Odluka za monaštvo –

Dobrivoje je bio na mukama u vezi svog poziva. Snovi koje je imao nekada o obitelji su se srušili. Ratne uspomene u njemu još su bile žive. Želio je pobjeći od ljudskog zvjerinjaka u kojem stalno izbijaju ratovi i gdje bi možda i djecu morao podizati u takvom okruženju. Molio je svetog Nauma i zavjetovao mu se, u želji da mu se razbistri volja Božja. Jednom je u kući čitao psalme dok je majka prela i začuo jaku grmljavinu, a majka ništa nije čula. I to mu je bilo kao nekakav znak od Boga. Događalo bi mu se i da bi čuo glas da će mu doći ovaj ili onaj i došao bi…

Uskoro, jednog dana, pojavi se čovjek koji je želio s njim otići u obližnje svetište. Išao je s njim. Ljubili su svete ikone, a onda je tu pred jednim prizorom stao ko opčaran, kako kaže. Ikona se sama od sebe njihala lijevo desno. Ništa drugo se nije pomicalo, samo ikona. I onaj koji je išao s njim to je vidio. Shvatio je to kao znak da se javi u manastir i da pita poglavara (igumana) da ga primi kako bi pokušao živjeti kao monah.

Sedam dana je bio s njima i svi su se prema njemu ohodili lijepo. Pričali su s njim i o je njima pričao o svom životu. Ali je iguman bio jako sumnjičav prema mogućnosti da postane monah, misleći da je preohol, jer su iza njega postignuća, bogatstvo, škola… Kako će živjeti bez te svjetske taštine. No, dužnost je bila da ga puste da pokuša. Bio je to veliki manastir u kojem je bilo trideset i sedam iskušenika (pripravnika), bila su tu i dva ruska monaha, a bilo je i sedamdeset i pet slugu. Manastir je imao puno oranica i pašnjaka. Zemlju su radili seljaci i sluge. Monasi su imali tisuću i četiri stotine ovaca, sto pedest svinja, sto dvadeset goveda, sedamdeset i pet tovarnih konja  itd…

Čuvanje svinja

Dobrivoje je bio siguran u sebe i rekao da će biti poslušan u svemu. Odveli su ga u jednu sobu gdje je skinuo sa sebe svoje bogato odijelo, a oni su ga gazili i uprljali, te ga obukli u neke šarene krpe. Na noge je dobio đonove od goveđe kože, a gore su bili privezani kajišima. Njegov prvi zadatak je bio da izvede svinje na pašu. Bio je na mukama ne samo kako držati svinje na okupu kad ih jednom pusti, nego i što su se monasi i seljaci stali rugati kako nije ni za što drugo dobar nego da čuva svinje. Njihove riječi tukle su ga kao kamenje, dok se jedva suzdržavao od bjesa i ljutnje. No zadnjim naorom svojih snaga uspjevao je odgovoriti: „Tako je braćo i oci, ni za što drugo nisam dobar nego da čuvam svinje!“

Zadatak čuvanja svinja postao je svakodnevnica. U smiješnom šarenom odijelu išao bi na pazar prodavati. Ljudi su se okretali za njim a on bi se u sramu sklanjao od njihovih pogleda. No znao je da mora izdržati, da je čovjek više od vanjskog izgleda, i znao je da je to bio način da se oslobodi svog samoljublja.

Tako se danju trudio oko stoke, noću molio i vrlo malo spavao. Nikakav posao nije mu bio težak. Osjećao se slobodan ko ptica. Slobodan od briga za novac, jelo i obitelj. Počeo je za njega jedan posve novi život.

Čuvanje „ludaka“

Konačno se odvažio pitati igumana da bi promijenio posao. Iguman je odgovorio kad za to dođe vrijeme. A onda mu je dao da čuva dvojicu mentalno bolesnih ljudi, jer i takve je rodbina dovodila k njima na čuvanje. Ubrzo se pokajao što je spominjao igumanu promjenu. Nije se nadao takvom nečem. Noću ih je morao vezati da bi mogao spavati. Ali čak i tada oni bi se uspjevali osloboditi. Njegovo ratno iskustvo ovdje mu je odbro došlo. Danima je slušao podsmjehe drugih i boravio u društvu ovih ‘ludaka’. Razmišljao je da li da pita za drugi posao, ali počen ranijim iskustvom bojao se. Bojao se nečeg još goreg. Viđao je da su monasi ozdravljali takve, molitvom i dugim postovima, ali on za to još nije bio osposobljen.

Rakija

Jednog dana se odvažio pa je ipak rekao igumanu da nije došao u samostan čuvati svinje i ludake nego da moli i da se duhovno usavršava. Iguman mu je rekao neka mu bude kako traži, promijenit će mu posao. A pri tom se iz Igumanovih usta začu miris rakije. Dobrivoju vrag ne dade mira pa ga upita može li dobit malo rakije. Naime, mislio je kako nije u redu da iguman pije rakiju, ta i sam je govorio da se treba čuvati alkohola. Dobrivoje je glumio da pije, a onda je vratio igumanu bocu riječima: „Uh šta je dobra ova tvoja rakija, uh što je slatka!“  I dok je poglavar šutio on je ponovio nekoliko puta: „Uh što je slatka!“ No iguman je odmah našao način da Dobrivoju očita lekciju. Rekao mu je da uzme grablje, skine hlače i uđe u rijeku te je očisti od žabokrečine, kako bi rijeka mogla lijepo teći. On je sjedio, gledao i pijuckao rakiju. Kakva je moja rakija Dobrivoje? – pitao je. Slatka! – odgovarao bi on. Kad je slatka onda radi to malo brže! – rekao bi iguman. I tako nekoliko puta. Naposljetku Dobrivoju dodijala, smrzavao se. „Kakva je rakija, Dobrivoje?“ „ Gorka!“ – reče Dobrivoje. „Kad je gorka, onda možeš izići“, reče mu.

Shvatio je Dobrivoje da je kriv, da nije bilo dobro to što mu se podsmjehivao zbog rakije, ali opet, mislio je, nije ni on smio da pije rakiju.

Dobrivoje i Žuti đavao

Poglavar je Dobrivoja poslao u neku isposnicu gdje je živio takozvani Žuti đavao. On je nekad želio biti monah, ali su ubrzo shvatili da je naopak i lud i da nikad neće biti monah pa su ga poslali tu. On je volio tući pripravnike. Zato bi poglavar, kao zadnju etapu, prije nego što se netko zamonaši odredio da pripravnici mjesec dana provedu kod Žutog đavola. Kad to prođu onda su spremni biti monasi. Jeli su samo četvrtkom i nedjeljom.

Dobrivoje je čvrst odlučio slušati sve što mu kaže. Žuti đavao je naređivao Dobrivoju da uzme kamen težak oko četrdeset kilograma, pa da ga nosi do rijeke. Kad bi ga donio naredio bi mu da ga kotrlja natrag. Kad bi sakupio lišće govorio bi da ga razbaca po dvorištu i slično. Simeon, zvani Žuti Đavao, uživao je mučiti pripravnike, a Dobrivoje je znao da je to dobar način da se riješi tog svog osjećaja koji ga goni da se protivi.

„Ti mene slušaš samo zato da te ne tučem“, govorio bi Žuti đavao, „ali ću svejedno da te tučem“, … govorio je zločesto. No Dobrivoje je razmišljao da to pak neće dopustitit. Nije u ratu dopuštao i neće ni njemu.

Jednom mu je bilo naređeno da kuha grah na ognjištu u bakrenom loncu. Simeon ga upita je li posolio, a znajući da soli nemaju. Onda se podigao i rekao: „Sad ćemo mi to posoliti.“ Uzeo je žlicom luga i žeravice i usuo u lonac.  Poslije puno gladovanja, sjeća se Dobrivoje da bi mu i taj grah bio sladak ko šećer.

A onda Žuti đavao reče Dobrivoju da se spremi za borbu, jer će ga danas tući. Dobrivoje se na to razljuti i izvadi nož te mu zaprijeti da će ga probosti. Ovaj se uplaši i otrča tužiti ga vladiki. Ovaj potom pozove Dobrivoja. On prizna da mu je zaprijetio. A onda je određeno da se se Žuti đavao vrati u isposnicu a Dobrivoje u manastir.

Otac Nikolaj

Dobrivoje u manastiru našao mir, molio i čitao knjige. Uveče bi do kasno čitao u sobi od vladike Nikolaja, a u njega je i kasnije dugo ostajalo svjetlo. I ujutro bi se rano opet čuli njegovi koraci. Njegov je pogled prodirao u dušu, priča Dobrivoje, kao da je znao što ti je u duši, što je u manastiru i što u gradu. Jednom predsjedniku crkvenog suda nije dao blagoslov za put. Kasnije se ovaj vratio pretučen. Kad je vladika pitao „a što misliš zašto su baš tebe izbarali za batine?“ – shvatio je da je to zato jer nije trebao ići, jer je otišao bez blagoslova, jer je bio ohol.

Razmišljao je Dobrivoje o ocu Nikolaju i njegovoj osobini da zna što tko misli. I pitao se kako li se stječe to duhovno znanje. Pomišljao je da on mora znati neki tajni put ali neće da ga kaže. Jednom je došao na ideju da sazna što otac Nikolaj radi noću. Opazio je mjesto na vratima gdje je bio jedan čvor gotov da ispadne. I dosjetio se. Tu će, kad vladika ode,  zabiti brokvu i polako izvaditi čvor. Vratit će onda čvor na njegovo mjesto. A noću će kroz rupu moći vidjeti što radi otac Nikolaj. I to večer kad su se pogasila svjetla odlučio je poći izvaditi čvor. Snop svjetla obasjao je hodnik, ali onda je čvro nespretno pao na pod, jer je brokva bila premala da je dobro uhvati. Vrata su se otvorila i izišao je otac Nikolaj. Strah ga je spopao i pobjegao je. Noćio je vani. Nikolaj ga je našao i poslao u krevet. Nije vikao. No zato je za Dobrivoja spremao veliku lekciju.

Veliki podvig

„Spremi se Dobrivoje na veliki podvig!“ rekao mu je Nikolaj. Dobrivoje je mislio je da je na sve spreman, da nema toga što tako mlad i jak ne bi mogao izdržati. Nije znao o čemu se radi. Nikolaj ništa nije govorio. Bili su u istoj sobi, lijepiti neke pakete, a onda molili. Ništa nisu jeli cijeli dan. Nastavilo se tako i drugi dan. I treći dan. Molitva, post, šutnja. Četvrtog dana pojavile su se modrice na mjestima nekadašnjih rana. Odlazio je do prozora nadisati se zraka kao da pije vodu s izvora. Bolila ga glava, leđa, srce se uznemirilo. … Sedmog dana je osjećao kako ne može dalje. Nesanica, drhtanje, žeđ. Probao je s inatom. Nije ni to išlo. A onda je odlučio pobjeći od oca Nikolaja. No ovaj ga je vratio za uho, kao osnovca. Zatim ga je oštro ukorio. Jedanaesti dan. Dobrivoje opet gleda kako da pobjegne. Nikolaj ga konačno upita zašto ga je uhodio. Ako mu kaže istinu bit će njegov učenik, ako li ne, otjerat će ga. Odmah mu je iskreno rekao da je htio znati što radi noću. „Pa sinko, sad si vidio što vladika radi noću!“ rekao mu je. „Nemaš više razloga da viriš kroz čvor!“

I nakon što se Dobrivoje otišao napiti vode, nastavili su molitvu i post. Vladika je to činio kao prvog dana. Dobrivoje ne. Molio je da ga pusti da ne može više, bez hrane i pića. No nije bilo posustajanja. I tako šesnaest dana. Sedamnaestog dana su se začuli neki motori i morali su prekinuti post i molitvu.

„Raduje se Dobrivoje!“ Da nisu došli gosti, reče vladika, nastavili bi tako trideset dana. (!)

I tako su se pridružili gostima za ručak, no oni su jeli svoju hranu, lakšu, zbog dugotrajnog posta. Taj dan jeli su vrlo malo, drugi malo više, treći dan je Dobrivoje bio sit i osjećao je da su i modrice nestale. Bio je sretan što je izdržao te dane, kako tako. I odlučio ubuduće više živjeti asketski.

Gladovanje kao lijek

Sjeća se jednog Dragoljuba koji se razbolio jer se nije mogao suzdržavati od hrane. Probao je sve načine liječenja, a na kraju se javio monasima. Oni su mu savjetovali dvadeset dana gladovanja. To je za njega bilo jako teško. No odlučio se. Vezali su mu ruke kako ne bi mogao ništa uzimati. Monasi su molili nad njim molitve za ozdravljenje. I nakon dvadeset dana Dragoljub je ozdravio. Nakon toga je odlučio biti monah. I njegova žena i dvije kćerke su postale monahinje.

Dragoljub je postao monah prije Dobrivoja. Vladika je rekao Dobrivoju da zamonašenima poljubi ruku, jer je takav bio običaj. Dragoljub se zadovljno smješkao jer je bilo zadovoljstvo da mu ruku ljubi pismen čovjek, ratnik s odlikovanjima… Dobrivoje to učini i vrati se do vladike. Ovaj mu  reče da i drugom to isto učini. I ovaj se zadovoljno smješkao, ali Dobrivoje ovaj put odluči napraviti nešto drugo. Uzme mu ruku i ugrize iznad šake iz sve snage, tako da je vrisnuo. Vladika pogleda otisak zubiju i reče Dobrivoju kako neće od njega biti monaha ni za osam godina. Dobrivoje reče na to kako je taj dobio ono što je zaslužio. A ako neće tu biti monah da ima i drugih biskupija/eparhija.

Dobrivoje je bio takav da se nikog nije bojao iako je bio tek pripravnik. Mislio je da je vladika razumio njegov postupak prema nadmenom mladom monahu.

Još malo poniženja

Sutra je vladika opet dao lijepu lekciju Dobrivoju. Poveo ga je u ženski manastir. Tamo je Dobrivoje počeo pričati više nego što priliči, šepurio se pred monahinjama dok mu vladika nije opalio jak šamar. Dok su ga monahinje gledale sa žaljenjem želio je u zemlju propasti od sramote. Ostao je u tišini.

Znao je Dobrivoje da je to stoga da mu slomi samoljublje, ali ni ta spoznaja nije pomagala da mu oprosti. Ne toliko fizičku bol koliko poniženje pred monahinjama.

Kad su stigli u manastir otišao je ravno u svoju sobu. No odmah je pozvao jedan drg monah da iziđe vani. Kad su izišli vani ovaj mu opali šamar.

Dobrivoje se nije naljutio. Okrenuo je i drugi obraz. Bio je to test za Dobrivoja da se vidi koliko su ga napustiti oholost i samoljublje. I taman kad je htio upitati zašto je to bilo odasvud su počeli dolaziti monasi. Popodne mu je vladika rekao radovnu vijest:
„Dobrivoje, idi igumani i reci da ti spremi odijelo za monašenje… vrijeme je da skineš svoje šareno odijelo.“  Na pitanje monasima je li dostojan da postane monah odgovoriše svi: „Dostojan je.“ I tako je Dobrivoje Milunović  postao monah KALIST Milunović.

Jedna od osobitosti Pskovsko-pečorskoga manastira jesu svete špilje (pečore). Zbog njih je prije šesto godina i nastao manastir. Podzemni labirinti prostiru se na kilometre i kilometre ispod crkava, ćelija, vrtova i polja. U njima su nekoć davno živjeli prvi monasi na ovome području. Ispod zemlje su izgradili crkve, ovdje su,prema drevnomu biblijskom običaju, čuvali u pješčanim nišama pokojnu braću. Tek kasnije, kada se broj monaha povećao, počeo se manastir graditi i na površini.

Još u tim drevnim vremenima špilje su počeli nazivati „bogom sazdane“. Taj naziv nije povezan s prirodnim nastankom špilja (na koncu, sami su monasi značajno proširili ogranke podzemnih hodnika), već s time što se primjetilo da tijela pokojnih, kada se donesu u špilje, odmah prestanu širiti zadah mrtvoga tijela.

U špiljama je do danas sahranjeno više od čtrnaest tisuća ljudi  monaha, pečorskih stanovnika, vojnika koji su šititili manastir za vrijeme srednjovjekovnih neprijateljskih navala. Lijesovi se ovdje ne zakapaju, već se jednostavno slažu jedan na drugi u nišama i špiljama. Posjetitelji koji se sa svijećama u ruci provlače po dugačkim labirintima svaki se put iznenade svježinom i čistoćom špiljskoga zraka.

Postoji jedna stara crkvena pjesma koja u prijevoda crkvenoslavenskoga kaže: „Ako Bog hoće, pokorit će se i zakoni prirode.“  Posjetitelji koji nisu vjernici u čudu napuštaju špilje, ali ipak odbijaju povjerovati vlastitim očima ili, točnije, vlastitom njuhu. Onima koji su među njima obrazovaniji ne preostaje ništa nego da dubokoumno citiraju: “Moj Horacije, ima više stvari negna zemlji i na nebesima no što se i sanja u vašoj filozofiji.“

Uz to podzemlje vezano još mnoštvo priča. Jedna od skorašnjih dogodila se 1995. godine kada je u Pečoru došao Boris Nikolajevič Jeljcin. U obilazak špilja i manastira poveo ga je, naravno, blagajnik arhimandrit natanail. Mršav, sijed, u iznošenim cipelamai šupljikavoj mantiji, osvjetljavajući put svijećom, vodio je glavu države i njegovu svitu po špiljama.

Boris Nikolajevič na kraju je shvatio da se događa nešto neshvaljivo pa se naglas začudio kako to da se tu ne osjeća zadah raspadanja, iako lijesovi s pokojnicima stoje u nišama tako da ih je čak moguće rukom dotaknuti. Otac Natanail objasnio je Presjiku:

– To je čudo Božje.

Razgledavanje se nastavilo. No nakon nekoga vremena Boris Nikolajevič je u nedoumici ponovio isto pitanje.

-Tako je Gospod redio – opet je kratko odgovorio otac otac Natanail.

Prošlo je nekoliko minuta i Predsjednik je na izlazu iz špilja šapnuo starcu:

– Oče, otkrijte mi tajnu – čime ih mažete?

– Borise Nikolajeviču, – odgovorio je tada otac arhimandrit – postoji li među vašom pratnjom netko od koga se širi vonj?

-Naravno da ne!

-Zar mislite da se od nekoga tko je u pratnji Cara nebeskoga smije širiti loš zadah?

Kažu da je Boris Nikolajevič tim odgovorom bio u potpunosti zadovoljan.

U vrijeme službenog ateizma, kao i danas, mnogi su pokušali ili pokušavaju barem donekle objasniti to tajanstveno svojstvo pečorskih špilja. Što sve nisu smislili! Počevši od fantastične ideje koja je pala na pamet Borisu Nikolajeviču Jeljcinu – da monasi svakodnevno mažu miomirisima četrnaest tisuća pokojnika pa sve do hipoteze o jedinstvenim osobama sastava tla, koji tobože apsorbira svaki miris. Ta posljednja verzija uvijek je bila najpopularija. U sovjetsko vrijeme obično su o njoj trubili pred turistima. Stari su monasi pričali kako je veliki starješina ppskovsko-šečerskoga manastira, arhimandrit Alipije, kada bi ga dopalo da po špiljama vodi delegaciju visokorangiranih sovjetskih djelatnika, svaki put sa sobom nosio maramicu obilno natopljenu kolonjskom vodom. Kada bi posjetitleji počeli važno raspravljati o sastavu tla  njegovu svojstvu apsorpcije mirisa, otac Alipije bi im bez oklijevokolišanja gurnuo pod nos svoju maramicu natopljenu jakim sovjetskim parfemom. Također bi im obratio pažnju na miris cvijeća što se širio iz vaza postavljenih pored grobova štovanih svetstaraca.

–I što sad, pitao bi – ne želite prihvatiti da barem nešto u ovome životu ne razumijete? A kada biste bili prisutni u trenutku kada špilje unose pokojnika i kada svaki put odjednom potpuno nestane zadah truljenja, što biste onda rekli? Valjda biste opet nešto izmislili?

Špilje se prostiru na kilometre i nitko i  manastiru ne zna kolika im je dužina, pa čak ni starješina. Pretpostavljali smo da to znaju jedino otac Natanail i arhimadnrit Serafim, koji je najdulje  manastiru. Jednom su se prilikom moji tada još sasvim mladi prijatelji, jeromonasi, Rafail i Nikita, dočepali ključeva staroga monaškoga groblja. U tome dijelu špiljksoga labirinta nije se sahranjivalo od 1700. Godine pa je prolaz u njega bio zatvoren željeznom ogradom. Osvjetljujući šut jednom svijećom monasi su išli ispod niskih svodova znatiželjno promatrajući sve oko sebe. Zdesna i slijevaležali su prastari raspadnuti otvoreni lijesovi, u kakvima se sahranjivalo još za vrijemestare Rusije. U njima su se žutjele kosti manastirske braće, predhodnika oca Nikite i oca Rafaila. Nakon nekoga vremena oci lovci nabasaše na potpuno očuvan zatvoreni lijes. Znatiželja je prevladala, monasi su kleknuli i pažljivo podigli teški poklopac.

Pred njima je ležao iguman. Tijelo mu je bilo sačuvano u cijelosti, a prsti boje voska stiskali su na grudima velik izrezbaren drveni križ. Samo mu je lice iz nepoznatog razloga bilo zeleno. Kada su nakon šoka došli k sebi, jeromonasi su shvatili da je uzrok tako čudne pojavee, zapravo, raspadnuti veo zelene boje koji je prema drevnom običaju prekrivao lice umrlog svećenika. Tijekom stoljeća tkanina se pretvorila u prašinu.

Jedan od monaha puhnuo je i zeleni se oblak vinuo u zrak, a prd očima prijatelja otkrilo se lice starca, u cijelosti sačuvan. Izgledao je kao da će svakoga časa otvoriti oči i strogo pogledati znatiželjen monahe koji su se drznuli nrušiti njegov sveti pokoj. Kada  su jeromansi postali svjesni da pred njima leže neraspadnute moći svijetu nepoznata sveca, toliko su se uplašili svoje drskosti da su smjesta zatvorili poklopac lijesa i odmaglili u svoje dvadeseto stoljeće.

Kada bi iskrsnuli ozbiljni problemi, mi iskušenici često smo odlazili u špilje da velike isposnike molimo z a pomoć. Kleknuvši bismo, dodirujući rukom lijes, molili stace za pomoć i pouku. A pomoć je dolazila brzo. Svojim molbama posebno smo dosađivali starcu Simenou koji je umro 1960. Godine, a nedavno je proglašen svetim, te velikome starješini arhimandritu Alipiju. Obraćali smo se i drugim starcima koji su jedan za drugim poslije muka zemaljskoga života dušom odlazili k Bogu, a tijelom u špilje.

Tek je u dvadesetom stoljeću otkrivena još jedna značajna razlika i posebna misija pskovsko-pečerskoga manastira.

Trojstvena lavra svetoga Sergeja, optinski manastir., kijevsko-pečerska lavra, Solovski, Valaam i Sarov proslavljeeni su ne samo u Rusiji. Već i u ćitavu kršćanskome svijetu. A pskovska Pečora ostala je tijekom stoljeća provincijaska monaška zajednica.

Međutim, poslijeratnih godina, kada se Crkva počela oporavljati nakona razaranja za vrijeme Revolucije, neočekivano se otkrilo da je taj zabitni manastir Bog odabrao za posebno i veliko poslanje.

Najednom se ispostavilo da je upravo u psovskoj Pečori jedini manastir na prostoru cijele Rusije kojie se nikada, čak ni u sovjetsko vrijeme, nije zatvarao, prema tome, jedini manastir kji je očuvao dragocijeni kontinuitet monaškoga života. Do 1940. Godine manastir se nalazio na teritoriju Estonije, a poslije pripojenja toga području Sovjetskome savezu boljševici se jnostavno nisu mogli pozabaviti njime jer je počeo rat. Kasnije, za vrijeme Hruščovljevih progona Crkve, veliki starješina Alipije znao je suprostaviti se gigantskome državnom e aparatu i nije dopustio zatvaranje zajednice.

To što se u manastiru očuvala neprekinuta duhovna baština od neprocjenjiva je značaja. Nije slučajno da je baš ovdje u Pečroi, za vrijeme svojetskih pedesetih godina bilo bnovljeno staraštvo – jedna od najljpših tajani Ruske crkve.

Izvor: knjiga “Nesveti sveti i druge priče”

Izvor za foto: wikipedia

U modernom govoru riječ: „pravoslavni“ označava one kršćane koji su se odvojili od Rima u 11. st. kroz veliki Istočni raskol (1054.), a čija posebnost je liturgija po bizantinskom obredu i prihvaćanje sedam prvih ekumenskih koncila, koji su završili sa koncilom u Niceji (787.).

Kako je došlo do raskola – odvajanja Istoka od  Zapada?

Ako promotrimo obadvije verzije – i onu latinsku i onu grčku – vidimo da u korjenu raskola nisu teološka neslaganja već da se prije svega radi o političkim neslaganjima i da su glavnu ulogu odigrali osobnosti i osjećaji.

Zapad, Rim, zapadno rimsko carstvo, papa – s jedne strane.

Istok, Carigrad/Konstantinopol, istočno rimsko carstvo (Bizant), patrijarh (biskup) – s druge strane.

( Bizant – povijesni je naziv za Istočno Rimsko carstvo koje službeno nastaje 330. God kada car Konstantin Veliki prebacuje prijestolnicu Rimskog Carstva u Novi Rim koji će u našim krajevima posat poznat pod imenom Carigrad. Konačna podjela između dva dijela države dogodit će se 395. Godine kada car Teodozije I. Veliki daruje svom sinu Arkadiju Istok, a Honoriju zapad. Dok će zapadni dio Carstva u sljedećih 150 god. propasti. Istočno Rimsko Carstvo s političkim sustavom cazaropaizma će preživjeti sve do 1460. Godine kada njegovu posljednju provinciju Moreju zazimaju Turci. Naziv „Bizant“ nije se koristio u vrijeme postojanja države nego ga je tek u 18. Stoljeću uveo francuski povjesničar Montesquieu. Kao i drugi povjesničari tog vremena on je smatrao da Bizantsko Carstvo nakon 5. St. nije vrijedno imena Rimsko. Zato je on uzeo latinizirano ime glavnog grada Byzantium (grč. Byzantion), današnji Carigrad (tur. Istambul), za cijelo Carstvo. Građani Bizantskog Carstva i njihovi zapadni susjedi Carstvo su nazvali Romejskim (Rimskim), dok su ga istočni susjedi nazivali Rum (Rim). Službeni jezik je bio isprva latinski, kao i u zapadnom dijelu Carstva, a od 7. St. odlukom cara Heraklija (vladao od 610. Do 641.) – grčki – koji je govornim jezikom većine stanovništva.) 

U Bizantinskom carstvu je sve više jačao utjecaj Carigrada. Tako je i važnost patrijarha u Carigradu bila veća od patrijarhije u Jeruzalemu, Aleksandriji, Antiohiji… Štoviše, ova područja su potpala pod vlast islama u sedmom stoljeću.

Utjecaj Carigrada, koji postaje službena Crkva na Istoku, tako rastao da je njegova dominacija izrasla u nepoštivanje Rima.

Stanje se pogoršava – invazijom barbara na Zapadu, neovisnim rastom crkava pod tutorstvom Carigrada, osnivanjem Svetog Rimskog carstva u 9. St.

papa Nikola I.

Tada se, na žalost, dogodio sukob između carigradskog patrijarha Focija i pape Nikole I. Papa je odredio da se Focije exkomunicira tj. izopći iz Crkve iako priznaje da je to „čovjek velike vrline i velikog znanja na svjetskoj razini“ osim što nije dao svoje mjesto sv. Ignaciju, zakonitom autoritetu. Ignacije je bio protjeran od strane cara Mihaela II jer je odbio pričestiti cara Bardu,

patrijarh Focije

(ujaka cara Mihaela), koji je živo u nezakonitoj vezi sa nevjestom Eudokijom.

Focije tada osuđuje papu Nikolu i latinsku Crkvu zbog „krivovjerja“ i to u pet stvari: 1. jer poste subotom 2. jer započinju korizmu na Pepelnicu, a ne na ponedjeljak 3. jer ne dopuštaju svećenicima da se žene 4. jer ne dopuštaju svećenicima da krizmaju, nego samo biskupima 5. jer su dodali u vjerovanje „Filioque (tj. “Od Sina”…).

Ove postavke su u 11. st. postale osnova za raskol u Crkvi tj. podjelu na Istočnu i Zapadnu, (pravoslavnu i katoličku).

U ozračju takvog međusobnog nepovjerenja koje je nastalo u Crkvi, između Carigrada i Rima, nakon 200 godina dolazi do novog sukoba i konačnog raskola.

Sukob između Mihaijla Cerularija, patrijarha u Carigradu i pape Lea IX. – konačan raskol (1054.)

papa Leo IX

Sukob nastaje zbog Cerularijevih optužbi na Zapadnu Crkvu zbog doktrinalne inovacije vezano uz svećenički celibat, post subotom i petkom, korištenje beskvasnog kruha u euharistiji, te „Filioque“ u Vjerovanju.

Zbog osobnih ambicija patrijarh Cerularije prkosi papi i caru te briše ime Lava IX iz komemoracije u liturgiji. Kad su pregovori

patrijarh Mihajlo Cerularije

propali poslani su izaslanici iz Rima da svečano izopće Carularija u crkvi sv. Sofije 16.srpnja 1054. god. Rimski kardinali Humbert i Frederick te nadbiskup Amalfi ušli su u svetište i ostavili dokument pape Lea IX na oltar, a kojim se patrijarh Mihajlo Cerularije izopćuje iz Crkve.

Grčka verzija raskola je drugčija. Nema sumnje da je neposredan povod bio imenovanje Focija patrijarhom. A onda prema grčkoj verziji papa je kriv za tešku uvredu Istoku kad se složio sa krunjenjem cara Krala Velikog. (itd…)

…

U svakom slučaju, prema obadvije verzije – jasno je da po srijedi nisu bile teološke razlike nego politička neslaganja.

…

Za više informacija vidi: o. John Hardon, Eastern Ortodoxy