici računala napisati Shakespeareov sonet . Za profesora, ovo je “teorem majmuna”, samo gomila smeća. Prema njegovom mišljenju, tvrdnja da je nastanak života djelo slučajnosti potpuno je apsurdna u kontekstu najnovijih znanstvenih istraživanja.

A. Flew je nakon 60 godina obrane ateističkog svjetonazora odustao od njega jer suvremena znanost prikazuje tri aspekta prirode koji ukazuju na postojanje Boga.

Prvi aspekt, napisao je istraživač, jest da se priroda pokorava zakonima. Drugi aspekt je život, odnosno inteligentno organizirana i djelujuća bića nastala iz materije. Treći aspekt je samo postojanje prirode.

Antony Flew postavio je ključno pitanje ateistima, svojim bivšim kolegama: “Koji biste mogući ili nemogući događaj smatrali da vas prisiljava da barem razmotrite mogućnost višeg Uma?” (ibid., str. 118).

Flew je kritizirao Richarda Dawkinsa zbog potpunog zanemarivanja i ignoriranja 50 godina genetskih istraživanja. A njegov Sebični gen “knjiga je koja je krajnje zbunjujuća i zbunjujuća za obične ljude. Čak i kao ateistički filozof, smatrao sam ovaj popularizacijski rad jednako štetnim na svoj način kao i Goli majmun ili Ljudski zoološki vrt Desmonda Morrisa ” (ibid., str. 109).

Intelektualno poštenje

Tijekom svojih filozofskih istraživanja, profesor A. Flew zadržao je svoje intelektualno poštenje.

“Moj način da otkrijem Boga”, napisao je, “još uvijek je hodočašće razuma. Slijedio sam svoju misao gdje god me vodila. I to me navelo da prihvatim postojanje neovisnog, nepromjenjivog, nematerijalnog, svemoćnog i sveznajućeg Bića” (ibid., str. 189).

Flew je neprestano analizirao rezultate prirodnih znanosti i iz znanstvenih podataka izvlačio logične zaključke.

Slijedio je Sokratovo pravilo: “moramo slijediti zadano razmišljanje kamo god ono vodilo”, tj. načelo slijeđenja dokaza koji vode do istine.

Napisao je: “Uvijek me je vodila volja da tragam za logički ispravnim zaključivanjem koje je vodilo do istinitih zaključaka” (ibid., str. 111).

Uporno je tražio odgovore na najvažnija pitanja: Odakle zakoni prirode? Kako je život nastao iz nežive materije? Kako je stvoren svemir?

“Što znači da je nešto živo i kako se to odnosi na sveukupnost činjenica kemije i genetike u cjelini?” (ibid., str. 120).

Flew je prihvatio logičan zaključak da je nemoguće objasniti porijeklo života samo na temelju materije.

Napisao je: “ Tijekom proteklih 100 godina najeminentniji znanstvenici, uključujući neke od najboljih modernih znanstvenika, razvili su filozofski zadivljujuću viziju racionalnog svemira koji proizlazi iz božanskog Uma.

Slučajno baš tu sliku svijeta smatram najboljim filozofskim objašnjenjem za mnoštvo pojava kojima se bave i znanstvenici i laici“ (ibid., str. 121).

Profesor Flew vjerovao je u postojanje Boga putem racionalnog istraživanja, bez pozivanja na nadnaravne pojave. Božje postojanje otkrio je kao rezultat “hodočašća razuma”.

Značajan utjecaj na odbacivanje ateizma prof. Flewa je imao dvije knjige: Ponovno otkriće mudrosti Davida Conwaya i Svjetsko čudo Roya Abrahama Varghesea.

Prema Flewi, najuvjerljiviji argument koji ukazuje na postojanje Boga iznio je ugledni britanski profesor David Conway, koji je napisao: dobrota i nužno postojanje.

Ovaj skup atributa je zapanjujuće sličan onima koji se pripisuju Bogu u judeo-kršćanskoj tradiciji. Ova sličnost u potpunosti opravdava pretpostavku da je, govoreći o uzroku svijeta, Aristotel mislio na ovo božansko Biće koje se štuje u objema religijama […].

Objašnjenje svijeta i njegovog bogatog oblika je da je to djelo više, svemoćne i sveznajuće Inteligencije, koju obično nazivamo Bogom, i koja je stvorila svijet da dovede u postojanje i održi inteligentna bića” (D. Conway, The Ponovno otkrivanje mudrosti , str. 74).

Za A. Flewa postalo je očito da se postojanje Boga Stvoritelja može zaključiti iz prisutnosti vrlo preciznog dizajna prisutnog u prirodi. Jer mi u prirodi opažamo veliki red i postojanje stalnih racionalnih zakona, pravilnosti koje su matematički egzaktne, univerzalno primjenjive i međusobno povezane. Einstein ih je nazvao “utjelovljenim razumom”.

Odakle sklad i racionalni red u prirodi? Ovo važno pitanje postavljali su najveći znanstvenici: Newton, Einstein, Heisenberg i drugi. 

Jedini racionalni odgovor na to bilo je zapažanje da je izvor reda u svemiru – Božji um.

Istaknuti znanstvenici nisu ateisti

Profesor Antony Flew naglasio je činjenicu da mnogi istaknuti moderni znanstvenici smatraju zakone prirode “mislima Božjeg uma”. Optužio je R. Dawkinsa da u svojoj knjizi The God Delusion koristi laž, tvrdeći da je Albert Einstein bio ateist.

Jer kad su Einsteina nazivali ateistom, on je uvijek protestirao:

“ Stvarno se naljutim kada me oni (ljudi koji kažu da Bog ne postoji) citiraju mene u prilog svojim stavovima.  […]  Nisam ateist i ne mislim da se mogu nazvati panteistom.

Nalazimo se u položaju malog djeteta koje ulazi u golemu knjižnicu punu knjiga na mnogim jezicima. Dijete zna da je netko morao napisati te knjige. Ne zna kako. On ne zna jezike na kojima su te knjige napisane. Dijete pretpostavlja da su knjige posložene prema određenom tajnom redu, ali to ne razumije.

Mislim da se i najinteligentniji čovjek pred Bogom nađe u ovoj situaciji.

Vidimo svemir prekrasno uređen i njime upravljaju određeni zakoni, ali ti se zakoni samo nejasno razumiju. Naši ograničeni umovi svjesni su tajanstvene sile koja pokreće zviježđa” (M. Jammer, Einstein and Religion , Princeton 1999., str. 44).

Einstein je tvrdio da zakoni svemira govore o postojanju Boga koji, budući da je duh, “beskonačno nadilazi ljudski duh i pred kojim se čovjek, svjestan koliko skromnih mogućnosti ima, mora osjećati ponizno”.

Prema Einsteinu, kada upoznajemo prirodu, upoznajemo Boga. I premda priroda nije Bog, iskreno znanstveno ispitivanje prirode uvijek vodi do religije (usp. ibid., str. 148).

U jednom od svojih pisama Einstein je priznao: “Nikada nisam pronašao bolji izraz od “religiozan” za vjerovanje u racionalnu prirodu stvarnosti i njezinu posebnu dostupnost ljudskom umu. Tamo gdje ta vjera nedostaje, znanost se degenerira u standardni postupak ”(A. Einstein, Lettres a Maurice Solovine … , Pariz 1956., str. 102-103).

Tvorci kvantne fizike: Max Planck, Werner Heisenberg, Erwin Schrödinger i Paul Dirac vidjeli su jasan odnos između zakona prirode i Božjeg uma.

Planck je tvrdio da ne postoji nikakva suprotnost između znanosti i religije, “budući da jedno nadopunjuje drugo … religija i prirodne znanosti bore se rame uz rame u beskrajnom križarskom ratu protiv skepticizma i dogmatizma, protiv nevjere i praznovjerja [.. .] (i stoga) »Za Bogom« ” (M. Panck, citirano prema: Ch. C. Gillespie, Dictionary of Scientitic Biografhy, New York 1977., str. 168).

Slično stajalište zauzimaju i mnogi istaknuti suvremeni znanstvenici, kao što su: Paul Davies, John Barrow, John Polkinghorn, Freeman Dyson, Francis Collins, Owen Gingerich, Roger Penrose, Richard Swinburne i John Leslie.

Paul Davies, najvažniji tumač moderne znanosti, piše: “Ateisti kažu da zakoni prirode postoje bez razloga i da je svemir u konačnici apsurdan. Ja se kao znanstvenik s tim ne mogu složiti. Mora postojati nepromjenjiva racionalna osnova koja je korijen logične i uređene prirode svemira.”  

Svi znanstvenici koji se vode intelektualnim poštenjem slažu se da je svemir u svim svojim dimenzijama logičan i racionalan, dakle ukazuje na postojanje Boga.

Sv. i nauk Katoličke Crkve prenose istu istinu da se  “Bog, početak i svršetak svega, može sa sigurnošću spoznati prirodnim svjetlom ljudskog razuma iz stvorenih stvari” (II. vatikanski sabor Dei Verbum , 6).

Tko god iskreno traži Boga i intelektualno je pošten, sigurno će ga naći, kao što se to dogodilo u životu prof. A. Flewa. No, upoznavanje Boga, koji otkriva svu istinu o sebi, odvija se samo na razini vjere – uspostavljanjem osobnog odnosa ljubavi s njim.

Međutim, ako “čovjek, unatoč svojoj inteligenciji, ne može prepoznati Boga kao Stvoritelja svega “, rekao je sv. Ivan Pavao II. – razlog nije toliko nedostatak odgovarajućih sredstava, koliko prepreke nastale njegovom slobodnom voljom i grijehom” ( Fides et ratio , 19).

Stoga, kako kaže sv. Pavao, “ne mogu se opravdati od krivnje” svi oni koji “sputavaju istinu bezakonjem” (Rimljanima 1,18-20).

Izvor: Love one another, časopis; autor svećenik o. Mieczyslaw Piotrowski 

Sažetak članka u formatu fotografije-jpg možete pronaći na: HVALJEN ISUS I MARIJA

Sv. Josip Kupertinski je svetac kakvog je rijetko naći u životopisima svetaca. Uspoređuju ga sa župnikom Arškim. Nije imao bistar um. Baš naprotiv. I zbog toga je jedva zaređen za svećenika. No on je bio potpuno svjestan tog svog siromaštva i bio je sretan sa dužnosti koju je dobio prije nego je postao redovnik, kad su mu dali da čuva jednu mulu u štali, jer je tu moglo biti najmanje štete. Ne samo da je bio nespretan u govoru nego je bio nespretan u svakom poslu. Bio je mislima odsutan, rastresen, nesposoban zapamtiti ono što bi učio. Svi su ga doživljavali kao smetnju i pravu pokoru. Pa i od djetinjstva je i samoj majci bio pokora. I ujaku kod kojeg se htio zaposliti. I za fratre je bio pravi test strpljenja.

Ali on je bio sretan da im može služiti proseći hranu za njih.

Jednom je tako dobio hrane od nekih časnih sestara. Rekao im je da će im zauzvrat poslati vrapca da im pomaže u pjevanju dok budu molile tj. pjevale jutarnju i večernju (časoslov). I stvarno, vrabac im je dolazio na prozor i pjevao, svako jutro i svako večer kad bi one dolazile na molitvu. Jednom prilikom jedna časna sestra ga potjera plješćući rukama. I vrabac se sljedećih dana nije pojavio. Časne se potuže svecu da im nema više vrapca. A on im kaže: „Nije se vratio – zato jer ste ga uvrijedile“. Te je obećao da se vrabac vratiti. Vrabac se vratio. No to nije kraj priče. Vrabac se sprijateljio sa sestrama toliko da ga je jedna uzela i privezala mu na nožicu malo zvonce. I tako je nastavljao dolaziti sa zvoncem. No, kad je došao Veliki ponedjeljak vrabac se nije pojavio. Ni sljedećih dana nije se pojavio. A kad su časne pitale sv. Josipa zašto nema vrapca rekao im je da je to stoga što su mu zavezale zvonce, a u Velikom tjednu se ne zvoni.

Ova moć Josipa Kupertinskog nad prirodom uspoređuje se sa onom koju je imao i sveti Franjo Asiški.

A Josip je bio osobito poznat i po još nečem. Od malena je često bio „u svom svijetu“, odsutan. To nije ništa neobično. No neobično je što su to u samostanu postala učestala stanja duše iz kojih ga braća nisu lako mogla vratiti u stvarnost. Znali bi ga i nečim pržiti po rukama da ga „probude“.

A osim toga događalo se da bi se odignuo  od zemlje u zrak (levitacija), do visine oltara pa i više. Nekada se to događalo i za vrijeme jela u blagovaonici, sa loncem u rukama. …

Izvor: ewtn

(…) U stvari gospodstvo što ga je Stvoritelj podario čovjeku nije neka apsolutna vlast, niti se može govoriti o slobodi „upotrebe i zloupotrebe“ ili raspolaganja stvarima po miloj volji, kako se komu svidi. Ograničenje što ga je od početka Stvoritelj postavio i simbolično izrazio zabranom da se „jede plod sa stabla“ (usp. Post 2,16-17) pokazuje dovoljno jasno da smo gledamo na vidljivu prirodu, podvrgnuti ne samo biološkim zakonima, nego i moralnim zakonima, koji se ne mogu nekažnjeno kršiti“

(Ivan Pavao II, enc. Centesimus annus (1.5.1991.), 38: AAS 83 (1991), 840-841)

…

Na dan prosvjeda u Sinju zbog najavljene plinske elektrane na Peručkom jezeru, pored kojeg živim, želim samo podsjetiti i na ove gornje riječi. Pitam se samo kako to da tim investitorima (kojima se ne spominju imena) nije palo na pamet da iskoriste sunčevu energiju nego su baš zacrtali  – plin i zagađenje?

Stoljećima je priroda bila netaknuta zajednička baština naraštaja koji su se izmjenjivali

Procjena UN-a iz 2000.-e g. Jest da „preko jednoj milijardi ljudi manjka pristup sigurnoj vodi, a dvije i pol milijarde ljudi nema prikladne sanitarije. Ti čimbenici doprinose smrti preko pet milijuna ljudi od kojih su više od pola djeca.“ UNICEF drži da – samo zbog manjka vode i potrebnih higijenskih uvjeta – svakoga dana umire dvije tisuće djece ispod pet godina. Istodobno se razvijene zemlje razbacuju vodom pa primjerice SAD ima oko 60% svjetskih golf terena koji pokrivaju 700.000 hektara tla te dnevno na njih troši 15 milijardi litara vode, čak i za vrijeme ljeta kada je vodostaj najniži. Sve su glasnija upozorenja da nam prijeti globalna nestašica vode. 97,5% vode na svijetu je lsana voda, a samo 2,5% otpada na slatku vodu od čega se 68,6% nalazi u ledenjacima, 30,1% u podzemlju, a samo 1,3% na površini, od čega ona iskoristiva, u rijekama i jezerima, iznosi svega oko 21% ili 1/150 sveukupne vode. Po sebi ove brojke izgledaju vrlo obeshrabrujuće, posebno ako tome pridodamo rašireno zagađnje pitkih oda, no potrebno ih je sagledati u kontekstu ljudskih potreba da bi ih se ispravno vrednovalo. Potrošnja vode po glavi računa se da u Europi iznosi 566 litara na dan, a u SAD-u 1442 litara, a raspoloživot na svijetskoj razini po osbi je 5.700 litara svaki dan“. Vode dakle u svijetu ima u izobilju. Ako tome dodamo da se modernim tehnologijama može dolaziti do podzemnih voda te da se morsku vodu može desalinizirati, čovječanstvo na raspolaganju ima praktično neograničene količine vode. Problem je što voda nije svima jednako dostupna. Nezamarivi dio odgovornosti za manjak pitke vode snose i razne ekološke udruge koje radi zaštite okoliša priječe podizanje brana i hidroelektrana u zemljama u razvoju.

To je uzrok da skoro dvije milijarde ljudi živi bez struje te da šest milijuna osoba godišnje umre zbog crijevnih bolesti. U bogatim zemljama voda je dostupna svima, ali je često vrlo upitne kvalitete. Naime, mnoge države u vodu za piće dodaju siliko-fluorid, opasni industrijski otpad bogat kancoregenim tvarima (arsen, olovo, uran, kadamij) koji kao takav može uzrokovati razne bolesti. Istodobno, voda nije zaštićena zakonom i podliježe nekonktroliranom zagađivanju. Jedno od zadnjih otkrića jest da usljed sve veće potrošnje lijekova koji, nakon što su probavljeni, zaršavaju u vodi, djeluju štetno na okoliš i na ljudsko zdravlje. Svake godine se bilježi rast prisutnosti antibiotika u otpadnim, podzemnim i površinskim vodama diljem svijeta. Već i male količine izazivaju pojavu na njih otpornih bakterija, koje kada dospiju u čovjeka čine antibiotike nedjelotvornima u liječenju. Uz to se antibiotici u kombinaciji s drugim kemijskim sastojcima prisutnim u vodama, posebno u sredstvima za obradu kao što je klor, prerađuju u nove kemijske spojeve koji mogu biti puno opasniji za okoliš i zdravlje. U SAD-u građani za svoje privatne vrtove koriste godišnje više od 45 milijuna kilograma umjetnog gnojiva i raznih kemikalija protiv nametnika te pritom upotrebljavaju čak 10 puta više pesticida po hektaru negoli poljoprivrednici, pridonoseći zagađenju voda za piće.

Ubrzana urbanizacija zbija ljude u gradove, ostavljajući praznima ogromna prostranstva, a čovjeku ostavlja sve manje prostora za kvalitetan život. Najpogođenija su time djeca koja žive u sve skučenijim uvjetima i sve nezdravijem okruženju. Sve više zdravstvenih problema djece, od astme i raznih alergija do raka i urođenih mana, pojavljuje se radi sve većeg kemijskog zagađnja okoliša, domova i samog tijela. Najnoviji je primjer elektronički otpad kao prateća pojava progresivno rastućeg broja elektroničkih proizvoda, poglavito računala i mobitela. Tijekom 2012. G. U svijetu je proizvedeno 48,9 milijuna tona e-otpada, što je približno sedam kilograma na svakog stanovnika Zemlje.“ Najviše ga se tvara u SAD-u, čak 30 kg godišnje po stanovniku. Ovaj otpad je teže reciklirati i ubraja se u opasne otpade zbog niza materijala štetnih za zdravlje. Mirno se dopušta puštanje u promet tisuća novih kemijskih supstanci, otprilike 86.000, za koje se u 99,8% slučajeva nije dokazalo da su sigurni a neki su se čak i pokazalči štetnima, pa se ne zna kakv će učinak imati za zdravlje ljudi. Zadnjih desetljeća zabilježen je porast od 7500 posto industrijskih kemijskih supstanci u okolišu. Međutim redovito se kreće s pretpostavkom da nisu opasni dok se ne dokaže suprotno. Čak i onda i kada postoje ozbiljne sumnje i značajni empirisjki pokazatelji, korporacije – preko njih plaćenih znanstvenika – minimilaziraju i relativiziraju pogibelji. Sami potrošači tome pogoduju svojim ignoriranjem stvarnosti zbog konformizma. Očiti primjer je upotreba mobitela. On dokazano izaziva zagrijavanje mozga i znanstvenici upozoravaju na kancoregene rizike od zračenja, posebno za djecu. No ipak se sve ranije i sve više koristi, a zanemariv broj ljudi koristi neku mjeru zaštite. Činjenice su međutim neumoljive i one pokazuju da su u istom periodu, otkada smo dopustili ovu kemijsku invaziju, bolesti djece rapidno rasle. U SAD-u je kod djece astma porasla za 50%, leukemija i rak mozga preko 40%, autizam 1000%, prerano rađanje za 30%, smanjenje trudnoće za tjedan dana, ranije pojavljivanje puberteta u djevojčica, udvostručenje teških anomalija na genitalijama. Djeca su dvostruko ugrožena jer je svaki novi naraštaj više izložen, a ujedno jer su njihovi organizmi u razvoju i kao takvi izloženiji i ranjiviji. Agencija američke vlade za zaštitu okoliša (Enviromental Protection Agency, EPA) upozorila je na opasnost onečišćenja kemijskim proizvodima (bisfenol A, ftalati, polibrominat biphenyl-ether i perflourocarboni) koji remete hormonalne procese, a ipak su u ogromnoj mjeri zastupljeni u proizvodima široke potrošnje. Bisfenol A, primjerice, uglavnom se koristi za dobivanje plastike, njegova proizvodnja u SAD-u je porasla u nekoliko desetljeća za skoro 15.000 posto, i štetan je i u najmanjim dozama. Ftalati, glavni sastojak mnogih kozmetičkih proizvoda kao i plastičnih premeta, između ostalog izravno utječu na reproduktivni sustav te predstavljaju ozbiljan uzrok za plodnost i feminizaciju muškaraca. Polibrominat biphenyl-ether (PBDE) je prisutan u raznim kućanskim predmetima, namještaju, robi, zraku, hrani i majčinom mlijeku, a njegova prisutnost u ljudskom organizmu udvostručuje se svakih pet godina. PBDE aditivi su višestruko opasni: „Oštećuju jetru i imunološki sustav, narušavaju ravnotežu hormona štitnjače. Posebno su štetni za fetus i za malu djecu: mogu uzrokovati smetnje u razvoju mozga, poremećaj pozornosti, učenja i pamćenja i sindrom hiperaktivnosti. Nije opasna samo koncentracija ovih spojeva, nego i vrijeme kontakta s tim otrovima“. Perflourocarboni (PFC) se nalaze u teflonu, posebno popularnom u neprijanjajućim tavama, kao i u raznim sredstvima za čišćenje, a povezuju ga s oštećenjima jetre i razvojnim problemima. Mnogi od ovih kemkalija ostaju i gomilaju se u okolišu, ali i u ljudskom organizmu. U pupkovini je kod novorođenčadi pronađena prisutnost 287 industrijskih kemijskih supstanci od kojih je većina dokazano opasna i kancorogena. Svemu ovome treba pridodati utjecaj pesticida, herbicida, fungicida, skupa s konzervansima, elektromagnetskim smogom i tolikim drugim nedovoljno istraženim ili nepoznatim čindbenicima. U ovako zamršenoj situaciji koja postaje sve složenija roditelji mogu malo učiniti, a ni sami znanstvenici ne uspjevaju više pratiti razvoj događaja. Vlade koje bi mogle učiniti najviše povlače se pred ekonomskim interesima korporacija pa ne čudi što je senator Frank Lautnberg 2010. God. ustvrdio je da je „američki normativni sustav za kemijsku industriju propao“.

Odrasli zakazuju sve više u međugeneracijskoj solidarnosti. Tko primjerice u Hrvatskoj ili u Italiji uopće razmišlja o NATO-vim bombama ispuštenim u more za vrijeme bombardiranja Srbije,a koje su punjene osiromašenim uranom. Jednom kada se dovoljno korodira metal, taj uran će završiti u moru i cijeli Jadran će biti zatrovan. Svojedobno je saborski zastupnik HNS-a Mauro Ivačić zatražio od tadašnjeg premijera Ive Sanadera da se prigodom pristupanja Hrvatske NATO savezu otvori pitanje saniranja NATO-vog nuklearnog otpada u Jadranu. Neki deponiji tog otpada nalaze se svega 18 kilometara od Poreča, Lošinja i Zadra. HNS, međutim, dok je bio na vlasti, ništa nije učinio da se počne riješavati ovaj problem. Tiješimo se da do toga još treba proći puno godina i desetljeća te prebacujemo problem na buduće generacije, premda bismo taj problem mogli i trebali sada riješiti. Od kada smo postali članica NATO-a ne samo da se nije pristupilo saniranju problema, nego se on samo povećao. Talijasnki novinar Gianni Lannes tvrdi da zona za odlaganje NATO-vih bombi i raketa u Jadranu nema šest, kako se službeno tvrdi, nego čak 24 i nalaze se kako u međunarodnim tako i u državnim vodama. „Na dnu pred obalom Pesara, pedesetak milja od istarske obale, nalazi se ogromni arsenal bombi iz Drugog svjestskog rata i iz vojne misije NATO-a iz 1999., prilikom bombardiranja Srbije. Koncentracija iperita, fosfora i ostalih otrovnih kemikalija je zastrašujuća, a bombe su podložne mjenama morske struje, radi se o pokretnom arsenalu smrti.“ Ipak, to je sitnica u odnosu na posljedice koje već izaziva nuklearna katastrofa u Fukuchimi koja je onečistila radioaktivnim otpadom morsko dno oceana koji je bio jedan od glavnih lovišta ribe.

Iz knjige: “Rat protiv čovjeka”, Josip Mužić, Glas koncila, 2015.

vidi također: Genetski modificirana hrana