Ubrzo su se okupili ljudi iz sela, i rekli mu: “Ti nerazumni starče! Bilo bi bolje da si ga prodao. Kakva nesreća!” Starac je odgovorio: ” Nesreća ili sreća, tko to zna?”

Ljudi su se smijali starcu i rekli da je pomalo lud. Jedne noći, starčev se konj vratio, ali s krdom divljih konja. Ponovo su se ljudi okupili i rekli: “Starče, bio si u pravu. Ovo nije bila nesreća, nego sreća.” Starac je odgovorio: “Sreća ili nesreća – tko to zna?”

Starčev sin jedinac, počeo je dresirati divlje konje. Samo sedam dana kasnije pao je sa jednog od njih i slomio obje noge. Ljudi su se ponovo okupili i rekli: “O kakva je ovo nesreća. Tvoj sin jedinac se ne može osloniti na svoje noge, a u tvojoj starosti bio ti je jedina podrška. Sada si siromašniji nego ikad.” – “Sreća ili nesreća, tko to zna?” – govorio je opet starac…

I stvarno, nekoliko tjedana kasnije zemlja je ušla u rat i svi mladići iz toga mjesta bili su zavojačeni, osim starčevog sina. Seljani su tugovali jer su znali da se većina mladića nikada neće vratiti. Došli su kod starca i rekli: “Bio si u pravu starče! Pokazalo se da je to bila sreća.”

Starac im je odgovorio: “Je li nešto što nam se događa sreća ili nesreća – to samo dragi Bog zna!”

Djeca imaju svakojake uzore. Dobro je da su im uzori ljudi koji nesebično pomažu drugima. A ima ih – i među vatrogascima.

…

U Phoenix-u, Arizona, 26-godišnja majka gledala je svog šestogodišnjeg sina, koji je umirao od terminalne leukemije. Iako je njezino srce bilo prepuno tuge u njoj se je održavao ujedno i jedan snažan osjećaj odlučnosti. Kao svaki roditelj ona je željela da njezin sin odraste i ispuni sve svoje snove. Sada to više nije bilo moguće. Leukemija će se za to pobrinuti. Ali ona je željela da se san njezinog sina ostvari. Uzela je sina za ruku i upitala ga: „Billy, jesi li ikada mislio što bi želio biti jednom kada odrasteš? Jesi li ikada sanjao i želio biti netko poseban u životu?” – „Mamice, uvijek sam želio, kad odrastem, biti vatrogasac. “Majka mu se nasmiješi i reče: „Pokušajmo ostvariti tvoju želju”. 

Kasnije, tog istog dana, majka je otišla u lokalno vatrogasno društvo u Phoenix-u gdje se je susrela s vatrogascem Bobom, a koji je imao srce veliko kao grad Phoenix. Objasnila je posljednju želju svoga sina i upitala je li moguće povesti njezinog šestogodišnjeg sina na vožnju u vatrogasnom vozilu. Vatrogasac Bob reče: „Gospođo, mi možemo učiniti nešto bolje od toga. Pripremite svoga sina za sedam sati ove srijede i mi ćemo ga proglasiti počasnim vatrogascem za jedan čitav dan. Može biti s nama u vatrogasnoj postaji, može jesti s nama, otići na požarište … može živjeti s nama, kao vatrogasac, jedan čitav dan. I ako nam date njegove mjere mi ćemo mu nabaviti pravu vatrogasnu uniformu, s pravom vatrogasnom kacigom – ne s igračkom – onu s grbom Vatrogasnog Društva Phoenix, žutu vatrogasnu kabanicu kakvu svi mi nosimo i naravno gumene čizme. Sve se to proizvodi baš tu u Phoenixu, pa sve možemo nabaviti jako brzo.
“Tri dana kasnije vatrogasac Bob pokupio je Billya, obukao ga u njegovu uniformu i otpratio ga iz njegove bolničke postelje do vatrogasnog vozila s velikim ljestvama. Billy je sjeo na stražnji dio vatrogasnog vozila i pomagao je upravljati vozilom do vatrogasne postaje. Billy je bio „u devetom nebu”. Tog dana bile su tri požarne dojave i Billy je išao na sve tri. Vozio se je u različitim vatrogasnim vozilima, u vozilu hitne pomoći, pa čak i u vozilu vatrogasnog zapovjednika. Snimala ga je i lokalna TV postaja za svoj program. Ostvarenje sna, uz svu ljubav i pozornost kojom su ga vatrogasci obasuli, duboko je dirnulo Billya koji je poživio tri mjeseca duže nego što je i jedan liječnik mislio da je moguće.

Jedne noći svi vitalni životni znakovi počeli su dramatično slabiti i glavna medicinska sestra, koja je vjerovala u koncept hospitalizacije u kojem obitelj biva neprestano uz umirućeg i po kojem nitko ne bi smio umrijeti sam, pozvala je obitelj neka dođe u bolnicu. Onda se je sjetila onog dana kojeg je Billy proveo kao vatrogasac, pa je pozvala vatrogasnog zapovjednika i upitala ga je li moguće poslati u bolnicu vatrogasca u uniformi da bude uz dječaka u njegovim posljednjim satima. Zapovjednik je odgovorio: „Možemo mi bolje od toga. Stižemo za pet minuta, ali vas molim za jednu uslugu, kada čujete zavijanje vatrogasnih sirena i kada vidite bljesak naših rotirajućih svjetala, hoćete li preko bolničkog razglasa dati obavijest da nije u pitanju nikakav požar? Recite svima da vatrogasci još jednom dolaze vidjeti jednog od svojih najboljih članova. I hoćete li, molim vas, otvoriti prozor njegove sobe?”

Pet minuta kasnije vatrogasno vozilo s korpom i ljestvama stiglo je pred bolnicu i ljestve su se pružile do trećeg kata na kojem je jedan prozor bio širom otvoren. Šesnaest vatrogasaca popelo se ljestvama u Billyevu sobu. Uz majčino dopuštenje zagrlili su ga i rekli mu koliko ga VOLE. Umirući Billy je pogledao prema zapovjedniku i rekao: „Šefe, jesam li ja sada uistinu vatrogasac?”

„Da, Billy, jesi, i Glavni Zapovjednik, Isus, drži te za ruku” odgovori zapovjednik. Čuvši te riječi, Billy se nasmiješi i reče:

– „Znam, Isus me čitav dan drži za ruku, a anđeli mi pjevaju.

…”I zaklopi oči po posljednji put”.  (Izvor: Jesam li ja sada vatrogasac? )