Dr. Robert Malone

Tekst deklaracije kaže: „Ovo nije lijek. Ovo nije iskazivanje brige. Ove odredbe mogu zapravo predstavljati zločin protiv čovječnosti.”
Kako je izvijestio LifeSite , dr. Malone se prvotno sastao s grupom liječnika u Portoriku kako bi napisao takvu deklaraciju. Heather Gessling i dr. Ryan Cole bili su među liječnicima koji su se sastali u San Juanu u Portoriku početkom rujna. U videu govori nekoliko sudionika tog manjeg skupa, među njima dr. Malone i dr. Cole, kao i dr. Pierre Kory. Mnogi od ovih liječnika poznati su po svom hrabrom stavu tijekom ove korona krize u korist istine i protiv tekućih manipulacija vlade i medija.

Dr. Malone kasnije je istu deklaraciju pročitao publici na Međunarodnom summitu Covida 12. i 14. rujna 2021. u Rimu . Sudionici samita također su usvojili ovaj tekst, pa otuda i njegov naslov „Rimska deklaracija“.

Međunarodni summit Covid u Rimu usredotočio se na pitanje ranih protokola liječenja za COVID, od kojih neki uključuju ivermektin i hidroksiklorokin.

Rimska deklaracija kritizira snažan pritisak države na njihove metode liječenja pacijenata s COVID-19.

“Zvanje medicine koje poznajemo nalazi se na raskrižju”, stoji u manifestu. “Došlo je do neviđenog i namjernog napada na našu sposobnost brige o našim pacijentima. Liječnici i svi pružatelji zdravstvenih usluga moraju imati slobodu bavljenja medicinskom umjetnošću i naukom bez straha od odmazde, cenzure, klevete i disciplinskih mjera, uključujući mogući gubitak licence i bolničkih privilegija, gubitak ugovora o osiguranju i uplitanje vlade entiteti i organizacije – sve nas dodatno sprječava u brizi za pacijente kojima je briga potrebna.”

Ovi liječnici ističu da većina današnjih liječnika svojim pacijentima s COVID-19 “govori da jednostavno idu kući, dopuštajući virusu da se umnoži” i da se vrate tek kad razbole, što prema deklaraciji rezultira “stotinama tisuća nepotrebne smrti pacijenata zbog neuspjeha liječenja. ”
Ta bi se politika, dodaju, na kraju čak mogla nazvati “zločinom protiv čovječnosti”.

“Ovo nije briga”, pišu.

Nadalje, u Rimskoj deklaraciji navodi se da bi svjetski znanstvenici, vješti u biomedicinskim istraživanjima, trebali “inzistirati na svojoj sposobnosti provođenja i objavljivanja objektivnih, empirijskih istraživanja bez straha od odmazde u pogledu njihove karijere, ugleda i sredstava za život”.

Među prvim potpisnicima Rimske deklaracije – koji dolaze iz cijelog svijeta – su dr. Geert Vanden Bossche (SAD), dr. Ira Bernstein (Kanada), dr. Pierre Kory (SAD), dr. Eivind H. Vinjevoll ( Norveška), dr. Olufemi Emmanuel Babalola (Nigerija), dr. Richard Urso (SAD), kao i dr. Peter McCullough (SAD).

Doktor Bernstein iz Toronta ovdje u video intervjuu objašnjava svoje stavove i sudjelovanje na Globalnom summitu Covid.
Kako se na web stranici Global Covid Summita (Rim) navodi, „iako su potpisnici deklaracije različiti po svojim specijalnostima, filozofiji liječenja i medicinskim mišljenjima, oni su ustali da zauzmu kolektivni stav protiv autoritarnih mjera korporacija, medicinskih udruga i vlada i njihove odgovarajuće agencije. ”
“Cilj deklaracije je povrat njihove vodeće uloge u svladavanju ove pandemije.”

Izvor: lifesitenews.com

Liječnik piše autoru stranice “Duc in altum” Aldu M. Valliju – da će biti suspendiran s posla i sankcioniran jer se odbija podvrgnuti obvezi cijepljenja. Ističe da ne spada u anti-vaxere, ali da su ovdje ne radi o cjepivu nego o eksperimentalnoj terapiji. Razlozi njegove odluke da se ne podvrgne cijepljenju su sljedeći:

– terapija je tek nedavno započela posljednju eksperimentalnu fazu…

– U eksperimentiranju su sudjelovali zdravi ispitanici, pa reakcije koje bi se mogle dogoditi kod ispitanika koji pate od različitih bolesti još nisu poznate. Vjerojatno će trebati još 2-3 godine.

– Sigurnost i stvarna djelotvornost stoga nije poznata.

– Učinci na trudnoću i dojenje nisu poznati

– Postoje jasni dokazi da se u nekim slučajevima imunitet ne može razviti, i postoje jasni dokazi da cijepljena osoba može prenijeti zarazu i može i sama oboljeti. Dokaz tomu je i to što je još uvijek potrebno održavati mjere zaštite…

Budući da je liječnik vjernik, govori također da ne može prihvatiti upotrebu stanica od pobačenih živih plodova (jer moraju biti takvi i u petom mjesecu trudnoće)

Osim toga, postoje utemeljeni razlozi za smatranje da je odredba o cijepljenju povređuje slobode i prava osobe, i jako se protivi različitim člancima našeg Ustava, koji se smatraju svetima i nepovredivima samo kad je to prikladno. …

Izvor: AMV

„Na prvi pogled nastojanja radikalnog feminizma u korist ravnopravnosti muškaraca i žena čine se plemenitima. Također se čini da se ovaj zahtjev da žena uđe u sve profesije, ne isključujući ni jednu, u Crkvi pretvara u zahtjev za pristup svećeništvu. ” Kršćanstvo u tom ipak slijedi Isusov “skandalozni” primjer,  ženu poštuje više nego je poštovana do tad, ali svećenstvo je rezervirano samo za muškarce. Sveto Pismo Starog ni Novog zavjeta ne poznaje žene svećenice. (…)

Feministički zahtjevi govore o „nepravdi“ u ženskoj naravi da samo ona mora rađati, a onda i znanost i zakon pomažu onima koji žele promijeniti narav (mijenjajući muško u žensko i obrnuto). Postoji sveta jednakost između muškaraca i žena, ali postoji i različitost. Borba protiv prirodne tj naravne nejednakosti dovodi do uništavajućih posljedica.

Neki idu dotle da te ideje i naše ljudske kategorije primjenjuju i na Boga, govoreći da je On i Majka. S filozofske točke gledišta možemo reći da koliko je Otac toliko je i Majka, ali kršćanstvo nije filozofija.

„Ali, kršćanstvo nije filozofska spekulacija niti je proizvod naše pameti. Kršćanstvo nije naše, ono je Božja objava, ono je poruka koja je nama predana i koju ne možemo po volji mijenjati. Dakle, nismo ovlašteni promijeniti ‘Oče naš’ u ‘Majko naša’: simbolizam koji je Isus upotrijebio je neopoziv jer je utemeljen na samom odnosu čovjek-Bog, koji je došao objaviti nam se. Još manje nam je dopušteno zamijeniti Krista nekim drugim likom.“

– Joseph Ratzinger u intervjuu sa Vittorijem Messorijem, knjiga „Razgovor  o vjeri“

(…) Majčinstvo  i djevičanstvo (dvije najviše vrednote u kojima je ostvarivala svoj najdublji poziv) postale su vrednote oprečne onima koje dominiraju. (…)

…

Svećeništvo pod znakom pitanja

(…) Dokument Kongregacije za nauk vjere koji naglašava katoličko „ne“ (koje su djelile i druge crkve kao Pravoslavna, te sve do novijih vremena i Anglikanska) ređenju žena za svećenike, potpisao je predhodnik kard. Ratzingera.  (…)

(…)  „Na prvi pogled nastojanja radikalnog feminizma u korist ravnopravnosti muškaraca i žena čine se plemenitima, u svakom slučaju razumski opravdanima. Također se čini da se ovaj zahtjev da žena uđe u sve profesije, ne isključujući ni jednu, u Crkvi pretvara u zahtjev za pristup svećeništvu. Mnogima se ova mogućnost ređenja, mogućnost da imamo katoličke svećenice čini ne samo opravdanom nego i bezazlenom: jednostavno, neophodno prilagođavanje Crkve novoj društvenoj situaciji.“

Zašto, onda pitam, ustrajno to odbijati?

„U stvarnosti ovakva vrsta „emancipacije“ žene nije nova. Zaboravlja se da su u antičkom svijetu sve religije imale svećenice. Sve osim jedne: židovske. Kršćanstvo i ovdje, slijedeći izvorni „skandalozni“ Isusov primjer, otvara ženama novu situaciju, daje im mjesto koje predstavlja novinu prema židovstvu. Ali svećeništvo ipak ostavlja samo muškarcima. Očito, kršćanska intuicija je shvatila da se ne radi o nebitnom, sekundarnom pitanju te da obrana Svetoga pisma (koje ni u SZ ni u SZ ne poznaje žene-svećenike) znači ujedno i obranu ljudske osobe. Počevši, razumije se, od osobe ženskog roda“

(…)

Određeni feministički zahtjevi smatraju „nepravednim“ da samo žena treba rađati i dojiti. I znanost im, a ne samo zakon, pomaže: mijenjajući muško u žensko i obratno, kako smo već rekli; ili odvajajući plodnost od seksualnosti te težeći prokreaciji prema vlastitoj volji pomoću tehničke manipulacije. Nismo li možda svi jednaki? Dakle, ako je neophodno, treba se boriti i protiv naravne „nejednakosti“. No, ne može se boriti protiv naravi a da se ne proizvede devastirajuće posljedice. Sveta jednakost između muška i ženska ne isključuje nego zahtjeva, različitost.“

Od razgovora o općemu prelazimo na ono što nas više zanima. Što se događa kada ovakve orijentacije uđu u religioznu, kršćansku dimenziju?

„Događa se da se međurazmjena spolova koji bivaju viđeni kao jednostavne „uloge“, uvjetovane više od povijesti nego od naravi, te banaliziranje muška i ženska proširuju na samu ideju Boga a odatle se šire na cjelokupnu religioznu stvarnost.“

Ipak, čini se da i katolik (a to je nedavno i Papa potvrdio) može držati da je Bog iznad kategorija svojih stvorenja; dakle koliko je Otac toliko je i Majka.

„To je uistinu točno ako to promatramo s čisto filozofske, apstraktne točke gledišta. Ali, kršćanstvo nije filozofska spekulacija niti je proizvod naše pameti. Kršćanstvo nije naše, ono je Božja objava, ono je poruka koja je nama predana i koju ne možemo po volji mijenjati. Dakle, nismo ovlašteni promijeniti ‘Oče naš’ u ‘Majko naša’: simbolizam koji je Isus upotrijebio je neopoziv jer je utemeljen na samom odnosu čovjek-Bog, koji je došao objaviti nam se. Još manje nam je dopušteno zamijeniti Krista nekim drugim likom. Ono što je radikalni feminizam – ponekad i onaj koji se poziva na kršćanstvo – nije spreman prihvatiti jest upravo ovo: egzemplarni, sveopći i nepromijenjivi značaj odnosa između Krista i Oca.“

Ako su to suprostavljene pozicije, primjećujem, izgleda da je dijalog blokiran.

Doista uvjeren sam, kaže, da ono čemu vodi feminizam u svojem radikalnom obliku nije više kršćanstvo kakvo poznajemo, nego se radi o različitoj religiji. Ali, također sam uvjeren (počinjemo uviđati duboke razloge biblijskog stajališta) da Katolička crkva i one pravoslavne, braneći vlastitu vjeru i vlastiti pojam svećeništva, brane u stvri bilo muškarce bilo žene u njihovoj najdubljoj stvarnosti, u njihovoj neopozivoj različitosti muška i ženska; dakle u njihovoj nesvedivosti na jednostavnu funkciju, ulogu“.

(…)

Radikalni feminizam, po Ratzingeru također je plod ”bogatog Zapada i njegovoj intelektualnog establišmenta”, ”navješta osobođenje, tj. spasenje, različito ako ne i oprečno onome kršćanskome”. No, upozorava: „Spada na sve muškarce, nadasve žene, koji kušaju plodove ovog preuzetnog post-kršćanskog spasenja, da se stvarno upitaju da li to spasenje doista znači povećanje sreće, veću ravnotežu, životnu sintezu, bogatiju od one koja je napuštena jer se smatra nadiđenom“.

Dakle, kažem, prema vama, vanjština bi varala: umjesto da se okoristite, žene bi bile ustvari žrtve ove ”revolucije” koja je u tijeku.

„Da – ponavlja – žena plaća najviše. Majčinstvo  i djevičanstvo (dvije najviše vrednote u kojima je ostvarivala svoj najdublji poziv) postale su vrednote oprečne onima koje dominiraju. Žena, stvarateljica u pravom smislu riječi jer daje život, ništa ”ne proizvodi” u onom tehničkom smislu koji je jedino vrednovan u pretežno muškom društvu koje cijeni nadasve učinkovitost. Ženu se uvjerava da ju se želi „osloboditi“, „emancipirati“, sileći je da postane poput muškarca. Na taj način postaje istovrsna s kulturom proizvodnje te potpada pod kontrolu muškog društva tehničara, prodavača, političara koji traže profit i moć, sve organizirajući, sve prodajući, sve instrumentalizirajući za svoje ciljeve. Tvrdeći da je seksualna specifičnost nešto drugotno (dakle, negirajući samo tijelo kao utjelovljenje Duha u jednom spolnom  biću), žena je pokradena ne samo za majčinstvo, nego i za slobodan izbor djevičanstva. Ipak, kao što muškarac sam ne može prokreirati, tako ne može biti ni djevac  osim ako ne „imitira“ ženu koja je – i na ovaj način – za drugi dio čovječanstva imala najvišu vrijednost „znaka“ i „primjera“.

Joseph Ratzinger u intervjuu sa Vittorijem Messorijem, knjiga „Razgovor o vjeri“

Sara Winter borila se za pravo  na pobačaj, izrugivala se sa kršćanima i sa križem, izvodila besramne performanse na ulicama Brazila, propagirala homoseksualnost, a onda se –ispričala kršćanima.

Sara  je u Brazilu privukla veliku pozornost javnosti kao osnivačica femnističke grupe “FEMEN” kada je nastupala u prosvjedima skupa sa još tri djevojke.  Smatrala je to borbom za ženska prava.

Sara je napustila feministički pokret nazivajući ga feminističkom sektom koja koristi žene kao objekte,  promovira lezbijstvo te prikriva pedofiliju. Žene tu  nisu poštivane kao žene nego su promatrane kao objekti. One se koriste kako bi se potpirivala mržnja prema kršćanstvu i mržnja prema obiteljima.

U svojoj knjizi opisuje kako su se prema njoj ponašali pripadnici feminističkog pokreta. Često su je uvlačili u svijet droge, u spolne odnose sa nepoznatim osobama, a zlostavljale su je čak i lezbijke. Spominje i to kako je kao tinejdžerka bila uvučena u prostituciju, a kad je to povjerila jednoj feministkinji koja je bila sveučilišna profesorica, ova je, umjesto da joj pokaže  drugačiji put, podržala to čime se bavila.

Primjećuje također da je od onih rijetkih puta kad bi primila ljubav i poštovanje to bilo od strane jednog starijeg gospodina koji je bio konzervativan i protiv feminizma, ali koji ju je tretirao kao svoju kćer.

U njenoj promjeni veliku ulogu je imalo i rođenje sina. To je promijenilo njene stavove o pravu na život. Počela je drugačije gledati na majčinstvo. Sara je napustila feministkinje i svoju ‘biseksualnu orjentaciju’. Da se izjašnjava kao biseksualka bila je tjerana od ostalih članova pokreta, a sve kako bi zadobila veće poštovanje.

Ispričala se kršćanima za besramnu fotografiju na kojoj je u lezbijskom poljupcu na pločniku pred crkvom (2014.), na nacrtanom križu. Objavila je snimku na youtube-u gdje se ispričava za feministički prosvjed pred crkvom. “Tražim od kršćana oprost za feministički prosvjed.” “Otišli smo predaleko i na kraju uvrijedili mnoge vjernike, ali i nereligiozne ljude. Prepoznala je u tom činu neki oblik bogohuljenja. Ne kaže da je postala kršćanka, ali svakako, napravila je jednu  promjenu na bolje.

Ostavila je pokret koji je kroz četiri godine bio među glavnim simbolima Brazila. A kao ishod toga – Sara kaže kako se sada osjeća puno sretnije i može puno više pomoći ženama.

Izvor: lifesitenews.com

P

• U svojoj knjizi “Rat protiv čovjeka”, u njezinom trećem dijelu naziva Holokaust najmanjih, obrađujete i pitanje pobačaja. Što nam o tome možete reći, u kontekstu ovodobne “kulture smrti”, između ostalog?

– Svakodnevno se pred našim očima događa nasilno oduzimanje života nerođenoj djeci, o čemu se šuti, a fenomen postaje sve veći. Genocid ovako ogromnih razmjera apsolutno je nepoznat u povijesti, a jedinstveni fenomen jest da se opravdava teoretski, postao je ozakonjen, potpomognut je od države i općeprihvaćen od javnog mijenja. Vrhunac jest da je ubijenoj djeci oduzet status žrtve, ne samo u statistikama, nego i u govoru, jer je naziv “dobrovoljni prekid trudnoće” ili “čišćenje” zamijenio riječ ubojstvo.

U polemici koja se povela u Italiji može li se pobačaj zvati holokaustom talijanski sveučilišni profesor Giorgio Israel, koji je za vrijeme nacizma izgubio veliki dio svoje obitelji, o tome nema nikakve dvojbe. “Što se tiče pitanja pobačaja, griješi tko ga nastavlja smatrati kao nekoć: to jest kao jednu dramatičnu pojedinačnu odluku, donesenu u vlastitoj savjesti i često u samoći. Već godinama zavladala je sklonost da se pobačaj smatra praksom društveno priznatom i da se izbrišu njene negativne konotacije. Nije više nešto što treba izbjegavati, prvotna društvena svrha nije više ona da mu se umanji incidencija već, naprotiv, da ga se koristi kao oruđe za programiranje prokreacije, sve do toga da se konfiguriraju obilježja jedne nove eugenike. (…) A da genetsko reprogramiranje ljudske vrste ima veze s eugeničkim nacističkim programom to je jasno i bez objašnjenja Fukuyame”.

• Je li i koliko pobačaj još jedno moralno zlo, da tako kažemo, ovoga našega “liberalnoga i politički korektnoga” svijeta? Što donosi legalizacija pobačaja?

– Suprotno očekivanjima zagovornika pobačaja, s legalizacijom se broj pobačaja povećao u neviđenim razmjerima, pa se primjerice u Rumunjskoj u godinu dana praktički udvostručio, u Japanu u šest godina porastao skoro pet puta, u Bugarskoj u trinaest godina porastao je sedam puta, a u SAD-u kroz trinaest godina od 10 do 12 puta. Istraživanje provedeno u Italiji pokazuje da 32% Talijanki ne bi bile napravile pobačaj da je ostao nezakonit, to znači da je u toj zemlji od 1978. do 1990. život izgubilo 800.000 djece! Paralelno i broj nezakonitih pobačaja, umjesto da se smanjuje, doživio je rapidno povećanje. Samo u Engleskoj, od legalizacije 1968., broj legalnih pobačaja u šest je godina porastao pet puta, a broj ilegalnih čak petnaest puta. I danas, unatoč masovnom propagiranju i dostupnosti svih mogućih kontracepcijskih sredstava, pobačaj i dalje raste, iako prave razmjere tragedije prikrivaju sve učinkovitija abortivna sredstva, kao što je tzv. pilula za dan poslije.

Osim djece, žene su unatoč obećanjima koja su im davana, najveće žrtve pobačaja jer im ostavlja dugoročno negativne posljedice, kako zdravstvene, poglavito reproduktivne, tako i psihičke, kao što su tjeskoba, depresija, sklonost samoubojstvu i ovisnosti. U siromašnim zemljama pobačaj nerijetko uzrokuje i smrt majke. U subsaharskoj Africi računa se da je 2008. godine bilo napravljeno 5.510.000 nesigurnih pobačaja, koji su imali za posljedicu 28.500 mrtvih žena.

Naravno, položaj žene u društvu uvelike se promijenio zadnjih desetljeća. Žena je bolje obrazovana, postigla je “razinu kontrole nad svojom plodnosti bez presedana”, rasterećena je od dobrog dijela kućanskih poslova, bolje je plaćena i ostvaruje rekordnu zaposlenost izvan kuće. Unatoč ovom ogromnom objektivnom napretku u zadnjih 35 godina (1972.-2006.) konstatira se, kako pokazuje znanstveno istraživanje američkih profesora Betsey Stevensona i Justina Wolfersa, na subjektivnom planu apsolutni i relativni pad sreće žena u odnosu na muškarce. Za ovaj paradoks autori nemaju objašnjenje. No, lako je moguće da se odgovor krije u redefiniranju muško – ženskih odnosa. “Oslanjanje na kontracepciju i pobačaj za spletkariti i planirati naše obitelji i budućnost nije ojačalo ženu. Ojačalo je muškarca”.

• Hrvatska je već skoro tri godine u EU – može li se reći i da je podlegla diktatu EU pravila? Što zapravo i ne čudi, budući da EU ionako zaobilazi europsku kršćansku tradiciju ugraditi u svoje dokumente, ustav EU…

– Što više raste svijest ljudi o stvarnosti pobačaja, to više jača i agresija njegovih zagovornika, koja se često okreće izravno protiv kršćana u kojima vide najveću prepreku za ostvarenje svojih ciljeva. Hillary Clinton je na feminističkoj konferenciji održanoj 24. travnja 2015. godine u New Yorku, zatražila da i same vjere promijene svoj nauk o pobačaju: “Vjerska vjerovanja” koja osuđuju reproduktivna prava žene “moraju biti promijenjena”. Pri tome je i otvoreno zaprijetila državnom represijom: “Prava moraju postojati u stvarnosti, ne samo na papiru. Zakoni moraju imati logističku potporu i iza njih mora postojati politička volja. Ukorijenjeni kulturološki kodovi, vjerska uvjerenja, društvene predrasude – sve to mora biti promijenjeno”. Nigerijski biskup Emmanuel Badejo na to je komentirao: “Mislim da postoje tri vrste ljudi u svijetu: Oni koji vjeruju u Boga, oni koji ne vjeruju u Boga i oni koji misle da su bogovi. Hillary Clinton po mom mišljenju je jedna od onih koja misli da je ona Bog. Ja nisam dužan vjerovati u to”.

Na istome tragu je bio i američki predsjednik Barack Obama koji sebi dozvoljava inverzije vjerskih učenja. Naime, na konferenciji Planiranog roditeljstva 2013., Obama je svoj govor završio porukom: “Bog vas blagoslovio!”. Da je to doista i mislio, potvrđuje njegov drugi istup godinu dana kasnije (2014.), kada je poručio srodnoj organizaciji (Organizing for action), koja promiče pobačaj i istospolne brakove, da rade “Božji posao”. Kako ubijanje djece nema nikakve veze s Bogom monoteističkih religija, ovdje se može raditi samo o nekom obliku njegove negacije. Mislili smo da smo nadišli neljudske odnose u društvu, ali smo upali u daleko veću nevolju prihvaćajući da je čovjek djetetu vuk i otvorili Pandorinu kutiju svakog zla. Rezultat je da se ljudski život sve manje cijeni, što svjedoči ogroman porast nasilja, te da su ljudi sve nesretniji, posebno u bogatim zemljama koje snose glavnu odgovornost za svakovrsno zlostavljanje i usmrćivanje djece u svijetu.

• Pobačaj i ljudska prava – kakvo je tu stanje?

– Pobačaj je onaj koji najviše ugrožava ljudska prava kako majke tako i djeteta. Kako upozorava prof. J.Lejeune, time je ugrožena najsnažnija veza između majke i djeteta: “Ako se sjećate svoje mladosti, čak i ako ste vrlo mladi, još prije deset godina, nitko od vas nije nikada ni pomislio da bi našoj majci ikada palo na pamet da nas ubije... Ali danas, sa zakonom o pobačaju, imamo normalnu djecu koja su sada stara nekoliko godina, a kada postanu tinejdžeri, oni će možda razmišljati je li ih se njihova majka htjela riješiti kada su bili u maternici. Psihološki ovo je iznimno važna činjenica. U svim civilizacijama kroz povijest majka je uvijek bila utočište i sigurnost bez obzira u kojoj ste životnoj dobi. A danas se djeca čude što su preživjela, što ih majka nije ubila zbog postojanja mogućnosti njezina izbora hoće li imati dijete radi same sebe, a ne poradi samoga djeteta. Ovo će prekinuti psihološku vezu između zaštitničkog lika i uloge majke u odnosu na dijete. U psihu djece koja se rađaju ugrađujemo novi kompleks, a to je da su mogli biti ubijeni! Ako dodamo tome i činjenicu da možete promijeniti majku i koristiti zamjensku, to dodatno uništava neke od najvažnijih poveznica među generacijama”.

Psihijatri i psiholozi sve više pažnje posvećuju nesvjesnom obiteljskom nasljeđu pa tako Anne Ancelin Schützenberger govori o “transgeneracijskoj memoriji”, neki o “staničnoj memoriji”, a Ivan Böszörményi-Nagy, jedan od osnivača obiteljske terapije, koristi pojmove “obiteljska pravednost” i “velika knjiga obiteljskih računa”. U skladu s ovim hipotezama pobačaj bi – kao teško, bolno iskustvo koje je najčešće neiskazano – imao izravan utjecaj kako na majku tako i na braću i sestre nerođenog djeteta. U međuvremenu i iz prakse dolazi potvrda povezanosti prvih faza života s kasnijim jer veliki broj psihoterapeuta svjedoči o tome. Dr. Ludwig Janus, predsjednik Međunarodnog društva za prenatalnu psihologiju i medicinu (ISSPM), izvještava da su dvije trećine njegovih odraslih pacijenata koji su prolazili kroz psihoterapiju pretrpjeli psihološke traume upravo u prenatalnom i perinatalnom periodu. Kada se radi o spontanom prekidu željene trudnoće, bol radi gubitka jest očita pa postoji i literatura za roditelje kako pomoći braći i(li) sestrama da to prebole. Budući da, kako je dokazano, pobačaj može imati negativne posljedice na psihičko zdravlje žene, jasno je da on također, u većoj ili manjoj mjeri, ima utjecaja i na njenu rođenu djecu.

• Hrvatskoj su stigla i upozorenja iz UN-a, da se ne ometa pristup sigurnom pobačaju. Kako to komentirate?

– Naši političari se trebaju osloboditi podaničkog mentaliteta i imati na umu da trebaju služiti svome narodu bez obzira na vanjske pritiske. Političari imaju odgovornost na više razina – prema svojoj savjesti, prema biračima koje zastupaju te prema svim građanima za čije dobro su pozvani raditi. Njihov odnos prema obitelji i napose prema nerođenima ključan je pokazatelj koliko su dosljedni i koliko se na njih može računati. Agencija USAID je 1995. procijenila opasnim rast stanovništva u Hondurasu i predložila provođenje demografske kampanje i politike dvoje djece. Na to je spremno reagirao predsjednik Carlos Roberto Reina, kazavši: “Odgovor na navodnu demografsku eksploziju ne smije biti zatiranje života u utrobi majke. Obitelji pripada odluka koliko djece želi imati”. Ako antinatalisti ne odustanu nakon ovakvih izjava od svoga programa, u najmanju ruku će usporiti ili odgoditi njegovu provedbu, prisiljeni da makar formalno poštuju suverenost određene zemlje. U svakom slučaju mnogi će ljudi progledati.

Često smo svjedoci nesnošljivosti prema svakom ozbiljnijem pokušaju skretanja pažnje na prava nerođenih. Unatoč tome, raste svijest kod ljudi, bez obzira na njihove svjetonazorske razlike, da se radi o nezaštićenim i nedužnim osobama koje imaju pravo na život. Najnovija istraživanja u SAD-u (2013.) pokazuju da je od nedavno po prvi puta broj Amerikanaca koji podržavaju pravo na život nerođenih (48%) veći od onih koji su za pobačaj (45%). Talijanski publicist i agnostik Giuliano Ferrara tako je 2007. pokrenuo inicijativu da se uvede moratorij na pobačaj poput onoga koji se provodi za smrtnu kaznu.

• Što s prigovorom savjesti? Neki se liječnici pozivaju na to pravo i ne žele vršiti pobačaj…

– Kako protuživotna kultura postaje sve jača, tako ona ima i sve više svojih sljedbenika, često u dobroj vjeri. Postoje milijuni osoba koje nimalo ne uviđaju grozotu pobačaja; to su obične osobe nesposobne shvatiti najočitija argumentiranja, ili ih čak čuti. Međutim, usporedno raste sve više i kultura života, koju mnogi usvajaju na temelju vlastitog negativnog iskustva protuživotne kulture. Jedan od znakovitih pokazatelja jest sve raširenije odbijanje sudjelovanja zdravstvenog osoblja u vršenju pobačaja. U Italiji većina liječnika odbija vršiti pobačaj, pozivajući se na prigovor savjesti i taj broj značajno raste. Godine 2005. 58,7% talijanskih ginekologa su odabrali prigovor savjesti, a 2009. taj se postotak popeo na 70,5%.

U demokratskoj Hrvatskoj ginekolozi su iskoristili svoje zakonsko pravo u ogromnoj većini. Stalni porast liječnika i medicinskog osoblja koje se poziva na prigovor savjesti upućuju na činjenicu da svijest o istini o ubijanju nerođenih svakim danom postaje sve jača. Osobe koje su godinama djelovale u suprotnosti s njihovim poslanjem da liječe i spašavaju živote na koncu ne mogu više izdržati te jednostavno odustanu. Radi se o sindromu poznatom kao “pregaranje” (burn out) u kojem dolazi do emotivne iscrpljenosti, depersonalizacije i smanjene radne produktivnosti. U SAD-u je psihijatar dr. Philip Ney osnovao posebnu udrugu The Society of Centurions koja omogućuje upravo takvim osobama da zaliječe svoje rane i da se međusobno podupiru.

• Zaključno – udruga ‘U ime obitelji’, najavila je referendumsku akciju. Može li se ipak pobačaj zabraniti u RH, bez obzira na trenutačnu odluku (i preporuku Vladi da izradi novi zakon) Ustavnog suda?

– Naravno da može, jer suci nisu iznad naroda i moralnog zakona nego u njihovoj službi.

(Dr. Don Josip Mužić, redovni je profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, voditelj poslijediplomskog studija “Povijest te ologije i kršćanskih institucija”)

………………………………..

Žena začeta u silovanju – živi da bi podjelila svoju priču s drugima. Gallup-anketa iz svibnja 2009.-e, po prvi put je pokazala da je većina Amerikanaca „pro-life“. No, ta ista anketa pokazuje da preko pola stanovništva tek selektivno podupire život, tj. bira koja djeca su vrijedna zaštite.

Sva nerođena djeca su u opasnosti pred pravnim sustavom koji je prema njima tj. prema abortusu indiferentan. Ipak, djeca koja su začeta u silovanju, i koja su sama jednako nedužna suočavaju se sa najvećom opasnošću za preživljavanje.

U rijetkom slučaju prežive – kao  Rebecca Kiesling koja svoju životnu priču dijeli sa drugima.  Živa je i zato da bi smo je čuli. 1968. god njena je majka bila okrutno napadnuta nožem od strane serijskog silovatelja u Michigenu. Policija je brzo uputila njenu majku savjetniku za silovane koji joj je abortus predstavio kao jedinu opciju. Abortus je bio nelegalan u Michigenu u to vrijeme, ali savjetnik preporuča osobu koja će ipak obaviti abortus. Njena je majka to odbila zbog nehigijenskih uvjeta te klinike. Potom je Rebekina majka bila upućena drugoj osobi, gdje bi ”procedura” bila skuplja. Trebala bi se upoznati s nekim u noći, a ta osoba bi imala proći pored nje i izgovoriti njeno ime, zavezati joj oči, smjestiti na zadnje sjedalo i odvesti u kliniku za abortus. (!!!) Osjećajući nalagodu zbot takvog postupka Rebekina majka odlučuje zadržati trudnoću a onda Rebeku dati na posvojenje.

Da je u to vrijeme u Michigenu abortus bio legalan Rebeka danas ne bi bila živa. Ta je činjenica bitna u njenom preživljavanju. Zakon koji je bio protiv pobačaja stvarao je prepreke koje su otežavale počinjenje abortusa, ali je također uvjerio njenu majku da Rebeki da mogućnost da živi svoj život. Danas je Rebeka četrdesetgodišnja majka koja je deset godina u braku. Majka je petero djece, ona je internacionalni govornik za život koja je pričajući svoju životnu priču i govoreći o pravima nerođenih –  spasila bezbroj života.

Dijete koje je začeto u silovanju nije ništa manje ljudsko biće nego što je to dijete začeto u ljubavi. Svi oni koji su začeti u silovanju su u potrebi utjehe, a ne još veće patnje.

Žrtve silovanja koje su odabrale abortirati mogu se oporaviti od svoje traume silovanja, ali trauma od abortusa ostaje zauvijek, jer je to osobna odluka.

Iako začeta u činu zločina Rebekina priča pokazuje da vrijednost nje kao osobe nije u okolnostima njenog začeća nego u činjenici da je ona ljudsko biće koje ima neotuđivo pravo na život.

…

Izvor: liveaction.org

list: Advocate

……………………………………………………………..

Sljedeći članak je preuzet iz lista ‘The Advocate’

(vidi:  liveaction.org)

. (…) ‘Pro-life’ pokretu je trebalo  puno godina da razradi svoju strategiju. U svibnju 2009. god. Gallup-anketa pokazuje da je po prvi put većina Amerikanaca: pro-life! Za život! Ovaj nedavni preokret u vrijednostima Amerikanaca dobrim djelom je zasluga korištenja fotografija te prikazivanje ultrazvuka koji prikazuju prepoznatljiva ljudska bića.

Profesor na teologiji Migliorino Miller bio je jedan od prvih fotografa koji je napravio sliku nerođenog. U rujnu 1988. Miller je našao 4000 abortirane djece odložene za utovar u Čikaškim predgrađima.

Iako stvarne fotografije su bile daleko od savršenih. Često su bile mutne, osobito na rubovima… 1990. Greg Cunninghan pokrenuo je „Genocide Averness Project“, projekt koji bi posvijestio genocid koji se događa u pozadini svega. Ovaj umirovljeni pravnik unajmio je profesionalne fotografe da snime desetke tisuća visoko kvalitetnih fotografija abortirane djece. Greg Cunninghan provodi svoj posao unutar klinike za abortuse sa dopuštenjem i potpisima doktora koji abortuse obavljaju.

Fotografije detaljno pokazuju sitne prstiće i mala lica beba koje su dovoljno malene da stanu na dlan ruke.

(Na slici je plastični model bebe stare četiri mjeseca)

U komadima i prekrivene krvlju bebe izgledaju tako bespomoćno i napušteno. Slike su printane na posterima i letcima, prikazane na plakatima, i razdijeljene širom zemlje. Fotografije su uvjerile tisuće žena da zadrže svoju djecu. Tako, Michigen, kao dvadesetdvogodišnja žena govori: „Trudna sam, a ljudi, uključujući i mog oca, žele da abortiram. Nakon gledanja ovih fotografija odbila sam pobaciti“.

Do nedavna industrija abortusa je uspješno prikrivala nasilje progoneći one fotografiraju, šireći propagandu da je nerođeno dijete “samo nakupina stanica”, te pokazujući na reklamama parove koji su zaljubljeni i sretni unatoč činjenici da nemaju djece. U pozadini istrage koju provodi „Live Action“ radnici klinike za abortuse u anonimnosti niječu autentičnost fotografija abortusa.

„Planned Parenthood“  – najveći je pružatelj usluga za abortuse.

Razumljivo da prikazivanje njihova rada onakvim kakav stvarno jest odvraća mnoge od toga da budu pokrovitelji takvog biznisa, a i obeshrabruje zaposlenike.

Abby Johnson, direktorica Planned Parenhood-a, klinike za abortuse, dala je ostavku nakon što je vidjela ultrazvuk pobačaja. No nije ona prva koji je napustila industriju iz tog razloga.

“Samo sam pomislila: Ne mogu to više! – i to je bilo kao da me je zasljepilo neko jako svjetlo. Pomislila sam – to je to. Osjetila sam se čistom. Nemam više taj teret na sebi.” – izjavila je – Abby Johnson, bivša direktorica klinike Planned Parenhood.

Bivši doktor koji je obavljao abortuse, Joseph Randall izjavljuje: „Preokret je zasigurno postao veći kad smo počeli upotrebljavati ultrazvuk. Izgubili smo dvije sestre koje to nisu mogle gledati. Neki drugi članovi osoblja također su otišli. Nadalje, kaže da trudnim ženama nije dopušteno gledati ultrazvuk znajući da, ako čuju otkucaje srca, neće htjeti da abortus bude učinjen.“ – kaže dr. Randall.

Fotografija djeluje na poseban način. Ne kao argument koji uvjerava razum, nego kao stvarnost koja djeluje izravno na srce. Fotografije abortusa nije lako gledati, ali one pokazuju što je to abortus uistinu.

Jesu li nerođeni – ljudska bića? Je li abortus izbor, ubojstvo ili genocid? Činjenice su na fotografijama. Pogledaj i vidi. 

……………………………………………………………………………..

Klinika prima narudžbe i prodaje dijelove male abortirane djece: bubrege, noge, ruke, jetru … ovisno što potražitelj želi – za kozmetičke i druge svrhe… jer to je u njihovu riječniku samo “nakupina stanica”… Na youtube snimci može se vidjeti doktorica iz “Planed Parenhood”-a koja o rezanju i prodaji djelova tijela priča kao  što se priča o ručku… Potraži snimku s naslovom: “Planned Parenthood Uses Partial-Birth Abortions to Sell Baby Parts”

Postoji i cjenik dijelova tijela. Što je beba bliže stadiju poroda to je cijena veća. U kasnom stadiju trudnoće doktori to rade tako da žele poroditi mrtvu bebu, /tzv. djelomični porod/ (i to usmrćujući je na strašan način), kao da ne bi bilo isto poroditi bebu živu pa je onda usmrtiti – no ovo drugo se smatra ne legalnim, jer živo rođena beba je “ljudsko biće”, a ona nerođena “nije ljudsko biće”. Koja logika? Minut prije nije ljudsko biće, minut poslije je. Unutra nije, vani je.

A kako doktor čini taj “djelomični porod”?

Glava djeteta obično ide prva, ali doktor uhvati noge pa dijete izvuče vani – sve do glave. Glavu ostavlja unutra. Onda uzima instrument kojim će djetetu probušiti lubanju. Da, dobro ste pročitali. Strašno! Onda će uzeti cijev koju će staviti u nastalu rupu, a onda će usisati dječji mozak. Grozno! I tako se može poroditi – mrtva beba. (za ovaj horor – dovoljno je pogledati video: “Delovi beba na prodaju”/ Baby parts for sale”)

I to je, eto žalosna istina “o naprednom vremenu” u kojem živimo: vremenu u kojem je dopušteno jedne ubijati kako bi drugi živjeli lagodnije. Istina za koju se još ne borimo koliko bismo mogli.

M.G.

Nadam se da će netko napraviti i hrvatski prijevod

youtube snimke – “Djelovi beba za prodaju”