Večerašnja tema je Sveta Pričest. Znamo da smo nedjeljom dužni ići na svetu Misu i kad nismo u teškom grijehu pozvani smo pristupiti Svetoj Pričesti. Ako smo u teškom grijehu treba iz toga izići na način da se ispovjedimo kod svećenika, a kod lakog grijeha dovoljno je ono pokajanje na početku Mise.
Za Pričest imamo mogućnost nedjeljom, a oni koji idu i preko tjedna imaju mogućnost pričestiti se i preko tjedna.
Postavlja se pitanje – što za nas pričest JEST? Što za nas ona danas znači?
Kad gledamo kako u nekim zapadnim zemljama gdje je vjera na niskim granama kako pristupaju pričesti onda vidimo i izvanjski da do toga ne drže, da jednostavno to jedna FORMALNOST, OBRED koji im ništa posebno ne znači. I to se pomalo počinje pojavljivat i kod nas, pa se svećenik onda pita da li onaj koji prima pričest VJERUJE i to je jedan poziv da mi obnovimo svoju vjeru u Euharistiju i svoj odnos sa Gospodinom. Kao katolici vjerujemo da je Isus stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina, nazočan u svome čovještvu i svome božanstvu. svi drugi u to me vjeruju. pripadnici drugih religija u to ne vjeruju. Pripadnici protestantizma ne vjeruju u euharistiju, oni vjeruju u obred posljednje večere i oni vjeruju da je to običan komad kruha,

To imamo samo mi katolici i pravoslavci. Pravoslavci dijele s nama istu vjeru u Euharistiju, iste sakramente, svih sedam sakramenata. Protestanti imaju samo jedan sakrament a to je krštenje. I evo mi smo baštinici tog najvećeg bogatstva kojeg nam je Bog ostavio, – samoga sebe, povjerio je to nama, slabim ljudima, i mi ga blagujemo u Pričesti. Jedan svetac kaže – “U Euharistiji možemo naći sve pa i tjelesno zdravlje. Spasitelj je božanski balzam za svaku ranu. Nije li iz njegova presvetog čovještva proizlazila snaga koja je liječila svaku slabost. Trebalo bi ga se samo dotaknuti, a sada Njegova se moć se nije smanjila i kontakt s njime je jednako spasonosan.” Vidimo da se oko Isusa za vrijeme njegova javnog djelovanja tiskalo mnoštvo, okupljalo se mnoštvo svijeta, koji su gledali kako će ga dodirnuti da bi dobili ozdravljenje i onda se ozdravljenje i događa kad je bilo vjere. Kad je ona žena koja je bolovala od krvarenja, kad se progurala nekako do njega, i dodirnula ga u čas je OZDRAVILA – JER JE TO TRAŽILA S VJEROM. A svi oni drugi koji su se tiskali oko Njega – jer kažu kad on pita: Tko me je dodirnuo? – Učenici govore: Vidiš li koliko se naroda tiska oko tebe, svatko te dira, kako da to pitaš? Svi oni drugi koji su imali potrebe i bolesti koje je trebalo izliječit NISU GA DODIRIVALI S VJEROM, nego gužvali su se oko njega da ga bolje čuju, da mu budu što bliže i nisu dobili milost ozdravljenja. Tako da Gospodin uvijek kad čini čudo traži da mi s tim čudom SURAĐUJEMO, da s Njegovom milošću, s tim nadnaravnim darom, da surađujemo sa svojom VJEROM, da jednostavno tražimo i primamo s vjerom i onda se događa da običčna da obična jedna riječ može učinit čudo kao kod onoga satnika, on se zalaže za svoga slugu, Isus mu kaže: Doći ću kod tebe, kući. On kaže: Ne treba, samo reci jednu riječ i sluga će moj biti zdrav! I Isus to čini. Zato je pitanje da pazimo na način KAKO PRISTUPAMO GOSPODINU. Da se PRIPREMIMO. Ne možemo mi u zadnji čas doći na misu i očekivat da ćemo primit one darove koje nam je Bog namijenio u toj misi, a nismo se sabrali, nismo posvijestili gdje dolazimo ni što primamo. Potrebno da izdvojimo jedno vrijeme prije da se pripremimo. Zato je dobro kad ljudi imaju PRIJE MISE KRUNICU ili neku DRUGU POBOŽNOST da se ljudi mogu SABRATI, pripremiti za Misu. U protivnom – dođemo zadnji čas i dok se mi saberemo misa već gotova. I onda to ne pomaže. Znači, zato je važno vidjeti što je potrebno i što nam pomaže. Jedna priprema pomaže. I u toj pripremi mi pokušavamo ostaviti sve one brige i doći, usredotočiti se na usredotočiti se na Gospodina i onda pratimo misu i kroz misu ona nas priprema da dođemo do vrhunca, do Pričesti. I na koncu je važno da ako smo se pričestili da se onda i ZAHVALIMO. Način Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama, kaže KATEKIZAM je jedinstven. Uzdiže euharistiju iznad svih sakramenata i čini je tako reći vrhuncem duhovnog života i ciljem kojem teže svi sakramenti. Misa je ne samo spomen na posljednju večeru, kad je ona ustanovljena nego je ona, kaže se: “spomen-čin”. Ona je i čin kojim se ta posljednja večera, na neki način, ponavlja. To jest, kako kaže Crkva – tu se aktualizira, uprisutnjuje ona Isusova žrtva na križu. Kao što je on na svojoj posljednjoj večeri na neki način anticipirao ono što će se dogoditi dan kasnije na Golgoti, to je ista žrtva koju je On učinio da se dogodi, evo već unaprijed – dan prije – da može svoje tijelo dat svojim učenicima za blagovanje. Tako On može učiniti i ne samo kao što je učinio prema apostolima nego on može učiniti DA TA ISTA ŽRTVA BUDE PRISUTNA I KASNIJE, i učinio je da bude u svim našim MISAMA, učinio je da se ta ŽRTVA UPRISUTNJUJE. I zato mi OLTAR zovemo oltarom jer je on ujedno i ŽRTVENIK. To nije samo stol posljednje večere nego je to i žrtvenik gdje se događa Isusova žrtva. Kršćanski oltar je SIMBOL SAMOGA KRISTA koji je u zajednici svojih vjernika, prisutan i kao žrtva prinesena za naše pomirenje, da nas otkupi i spasi i koja je prinesena i kao nebeska hrana koja nam se dariva. O zahvali se žrtava blagovalo. Tako je i Euharistiju naredio Krist da se blaguje. I ovo blagovanje tijela i krvi Kristove zove se Pričest. To je hrana duše. Onda možemo mislit – koje je OTAJSTVO tu sadržano ako je tu sam ISUS i On nam je dao SEBE da se hranimo njime. On je tu CJELOVIT I ŽIV. Mi kad jedemo hranu običnu, meso ili bilo što drugo, mi jedemo meso mrtvih životinja. I s tim se hranimo, a ovdje se HRANIMO SA ŽIVIM ISUSOM. I On je živ. I euharistijska čuda to potvrđuju. S druge strane, on je cjelovit, u svakoj kosti je cijeli, on nam se daje cijeli u toj maloj hostiji i mi. primamo njega u njegovu čovještvu i u Njegovu božanstvu i on se sjedinjuje s nama na svim razinama. Pošto je to hrana duši i hrana koja nas preobražava čini da mi BUDEMO VIŠE OD LJUDI, da postajemo stvarno Božji, da se PREOBRAZUJEMO U BOGA, i onda ono što nam je ljudski nemoguće postaje moguće. Zato je Isus to zapovjedio i pozvao nas na Pričest. I to je rekao riječima: Zaista, zaista vam kažem, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete Krvi Njegove nećete imati Života u sebi. I to nam nalaže četvrta crkvena zapovijed. Potrebno je hranit se tom Hranom i to je, dapače još UVJET da bi mogli imati život u sebi.
I kada se pitamo. A kako? Puno toga ne mogu, posebno ne mogu ono što Bog traži od mene, …, živjet kreposti, živjet čistoću, bit svet, biti krepostan, savršen. Dakle jasno, ne mogu to ljudski, ali mogu s Bogom, mogu prije svega – preko Pričesti, preko dostojne pričesti mogu, dopustiti Bogu da preobrazi se nemoguće. Crkva nas obvezuje da nedjeljom sudjelujemo u svetoj misi. I također nas obvezuje i također nas obavezuje da Pričest primamo najmanje jedanput godišnje po mogućnosti u uskrsno vrijeme i da na to budemo pripravljeni sakramentom ispovijedi. To je onaj minimum koji se traži – da se jednom godišnje ispovjedimo i pričestimo (dostojno). Jasno, preporuča se da to činimo puno više- Zato imamo je pobožnost devet prvih petaka, – Isus je dao objave da daje posebne milosti onima koji se ispovjede i pričeste 9 mjeseci uzastopce na 1 petak. Imamo i pet prvih subota gdje je Majka Božja dala isto velika obećanja za one koji se 5 mjeseci uzastopce na prvu subotu ispovjede i pričeste. Dakle, Nebo nam preporučuje, poziva nas da se češće pričešćujemo. Crkva je dopustila da se možemo svaki dan pričvršćivati, čak i dva puta. Ako na drugoj Misi sudjelovali od početka do kraja možemo se i dva puta pričestiti. Imamo to na raspolaganju i možemo stvarno danas kad su velike protivštine, kad je zlo ojačalo, kad se strukturiralo, kad se organiziralo i kad pravi promidžbu sebi na razne načine – mi imamo s druge strane milosna sredstva koja su puno veća nego prije, jer Bog zna da živimo u izazovnim vremenima. i zato nam daje i POSEBNA SREDSTVA, kao objave svete Faustine, Dakle, pobožnost prema Milosrdnom Isusu, prve petke, prve subote, škapular i razne druge stvari to susret pomagala, kratice da brže dođemo do milosti koje su nam potrebne, da brže rastemo, da steknemo imunitet i da se možemo boriti protiv zla kao odrasli ljudi, da možemo promicati dobro. Sveta Pričest se daje samo pod prilikama Kruha, ali Crkva uči da je Isus nazočan ipod prilikama Kruha i vina. Ovaj način – SAMO POD PRILIKAMA KRUHA – se proširio samo iz pastoralnih razloga. I ustalio se u rimskom obredu kao najredovitiji. Može se pričesti pod obje prilike, to vidimo prilikom vjenčanja i prilikom nekih svečanosti, obljetnica braka i slično, da svećenik daje Pričest pod obje prilike, ali redoviti način je samo pod prilikama kruha. U pravoslavnoj Crkvi imamo Pričest s pod obje prilike – i to je redoviti način pričvršćivanja, kod nas to rade grkokatolici, da se sa onom žličicom uzme onaj komadić Kruha – Tijela Kristova pod prilikama Kruha, umoči se u Krv Kristovu i daje se vjernicima.
I za vrijeme u vrijeme korone, kada smo se mi bojali davat vjernicima pričest na usta u to isto vrijeme su pravoslavni vjernici primali i kod nas u Hrvatskoj i drugim zemljama primali su pričest sa tom jednom žličicom koja bi se davala svim vjernicima. I sad ako nas je ovdje sto – dođete na Pričest, on nas sve pričesti sa istom žlicom, i nitko nije obolio – To je pitanje vjere. U što mi vjerujemo? Ako je to stvarni Bog – pa nije Isus nikoga zarazio, kad je one gubavce dodirnuo i ozdravljao dodirom, nije on kasnije postao gubav, i širio gubu oko sebe, jasno da ne treba bit nerazborit, ali pitajmo se – Gdje je vjera? Ovaj način da se pričešćujemo samo pod prilikama kruha nastao je samo iz pastoralnih razloga, da se sveta Krv ne bi oskvrnula, jer bi se pod prilikom vina mogla lako proliti, a teško čuvati. I također iz razloga da se olakša primanja svete pričesti svakome – jer se mnogi boje piti iz zajedničkog kaleža ili ne podnose okus vina. I također zadnji razlog je da se time očituje Crkva protiv krivih učitelja koji su tvrdili da je Isus nije nazočan nego pod obje prilike. Crkva uči da je pod svakom prilikom Isus cijeli nazočan.

Već u prvo vrijeme Crkve dijelila se Pričest samo pod jednom prilikom – onima kojima se nosila kući kao bolesnicima, mučenicima u tamnicama, pustinjacima. No, Crkva dopušta da se možemo pričešćivati pod obje prilike kad je to prikladno i zgodno.

KOJI SU PLODOVI PRIČESTI?

Prvo – Pričest povećava naše sjedinjenje s Kristom Dakle, to je onaj prvi plod, ono najvažnije – sjedinjenje s Kristom. Može se sjediniti s drugim najviše tjelesno u bračnom činu, u braku, kad postaju jedno tijelo, a ovdje se događa puno više – ne događa se samo sjedenje tjelesno, a i to tjelesno je puno više od onoga što se događa u bračnom činu, jer tu Isus ulazi u svaku stanicu našeg bića, našeg tijela, nego se događa i sjedenje duša. Isus je, dakle i dušom nazočan pod prilikama kruha i vina. Prema tome to je ono što se događa kad imamo neku srodnu dušu koja nam je prijatelj u potpunosti, da se tu događa sjedinjenje duša, i to je ono na što su pozvani supružnici, da porade na tom da budu jedna duša, a ne samo jedno tijelo. To je veliko bogatstvo koje se rijetko susreće. Malo je ljudi za koje možemo reći da su pravi prijatelji, ali to je ono što mi prepoznajemo kao vrijednost i to dobivamo u Pričesti i dobivamo sjedinjenja s Bogom – To je ono što nam ne može dat. nitko na svijetu i to je nešto što nadilazi bilo kakvo ljudsko očekivanje. Jer ako je Isus kao Bog tu nazočan, onda mi hraneći se uzimajući njegovo čovještvo, hraneći se njegovim čovještvom, mi u biti primamo i samoga Boga u sebe i i mi se onda preko toga pobožanstvenjujemo. Mi postajemo nositelji Krista, Kristofori dok je On tu nazočan pod prilikama kruha sigurno15 minuta, znači, svetohranište. To je ogromno blago. Drugo – Pričest nas odvaja od grijeha, jer kako se kaže u Misi: Ona je prolivena za mnoge na otpuštenje grijeha. On je došao da nas sve spasi kako kaže pjesma. Spasitelj svih ljudi, ali nisu svi prihvatili niti će svi prihvatiti to spasenje koje nam On nudi i zato je njegova krv prolivena za spasenje MNOGIH, a ne za sve jer oni koji su odbili, koji odbijaju i koji će odbiti spasenje za njih onda dakle Njegova krv ne vrijedi. Zato nas euharistija ne može sjediniti s Kristom, a da nas u isto vrijeme ne čisti od početnih grijeha i ne čuva od budućih grijeha. Ona jednostavno razvija jedan imunitet, otpornost, daje nam snagu da se možemo borit. Danas, kad vidimo pitanje bludnosti koje već u najranijoj dobi, preko mobitela, preko raznih elektronskih stvari, ekrana, pogađa već djecu – kako se s tim nositi? To nije moguće bez Božje pomoći. Trebamo se čuvati prigoda, ali treba rasti u milosti posebno primajući svetu pričest. Kao što tjelesna hrana služi da se obnove izgubljene snage, Euharistija učvršćuje ljubav koja se u svakodnevnom životu iscrpljuje i lako slabi. Mi vidimo da je naša ljudska ljubav slaba, da se umorimo, da postanemo sami sebi teški, a kamoli drugi, i oni koji su najbliži postanu još prije teški i onda je teško ljubiti. Nemamo snage, ne da mi se, izmoren sam, izranjen i slično i onda bi digli ruke od svega. Tu je važno imati na umu da mi TREBA BOG, i zato ona prva zapovijed kaže Ljubi Boga svoga – to je prvo – svim svojim silama, a onda dolazi druga zapovijed koja prema sebi i prema bližnjem, jer ako ljubiš Boga, onda u toj Božjoj ljubavi dobivaš snagu da možeš ljubiti sebe i onda kad si u najgorim izdanjima, kad ti je najteže, kad si najdublje pa se možeš dignut, pa se možeš vratit, ih samo još vratite se, može prihvatiti svoje slabosti i pomaže ti da ljubiš druge unatoč njihovih izdaja, slabosti i svega. Jasno, ljubimo druge, ne ljubimo ono zlo koje oni čine, ne ljubimo grijeh, ali ljubimo njih, ljubimo kriv, ljubi njih. Na taj način ih onda možemo spasiti tom ljubavlju i vratiti ih na pravi put. A to je, u biti, zato jer smo dopustili da Isusova nadnaravna ljubav bude prisutna u nama i da se onda prelijeva, obuhvaća ljubav prema sebi i ljubav prema bližnjemu. Zato je i brak sakramenat jer ljudska, naravna ljubav muža i žene ima svoje granice. I oni ne mogu samo svojim silama, no ako računaju na Boga, ako se oslanjaju na Boga, ako se hrane Kristovim tijelom, onda oni mogu pobjeđivati svoje slabosti, mirit se, dizat se, i rast zajedno u dobru i na kraju stvarno postići jedan uspješan dobar brak gdje će zahvaljivat Bogu jedno na drugom.

Snagom te ljubavi koju zapaljuje u nama EUHARISTIJA NAS ČUVA OD BUDUĆIH SMRTNIH GRIJEHA. Što više sudjelujemo u Kristovu životu i napredujemo u njegovu prijateljstvu, to nam je teže prekinuti s Njim zbog smrtnog grijeha, to nam i dalje, ta mogućnost smrtnog grijeha sve više nam grijeh postaje odbojan. Što je čovjek više svjetovan, u logici ovog svijeta, u grijehu to mu je sve ono Božje – odbojnije, a što je više u Bogu događa se suprotno. Ono što je grešno postane sve odbojnije i na kraju postaje zazorno i na kraju , ne možemo zaključit – ne možemo služit dvojici gospodara – sušiti. I zato ako se opredijelimo za Boga onda se promjena neće vidjet odmah ali će biti vrlo brzo vidljive i vidjet će se razlika, samo je potrebno ustrajati.

EUHARISTIJA – PRIČEST NAM DAJE JAMSTVO DA ĆEMO SLAVNO USKRSNUTI jer Krist kaže – tko jede moje tijelo i pije moju krv ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Znači, mi već sada nakon Pričesti dobivamo pred-okus tog vječnog života.

preko toga dobivamo obećanje da će nas Isus uskrisit na vječni život. Tako da je to jedan predokus ili pred-udioništvo u Nebeskoj slavi. EUHARISTIJA, također, STVARA CRKVU. Koji primaju Euharistiju s Kristom se tješnje sjedinjuju. On ih sjedinjuje u jedno Tijelo i čini od njih Crkvu. TKO PRIPADA CRKVI? Tu često imamo krive predodžbe o tome tko pripada Crkvi. Crkva, kako kaže Katekizam, sastoji se od tri djela,: sastoji se od one – PROSLAVLJENJE Crkve u nebu, dakle, to su sveci i pravednici koji su spašeni, koji su došli u raj, sastoji se od one TRPEĆE Crkve u čistilištu, to su oni za koje smo pozvani molit da što prije dođu u raj, i sastoji se od pravednika ovdje na zemlji, a to je ona VOJUJUĆA CRKVA. Zaboravljamo, najčešće na onu Crkvu u Raju i na onu Crkvu u čistilištu, a to je većina pripadnika Crkve. Mislimo samo na ovu Crkvu na zemlji. Ono što mi vidimo vara nas.

Jer svi oni koji su u smrtnom grijehu oni su svojevoljno prekinuli vezu sa Kristom. Dakle, onaj koji se nalazi u smrtnom grijehu nije u milosti Božjoj, da umre u tom stanju otišao bi u pakao i prema tome – nije pripadnik Crkve (!!!) – on se sam izopćio, izdvojio iz Crkve.

Crkvi pripadaju samo oni koji su u milosti Božjoj, koji nisu u teškom grijehu. To vrijedi za svakoga, za vjernike, za svećenike, za biskupe, za kardinale, za samog papu. Znači, ako ja kao svećenik umrem, a nalazim se u smrtnom grijehu – ja se ne mogu spasit; nisam se pokajao, ne mogu se spasit. Ne može se tako spasiti ni papa ni kardinal. Ne pomaže to što imamo časti, odgovornosti, autoritet. Prema tome – stvarno stanje Crkve je da CRKVI STVARNO PRIPADAJU ONI KOJI SU U MILOSTI BOŽJOJ (!) a to znači da na žalost 90 % onih koji se zovu kršćanima da u biti – ne pripadaju Crkvi. Scott Hahn u svojoj knjizi o Gozbi Jaganjčevoj, o Euharistiji, spominje da 85 % katolika u Americi koristi KONTRACEPCIJU. Ako redovito koriste kontracepciju u braku ili žive PREDBRAČNE ODNOSE oni su u stalnom teškom grijehu. I još kad se naviknu to NE ISPOVIJEDAT nego se naviknu da je to normalno, onda idu na SVETOGRDNU PRIČEST, – onda je i veliki upitnik koliko će se njih spasit!?

EUHARISTIJA – je put po kojem možemo doć do jedinstva kršćana. Što su bolnije podjele Crkve to su više potrebne molitve Gospodinu da se vrate potpunom jedinstvu oni koji su otpali od Crkve.

Ove MILOSTI EUHARISTIJE prima samo ONAJ TKO SE DOSTOJNO PRIČEŠĆUJE, znači onaj tko se nalazi u milosti posvetnoj. Onaj koji je u teškom grijehu, a pričešćuje se njemu to ništa ne koristi. Dapače, to mu je dodatni grijeh. Tko se nedostojno pričesti on čini teški grijeh SVETOGRĐA i krivac je, kako kaže sveti Pavao Korinćanima: krivac je Tijela i Krvi Gospodnje, sud sebi jede i pije. Dakle, on se ogrješuje o Krista, konkretno o Njegovo tijelo i krv, i sam sebe osuđuje. Mnogo puta se dogodilo već na ovom svijetu da onaj tko je nedostojno primio svetu Pričest otvrdnulo srce kao Judi – koji je onda svetogrdno primio svetu Pričest – presjekao konačno u sebi da će Isusa izdat – tada u nj ulazi Sotona. Ili ih je stigla nagla smrt ili neke druge vremenite kazne. Tako je Kovčeg saveza donosio Izraelcima sreću i blagoslov, a poganima nesreću i prokletstvo. Kad su se Izraelci domogli Kovčega saveza nije im donosio blagoslov nego im je bio na propast. Zato je važno da imamo pripravu. Kod toga treba voditi računa…  Crkva je tražila da se pripremimo i postom, da se od ponoći do mise ništa ne jede, samo se moglo pit i zato je misa bila uvijek ujutro i ljudi su dolazili na tašte, a danas je to samo SAT VREMENA PRIJE PRIČESTI, EUHARISTIJSKI POST. Ako imamo nedjeljnu misu i ako je propovijed duža, 10:15, to znači praktički da vodimo računa da ne jedemo nekih 15 – 20 minuta do početka Mise. To je lako izvodivo, ali svakako i to ispada da mnogi zaborave. Tu spada i žvaka. Ne može netko doći. u crkvu sa žvakom i onda na kraju ići na Pričest. To mu se računa kao da je jeo. Za Pričest treba da smo uredno. čisto i čedno odjeveni. Neki način i odijevanja jednostavno nisu prikladni za Kuću Božju. I tu treba razlikovati odjeću koja je prikladna za crkvu od one koja je prikladna za sportski teren ili plažu. Mi danas imao posebnu tute – vidimo da to lako nosimo svi, i sve više sliče na pidžame – ne razlikuju se od pričama. Znači, prije smo imali ljude koji su u svom siromaštvu imali baš – misno ruho – svečano su dolazili nedjeljom i čuvali to samo za nedjelju. Potrebno je da dolazim na pričest sa čistim rukama, posebno ako primaš na ruku svetu hostiju. I konkretno, na koncu, stolu Gospodnjem treba pristupati što smjernije, sklopljenih ruku i oborenih očiju. Crkva odobrava Pričest na dva načina: na jezik i na ruku. Primajući svetu hostiju na jezik treba jezik spustiti na donju usnicu, jer ako ne spustimo jezik, nema svećenik gdje odložiti hostiju. Čim primimo svetu Hostiju, treba je što prije progutati, a ne ostavljati u ustima. AKo se ona prilijepi za nepce treba je odlijepiti jezikom, a ne prstom, ako to učinimo prstom onda dijelovi Hostije mogu ostati na prstu. Ako pak primaš pričest na ruku onda je važno da ne držiš u rukama krunicu ili bilo koji drugi predmet i da skineš rukavice, ako ih nosiš. A to često pobožne žene znaju nositi krunicu u ruci i onda ako joj daš Pričest odložit ćeš je i dotaknut krunicu, a to treba izbjeći. Pred svećenikom je tada potrebno ispružiti lijevi dlan, a desni okrenut prema uvis – Znači, kad se Hostija stavi u lijevu ruku, onda se s desnom uzme, sa dva prsta, i pred svećenikom se pričesti. Ako ti odeš i okreneš leđa svećeniku da to ne vidi – onda ti možeš ukrasti, ti ili bilo ko drugi može ukrast Hostiju i onda se događa svetogrđe. Da bi se to izbjeglo potrebno je da se pričesti pred svećenikom, da ga on vidi, odmah tu, ili ako je gužva da se odmakne par koraka sa strane, i tu se pričesti, da bude vidljivo da se pričestio. Kad svećenik izgovori: “Tijelo Kristovo” treba odgovoriti: Amen. Nakon što je svećenik stavio hostiju na tvoj dlan, odmah pred njim je malo pomaknut stavlja se hostija u usta. uzimajući pažljivo prstima desne ruke. Ne uzimaj svetu hostiju iz svećenikovih ruku, nego pričekaj da ti on sam stavi Hostiju na ruku. Znalo se dogodit nekad da dođe vjernik i onda dođe ovako s dva prsta da mu damo Pričest. To nije prikladan način. Ako se pričešćuje na ruku onda treba ispružiti lijevu ruku i na nju se onda odloži, a ako je lijevak onda će ispružiti desnu, ali tu se vidi ako ostanu dijelovi hostije na dlanu i onda se to može polizat i onda neće bit nikakvih rasipanja čestica. Poslije Pričesti treba se vratiti na svoje mjesto i ondje neko vrijeme moliti u tišini, Isusu se klanjati, Njemu prikazivati se i moliti ga za milost. Znamo da je Isus u nama prisutan dokle se god ne raspadnu te prilike Kruha, tih 10-15 minuta, to je najviše sjedinjenje s Bogom, i tu ga možemo molit i tražit najrazličitije stvari. To je ono dragocjeno vrijeme i zato je važno da nađemo neki način da se zadržimo u crkvi da ne izjurimo odmah iz crkve van. Pa i cijeli onaj dan kad smo se pričestili, treba što je više moguće misliti o svetoj Pričesti, uživati duhovnu radost u razgovoru s Gospodinom, a kloniti se onih stvari koje nas rastresaju.

Vjernici su s pravom počeli izražavati svoju zabrinutost oko papina imenovanja biskupa Victora Fernándeza na čelo najvažnijeg ureda u Vatikanu nekada zvanog Kongregacija za nauk vjere, a odlukom pape Franje 2022. promijenjen je i naziv tog ureda u „Dikasterij za nauk vjere“, kao da se već time naznačio neki novi put pape Franje u odnosu na cijelu povijest Crkve.

Zadaća tog ureda je da se brine o pokladu vjere tj. pomagati papi i biskupima da se od Boga objavljena istina vjerno čuva i prenosi.

No, ono što se upravo dogodilo imenovanjem argentinskog biskupa Fernándeza na tako važnu funkciju, odjeknulo je na vjerne katolike kao bomba, kao udar na Crkvu, jer ono što naučava taj biskup nije u skladu s naukom Katoličke Crkve te se može reći da smo došli do apsurdne situacije: da heretik biva postavljen na važnu ulogu čuvanja svete katoličke vjere.

A zar slijepac može slijepca voditi? Kako možemo očekivati da će netko tko je i sam heretik braniti Crkvu od heretika, od krivovjerja? Može li vuk biti postavljen da čuva stado?

I sam papa Franjo u neobičnom pismu biskupu Fernándezu piše da se od njega „ne očekuje da proganja doktrinalne pogreške, nego nešto sasvim drugo“.

I sam biskup Fernandez u svojim propovijedanjima pokazuje da želi jednu novu Crkvu, a ne onu staru, kakvu poznajemo. (Iz propovijedi od 5.3.2023., La plata Video – propovijed) Kakva bi to mogla biti Crkva? Anti-Crkva?

Nepromjenjivi je nauk Crkve, od Boga objavljen, da je ženidba nerazrješiva i da se sveta Pričest može primati samo u milosti Božjoj, tj. bez teškoga, smrtnog grijeha.

Nepromjenjivi je nauk Crkve, od Boga objavljen, da je Bog milosrdan i oprašta, ali da se potrebno pokajati i pokazati spremnost za popravkom života.

A ono što propovijeda novi prefekt ukazuje na želju za ukidanjem takvog vjerovanja, kao da je to vjerovanje nešto što je ljudska tvorevina pa se može nadići kako se komu sviđa.

Također, u određenih slučajevima („ako ne hrane zbunjenost“) ne bi imao ništa protiv blagoslova istospolnih parova.

Kardinal Muller, koji je nekad i sam bio prefekt te važne Kongregacije za nauk vjere, (dok ga papa Franjo nije otpustio bez ikakva objašnjenja) u intervjuu za  lifesitenews.com govori da biskupi, svećenici i vjernici diljem svijeta imaju pravo slobodno izraziti svoju zabrinutost u vezi svega ovoga.

Što se tiče poslušnosti papi i cijelom episkopatu, naglašava kardinal, ona je vezana samo za one nadnaravne istine vjere i morala. Papa i biskupi, kaže on, ne mogu tražiti poslušnost za svoja privatna mišljenja, a pogotovo ne za doktrine i postupke, koji bi proturječili Božjoj objavi i prirodnom moralnom zakonu.

Na pitanje da je nadbiskup Fernándeza u prošlosti tvrdio da spolni odnosi između nevjenčanih parova koji već žive zajedno nisu uvijek grijeh i kako bi se ta izjava mogla pomiriti s budućom Fernándezovom odgovornošću, Müller je objasnio da je sam Isus poziva na izvornu volju Stvoritelja, te da se razvod i ponovni brak nazivaju preljubom (Mt 19,9). Kaže nadalje da nas svi teški grijesi isključuju iz kraljevstva Božjega sve dok se za njih ne pokajemo i ne dobijemo oproštenje (1 Kor 6,10). Božje milosrđe u Isusu Krstu prima grešnika koji se kaje. No, ne možemo ustrajati u smrtnom grijehu, opravdavajući se da smo krhki. To je u suprotnosti sa svetom i posvećujućom voljom Božjom, rekao je kardinal Muller.

Što se tiče dušobrižništva prema osobama koje nose rane razvoda, bilo zbog svoje ili tuđe krivnje, istina je da treba osjetljivo pastoralno postupanje. No, kaže kardinal, Crkva nema zbog toga vlast da relativizira od Boga objavljene istine kao što su monogamija (jedan muže, jedna žena), nerazrješivost braka, otvorenost za plodnost i prihvaćanje djece kao Božjeg dara.

„Dobro dušobrižništvo temelji se na dobroj dogmatici, jer samo dobro stablo sa zdravim korijenom daje dobre plodove.” zaključuje kardinal Muller.

A što reći o dogmatici biskupa  Victora Fernandeza, s nadimkom Tucho (po slavnom argentinskom nogometašu)? Zovu ga i „stručnjak za poljupce“, zbog kontroverzne knjige: „Izliječi me svojim usnama. Umijeće ljubljenja.“, koja, iako nije teološka knjiga, kako se biskup pravda, ipak koristi (erotski) rječnik neprimjeren ikom, a kamoli jednom svećeniku.  Knjiga ne sadrži nikakav teološki sadržaj o sakramentalnoj prirodi braka npr. već je napisana da čitateljima pomogne „da bolje ljube“ te „da ih motivira da u poljupcima oslobode najbolje od sebe“. Ako knjigu i samo prelistamo: ovdje vidjet ćemo po fotografijama o kakvom je tu nauku riječ.

Kako piše ncregister.com Vatikan je dobio upozorenje o problematičnoj teologiji kad biskupa  Fernandeza kad je trebao biti imenovan rektorom, tvrdi kardinal Muller, zbog čega se to imenovanje odgađalo, no čini se da problematična teologija više ne predstavlja problem.

Očito je da se Crkva ruši i da joj u tomu pomažu i sami njeni članovi s najviših položaja.
Sad je valjda puno jasnije kako su vukovi unutar Crkve.

No, srećom mi znamo da Isus Krist ne ostavlja svoju Crkvu i da je obećao biti s nama do konca svijeta. A Isus ne vara. U njega se možemo pouzdati u ova naopaka vremena, kad se čini da je sve krenulo nizbrdo. Marijo, majko Crkve, moli za nas!

M.G.

Predugo su crkveni dužnosnici zapuštali svoju dužnost i dopuštali nastavak ovog nečuvenog skandala te odbijali učinkovito braniti nedužne  nerođene.

Bilo je poprilično iznenađenje pročitati ovu disciplinsku mjeru za Nancy Pelosi

Zagovornici života dugo su navikli na crkveno blebetanje po tom pitanju. Predugo i prečesto su crkveni dužnosnici šutjeli i koristili žalosnu taktiku beskonačnog dijaloga, praćenja i slušanja sa tvrdoglavim političarima koji su tako tvrdoglavi u podržavanju pobačaja. Godine prolaze, a pokolj nevinih neometano se nastavlja.

Bilo je kao dašak svježeg daha u Crkvi i kad su drugi biskupi podržali nadbiskupa iz San Franciska ili produžili zabranu i za svoje područje, kao što je to učinio biskup u čijoj biskupiji je ljetnikovac gospođe Pelosi (biskup Santa Rose, Robert Vasa)

Kao da je neka mračna čarolija konačno prekinuta. Zlo je predugo  napredovalo jer su crkveni dužnosnici usvojili ponašanje velečasnog Jamesa Martina o “gradnji mostova” s grijehom, a što kao katolici ne možemo prihvatiti, imajući na umu da je postoji razlika između grešnika i grijeha. Grešnika treba voljeti i pomoći mu da bude vjeran, a grijeh treba mrziti.

Nadbiskup je napisao: “Nakon brojnih pokušaja da razgovaram s govornicom Pelosi kako bih joj pomogao razumjeti teško zlo koje čini, skandal koji izaziva i opasnost za vlastitu dušu koju riskira, odlučio sam da ona ne smije biti primljen na svetu pričest.”

Nadbiskup je tako spomenuo zaboravljene disciplinske mjere, spomenuo je sablazan i teški grijeh te moguće prokletstvo duše, što  je u današnjem društvu “politički nekorektno”.

Nancy Pelosi svakako zaslužuje prijekor, ne samo jer podržava pobačaj nego i za to jer se stavila na čelo bitke podržavajući svaku inicijativu za pobačaja. Pri tome govori da ne nalazi nikakve kontradiktornosti u ovom užasnom stavu i katoličkoj vjeri. Dobila je priliku da se odrekne takvog stava, no ona ipak nastavlja javno djelovati suprotno crkvenom učenju.

Kada netko zauzme stav kao ovaj nadbiskup, to je svakako razlog za zahvalnost i javnu pohvalu.

Zašto tako dugo?

Izvrsno je da netko progovori. Međutim, to je također razlog za razmišljanje. Zašto je trebalo tako dugo?

Pro-life pokret čekao je na ovakve izjave već pedeset godina. Mnogi crkveni dužnosnici osudit će pobačaj kao apstraktno načelo. Međutim, malo tko će zamahnuti svojim pastirskim štapom, navodeći imena i javno sankcionirajući one katoličke političare i suce koji besramno promoviraju pokolj milijuna djece, u ovom slučaju amerikanaca.

Koliko bi milijuna nevinih života bilo spašeno da su crkveni dužnosnici samo ranije pokazali moralnu hrabrost i kaznili promicatelje pobačaja!

Mnogo ozbiljnije razmatranje uključuje ljubav prema Bogu. Mnoge svetogrdne pričesti mogle bi se izbjeći da je tim osobama bilo zabranjeno primanje Presvetog Sakramenta.

Katolici trebaju uzeti u obzir ovu tešku uvredu Bogu i njezine posljedice za naciju. Bog ne može blagosloviti narod koji ga na ovaj način neprestano vrijeđa.

Potrebno je još mnogo osuda
Predsjednica Pelosi nije jedina vladina dužnosnica koja se izjašnjava kao katolkinja, a da istovremeno promiče pobačaj.  Tisuće katoličkih javnih osoba besramno brane ovaj pokolj nevinih tvrdeći da su, poput Pelosi, “pobožni katolici”.

Te ljude također treba sankcionirati. Pola stoljeća su opominjani. Moraju se dodati na popis. Predugo su crkveni dužnosnici bili zapušteni u svojoj dužnosti, dopuštali su nastavak ovog nečuvenog skandala i odbijali učinkovito braniti nevine, nerođene živote.

Konačno, ova ista crkvena disciplina mora se primijeniti na najviši državni autoritet, u osobi predsjednika Joea Bidena. On je najvidljiviji katolički lik i najvatreniji i najradikalniji promicatelj pobačaja na javnoj dužnosti. On ne štedi trud da donese zakone i osigura sredstva za ovu podlu stvar, cijelo vrijeme tvrdeći da je vjeran katolik.

Skandalozno suučesništvo
Sva ta razmatranja upućuju na tešku krizu unutar Crkve. Ništa od ove apokaliptične tragedije ne bi bilo moguće da nije bilo suučesništva i skandaloznog ponašanja ljevičarskih biskupa i svećenika. Podržavaju Nancy Pelosi i mnoge druge dajući im svetu pričest unatoč javnom skandalu koji to uzrokuje. Kardinal Gregory Wilton, nadbiskup Washingtona, čak je javno objavio da neće uskratiti svetu pričest predsjedniku Bidenu.

Dugo su dijelili Svetu Pričest takvim pojedincima, shvaćajući da im to što izgledaju kao katolici daje političku prednost. Crkveni dužnosnici koji podržavaju ovaj skandal njegovi su suučesnici, jer  pomažu i podržavaju uvredu protiv Boga i nanose štetu vjernicima.

Osuda Nancy Pelosi hvale je vrijedan i dobar početak. No, treba još puno toga učiniti (i to vrlo brzo), da ne bude premalo i prekasno.

Usp: lifesitenews.com – AUDIO na: Vjerni Bogu yt

I. Narav i oblici svetogrđa

1. Pojam

U vremenu kojeg je papa Benedikt definirao kao diktatura relativizma, događa se velika promjena odnosa prema svetom. Svijet u kojem živimo ubrzano se sve više udaljuje od Boga a time i sve manje drži do svetoga. Sve više ljudi gube izvorno značenje a pridaju mu svjetovno značenje pa imamo razna nova „svetogrđa“ poput kulinarskog, kada se dobre i skupe namirnice loše skuhaju ili kada se u dobro vino ulije voda. Ubrzano raste broj onih koji mrze Krista kao i onih koji su formalno katolici, ali do vjere ne drže. Stoga se i kako izvan Crkve tako i u Crkvi događa sve više svetogrđa. Ima vrijeme za sve, kako kaže Propovjednik u Starom Zavjetu (Prop 3,1) pa tako izgleda na žalost da je sada nastupilo vrijeme svetogrđa. Već smo se na neki način i navikli pa nam to više nije vijest kao što je vidljivo iz činjenice da nemamo više potrebu davati zadovoljštinu nego olako prelazimo preko svega.

No pitanje svetogrđa je od presudne važnosti kako za vjernike da ne bi bili uvučeni u grijeh tako i za sve ljude kako ne bi izgubili Božji blagoslov i njima ne bi ovladalo zlo.

Sam pojam svetogrđe zvuči arhaično. Izraz dolazi do latinske riječi sacrilegium i kovanica je dvije riječi sacrum legere što bi doslovno značilo nasilno prisvajanje svetoga.[1] Svetogrđe je grijeh protiv bogoštovlja[2] a u užem smislu je nedostojno postupanje sa svetim.[3] „Grijeh svetogrđa ne vrijeđa dakle izravno Božju čast i dostojanstvo već ono što je Bog posvetio ili ono što je njemu posvećeno pa tek onda neizravno i samoga Boga.“[4] U raznim oblicima svetogrđe postoji u svim religijama zavisno od shvaćanja svetoga.

Razlikujemo tri vrste ili oblika svetogrđa zavisno na što se odnosi: osobno, mjesno i stvarno.

       2. Osobno svetogrđe

Posvećena osoba je osoba koja je zaređena i kao takva ima sveti red (đakonata, prezbiterata ili biskupstva) ili vječne zavjete (redovničke zavjete). Svetogrđe se može dogoditi preko fizičkog napada, mučenja i u krajnjoj mjeri ubojstva posvećene osobe. Svaki takav čin ima veću težinu negoli kad je pogođen običan čovjek. To se dobro vidi u vjerskim progonima kada su posebno na udaru Bogu posvećene osobe upravo zbog onog što predstavljaju kao takve. Dvadeseto stoljeće, posebno preko nacizma i komunizma, dostiglo je neslavne rekorde preko desetke i stotine tisuća progonjenih, mučenih i ubijenih posvećenih osoba. Nakon Drugog svjetskog rata imali smo preko 600 takvih žrtava samo u hrvatskom narodu.

Zakonik kanonskog prava propisuje: „Tko upotrijebi fizičku silu protiv klerika ili redovnika iz prezira prema vjeri ili Crkvi ili crkvenoj vlasti ili službi neka se kazni pravednom kaznom. (kan. 1370 § 3) No i obični vjernici samo zato što su kršćani znaju biti itekako izloženi napadima svake vrste.

Svetogrđem se također smatra kada netko počini bludni grijeh sa posvećenom osobom. Iako je bludni čin već po sebi teški grijeh ovdje ima još i otežavajuću okolnost, a svetogrđe se računa kako za posvećenu osobu tako i za sudionika. Na žalost ima onih kojima je zavjet čistoće dodatni izazov da ga prekrše kao što ima i pojedinaca među posvećenim osobama koji znaju to olako shvatiti.

Dodatnu težinu svetogrđe zadobiva ako se zbiva u bogoštovnom prostoru i posebno za vrijeme bogoslužja. Takav primjer smo imali kada je, 24. ožujka 1980., snajperskim metkom ubijen biskup Oscar Romero dok je slavio svetu Misu u bolničkoj kapeli.

                                                                                                             3. Mjesno svetogrđe
Mjesto označava sva Bogu posvećena mjesta. U prvom redu to su crkve, bilo župne bilo redovničke, gdje je pohranjeno Presveto i gdje se redovito služi sveta Misa. Iza njih tu spadaju i sve kapele u kojima se samo povremeno, najviše nekoliko puta godišnje, drži sveta Misa. Posvećena mjesta su i prostori za molitvu, poput oratorija, ili poklonci na križanjima kao i neposredna okolina oko crkve ili kapele. Na koncu i groblja spadaju u posvećena mjesta koja traže mir i poštovanje.

Mjesno svetogrđe se može dogoditi preko oskvrnuća posvećenoga mjesta kao što je to ubojstvo, krvoproliće ili korištenje toga mjesta za nedostojne svrhe.[5] Jednako tako može se dogoditi i zloporabom kada se koristi za svjetovne svrhe i posebno ako se u njemu sagriješi bludno.[6] Zakonik kanonskog prava stoga kaže: „Sveta se mjesta oskvrnjuju kad se u njima na sablazan vjernika počine teško uvredljiva djela koja su prema sudu mjesnog ordinarija tako teška i protivna svetosti mjesta da nije dopušteno u njima obavljati bogoslužje dok se uvreda ne nadoknadi pokorničkim obredom prema odredbi bogoslužnih knjiga“ (kan. 1211).

Uglavnom oskvrnjivanje započinje sa raznim pogrdnim natpisima po posvećenim zgradama. Tako su primjerice u Italiji tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća na crkvama bili vidljivi grafiti „klor na kler“. Takve i slične poruke su izravni poziv na ubijanje svećenika. Prigodom posjeta pape u centru Splitu osobno sam vidio na nekim crkvama grafite: „Turbo cattolico peste balcanica“ što u prijevodu znači „Turbo katolici balkanska kuga“.[7] A svi znamo da je kuga smrtonosna bolest koja se suzbija najradikalnijim mjerama i zato je ovo čisti primjer govora mržnje. U ovakvim i sličnim porukama pretpostavlja se uništenje posvećenih mjesta i neizravno se ohrabruje. Ne čudi da se u takvom ozračju, koje neizravno a sve češće i izravno podržavaju vodeći mediji, lako prijeđe s riječi na djelo. Tako u svim Bogu posvećenim mjestima, imamo danas stalne napade na njih, a što je, poglavito na Zapadu, u ubrzanom rastu. Najočitiji je primjer sustavno podmetanje požara u crkvama u Francuskoj što je kulminiralo ogromnim požarom u Pariškoj katedrali Notre Dame 2019. Ovi svetogrdni trendovi su već vidljivi i kod nas u Hrvatskoj. Tako su 2018. u središtu Dubrovnika u crkvi Svetog Ignacija snimane fotografije obnažene žene za potrebe dokumentarnog filma koja se na društvenim mrežama još i hvalila svojim svetogrđem.[8] Biskup M. Uzinić doznavši za to zabranio je bogoslužje u navedenoj crkvi sve dok se uvreda ne nadoknadi pokorničkim obredom. Dubrovačka biskupija je podnijela prekršajnu prijavu protiv počinitelja.[9] Nedavno ispred crkve Svetog Šime u Rtini dvije djevojke pozirale su fotografima posve gole.[10] A često u crnoj kronici izlaze vijesti o razbijenim i prevrnutim križevima te oskvrnutim grobovima na grobljima.

                                                                                                   4. Stvarno svetogrđe
Stvari su svi posvećeni predmeti, prvenstveno oni koji se koriste u bogoslužju. Na prvom mjestu su sakramenti koji izravno posvećuju čovjeka. Najsvetije što imamo je posvećena hostija koja je sam Isus. Potom slijedi sve ono što s njom dolazi u dodir: svetohranište i oltar te posude u kojima se drži euharistija (ciborij, kalež, patena). Svi predmeti koji se koriste u bogoslužju od misnog ruha, svijećnjaka i križeva do liturgijskih knjiga također su blagoslovljeni. Na koncu svi blagoslovljeni predmeti kao što su medaljice, slike, križevi, kipovi i slično koji se koriste za osobnu upotrebu su također posvećeni.

Stvarno svetogrđe se počinja nedoličnim postupanjem, zloporabom ili krađom.[11] Zakonik kanonskog prava propisuje: „Neka se s posvećenim stvarima, koje su posvetom ili blagoslovom određene za bogoštovlje, postupa s poštovanjem i neka se ne upotrebljavaju u svjetovne svrhe ili u svrhe koje njima ne odgovaraju, makar bile u privatnom vlasništvu“ (kan. 1171). Za protivno ponašanje nalaže kaznu: „Tko obeščasti posvećenu stvar, pokretnu ili nepokretnu, neka se kazni pravednom kaznom“ (kan. 1376).

Posvećene stvari se ne smiju prodavati niti bacati nego se mogu darovati ili spaliti kad su toliko potrošeni ili oštećeni da se više ne mogu koristiti.

U povijesti smo imali i sustavna uništavanja slika i kipova kao za vrijeme ikonoklazma u VIII. i IX. stoljeću, kod pojave protestantizma kao i pojavom raznih modernih bezbožnih ideologija od Francuske revolucija do danas.

Kako se danas sve više crkava na Zapadu zatvara a inventar prodaje, sve je češća pojava da se posvećeni predmeti kupuju u antikvarijatima i onda koriste za profane ili neke druge svrhe.

                                                                                                            5. Moralni sud
Svetogrđe promatrano kao obesvećenje nečeg što je sveto jer je posvećeno Bogu, također može biti jedan od mogućih grijeha protiv bogoštovlja, zbog toga što se time vrijeđa samoga Boga. „I samo se nedostojan postupak, uperen protiv onoga na što se odnosi posveta sa strane Crkve, smatra svetogrđem.“[12] Težina grijeha prosuđuje se ovisno o težini onoga što se povređuje odnosno o stupnju njegove posvete i jačini čina počinitelja pa tako može biti težak grijeh ili samo laki grijeh ako je po srijedi malenost materije ili nesavršenost čina.[13] Svetogrđe je „skoro uvijek teško kada je uvreda učinjena Bogu svjesna“.[14]

Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Svetogrđe jest obeščašćivanje sakramenata i drugih bogoslužnih čina, kao i osoba, predmeta i mjesta Bogu posvećenih, ili nedostojno postupanje s tim stvarima i činima. Svetogrđe je težak grijeh osobito kad je počinjeno protiv Euharistije, jer je u tom sakramentu suštinski prisutno sâmo tijelo Kristovo“ (br. 2120). Dakle može se počiniti svjesno i hotimično ili nenamjerno iz nemara odnosno nekog drugog razloga.

Crkveni zakoni određuju i kazne za pojedine vrste svetogrđa. Najveće svetogrđe za katolike jest ono prema Euharistiji jer vjerujemo da je u njoj nazočan sam Bog. Zato Crkva predviđa i najveću kaznu izopćenja iz Crkve za taj grijeh. Tako Zakonik kanonskog prava kaže: „Tko baci posvećene čestice ili ih u svetogrdnu svrhu uzme ili drži upada u izopćenje unaprijed izrečeno, pridržano Apostolskoj Stolici; klerik se osim toga može kazniti drugom kaznom, ne isključivši otpust iz kleričkog staleža“ (kan. 1367).

                                                                                                         II. Svetogrđa iz mržnje
                                                                                                                   1. Protubošci
Glavni počinitelji i promicatelji svetogrđa su protubošci ili jednostavno rečeno sotonisti kojima je na čelu sam Lucifer. Oni vjeruju u Boga ali ga odbacuju u ime đavla kojemu se klanjanju. Organizirani su u razne tajne, polutajne i javne organizacije koje provode isti cilj na razne načine. Njihova pobuda u konačnici je jednostavno mržnja na Boga a cilj kod svetogrđa je vrijeđati Boga. Teologija to definira kao mržnju neprijateljstva koja je najveći oblik mržnje koji se zove još i đavolska mržnja jer se u njoj poznaje Boga ali ga se mrzi i odbacuje zato što je Bog. Svjesno se poput Lucifera odbacuje služenje Bogu i želi se postaviti sebe na njegovo mjesto. To je ono što Sveto Pismo naziva „tajna bezakonja“ (2 Gal 2,7). Tome danas uvelike potpomaže moderna kultura u kojoj je na mjesto teocentrizma uspostavljen antropocentrizam. Ova mržnja na Boga ostvaruje se kroz suprotstavljanje Kristu u kojemu je punina objave ljubavi Božje: „Da nisam među njima učinio djela kojih nitko drugi ne učini, ne bi imali grijeha. Ali su sada vidjeli pa ipak zamrzili i mene i mog Oca“ (Iv 15,24).

Najveće svetogrđe je sotonistička crna misa gdje je vrhunac kulta, koji je izokrenuta sveta Misa, obeščašćenje posvećene hostije. Sotonisti vjeruju, i u tome nadilaze mnoge nominalne katolike, da je Isus stvarno nazočan u hostiji i čine sve da mu naude. Zato kradu ili kupuju posvećene hostije i to se događa tako često da mediji o tome više ni ne izvještavaju.

Ovakva đavolska mržnja, koje je svetogrđe ugradila u svoj kult, je najveći mogući grijeh po sebi jer se izravno protivi ljubavi Božjoj i mijenja korjenito samog grješnika koji se svim svojim silama okreće protiv Boga i svega njegova.

Nerijetko se ova mržnja pokaže i u javnosti prikrivajući se pod izgovorom umjetničkog izričaja. Vjerojatno najnakaradniji iskaz te vrste kod nas bila je „predstava“ održana u HNK u Splitu, i to još u sklopu Marulićevih dana, „Naše nasilje i Vaše nasilje“ u kojoj se Isusa Krista prikazuje kako silazi s križa i siluje muslimanku.[15] Ovaj gnusni uradak održao se unatoč prosvjeda velikog broja građana i bio je plaćen novcem poreznih obveznika. Poznajem osobe koje su nakon toga odlučile više ne stupiti nogom više u splitsko kazalište sve dok se ne da valjana zadovoljština za taj čin.

                                                                                                            2. Bezbošci

Možemo razlikovati ateiste koji bez svoje krivice ne poznaju Boga a žive po svojoj savjesti i traže istinu te se kao takvi mogu spasiti od onih koji su odbacili Boga iako su ga upoznali, oglušuju se na glas savjesti i ne traže istinu nego prihvaćaju bespogovorno protuvjersku propagandu koja im se servira. No i jedni i drugi ako pripadaju nekom obliku organiziranog ateizma upadaju u borbu protiv vjere i svetogrđe.

Ateisti tvrde da Boga nema i vjeruju samo u postojanje materije koje onda štuju u raznim oblicima. To je svojevrsno moderno idolopoklonstvo jer se mjesto Boga stavlja neka ideologija. To vrlo dobro poznajemo iz iskustva komunizma koji je posebno nakon Drugog svjetskog rata kada je preuzeo vlast progonio sve što je bilo vezano za vjeru od ubijanja svećenika kojih je tako stradalo kod nas preko šest stotina, obeščašćivanja kapelica, crkava i slika, zabranjivanje vjerske prakse i slično. Svetogrđa su se činila namjerno i sa zadovoljstvom. U tome je često bila očita mržnja kao glavni pokretač koja je upućivala da se sve to ne događa bez đavla. To se danas događa u Kini gdje vlasti ne samo da priječe slobodno življenje vjere nego ruše i uklanjaju sva vanjska kršćanska obilježja poput križeva i kipova. Ateisti nisu izravni štovatelji đavla ali lako upadnu u idolopoklonstvo i onda postanu neizravni ili nesvjesni štovatelji đavla koji se skriva iza raznih idola kao što su već uvidjeli prvi kršćani. Oni ne vjeruju u Boga pa njihova mržnja nije izravna nego neizravna prema očitovanjima vjere. Njihova svetogrđa su onda nešto manja, ako ih sudimo po nakani, nego sotonska ali u praksi nema puno razlika. Zato ih zna snaći kazna Božja već za života kao što je u Starom zavjetu bio kažnjen kralj Baltazar, jer je pio iz svetih posuda.

Ovdje se radi o mržnji zazora koja je na manjem stupnju od mržnje neprijateljstva ali je vrlo pogubna. Boga u koga se ne vjeruje ipak se doživljava kao smetnju u vlastitom grješnom življenju i težnjama jer On je onaj koji je dao jasne moralne zapovjedi, razdijelio dobro od zla i koji kažnjava zlo kako ovdje tako i u vječnost sa paklom. Bog svojom svetošću, objavom koju je dao ljudima te preko osobne savjesti grješnika razotkriva njegov grijeh. Zato grješnik želi „ubiti“ Boga u sebi i u drugima da može bezbrižno griješiti. Boga se doživljava kao zlo za sebe i o tome govori Krist kad kaže: „Svijet mene mrzi jer ja svjedočim o njemu da su mu djela zla” (Iv 7,7).

Imamo i sve češće slučajeve gdje se u ime takozvanih svjetovnih vrijednosti čine svetogrđa. Tako su primjerice feministkinje u Argentini organizirali nasilne marševe napada na crkve radi takozvanih svojih prava.[16] U Poljskoj su nedavno zagovornici pobačaja upadali u crkve, remetili svete Mise, razvijali transparente, izvikivali vulgarnosti i oskvrnjivali slike i kipove.[17] Istina je da je Katolička Crkva jedna od najvećih zagovaratelja prava na život nerođenih ali nije jedina a ipak sva je mržnja usmjerena na katolike. No ako se tu još može i pronaći neka logika nekad se svetogrđa izgleda događaju posve proizvoljno kao u slučaju Čilea gdje su tijekom protuvladinih prosvjeda 2020. godine zapaljene dvije crkve.[18] Neki su čak osnovali organizacije specijalizirane za svetogrđa i zato dobivaju izdašna sredstva. Među takve spada feministička skupina Femen. Tako je 2013. godine jedna od njihovih pripadnica prekinula božićnu Misu u katedrali u Kölnu uspevši se na oltar i pokazavši gole dojke na kojima ja napisala poruku „ja sam Bog“.[19] Drugi put su njih tri aktivistice gole do pasa držale u rukama raspelo i gurale ga u stražnjice.[20] Svako takvo svetogrđe događa se u prisutnosti novinara i vjernika.

I to su svi oni koji se zaklinju u toleranciju i slobodu mišljenja ali očito jednosmjerno jer svi oni koji pokušaju argumentirano kritizirati ili osporavati njihove stavove bivaju pogrđivani kao nazadni i primitivni, etiketirani kao fundamentalisti pa čak i proglašeni bolesnicima kao što je to u slučaju takozvane homofobije.

                                                                                                               3. Novopogani

Slično kao i u komunizmu događa se u takozvanoj demokraciji koja sve više pokazuje zazor prema kršćanstvu želeći ga ne samo isključiti iz javnog života nego i potpuno podjarmiti. Zato ubrzano ukida i briše kršćanske vrijednosti i identitet, preobražava sveto u profano a profano u sveto kao što vidimo kod glavnih blagdana gdje Božić postaje potrošački blagdan a Svi sveti noć vještica, nedjelja umjesto dan Gospodnji dan kupovine. „Desakralizacijska struja, u brizi, možda na početku i plemenitoj, da brani autonomiju vremenitog reda, završava u brisanju svetih područja, tako da, po tvrdnji nekih autora, više ne postoje ni ‘sveta’ vremena, ni mjesta, ni predmeti, ni osobe.[21]

U takozvanim zapadnim demokracijama sve se više tolerira i ohrabruje kršćanofobiju i diskriminaciju vjernika. Tu je na djelu ne samo isključivost nego i sve očitija mržnja prema kršćanstvu. Svetogrđa se prihvaćaju kao normalna, podržavaju se, čak se i nagrađuju pa se događaju u ubrzanom porastu. To je vidljivo na svim razinama i pod raznim izlikama: u ime umjetnosti (razna nakaradna djela koja se izruguju i vrijeđaju sa svetim), arhitekture (rušenje i prenamjena crkava), slobode izričaja kojim se opravdavaju bogohule i slično. Na žalost nekad se to događa i uz odobrenje crkvenih vlasti. Tako su primjerice dvojica homoseksualaca uz dozvolu crkvenih vlasti izveli svetogrdni ples u crkvi sv. Petra u Montrealu baš ispred svetohraništa.[22]

Ovaj plimni val svetogrđa raste i širi se po cijelom svijetu i svoje izvorište ima upravo u takozvanim zapadnim demokracijama. Nije objašnjiv samo deklariranim promicanjem sekularnosti nego sve otvorenije iskazivanje mržnje upućuje na jednu drugu pozadinu. Na ruševinama kršćanskog poretka gradi se novi svjetski poredak koji je sve prepoznatljiviji po svom novopoganstvu. Tako svjedočimo stalnom oživljavanju starih poganskih praksi i vjerovanja te stvaranju novih u raznim new age inačicama, obožavanju prirode i izjednačavanja životinja s ljudima te otvorenog promicanja magije i okultnog već kod djece. Na mjesto kršćanstva, koje se ruši svim sredstvima, ustoličuje se novo poganstvo sada više bez ikakva prikrivanja i sve agresivnije. Zoran primjer toga je s jedne strane brisanje kršćanskih korijena u ustavu Evrope a s druge strane izgradnja jedne od zgrada Europskog parlamenta u Strasbourgu po uzoru na kulu babilonsku koja je simbol pobune protiv Boga.

                                                                                                                   4. Sinkretisti

U kršćanstvu se jasno razlikuje odbacivanje i borba protiv krivovjerja od osobe krivovjerca kojega bi po kršćanskom trebalo ljubiti a po ljudskom poštivati njegovu slobodu. Međutim zna se dogoditi, posebno kod nekršćanskih religija, da se u ime svoje vjere mrzi pripadnike drugih vjera pa se napada njih osobno i obeščašćuje sve ono što im je sveto. To vidimo kod muslimanskih ekstremista koji se tako odnose prema kršćanima ne libeći se činiti svetogrđa a i prolijevati nedužnu krv kršćana. Tako je 2019. godine u atentatima za vrijeme uskrsne mise u trima crkvama u Šri Lanci i nekoliko hotela ubijeno oko tristo a ranjeno više od petsto osoba.[23] Objašnjenja koja se nameću u svim takvim slučajevima jest da je po srijedi vjerski fanatizam i da su religije krive za nasilje i zlo u svijetu. Pri tome se zaboravlja na pravi uzrok koji je sekularan. To su u Francuskoj primjerice bile zloglasne karikature Muhameda. One su i nedavno bile povod u Nici da je jedan islamist ubio troje nedužnih vjernika u katoličkoj crkvi odrubivši pri tome glavu jednoj ženi.[24] A gradonačelnik Nice je na to, zbog sigurnosti, naložio zatvaranje svih crkava u gradu kaznivši time opet nedužne katolike.[25] Sekularni uzrok stoji i iza politički izazvanih revolucija u arapskim zemljama gdje su upravo zapadne demokracije stvarale i podupirale islamski ekstremizam kao što je to bio slučaj ISILa, a najveća žrtva su opet bili kršćani. Tako se u novom ruhu provodila stara rimska strategija podijeli pa vladaj (divide et impera). Islam je tako podijeljen i oslabljen u sebi a kršćani su servirani kao krivci i prema njima je upravljen sav bijes i revolt. To je bilo vidljivo u Domovinskom ratu koji se htio prikazati kao vjerski rat ali je bio nešto sasvim drugo gdje su glavni pokretači bili zemaljski kako nacionalni tako i međunarodni.

Pozadina toga je u konačnici mržnja na jednobožačke vjere od strane objedinjenih snaga antiteista, ateista i novopogana koji preko izazvanog kaosa od njih samih utiru put novoj globalnoj religiji po njihovoj mjeri. Nova svjetska nadreligija željela bi objediniti sve postojeće religije miješajući sinkretistički samovoljno razna vjerovanja i prakse. U njoj je Krist samo čovjek a ne Bog što je čini kršćanima apsolutno neprihvatljivom. Nijedan istinski vjernik nema potrebe da svoju vjeru dokazuje preko svetogrđa nad tuđim svetinjama ako ništa drugo onda iz poštivanja slobode izbora drugoga. Na jednobožačkim vjernicima je da prepoznaju i ne upadaju u postavljene zamke te da združenim silama djeluju protiv kulture smrti i diktature relativizma odnosno sinkretizma.

                                                                                                        III. Svetogrđa kršćana

                                                                                                                     1. Izdajice
Prototip i uzor mnogih je Juda koji je izdao samog Boga i tako uzrokovao njegovu osudu i smrt na križu. Neki ga čak žele rehabilitirati i proglasiti tragičnim herojem. No njegove pobude su bile prizemno koristoljublje, trideset srebrenjaka, i otpad od vjere u Krista. Na Posljednjoj večeri, unatoč toga što je već prodao Isusa, pričestio se iz ruku samog Isusa počinivši time svetogrđe. Njegovih nasljedovatelja bilo je kroz cijelu povijest Crkve ali danas ih ima u izuzetno velikom broju jer je ovo vrijeme masovnog otpada od Krista pa je stoga praćeno i masovnom izdajom.

Klasični obrazac regrutiranja Jude provodio se pod komunizmom. Svećenici su bili pod budnim nadzorom tajnih službi. Oni među njima koji bi bili uhvaćeni u nekom moralnom prijestupu, uglavnom u bludnom grijehu, preko toga bi bili ucjenjivani i neki bi pristali da postanu suradnici Udbe i tako bi dodavali grijeh na grijeh. To je značilo da su svoju subraću i vjernike trebali tajno prijavljivati ako su iskazivali domoljublje ili išta što je režim smatrao nepodobnim. Takva „suradnja“ je znala trajati godinama i desetljećima a u zamjenu je omogućavala zaštitu za nesmetano življenje u grijehu, dobivanje raznih, pa i novčanih, beneficija za svoje doušništvo i povrh svega djelatnu pomoć za pravljenje „karijere“ u Crkvi. Takve dvolične osobe su slavili sakramente koji su za vjernike bili valjani ali oni do njih nisu držali pa su ih banalizirali i gledali da ih se riješe što prije. Sjećam se jednog takvog svećenika koji je postigao „rekord“ da bi Misu preko tjedna odslužio u nekih 11 minuta. Takvo ophođenje sa svetim dovodilo je do brojnih svetogrđa i vjernici su to osjećali pa su se udaljavali ne samo od takvih svećenika nego nerijetko i od Crkve pa onda i od vjere. A rješenje je bilo i ostalo jednostavno: priznati svoj grijeh, tražiti oproštenje i popraviti počinjenu štetu koliko je moguće. Na društvenom planu odgovor, koji je još na čekanju, je lustracija za koju je najprirodnije da krene od Crkve.

Sličan model regrutiranja svećenika koristi se i na Zapadu gdje ako si upao u neki porok, primjerice sodomiju, ubrzo postaneš dio takvog neformalnog lobija koji će ti donijeti brojne povlastice. Nakon toga u pravilu stiže poziv za članstvo u nekoj tajnoj organizaciji koja omogućuje streloviti pristup moći, slavi i novcu. Nedavno je izašla vijest da je jedan svećenik u Lousiani (SAD) organizirao u župnoj crkvi snimanje spolnih odnosa sa dvije žene i to na samom oltaru. Kad je ovo „demonsko oskvrnuće“, kako ga je nazvao mjesni biskup, bilo slučajno otkriveno zahvaljujući jednom vjerniku župnik je suspendiran a oltar uklonjen i spaljen.[26] Što se dogodilo tome čovjeku da je od služenja Kristu mogao doći do ovakvih svetogrđa koja su služenja đavlu? Kako se ovakva radikalna promjena mogla dogoditi? Neizbježno se povlači pitanje odgovornosti njegovih odgojitelja i poglavara kako su ga formirali i jesu li ga olako pripustili ređenju?

Imamo sve više vijesti da se u crkvama dopuštaju razni poganski obredi, postavljanje poganskih idola na oltar ili kipova ljudi kao što je Buda. To je očito gnjusno oskvrnuće svetog mjesta koje je već u Starom zavjetu osuđeno kao strašni grijeh u odnosu na Jeruzalemski hram posebno kada je Antioh IV. Epifan u njemu podigao oltar Zeusu i dao da se u njemu žrtvuju nečiste životinje (1 Mak 6,1–5).[27] U ovim slučajevima nitko se ne može opravdavati neznanjem jer se radi o osobama koje su završile teologiju i vrlo dobro znaju što se može a što ne može. Za zaključiti je stoga da se ovakve stvari rade svjesno sa nakanom uvođenja krivovjerja.

Kršćani su na Zapadu svedeni na manjinu i sada se otpadnici koji su pristupili neprijateljima ali su još zadržali katoličko ime osjećaju dovoljno moćni da mogu i otvoreno manipulirati vjernicima. Tako se prigodom glasanja stranački čelnici odjednom pojave u prvim redovima u crkvi i to uredno prenesu vodeći mediji. Po srijedi je ne samo zloupotreba svetog prostora nego i svetogrđe posebno ako su se pričestili u grijehu. Takvo beskrupulozno ponašanje pokazuje da vjernike drže korisnim budalama i u konačnici preziru.

2. Oportunisti

Na Zapadu su mnoge crkve zbog smanjenja broja vjernika prodane i prenamijenjene u neke druge svrhe (kulturne, stambene, ugostiteljske, zabavne i slično) ili su jednostavno porušene kako bi im se izbrisao svaki trag u prostoru. Koliko god to bilo naizgled logično ipak često nije bez svetogrđa i ostavlja prostora za sumnju da se nije htjelo naći prihvatljivo vjersko rješenje. Istodobno polako ali sigurno mnoge naše najljepše crkve gube svoju osnovnu i jedinu namjenu bogoštovlja i postaju nešto drugo. U ime kulture i turizma postaju odredišta sve brojnih posjetitelja koje vjera uopće ne zanima. Da bi se uveo kakav takav red u najposjećenijim bazilikama u Italiji stavljaju na ulaz redare koji upozoravaju na neprilično odijevanje i onda ili se osoba pokriva ili ne može ući. Vjernicima se za molitvu ostavlja mala kapelica. Neki su otišli i korak dalje pa, kao u nekim našim primorskim gradovima, turistima naplaćuju ulaz u takve crkve a vjernike koji bi se htjeli pomolit ne puštaju nego u vrijeme kada se drži sveta Misa. Zar za ovakve situacije ne vrijedi Isusov poučak sa jeruzalemskim hramom? Jedini put kada je koristio silu bilo je da istjera trgovce iz hrama i vrati mu prvobitnu neokaljanost. Izgleda da neki svećenici i vjernici drže da se, suprotno od Kristova nauka, može služiti Bogu i bogatstvu.

Ovakav odnos prema svetom prostoru prenosi se i na sakramente pa tu vidimo svega od nemara do relativiziranja. Sakrament krizme je od sakramenta kršćanske zrelosti postao slavlje odlaska od Crkve nekad nepovratnog. Logično bi bilo da se velikoj većini kandidata uskrati jednostavno krizma sve dok doista ne budu spremni. Ali župnici se boje pobune roditelja i pritiska viših instanci pa jednostavno popuštaju. Veliki broj vjenčanih se razvodi. Zar ne bi bilo bolje da uopće nisu sklopili sakrament braka? I tu im je netko trebao reći ne, posebno ako je bilo vidljivo da žele vjenčanje u crkvi samo radi dobrih fotografija ili tradicije. Ova obeščašćenja sakramenata se pravdaju tolerancijom i milosrđem a u biti iza njih stoji želja za nezamjeranjem, grešna površnost i malovjerje. Kako svećenici nisu puki djelatnici ili namještenici nego nositelji svete službe na koju su pozvani od Boga svaka zloupotreba njihova poslanja se može smatrati svetogrđem u širem smislu. Zato je u Starom Zavjetu Bog odbacio i kaznio sinove Elijeve jer su zbog njihovih zloporaba „ljudi prezirali žrtvu koja se prinosila Jahvi“ (1 Sam 2,17).

                                                                                                                    3. Zabludjeli

Mnogi posebno među vjernicima upadaju u svetogrđe iz neznanja za koje su nekad krivi oni koji ih nisu poučili a trebali su ili oni sami koji su mogli znati a nisu htjeli ili su jednostavno zaboravili. Tu objektivno imamo svetogrdni čin ali subjektivno osoba toga nije svjesna. Najvidljiviji primjer jest nedolično odijevanje na svetoj Misi. Preko ljeta problem je oskudno odijevanje gdje se zna doći u crkvu u kratkim hlačama, mini suknjama, majicama na špaline i sličnim kombinacijama. Na krizmi i vjenčanju djevojke kao da se natječu koja će oskudnije, vulgarnije i izazovnije biti odjevena. I sve to prolazi kao prihvatljivo i normalno a kriteriji se sve više gube. Rijetki se tome usude usprotiviti i uopće progovoriti otvoreno o tome. Jedna od razornih posljedica ove popustljivosti je da vjernicima ubrzano odumire osjećaj za sveto. Manjak poštovanja prema svetim mjestima u uzročnoj je vezi sa gubljenjem razlikovanja sakralnoga od profanoga, a to onda, prije ili kasnije, dovodi do svetogrđa.

Najtužnija pojava u mnogim zapadnim zemljama jest da ljudi masovno odlaze na pričest a da se ogromna većina uopće ne ispovijeda i to godinama. Takve osobe su jednostavno izgubile svijest o grijehu i njima je svetogrdno primanje pričesti normalna stvar. Upitno je koliko njih još uopće vjeruje da je u Euharistiji nazočan sam Bog. Pričesti se pripušta one koji žive u javnom i objektivnom stanju preljuba kao što su to razvedeni i civilno vjenčani ili, u nekim njemačkim župama, protestantima koji su u braku s katolicima. Osoba u smrtnom grijehu kad ide na pričest upada u novi grijeh svetogrđa i teško vrijeđa Bogu. Za takve apostol Pavao kaže: „tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje“ (1 Kor. 11,27). Moralist Marin Srakić to tumači: „Blagovati kruh ili piti čašu nedostojno i bez poštovanja znači sudjelovati na Kristovoj smrti, kao da se nalazimo na strani onoga koji ga osuđuje na smrt, to znači predati sama sebe duhovnoj smrti, na osudu koja čeka svijet.“[28] Pavao ukazuje i na razlog koji do toga dovodi: „Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije, ako ne razlikuje Tijela“ (1 Kor. 11,29). „Ne razlikovati Tijelo s jedne strane znači ne priznati u vjeri da ovaj kruh više nije obični kruh nego Kristovo Tijelo, a s druge strane da je to Tijelo darovao Gospodin Isus one noći kad je bio predan, da je to kruh ljubavi, hrana Saveza koji spaja sve ljude u jedinstvenoj tajni Crkve.“[29] Za posljedicu već ovdje na zemlji imamo otvrdnuće srca kao kod Jude. Događa se nešto slično kao i sa zavjetnim kovčegom koji je pobožnim Izraelcima donosio vremenitu sreću i blagoslov a poganima Filistejcima nesreću i kaznu. Iako je sve jasno i vidljivo svima, ipak šute svećenici, šute vjernici i tako svi postaju sudionici istog grijeha. Ispada da je grijeh ukinut i da na pričest svatko jednostavno ima pravo i tako se širom otvaraju vrata zloupotrebi sakramenta. Stoga je danas još potrebnije pripraviti se za svaku pričest da je dostojno primimo. Tko je u smrtnom grijehu, bez obzira na sve, treba se prije valjano ispovjediti, inače ne smije pristupati pričesti. I samo tijelo treba pripraviti obdržavajući euharistijski post sat vremena prije pričesti.

Iz neznanja se može i treba izaći. Potrebno je da katolici, posebno pastiri, preuzmu svoju odgovornost te daju prikladnu poduku, opominju i isključe svako toleriranje grijeha. Možda će to na početku neke odbiti od Crkve ali time će započeti proces suzbijanja grješnih praksi koji će na dugu stazu donijeti dobre plodove. Opomena proroka Malahije vrijedi i danas: „Da, usne svećenikove treba da čuvaju znanje, a iz njegovih usta treba tražiti Zakon: ta on je glasnik Jahve nad vojskama. Ali vi ste s puta zašli, učinili ste da se mnogi o Zakon spotiču, raskinuli ste Savez Levijev – govori Jahve nad vojskama. Zato učinih da vas preziru i ponizuju svi narodi jer se putova mojih vi držali niste, nego ste bili pristrani primjenjujuć’ Zakon“ (Mal 2,7-9).

                                                                                                           4. Kukavice

Na koncu treba spomenuti i upadanje u svetogrđe iz straha koji čovjeka zaslijepi da ne može trezveno rasuđivati i onda podliježe zabludi i djeluje krivo. Unatoč krvavih progona „kršćani su u prvim stoljećima smatrali da oni ne mogu postojati kao kršćani, a da ne sudjeluju na euharistijskom slavlju i da se ne sjedine s euharistijskim Isusom u pričesti“.[30] A sada prvi put u povijesti, za vrijeme ove takozvane Covid-19 pandemije, tijekom zatvaranja sve su crkve bile zatvorene i vjernici su ostali bez svetih misa, a umirući bez bolesničkog pomazanja i ispovijedi.[31] Poruka koja se utisnula u svijest i podsvijest vjernika jest da je najvažnije očuvanje tjelesnog zdravlja, a da je duhovno zdravlje, odnosno spas duše, nešto drugotno ili čak nevažno. Zato se nakon otvaranja crkava broj onih koji idu na nedjeljnu misu značajno smanjio a, uslijed mjera protiv virusa, povećan je broj zloupotreba euharistije. Biskup Schneider o tome kaže: „Zbog trenutačne krize prouzročene ‘izvanrednim stanjem zbog pandemije COVID-a’, još je veći broj slučajeva vrijeđanja Presvetog oltarskog sakramenta. Mnoge su biskupije diljem svijeta propisale davanje svete pričesti na ruku i upravo na tim mjestima svećenstvo, često na ponižavajući način, odbija dati vjernicima mogućnost primanja Gospodina klečeći i na usta, pokazujući tako klerikalizam koji je za žaljenje, kao i ponašanje uštogljenih neo-pelagijevaca. Štoviše, na nekim mjestima, svećenstvo dijeli Presveto Tijelo Kristovo vjernicima koristeći kućanske ili jednokratne rukavice. Ophođenje prema Presvetom oltarskom sakramentu u rukavicama koje se koriste prilikom rada sa smećem, neizreciva je uvrjeda Euharistiji. Što se tiče groznog zlostavljanja euharistijskog Krista, pri čemu ga, zbog prakse davanja pričesti na ruku, neprestano gazimo pod nogama, budući da djelići hostije neizbježno padaju na tlo, naš odnos prema euharistiji postaje minimalistički i lišen osjećaja svetosti, kao da je keks ili još gore, kao da je smeće, kojim se rukuje u kućanskim rukavicama – a nijedan istinski katolički biskup, svećenik ili laik ne bi smio na to ostati ravnodušan i jednostavno stajati po strani i promatrati.”[32]

Svaki vjernik bi osobno, oslonjen na Krista, trebao nadići strah, slobodno razmisliti i zauzeti stav kako očuvati sebe i pomoći drugima da ne upadaju u svetogrđe. Za vrijeme komunizma, dok sam bio još dječak, bio sam svjedok da je jedan mladić ušao u crkvu za vrijeme Mise te stao vikat i vrijeđati. Uputio se nesmetano prema oltaru a stari remeta se okrenuo prema puku tražeći pomoć da ga se zaustavi. Nitko se nije maknuo sa svoga mjesta a provokator se, na svu sreću, došavši do oltara okrenuo i izišao iz crkve. Ostalo mi je čuđenje kako je moguće da nitko ne reagira i da jedan bezbožac može ponižavati sve nas te da bi mu dopustili i da obeščasti i euharistiju. Osobno mi se postavilo pitanje do koje mjere sam se ja spreman izložit da spriječim svetogrđe i u konačnici jesam li spreman položit svoj život u obrani Gospodina? Odgovor se krije u djetinjoj vjeri. Mala kineskinja Li je početkom pedesetih godina prošlog stoljeća bila svjedok zatvaranja crkve u svom mjestu od strane komunista i bacanje posvećenih hostija iz svetohraništa po podu. Unatoč zabrani ona je svaki dan skrovito dolazila u crkvu riskirajući život kako bi se nakon sata provedena u molitvi pričestila uzimajući jezikom svetu hostiju s poda.[33] Kad je nakon mjesec dana i zadnju svetu hostiju tako primila jedan ju je vojnik otkrio i ubio na licu mjesta. Ova mučenica euharistije bila je nadahnuće i uzor u euharistijskoj pobožnosti poznatom biskupu Fultonu Sheenu.[34]

Osjećati strah je prirodno ali smo odgovorni ako mu podlegnemo onda kada znamo da trebamo ići protiv njega. Isusove riječi su jasne: „Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima“ (Mt 10, 32-33). One vrijede i obvezuju vjernika uvijek pa i onda kada se radi ne samo o gubitku ugleda ili imetka, nego i o samom životu. To su nam posvjedočili toliki mučenici od početka kršćanstva do danas, koji su na najokrutnije načine bili pogubljeni jer nisu htjeli zanijekati Krista. Gospodin u Otkrivenju, nimalo slučajno, među one koji su osuđeni na vječnu propast, prve navodi kukavice (usp. Otk 4,8). Ne samo činjenje svetogrđa, nego i toleriranje istog, posebno u Euharistiji gdje je sam Isus prisutan kao Bog i kao čovjek, jest zataja i odricanje od Krista.[35]

                                                                                                                     Zaključak

U današnjem vremenu svi mogući oblici svetogrđa su na djelu, kako osoba tako i mjesta i stvari, a nekad dolaze i združeno. To je pokazatelj nesnošljivosti prema kršćanima koje poprima sve teže oblike. Zabrinjava što je to globalna pojava u porastu koja je posebno jaka na Zapadu nekadašnjoj kolijevci kršćanstva. Tu se pokazuje istinitost latinske poslovice corruptio optimi pessima ili u slobodnom prijevodu kada se pokvari ono što je najbolje onda postane najgore. Otpadnici od kršćanstva, bez obzira što se zaklinju u vjerski indiferentizam, postaju prirodni saveznici neprijatelja Kristovih koji njima znalački manipuliraju usmjeravajući svo nezadovoljstvo i frustracije protiv kršćana. Tako se oblikuju razni pritoci koji se svi slijevaju u jednu antikršćansku rijeku koja sve više buja i samo je pitanje trenutka kada će se izliti iz korita i poplaviti sve u obliku jednog svjetskog progona. Kršćani su danas poput Krista izabrani da budu žrtveno janje na kojemu će se nekažnjeno iskaliti sva nakupljena mržnja. Sve veći ustupci od strane malodušnih vjernika samo raspaljuju krvožednost mrzitelja koji u tome prepoznaju kapitulaciju i znak da se njihov čas bliži.

Vanjske neprijatelje je lakše prepoznati ali je važno odbaciti svaki oblik suradnje s njima. To znači ne pomagati im ni na kakav način svojim glasom, novcem, radom. Poglavito ne ulaziti u nikakvu organizaciju ili udruženje koje je u službi ili u povezanosti s neprijateljem. Primjerice za vrijeme komunizma mladi su svi, bez da se traži njihova suglasnost, bili primani u omladince, no od njih je ovisilo hoće li se kao takvi angažirati ili ne. Istodobno važno je da se vjerni kršćani povezuju i surađuju sa svim ljudima dobre volje, posebno s pripadnicima drugih jednobožačkih religija, oko zaštite vjerskih prava i svetog. Unutarnje neprijatelje je teže prepoznati no ipak ako smo pozorni, kako su se oni osilili, njihova će djela govoriti o njima. Treba im pokušati pomoći preko bratske opomene, a ako to ne poluči učinak, onda se od njih valja odmaknuti da bismo zaštitili sebe i svoje bližnje.

Euharistija je naša najveća svetinja koja predstavlja ujedno i zadnju liniju obrane kršćanske vjere. Ako mi pristanemo na ustupke i podupremo svetogrđe protiv Euharistije onda pripremamo našu vječnu propast. Svetogrđe ne može proći bez posljedica već ovdje na zemlji. Bog je svemoguć i pravedan i zato on i danas kažnjava, bez obzira što se mi uvjeravamo međusobno u suprotno kako bismo nesmetano mogli griješiti.

Najvažnija je osobna borba protiv svoje slabosti da se ne upadne u oportunizam ili zabludu i tako se izbjegne bilo kakvo osobno sudjelovanje u svetogrđu. Zato je potrebna budnost, molitva, poznavanje svoje vjere i pokora. Od velike je važnosti ponovno otkriti davanje zadovoljštine koje onda čini da se razvija osobni odnos s Bogom. Sve veća plima mržnje ne može se pobijediti doli ljubavlju.[36] U tom smislu veliko ohrabrenje je što među vjernicima jača pokret adoracije pred Presvetim, kao što se vidi uspostavom 24 satnog klanjanja u sve više gradova u Hrvatskoj. Svojim silama ne možemo zaustaviti raspojasano zlo koje je organizirano u grešne strukture i trenutačno se nalazi na vrhuncu svoje moći. No dobro znamo da je jedini spasitelj Krist i da je pobjeda njegova. Zato on pozivlje naraštaj zadnjeg vremena kada će biti najteže: „Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje“ (Lk 21,28).

[1] Aurelio Fernandez, Teologia moral. Vol II.: Moral de la persona y de la familia, Ediciones Aldecoa, Burgos, 1993., 188; Tomo Vukšić, „Svetogrđe prema katoličkoj teologiji i kanonskom pravu“, Vrhbosnensia, 5 (2001.), 2, 264.

[2] Tomo Vukšić, „Svetogrđe prema katoličkoj teologiji i kanonskom pravu“, Vrhbosnensia, 5 (2001.), 2, 264-266.

[3] Andrija Živković, Božje i crkvene zapovijedi, Tisak narodne tiskare, Zagreb, 1946., 101; Stjepan Sirovec, katoličko moralno bogoštovlje, Rkt. župa Sv. Ivana Krstitelja, Zagreb, 1995., 133.

[4] Tomo Vukšić, „Svetogrđe prema katoličkoj teologiji i kanonskom pravu“, Vrhbosnensia, 5 (2001.), 2, 268.

[5] Aurelio Fernandez, Teologia moral. Vol II.: Moral de la persona y de la familia, Ediciones Aldecoa, Burgos, 1993., 190; Andrija Živković, Božje i crkvene zapovijedi, Tisak narodne tiskare, Zagreb, 1946., 105.

[6] Andrija Živković, Božje i crkvene zapovijedi, Tisak narodne tiskare, Zagreb, 1946., 105-106.

[7] To je i naziv pjesme Gori ussi Winnetou neformalne cabaret-rock skupina iz Pule.

[8] „Golotinja u crkvi izazvala kaos. Biskup: Mora se održati pokora“, 24 sata, 8. ožujka 2018., na: https://www.24sata.hr/news/golotinja-u-crkvi-izazvala-kaos-biskup-bez-pokore-nema-mise-563730, 26. listopada 2020.); „Vremešna golaćica hvalila se skrnavljenjem crkvi u Dubrovniku, napisali joj K*******o i sidašico“, Direktno, 7. ožujka 2018., na: https://direktno.hr/direkt/vremesna-golacica-hvalila-se-skrnavljenjem-crkvi-dubrovniku-napisali-joj-ko-i-sidasico-115418/, (26. listopada 2020.).

[9] „Golotinja u crkvi izazvala kaos. Biskup: Mora se održati pokora“, 24 sata, 8. ožujka 2018., na: https://www.24sata.hr/news/golotinja-u-crkvi-izazvala-kaos-biskup-bez-pokore-nema-mise-563730, 26. listopada 2020.).

[10] „Žene ispred crkve pozirale kao od majke rođene. Svećenik: ‘Ljeti se svašta događa’“, Večernji list, 23. rujna 2020., na: https://www.vecernji.hr/vijesti/zene-ispred-crkve-pozirale-kao-od-majke-rodene-svecenik-ljeti-se-svasta-dogada-1433444, (27. listopada 2020.).

[11] Andrija Živković, Božje i crkvene zapovijedi, Tisak narodne tiskare, Zagreb, 1946., 107.

[12] Andrija Živković, Božje i crkvene zapovijedi, Tisak narodne tiskare, Zagreb, 1946., 101.

[13] Tomo Vukšić, „Svetogrđe prema katoličkoj teologiji i kanonskom pravu“, Vrhbosnensia, 5 (2001.), 2, 268-269.

[14] Jean-Marie Aubert, Compendio della morale cattolica, Edizioni Paoline, Cinisello Balsamo, 1989., 252.

[15]„Split: Prosvjed protiv predstave ‘Naše nasilje i Vaše nasilje’ Olivera Frljića“, Narod.hr, 21. travnja 2017., na: https://narod.hr/kultura/split-prosvjed-protiv-predstave-nase-nasilje-i-vase-nasilje-olivera-frljica, (27. listopada 2020.).

[16] Tino Krvavica, „Tisuće feministica ponovo napale katedralu u Argentini!“, Bitno.net, 15. listopada 2015., na: https://www.bitno.net/vijesti/tisuce-feministica-ponovo-napale-katedralu-u-argentini/, (29. listopada 2020.).

[17] „Poljski prosvjednici koji se zalažu za pobačaj ometaju slavljenje Misa“, Laudato tv, 26. listopada 2020., na: https://laudato.hr/vijesti/crkva-u-svijetu/poljski-prosvjednici-koji-se-zalazu-za-pobacaj-ometaju-slavljenje-misa, (28. listopada 2020.).

[18] Tino Krvavica, „Dvije crkve zapaljene tijekom prosvjeda u Čileu“, Bitno.net, 19. listopada 2020., na: https://www.bitno.net/vijesti/svijet/dvije-crkve-zapaljene-cile-prosvjedi/, (28. listopada 2020.).

[19] „Popela se na oltar golih grudi i načas prekinula božićnu misu“, 24 sata, 26. prosinca 2013., na: https://www.24sata.hr/news/popela-se-na-oltar-golih-grudi-i-nacas-prekinula-bozicnu-misu-346817, (28. listopada 2020.).

[20] „SKANDAL: Gole žene gurale krstove u zadnjice“, Telegraf.rs, 14. Studenog 2014., na: https://www.telegraf.rs/vesti/1308998-skandal-gole-zene-gurale-krstove-u-zadnjice-video, (28. listopada 2020.).

[21] Aurelio Fernandez, Teologia moral. Vol II.: Moral de la persona y de la familia, Ediciones Aldecoa, Burgos, 1993., 93.

[22] Ivo Džeba, „LGBT aktivist u povijesnoj kanadskoj crkvi izveo svetogrdni ples uz odobrenje crkvenih službenika“, Bitno.net, 8. kolovoza 2019., na: https://www.bitno.net/vijesti/svijet/lgbt-aktivist-u-povijesnoj-kanadskoj-crkvi-izveo-svetogrdni-ples-uz-odobrenje-crkvenih-sluzbenika/, (27. listopada 2020.).

[23] „Crkva u Šri Lanki traži konačno privođenje pravdi organizatora atentata“, IKA, 11.ožujka 2020., na:

https://ika.hkm.hr/novosti/crkva-u-sri-lanki-trazi-konacno-privodenje-pravdi-organizatora-atentata/, (29. listopada 2020.).

[24] „Napad u Nici: Vikao Allahu Ekber pa nožem ubio troje ljudi“, Večernji.hr, 29. listopada 2020., na: https://www.vecernji.hr/vijesti/napad-u-nici-vikao-allahu-akbar-pa-nozem-ubio-troje-ljudi-1442090, (29. listopada 2020.).

[25] Emirat Asipi, „Hrvati u Nici: ‘U strahu smo, ne izlazimo iz svojih kuća, a škole i crkve su zbog napada zatvorili’“, 24 sata, 29. listopada 2020., na: https://www.24sata.hr/news/hrvati-u-nici-u-strahu-smo-ne-izlazimo-iz-svojih-kuca-a-skole-i-crkve-su-zbog-napada-zatvorili-724975, (9. studenog 2020.).

[26] „KATOLIČKI SVEĆENIK S DVIJE DOMINE ORGIJAO NA OLTARU CRKVE: Nadbiskup naredio spaljivanje: ‘To je bilo demonsko skrnavljenje!’“, Net.hr, 11. listopada 2020., na: https://net.hr/danas/svijet/katolicki-svecenik-s-dvije-domine-orgijao-na-oltaru-crkve-nadbiskup-naredio-spaljivanje-to-je-bilo-demonsko-skrnavljenje/, (4. studenog 2020.).

[27] Boris Havel, Pregled povijesti Izraela. Od Abrahama do moderne Države, Antibarbarus, Zagreb, 2015., 190.

[28] Marin Srakić, „Euharistija i oproštenje grijeha“, Bogoslovska smotra, 51 (1981.) 2 – 3, 355.

[29] Marin Srakić, „Euharistija i oproštenje grijeha“, Bogoslovska smotra, 51 (1981.) 2 – 3, 356.

[30] Marin Škarica, „Štovanje euharistije izvan mise od prvih stoljeća do uključivo Drugoga vatikanskog sabora“, Crkva u svijetu, 36 (2001.) 3, 309-310.

[31] Tako infektolog dr. Rok Čivljak kaže: „Mi smo u tim danima i mjesecima viđali bolesnike koji su umirali bez sakramenata. To mi je bilo teško vidjeti jer su ti ljudi molili članove obitelji da se organizira neka skrb, ali vlasti nisu dopuštale da svećenici ulaze u zdravstvene ustanove niti su se svećenici ugodno osjećali. … S vremenom smo naučili da je taj virus manje opasan u načinu prijenosa nego što smo mislili u siječnju i veljači. Bojali smo se da će se zaraziti svatko tko udahne jednu česticu virusa u istoj prostoriji. No pokazalo se da nije tako opasan.“ (Ines Grbić, „’Viđali smo bolesnike koji su umirali bez sakramenata’“, Glas Koncila, 43/ 25. Listopada 2020., 10).

[32] „Biskup Athanasius Schneider o uvredama nanesenima Euharistiji“, 17. rujna 2020., Quo Vadis Croatia, na: https://www.quovadiscroatia.com/biskup-athanasius-schneider-o-uvredama-nanesenima-euharistiji/ (25. listopada 2020.).

[33] „Sluga Božji Fulton Sheen i mala kineska djevojčica LI – mučenica euharistije“, Magnifikat.hr, 2. studenog 2016., na: http://magnifikat.hr/sluga-bozji-fulton-sheen-i-mala-kineska-djevojcica-li-mucenica-euharistije/, (6. studenog 2020.).

[34] „Sluga Božji Fulton Sheen i mala kineska djevojčica LI – mučenica euharistije“, Magnifikat.hr, 2. studenog 2016., na: http://magnifikat.hr/sluga-bozji-fulton-sheen-i-mala-kineska-djevojcica-li-mucenica-euharistije/, (6. studenog 2020.).

[35] Stoga papa Pavao VI. naglašava: “Uostalom, katolička Crkva nije samo uvijek naučavala, nego je i živjela vjeru u prisutnost Kristova tijela i krvi u euharistiji, štujući tako veliki sakrament uvijek kultom latriae, koji pripada samo Bogu. O ovom kultu sv. Augustin piše: ‘U ovom tijelu (Gospodin) je ovdje hodao i ovo isto tijelo nam je dao da jedemo za spasenje; i nitko ne jede to tijelo da mu prije nije iskazao štovanje… tako da ne griješimo iskazujući mu štovanje, nego dapače griješimo ako mu štovanje ne iskazujemo’.”Pavao VI., Mysterium Fidei, 1965., br. 56 na: http://www.vatican.va/content/paul-vi/it/encyclicals/documents/hf_p-vi_enc_03091965_mysterium.html, (6. studenog 2020.).

[36] Tako apostol Pavao pozivlje: „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo“ (Rim 13,21).

                                                                                                           dr. sc.  don Josip Mužić

Izvor: Vjera i djela – portal katoličkih teologa

Prije ukazanja Djevice Marije, u proljeće 1916. godine, Luciji, Jacinti i Francescu ukazao se Anđeo mira i rekao im: «Ne bojte se, ja sam Anđeo mira. Molite sa mnom ». Anđeo je kleknuo na zemlju i čelom dodirnuo zemlju. Tada su ga, obasjana nadnaravnom snagom, djeca oponašala i nakon što je Anđeo ponovio ovu molitvu:

„Moj Bože, vjerujem u Te, klanjam Ti se, ufam se u Te i ljubim Te! Molim te oproštenje za sve one koji ne vjeruju,
ne klanjaju Ti se, ne ufaju se u Te i ne ljube Te”.  

Tada je Anđeo nestao. U proljeće 1916. godine, pri trećem ukazanju Anđela, djeca su shvatila da Anđeo, uvijek isti, u lijevoj ruci drži kalež, nad kojim je lebjdela hostija. Nekoliko kapi krvi palo je s Hostije u kalež. Ostavši kalež i hostiju u zraku, Anđeo je došao do djece, spustio se na zemlju, ponavljajući ovu molitvu tri puta:

“Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti: Ponizno Ti se klanjam i prikazujem Ti Predragocijeno Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo Isusa Krista, prisutna u svim svetohraništima svijeta, kao naknadu za sve uvrede, svetogrđa i ravnodušnosti s kojima se On vrijeđa. Po neizmjernim zaslugama Njegova Presvetog Srca i po zagovoru Bezgrješnog Srca Marijina, molim Te za obraćenje siromašnih grešnika”.

Zatim je, ustavši, Anđeo ponovno uzeo kalež i hostiju u ruke, dao svetu Hostiju Luciji, a iz kaleža je dao piti Jacinti i Francescu, koji su ostali na koljenima, dok je govorio: ” Uzmite i pijte Tijelo i krv Isusa Krista, užasno povrijeđeno od nezahvalnih ljudi. Popravite njihove zloće i utješite svoga Boga“.  Anđeo se ponovno spustio na zemlju, ponavljajući istu molitvu tri puta s Lucijom, Jacintom i Francescom.

U predgovoru knjige “Pričest na ruku. Povijesni, pravni i pastoralni okviri” – kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, između ostalog piše:

Anđeo mira tada nam je pokazao kako se moramo pričešćivati s Tijelom i Krvlju Isusa Krista.
Nažalost, molitva zadovoljštine koju je Anđeo diktirao djeci nije zastarjela.

A koji su to grijesi za koje bismo trebali Bogu dati zadovoljštinu tj nadoknaditi za grijehe nezahvalnih ljudi? To su profanacije, piše kardinal Sarah, o kojima su neki obraćeni sotonisti dali jezive opise,
nadalje svetogrdne pričesti, primljene u teškom grijehu, a ne u milosti Božjoj
ili pričesti primljene ne ispovijedajući katoličku vjeru… itd. 

Kardinal, nadalje, ozbiljno upozorava na proširenu praksu primanja svete Pričesti na ruku što nesumnjivo uključuje veliko raspršivanje fragmenata; Naprotiv, pažnja prema najmanjim mrvicama, briga za pročišćavanjem svetih posuda, ne dodirivanjem Hostije znojnim rukama, postaju ispovijedanje vjere u stvarnu Isusovu Prisutnost, čak i u najmanjim dijelovima posvećene Hostije: ako je to Isus onda nije važno koliko je velik ili mali komad Hostije! Tvar je ista! To je on! Suprotno tome, nepažnja prema fragmentima čini da se dogma izgubi iz vida…

Više na: Kardinal Sarah – Prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata – o pričesti na ruku

1. Dva oblika

Dva su oblika pričešćivanja u rimskom obredu svete mise, na jezik i na ruku.
Ovaj drugi, na ruke, uveden je tijekom posljednjih pedesetak godina i smatra se izvanrednim načinom, odnosno nečim neredovitim ili ustupkom. Naime, krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, u previranjima nakon Drugoga vatikanskog sabora, u nekim zemljama sjeverne Europe, koje su bile već dobrano zahvaćene procesom sekularizacije, uvedena je ta praksa protiv postojećih propisa i bez prethodnog odobrenja Svete Stolice. Tadašnji tajnik Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, danas kardinal, Malcolm Ranjith ustvrdio je 2008. godine da je ta „praksa uvedena bespravno i na brzinu“, a „sada je postala redovita praksa za čitavu Crkvu.“[1] Stavljena pred gotov čin, Sveta Stolica, tj. njezin Sveti zbor za bogoštovlje izdaje 29. svibnja 1969. uputu Memoriale Domini u kojoj stoji da pričest na jezik „bez daljnjeg treba biti zadržana, ne samo zato jer je to višestoljetna tradicija, nego posebno zato jer izražava i znači smjerno poštovanje vjernika prema svetoj Euharistiji“.[2] Nova praksa pričesti na ruku, upozorava isti dokument, može dovesti do „smanjenog poštovanja prema presvetom oltarskom sakramentu“, „do njegova profaniranja“ ili „do iskrivljenja euharistijskog nauka“. [3] Uputa je bila popraćena pismom francuskim biskupima iz lipnja iste godine, u kojem se pojašnjava da u svakom slučaju „nov način pričešćivanja ne smije biti nametnut na način da isključuje tradicionalan način“.[4] To je razumljivo jer je pričešćivanje na ruku pogodniji oblik za zloupotrebe pošto se sveto otajstvo lako može otuđiti i puno je veća mogućnost rasipanja čestica. Stoga se od biskupa traži osiguravanje pričesti na jezik za vjernike te se ističe da će Sveta Stolica dati dopuštenje (indult) za pričest na usta samo u onim krajevima gdje nije moguće zaustaviti ovu novu praksu i ako se ispune potrebni uvjeti, između ostalog da se „isključi svaka opasnost manjka poštovanja prema euharistiji ili doktrinarnih zastranjenja o ovom Presvetom sakramentu“.[5] Potrebno je naglasiti, kako donosi uputa Svetog zbora za sakramentalnu stegu Immensae caritatis iz 1973. godine, da posebno vjernike koji se pričešćuju na ruku, „treba učiti (…) da je Isus Krist Gospodin i Spasitelj te da se njemu, prisutnom pod sakramentalnim prilikama, mora iskazivati isto poklonstveno štovanje ili klanjanje kao Bogu“.[6] Tijekom godina mnogi su biskupi tražili dopuštenje i nova praksa se širila. Biskupska konferencija tadašnje Jugoslavije tražila je i dobila dopuštenje još početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. [7] U Italiji, na primjer, pričešćivanje na ruku je dopušteno tek 1989., dok u Kazahstanu, primjerice, nije dopušteno ni danas.[8] Također treba istaknuti, u izvanrednom, odnosno u tradicionalnom obredu slavljenja svete Mise pričest na jezik jedini je mogući oblik, kao i u istočnom obliku, kakav imaju primjerice, naši grkokatolici.

2.  Ključno pitanje

Posljednjih godina sve je više onih koji su svjesni da nije svejedno kako se pričešćujemo, odnosno da dva oblika nisu jednako vrijedna.
Nasuprot tome, neki – poput profesora liturgike na KBF-u u Đakovu, don Zvonka Pažina – drže da „to stvarno ni na koji način nije bitno pitanje i štetno je o tome previše raspravljati“ jer se zaboravlja na puno važnije probleme gubljenja vjere. [9] Takvo mišljenje ne dijelimo jer držimo da upravo neprikladno pričešćivanje, što se posebno događa upravo kod pričesti na ruku, utječe na slabljenje vjere u Euharistiju. Ozbiljne ankete provedene u Sjedinjenim Američkim Državama pokazuju da svega jedna trećina onih katolika koji se svake nedjelje pričešćuju ima „pravovjerno razumijevanje sakramenta, tj. da je Sveta Euharistija tijelo, krv, duša i božanstvo našega Gospodina Isusa Krista“.[10] Američki teolog Peter Stravinskas upozorava: „Primanje na ruku također ima još jednu nepredvidljivu posljedicu: stavlja primatelja u ulogu posrednika.“[11] Stoga pitanje o načinu pričešćivanja nije nebitno ili sporedno pitanje, nego naprotiv, izuzetno važno i bitno, jer mi vjerujemo u stvarnu i supstancijalnu prisutnost Isusa Krista dušom i tijelom, čovještvom i božanstvom. Nakon pretvorbe mi vjerujemo da je to pravi i živi Isus pod prilikama kruha i vina. I zato mu iskazujemo štovanje i klanjanje dušom i tijelom. Nama, katolicima, euharistija je ono najsvetije, jer vjerujemo da je to sam Gospodin pa zato svaka i najmanja promjena koja umanjuje štovanje ili svetost euharistije ima dalekosežne pogubne posljedice za vjeru. Papinsko apostolsko pismo biskupima Večera Gospodnja iz 1980. godine upozorava da u trendu opće desakralizacije svih stvari „Crkva treba da po svojoj službi štiti i osigurava ‘svetost’ (sakralnost) Euharistije“.[12] Toga su bili svjesni i mnogi najodgovorniji ljudi u Crkvi. Sveti papa Ivan Pavao II. na pitanje što misli o praksi pričešćivanja na ruku, odgovorio je da je dozvoljena ali da se on s time ne slaže niti je preporuča.[13] Kardinal Sarah se prisjeća: „Usprkos iscrpljenosti i nemoći (…) uvijek bi kleknuo pred Blagoslovljenim sakramentom. Nije mogao kleknuti i ustati sam. Trebala mu je pomoć drugih da savije koljena i da ustane. Do posljednjeg dana, želio nam je ponuditi veliko svjedočanstvo štovanja Presvetoga sakramenta.“[14] Isti kardinal navodi primjer i svete Majke Terezije: „Ispunjena divljenjem i poštovanjem, Majka Tereza se suzdržavala od dodirivanja transupstanciranog Tijela Kristova. Umjesto toga, klanjala mu se i promatrala ga tiho, spuštala se na koljena i klečala pred Isusom u Euharistiji. Štoviše, primila je Svetu pričest na jezik, poput malog djeteta koje ponizno dopušta da ju hrani njezin Bog. Svetica je bila tužna i bolno je patila kada bi vidjela kako kršćani primaju Svetu pričest na svoje ruke.“ [15] Više nego rječit je i primjer pape Benedikta XVI. koji je, „u posljednjim godinama svog pontikata želio dijeliti Euharistiju na usta i klečeći“ što je, kako smatra kardinal Robert Sarah, „daleko prikladnije za sam Sakrament“. [16] Tadašnji papinski ceremonijar mons. Guido Marini je čak u jednom intervjuu danom 2008. izrazio mišljenje da će takva praksa postati uobičajena na papinskim misama kao pastoralno prikladnija.[17] Kardinal Robert Sarah, prefekt Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, u predgovoru za knjigu don Federica Bortola napisao je: „I tako možemo shvatiti da se  najveći dijabolički napad sastoji u pokušaju gašenja vjere u Euharistiju, sijanjem zabluda i poticanjem na neprikladne načine primanje Svete pričesti. Doista, rat između Mihaela i njegovih anđela na jednoj strani te Lucifera na drugoj strani, nastavlja se u srcima vjernika: Sotonina meta je misna žrtva i Isusova stvarna prisutnost u posvećenoj Hostiji. Ovaj pokušaj pljačke slijedi dvije stvari: prva je smanjenje samog koncepta ‘stvarne Prisutnosti’. Mnogi teolozi ustraju u ruganju ili ignoriranju pojma ‘transupstancijacija’ unatoč stalnim referencama o njemu u Učiteljstvu Crkve. (…) Pogledajmo sada kako vjera u stvarnu Prisutnost može utjecati na način na koji primamo Pričest i obrnuto. Primanje pričesti na ruku nesumnjivo uključuje veliko raspršivanje čestica. Naprotiv, pozornost na najmanju mrvicu, briga o čišćenju posvećenih posuda, nedodirivanje hostije znojnim rukama, sve postaje vjera u Isusovu stvarnu prisutnost, čak i u najmanjim dijelovima posvećene Hostije: ako je Isus tvar euharistijskog kruha, a ako su i najmanje čestica dio tog istoga kruha, manje je važno koliko je velik ili mali komad Hostije! Tvar je ista! To je On! S druge strane, nepažnja prema česticama nas odvraća od te dogme. Malo pomalo misao može postupno prevladavati: ‘Ako ni župnik ne obraća pažnju na ulomke, ako dijeli pričest na takav način da se dijelovi mogu raspršiti, onda to znači da Isus nije u njima ili da je On tu samo do ‘određene točke’.‘ Dok izraz ‘transupstancijacija’ ukazuje na stvarnu Prisutnosti, osjećaj Svetog omogućuje nam da vidimo njegovu apsolutnu jedinstvenost i svetost. Kakva nesreća bi bila izgubiti osjećaj svetosti upravo u onome što je najsvetije! A kako je to moguće? Primanjem posebne hrane na isti način kao da je obična hrana.“[18] Zakonik kanonskog prava svima stavlja na savjest brigu za svetost Euharistije pa u kanonu 898. kaže: „Neka vjernici u najvećoj mjeri štuju presvetu euharistiju, sudjelujući djelatno u slavljenju najuzvišenije žrtve, primajući veoma pobožno i često taj sakrament i časteći ga s najdubljim klanjanjem; neka pastiri duša, razlažući nauk o tom sakramentu, pomno poučavaju vjernike o toj obvezi.“[19] Veliki Ivan Pavao II. podsjeća u svojoj enciklici Ecclesia de Eucharistia iz 2003.: „Dajući Euharistiji svu važnost koju zaslužuje te brižljivo pazeći da se ne umanji nijedna njena dimenzija ili zahtjev, pokazujemo se uistinu svjesnima veličine ovoga dara. (…) Ne postoji opasnost da se pretjera u brizi za ovo Otajstvo jer se ‘u ovom Sakramentu sažima cjelokupno otajstvo našega spasenja’.“[20]

3. Obeščašćenja

Pričest u stojećem stavu i na ruku prvi su uveli protestanti u 16. stoljeću, kad su se odvojili od Crkve, i to uslijed nijekanja stvarne prisutnosti Kristove u hostiji. Na taj se način Euharistija svodi na simbol, što oni i naučavaju. U prvim stoljećima Crkve, kada se primala pričest na ruku to se činilo sa svim mogućim obzirom i poštovanjem, često ne dodirujući je izravno kao danas.[21] S kojim strahopoštovanjem se tada primala sveta pričest vidimo u opisu koji daje sveti Ćiril Jeruzalemski u 4. st.: “Kad pristupaš ne dolazi raširenih ručnih zapešća niti razdvojenih prstiju. Desnici ljevicu učini prijestoljem jer će upravo primiti Kralja. Udubljenim dlanom primi Kristovo tijelo govoreći Amen. Pošto, dakle, brižljivo posvetiš oči dodirom svoga tijela, blaguj. Pazi da ništa od njega ne izgubiš jer što bi izgubio bilo bi kao da si ostao bez vlastitog uda. Reci mi, ako ti netko dade zlatna zrnca, zar nećeš svom pažnjom držati motreći da ništa od toga ne izgubiš te ne pretrpiš štete? Zar nećeš s kudikamo više pažnje paziti na to da ne otpadne ni mrvica od onoga što je skupocjenije od zlata i dragocjenog kamenja?”[22] U biti, kako ukazuje poznati španjolski teolog Federico Suárez, ako se u prvim stoljećima primala pričest na ruku to je bilo u prvom redu iz „čiste nužde, pošto se nisu posvećivale hostije, nego kruhovi“.[23] Sigurno je, kako kaže don Alojzije Bavčević, da „sam način pričešćivanja na ruku nije nikada bio kao ovaj danas“. [24] Od 9. stoljeća, „kao izražaj strahopoštovanja“,[25] odnosno „iz straha od mogućeg obeščašćenja“, Crkva uvodi pričest na jezik.[26] Tako se izbjegava krađa hostija, gubljenje i obeščašćivanje malih čestica u kojima je Krist stvarno prisutan te se dostojno i ponizno prima Tijelo Kristovo. U svakom djeliću hostije nalazi se cio naš Gospodin i obeščašćenje je pustiti da završi na podu i da se gazi. Kardinal Ratzinger upozorava da je strahopoštovanje prema Euharistiji potrebno i danas: „I jer se čovjek sastoji od tijela i duše, a osim toga je i biće zajedništva, potreban nam je i nadalje vidljivi izraz strahopoštovanja, potrebna su nam pravila za njezino zajedničko uobličenje, njezine vidljive znakove u ovom nesretnom i nesvetom svijetu.“[27] Nažalost, obeščašćenja se danas češće događaju, a tome – iskustvo pokazuje – u dobroj mjeri pogoduje pričest na ruku. Tako u apostolskom pismu Večera Gospodnja već 1980. godine stoji: „U nekim je krajevima ušlo u običaj pričešćivanje na ruku. (…) Međutim, ima glasova da se tu i tamo događaju žalosni slučajevi pomanjkanja poštovanja prema euharistijskim prilikama. Ta pomanjkanja terete ne samo osobe koje su krive za takve postupke nego i pastire Crkve što nisu bili dovoljno budni nad vladanjem vjernika prema Euharistiji.“[28] Isto pismo zato podsjeća: „Doticati svete prilike, dijeliti ih svojim rukama povlastica je zaređenih osoba.“ [29] Veliki papa Ivan Pavao II. se na kraju ovog pisma javno ispričava: „Pri kraju ovih razmišljanja htio bih – u svoje ime i u ime svih vas, časna i draga braćo u episkopatu – zamoliti za oproštenje za sve ono što je bilo s kojeg ljudskog razloga, a osobito zbog ljudske slabosti, nestrpljivosti ili nemarnosti, pa i zbog koje katkada djelomične, jednostrane, pogrešne primjene propisa Drugog vatikanskog sabora moglo izazvati neku sablazan ili nelagodnost u tumačenju nauka i štovanju koje dugujemo ovom velikom Sakramentu. Molim Gospodina Isusa da ubuduće u našem postupanju s ovim svetim Otajstvom izbjegavamo sve što bi na bilo koji način moglo oslabiti ili smutiti osjećaj štovanja i ljubavi u naših vjernika.“[30] Kardinal Malcolm Ranjith, kao tajnik Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, je napisao: „Ima također zloupotreba da neki odnose svete prilike da bi ih držali kao suvenir, neki ih prodaju, ili još gore, netko ih odnosi da bi ih profanirao u sotonskim obredima. Potvrđene su takve situacije. Čak u velikim koncelebracijama, također i u Rimu, više puta su nađene svete prilike bačene na zemlju. Ova situacija nas navodi ne samo da razmišljamo o velikom gubitku vjere, nego također o svetogrđima i uvredama Gospodinu koji se udostojava da nam dođe ususret želeći nas učiniti sebi sličnima, da bi se u nama odražavala Božja svetost.“[31] Rimski Katekizam zato opominje: „Među svim svetim Otajstvima… nema nijednoga koji bi se mogao usporediti sa presvetim sakramentom Euharistije: i stoga nema grijeha koji zaslužuje veću Božju kaznu od one vjernika koji ne postupaju sveto i pobožno prema Otajstvu tako punom sve svetosti ili koje dapače u sebi sadrži vlastitog autora i izvor svetosti.“[32] Osobno sam upoznao redovnicu koja je bila na velikoj svečanoj Misi koja se održala na otvorenom u Genovi 27. svibnja 2017. godine, kada je papa Franjo posjetio taj grad. Tom prigodom ona je vidjela stariju gospođu koja je primila pričest na ruku, prelomila je na dva dijela, jednu polovicu uzela u usta, a drugu polovicu dala svom psu. Pas je izbacio posvećenu hostiju iz usta, no ona ga je pljusnula i silom mu utjerala hostiju u usta, prije nego što je časna sestra mogla intervenirati i spriječiti ovo strašno svetogrđe. Apostolsko pismo Večera Gospodnja govoreći o odnosu prema pričesti kaže: „Ta se budnost traži i od pastira, koji su odgovorni za euharistijsko štovanje, i od Božjeg naroda čiji ‘osjećaj vjere’ baš ovdje treba da bude osobito budan i istančan.“[33] Slabljenje i gubljenje vjere u stvarnu prisutnost Isusovu u Euharistiji kao i učestala obeščašćenja i svetogrđa nedvojben su pokazatelj da se ponovno nalazimo u situaciji kada bi trebalo pojačano držati propisane mjere predostrožnosti kod pričesti na ruku ili taj oblik pričešćivanja ograničiti odnosno ukinuti. To i sama uputa Redemptionis sacramentum predviđa kad kaže: „Ako postoji opasnost obeščašćenja neka se ne dijeli sveta pričest na ruku vjernika.“[34] Ne mora se raditi samo o opasnosti krađe svetog otajstva za magijske obrede nego razlozi mogu biti i puno prozaičniji kao ako se hostije jako mrve, kad se sveta misa slavi na otvorenom, a puše jak vjetar i slično.[35]

4. Ukidanje redovnog oblika pričešćivanja

U posljednje vrijeme u slučaju epidemije izgleda da je jedna od prvih stvari ukinuti pričest na jezik. Dojam je kao da neki, pa i u Crkvi, to jedva čekaju, a neki su – nažalost – u trenutačnoj zarazi koronavirusom vidjeli priliku konačno odviknuti vjernike od pričešćivanja na jezik. Tako Biskupska konferencija Engleske i Walesa predlaže da se u svakoj sezoni gripe pričest daje samo na ruku.[36] Neke crkvene vlasti koriste epidemiju kao izgovor za ostvarenje prijašnjih stavova glede pričesti.[37] Iz toga je vidljivo da nije u pitanju samo strah od zaraze, nego i nešto drugo, a to je pokušaj redeniranja odnosa prema Euharistiji, a u skladu s određenim iskrivljenim shvaćanjima iste. O tome kardinal Gerhard Ludwig Müller, bivši prefekt Svetog zbora za nauk vjere kaže: „Ipak ima biskupa koji kažu da su vjernici previše vezani uz Euharistiju. To je besmislica. Euharistija je jedino istinsko klanjanje Bogu po Isusu Kristu. Ona nije jedan od mnogih oblika liturgije, štoviše svi oblici liturgije imaju razlog svoga postojanja u Euharistiji. Sve prima snagu i opstojnost iz Euharistije.“[38] I nastavlja: „A sada ima biskupa koji se nazivaju katolicima a koji ne razumiju središnju vrijednost Euharistije. To je pravi skandal: oni su zapravo rigidni, pravi klerikalci, oni koji ne drže ozbiljno do Isusove riječi i crkvenoga nauka. To je izopačen način razmišljanja. A taj ‘moderni’ katolicizam jest samouništavajuća ideologija. (…) Ova je kriza pokazala da mnogi naši pastiri razmišljaju kao svijet, da se zamišljaju više kao službenici društveno-religioznog sustava, nego kao crkveni pastiri koji su u prisnu zajedništvu s Bogom i sa svima.“[39] Sveti Ivan Pavao II. u svom apostolskom pismu povodom godine euharistije 2004. godine upozorava: „U čovjeku je, naime, uvijek prisutna napast da svede Euharistiju na vlastite dimenzije, dok se zapravo on mora otvoriti dimenzijama Otajstva.“[40] Često se ukidanje pričešćivanja na jezik ne provodi načelno, tj. isključivo u skladu s preporukama epidemiologa, koje pak sa svoje strane variraju od dana do dana i od zemlje do zemlje. Na primjer, nije jasno kako se u istoj državi i u istoj Crkve neki mogu pričešćivati na jezik, ne kršeći time trenutačne preporuke epidemiologa, a drugi ne mogu. Primjer naših grkokatolika najbolje ilustrira ovu situaciju. Odredbe za grkokatolike donose sljedeće: „Sveta euharistija neka se podjeljuje tako da se izrežu poduži komadići kruha (kao štapići) koji se mogu jednim krajem umakati u kalež i tako pričešćivati vjernike.“[41] Njihova praksa lijepo pokazuje kako se vjernici mogu pričešćivati na jezik i održavati epidemiološke mjere u isto vrijeme. Jednako tako i oni koji slave svetu misu po starom obredu imaju samo pričest na jezik i klečeći.[42] To znači da, primjerice u Zagrebu, ako netko želi primiti pričest na jezik dovoljno je da ode na Misu kod grkokatolika ili ondje gdje se ona održava po starom obredu. Ovo je očita nelogičnost da se u istoj državi i u istoj Katoličkoj Crkvi mjere provode tako da je u jednoj biskupiji moguće ono što nije u drugoj, odnosno da je čak i u istoj biskupiji u nekim crkvama zabranjena pričest na jezik, a u drugim je dozvoljena. Ovi različiti pristupi između katolika pokazuju da nije riječ isključivo o primjeni epidemioloških mjera. To jest, može se zaključiti da je odredba o načinu pričešćivanja ili ishod dogovora s civilnim vlastima ili pak ovisi isključivo o odluci mjerodavnih biskupa. Ispada da je onda sve pitanje dogovora s civilnim vlastima odnosno odluke biskupa.

5. Relativiziranje pričešćivanja

U prošlosti su u Crkvi već bila korištena različita pomagala za davanje pričesti u slučaju epidemija ili nekih drugih velikih pogibelji pazeći na dostojanstvo svetog otajstva.[43] To pokazuje da uporaba razuma nije protiv vjere. I danas imamo pojedinačnih slučajeva u kojima je nađeno prikladno rješenje. Primjerice, da se u posebnom, steriliziranom platnu donese žličica, na koju se primi hostija, koja se onda stavlja u jezik.[44] Neki nude rješenje koje je, izgleda, postojalo u prvoj Crkvi, da se pričest primi na malom, osobnom tjelesniku (korporalu) koji se drži na dlanu. Međutim, danas je uvelike situacija drugačija, svjetovni način razmišljanja prodro je u Crkvu i nudi svoja rješenja, često posve lišena vjere. Štoviše, kao da su neki u Crkvi i izvan Crkve jedva dočekali da relativiziraju način pričešćivanja i tako nas udalje od Krista. Biskup A. Schneider upozorava kako neki katolički predstavnici kao da pokazuju „ciničku radost“ u sve većem širenju „procesa banalizacije i desakralizacije Presvetog i Božanskog Tijela Kristova u euharistijskom sakramentu, izlažući Tijelo Gospodinovo pravim opasnostima nepoštovanja (gubitak čestica) i svetogrđa (krađa posvećenih hostija).“[45] Tako je Amerikanac Doug Henricksen izumio aparat za dijeljenje hostija već tijekom svinjske gripe koncem 2009. godine.[46] Sadašnja pak kriza, izazvana koronom, donijela je svoje neprilične izume. U Njemačkoj su, u župi svetog Josipa u Bottropu, koristili posebni drveni nosač u kojem su umetnute hostije i svaki vjernik se sam posluživao.[47] U župi Stans u Švicarskoj pak posvećene hostije stavljali su u posebne kutijice koje su vjernici nosili sa sobom i pričešćivali bi se sami gledajući Misu na televiziji.[48] Na to je reagirao kardinal Sarah, prefekt Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, dakle vrhovne ustanove u Katoličkoj Crkvi odgovorne baš za ispravno podjeljivanja sakramenata: “Ne, ne, ne to apsolutno nije moguće, Bog zaslužuje poštovanje, ne može Ga se staviti u vrećicu. Ne znam tko je smislio tu ludost, ali ako je točno da je lišavanje Euharistije sigurno trpljenje, ne može se pregovarati o načinu pričešćivanja. Pričešćuje se na dostojanstven način, dostojan Boga koji dolazi k nama. S Euharistijom se treba ophoditi s vjerom, ne možemo s njom postupati kao s najobičnijom stvari, nismo u trgovačkom centru. To je totalno ludo. (…) Postoje dva pitanja koja treba apsolutno pojasniti. Ponajprije, Euharistija nije pravo niti dužnost: ona je dar koji besplatno primamo od Boga i koji trebamo prihvaćati s čašćenjem i ljubavlju. Gospodin je Osoba, nitko ne bi osobu koju voli primio upakiranu u vrećicu ili na nedostojan način. Odgovor na lišavanje Euharistije ne može biti oskvrnjivanje. To je uistinu pitanje vjere, ako u nju vjerujemo ne možemo se prema njoj odnositi na nedostojan način.“[49] Vrijeme koronavirusa je poslužilo za obnovljene napade na Euharistiju. Kardinal Sarah kaže: „Ne treba se čuditi. Đavao snažno napada Euharistiju jer je ona srce života Crkve. Ali vjerujem, kao što sam već napisao u svojim knjigama, da se srž problema nalazi u krizi vjere kod svećenika. Ako su svećenici svjesni toga što je Misa i što je Euharistija, određeni načini slavljenja ili određene hipoteze o Pričesti ne bi ni padale na pamet. S Isusom se tako ne može postupati.“[50] U svoj ovoj panici oko korone kao da je izostalo nadnaravno motrište vjere i prevladalo naravno. Činjenica je da, kako kaže biskup Schneider, „tijekom 2000 godišnje povijesti Crkve nema dokazanih slučajeva zaraze primanjem Svete Pričesti“.[51] Ruski pravoslavni svećenik i liječnik Aleksej Timakov rektor je crkve Sv. Nikole pri centru za borbu s tuberkulozom gdje drži svetu misu dva puta tjedno i tom prigodom pričešćuje.[52] Iako se pričest dijeli uglavnom bolesnicima i to pod obje prilike ipak on ne pamti da se itko razbolio. Stoga on zaključuje: „Za mene je upravo to dokaz da su tamo u Kaležu – Kristovo Tijelo i Krv.“[53] Suvremeni zapadni katolik teško tako nešto može pojmiti, a kamoli prihvatiti. Kardinal Müller: „Moramo se moliti Bogu da nadiđemo izazove svoga osobnog i društvenog života, ali ne zaboravljajući transcendentnu dimenziju, to viđenje vječnoga života i prisnog jedinstva s Bogom i s Isusom Kristom čak u našemu trpljenju.“[54]

6. Higijenski argumenti

Nekima, nažalost, smeta uopće postavljanje pitanja o načinu pričešćivanja, jer – po njima – ispada da se ne shvaća težina situacije, da se cjepidlači i otežava ionako zahtjevno stanje. Međutim, nema nijednog dokaza da je pričest na jezik manje higijenska ili opasnija za zdravlje od one na ruku. Štoviše naravni argumenti su protiv zabrane pričesti na jezik jer ukazuju da se virus širi zrakom, a ne dodirom. Tako talijanski liječnik dr. Fabio Sansona ukazuje da ni jedan od dva oblika pričešćivanja ne predstavlja ozbiljan rizik zaraze.[55] Covid se doista širi zračnim putem preko kapljica ili u obliku aerosola, a ne dodirom.[56] Stoga ruke kao i pljuvačka teško mogu uzrokovati zarazu jer ne sadrže virus u tom obliku (kapljičnom ili zračnom).[57] Nadbiskupija Portland 2. ožujka 2020. godine je dala priopćenje u kojem kaže da su konzultirali dva liječnika, od kojih je jedan specijalist imunologije, koji su se složili da oba oblika imaju istu razinu rizika.[58] Prof. dr. Filipo Maria Boscia, predsjednik nacionalnog udruženja katoličkih liječnika Italije, upozorava kako su ruke dio tijela koji je najizloženiji virusu jer svašta dodiruju i stalno ih moramo dezincirati pa su zbog toga zaraznije i opasnije od jezika.[59] Isti liječnik upozorava da smo u brizi za zdravlje pretjerali i prekoračili granice zdravog razuma.[60] Mnogi svećenici upozoravaju da, kada se ispravno udjeljuje pričest na jezik (klečeći i ispružena jezika), nema praktično nikakva rizika od dodira. Drugi pak smatraju da je pričešćivanje na jezik u higijenskom smislu puno bolje od pričešćivanja na ruku. Tako američki svećenik John Zuhlsodrf tvrdi, na temelju svog iskustva, da je pričešćivanje na jezik sigurniji i higijenskiji način jer se puno rjeđe dodirne jezik negoli ruku.[61] U svakom slučaju svrha odredbi naših biskupa u krizi izazvanoj koronavirusom je izbjegavanje dodira ruku, usana i jezika. To je ostvarivo ako se na ispravan način dijeli pričest odlaganjem na ruku ili na jezik. Kod pričesti na ruku po ispravnoj logici mogućnost zaraze je veća jer i kad se ispravno čini prođe barem tri ruke (svećenikovu te lijevu i desnu primatelja) i češće se dogodi dodir negoli kod pričešćivanja na jezik. Kako je svećenik pozvan u ovim odredbama i dodatno, uz pranje ruku prije pretvorbe, oprati ruke prije Mise, a vjernici nemaju tu mogućnost, očito je da sami sebe izlažu tako većoj opasnosti negoli kad su pričest primili samo iz ruke svećenika na jezik.[62] Pričest na jezik je manje opasna i više higijenska negoli na ruku koja je najveći prijenosnik zaraze. Stoga je opravdano, držeći se duha biskupskih odredbi i njihove svrhe davanje pričesti na jezik i na ruku uz povećane mjere opreza. Tako se pomaže vjernicima štititi Euharistiju, a istovremeno se provodi naložena odredba. Ako bi se pak jedan od dva predviđena oblika trebao privremeno ukinuti onda je to prije pričest na ruku, negoli na jezik, jer je pričest na ruku puno opasnija za širenje zaraze i bolesti. Zato su ispravno, postupili biskupi Bosne i Hercegovine koji su odredili: „Preporučuje se i svećenicima da kod davanja pričesti budu posebno pozorni te da poštuju volju vjernika.“[63] Također, 28. travnja 2020. Američka biskupska konferencija objavila je smjernice u kojima informira svećenike da je sigurno dijeliti pričest na jezik i da to ne predstavlja nikakav „nerazuman rizik“.[64]

7. Problem savjesti

Za dobro moralno djelovanje treba imati i dobru nakanu. Stoga odluka za pričešćivanje na jezik ili na ruku ne smije biti potaknuta inatom ili ljutnjom, nego je potrebno razmotriti o čemu se tu radi i zauzeti načelan stav. To je često mukotrpan put, ali tako se dolazi do kršćanske zrelosti i olakšava iznalaženje odgovora u sličnim i težim situacijama. Mnogim praktičnim vjernicima odredba kojom se ukida pričešćivanje na jezik stvara problem u savjesti, jer su se našli u dvojbi: primati pričest na ruku ili ne držati se odredbe biskupa (pod uvjetom da nađu svećenika koji ih je voljan pričestiti na jezik) odnosno ograničiti se na duhovnu pričest. Oni koji se redovito pričešćuju na jezik i, ako je moguće, klečeći u pravilu ne čine to zbog puke navike ili vezanosti na tradiciju nego zbog uvjerenja da je to prikladniji način kojim se sveto otajstvo čuva od obeščašćenja i svetogrđa te se svjedoči vjera u stvarnu prisutnost Gospodinovu. To drže i mnogi njihovi pastiri, pa primjerice Kardinal Malcolm Ranjith, kao tajnik Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, ističe da pričest na ruku „pridonosi postupnom i rastućem oslabljenju stava poštovanja prema svetim Euharistijskim prilikama“ za razliku od pričesti na jezik koja je „bolje čuvala taj osjećaj poštovanja“.[65] Oni koji se ne pričešćuju na ruku i po savjesti im je takav oblik neprihvatljiv, a nije im moguće pričestiti se na jezik, mogu se uzdržati od pričesti i učiniti pričest željom, odnosno duhovnu pričest. Njima može biti bolje ograničit se samo na duhovnu pričest, nego li primiti pričest na ruku.[66] U svakom slučaju, nitko ih ne može prisiliti da se pričeste na ruku.[67] Ne primiti pričest zbog poštovanja prema svetosti sakramenta i zbog uvažavanja vlastite savjesti nije ni po čemu sporno. Naprotiv, to je svojevrsna privremena žrtva koja se može prinijeti da se stanje razjasni i riješi što prije. Na neki način, to može biti i stanovito upozorenje i poziv biskupima da što prije promijene navedenu odredbu. Vjernik koji se zbog savjesti ne pričešćuje na ruku, premda je u stanju posvetne milosti i pričestio bi se na jezik, da je to moguće, može imati na umu i sljedeće. Sveta misa je ponajprije žrtva Novoga zavjeta koju Krist prinosi Ocu. Stoga povremeni (i u ovom slučaju prisilni) izostanak gozbene sastavnice, tj. pričešćivanja, može posvijestiti vjerniku upravo tu istinu naše vjere i pobuditi ga na zahvalnost i klanjanje. Dovoljno je sjetiti se da je sveta misa uistinu „Golgota ovdje i sada” i da se vjernik treba s Blaženom Djevicom jednostavno klanjati njezinom Sinu. Upravo stoga u starini nije bilo često pričešćivanje vjernika, čak ni redovnika ili redovnica. I nije im zbog toga nedostajalo milosti da dosegnu herojski stupanj krjeposti. Danas se, nažalost, prečesto zanemaruje činjenica da je sveta misa  žrtva i da je sasvim dovoljno biti nazočan na njoj da bi se ispunila obveza nedjeljne euharistije. Druga mogućnost, pričešćivanje na jezik, unatoč odredbi biskupa, je teži izbor jer izgleda da ide protiv poslušnosti. No, je li to tako i tko je ovdje u krivu? Imaju li biskupi uopće pravo odlučivati tako nešto i je li njihova odluka obvezujuća za vjernike? S druge strane, osvrnimo se i na to kratko i usput, postoji mala mogućnost i da građanske vlasti postave pitanje odgovornosti jer se krše njihove preporuke. S tim u vezi dovoljno je reći dvije stvari: 1. građanske su vlasti izdale samo preporuke, a ne zapovijedi; i 2. građanske vlasti nisu kompetentne za liturgiju, tj. nemaju nikakvo pravo odlučivati o bogoslužju Katoličke Crkve. 8. Pravo izbora U Općoj uredbi Rimskog misala proglašenog od Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu 12. studenoga 2002. u paragrafu 161 stoji: „Ako se pričest dijeli samo pod prilikom kruha, svećenik hostiju malo podigne, pokaže je svakomu pojedinom i kaže: Tijelo Kristovo. Pričesnik odgovori: Amen te primi Sakrament na usta ili, gdje je to dopušteno, na ruku ako to želi.“[68] Uputa Redemptionis Sacramentum (Sakrament otkupljenja) koju je dao isti Sveti zbor za bogoštovlje i sakramentalnu stegu 25. ožujka 2004. u paragrafu 92. donosi: „Iako svaki vjernik ima pravo, prema svojemu izboru, svetu Pričest primiti na usta, ako pričesnik želi primiti Sakrament na ruku, u oblastima gdje je to dozvolila Biskupska konferencija, a potvrdila Apostolska Stolica, njima se sveta hostija podjeljuje na ruku. Potrebno je, međutim, pozorno paziti da pričesnik hostiju odmah pred djeliteljem stavi u usta, kako nitko ne bi otišao s euharistijskom prilikom u ruci.“[69] Sveti zbor za bogoštovlje i sakramentalnu stegu je barem tri puta intervenirao tamo gdje se htjela nametnuti pričest na ruku ponavljajući da se to vjernicima ne smije nametati i da je „svatko slobodan pričestiti se na jedan ili drugi način“. [70] Odgovor istog Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu iz travnja 1999. na upit može li se nametnuti pričest na ruku vjernicima odgovara da „pravo vjernika da prime Euharistijski kruh na jezik ostaje netaknuto“, a oni koji idu nametati pričest samo na ruku djeluju „protiv normi“.[71] Vjernici imaju pravo izabrati jedan od dva načina pričešćivanja, a svećenik im nema pravo nametati onaj koji se njemu više sviđa, kao što se zna dogoditi kod pričesti na ruku. Tako u apostolskom pismu Večera Gospodnja već 1980. godine stoji: „Događa se i to da se ne poštuje slobodan izbor i slobodna volja onih vjernika koji više vole da se i dalje pričešćuju na usta.“[72] Svjestan važnosti toga problema i kardinal Ratzinger moli „sve svećenike da budu tolerantni, da prihvate odluku svakog pojedinca“.[73] Profesor Zvonko Pažin sažima: „Za praksu je važno znati: vjernik ima slobodu pričestiti se na jedan ili drugi način a, između ostaloga, naša biskupska konferencija ne zabranjuje pričest klečeći. Prema tomu i nekorektno je i ružno da pričestitelj insistira na onom obliku pričesti koji se baš njemu sviđa. Valja dopustiti slobodu tamo gdje ju propisi dopuštaju. (…) Naravno, ostaje obveza svećenika da pripaze da se oni koji primaju pričest na ruku stvarno i pričeste, da ne bi – ne daj Bože! – pričest odnijeli i obeščastili. S druge pak strane, valja uvijek poštovati slobodu vjernika da se pričeste na jezik ili na ruku.“[74] Za vrijeme svinjske gripe 2009. i 2010. godine otac Anthony Ward podtajnik istog Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, u pismu od 24. srpnja 2009. pozvao se na naputak Redemptionis Sacramentum (br. 92) da svaki vjernik ima pravo izbora na pričest na jezik i da nije dopušteno uskratiti mu takvu pričest osim ako nema kanonske zapreke (br. 91).[75] U Kolumbiji su biskupi pojasnili da iako preporučuju primanje pričesti na ruku radi koronavirusa vjernici imaju pravo izbora i ako hoće mogu se pričestiti na jezik.[76] To je u skladu sa uputom Redemptionis Sacramentum koji način pričešćivanja priznaje kao pravo vjernika a ne kao prerogativu biskupa ili svećenika. Kardinal Sarah je to, u ovoj našoj situaciji, ponovio, rekavši: „Postoji već pravilo u Crkvi i njega treba poštovati: vjernik je slobodan primiti Pričest na jezik ili na ruku.“[77] Dakle jasan je zaključak da su biskupi slobodni iskazati svoju želju ili preferenciju ali nemaju vlast zapovjediti primanje pričesti na ruku ili zabraniti primanje pričesti na jezik. 9. Prekoračenje ovlasti Teolog don Alfredo Morselli je ukazao da je obveza primanja pričesti na ruku „teška zloporaba, jer se protivi važećim normama i ne jamči nikako imunitet od zaraze. Virusi mogu živjeti na površinama, kako ruku, tako predmeta (klupe, kvake itd). Jedini način za biti sigurni je da svećenik dezincira prste kod svake Svete Pričesti i odlaže na jezik vjernika hostiju, ili na ruku na kojoj je tjelesnik. Ova mjera je istinska neopravdana rana u srcu vjernika kojima je žao primiti hostiju na ruku“.[78] Biskup Schneider također drži da je bilo koja zabrana pričesti na jezik „zloporaba vlasti“.[79] To znači da, kako kaže talijanski profesor Giorgio Nicolini, „tko čini suprotno i ide protiv onog što je određeno čini grijeh“.[80] Vjernici stoga imaju slobodu savjesti i mogu odlučiti kako će primiti pričest, a „svako kršenje te slobode savjesti čini teško nasilje nad savješću pričesnika“. [81] Jedan crkveni pravnik kaže: „S moje točke gledišta, biskup ne može zahtijevati da vjernik prima Pričest na ruku. (…) Norma je norma, i zasnovana je na pravu vjernika da izabere kako će štovati Boga u onom trenutku Mise koji je po svojoj naravi duboko osoban i ne zajednički. Moje mišljenje je zasnovano na ponovljenoj pravnoj regulativi Svete Stolice u obrani prava katolika da prima pričest na jezik i na koljenima preko Mise u redovnom obliku, čak i ako bi njegov biskup ozakonio suprotno. Takva ozakonjenja se smatraju, po svojoj naravi, kao savjeti, ne kao obvezujući. Ako to vrijedi za biskupov zakon, a fortiori vrijedi također za svećenika u župi. Jednom laiku ne može biti zanijekan Sakrament osim ako nije poznati javni grešnik. Svećenik koji bi svojom inicijativom rekao vjernicima da moraju primati pričest na ruku krši kanonski zakon i navodi vjernike da ga i oni krše.“[82] Na žalost u skoro trideset godina moje svećeničke službe više puta su mi se vjernici potužili, nekad i plačući, da su bili prisiljeni uzeti pričest na ruku, a nikad se nije dogodilo obrnuto da im bude nametnuta pričest na jezik. Profesor Giorgio Nicolini je 12. svibnja 2020. razgovarao s tajnikom kardinala Roberta Saraha koji mu je potvrdio što je i sam kardinal rekao, da nije dopušteno nijekati pričest na jezik. „Stoga, biskupi i svećenici koji bi nametali samo pričest na ruku čine zloporabu, radi koje činim dobro ako uputim ‘kanonsku prijavu’ istom Zboru za bogoštovlje i stegu sakramenata.“[83] U Redemptionis sacramentum br. 169 objašnjeno je što se događa kod zloporaba: „Ondje gdje se na slavlju svete liturgije počini zloporaba, riječ je o stvarnome krivotvorenju katoličke liturgije. Već je Sveti Toma napisao: ‘U porok krivotvorenja pada tko od strane Crkve iskazuje Bogu štovanje protivno načinu ustanovljenom božanskim autoritetom od Crkve i uobičajenim u njoj.’“[84] Želim vjerovati da naši biskupi nisu svjesni da su upali u zloporabu, ali važno je da iz nje što prije iziđu. Vjernici pak mogu mirne savjesti uzimati njihovu odredbu samo kao preporuku i koristiti svoju slobodu izbora načina pričešćivanja. Ako im se pak uporno uskraćuju njihova prava, onda je poželjno da to prijave Svetom zboru za bogoštovlje i sakramentalnu stegu. [1] Malcolm Ranjith, „Predgovor“, u: Athanasius Schneider, Dominus est – to je Gospodin, Don Božidar Medvid, Jelsa, 2008., 10. [2] Congregazione per il Culto Divino, Istruzione Memoriale Domini, Roma, 1969., na: http://www.webdiocesi.chiesacattolica.it/cci_new/documenti_diocesi/77/2014-09/12- 333/Memoriale%20Domini.pdf, (25. svibnja 2020.). [3] Congregazione per il Culto Divino, Istruzione Memoriale Domini, Roma, 1969., na: http://www.webdiocesi.chiesacattolica.it/cci_new/documenti_diocesi/77/2014-09/12- 333/Memoriale%20Domini.pdf, (25. svibnja 2020.). [4] Sacrée Congrégation pour le Culte divin, La Lettre, Roma, 1969., na: https://www.ceremoniaire.net/depuis1969/docs/memoriale_domini.html, (25. svibnja 2020.). [5] Congregazione per il Culto Divino, Istruzione Memoriale Domini, Roma, 1969., na: http://www.webdiocesi.chiesacattolica.it/cci_new/documenti_diocesi/77/2014-09/12- 333/Memoriale%20Domini.pdf, (25. svibnja 2020.). [6] Sacra Congregazione per la Disciplina dei Sacramenti, Istruzione Immensae caritatis, Roma, 1973., br. 4., na: http://www.cdl.diocesipa.it/PAGINE_NUOVO_SITO/Documenti/Immensae%20Caritatis.htm, (25. svibnja 2020.). [7] Zvonko Pažin, Liturgijska sakramentologija, KBF u Đakovu, Đakovo, 2018., 134. [8] Federico Catani, „Comunione sulla mano? No, grazie. L’esempio di Mons. Laise“, Libertà e Persona, 26. svibnja 2016., na: http://www.libertaepersona.org/wordpress/2016/05/comunione-sulla-mano-no-grazielesempio-di-mons-laise/, (25. svibnja 2020.). [9] Zvonko Pažin, Liturgijska sakramentologija, KBF u Đakovu, Đakovo, 2018., 135, b. 290 [10] Peter M. J. Stravinskas, „Liturgical Vision vs. Liturgical Visions: Vatican II, Pope Benedict XVI, Cardinal Sarah“, Catholic World Report, 15. ožujka 2018., na: https://www.catholicworldreport.com/2018/03/15/liturgical-vision-vs-liturgical-visions-vatican-ii-popebenedict-xvi-cardinal-sarah/, (25. svibnja 2020.). [11] Peter M. J. Stravinskas, „Liturgical Vision vs. Liturgical Visions: Vatican II, Pope Benedict XVI, Cardinal Sarah“, Catholic World Report, 15. ožujka 2018., na: https://www.catholicworldreport.com/2018/03/15/liturgical-vision-vs-liturgical-visions-vatican-ii-popebenedict-xvi-cardinal-sarah/, (25. svibnja 2020.). [12] Ivan Pavao II., Večera Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. , br. 8., 19. [13] Paul Kokoski, „Holy Communion in the Hand?“, Catholic Culture.org, 2008., na: https://www.catholicculture.org/culture/library/view.cfm?recnum=8616, (25. svibnja 2020.). [14] „Kardinal Sarah o načinu primanja Svete pričesti“, Quo Vadis Croatia, 24. veljače 2018., na: https://www.quovadiscroatia.com/kardinal-sarah-nacinu-primanja-svete-pricesti/, (25. svibnja 2020.). [15] „Kardinal Sarah o načinu primanja Svete pričesti“, Quo Vadis Croatia, 24. veljače 2018., na: https://www.quovadiscroatia.com/kardinal-sarah-nacinu-primanja-svete-pricesti/, (25. svibnja 2020.). [16] “Neka se svećenik ne usuđuje nametnuti svoju vlast po pitanju načina primanja Pričesti”, Quo Vadis Croatia, 26. veljače 2018., na: https://www.quovadiscroatia.com/neka-se-svecenik-ne-usuduje-nametnutisvoju-vlast-po-pitanju-nacina-primanja-pricesti/, (25. svibnja 2020.). [17] Darko Grden, „Pričest na ruku je povlastica“, Glas Koncila, 27/6. srpnja 2008., 7. [18] „Kardinal Sarah o načinu primanja Svete pričesti“, Quo Vadis Croatia, 24. veljače 2018., na: https://www.quovadiscroatia.com/kardinal-sarah-nacinu-primanja-svete-pricesti/, (25. svibnja 2020.). [19] Zakonik kanonskog prava, Glas Koncila, Zagreb, 1996., 455. [20] Ivan Pavao II., Enciklika Ecclesia de Eucharistia, Verbum, Split, 2003 br. 61, 66-67. [21] Na Posljednjoj večeri pričest je Isus vjerojatno dao na ruke apostola ali to su bile posvećene svećeničke ruke koje mogu dodirivati euharistiju. O mjerama predostrožnosti i zaštite svetog otajstva u prvoj Crkvi usp: Athanasius Schneider, Dominus est, Don Božidar Medvid, Jelsa, 2008., 46-47. [22] Ćiril Jeruzalemski, Mistagoške kateheze, Služba Božja, Split, 2005., V/21, 218. [23] Federico Suárez, Il sacricio dell’altare, Ares, Milano, 2007., 166. [24] Alojzije Bavčević, Pričest na usta ili na ruku, Župni ured, Vepric, 2012., 13. [25] Joseph Ratzinger, Bog je s nama. Euharistija: središte života, Verbum, Split, 2005., 70. Usp. također Athanasius Schneider, Dominus est, Don Božidar Medvid, Jelsa, 2008., 30. [26] Zvonko Pažin, Liturgijska sakramentologija, KBF u Đakovu, Đakovo, 2018., 134. [27] Joseph Ratzinger, Bog je s nama. Euharistija: središte života, Verbum, Split, 2005., 107. [28] Ivan Pavao II., Večera Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. , br. 11., 29-30. [29] Ivan Pavao II., Večera Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. , br. 11., 30. Slično kaže i uputa Neprocjenjivi dar: „Nije dopušteno da vjernici sami uzimaju posvećeni kruh i svetu čašu, a još manje da jedni drugima iz ruke u ruku prenose.“ (Sveta kongregacija za sakramente i bogoštovlje, „Uputa o nekim normama u štovanju euharistijskog otajstva“, ibidem, br. 9, 49). [30] Ivan Pavao II., Večera Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. , br. 12., 34. [31] Malcolm Ranjith, „Predgovor“, u: Athanasius Schneider, Dominus est – to je Gospodin, Don Božidar Medvid, Jelsa, 2008., 13. [32] Catechismus Romanus, dio II, pogl. 4., 1. [33] Ivan Pavao II., Večera Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. , br. 11., 29. [34] Congregazione per il culto divino e la disciplina dei sacramenti, Istruzione Redemptionis sacramentum su alcune cose che si devono osservare ed evitare circa la Santissima Eucaristia, br. 92, na: http://m.vatican.va/roman_curia/congregations/ccdds/documents/rc_con_ccdds_doc_20040423_redemption is-sacramentum_it.html, (26. svibnja 2020.). [35] Alojzije Bavčević, Neke primjedbe na služenje sv. mise kod nas, vlast. naklada, Vepric, 2006., 130. [36] Paul Smeaton  – Pete Baklinski, „Priests, bishop reveal rashness in banning Communion on tongue in response to coronavirus“, Life Site News, 4. ožujka 2020., na: https://www.lifesitenews.com/news/priestsbishop-reveal-rashness-in-banning-communion-on-tongue-after-coronavirus, (16. svibnja 2020.). [37] Athanasius Schneider, „Bishop Schneider: The Rite of Holy Communion in times of a pandemic“, Life Site News, 28. veljače 2020., na: https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-the-rite-of-holycommunion-in-times-of-a-pandemic, (26. svibnja 2020.). [38] „Kardinal Müller: Nijedan biskup nema pravo zabraniti javne Mise“, Vjera i djela, 9. svibnja 2020., na: https://www.vjeraidjela.com/kardinal-muller-nijedan-biskup-nema-pravo-zabraniti-javne-mise/, (26. svibnja 2020.). [39] „Kardinal Müller: Nijedan biskup nema pravo zabraniti javne Mise“, Vjera i djela, 9. svibnja 2020., na: https://www.vjeraidjela.com/kardinal-muller-nijedan-biskup-nema-pravo-zabraniti-javne-mise/, (26. svibnja 2020.). [40] Ivan Pavao II., Ostani s nama Gospodine. Apostolsko pismo u Godini Euharistije, IKA, Zagreb, 2004., br. 14, 15. [41] Milan Stipić, „Odredbe ordinarija Križevačke eparhije o novim mjerama zaštite od corona virusa za Križevačku eparhiju“, Križevačka eparhija, 30. travnja 2020., na: https://www.krizevackaeparhija.com/index.php/arhiva/vijesti-2020/664-odredbe-ordinarija-krizevacke-eparhije-o-novim-mjeramazastite-od-corona-virusa-za-krizevacku-eparhiju, (26. svibnja 2020.). [42] Vidi: Stefan Frey, „Pravila za sprečavanje i zaštitu od korona virusa u kapelama FSSPX-a u Hrvatskoj“, Christus Rex, 5. svibnja 2020., na: https://christusrexhrvatska.blogspot.com/2020/05/pravila-za-sprecavanje-izastitu-od.html, (26. svibnja 2020.). [43] Vik van Brantegem, „Le ‘pinzette eucaristiche’ in tempo di coronavirus. Uno sguardo alla storia degli ‘utensili eucaristici’”, korazym.org, 10. svibnja 2020., na: http://www.korazym.org/42827/le-pinzetteeucaristiche-in-tempo-di-coronavirus-uno-sguardo-alla-storia-degli-utensili-eucaristici/? fbclid=IwAR2ZXIH2v_ATjDYQlOQt4VqIbDaImQQ2vXlvyptq2aAEbNm6SlaPQUv2zIA, (26. svibnja 2020.). [44] „La comunione? Uso un cucchiaio sterilizzato, non le mani“, Stilum curiae, 3. ožujka 2020., na: https://www.marcotosatti.com/2020/03/03/la-comunione-uso-un-cucchiaio-sterilizzato-non-le-mani/, (26. svibnja 2020.).

[45] Athanasius Schneider, „Bishop Schneider: The Rite of Holy Communion in times of a pandemic“, Life Site News, 28. veljače 2020., na: https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-the-rite-of-holycommunion-in-times-of-a-pandemic, (26. svibnja 2020.). [46] Giovanni Marcotullio, „Messa e Comunione: tra i paletti di Sarah e i dispenser per le ostie“, Aleteia, 6. svibnja 2020., na: https://it.aleteia.org/2020/05/06/messa-comunione-robert-sarah-doug-henricksen/, (26. svibnja 2020.). [47] „Bottrop: Pfarrei St. Joseph feiert Gottesdienste mit Hostienleiste“, Neues Ruhr-Wort, 9. svibnja 2020., na: https://neuesruhrwort.de/2020/05/09/bottrop-pfarrei-st-joseph-feiert-gottesdienste-mit-hostienleiste/, (26. svibnja 2020.). [48] „Tutto fa brodo: prendi la tua Comunione in una scatolina“, gloria.tv, 20. travnja 2020., na: https://gloria.tv/post/Y3qj6McdB3y72po73D4AVeG1U, (26. svibnja 2020.). [49] Riccardo Cascioli, „Sarah: ‘Basta profanazioni, non si tratta sull’Eucarestia’“, La Nuova Bussola Quotidiana, 2. svibnja 2020., na: https://lanuovabq.it/it/sarah-basta-profanazioni-non-si-tratta-sulleucarestia, (26. svibnja 2020.). [50] Riccardo Cascioli, „Sarah: ‘Basta profanazioni, non si tratta sull’Eucarestia’“, La Nuova Bussola Quotidiana, 2. svibnja 2020., na: https://lanuovabq.it/it/sarah-basta-profanazioni-non-si-tratta-sulleucarestia, (26. svibnja 2020.). [51] Athanasius Schneider, „Bishop Schneider: The Rite of Holy Communion in times of a pandemic“, Life Site News, 28. veljače 2020., na: https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-the-rite-of-holycommunion-in-times-of-a-pandemic, (26. svibnja 2020.). [52] „Ja sam liječnik i znam što su to virusi“, Upoznaj pravoslavlje, 2. travnja 2020., na: https://orthodoxhr.wordpress.com/2020/04/02/ja-sam-lijecnik-i-znam-sto-su-to-virusi/, (26. svibnja 2020.). [53] „Ja sam liječnik i znam što su to virusi“, Upoznaj pravoslavlje, 2. travnja 2020., na: https://orthodoxhr.wordpress.com/2020/04/02/ja-sam-lijecnik-i-znam-sto-su-to-virusi/, (26. svibnja 2020.). [54] „Kardinal Müller: Nijedan biskup nema pravo zabraniti javne Mise“, Vjera i djela, 9. svibnja 2020., na: https://www.vjeraidjela.com/kardinal-muller-nijedan-biskup-nema-pravo-zabraniti-javne-mise/, (26. svibnja 2020.). [55] Fabio Sansonna, „Comunione in bocca: nessun rischio per la salute“, La Nuova Bussola Quotidiana, 3. svibnja 2020., na: https://lanuovabq.it/it/comunione-in-bocca-nessun-rischio-per-la-salute, (26. svibnja 2020.). [56] Fabio Sansonna, „Comunione in bocca: nessun rischio per la salute“, La Nuova Bussola Quotidiana, 3. svibnja 2020., na: https://lanuovabq.it/it/comunione-in-bocca-nessun-rischio-per-la-salute, (26. svibnja 2020.). [57] Fabio Sansonna, „Comunione in bocca: nessun rischio per la salute“, La Nuova Bussola Quotidiana, 3. svibnja 2020., na: https://lanuovabq.it/it/comunione-in-bocca-nessun-rischio-per-la-salute, (26. svibnja 2020.). [58] Peter Kwasniewski, „Bishops Cannot Mandate Communion on the Hand or Forbid Communion on the Tongue“, Onepeter5, 6. svibnja 2020., na: https://onepeterve.com/bishops-communion-hand-tongue/, (26. svibnja 2020.).

[59] Michele M. Ippolito, „Boscia (Medici cattolici): ‘Comunione sulla mano più contagiosa di quella sulla lingua’”, La Fede Quotidiana, 10. svibnja 2020., na: https://www.lafedequotidiana.it/boscia-medici-cattolicicomunione-sulla-mano-piu-contagiosa-di-quella-sulla-lingua/, (26. svibnja 2020.). [60] Michele M. Ippolito, „Boscia (Medici cattolici): ‘Comunione sulla mano più contagiosa di quella sulla lingua’”, La Fede Quotidiana, 10. svibnja 2020., na: https://www.lafedequotidiana.it/boscia-medici-cattolicicomunione-sulla-mano-piu-contagiosa-di-quella-sulla-lingua/, (26. svibnja 2020.). [61] John Zuhlsdorf, „Communion in the time of Coronavirus. Best Practices, Risk, and You“, Fr. Z’s Blog, 1. ožujka 2020., na: https://wdtprs.com/2020/03/communion-in-the-time-of-coronavirus-best-practices-riskand-you/, (26. svibnja 2020.). [62] „Pismo biskupa Splitske metropolije svećenicima i vjernicima o slavljenju svetih misa i drugih liturgijskih slavlja u vrijeme zaraze koronavirusom“, Splitsko-makarska nadbiskupija, 30. travnja 2020., na: https://smn.hr/4442-pismo-biskupa-splitske-metropolije-svecenicima-i-vjernicima-o-slavljenju-svetih-misa-idrugih-liturgijskih-slavlja-u-vrijeme-zaraze-koronavirusom, (26. svibnja 2020.). [63] „Biskupska konferencija BiH uvodi mjere: Mise na otvorenome, odgođen vjeronauk“, N1, 14. ožujka 2020., na: http://hr.n1info.com/Regija/a490875/Biskupska-konferencija-BiH-uvodi-mjere-Mise-naotvorenome-odgodjen-vjeronauk.html, (26. svibnja 2020.). [64] Joshua J. McElwee, „US bishops’ guidelines for reopening Mass: groups of 10, sanitizer during Communion“, Catholic World Report, 4. svibnja 2020., na: https://www.ncronline.org/news/coronavirus/usbishops-guidelines-reopening-mass-groups-10-sanitizer-during-communion, (26. svibnja 2020.). [65] Malcolm Ranjith, „Predgovor“, u: Athanasius Schneider, Dominus est – to je Gospodin, Don Božidar Medvid, Jelsa, 2008., 10. [66] Athanasius Schneider, „Bishop Schneider: The Rite of Holy Communion in times of a pandemic“, Life Site News, 28. veljače 2020., na: https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-the-rite-of-holycommunion-in-times-of-a-pandemic, (26. svibnja 2020.). [67]Athanasius Schneider, „Bishop Schneider: The Rite of Holy Communion in times of a pandemic“, Life Site News, 28. veljače 2020., na: https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-the-rite-of-holycommunion-in-times-of-a-pandemic, (26. svibnja 2020.). [68] Rimski misal, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004., 38. [69] Congregazione per il culto divino e la disciplina dei sacramenti, Istruzione Redemptionis sacramentum su alcune cose che si devono osservare ed evitare circa la Santissima Eucaristia, br. 92, na: http://m.vatican.va/roman_curia/congregations/ccdds/documents/rc_con_ccdds_doc_20040423_redemption is-sacramentum_it.html, (26. svibnja 2020.). [70] Peter Kwasniewski, „Bishops Cannot Mandate Communion on the Hand or Forbid Communion on the Tongue“, Onepeter5, 6. svibnja 2020., na: https://onepeterve.com/bishops-communion-hand-tongue/, (26. svibnja 2020.). [71] Peter Kwasniewski, „Bishops Cannot Mandate Communion on the Hand or Forbid Communion on the Tongue“, Onepeter5, 6. svibnja 2020., na: https://onepeterve.com/bishops-communion-hand-tongue/, (26. svibnja 2020.). [72] Ivan Pavao II., Večera Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. , br. 11., 30. [73] Joseph Ratzinger, Bog je s nama. Euharistija: središte života, Verbum, Split, 2005., 70

[74] Zvonko Pažin, Liturgijska sakramentologija, KBF u Đakovu, Đakovo, 2018., 135. O prisiljavanju pričešćivanja na ruku kod nas vidi: Alojzije Bavčević, Pričest na usta ili na ruku, Župni ured, Vepric, 2012., 57. [75] Peter Kwasniewski, „Bishops Cannot Mandate Communion on the Hand or Forbid Communion on the Tongue“, Onepeter5, 6. svibnja 2020., na: https://onepeterve.com/bishops-communion-hand-tongue/, (26. svibnja 2020.). [76] Michele M. Ippolito, „Colombia, parlano i vescovi: ‘i fedeli hanno il diritto di ricevere la comunione sulla lingua’“, La Fede Quotidiana, 10. ožujka 2020., na: https://www.lafedequotidiana.it/vescovi-sebbeneraccomandata-sulla-mano-fedeli-diritto-ricevere-la-comunione-sulla-lingua/, (26. svibnja 2020.). [77] Riccardo Cascioli, „Sarah: ‘Basta profanazioni, non si tratta sull’Eucarestia’“, La Nuova Bussola Quotidiana, 2. svibnja 2020., na: https://lanuovabq.it/it/sarah-basta-profanazioni-non-si-tratta-sulleucarestia, (26. svibnja 2020.). [78] Michele M. Ippolito, Coronavirus, p. Morselli: “la Comunione in mano è un grave abuso” La Fede Quotidiana, 9. ožujka 2020., na: https://www.lafedequotidiana.it/coronavirus-p-morselli-la-comunione-inmano-e-un-grave-abuso/, (26. svibnja 2020.). [79] Athanasius Schneider, „Bishop Schneider: The Rite of Holy Communion in times of a pandemic“, Life Site News, 28. veljače 2020., na: https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-the-rite-of-holycommunion-in-times-of-a-pandemic, (26. svibnja 2020.). [80] „Professor Giorgio Nicolini : non è lecito negare la comunione sulla lingua !!!“, benedettoxviblogwordpress, 7. ožujka 2020., na: https://benedettoxviblog.wordpress.com/2020/03/07/professor-giorgio-nicolini-non-elecito-negare-la-comunione-sulla-lingua/, (26. svibnja 2020.). [81] „Professor Giorgio Nicolini : non è lecito negare la comunione sulla lingua !!!“, benedettoxviblogwordpress, 7. ožujka 2020., na: https://benedettoxviblog.wordpress.com/2020/03/07/professor-giorgio-nicolini-non-elecito-negare-la-comunione-sulla-lingua/, (26. svibnja 2020.). [82] Peter Kwasniewski, „Bishops Cannot Mandate Communion on the Hand or Forbid Communion on the Tongue“, Onepeter5, 6. svibnja 2020., na: https://onepeterve.com/bishops-communion-hand-tongue/, (26. svibnja 2020.). [83] „Non è lecito negare la comunione sulla lingua !!! I sacerdoti che si riuteranno dovranno essere denunciati!!!“, benedettoxviblogwordpress, 13. svibnja 2020., na: https://benedettoxviblog.wordpress.com/2020/05/13/non-e-lecito-negare-la-comunione-sulla-lingua-isacerdoti-che-si-riuteranno-dovranno-essere-denunciati/, (26. svibnja 2020.). [84] Congregazione per il culto divino e la disciplina dei sacramenti, Istruzione Redemptionis sacramentum su alcune cose che si devono osservare ed evitare circa la Santissima Eucaristia, na: http://m.vatican.va/roman_curia/congregations/ccdds/documents/rc_con_ccdds_doc_20040423_redemption is-sacramentum_it.html, (26. svibnja 2020.), br. 169.

Don Josip Mužić, izvor: Vjera i djela

Zar nije čudno da se u sjevernoj Italiji tako olako zatvaraju crkve, da se u strahu od virusa obustavljaju svete mise?!

Vrijeme je da povijestimo sebi neprocijenjivu vrijednost svete Svete Mise. To nije samo neki društveni događaj, okupljanje, predstava… To je živi Bog posred nas. Isus jednom na Kalvariji, danas na oltarima.

Što su radili sveci u vrijeme kuge i kolere koje su su posvuda sijale smrti? Pozivali su na procesije i svete mise, duboko vjerujući da je Bog onaj koji nas može spasiti.

Evo nekih primjera iz povijesti epidemije iz Italije:

RIM  – Kad je u Italiji vladala kuga, a među čijim žrtvama je bio i papa Pelagije II, (koji je umro 590.-e godine) na papinskom prijestolju trebao ga je nasljediti budući svetac Grgur Veliki. On se pokušao oduprijeti izboru i ostati u samostanu. Te godine, prije nego je izabran za papu, Grgur je u propovijedi pozvao vjernike na pokoru. Tri dana za redom je organizirao svečane procesije prema bazilici Santa Maria Maggiore.  U tijeku molitve, u sat vremena, umrlo je 80 ljudi. Grgur je ipak pozvao vjernike da nastave molitvu. Na kraju, kad je prelazio most,  sadašnji Sant’Angelo, imao je viđenje svetog Mihaela Arkanđela koji je mač vraćao u korice. Bio je to znak predstojećeg kraja kuge.

GARGANO – 1656. zavladala je kuga koja je u samom napuljskom kraju uzrokovalo od 240-400 000 smrtnih slučajeva. Kad je epidemija stigla na područje Gargana u Italiji, nadbiskup Giovanni Alfonso Puccinelli počeo je gorljivo tražiti zagovor Arkanđela Mihaela. U viđenju anđeo Mihael mu je rekao da svaki onaj tko s vjerom koristi kamen s tog mjesta bit će oslobođen kuge. Puccinelli je potom uzeo nekoliko kamenčića iz slavnog svetišta, na njima urezao križ i inicijale svetog Mihaela, te preporučio stanovnicima da taj znak postave na vrata kuća. Teritorij te biskupije ostao je imun na bolest, a događaj je, piše Treccani, “imao veliki odjek i na međunarodnoj razini”.

MILANO – U vrijeme svetog Karla Boromejskog, biskupa u Milanu, izbila je kuga. Dok su politčki predstavnici napuštali grad sveti Karlo je žurio pružati pomoć bolesnima. Sam je išao po kućama i bolnicama i donosio utjehu. Na preporuke da se moraju poštovati higijenska pravila sveti Karlo je govorio kako  samo Bog može osloboditi grad.

Tako je pozvao svećenike iz susjednih zemalja te ih molio da ne uskraćuju vjernicima sakramente. Promicao je molitve i mise na otvorenom.

U tu svrhu svetac je na ulicama podigao dvadesetak križeva – neki još postoje (mnogi, uključujući one koje je podigao njegov rođak, nadbiskup Federico Borromeo, srušeni su po nalogu cara) – kod kojih je svetac slavio svetu misu. Oni stanovnici, koji su bili u karanteni, tako su mogli  sudjelovati  moleći na svojim balkonima.

TORINO – Kad je epidemija  kolere ozbiljno je zahvatila i grad Torino 1854. Godine, osim zdravstvenih mjera opreza, sveti Ivan Bosko ponajprije je brinuo za duše dječaka oratorija. Govorio im je da budu u stanju Božje milosti, bez teškog grijeha i da se nitko neće zaraziti bolešću. Uz to sveti Ivan Bosco zamolio ih je da budu na raspolaganju pomoći bolesnima. Bilo je njih 44. Nitko nije bio zaražen.  (vidi: Što su radili sveci u vrijeme epidemija? La nuova bussola)

Neke NAPOMENE:

Tko svećenicima može zabraniti služenje svete mise? U tom pitanju nisu dužni slušati civilne vlasti. (No svećenik je dužan poslušati svog biskupa. Pitanje je onda da li taj biskup vjeruje u sakrament euharistije)

Vlasti ne mogu vjernicima zabraniti odlazak na svetu misu. To bi bilo kršenje njihovih prava.

Primati svetu pričest na ruku ili na usta? Radi jačanja vjere, posvješćivanja Koga u Pričesti primamo, poštovanja prema Isusu u Hostiji – kod koje se primanjem na ruku može dogoditi da se neke mrvice i odlome, a Isus je jednako prisutan u velikom dijelu hostije kao i u najmanjem!) bolje je pričešćivati se na usta. A što se tiče virusa – ništa više higijenski nije primati pričest na ruku nego na usta. Baš naprotiv. (vidi  Što kaže biskup Schneider?) Ne zaboravimo Koga u Pričesti primamo.

Priča njezina kratkog, ali svetog života počinje 24. kolovoza 1903. u Waterfordu, u Irskoj. Njezin otac, William Organ i majka Mary Aherne Organ imali su četvero djece: Thomas, David, Mary i najmlađa, Nellie. Po krštenju je dobila ime Ellen, ali je zvana Nellie. „Kad je imala samo dvije godine, uzela bi me za ruku i vodila na misu, pričajući cijelo vrijeme o Svetome Bogu. Cijelo je vrijeme na taj način govorila o Bogu i ne znam gdje je to naučila“ – piše njezin otac. Nellie je jako voljela svoga oca i prvi zahtjev mami, kada je išla u kupovinu, bio je da ocu kupi krunicu. Prve su joj riječi bile imena svetaca i slično, a navečer je cijela obitelj imala običaj moliti krunicu. Majka ju je naučila da ljubi raspelo i velika zrnca krunice i to je navika koju je usvojila i uvijek njegovala.

 Smrt majke

1905. obitelj se preselila na otok Spike. Majka je inače bila slaboga zdravlja, ali sada se ozbiljno razboljela. Pobožna i odana, svoje je zadnje mjesece potpuno predala Bogu i krunicu nije ispuštala iz ruku. Umrla je od tuberkuloze u siječnju 1907. Najstarije dijete imalo je tada samo 9 godina, a otac je tijekom većeg dijela dana bio zaposlen vojnim dužnostima, pa je vrijedna susjeda često priskakala u pomoć. Međutim, kako su djeca bila premlada da sama preuzmu dio odgovornosti za vođenje kućanstva, a pokazalo se da je i Nellie slaba zdravlja, djeca su poslana u dom. Uspravno sjedenje za malu Nellie bilo je bolno, jer je, kako se pokazalo kad je došla kod Sestara Dobrog Pastira, imala skoliozu kralježnice. Osim Nellie, i njena je sestra Mary bila smještena kod Sestara Dobrog Pastira. Dječaci su poslani u različite škole u Irskoj. Nellie i sestra Mary stigle su kod sestara 11. svibnja 1907. Tamo su bile okružene uistinu pravom, majčinskom skrbi dobrih sestara i bile su sretne. Nellie je sve sestre zvala majkama. Na dolasku imala je samo tri godine i devet mjeseci. Živjela je još osam mjeseci s dragim sestrama.

Dijagnoza

Mary Long bila je djevojka koja je spavala u istoj sobi s Nellie. Rekla je sestrama da joj se čini da je Nellie često u bolovima, jer je po noći znala plakati i puno je kašljala. Zbog toga je odvedena u ambulantu gdje je svoju hranu dijelila s mačićem kojeg je jako zavoljela. Uskoro se pokazalo da mala Nellie nema samo problema s kralješnicom, nego da ima i tuberkulozu od koje je umrla i njena mama. Kako je bolest već bila uznapredovala u trenutku dijagnoze, doktori nisu imali ni najmanje nade u ozdravljenje te su joj dali još samo nekoliko mjeseci života.

Njena odanost Djetetu Isusu

Mala je Nellie ostala dva mjeseca u ambulanti Svetoga Srca. Njena je medicinska sestra bila gospođica Hall. Bila je vrlo brižna te je često s Nellie znala ostati u sobi cijelu noć. Nellie je na tome bila vrlo zahvalna, te je na svoj nevin i dječji način to i iskazivala: „Sveti je Bog uzeo moju majku, ali dao mi je tebe da mi sada budeš mama.“ Tada bi pružala tanke ručice kroz rešetke bolesničkog krevetića da bi uzela sestru za ruku i držala je sve dok ne zaspi. Dok je provodila vrijeme u bolnici, mali je oltar s kipićem Praškog Djeteta Isusa neprestano privlačio njenu pozornost. Pitala je sestru Hall o tom kipiću, a ona je objasnila da je to naš Gospodin kad je bio dijete. Nastavila je priču o Kristu i Njegovoj velikoj ljubavi za nas. Dijete je slušalo s velikim uzbuđenjem.

Njen oporavak

Nakon tog događaja sa svom dječjom jednostavnošću često je razgovarala s malim Isusom i na prijedlog sestara izmolila mu je devetnicu tražeći da ju ozdravi. Kad je završila molitvu devetnice, tako se oporavila da je mogla i šetati po vrtu. To je u njoj potaknulo veliko povjerenje u Sveto Dijete Isusa s kojim je sad često prijateljski pričala i kojemu je povjeravala svoje izvanredne molbe. Kada se uskoro sestra Hall razboljela, Nellie je rekla starijim prijateljicama: “Donesite mi Svetoga Boga (misleći pritom na kipić Djeteta Isusa) i stavite ga na stolac pokraj mene. Želim ga zamoliti da ozdravi Majku. Znate, mene već je ozdravio.“

Dijete Isus pleše

Dok se jednog dana igrala s igračkama, zamolila je Mary Long da joj donese „njenu bebu“ – tako je uvijek govorila o kipiću Praškog Djeteta Isusa. Mary Long nije obraćala pozornost, na što je Nellie ponovila: „Longie, daj mi moju bebu.“ Ona je obećala dati joj kipić, ali s upozorenjem da ga ne smije razbiti jer će Majka Franciska biti ljuta.  Nellie je pažljivo primila Dijete Isusa, zagrlila kipić i ljubila ga, te mu izjavljivala ljubav. Stavila ga je na pod i ubrzo uzviknula ushićeno: „Longie, On pleše za mene! Longie, sviraj!“ Ona je pomislila da dijete umišlja i priča bedastoće. Onda je Josephine došla u kuhinju i također se začudila: „Što je s Nellie?“ Nellie je uzviknula i njoj: „Jo, sviraj! On pleše za mene, a sada i ja plešem za Njega!“ Raširila je ruke i počela skakutati veselo. Nakon nekoliko trenutaka stala je i tužno rekla: „Prestao je.“

„Božje cvijeće“

Kako su mjeseci prolazili, Nellie se opet razboljela. Često su joj sestre znale donijeti cvijeće da joj razvesele teške dane bolesti. „Nije li Sveti Bog dobar kad je napravio tako ljupko cvijeće za mene?“ – govorila bi Nellie. Zbog toga nije voljela umjetno cvijeće i govorila bi: “Pretvrdo je ovo! Donesite mi pravo Božje cvijeće.“ Jednog je dana Mary Long zatekla Nellie kako se vraća u krevet držeći u ruci cvijet koji je, kako je ona zaključila, uzela iz vaze sa stola u blizini. Kad je Nellie vidjela Mary, skrila je cvijet ispod pokrivača. Mary je pitala: “Tko je ukrao onu lijepu ivančicu iz vaze?“ „Nitko, Longie“ – rekla je Nellie. „Pa gdje je onda? Možda ispod kreveta?“ – Mary se pravila da ga traži. Nellie se na to nasmijala i pokazala cvijet koji je skrivala ispod pokrivača. „O, ti mala zloćka! Reći ću Majci kad se vrati da si ti ukrala cvijet.“ – Mary se pravila da je ljuta. Nellie je na trenutak zašutjela, zagrlila cvijet i rekla Mary: “Majko, oprosti što sam uzela cvijet, ali, samo sam razgovarala sa Svetim Bogom i On mi ga je dao… On, Majko.“

Odanost male Nellie prema „Skrivenom Isusu“ u Euharistiji

Mary Long je obično išla na svetu misu ujutro, no ponekad, zbog svih obaveza u kuhinji, nije stigla. Jednog takvog dana, kada uz obaveze nije stigla otići na misu, otišla je u sobu posjetiti malu Nellie i pitala: “Nellie, kako se osjećaš danas?“ Na njeno iznenađenje, Nellie je rekla: „Ti nisi primila Svetoga Boga jutros.“ Mary je pomislila da je Nellie čula njene korake u kuhinji stoga je sutradan otvorila vrata kuhinje, ponovno zatvorila glumeći da je otišla na misu. Skinula je cipele i kretala se najtiše što je mogla po kuhinji. Kad je trebala doći s mise, otišla je do Nellie u sobu. Nellie je i to jutro ponovno rekla: “Ti nisi primila Svetog Boga danas.“ „Kako znaš, draga? Nisi li čula da sam zatvorila vrata pri izlasku?“ – pitala je Mary. „Nema veze. Znam da nisi primila Boga.“ Sestra Hall primijetila je Nellino izvanredno ponašanje pri prvom njenom odlasku u kapelu dok je bilo izloženo Presveto Tijelo Kristovo. To jutro, sestra Hall pozvala je Nellie u kapelu. Nellie nikada nije zapravo vidjela izloženu Svetu Hostiju u pokaznici. Na veliko sestrino iznenađenje, Nellie je prošaptala: “Majko, eno ga, ondje je Sveti Bog!“ Sa svojom ručicom pokazala je na pokaznicu, nakon čega nije pogled skretala s Hostije, s izrazom zanosa na licu. Drugom prilikom, časna majka piše: “Bio je prvi petak u listopadu. Prolazila sam kapelicom kad su se vrata otvorila i Nellie je, držeći ruku sestre, polako ušla. Kako sam znala da je bila bolesna, kleknula sam na jedno koljeno i pitala: „Kako je Beba danas?“ Umjesto odgovora, malena je naslonila glavu na moje rame i tiho zaplakala, ali to nisu bile tužne suze, nego suze slatkoće, to je bio sveti osjećaj, sreća koja je završila u jecajima.  U tom mi je trenutku bilo jasno da je Bog imao posebne naume s ovim djetetom, i da bih ja trebala surađivati s Njime da ih ostvari.“ Od toga dana, bez ikakve vanjske informacije ili znaka, Nellie je uvijek znala kada je izloženo Presveto Tijelo Kristovo u samostanu. Uvijek kad je govorila o Euharistiju u Tabernakulu, izražavala je da je Isus „zatvorenik“ i u „zatvoru“. Tako je na dane kad je izloženo Presveto znala reći: „Vodi me dolje u kapelu. Znam da Sveti Bog danas nije zaključan.“ Često je Euharistiju zvala i „skriveni Isus“.

Teška bolest čeljusti malene Nellie

Nellin apetit, iako uvijek slab, počeo je potpuno izostajati. Držala bi zdjelu juhe, miješajući žlicom, ali odbijajući jelo. Kad bi ju prisilili da uzme koji zalogaj, bila je poslušna, ali je postalo očito da joj to zadaje boli. Ona bi odmahivala glavom i rekla da ju boli grlo. Sestre su pozvale liječnika da joj pogleda grlo, ali on nije pronašao razloga. Nellie, čuvši to, nije plakala, ali je i dalje govorila da ju grlo boli. Konačno je liječnik pažljivo pregledao cijela usta i pronašao novi zub koji je presjekao korijen jezika, rastući na potpuno pogrešnom mjestu. Uskoro su otkrili da mala Nellie ima i bolesnu čeljust i da joj je taj zub uzrokovao jake bolove. Ipak, ona nimalo nije plakala, čak ni dok su joj taj zub vadili. Majka Franciska Xavier (časna majka ) govorila je Nellie o važnosti raspela. Mary Long se prisjeća: „Majka Franciska Xavier Hickey običavala je dolaziti vidjeti Nellie svakog popodneva. Kleknula bi kraj Nellie, izvadila svoje raspelo i pričala o Gospodinovu životu…“ U to vrijeme, tuberkuloza je jako oslabila dijete. Ne samo da su joj pluća bila jako slaba, nego joj se i čeljusna kost tako razboljela i inficirala da se gotovo počela raspadati i smrad je od nje bio tako neugodan da je ponekad bio nepodnošljiv. Brižna sestra joj je često čistila rane dezinficijensima. Iako je to znalo boljeti, dijete se nikada nije opiralo. Kada je sestra vadila injekcije, Nellie bi izvadila svoje raspelo i tada bi mislila na Njegovu Muku. Kada je bol bila izrazito jaka, ležala bi nepomično u krevetu, grleći raspelo svojim malim rukama.

Vizija Isusa

Kao što možemo vidjeti, Nellina odanost „Svetomu Bogu“, kako Ga je ona zvala, bila je izvanredna i herojska, a ipak u isto vrijeme i jednostavna i djetinja, što i nije čudno s obzirom na to da je imala samo četiri godine. Jednog jutra Sestra Immaculata i sestra Hall zajedno su posjetile malog pacijenta. Provela je vrlo nemirnu noć zbog bolesti. „Kako si danas? Mislila sam da ćeš biti sa Svetim Bogom do sada “ – rekla je sestra Hall. „Oh ne, Sveti Bog kaže da nisam još dovoljno dobra da idem k Njemu“ – rekla je Nellie. „Što znaš o Svetom Bogu?“ – pitala je sestra. „Došao je On i stajao ondje i rekao mi to“ – rekla je pokazujući pokraj kreveta. „Gdje je bio, Nellie?“ – pitala je Sestra. „Tamo“ – Nellie je pokazivala na isto mjesto. „I kakav je bio?“ – opet je Sestra pitala. „Ovakav“ – Nellie je stavila ruke na njedra. Sestra Immaculata i sestra Hall bile su zapanjene ovim njenim odgovorima. Kako nisu znale jesu li to bile dječje fantazije ili je Bog doista izabrao ovo dijete, kao i mnoge druge duše za posebna djela i milosti, odlučile su šutjeti i ne govoriti nikome o tome razgovoru. Za dijete od četiri godine, Nellie je nevjerojatno kročila putem vjere i svetosti. Naučila je napamet jutarnje i večernje molitve, osnovne tajne vjere i velik dio Isusova života. Bila je neobično odana Muci našeg Gospodina i kada su ju hrabrili da sjedini svoje patnje s Kristovima, trenutno je prihvatila ideju i bila je spremna na herojske žrtve i izdržati velike patnje bez imalo mrmljanja i žaljenja na svoje tegobe. Držala je raspelo pokraj svoga kreveta, a kada bi njene muke postale teško podnošljive, uzimala bi ga u ruku, gledala blago i šaptala: “Oh, jadni Sveti Bog! Jadni Sveti Bog!“ Ako su drugi pokazivali suosjećanje s njom, ona bi im se nasmiješila i rekla: „Što je to u usporedbi s onim što je On patio na Križu za mene?“ Kada se molila, a radila je to često tijekom dana, molila se za sve – za sestre, za biskupe, za medicinske sestre, svoje male prijateljice, za dobrobit Crkve Kristove i za papu. Njezina molitva krunice bila je osobito dirljiva. Ljubila bi svako zrno i raspelo i molila svaku pojedinu „Zdravomariju“ polako i pobožno. Jednog je popodneva došla časna majka i pitala ju želi li razgovarati ili moliti krunicu. Naravno da je Nellie rekla da želi moliti i pritom je napomenula majci da klekne dok moli.

Nevjerojatna želja za skrivenim Isusom u svetoj pričesti

Nedugo nakon što je postala potpuno vezana za krevet, izrazila je veliku želju da ju odnesu na misu da obožava Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu, ali i više – izrazila je želju, što je u ono vrijeme bilo nečuveno za dijete – da primi svetu pričest. Tada je normalno doba za Prvu svetu Pričest bilo najmanje 12 godina. Ona je ipak često ponavljala: „Oh, kako ja čeznem za Svetim Bogom! Pitam se kada će On doći! Čeznem za tim da Ga imam u svom srcu!“ Časna je Majka i dalje dolazila k Nellie u posjet svako popodne. Jednom je prilikom na odlasku Nellie pitala: „Majko, sutra ujutro, kad dobiješ Svetog Boga, hoćeš li Mi ga donijeti?“ Majka nije znala što da odgovori. Nakon kratkog razmišljanja, rekla je da će sutra poslije mise doći k njoj. Ovaj je odgovor zadovoljio dijete. Kasnije je te večeri rekla sestri Hall da će joj majka Franciska donijeti Svetog Boga ujutro. Kakvo je njeno razočaranje bilo kada je Časna Majka ujutro došla bez svete pričesti! Gorko je plakala. Tijekom dana jedva da je i progovorila koju riječ od tuge. Sljedećih je dana samo tužno ležala u krevetu, bez imalo želje za razgovorom ili igrom. Kada bi ju upitali kako da joj pomognu i treba li nešto, odgovorila bi uz uzdahe tuge: “Ne, samo razmišljam o Svetom Bogu.“ Uskoro se domislila kako da bar malo zadovolji svoju čežnju za svetom pričešću. „Majko, kada sutra dobiješ svetu pričest u kapeli, hoćeš li doći k meni i poljubiti me?“ – pitala je sestru Hall. Kada bi sestra došla, Nellie bi poljubila sestru u usta samo da u tihoj zahvalnosti uživa Tijelo Kristovo. Mahnula bi sestri da ide dalje za svojim poslom nakon toga i u tišini mirovala. Cijeli je studeni prošao u njenoj čežnji i tihoj, strpljivoj patnji i u ljupkim mislima o Kristu u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Njena Prva sveta Pričest

Sestre su u prosincu spomenule ocu Buryju da „izvanredno dijete“ gore u sobi žudi za svetom pričešću. Otac je pozorno poslušao sestre. Rekao je: „Sveti je Alfons dao pričest djetetu koje je čeznulo, ako bi biskup dao dopuštenje, i ja bih učinio isto za malu Nellie.“ Otac je otišao gore u sobu razgovarati s Nellie. Pitao je što je to sveta pričest. Nellie je rekla: “To je Sveti Bog. On je taj koji čini sestre i sve druge ljude svetima. Isus dolazi na jezik i ide dolje u srce.“ Riječi su bile djetinje, ali doktrina profinjena. Impresioniran odgovorima, otac je pisao biskupu da bi dobio dopuštenje da joj da Prvu svetu Pričest. Kad je došao Nellie reći da su dobili odobrenje, njenoj radosti nije bilo kraja. Noć prije nije mogla „oka sklopiti“ od uzbuđenja. Stalno je budila sestru pitajući je li vrijeme da se ustanu: “Nema više zvijezda na nebu! Je l’ sad vrijeme da ustanemo?“ 6. prosinca 1907. je svanuo. Sestre su se bojale da će takvo uzbuđenje nakon neprospavane noći biti previše za malo, slabo, bolesno dijete stoga se Nellie silom pokušavala smiriti. Ležala je mirno u krevetu drhteći od uzbuđenja. Bio je prvi petak u mjesecu. Svu u bijelom odnijeli su je u kapelu i stavili u stolac pred Svetištem. Tijekom mise, Nellie je ostala sasvim mirna spuštene glave u molitvi i obožavanju. Svako je oko bilo upereno u dijete koje će primiti svetu pričest! Otac je pisao o ovome: “Dijete je doslovno bilo gladno Boga i primilo Ga iz mojih ruku s takvom ljubavlju!“ Nakon pričesti, nestao je neugodan miris iz njenih usta, koji se širio zbog bolesne čeljusne kosti. Ali unatoč velikom veselju, njeno je zdravlje postajalo sve slabije.

Na vratima Raja

Početak 1908. nije donio poboljšanje. Nellie nije ništa više jela, činilo se da živi samo od Presvetog Sakramenta. Njezine su patnje bile tako velike da je jednoga dana sestra zaplakala gledajući ju. Nellie je pitala: “Zašto plačeš, majko? Trebala bi biti sretna što idem Svetom Bogu.“ Ako bi se ostale sestre žalile na glavobolju ili druge bolove, uvijek bi govorila: „Što je to u usporedbi s onime što je Sveti Bog propatio za nas?“ Jednom je prilikom jedna od sestara došla Nellie i zamolila da se pomoli za njenu sestru, svjetovnu ženu, jer je jako bolesna. „Ima li ona djece, majko?“ – pitala je Nellie. „Ima puno djece“ – rekla je sestra. „Onda ću se pomoliti Bogu i On će ju izliječiti“ – rekla je. Voljela je svete sličice i medaljice i sve ih je držala oko svoje bolesničke postelje. Jednog joj je dana časna majka donijela sličicu Isusa. Nellie je rekla: „Ja Ga ne vidim tako.“ „A kako Ga ti vidiš?“ – pitala je Majka. „Ovako“ – prekrižila je ruke na njedrima kao i zadnji puta kada je sestrama govorila o susretima s Njime. Nellini razgovori s Njime postajali su sve češći i ona bi znala zamoliti ostale da napuste njenu sobu da može s Bogom razgovarati. Zatražili su je da moli za oporavak dobro poznatog isusovačkog svećenika koji nije mogao doći zbog ozbiljne bolesti. „Sveti Bog jako voli toga oca. On će se oporaviti, ali mene nikada neće vidjeti“ – rekla je. Njene su se riječi obistinile. Suosjećajne sestre molile su se Ocu da je uzme zbog njene teške agonije.

Njena sveta smrt

Nellie je rekla da će otići Bogu na Njegov dan (nedjelju), da će nositi svoju bijelu haljinu s Prve Pričesti i da će umrijeti na rukama medicinske sestre. Časna je Majka, Majka Francis došla k Nellie. Znajući da će dijete uskoro preminuti, pitala je: “Nellie, kada odeš Svetom Bogu, hoćeš li Ga pitati da me uzme k sebi? Ja čeznem za Nebom.“ Dijete je mirno odgovorilo:“Sveti Bog ne može te uzeti, Majko, dok ne ozdraviš i ne napraviš što On hoće od tebe.“ Časna je Majka uistinu doživjela starost od 99 godina. Cijeloga dana, 2. veljače, teška je Nellina agonija slamala srce sestrama. Nekoliko je Sestara klečalo oko njenog malog kreveta, a na kraju su tri koje su ostale, svjedočile njenoj svetoj smrti. Oko tri sata Nellie je postala neobično mirna, nepokretna oko sat vremena. Oči su joj bile uprte u nešto iznad u podnožju njenog kreveta. „Pogled u njenim očima bio je prekrasan. To nije bio pogled umirućeg djeteta“ – rekla je jedna od sestara. Oči su joj se napunile suzama radosnicama. Pokušala se pridignuti i približiti nečemu, tomu u što je tako ljupko gledala. S osmijehom na licu, mala je Nellie „odletjela“ Bogu. Bila su četiri sata popodne, nedjelja 2. veljače, svetkovina Prikazanja Isusova u hramu. Nellie je imala četiri godine, pet mjeseci i osam dana.

Neraspadnuto tijelo

Nellie je umrla u svom bolesničkom krevetu, koji je bio i njen životni križ, u bijeloj haljini. Oko njenog kreveta bile su postavljene njene svete sličice i medaljice koje je tako voljela. Sve su postale dragocjene relikvije. Točno godinu i tjedan dana nakon njene smrti, otvorili su grob da bi njeno tijelo premjestili sa groblja sv. Josipa na samostansko groblje. Svećenik dr. Scannell priča da je bila u izvanrednom stanju, pogotovo uzimajući u obzir bolesti od kojih je bolovala i umrla. Prsti su bili fleksibilni, kosa narasla, haljina, vijenac… sve je bilo netaknuto. Srebrna medaljica Svetog Djeteta je bila sjajna, kao nedavno ispolirana. Sve je bilo kao na dan pokopa. Njen grob često posjećuju ljudi i mole joj se za zagovor kod Svemogućeg Oca. Sestre Dobrog Pastira svjedoče da su se nebrojena čuda dogodila ljudima koji su se molili Nellie za pomoć. Papa je Pio X. čuvši za sveti život male Nellie rekao: “To je znak koji sam čekao!” 1910. je izdao “Quam Singulari” kojim je spustio dobnu granicu za primanje Prve svete Pričesti.

Izvor: bitno.net

Prije dvadeset i četiri godine na Halloween, sada 42-godišnji David Arias počeo je svoje putovanje u pakao. Dozivanje demona, droge, napadi i svetogrđe bili su sastavni dio njegovog života. Nakon gotovo četiri godine aktivne suradnje sa zlom i potragom za moći, Arias se polako počeo vraćati Bogu u želji za spasenjem. Nakon obraćenja Arias je sada oženjen, ima troje djece i aktivan je član Katoličke crkve te sada rado svjedoči svoja iskustva kako bi potaknuo druge na promjenu. Za ncregister.com je dao intervju u kojemu je prepričavao zle radnje povezane s ‘noći vještica’ a mi smo izvukli samo neke dijelove njegova potresnog svjedočanstva

S 18 godina zaglibio u okultno!

‘Odrastao sam u katoličkoj obitelji, ali nismo živjeli našu vjeru. Takva plaha vjera nije bila dobar temelj za trenutak kada mi je sa 16 godina umrla majka. Njezina smrt me strašno pogodila i ja nakon toga nisam znao kako vjerovati u Boga ljubavi. Kad god je netko rekao, “Volim te” ja sam se pravio gluh i u meni je rasla ljutnja i bijes.

Kad sam imao 18 godina, otišao sam na koncert s nekim prijateljima na Halloween. Nakon toga, jedan od njih pozvao me na groblje kako bi preko ‘Ouiji’ ploče dozivali demone. Otišao sam i tamo vidio prve očite manifestacije zla. Mislio sam da je to zastrašujuće ali i da je jednako smiješno. Bio sam kao malo dijete koje se igra s vatrom; bila je to igra za mene ali dio onoga što sam napravio, jednako je bilo opasno koliko i zabavno.

Ta vrsta zabave uskoro me odvela do “underground strane” koja se odvijala u praznim skladištima. Rock glazba, droga i tajni rituali na “posebnim mjestima” u skladištu. Organizatori su umanjivali rituale, pokušavajući ih učiniti normalnima, ali oni su zapravo bili sotonisti. Zazivali su zlo u svoje tijelo i u duše kojima su se onda naknadno koristili. Tako sam u kratkom vremenu tonuo sve dublje u sotonizam. Naučio sam da sotona želi biti kao Bog pa ga je potrebno darivati žrtvama. U osnovi najčešće smo žrtvovali životinje. Ja sam u tome sudjelovao četiri godine i nikako nisam mogao ubiti čovjeka što je bilo potrebno za jednu od najvećih stepenica sotonizma.

Najlakši način za ubiti ljudsko biće je abortus jer beba nema nikakvu obranu. Možete ubiti koliko hoćete beba u ovoj državi sve dok su oni još uvijek u maternici. Zato je abortus bio sastavni dio naših rituala, preko kojih smo nevine žrtve predavali sotoni. Abortus je anti-sakrament posvećen Sotoni, to sam znao i sudjelovao u tome, iako nikad nisam sam želio ubiti ljudsko biće.

Od sotonizma dobio bol i želju za samoubojstvom

‘Kako nikako nisam mogao ubiti ljudsko biće, drugi u mojoj grupi naljutili su se i jako me pretukli. Htjeli su me gurnuti dublje u pakao, ali nisam bio spreman ići. Htio sam im pripadati i imati više snage, ali ubijanje drugih ljudskih bića za mene je bilo izuzetno nemoralno. To se uzima zdravo za gotovo od većine sotonista, ali kada uzmete u obzir sve ostale zlo koje sam učinio, ubiti  čovjeka bio je samo sljedeći korak do propasti. Zahvaljujem Bogu što me spriječio da to učinim.

Moje odbijanje zla za mene je bilo bolno vrijeme. Bio sam depresivan i strašno napet. Želio sam se ubiti, mislio sam da moram tamo gdje me sotona želi. Samoubojstvo je poznato u sotonističkim krugovima kao ‘auto-žrtva’, a sotona biva počašćen tom dozom očaja koja uništava sve ono dobro u nama. U cijelom tom očaju dok sam tumarao s ogromnim teretom grijeha, još uvijek sam krio nadu da bi moglo biti bolje. Prošao sam pored katoličke crkve, a njena vrata bila su otvorena. Pogledao sam unutra, vidio raspelo i glasno uzviknuo Isuse pokaži mi snagu koju mi ti možeš dati a sotona ne može! To je bio iskren zaziv Boga, jer mi je trebala snaga kojom mogu pobijediti zlo koje sam prizvao na sebe.

Plakao sam i plakao. Bog je već tada odgovorio na moju molitvu. Vidio sam da trebam dobiti oproštenje od  Isusa kroz Crkvu, a i Isusa i Crkvu sam progonio. Moja ispovijed  trajala sat  je sat i pol; a kasnije sam išao i kod egzorciste. Bilo je olakšanje osloboditi se od zla, kao i početi primati pričest.

Savjeti za katolike o duhovnoj borbi

‘Najveća stvar koju morate znati je ta da ste s Bogom – Isusom Kristom, uvijek na pravom mjestu, bez obzira koliko teško bilo. Nadalje, naš Gospodin, Isus Krist začetnik naše Crkve, živi i dalje u Crkvi, osobito u Euharistiji. Naš Bog voli biti s nama i dati nam svoje milosti. S obzirom na ovu izvanrednu ljubav koju možemo primati od Isusa kroz Euharistiju, strašno je ironično da velik broj katolika ne vjeruje u Isusovu prisutnost u Euharistiji, ali zato svaki sotonist to zna.

Prije mnogo godina, kada sam bio u sotonizmu, slali smo svoje ljude na kasne mise po posvećene hostije za potrebe svetogrdnih rituala. Čak smo imali svoje redovite župljane koji su se prijavljivali kao izvanredni ministranti koji su nam krali pričest. Bilo je tako cijelo vrijeme. Sotonistima je uništavanje Euharistije jedan od ‘najsvetijih rituala’. Prije sam se pitao zašto? A sada mi je jasno da sotonisti znaju da je u Euharistiji Bog, živi Bog. S druge strane sotonist će učiniti sve da uvjeri katolika da tamo nema Boga kako bi ga potencijalno katolik ponižavao u sklopu sotonizma.

Kao katolici, moramo oživjeti našu vjeru u stvarnu prisutnost Isusa u Euharistiji i pokazati djelima da smo ga primili. Mnogi katolici Isusa ne primaju s poštovanjem. A ako želimo primati Isusa s poštovanjem, trebamo tražiti Blaženu Majku koja će nam reći kako to učiniti. Bila je prva koja je primila Isusa, a ona zna bolje od bilo kojeg drugog stvorenja što Isus očekuje od nas. Također, za duhonvu borbu potrebna nam je krunica i ispovijed. Marija ima moć nad zlom odmah do Oca i Sina i Duha Svetoga.’

Aries je još dodao da se kao katolici ne bi smjeli nikako povoditi za ‘zabavnim zlom’ jer je to najveća pogreška koju mogu učiniti, ignorirati stvarnu prisutnost zla. ‘Stvarno je jednostavno: Ako želite privući zlo, stavite oko sebe prikaze zla. Ako želite privući dobro, stavite prikaze dobra’, rekao je Aries, čime se osvrnuo na zlu umjetnost  i zabavu koja se danas na veliko plasira kako bi što više zla donijela u obitelji. Dodaje da katolici na dane poput ‘noći vještica’, trebaju ići na svetu Misu, na Euharistijsko klanjanje kao i moliti krunicu i Božanskog milosrđa, jer kako kaže, upravo u tim danima zlo uzima duše za sebe, a jedini koji zlo može pobijediti je Krist i to onaj u nama, onaj kojega primamo u Euharistiji.

Izvor: dnevno.hr

“Oni koji su nominalno kršćani a glasali su za ratifikaciju IK po savjesti neka računaju da ne smiju pristupati pričesti dok se ne pokaju i javno ne opozovu svoj sramotni čin. Svećenici su takvima dužni po savjesti uskratiti pričest.” – napisao je prof don Josip Mužić na svom facebook statusu što je izazvalo, osim komentara odobravanja, i one koji vrijeđaju Crkvu i svećenike, želeći pokazati da se “svećenici ne mogu stavljat iznad Boga” ii “uskraćivati nekom nešto”…

Kao odgovor na komentare don Jozo je napisao  sljedeće:

Svećenici, a ni laici, nemaju pravo raspolagati svetim sakramentima kako se njima sviđa ili kako je politički korektno. Zakonik kanonskog prava kaže: „Neka se primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu.“ (kan. 915). Između ostalih crkveni pravnik fra Velimir Blažević, u knjizi Vodič kroz crkveno pravo za vjernike, ovako to tumači:

“Rjeđe se događa da nekomu bude izrečena ili proglašena kazna izopćenja ili zabrane bogoslužja, i da se zbog toga takvomu ne može dopustiti primanje svete pričesti, ali se može dogoditi da pričest treba nekomu uskratiti zbog tvrdokornog ustrajavanja u očito teškom grijehu. Da bi se u takvim slučajevima nekoga odbilo od pričesti, mora se raditi o teškom grijehu, da grijeh na vani bude očit ili javno poznat, i da dotični tvrdokorno ostaje ili ustrajava u tom grijehu. Mogu se, kao primjer, navesti osobe samo civilno vjenčane; crkveno vjenčane i razvedene osobe koje su ponovno stupile u civilni brak; osobe koje žive u priležništvu ili konkubinatu; ili osobe ogrezle u teškim zlodjelima, kao što su razbojstva, raspačavanje droge i sl., koja su javno poznata i od kojih te osobe ne odustaju. Takvim se osobama sveta pričest mora uskratiti.“

Hrvatska biskupska konferencija je nedvosmisleno upozorila da je ratifikacija Istanbulske konvencije neprihvatljiva za katolika jer nameće genderizam koji je „novo tumačenje čovjeka koje nije spojivo ni s općeljudskim, a pogotovo ne s kršćanskim poimanjem čovjeka“. Stoga se nitko ne može pravdati neznanjem.

Političari, pa i na najvišim položajima, ako su vjernici katolici nisu ništa iznad „običnih“ vjernika i za njih vrijede isti propisi u vezi primanja sakramenata kao i za sve druge. Oni zastupnici koji su javno izglasali konvenciju dužni su se pokajati, ispovjediti i javno opozvati svoj čin da bi mogli pristupiti pričesti.

Sveti Pavao piše Korinćanima: “Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje.“ (1 Kor 11,26-27).

Upravo iz ljubavi prema Isusu i prema grješnicima svećenici su dužni skrbiti o dostojnom primanju pričesti što uključuje u nekim slučajevima i njeno uskraćivanje.

Medijsko nametanje mišljenja nevjernika i agnostika o pričešćivanju

nije mjerodavno za katolike i očit je primjer pokušaja zavođenja diktature relativizma. 

Prof dr don Josip Mužić

Dodatak:

Don Jozo je nedavno gostovao u emisiji “Agape” koju je vodio fra Mario Knezović.  Ovdje možete prelistati (slikopis) emisiju  u kojoj, između ostalog, ima govora i o ovoj temi ne-dostojnog primanja svete pričesti.