I vjernici i nevjernici vide kako se velike sportske manifestacije koriste za promociju protukršćanske i protuprirodne LGBTQ ideologije. Otvaranje Olimpijskih igara 2024. u Parizu ne samo da je promocija ili parada sodomske ideologije nego kao da dosiže vrhunac bogohuljenja, ovaj put izrugujući ono što je nama najsvetije – Presveti sakrament. Isusa! Isusa prisutnog u sakramentu Euharistije, ustanovljenog na Posljednjoj večeri, dan prije nego će podnijeti svoju muku.

Dobro mi znamo zašto neće izrugivati religiju koja je ilegalnom migracijom  napučila Francusku. Svako malo gori neka crkva u toj nekad lijepoj katoličkoj zemlji, koja je Crkvi dala mnoge svece. Kršćanstvo nije nikad prestalo biti progonjeno, ali očito dolazi vrijeme kad se to čini sve otvorenije i sve vatrenije. Valjda nikad u povijesti sportska pozornica za velike i male nije bila toliko otvoreno grešna. Što su to  smislili apostoli Zloga? Dugačak stol, punašnu nečednu ženu u sredini i okolo likovi koji predstavljaju neke nove apostole u LGBTQ izdanju.

A čiji su to apostoli, ako ne apostoli Zloga!? Svatko normalan vidi da se radi o vrijeđanju Isusa, o vrijeđanju kršćanstva i kršćana.

To zlo mora biti osuđeno, ne samo od strane laika, koji danas neumorno pišu da je ovo zlo, odvratno i pretjerano, nego i od strane vrha Crkve. Zar ne? Ako Isusovi apostoli ušute tj. današnji biskupi – kamenje će vikati (usp. Luka 19,42)

Pariška Sodoma pokazuje nam kako je nisko palo kršćanstvo u Europi. A tomu smo zasigurno i sami mi katolici doprinijeli svojim nemarom prema Isusu u Presvetom sakramentu. Kažemo da je On tu, da je živ, a kako se ponašamo u crkvi?

Tko bi nam povjerovao kad kažemo da vjerujemo kako je Isus stvarno prisutan u Presvetom sakramentu, a naša djela govore suprotno. Ako se npr. ne poklonimo na ulazu u crkvu, ne razmišljamo koga u Pričesti primamo već gledamo okolo, ako je žvaka u ustima, noga preko noge, mobitel u ruci itd… ko da smo došli na koncert. A da ne govorimo što se sve događa u „naprednim“ crkvama s dopuštenjem onih od kojih očekujemo da nam budu uzor.

Ovom žalosnom padu kršćanstva sigurno su doprinijeli i pastiri koji više se ne usuđuju otvoreno progovarati protiv zala našeg vremena. Čast iznimkama (a ovdje mislim na kardinala Mullera, biskupa Stricklanda i njima slične), ali većina kao da ne mari više za Isusa ni istinu, boje se uklanjanja iz svoje udobnosti, dok su kršćani izgubili kompas i više ne znaju kuda ih ti pastiri uopće vode. Kako bi dobro bilo da biskupi i župnici sada učine nešto konkretno. Ne da pošalju nekakve “misionare milosrđa” koji će kao na splitskoj Ultri, sad misionariti u Parizu i dijeliti vodu na ulicama, onima koji i ne žeđaju za H20, već za Bogom Živim,  a kojeg se tamo izruguje. nego da jasno i glasno osude ova bogohuljenja, ako nikako drugačije onda  tako da povedu svoje vjernike u crkvu, na klanjanje Isusu, upravo s nakanom da to učine kao naknadu za uvrede koje se nanose Isusu prisutnom u Presvetom sakramentu.

Što se događa s Francuskom? Što se događa s Europom – pitaju se mnogi. Da, to je dobro pitanje. A što se događa s pastirima? I to je važno pitanje. I važno je da za njih molimo, jer ako su ikad postojala teška vremena za pastire, onda su to ovo naša luda vremena.

Vidiš li Franjo, moja Crkva se ruši! – progovorio je Isus svetom Franji s križa u one njegove dane.

Crkva se ruši i danas, a gdje je danas Franjo?!

M.G.

“Naša velika čežnja je uništiti MISU, jer uništavajući katoličku misu, uništit ćemo Crkvu iznutra, bez krvavog progona i zahvaljujući kapitulaciji samih katolika!”

…

Kao i kroz povijest i u naše vrijeme Crkva je Katolička izložena velikim iskušenjima, izvrgnuta svakakvim napadima i najrazličitijim progonstvima. No, varaju se oni koji svim silama žele uništiti Crkvu i na tome neumorno rade. Ona je neuništiva: Sam Bogočovjek, Isus Krist, zajamčio nam je: “Vrata pakla neće je nikada nadvladati!” Ovo što vam donosimo samo je plan koji posjeduje masonerija, oni koji mrze i pod svaku cijenu žele čovjeka – a taj plan obistiniti će se onoliko koliko je to volja Božja, a ne onoliko koliko su si zamislili. Šteta što su uvjereni u drugačije. Plan je objavljen u španjolskom časopisu Roca viva u veljači 1997., José Abascal, Madrid, a zanimljivo je da su  nedavno u mailovima nađenim na Wikileaksu a uzetih s privatnih servera Hillary Clinton ovi navodi i dokazani. I u Sorosevim dokumentima Otvorenog društva i u mailovima Hillary Clinton vidi se jasno uplitanje i unutarnje razaranje nauka Katoličke crkve  u vidu ‘Katoličkog proljeća’ a sve s ciljem uništenja istine o Kristu!

Zapitajte se zašto je masoneriji toliko važno uništiti istinu o Kristu kao i Katoličku crkvu? Što je to toliko posebno ako nije istina?!

Pročitajte što je 1997. poručeno braći masonima!

Ustrajnom i metodičkom borbom koja vodi nestanku Katoličke Crkve, postigli smo bitan napredak koji odgovara unaprijed zadanim ciljevima

1. Nestanak svijesti o jedinoj pravoj vjeri. Mnogi već sumnjaju u temeljne dogme: u stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji, u Kristovo božanstvo i Uskrsnuće, u Marijino djevičanstvo, postojanje pakla, anđela i demona itd.
2. Stanje šizme i apostazije, još uvijek skriveno, međutim već stvarno.
3. Osporavanje Pape i njegova nauka.
4. Nadzor katoličkog izdavaštva i publikacija.
5. Ulazak masonerije u vjersku pouku, napose na crkvene fakultete i u sjemeništa.
6. Oni koje smo ubacili u sjemeništa i redovničke kongregacije, uspjeli su zauzeti utjecajna mjesta i učinkovito već djeluju.
7. Biskupi, svećenici i vjeroučitelji, ali i razne muške i ženske redovničke kongregacije surađuju s nama, možda i ne znajući za to, ali čine to uspješno.
8. Marginaliziranje i prijezir svećenika i redovnika koji su vjerni tradicionalnom nauku.
9. Napuštanje Ispovijedi promicanjem kolektivnog odrješenja.
10. Gubitak molitve u svojim različnim oblicima: osobna molitva, Krunica, Križni put, procesije, prošnje itd.
11. Prijezir pobožnosti prema Euharistiji.

Veoma su se uspješnima pokazale „mjere“ koje smo predložili:

1. Promijeniti ustroj Mise, umanjujući joj vertikalni vid, a naglašavajući horizontalni.
2. Uvesti „liturgijsku slobodu“, odbacujući misno ruho, mijenjajući i ukidajući obredni dio, čineći obrede što praznijima i proglašavajući ih besmislenima.
3. Primati Pričest stojeći i na ruku, oduzimajući na taj način važnost Hostiji.
4. Ukloniti poklanjanje i svaki oblik iskazivanja strahopočitanja.
5. Iskriviti smisao grijeha.
6. Promicati nemoral, shvaćajući ga „slobodom“ i „napretkom“: seksualno oslobođenje, prezervative, kontracepcijska sredstva, homoseksualnost, promicanje pornografije na televiziji i videu, filmove, sex shopove, časopise, ali navlastito na televiziji.
7. Prihvaćanje pobačaja: napokon ga je također i katolička Irska odobrila.
8. Ukloniti vjerski i moralni odgoj mladih ljudi.
9. Iskvariti mladež, širiti drogu, seks, nemoralne zabave, psovku, nasilje itd.
10. Nadzirati društvena sredstva priopćavanja, a osobito televiziju.

Moramo nastaviti s napretkom u gore navedenim točkama. Mi smo već u poziciji da možemo zauzeti vrhove moći u Crkvi. Onda će se otvoreno proširiti, zahvaljujući autoritetu, posljednja faza naše taktike:

1. Dokrajčiti transcendentalnu dimenziju i svaki oblik molitve.
2. Uništiti i učiniti posvema besmislenim sadržaj dogmi.
3. Teocentrizam zamijeniti antropocentrizmom.
4. Relativizirati moral: ne smiju više postojati ni načela, ni objektivna uporišta, a još i manje bilo kakvo nametanje odozgor. Sve mora biti subjektivno.
5. Liberaliziranje seksualnosti, kontracepcije, homoseksualnosti…
6. Svećeničko ređenje žena.
7. Itd.

I na koncu-a to je naša velika čežnja-uništiti misu. Očigledno je nećemo moći uništiti od danas do sutra: mnogi to ne bi prihvatili. Valja ukinuti „žrtveni“ karakter i svesti je na puku „bratsku večeru“. Na taj način u njoj neće biti nikakve sakramentalne vrijednosti, a misa će se preoblikovati u obično zborovanje, bez ikakva sadržaja.

Evo naše velike čežnje, jer uništavajući katoličku misu, uništit ćemo Crkvu iznutra, bez krvavog progona i zahvaljujući kapitulaciji samih katolika.

Imamo pobjedu na dohvat ruke.

Samo izravan i izvanredan Božji zahvat bi to mogao omesti. Međutim, mi ćemo moći uskoro, vrlo skoro uskliknuti: “Pobijedili smo Te, Galilejče!“

Prijevod iz španjolskog časopisa Roca viva, veljača 1997., José Abascal, Madrid

http://Izvor: dnevno.hr

Crkva je sveto mjesto – zato jer je tu, na poseban način, sam – Sveti Bog. U crkvi je stoga potrebno sačuvati  svijest  o prisutnosti Svetog. Jedni drugima u tom možemo pomoći. Ali i odnemoći. U crkvi se poklonimo kad uđemo, nastojimo sačuvati sabranost i ne pričamo, u crkvu ne ulazimo kao u kazalište, ministranti(ce) ne žvaču žvake oko oltara, ne dolazi se u minicama u crkvu,  u crkvi ne pričamo na glas kao da smo na pazaru, i ne pričamo bez potrebe, u crkvi muškarci koji nose kape kapu skinu, a žene dolaze obučene pristojno, a ne provokativno, s pripijenom ili kratkom odjećom…  Tako jedni drugima pomažemo u molitvi i sabranosti i tako čuvamo svijet da se nalazimo u pristunosti Presvetog. Tako pokazujemo poštovanje prema Prisutnosti Božjoj u Presvetom sakramentu i  jedni drugima pomažemo sačuvati vjeru da je u posvećenoj Hostiji – Živi Bog.

Ima jedna zgoda iz jedne crkve iz vremena kad su muškarci nosili kape. I skidali ih, naravno, kad se ulazi u crkvu.

Bilo je tu u crkvu u Okitu. Došao je inkasator s kapom u ckrvu i pitao da pogleda sat od struje. No da bi provjerio stanje morao se popeti na kor. Tadašnji župnik Okita je lijepo rekao inkasatoru  da se u ckrvi pokloni i da skine kapu. Ovaj nije htio nego je ušao onako kako se ulazi u bilo kakav drugi prostor. Župnik ga je ispratio – nogom u stražnjicu! Jer Dom Božji je Dom molitve.

Inkasator je otišao. Vratio se drugi put. No taj put odlučio je poštovati to mjesto onako kako priliči. Kapu je skinuo još prije nego je došao do crkve.