Živimo u uzbudljivim vremenima koja od nas traže stalno zauzimanje stavova pred novim izazovima. Mediji to olakšavaju, ali i otežavaju jer se većina ljudi jednostavno prepusti vladajućoj struji, a da se uopće ne trudi osobno prosuditi.

Ako u nekim stvarima to može proći – kao što je prognoza vremena ili prometa – u nekim životnim pitanjima ne može je dogodi da odgovornost za svoj svjetonazor delegiramo malom broju moćnika koji su vlasnici tih istih medija.

Mi im onda dopuštamo da oni određuju ne samo naše razmišljanje nego i naše odluke, odnosno izručujemo im svoj život u ruke. TO pasivno povinjavanje stvorilo je jedan pasivni konformizam, koji se održava i na vjernike koji su dio ovoga svijeta, a svjetovnu logiku preslikavaju na vjeru.

Konkretno, sve što dolazi od pape, a pogotovo ako je prihvaćeno i preporučeno od svjetovnih medija prihvaća se bez uključivanja vlastitog rasuđivanja pravdajući taj izostanak POSLUŠNOŠĆU, a neki i slijepo. No pri tome se zaboravlja da se od nas ne očekuje poslušnost neživih automata, robota ili životinjska poslušnost, koja nema razuma – nego ljudska koja uključuje razum i slobodnu volju po kojima smo drugačiji od drugih živih bića na zemlji.

Pred Bogom smo mi odgovorni za sebe i ne možemo tu odgovornost prebaciti na nikoga. Zato je izuzetno važno da katolici imaju ispravno izgrađen stav prema papi kako bi se znali suprotstaviti manipulacijama i prikladno se postaviti, pogotovo u prijepornim situacijama kojih ima sve više.

Prvo, treba razlikovati djelovanje.

NAMJESNIK KRISTOV

Papa je Rimski biskup i nasljednik svetog Petra kojeg je Isus učinio stijenom svoje Crkve, predao mu ključeve i postavio ga Pastirom svoga stada, kako kaže Katekizam. Kao takav „ima nad Crkvom potpunu, vrhovnu i opću vlast koju može uvijek slobodno vršiti“ Zato mu pripada poštivanje, ljubav, od strane svih katolika. Slušajući njega u onome što ima pravo tražiti od vjernika sluša se samog Krista koji ga je postavio na čelo svoje Crkve. No, njegova vlast ima i svoja ograničenja.

ON JE, NAIME NAMJESNIK KRISTOV, A NE VLASNIK CRKVE I KRISTU ĆE KAO TAKAV POLAGATI RAČUN ZA OBAVLJANJE SLUŽBE KOJU OBNAŠA.

Svi, jasno imamo svoju odgovornost za koju ćemo polagati račun, ali papa u Crkvi ima najveću odgovornost i zato će se od njega i najviše tražiti.

To ujedno znači i da poslušnost vjernika prema papi ima svoje granice. KATOLICI SU GA DUŽNI SLIJEDITI DOK JE VJERAN KRISTU, A AKO U NEČEM ODSTUPI OD ONOGA ŠTO TRAŽI KRIST, DUŽNI SU TO PREPOZNATI I NE SLIJEDITI GA U TOME.

Krist je Glava Crkve, kaže sveti Pavao. Krist kao Bog može postojati  i postojao je i bez Crkve međutim, za nas na zemlji, Krist je htio da se mi ne možemo spasiti ni bez Njega – Glave, ni bez Crkve – tijela.

Jedan od naslova pape je i „sluga slugu Božjih“ što ukazuje da njegova vlast mora biti u znaku služenja, a ne smije se nikad izroditi u tiraniju. ON kao i svi biskupi i prezbiteri posvećuje Crkvu ne kao gospodari baštine, nego kao uzori stada, kako kaže Petar u svojoj poslanici.

CRKVENI POGLAVAR

Osim što je Kristov namjesnik papa je i CRKVENI POGLAVAR. Katekizam kaže: „Božji zakon povjeren Crkvi vjernicima se naviješta kao put Života i Istine. Stoga vjernici imaju pravo da budu poučeni o spasonosnim božanskim zapovijedima, koje pročišćuju prosudbu te po milosti ozdravljaju ranjeni ljudski um. Dužnost im je da opslužuju zakone i odredbe što ih izdaje zakonita Crkvena vlast. Takve odluke, pa makar bile disciplinarne, zahtijevaju poučljivost u ljubavi. (KKC 2037)

Očito je, dakle, Crkvi povjeren Božji zakon kako bi ga naviještala, a vjernici imaju pravo biti u njemu poučeni kako bi im to omogućilo snalaženje u svijetu i olakšalo spasenje. Crkvene odredbe, pa i kad su samo disciplinske naravi, ne mogu biti u protivnosti sa Božjim zakonom, nego su njegova izvedenica, vjernici su dužni obdržavati sa poučljivosti i u ljubavi.

Evo jedan primjer iz povijesti.

Papa Klement XIV, pod političkim pritiskom, i bez utemeljenih vjerskih i moralnih razloga, ukinuo je isusovački red koji je tada imao 23 000 članova. I oni su ga poslušali, jer iako su pobude bile loše to je spadalo na njegovu vlast i nije bilo grijeh. Nakon što su isusovačkog generalu Ricciu pročitali upitali su ga prihvaća li to, a on je odgovorio: „Što papa odredi mora svakome biti sveto. Njegove privole tu nipošto ne treba.“ Isusovcima bi zabranjeno obavljati bilo kakvu funkciju do daljnje naredbe. Odmah sutradan general Ricci biva odveden na engleski kolegij i tamo zatvoren. Osam dana nisu smjeli isusovci iz kuća dok im se ne naprave odjela svjetovnih svećenika. Biskupima crkvene države biva zabranjeno davati isusovcima dopuštenja za katehezu i druge crkvene funkcije. Tadašnji isusovci, ako su bili zaređeni za svećenike, mogli su prijeći u dijecezanski red ili u neki drugi red i tako obavljati svećeničku službu. No, oni isusovci, posebno stari i bolesni koji nisu uspjeli naći neko zaposlenje našli su se u nezavidnoj situaciji. Mnogi su doslovno umirali od gladi. Ivan Jager, isusovac koji piše o toj temi kaže: Nije moguće zamisliti koliku je štetu nanijela pasivnost 12 000 svećenika kojima nije manjkalo ni revnosti ni znanja. Koliku je štetu nanio katoličkom školstvu manjak od 15 000 učitelja koji su vodili preko 800 škola svih vrsta. A tek u misijama? Tu je zavladalo grozno rasulo i pustoš. U Aziji nije bilo nasljednika. Novicijati rastjerani, nisu više slali novih i svježih radnika. Na pitanje: „Kako je Gospodin dopustio toliku nepravdu i štetu?“ Ivan Jager kaže: „Gospodina Boga više slavi naše trpljenje nego sav naš rad. Krist je zapravo svojom mukom i smrću otkupio svijet. Družbi Isusovoj najveća je slava što smije biti dionicom imena nego i križa svojega kralja i vođe.“

Imamo i slučaj svetog Alfonsa Marije Liguorija:

Koji je već u poodmakloj dobi od 83 godine bio oklevetan od jednog svog redovnika. Papa ga je smijenio sa mjesta poglavara i istjerao ga iz družbe koju je on osnovao. Sveti starac je pred oltarom molio: „Papa ima pravo. Tako on hoće, tako hoće Bog. Pred smrt pape došao je u bilokaciji kod njegove samrtničke postelje i asistirao mu je u prijelazu u vječni život.

Ovo su primjeri prihvaćanja velikih žrtvi i nepravdi, ali koji ne uključuju nikakvo prihvaćanje grijeha.

Kad bi papa tražio od ovih istih DA SAGRIJEŠE PROTIV NEKIH OD DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI ne bi ga poslušali – jer bi znali da je to PROTIV BOŽJE BOLJE I DA TO NITKO OD NJIH NE MOŽE TRAŽITI.

Jedan teolog piše: „Kao zakonodavac papa je vezan božanskim pravom koje mu nameće da koristi papinsku moć samo u svrhu izgradnje Crkve. Prema misli sv. Pavla u Korinćanima u drugoj poslanici: Gospodin nam je dao moć za vašu izgradnju, a ne za vašu propast.

DRŽAVNIK

Uza sve papa je i državnik iako jedne od najmanjih država na svijetu i kao takav ima političku službu i odgovornost. U tome može i mora donositi političke odluke u kojima vjernici mogu imati svoja drugačija mišljenja.

Papa Pavao VI je 9. ožujka 1971. primio u službeni državni posjet komunističkog diktatora Josipa Broza Tita koji je izvršio genocid nad našim narodom i tom prigodom dao mu odlikovanje. To je politički čin koji se može razumjeti nastojanjem da se olakša život katolicima pod komunizmom u Jugoslaviji i drugdje, ali sa kojim se vjernici, a pogotovo žrtve komunizma, nisu dužni slagati. Štoviše, mogu biti i protiv. Drugi primjer je okončan proces za proglašenje svetim kardinala Stepinca, a papa ga ne proglašava svetim, iako samo to nedostaje – iz čisto političkih razloga, odnosno da se ne zamjeri Srpskoj pravoslavnoj Crkvi koja, kako znamo, ne podnosi Stepinca i koja sve Srbe u Jasenovcu proglašava mučenicima, pa i one koji nisu kršteni.

Treće, migranti su ne samo humanitarno nego i političko pitanje o kojemu stoga imamo pravo na svoje mišljenje koje može biti drugačije od papina bez ikakva osjećaja krivice.

 Sveta Katarina Sijenska je posebno voljela Svetog Oca i zvala ga Slatki Krist na zemlji. ali jednako tako ga je znala koriti, ispravljati i koriti posebno u njegovoj podložnosti francuskom kralju za vrijeme Avignonskog sužanjstva. I njenoj jakosti možemo zahvaliti to što se papa vratio u Rim i napustio Francusku.

ČOVJEK

Papa je i čovjek, a to kao da se zaboravlja. Aleksandar VI Borgia je papa poznat po nepotizmu te raskošnom i nemoralnom osobnom životu koji je bio na sablazan mnogima. Logično da su vjernici znali i tada i sada odvajati osobni život od službe, kao što to odvajaju i kod svojih svećenika.

Uostalom i Krist je na to upozorio kad je pozvao da se čini ono što farizeji ispravno naučavaju a ne nasljeduje njihov krivi život. Na taj način vjernici se nisu poveli za sablažnjivim primjerom i sačuvali su vjeru.

Stefano Maneli piše: Ni jedan papa i nijedan svetac nije nikad bio bezgrešan, odnosno imun na bilo koji grijeh. Naslovi: „Sveti Otac“ ili „Svetosti“- to ne opovrgavaju jer se odnose na posebnu Kristovu prisutnost u Kristovu namjesniku koja je uvijek sveta i bezgrešna unatoč papinih ljudskih slabosti.

Evo ovdje smo vidjeli kako možemo razlikovati papino djelovanje kao čovjeka, državnika, Kristova namjesnika i poglavara Crkve. Međutim možemo napraviti razliku i u njegovu naučavanju.

U prvom redu nezabludivost. (…)