Pogledajmo što piše Michael Rose, na temelju svog istraživanja provedenog među 125 ispitanika, (bogoslova, svećenika, rektora… ) 

Pisac knjige “Goodbye, good man” – “Doviđenja, dobri ljudi” Michael Rose kaže da je tijekom jubilarne 2000. godine posvetio puno vremena i energije kako bi intervjuirao  desetke bogoslova, bivših bogoslova, nedavno zaređenih svećenika, rektora sjemeništa te je pisao na osnovu svjedočanstava svojih 125 sugovornika. Oni su predstavnici 50 biskupija i 22 glavne bogoslovije.   

To su muškarci koji su odani učenju Crkve, koji gledaju na papinstvo kao na duhovno vodstvo, mole krunicu i prigrlili su celibat. Oni ne podržavaju programe koji nisu Crkveni. Njihovo svjedočenje često je potkrijepljeno dokumentarnim dokazima. Opisuju razne prepreke koje se namjerno stavljaju na put autentičnosti svećenička zvanja, što je dovelo do prijevremenog otpusta pravovjernih bogoslova ili njihov dobrovoljni odlazak. 

 To najčešće uključuje  

• pristranost u postupku procjenjivanja   
• neetičko psihološko savjetovanje 
• članovi fakulteta i duhovni ravnatelji koji se usredotočuju na otkrivanje znakova pravovjernosti među bogoslovima 
• moralni život nekih bogoslova nije u skladu sa kršćanskim standardima  
• odobravanje homoseksualnih praksi 
• promicanje ideja i učenja koja nisu u skladu sa temeljnim istinama Katoličke Crkve  
• otvoreni prezir prema pravilnoj liturgiji i tradicionalnim pobožnostima  
• duhovna ili psihološka manipulacija i zlostavljanje 

Svakako se na samom početku mora priznati da nije svaki kandidat koji stupa u bogosloviju prikladan za svećenika.   

Bogoslovija je mjesto koje je zamišljeno tako da pomogne čovjeku razabrati ovaj poziv. Mnogi na kraju ostave studij jer su shvatili da svećenički poziv nije njihov. Drugi su s pravom otpušteni iz institucija zbog nepravilnosti koje bi ukazivale na to da kandidat nije pogodan za svećeništvo.  

U knjizi ipak nije govor o onima koji nisu bili  prikladni, već o onima koji jesu bili prikladni, tj. o sustavu koji onemogućuje i stavlja prepreke istinskim svećeničkim zvanjima i to stoga jer se doživljavaju kao prijetnja njihovom načinu života.  

Oni koji su na vlasti u mnogim bogoslovijama motivirani su željom da se crkvena služba redefinira prema nekom njihovu, novom modelu, koji bi uključivao žene svećenice, posvjetovnjačenu liturgiju i “mekaniji” pristup crkvenom učenju. Tako bi se stvorila jedna “politički korektna Crkva”, koja se nikom ne zamjeri.  

A što se onda čini sa pravovjernim bogoslovima? Takvog se onda etiketira kao onog koji “razjedinjuje”, “stvara smetnje”, “previše je krut”, i kao takav “neprikladan za svećenstvo”.  

Jednom kad ode iz bogoslovije, obično ga se ucjenjuje i teško će biti prihvaćen u drugu bogosloviju ili biskupiju.  

Komunikacija je brza i učinkovita u “čišćenju pravovjernih” ljudi iz bogoslovija. Problem je sa nepravednim procjenjivanjem kandidata, makar postoje i oni drugi koji stvarno nisu prikladni. Mnogo je onih prema kojima se postupa nepravedno, koji su zlostavljani emocionalno i duhovno te odlaze pognute glave. Mnogi osjećaju da imaju poziv za svećenstvo, ali da se nemaju komu obratiti, kamo okrenuti.  

U mnogim slučajevima kandidat odlazi zbunjen ne vidjevši zašto ne bi bio prikladan za svećenstvo, ali svejedno prihvaća taj zaključak.  

Drugi odlaze skandalizirani, ali im je neugodno reći prijateljima i rodbini, onima koji su se molili za njih, zašto su napustili formaciju.   

Mnogi završe s gadnom reputacijom kad drugi zaključe da su odbijeni iz psiholoških ili emocionalnih razloga.   

Sve više biskupija  ispravlja svoje programe, shvaćajući da bogoslovi imaju mnogo intenzivniji duhovni fokus nego posljednjih desetljeća. Postoji nada da se kriza svećenstva može prevladati.  

Čak i prije nego što je mladić spreman prijaviti se u sjemenište, postoje brojne snage unutar Crkve koji rade protiv mogućeg svećeničkog poziva.  

Žene uključene u liturgiju, loša kateheza, neljubazni svećenici i mnogi seksualni skandali u koje je uključen i katolički kler su, između ostalih,  četiri uobičajena odvraćanja. 

Svaka je sama po sebi skandal.  Istraživanje M.R. se ne bavi posebno pitanjem stanjem liturgije i kateheze makar je i to znatna prepreka koja udaljuje dobre kandidate. 

Sveti papa Pio X naglasio je važnost svetosti svećenika jer je to tako potrebno da bi Krist zavladao svijetom tako da oni svojim primjerom, riječju i znanjem budu vođe. Oni su ti koji najbolje mogu privući buduće kandidate za svećenstvo.  

No, koliko je Amerika blagoslovljena svetim svećenicima, uzorima? Lako se daje zaključiti da tog blagoslova baš i nema. A kod nas? Je li stanje puno drugačije? 

Otac Joseph Illo, (biskupija Stockton, Kalifornija) tu činjenicu objašnjava stanjem unutar bogoslovija, te navodi svećenici svakodnevno gledaju televiziju, da se može čuti svećenike koji opravdavaju poroke, da ima onih koji više vole malo popiti prije večere nego zajedno moliti časoslov. … . 

Otac Eduard Perrone  (nadbiskupija Detroit) bio je svjedokom mnogih svećeničkih zvanja u gradskoj župi Detroit koja je privlačila mnoge pravovjerne muškarce i izvan te župe. To su bili mladi koji su željeli spašavati duše, koji su voljeli svetu misu, bili predani vjeri. No, problem bi nastajao kad bi se vraćali u svoju lokalnu župu. Tamo bi se susretali sa nekom drugačijom atmosferom, atmosferom noćnog kluba sa drugačijom glazbom u pozadini. Puno smjeha, malo discipline i u takvom okruženju se teško moglo ukorijeniti u vjeri. U boljem okruženju mnogi mladići mogli bi biti nadahnuti za nastavak svog poziva. Ovako, najčešće pomisle da je svećenstvo ipak za nekog drugog i da ne žele na to gubiti vrijeme.  

A što se događa s onim dobrima koji su dovoljno nadahnuti da barem malo bolje istraže imaju li svećeničko zvanje.  

Mnogi napuste taj put kad se uključe u programe tj. susrete za procjenjivanje zvanja (“Dođi i vidi!”)  

Zainteresirani za svećeništvo su željeli su isprobati život na bogosloviji živeći tamo dva tri dana. Nažalost, previše potencijalnih kandidata brzo uoči da tu nešto užasno nije u redu.  

Na bogosloviji u Detroitu jedan je bogoslov izvijestio da je tijekom vikenda razlučivanja zvanja potencijalnim kandidatima dano da gledaju film o tinejdžericama koje se pripremaju za seksualni život. On je očekivao da će tamo pronaći izuzetno duhovno okruženje pogodno za molitvu, pobožnost i učenje, no naprotiv iskusio je jedno okruženje koje ne samo da nije bilo nadahnjujuće nego je bilo odbojno, u duhovnom smislu.  

Otac Andrew McNeil,  priča kako je sa svojim ocem bio poveden na nedjeljni popodnevni obilazak bogoslovije. Vidio je dovoljno da se tamo ne prijavi. Povedeni su da pogledaju spavaonice. Na portretu nadbiskupa D.P. bili su nacrtani rogovi. Usput je jedan bogoslov bio probuđen, pa je izišao u hodnik i uzeo bocu viskija. Zaključio je da to nije ono što je tražio.  

Paul Sinsigalli nije imao nikave podrške od prijatelja ni obitelji u vezi sa odlukom da ide na bogosloviju. Nadao se da će ga tamošnji svećenik duhovnik Bill Spade ohrabriti. No, nije naišao na ohrabrenje nego naprotiv. Nije bio nimalo ugodan i odvratio mu je rečenicom: “Ako će svi govoriti da si lud, onda zašto bi to učinio?”  

Prema Kevinu Rowlesu, “U Engleskoj uklanjanje pravovjernih muškaraca započinje od prvog dana“, objasnio je. Kad je on otišao na razgovor u vezi sa svećeničkim zvanjem poslan je da otiđe na duhovne vježbe u mjesnoj bogosloviji. No, kako kaže, on se otamo vratio s gađenjem i kasnije nikada nije razmatrao pitanje svećeničkog poziva. Prisjeća se meditiranja nad pjesmom nekog novog “cool” benda, a pjesma je očito govorila o ljubavi muškarca i žene, što je smatrao neobičnim predmetom za meditaciju onima koji žele slijediti put svećenstva ili redovničkog života.  Zatim su imali nekoliko vježbi slikanja koje je predvodila   časna sestra iz Sestara Loretanki. “Zamoljeni smo da zamislimo da smo drvo i kakav je to osjećaj. Tada su od nas zatražili zamislite da je Bog drvo. A onda nas je sestra zamolila da otvorimo oči i slikamo dva stabla, od kojih je jedno trebalo biti Bog, a drugo smo mi. “Čini mi se čudnim”, napisao je u pismu rektoru nakon duhovnih vježbi „kad se pomisli na veliko duhovno bogatstvo koje Crkva ima da se ti izvori koriste kako bi nam pomogli da vidimo gdje je Bog djelovao u našim životima i kamo nas vodi. ” Među onima koji pomažu u razlučivanju zvanja je i mlada žena novakinja koju je poznavao samo kao Lindu. U kratkom razgovoru s Lindom otkrio je da nju jako zanimalo da bude jednom svećenik.  I tako, jedna žena koja želi biti svećenik bi meni trebala pomoći razlučiti moj poziv (?!) – prisjećao se. Također, spominje kako se misa slavila umjesto u kapelici u studiju bogoslovije. Niski stolić od grubih cjepanica, prekriven zelenom tkaninom služio je kao improvizirani oltar. Zastrašila ga je čudna liturgija koja je uključivala svećeničko odijevanje u nekakve indijske molitvene ogrtače. Nakon pričesti pjevala se pjesma istog “cool” benda. Kasnije te večer pozvani su na sir i vino gdje ga je dodatno zaprepastilo pijanstvo bogoslova, a njihova izvedba molitve Salve Regina bila je  „vrlo neugodna.” Umjesto ispravnog oblika večernje molitve bogoslovi su svirali pjesme Johna Lennona “Imagine” (ključna misao: nijedna religija) Vrlo je brzo shvatio da mu ti ljudi ne mogu pomoći razaznati ima li svećenički poziv ili nema.  

U vrijeme dok sam istraživao ovu temu, nekoliko je slučajeva privuklo pažnju medija. Prvo je bila ostavka biskupa Keitha Symonsa, koji je odstupio s mjesta čelnika iz biskupije Palm Beach na Floridi, nakon što je priznao da je napastovao pet mladići u tri župe. 

Ivan Bitva, isusovac, podnio je tužbu  za “diskriminaciju na radnom mjestu” pred saveznim sudom u San Franciscu jer su ga trojica njemu nadređenih isusovaca – otac Andrew Sotelo, otac Anton Harris, i otac Thomas Gleeson – podvrgla „neželjenom verbalnom i fizičkom ponašanje seksualne prirode”. Harris i Sotelo su mu poslali pozdravnu čestitku koja prikazuje seksualno uzbuđene muškarce. Bollard je pokazao jednu od pornografskih Božićnih čestitki... Jedan od svećenika unutra je napisao: “Mislio sam da bi ovo moglo potaknuti neke teološke misli. Nadam se da će sve ići dobro. S ljubavlju. T.” Ne samo da mu je Sotelo slao pornografske slike nego ga je pozvao u gay barove u San Franciscu. 

Glesson (tamošnji ravnatelj) rekao je Bollardu (kako je ovaj prenio) da “ako želim biti prijatelj s njim, ne bih se trebao iznenaditi ako to prijateljstvo postane seksualno jer je on sam najviše zainteresirana za međusobnu masturbaciju.” 

Bogoslovima se  masturbacija i pornografija predstavljaju kao prihvatljiva ponašanja i to od strane tamošnjih psihologa.  Daju im se upitnici u kojima ih se pita što bi izabrali: masturbaciju ili pornografiju. Ako je bogoslov pravi on će reći da je i jedno i drugo zlo, da ne želi izabrati ni jedno ni drugo. No, psiholog inzistira da mora izabrati nešto od to dvoje i što bi izabrao. Ako bogoslov inzistira na tom da je oboje zlo onda ga psiholog ocijeni kao “zatvorenog”, “krutog”, i slično. Uglavnom takav “nije prikladan”.  

 Usp: scribd.com/read/

U sklopu ovogodišnjih Dana kršćanske kulture u Splitu Mate Šimundić, angažirani vjernik laik, teolog i profesor hrvatskoga jezika, suprug i otac petero djece, sudjelovao je na tribini o knjizi »Benediktova opcija« američkoga novinara Roda Drehera te je vodio radionicu za nastavnike i roditelje o kršćanskoj književnosti za mlade.

On s obitelji živi u Kaštel-Lukšiću, a njegov životni put sve je samo ne dosadan. »Meni je moj životni put velika tajna. Neke događaje razumijem, ali većinu toga ne razumijem. Ne razumijem zašto su se neke stvari, i lijepe i ružne, odvijale baš onako kako su se odvijale. Donosio sam mnoge odluke bez velikoga razmišljanja, a o nekima sam dosta razmišljao. One prve nisu nužno lošije od drugih. Ono što znam sigurno jest da svoju budućnost ne mogu predvidjeti. I ovaj naš razgovor to dokazuje. Da mi je netko prije godinu dana rekao da će Silvana Burilović Crnov pisati članak o meni za Glas Koncila, nasmijao bih se i odmahnuo rukom.«

Rođen je 1973. u Splitu. Nakon završene srednje škole otišao je u Zagreb, gdje je upisao studij kroatistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Apsolviravši taj studij, 1996. upisao je filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kao kandidat Hrvatske karmelske provincije sv. Josipa. »U proljeće 1995. mene je ‘Bog podario obraćenjem’, kako kaže sveti Pavao Timoteju, da spoznam istinu i ponovno budem trijezan, izvan zamke đavla. Bilo je to vrijeme velike milosti, kad sam se nakon dugo godina opet ispovjedio i odlučio živjeti izvan teških grijeha. Međutim, osim milosti, u meni su i dalje djelovale – na skriveni način – mladenačke strasti, želja da se dokažem na ‘duhovnom polju’, da doživim nova, ‘sveta’ iskustva, da budem ‘netko i nešto’. Stoga sam se odlučio na redovnički život među karmelićanima. Oni su tada meni bili pojam duhovnosti i redovničke kvalitete. Bilo je tu i drugih čimbenika, ali to je za neku dužu priču.«

Završivši studij filozofije, u rujnu 1999. otišao je u Rim, gdje se priključio družbi Otaca misionara ljubavi. Kao kandidat te družbe početkom g. 2000., radi nastavka formacije, poslan je u Tijuanu u Meksiko, gdje je nastavio studij teologije u tamošnjem dijecezanskom sjemeništu. Kako su ga karmelićani doveli do misionara ljubavi veli: »Nisu karmelićani bili za to, barem ne pokojni o. Vjenceslav Mihetec. To je bila moja zamisao. Redovito sam volontirao kod sestara misionarki ljubavi u staroj pučkoj kuhinji na Kaptolu. Tamo se rodila ideja da pođem u misionare. Želio sam živjeti asketskim redovničkim životom. Zapravo, kad danas gledam na to, shvaćam da tada, unatoč mnogim spoznajama i saznanjima, još nisam ‘otkrio’ krjepost poniznosti. (Da se razumijemo, pravo je pitanje jesam li i danas!) Strasti su, maskirane u duhovnost, priječile Duhu Svetomu da zaista djeluje i donese istinske plodove. Dospio sam u Meksiko, u grad Tijuanu, koji je bio blažena pustinja, i izvan i unutar mene. Pomalo sam uviđao da vozim na vlastiti pogon, da se skrivam od istine, umjesto da je upoznajem. Vratio sam s blagoslovom otaca misionara u Hrvatsku, i to – za divno čudo – bez ikakva plana.«

Početkom g. 2002. prijavio se u vojnu službu, a nakon šestomjesečnoga vojnoga roka ušao je u brak s Marinelom, djevojkom koju je upoznao u akademskoj crkvi sv. Filipa Nerija, nakon povratka iz misija. Danas su njih dvoje u sretnom braku u kojem su dobili petero djece: Mariju Guadalupe, Anu, Terezu, Petra i Josipa. O tome kaže: »Brak je za mene spasonosna veza. Mene obitelj vraća u zbilju, u istinu, iz ispraznih umišljaja i ludosti koje bih, da sam sâm, još više činio. Zahvaljujući sakramentu braka, imam snage ustrajati u vjeri, unatoč silnoj oluji koja se obara na one koji iskreno žele ići za Kristom. Brak je kao sidro koje me čvrsto svezalo s Crkvom, a preko Crkve s Gospodinom.«

Godine 2004. diplomirao je kroatistiku i komparativnu književnost i počeo raditi kao profesor hrvatskoga jezika i književnosti u I. gimnaziji u Splitu, gdje radi sve do danas. Godine 2013. promaknut je u zvanje profesora mentora, a 2018. u zvanje profesora savjetnika. U međuvremenu radi i kao honorarni izvršni urednik, prevoditelj i lektor za nakladničku kuću »Verbum« iz Splita, i kao vanjski suradnik Agencije za odgoj i obrazovanje. O tome zašto se vratio prvoj ljubavi, hrvatskomu jeziku, kaže: »Iskreno, meni je prva ljubav teologija (smijeh). Vratio sam se hrvatskomu jeziku i književnosti zbog praktičnih razloga. Treba hraniti obitelj, a ja sam – Bogu hvala – dobio posao u školi. Opet mogu parafrazirati onu misao: ‘Da mi je netko rekao da ću svoj radni vijek provesti u zgradi svoje srednje škole kao nastavnik hrvatskoga jezika, ispisao bih se na prvoj godini studija i otišao… Ne znam kamo.’ Tek sam prije nekoliko godina zavolio svoj posao i prihvatio to kao poziv i poslanje odozgor, kao Božju volju za mene. Kakvo je to bilo olakšanje! I koliko sam se, izvana i iznutra, pokušavao izmigoljiti. Pamtim da mi je još prije dvadeset godina jedan karmelićanin rekao da sam rođen za nastavnika. To mi je tada bilo odbojno i mrsko. Sada shvaćam da nas često drugi ljudi bolje poznaju negoli mi sami sebe.« 

Šimundić je uz kroatistiku i komparativnu književnost diplomirao i teologiju na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu 2015. g. kao izvanredni student. O tome zašto je završio i teologiju te koju srodnost pronalazi između književnosti i teologije kaže: »Teologiju sam završio jer sam spoznao da to Bog hoće od mene, koliko god to meni bilo neizvedivo i, izvana gledajući, nepotrebno. Treba posao dovesti do kraja. Mnogo se toga razvija kao uzvojnica, nešto započnemo pa ostavimo, pa se onda tomu vratimo na nekoj drugoj, ‘većoj’ točki, i onda – ako Bog da – privedemo sve kraju. Naravno, spoznavši pritom svoju pravu ulogu, a to je ‘sporedna’ uloga.

Književnost i teologija imaju dodirnih točaka. Često se teolozi bave književnošću, u njoj nalaze nadahnuće za nove spoznaje i građu za precizniji izričaj. I književnici, barem oni veliki, nezaobilazno pokušavaju govoriti o Bogu, o vjeri, o vječnom životu i sl. Međutim, nije lako govoriti o Bogu. Nisu dovoljne riječi, nije dostatan samo jezik. Štoviše, to može biti obmana, čini nam se da govorimo o Bogu, da ga objavljujemo drugima, a zapravo govorimo o sebi. Da bi netko bio ‘bogoslov’, čitavo njegovo biće, sav njegov život, treba govoriti o Bogu, biti ispunjen Bogom. Tek neke svetce nazivamo ‘bogoslovima’, a mnogi zlikovci imaju diplomu teologa.«

Od godine 2014. radi i kao vjeroučitelj krizmanika u svojoj župi u Kaštel-Lukšiću. O tome kako stiže uskladiti svoj profesionalni i obiteljski život kaže: »Pitanje je stižem li uskladiti. Kod nas u Dalmaciji žena drži tri ‘kantuna’ kuće, a onaj četvrti, moj, stalno treba popravljati. U svakodnevnim životnim poteškoćama valja nam živjeti s nadom u Gospodina i u njegovu providnost i biti svjestan svoga siromaštva.«

Izvor: Glas koncila

Zajednička poruka današnjih čitanja mogla bi se sažeti u jednu riječ: POZIV.

1. Poziv Izaije/
2. Poziv Pavla/
3. Poziv Petra/

Prva dva poziva su vezana sa nadnaravnim događajem. U jednom slučaju imamo viđenje- Izaija vidi Božju slavu, anđele kako slave Gospodina i jednog anđela serafa koji mu briše krivicu

Kod Pavla imamo ukazanje Isusa

Ta dva čudesna događaja nadovezuju se na treći, poziv Petra.

IZAIJIN POZIV

Bog se objavio Izaiji i osposobljuje ga preko tog viđenja da bude njegov prorok. Izaija se sam nudi i odaziva. Biti prorok nije nikad bilo jednostavno. Većina su platili glavom. Dobrovoljno odazivanje je iz ljubavi prema Bogu i ljudima. Ta istina oslobađa ljude od grijeha, dopušta im da se pokaju i vrate Bogu. Jasno, kad gledamo koje se dobro postiže – vidimo da se isplati i položiti svoj život da se spasi toliko duša.

PAVLOV POZIV

U drugom slučaju Pavao koji je u dobroj nakani progonio kršćane, a preko njih Krista jer je mislio da tako Bogu čini ugodno djelo. Bio je u neznanju. Isus vidi njegovu dobru nakanu, vidi želju da služi Gospodina i kad mu nije ostalo ništa drugo ukazuje se Pavlu i suočava ga s onim što čini ukazujući mu da progoneći kršćane progoni Njega. Pavao se mijenja i postaje apostol koji je pretakao sve druge u angažmanu i plodovima.

Život po savjesti i traženje Istine

Kako vidimo u dobroj nakani čovjek može čini dobro, ali nije dovoljna da to bude objektivno dobro. To znači po pitanju vjere da oni koji su bez krivice nisu bili upoznali evanđelje, koji su bili odgojeni kao ateisti ili pripadnici druge vjere odgovarat će – da li su živjeli po savjesti, a upisano u savjest stoji da je svatko dužan tražit istinu i da ju je dužan prihvatiti. Da li su se oni trudili da tu istinu pronađu, jesu li se trudili upoznati pravu vjeru, upoznati Krista, morat će za to odgovarat Bogu.

Pronalazak Istine i promjena života

S druge strane, kad je čovjek to pronašao dužan je to prihvatit, a to nije jednostavno, to vidimo i u slučaju Augustina koji se odmetnuo od vjere svoje majke i onda je lutao u poganstvu, u tim raznim ponudama svijeta i kad je spoznao da je Krist jedina prava opcija obratio se teoretski, ali nije imao snage da se ostavi starog života, da ostavi priležnicu, da ostavi druge poroke i da se njegov život promjeni, trebalo mu je dvije godine da učini taj drugi korak, drugo obraćenje. Čovjek može upoznati gdje je istina, (a kad molimo da nam Bog pamet prosvijetli, nama i drugima, nije ništa loše to je poželjno,) ali kad nam je Bog pamet prosvijetlio potrebno je da nam ojača volju da možemo ono što smo vidjeli primijeniti u praksu.

Vidimo da mnogi ljudi žive po svojoj savjesti i Bogu će odgovarat za to, a pitanje je što će biti s nama koji smo živjeli u njihovoj blizini, a nismo se usudili ništa kazat. Nismo se usudili ništa poduzet da ih približimo vjeri da ih upoznamo s Kristom. Ako su kršćani pozvani biti svjetlo i biti kvasac, onda će odgovarat i zbog nečinjenja. Grijeh propusta. Pitanje nama: Koliko smo mi danas apostoli? To je poziv na koji smo svi pozvani.

PETROV POZIV

Kod Šimuna Petra imamo drugu stvar. Kod ovog čudesnog ribolova stvari se događaju postupno. Nije bilo ukazanja. To je čudo koje se dogodilo dok je Isus među ljudima. Cijelu noć su ribarili i taman su bili spremni ići kući na odmor. Zasluženi odmor. Jer nisu se zabavljali nego  su teško radili i taj rad se više plaća baš zato jer je to zahtjevniji rad. Dolazi Isus i baš bira njihovu lađu, da oni budu veslači… tko od nas ne bi prigovorio, makar malo. “Šta mi sad to treba?”, znajući da on dugo govori i da ga ljudi rado slušaju, još pitaju, pa od produži pa su mogli su pretpostavit da će to oduzet pola dana. Nema ništa od odmora i spavanja, nego evo slušaju propovijed koja će dugo trajat. Nitko se ne buni, ne mrmljaju. Imali su početno poznavanje Isusa, Njegova riječ je dragocjena za njih, za druge, vide da je to vrijedno, da sve drugo ostave po strani i da njega čuju. Šimun Petar je onaj kome se on obraća kao glavnom. Drugi isto sudjeluju. Kad je dovršio pouku, govori – „Izvezite na pučinu i bacite mrežu za lov!“ Drugim riječima to znači – nastavite radit. Jer ‘izvezite na pučinu’, znači da treba veslat i bacit mreže usred bijela dana. I oni koji nisu upućeni znaju da se po danu ne može uhvatit ribe jer vide mrežu pa neće ući, i oni znaju da je to uzaludan posao, da Isus traži od njih nešto što je protiv njihovih poslovnih iskustava  i što im kaže logika, i znaju da će mreže ponovo morat vadit, čistit, … I propao im onda cijeli dan koji je bio predviđen za odmor, za druge poslove. I onda kako će navečer opet ribariti. Ljudski gledano najbolje bi bilo da su rekli ne, ali govore: “da”. I to je njihov drugi odaziv. Šimun Isusu kaže: „Učitelju svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na Tvoju riječ bacit ćemo mrežu.“ Oni pokazuju da to ne čine na temelju svoje snage nego na temelju vjere u Isusa koja je bila učvršćena još više na temelju onoga što su čuli. I tada se događa ovo čudo – da su ulovili toliko ribe kao nikad, i da su morali zvati i drugu lađu da im pritekne u pomoć. I onda dolazi treći korak, treći poziv Petrov. Petar vidi da se to ljudski ne može objasnit da je pred Njim Bog i da je to Božje djelo i kad se pita: “čime sam ja to zaslužio?”, “tko sam ja?”, onda priznaje svoju bijedu i pred Gospodinom se priznaje grešnikom. Čudo je kod njega izazvalo reakciju sličnu kao kod Izaije, da vidi Boga da djelu i svjestan je da on toga nije dostojan, a Isus mu na to upućuje i treći poziv. „Ne boj se! Od sada ćeš loviti ljude“. I oni tada izvukoše lađe na kopno, izvukoše mrežu i lađe i obitelji i pođoše za Njim. To je zadnji poziv u ovom odlomku evanđelja. Bog djeluje tu kao dobar pedagog na način da vidi onu raspoloživost koju ima Petar i apostoli vide tu početnu vjeru i tu vjeru razvija do punine da se mogu potpuno odazvat bez ikakvog žaljenja i okretanja unatrag.

Božji poziv svima nama

Možemo se pitat što ova tema (poziv) ima veze s nama. 99 % posto vas ovdje ima obiteljski poziv, i što ovaj poziv apostolima može kazat vama.

Poziv Božji se ne odnosi samo na duhovni stalež. On se očituje u onom stanju u kojem se čovjek nalazi. Bračni poziv je – isto poziv. Ali unutar duhovnog poziva i bračnog imamo opet stalne pozive Božje. Njih dvoje koji se uzmu iz ljubavi, prepoznali su u tome volju Božju, i Božji poziv da su jedno za drugo, ali Božji poziv je stalno tu upućen po pitanju djece. Nije to samo njihova odluka. Ako su vjernici to je nešto što bi trebali prepustiti Bogu. Doći do toga – „primit ćemo djece onoliko koliko nam Bog kaže“ znači nakon svakog poroda ponovo se otvarati životu i ponovno tražiti i prihvaćati volju Božju. I tu Bog kuša našu velikodušnost. Tko bi se od onih naših starih koji su dobili u obitelji – 10,…12 djece – tko bi to u početku prihvatio? Ali kad dobiju jedno dijete pa drugo i treće.. Svako novo dijete donosi novu snagu novu radost, da se ide naprijed. Može prihvatit također i ako mu Bog ne da djecu. Božji poziv za sve nas je i bolest. Na to ne računamo osim ako planiramo neki crni fond, nek se nađe da imamo i za bolest, … Ako se bolest dogodi tuđom krivicom, ili vlastitom krivicom, da smo imali saobraćajnu nesreću, ili smo je skrivili, pa smo postali invalidi, pa imamo zdravstvenih problema, opet iza stoga stoji Bog koji je to dopustio i koji naše pogreške, postupke i odluke okreće na dobro. Na nama je da se odazovemo, da to nosimo s vjerom da Bog to sve okreće na dobro.

Zato, naći se skupa s vama kad vidimo toliko vas koji imaju zdravstvenih poteškoća, hendikepa, posebnih potreba, to su vidljivi Božji križevi, to nam svima otvara oči na drugu dimenziju života, pokazuje nam da često promašimo u svom postavljanju života. Ono što je najvažnije zaboravimo. Evo Bog nas poziva da budemo jedni uz druge, jer smo pozvani da budemo dio Crkve, a Crkva je njegovo mistično tijelo. On želi da za one najslabije udove skrbimo najviše, da u onima najpotrebnijima najviše gledamo Krista. Krist je u svakome od nas, ali je u njima na poseban način. Zato je važno da u molitvi  tražimo  svjetla da možemo prepoznati Boga u bratu čovjeku. Bez ljubavi Božje, ako nismo oslonjeni na nju, ne možemo ispravno ljubit ni svoga bližnjega, ne možemo pomagati onog tko je u potrebi, ne možemo u konačnici ljubiti ni sebe jer je ljudska ljubav ograničena, i bez Božje pomoći ne može dobro funkcionirat. Zato nas Bog okuplja oko svog žrvenika… zato da nas ojača i da nam dade potrebno svjetlo i snagu i da u svemu pronađemo radost.

Neka zagovor Majke Božje bude uz vas, prati vas u životu, dade snagu i nadahnuća da sve pretvarate u Božju radost.

*Smatrate li da je Hrvatskoj potrebno duhovno osnaživanje i jačanje u vjeri?

Hrvatskoj je neophodno potrebno obraćenje i to na svim razinama od svećenika do vjernika ili je neće biti, odnosno ne će biti više država hrvatskog naroda koji će jednostavno nestati. To se tiče svih nas i ludost je i

kukavština praviti  se da se ništa ne događa.

Prije svega treba jasno razgraničiti grijeh od grješnika kako je upozorio kardinal Stepinac 1941. Rekavši: „Ono, dakle, na što moramo mrziti, nije čovjek nego grijeh. Ako dakle hoćemo da budemo pravi štovatelji majke Božje, i ako hoćemo da računamo sa sigurnošću na Njezin sveti zagovor, bilo za sebe, bilo za obitelj, bilo za našu domovinu Hrvatsku, koja nam je toliko na srcu i čiji su sinovi upravo ovdje nalazili utjehe u teškim danima prošlosti, onda valja da mrzimo na grijeh i opačinu i na sve ono, što nije u skladu sa zakonom Božjim.“

Svatko od nas neka se ispita da li doista mrzi grijeh ili se dao povesti kolektivnom zabludama koje ga veličaju te preko lažnih proroka i političke korektnosti pretvaraju zlo u dobro. Apostol Pavao podsjeća i prekorava u svojoj poslanici. „Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha.“ (Heb 12,4). Ne podcjenjujmo dakle tu borbu, ne umanjujmo je nego budimo spremni i na najveće žrtve jer u njoj nema kompromisa ni tolerancije. Milosrđe treba iskazivati grješniku, a nemilosrdan treba biti prema grijehu i kod sebe i kod drugih.

*Kako to postići?

Za to postići ne treba izmišljati ništa novo, treba se sjetiti Domovinskog rata kada smo pobjedu dobili čudom odozgo preko molitava i junačkih žrtava malenih; treba se ugledati u naše stare i kako su oni uspjeli sačuvati svoju katoličku vjeru i opstati fizički. Treba krenuti od osobne vjere koju treba pretočiti u borbu. Nedavno smo u crnoj kronici imali priliku čitati o slučaju kada se na javnom mjestu muškarac divljački zamalo do smrti pretukao djevojku, a da nitko nije ustao u njenu obranu. Nešto slično se događa i s našim narodom, našom državom, našom vjerom koji se sustavno godinama uništavaju, a pravi odgovori izostaju. Neki kipte od muke i bjesa, neki su ravnodušni, neki prestrašeni, ali svima nam je zajedničko da ne branimo svoje svetinje i ne onemogućujemo zlo provođenjem pravde. Tako se zločinci ne mogu pokajati ni popraviti nego su se razmahali u svom bezakonju. Potrebna nam je politička, ekonomska, medijska, ali i crkvena lustracija kako pokazuju slučajevi pedofilije. Isus je rekao da je bolje biti pogubljen najsramotnijom smrću, utopljen s mlinskim kamenom oko vrata, nego li sablazniti i jednog od malenih (Lk 17,1-3).

Bogu je sve moguće pa tako nas On jedino može izbaviti od stvaranja globalnog paklenog poretka na zemlji od strane grješnih struktura i njihove diktature relativizma. Ali On nas neće spasiti bez nas i zato je važno da svatko od nas čini što može. Masovni otpad od vjere koji se događa na Zapadu i koji je zahvatio našu zemlju urgentan je poziv na radikalno življenje evanđelja i pokora svih katolika u prvom redu nas svećenika. Mi smo sada u ratnom stanju kad se borimo za svoje pravo na postojanje kao katolici i Hrvati, a oni koji se ne bore su dezerteri i izdajice Boga i naroda.

*Što Vam je iduće u planu, što pripremate?

Dovršavam knjigu Hrvatska marijanska pobožnost i Ivan Pavao II. Gospa je bila i jest jedan od temeljnih stožera vjere našeg naroda, tješiteljica, zaštitnica, predvodnica u boju nadasve naša Majka. Tako tajnu svoje neustrašivosti, unatoč svih progona, naš blaženi kardinal sam objašnjava u jednom pismu. „Ako se koji taj čovjek možda čudi, odakle u slabom čovjeku kardinalu Stepincu toliko pouzdanje, mogu vam reći, što i Vi naslućujete u Vašem pismu, da je to od povjerenja u Bogorodicu i Djevicu Mariju, čiji je lik tako čudno isprepleten s čitavim mojim životom. To povjerenje želim i Vama i svim ostalima.“ Po Mariji i s Njom danas, bez obzira što ljudski gledano nemamo šanse, možemo pobjediti zlo i đavla.

*Koje su Vaše božićne i novogodišnje poruke?

Nikada nije kasno ustati i početi se boriti. Iskoristimo stoga Božić, koji nekima može biti i zadnji, da budemo dostojni naših starih koji su umirali kao mučenici i ispovjedatelji katoličke vjere. Ne dopuštajmo nikome da „ubija Boga u nama“ ni medijima ni politikom ni na bilo koji drugi način. Odmaknimo se od vukova prerušenih u ovce i idimo za pravim pastirima koji nasljeduju Krista. Zaštitimo svoje svetinje od svetogrđa pa moćnike i veleizdajice kad dođu na velike svetkovine ostavimo u zadnjim redovima dok se stvarno ne obrate.

Otkrijmo i živimo svoje kršćansko dostajanstvo i vratit će nam se zahvalni ponos što možemo biti Kristovi junaci i svetci, a ne slugani i robovi đavla. Na nama je odgovornost za spasenje duša od vječne propasti u paklu koji se vjerojatno u ovoj našoj kulturi smrti puni kao nikada do sada. Kardinal Ivan Dias, tadašnji prefekt Kongregacije za evangelizaciju naroda, u Lurdu je 2007. Kazao u homiliji: „Borba između Boga i njegova neprijatelja uvijek je žestoka, danas još više nego u Bernardičino vrijeme, prije 150 godin. Jer je svijet strašno zaglibio u močvaru sekularizma koji želi stvoriti svijet bez Boga; relativizma koji guši trajne i nepromjenjive vrijednosti evanđelja;  vjerskoga indiferentizma koji ostaje hladan pred većim dobrima i stvarima koje se tiču Boga i Crkve. Ova borba žanje bezbrojne žrtve u našim obiteljima i među našim madima.

Nekoliko mjeseci prije nego je izabran da postane papa pod imenom Ivan Pavao II, kardinal Krakowa Wojtyla rekao je 9. Studenoga 1976.: „Danas smo suočeni s najvećom bitkom koju je čovječanstvo ikada vidjelo. Mislim da kršćanska zajednica to još uvijek nije u potpunosti shvatila. Danas smo pred konačnom bitkom između Crkve i anticrkve, između evanđelja i antievanđelja’. Jedna stvar je ipak sigurna: konačna pobjeda pripada Bogu i ostarit će se zahvaljujući Mariji, Ženi Postanka i Apokalipse koja će se boriti na čelu vojske svojih sinova i kćeri protiv neprijateljskih snaga Sotone i zgazit  će glavu zmije.“

klikom na link – Pročitaj i 1. dio intervjua

Za Hrvatsko slovo: Kristina Repar

Spazi dvije lađe, a to se Šimunova nađe,
pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja.
Tu sjedne i poče poučavati mnoštvo iz lađe. (2-3)

Kad propovijed njegova minu
On Šimunu reče: „Baci mreže za lov!
Izvezi na pučinu!“ (4)

Odgovori Šimun: „Učitelju,
trudili smo se svu noć!
Ništa ne ulovismo,
ali na Tvoju riječ
opet ću mreže baciti poć!“ (5)

Učiniše tako i gle –
sve ribe uhvaćene gdje bi stale?
Bijaše ih veoma mnogo,
skoro im se mreže razdirale. (6)

Mahnuše drugovima na lađi drugoj
da im pomoć dođu izvuć ribu onu.
Oni dođoše i napuniše obje lađe,
što umalo im ne potonu. (7)

Vidjevši to Šimun Petar
do Isusovih nogu pade.
Grešan sam čovjek Gospodine!
Idi od mene! – govoriti stade. (8)

Zbog lovine riba što su ih ulovili
bijaše se zapanjio on
i svi koji su s njime bili. (9)

A tako i Zebedejevi sinovi,
Jakov i Ivan, drugovi Šimunovi.

Isus reče Šimunu tada
„Ne boj se!
Lovit ćeš ljude od sada!“ (10)

Oni ostaviše sve, te zatim
izvukoše lađe na kopno
i pođoše za njim. (11)

(Prema Lk 5,1-11)

Narod k Isusu hrli da riječ mu sluša
a On na Šimunovu lađu sjeda,
i riječju svojom hrani mnoštvo duša.

Učitelj im nov i znatiželja gusta,
guraju se da bolje čuju
što govore ta božanska usta.

U ribolov duša ovaj Ribar kreće,
evanđelje im naviješta
i put do vječne sreće.

On, koji i mrtve od sna budi
po vodi je mogao hodat da je htio
al običnost tu voli i suradnju ljudi.

Lađa na vodi katedra je njegova
i toj vodi majka ga od sad predaje,
da putnik bude ispod nebeskog krova.

Ne zna Ona što ga sve čeka
al zna da On ići mora
i prati ga izbliza i prati izdaleka.

Zemlji Obećanoj on narod vodit želi
i na tom putu vođa je njihov
što brige njihove i radosti dijeli.

Umorne ribare pozivom iznenadi
i tu, za učenike svoje buduće
on čudesan ulov radi.

Zorna lekcija nad Galilejskom vodom,
o ribarenju novom na koje ih zove
i o posluhu što obilato rađa plodom.

I svatko je od nas dobio poslanje
da upozna svoju vjeru
i da drugima nosi to saznanje.

Uspjeh je u rukama Ribara s neba,
naše je samo da surađujemo s Njim
a On će čudesa činit ako treba.

Razni su načini i mjesta mnoga
gdje se može ribar duša biti,
gdje se može donositi Boga.

Od krizme nam to poslanje traje
da svoju vjeru svjedočimo hrabro
bilo riječju bilo primjerom što se daje.

I nema isprike kršćanima
za ne brigu oko besmrtnih duša
i svaki tu časnu odgovornost ima.

A oni koji svećenički red primaju
preko apostola, dalje, do danas,
i odgovornost veću imaju.

Ako su apostoli prvi njihovi uzori
Evanđelje će navještati hrabro,
I govoriti ono što Isus govori.

Ako od apostola prvih zagovor traže
onda se trude oko poziva svog
i ništa im od duša srcu nije draže.

Al ako im se srce za ovaj svijet veže
bit će im teško pred apostole stat
A pred Isusovo lice još daleko teže.

Ako je tko svećenik time spašen nije
i u čistilište i u pakao može doći
ako ne pomiren s Bogom mrije.

Zabluda je vjerovat u samo sretan kraj,
Zabluda i druge uvjeravat u to –
da svi ćemo jednom doći u raj.

Daj nam Bože svetih svećenika
u čijem srcu prebivaš rado
u čijem srcu živi Tvoja slika.

I dok svijet sebi svoje vođe bira
po školi, po stasu, po glasu… –
Ti nama daj svetih pastira.

Dok svijet viče parole u ime mira
a u stvari navješta Isusu rat
Ti nama daj svetih pastira.

Dok svijet igra kako vrag svira
i kompromise lako radi
Ti nama daj svetih pastira.

A i nas čuvaj od pritajene Zvijeri,
od toga da se suobličimo svijetu
i daj da sve više rastemo u vjeri.

Marijo Majko sviju apostola
daj da budemo uzrok radosti Tvoje
a ne da budemo razlog Tvoga bola.

I poziv svoj im nudi:
„Hajdete za mnom,
učinit ću vas ribarima ljudi.“

(20) Na tu riječ njima upućenu
oni brzo ostave mreže
i za njima krenu.

(21) Pošavši odande, ugleda druga dva,
Ivana i brata mu,
Jakova Zebedejeva.

U lađi su
sa ocem svojim Zebedejem stali
A on ih pozva
dok mreže su krpali.

(22)

I lađu i oca oni brzo ostave​

I za njim pođu.​

(U službu Njegovu svoje snage stave.)

(Mt 4,18-22)

…

Dva umorna lica nagnuta ka vodi
ni slutila nisu
kud ih jedan običan ribolov vodi.

Dok na lađi stoje
i tiho gledaju u dubine
mreže skupa bace
i pogled im na moru otpočine.

A taj prizor sa obale Isus očima prati
želeć ih u ribolovu svom
i svojim učenicima zvati.

Onaj što zna sve ribe kje plove
I sve ljude na svijetu
Hoće ih povest na puteve nove.

Mrežu svoje riječi on baci na nje,
Da ih treba
Jasno im daje na znanje.

Hajdete za mnom! Mirno im kaže
A oni spremno ostave sve
Svoje ribarske straže.

Slušaju ga, nimalo ne dvoje,
Ne pouzdaju se previše
u mreže one svoje.

Glas taj što im srca budi
Obećanje daje:
učinit ću vas ribarima ljudi!

Vjerujuć mu oni idu, a ne znaju kuda,
ne znajuć da će skoro vidjet
Njegova mnoga čuda.

Za njim idu, Njega slijede,
A samo Isus stvarno zna
Koliko ti koraci vrijede.

I drugu dvojicu susreće sada,
braću što u lađi mrežu krpaju
da riba ne propada.

O kako on želi da ne propadaju duše
I da se ni ova dva
na poziv ne ogluše.

Znajući dubine i tih srca dvaju
On i njih poziva
Da Boga bolje upoznaju.

I ostavljaju oni s lađom oca svog
Svoje konce, svoje igle, svoje mreže,
I ne znaju gdje će ih odvesti Bog.

I tako za Njim pođe prva mala družba
U ribolov jedan nov
Što polako postaje jedna sveta služba.

Mrežama svoje riječi i svojih djela
Širit će vjeru o Sinu Božjemu,
O besmrtnosti duše i uskrsnuću tijela.

Na moru života otimat će duše Zlomu
i privlačit ih sve bliže
Učitelju, Bogu svomu.

…

O Isuse, tko li je dostojan za Tobom poći,
Slabi smo i čini se da je uzalud na trud
No ti sve znaš i želiš nam pomoći.

Ribaru do ulova valja se strpiti,
Učiniti što je do njega i ostati miran
A o Tebi ovisi kakav ulov će biti

I mene ljubav za tvoj ribolov veže
U lađi svojoj stojim i čekam
I na Tvoju riječ bacam mreže.

Jedino ako slušam Tvoj glas
U ribolovu Tvom pomoći mogu
I na Te pokazivat kao na Spas.

Često sam samo ko ribar bez lađe
Sa običnom udicom i štapom u ruci
Čekam da Tvoju neku milost nađem.

Hoće li itko zbog pecanja moga
Upoznati bolje i zavoljeti više
Spasitelja svijeta, Boga moga?

O hoćeš li meni na kraju reći:
„Dođi, Tvoj ribolov je bio po mojoj volji,
Uđi u raj, Tvojoj vječnoj sreći!“?

Pomozi mi! Nek me Tvoje milosti snaže
I Ti, Marijo, Majko, pomozi mi
Da činim ono što mi Učitelj kaže.

Tvoje dijete zauvijek želim biti,
A ako me Isus i primio ne bi
Ti me, Majko, svojim zagovorom štiti.

Povedi me Ti ka Sinovu zagrljaju
U molitvi već, a ne tek na kraju
kad mi je poći na sud vječnom Kralju.

Isusovo uzašašće na nebo je povezano s time… Tada jedanaestorica pođoše u Galileju – .. Nije brežuljak nego baš gora. Preko 300… 400 i više metara. I s te gore se ima bolji pogled na svakodnevnicu,  ono što mi u pravilu ne primjećujemo.

Pogled odozgo, iz druge perspektive –  Mi kad dolazimo iz Kaštela, Splita i Trogira ne vidimo stvari iz ptičje perspektive, nemamo dron da promatramo stvari odozgo, nego možemo vidjeti stvari odavde, sa vrha. Odavde vidimo da su naši stanovi, kuće, neboderi, to su na kraju vrlo male stvarnosti. Kad se malo odmaknemo one postaju male, neznatne i zanemarive. Što se više penjemo uvis to one postaju manje. To je također jedna slika: što čovjek više uzdiže duh Bogu, što je više upravljen na njega, to više zemaljske stvai postaju male i neznatne. Vidimo da stvarnost postaje drugačija. Ne možemo ih napustit, obezvrijedit i zanemarit, ali ih moramo stavit u jednu kategoriju relativnosti. Oni imaju privremenu vrijednost, za vrijeme našeg života i one su prolazne, dok je duhovni život ne prolazan i vječan. To je nešto što ono što ulažemo na tom području ostaje za vječnost. Možemo ovdje graditi vikendice i obrađivat polja, gradit kuće, ali  ništa od toga ne možemo ponijet.

I Gospodin kad dođe u slavi kod svog Drugog dolaska sve će to jednostavno uništiti i sve će napraviti novo. Jedino što možemo je ono što izgradimo na ovoj nadnaravnoj stvarnosti, u perspektivi vječnosti. I zato je važno da se svaki dan pokušamo uskaditi s tim našim konačnim ciljem. Da ne dopustimo da ovozemne stvarnosti odnesu prevagu.

Apostoli su poslušali, izvršili su točno ono što se od njih traži. Vrijeme je možda bilo sunčano kao i danas pa su se oznojili putem, ali došli su gore i onda su očekivali što će se dogoditi. I onda se susreću s njim. Taj susret više nije bio isti kao u dvorani posljednje večere, kad su bili u strahu, nisu bili sigurni imaju li pred sobom utvaru, privid… da to nije stvarno tijelo. Nego su svladali strah i čudili su se da im je Isus oprostio, tražio je od Petra ispovijed ljubavi, vidjeli su kad su opipali rane da je to stvarno tijelo, vidjeli su Isusa koji s njima blaguje kod onog čudesnog ribolova, da blaguje ribu skupa s njima koju im je pripravio za doručak, osvjedočili su se,… Duh ne može jesti, ne može piti, duh ne možemo opipat, … To je ono isto tijelo koje je bilo razapeto, mučeno, koje je bilo položeno u grob, ali je to tijelo koje sad ima nove potencijale, preobraženo tijelo, drugačije nego što je bilo, ali isto.

U tome tijelu se vidi Isusovo božanstvo. Ako su apostoli prije imali problema da u Isusu vide išta drugo osim čovještva onda ih je Isus pomalo morao vodit preko svih čuda, primjera života, da je on doista Mesija, prorok, pa onda tek nakon toga Sin Božji, pa su na kraju povjerovali. Bilo im je svejedno teško. Naučili su se gledati ga kao običnog čovjeka. Nakon uskrsnuća oni nešto vide u njegovu tijelu, u njegovoj osobi, što pokazuje da to više nije čovjek kojeg su poznavali, to nije više isti čovjek, imaju mogućnost svojim osjetilima ući u tu tajnu Isusova božanstva. I zato je sad njihov stav sada drugačiji prema Isusu, to je jedan stav strahopoštovanja i bogobojaznosti. Ne pričaju više puno, malo je riječi, oni su osvjedočeni. Padoše pred njim ničice jer su svjesni da imaju pred sobom Boga u ljudskom obličju. I tada neki posumnjaše.

Kako vidimo Boga se objavljuje na razne načine, ali uvijek ostavlja prostora našoj slobodi. Bog može činit razna čuda ali uvijek ostavi prostora da to čovjek prihvati s vjerom, a i da može zauzeti stav nevjere i odbacit. Može se za čuda reć: Čovjek je nesavršen pa to sad ne može objasnit, ali jednog dana se možda za nekoliko stotina, ii tisuća godina znanost će to objasnit što mi sad ne možemo,…  I tako bi mi mogli negirat sva Isusova čuda: kad je uskrsnuo Lazara, ozdravljao slijepe, gluhe, nijeme, sve je to nešto što je neobjašnjivo,… sad je to nama čudesno, ali za to će znanost za 100,… 200,… 300 godina dat jedan odgovor. Kao „moderni Babilonci“ mogu reći za evoluciju – evo prije 2… 3 milujuna godina… a tko će znat šta je bilo prije 2, 3 milijuna godina. Ajde ti dokaži!…  I ako znanost sve može objasnit, pa i čuda za nekoliko godina, – ispada da čuda – nema! I da ono što je Isus činio sve je to onda ljudski objašnjivo samo što još nismo na tom stupnju znanja…

Dakle, pitanje vjere i nevjere je pitanje čovjekove slobode. Ako on hoće nevjerovat Bog mu ostavlja prostora za nevjeru. Ako se on hoće upropastit, Bog mu ostavlja prostora da se može upropastit. Ako hoće završit u paklu jer vjeruje da je „tamo ekipa“ Bog mu daje … Bog se ne nameće silom. I ovdje pred preobraženim Isusom, u Njegovu preobraženom tijelu moglo se vidjet Njegovo božanstvo, ali neki su i tada posumnjali. Vidjeli su da je položen u grob, da je bio sahranjen, i kako sad mogu objasnit da ga imaju pred sobom, da je sad – živ. To je nemoguće.

Mogu kao X. Koji je napisao knjigu o ukazanjima Gospe gdje on tumači da to nisu bila ukazanja Gospe kao što mi katolici vjerujemo, nego da su to bili vanzemaljci koji su koristili svoje posebne sposobnosti i znanja i onda se nama prikažu i uvjere nas u razne stvari. Mogu tako izmiliti neku bajku da se to spustio neki poganski bog, ili da je to nešto drugo, ali ako ne žele vjerovat mogu se povodit bilo kojim pričama. Posumnjali su da je to pred njima Isus, da je to pravi Isus, mislili su da je to privid… ko zna što su složili u svojoj glavi.. Ali Bog im daje slobodu da to mogu činit.

No Isus ih ne tjera od sebe nego im pristupa svima…“Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! „ Tu očituje ono što mu je dano. Ako se prije postupno otkrivao sad im to izričito govori. Da ima svu vlast na nebu i na zemlji.

Mi kažemo da vjerujemo da je Boga svemoguć. Ako vjerujemo da je Isus – Bog onda automatski vjerujemo i da je – svemoguć. Ali evo posvjestimo to sebi, krenimo od te vjere. Vidmo da to ima neke izvedenice. To onda znači da se nemamo čega bojat. I onda sve ono što mi dopusti dogodit e se za moje dobro. Nemam se čega bojat. Ne moram živjet u strahu. Ne moram se dodvoravat, ulizivat, prodavat svoje dostojanstvo zbog obzira, okolnosti, političara i sl. nego mogu biti slobodno ljudsko biće. Ne treba strepiti od ničega. Mi vjerujemo da strukture grijeha idu za tim da koncentriraju vlast nad svijetom, pa kad evo ove agencije koje broje broj super-bogataša iz godine u godinu konstatiraju da se njihov broj iz godine u godinu smanjuje. Ako je prošle godine bilo 64 superbogataša koji su imali imovine kao pola čovječanstva ove gdoine ih je bio samo 32. Broj se prepolovio. Svake godine se smanjuje. Brzo onda možemo doć do toga da nekoliko ljudi ili jedan čovjek ima bogatstvo cijeloga svijeta. Ekonomsku, političku, vojnu moć, sve će imat u svojim rukama. Mogu nas onda natjerat u situaciju da bez čipa nećemo moći ništa kupovati ni prodavati . I onda što u toj situaciji? Ili umrijeti od gladi ili vjerovati – da je Bog svemoguć. Ako je Bog svemoguć onda će nam davat hranu dan za danom, kako je davao Izraelcima u pustinji. Ili ako pusti da umremo od gladi onda je prosudio da je to za nas najbolje. Ako Bog vidi da ćemo u nekoj novoj situaciji postati izdajnici i Jude, onda bolje da umremo od gladi. Umrijet ćemo onda kao Maksimilijan Kolbe ili neki drugi koji su umrli baš od gladi .. to je jedna svjedočka, mučenička smrt. Možemo biti ponosni. Ako je Isus dana sva vlas na nebu i na zemlji  onda se ništa ne događa mimo njegov volje .. sve ono što pogani čine protiv Boga a oni vode ljudsku povijest. Bog to dopušta i preko zlih nauma on čini jedno veće dobro. I u konačnici se svime time služi za naše spasenje.

Ako znamo da i mi postajemo sve bezbožnija sredina i da se sve više progoni naravni moral i kršćanski moral Bog i to dopušta da što više ljudi se osvjesti i progleda, da vide što se događa. Vidimo preko „Hoda za život“, preko prosvjeda protiv Istanbuske konvencije, da se ljudi bude… ali da nije bilo ovih situacija ne bi imali ni ovu manjinu. Dogodilo bi se ko sa Bosnom („Bosna šaptom pade“), nestalo bi nas a da nitko uopće nije registrirao da se to dogodilo i da smo preko noći postali potpuno bezbožan narod.

Ovako je ostalo jedno stado malo, stado izabrano, koji će sačuvat vjeru i prenositi na sljedeće naraštaje sve dok se Bogu ne svidi da dovrši sa poviješću ovoga svijeta, i da dođe u slavi, da se obračuna sa zlikovcima, i da sruši sve strukture grijeha, i  da sruši diktaturu relativizma i ne-relativizma, i da uvede Božji zakon koji će vrijediti u svakom segmentu života. Ono što nam je činiti u međuvremenu nije samo da se ne bojimo, da se držim ove vjere, da je naš Bog svemoguć, da je naš Bog pobjedio zlo, pobjedio svaki ljudski obzir, nego da i činimo što možemo i djelujemo na spas duša. Zato Isus kaže: „Pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!“ i “učeći ih čuvati sve što sam vam zapovijedio“. Znači, otići iz svoga okruženja, otići iz svoje zatvorenosti, iz okrenutosti samo na sebe, i primjetiti druge i prijetiti njihove potrebe.

To mogu biti ljudi iz naše sredini, ne moraju to biti misije preko granice, državne. „Učinite ih mojim učenicima!“ Što to znači? Kako ćemo ljude koji su bezbošci učiniti kršćanima? Tu se treba pokazati da je ljubav domišljata. Teba ih dovesti do toga da povjeruju da je Krist jedini Spasitelj. A onda kad to prihvate onda im možemo pomalo davati poduku, podučiti ih, da usvoje u potpunosti kršćanksi nauk i da postanu kršćani. I onda ako su usvojili kršćanski nauk onda ih možemo krstiti.

Možemo reć da je naša prva dužnost evangelizirati one koji su samo po imenu kršćani – da budu stvarni kršćani. To je ova nova evangelizacije o kojoj je govorio Ivan Pavao II, koja je danas nama potrebna. Obraćenje onih koji drže da su kršćani, a nisu. I tek onda dolazi krštenje, a u ovom slučaju osobno prihvaćanje toga krštenja kojeg du dobili preko drugih.

Zadnje što traži: „Učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ Nije dovoljno samo postati kršćanin nego je potrebno – ustrajati. Potrebno je na temelju svog iskustva da poučimo ljude „… čuvajući sve što sam vam zapovijedio“ – Nitko nam ne može oteti niti dio vjere. Polog vjere nam je dan u cjelovitosti i ne možemo dopustiti niti svećeniku, niti kateheti, niti biskupu, kardinalu, pa čak ni papi da nam oduzmu niti jedan dio vjere.

Evo sad bi neki  htjeli izbacit neki dio iz vjerovanja. I ako su pederi danas moćni, i ako vladaju u mnogim zemljama svijeta, do te mjere da se zabrani prodavanje Biblije, jer Biblija sadrži djelove koji su protiv homoseksualca – ne možemo mi zbog toga izdvati nove Biblije gdje takvih djelova neće biti. To je krivotvorenje svetog Pisma. Ako nam oni to zabrane izdavat ćemo u drugim državama. Ako nam zabrane i u drugim državama – onda ćemo izdavat ilegalno, ako nam i to zabrane onda ćemo učiti Bibiju napamet. I onda ćemo je prenositi napamet. Tu nema kompromisa. Ako mogu kapitulirati pojedinici i ako može kapitulirati većina, mi se ne možemo pokrivat s njima, pastirima, ne-pastirima i sl. Svatko će osobno odgovarati za svoju vjeru – koliko je ostao stamen i postojan u vjeri koja mu je dana. I tu je velika opasnot. Tu mi stojimo i padamo.

Zato učimo iz svoga iskustva kako ostati postojan, ne dopustit da nam tu vjeru rasprodaju na akcijama, da nam tu vjeru kompromitiraju sa kompromisima, ne možemo dopustiti da nam tu vjeru prostituiraju i da se dodovaravaju raznim političarima…    sačuvati cjeloviti polog vjere… ostati katolici…

Zato je potrebno da iskoristimo ovo vrijeme slobode koje još imamo, da usvojimo što više Svetoga Pisma, učiti ga na pamet, da usvojimo što više katekizma, da ne dopustimo da nas itko dovede u pitanje, o pologu vjere. To je ono što čini nas kao vjernike. I onda je potrebno to stavljat u život.

Isus ne govori kad su progonstva – ne mojte evagelizirat. Apostolat je put. To je kao da se netko odluči na brak i u tom braku odluči da neće imati djecu. Tada taj brak nije valjan. Ništavan je od početka. Tako ako je netko odlučio postati kršćanin, primiti sve sakramente, ali ne radit ništa na apostolatu, jer to sad nije popularno, nije politički korektno, jer se to zove prozelitizam, jer se na to gleda neugodno i slično onda ne mogu postati kršćani. I ne može se spasiti. Kratko i jasno. Njegovo je onda krštenje nevaljano. On je sam obezvrijedio svoje krštenje.

Zato je važno vidjeti da je sastavni dio našega poslanja, našega identiteta, da širimo vjeru. Bez obzira jesu li okolnosti dobre ili loše. Ako su loše bit će veće milosti i onda ćemo u tim okolnostima uz Božju pomoć moći činiti više. Ništa nas ne može u tome omest.

U konačnici on kaže: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!“ On je svemoguć i On nam garantira da će ostat sa svakim od nas svaki dan. I to znači ako si u braku i imaš ženu muža i sl. onda se nemaš šta bojat sa svakim novim djetetom. Bog će biti s tobom u sve dane tvog života. Neće dopustiti da niti jedno dijete umre od gladi. Ja ne znam da je u zadnjih 50 ili 100 godina u Hrvatskoj neko dijete umrlo od gladi. Čega se onda bojiš? Čega se ja kao svećenik moram bojati kao svećenik ako govorim stvari koje nije ugodno čuti? Koje svijet ne želi čuti? Ako je Bog s nama mi smo s njime i i činimo ono što nam je povjereno…  Hoće li to nekom biti ugodno ili neugodno to je njegov problem. A mi činimo ono što nam je dano. A ako tu zakažemo može nam se dogoditi ne samo kao Petru  da dovede u pitanje svoje spasenje, nego nam se može dogoditi i kao Judi da sami sebi presudimo i osudimo se na propast.

Neka nas prati zagovor majke Božje da ostanemo postojani u vjeri i ponosni na svoju vjeru. Amen

(propovijed, 27.5., don Josip Mužić)

Titule nisu bitne kao što je bitno biti DOBAR SVEĆENIK. Naglasio je don Jozo na početku emisije “Agape” kad ga je fra Mario upitao po čemu bi volio da ga se sjećaju nakon smrti… (…) A što to znači “biti dobar svećnik?” (…) Najlakše bi bilo reći da je dobar svećenik – svet svećenik. No to nije lako. Po čemu ćemo znati je li netko dobar svećenik? Je li netko dobar svećenik vidimo po tom stavlja li Boga na prvo mjesto, je li čovjek molitve, kako slavi euharistiju…  kako pristupa ljudima, traži li tu duše ili veze ili nešto drugo…

• Na pitanje: Kako ste vi postali svećenik? Je li to zaslužan studij u Rimu?

Ne baš. Don Jozo priča kako je u Rimu susreo sa lošim primjerima (i u Rimu se može izgubiti vjera… ) Preokret od tradicionalne vjere dogodio se prigodom dočeka jedne Nove godine, u jednoj garaži gdje je don Jozin poznanik u ponoć zaustavio glazbu i rekao – “a sad molimo krunicu!”… Vidio sam to kao čin hrabrosti…  Kasnije sam išao razgovarati s tim momkom… Vidio sam da taj momak stvarno drži do predbračne čistoće, da se bori, da je protiv pobačaja, da tu nema kompromisa…

• Zapravo, mladi bi i danas slično reagirali samo im treba ponuditi tako nešto – komentira fra Mario…

Da. Mi smo se naučili podilaziti drugima, a vidimo da su nam crkve sve praznije. Zabijamo glavu u pjesak jer ne želimo to vidjeti.

• A crkve su postale prazne jer smo se dodvoravali…

Mi se bojimo ZAHTJEVNOSTI. A moramo biti zahtjevni. Jer ako nismo onda smo kao sol koja je obljutavila.

Bio sam u Rimu u bazilikama, kao što je Lateranska bazilika,  u koje može stati nekoliko tisuća ljudi, običnih dana na misi bude 10… 15 ljudi… Srce ti se para kad to vidiš… jedna atmosfera  groblja…  To je crkva koja nestaje… Naši ljudi ne misle kad odlaze u inozemstvo što će biti s njihovim duhovnim životom… što će biti s njihovom djecom… Postat će pogani…

(…) Možete li se prisjetiti da ste mogli kazati ja zbilja znam komu vjerujem…

o svećeničkom pozivu) kako je to dalje išlo?

Kad sam tako pošteno postavio stvari sa sobom: Ako taj moj poznanik može tako živjeti vjeru  – mogu i ja, ako hoću!  A što to znači? Meni su glavni problem bile žene, djevojke, tj. življenje čistoće. Osobnim silama to ne mogu postići, ali mogu učinit koliko je do mene. Mogu izbjegavati grešne prigode, mogu moliti za tu nakanu, I pustiti Bogu da čini ostalo. I nakon nekog vremena shvatio sam da mi je Bog dao snagu da to mogu. I da ostanem na tom putu.

I eto još sam, Bogu hvala!

• I kako onda svećenik. Gdje se ta priča probudila…?

Najprije sam završio civilni studij iz filozofije, doktorirao, onda sam vidio iz rada s ljudima kao laik, da me to ispunja više nego brak. Imao sam tada jednu ozbiljnu djevojku  i vidio sam da se s njom mogu nać i vidjeti u braku i kao otac obitelji … ali to mi nije do kraja zadovoljilo srce. Raskinuo sam tu vezu i onda se odlučio za svećeništvo. Odlučio sam da to neću nikom govorit dok to ne provjerim u praksi. Upisao sam teologiju u Rimu kao vanjski student. Gledao sam mogu li se nositi sa svojim manama koje vidim sada izbliza… I onda sam vidio da uz molitvu – mogu. …

Kad sam završio teologiju rekao sam biskupu da bih htio biti svećenikl On me poslao u bogosloviju u Španjolsku da završim drugi doktorat iz teologije I ujedno završim bogosloviju. I tako sam se vratio. I zaredio me Ivan Pavao II. To je bilo 1992. Prošle godine sam slavio 25 godina. Tada je bilo ratno vrijeme tako da nisam imao mladu misu. Naš biskup je savjetovao da se tada ne slavi jer smo bili u ratnom vremenu…

• Mogu li reći da dolazite iz malo neobične obitelji. … Nešto o ocu… Što ćete o njemu pamtiti? …

Oca ću pamtit najviše o tome da je živio protiv struje.

Moj dida je bio seljak. I otac je želio živjeti bolje nego njegov otac. Završio je pravni fakultet da se ekonomski osamostali. Njegova ljubav je uvijek bila povijest. Otišao je u prijevremenu mirovinu I posvetio se pisanju. Bez podrške institucija. (I dan danas piše). Vidio sam tako da se čovjek može sam izborit za svoje mjesto pod suncem.  U vrijeme komunizma on je bio drugačiji, a danas u vrijeme demokracije neki nemaju hrabrosti iskoračiti… I reći ja imam izdvojeno mišljenje… taj mentalitet vazalski je ušao duboko u psihu našeg naroda i povezao se s oni strahom koji su nam stotinama godina utjeravali u kosti i teško je iz toga izići. Ljudi su se naučili prodavat i prodaju se na žalost i danas.

• Jeste li nekad razočarani u neke ljude koji će možda javno reći da su vjernici, koji javno beru plodove kršćanstva i demokršćanstva, a onda zataje kad je ključno?

Nisam razočaran nego ogorčen. Otkako sam se vratio u Hrvatsku bojkotiram sve hrvatske medije jer smatram da su to okupatorski mediji, u smislu da ne žele dobro svom narodu i da uništavaju taj narod psihološki. I da bi očuvao svoju psihičku ravnotežu postim od dnevnika,  od emisija na hrvatskom radiju. .. Dakle gledam samo portale i ako mi dođe novina što mi se sviđa prolistam, ali ne želim potrošit ni centa za novine i podržavat neprijatelje Hrvatske.

• Vidjeli smo i sada kako su mediji u Zagrebu ne samo pristrano nego nastrano, naruče ankete s ljudima koji su zbunjeni, namjerno su se izbjegavali intelektualci, profesori kako bi se sve prikazalo kao gomila zatucanih “klerofašista” i sl. Je li to bolesno?

Da, zato sam i koristio tešku riječ: OKUPACIJA! Mi smo za vrijeme komunizma znali da smo pod tuđinskim jarmom, pod bezbožnim komunističkim ideologijama, a mi danas dopuštamo da nas mantaju, vuku za nos, u ime “ hrvatstva”, “demokršćanstva”, i sl. To su sve floskule i prazne priče. Iza toga nema nikakva sadržaja ni pokrića nego su to uglavnom prodani ljudi, prodane duše…

• Požeški biskup Škovčević je rekao da je možda nedostatak evangelizacije doveo do toga da mi danas moramo biti protiv nekih stvari. Kako danas prenijeti poruku kad se zazire od svega što je Isusov nauk?

Najprije bih podsjetio da je i za vrijeme komunizma, nadbiskup Franić, rekao da moramo ljubit ateiste, a borit se protiv ateizma. To vrijedi i danas. Ali moramo osuđivat izdaju i borit se protiv izdaje. To je ono što uništava naš narod. Međutim što se tiče onog što je rekao biskup Škvorčević – nije pitanje evangelizacije prema takvim ljudima, nego je urgentije pitanje –  kako sačuvati one zdrave snage koje imamo u Crkvi. Tko se bavi njima? Zašto bi se mi bavili onima koji su svojevoljno izašli i sustavno rade protiv Crkve. Mi moramo molit za njihovo obraćenje. Ali ako se ne pozabavimo zdravim ljudima onda ćemo izgubit i to. I neće nas bit više. Trebamo onu zdravu jezgru čuvat i posvetiti se tim ljudima kojima je stalo do vjere, kojima je vjera na srcu, …

• Hoćete reći da je promašaj onaj pastoral – ovo je stado svakako naše, a onda se nekim čudnim naukom pokušati dodvoravati svjetini…

Izdaja nije samo od vrha. Izdaja je i od baze. Pa ako gledamo i naše obitelji. Smanjimo se broj djece 3, 4 puta. Ne radi se o manje plodnosti nego prije, nego ljudi ne žele imati djecu. Znači, koriste kontracepciju i žive u grijehu. Čine pobačaje. Čine ubojstva. I tko to govori na našim misama? I tko to govori od naših svećenika? Ljudi se uljuljaju u svoj grijeh. I nadodaju druge grijehe. (Jedan primjer: Djevojka je morala izići van iz svoje sobe jer su joj roditelji tako rekli – a to je postala soba za njihova ina koji se vratio iz Irske sa djevojkom da bi oni tu mogli spavati skupa. Nekad je takvo nešto u katoličkim obiteljima bilo nezamislivo.) Danas naše obitelji rade kompromise koji su stvarno nepojmljivi. I  tko na tom radi? Tko o tom govori?

• Čini se kad svećenik govori javno da ne mogu na pričest oni koji žive nevjenčano da kažu: Koji je ovo… neki zadrt?!

Mene su jednom  napali u Međugorju kad sam rekao da i u braku postoji krivo korištenje seksualnosti. Dakle, ako nema teških i ozbiljnih razloga, kako kaže ‘Humanae vitae’, roditelji ne mogu izbjegavati začeće. Inače su u grijehu, imaju KONTRACEPTIVNI MENTALITET i čine grijeh. Onda mi je jedna osoba nakon mise pristupila i rekla da kako se ja mogu mješati u postelju, u odnose između muža I žene. To je nauk Crkve. I ako o tome ne govorimo, a većina našeg naroda u tome griješi – onda mi činimo GRIJEH PROPUSTA. I zato ćemo mi odgovarati pred Bogom.

• Zašto nemamo jasniji, nedvosmislen govor. Isus je uvijek govorio jasno, govorio u prispodobama, da nitko ne bi bio u zabludi, a danas kad se iznosi nauk katoličke Crkve nekako je to sve u rukavicama, uvijeno, pusti zarezi, ograde, ispričavanja…

Tu bi se mogli služit onom sintagmom pape Benedikta XVI koji je rekao da vlada “diktatura relativizma.” Ta diktatura relativizma ne vlada samo preko političkih struktura i ekonomskih, nego i preko razmišljanja običnog naroda. Mi smo svećenici izdanak toga naroda. I svećenici, da bi bili u dobru sa svojim stadom, da se ne bi kačili s ljudima puštaju stvari i ne govore o nekim stvarima koje je neugodno čut.

Zahvaljujem Bogu što nisam nikad bio župnik. Pitam se koliko bi po savjesti  mogao vjenčati ili krizmati one koji za to pitaju…  Jer ako 90%  naših krizmanika nakon krizme ne dolazi više na misu znači nisu spremni za krizmu. Ja bi ih barem 80%  njih trebao reći: Nisi spreman, ne mogu te pripustiti za krizmu! A mi pustimo da se nikome ne zamjerimo.

• Ne ulaze u kršćansku zrelost, nego izlaze iz Crkve.

Tako je. A zašto bih ja bio pogrebnik duša? Zašto biti sudionik toga?

Zašto bih vjenčavao ljude gdje vidim da nema nikakvog uporišta da će taj brak uspjeti i gdje oni nisu dozvolili da naprave ozbiljnu pripravu…

• Ali oni kažu: mi se volimo!

Meni je jedna moja rodica koja živi u Njemačkoj tražila da je vjenčam. Rekao sam: U redu. Dopusti da upoznam  momka.   Dođi na duhovni seminar, dođi na hodočašće u Međugorje ili negdje drugdje, dođi na razgovor sa mnom tri četiri puta i onda možemo pričati o vjenčanju.

Ona je rekla: Nemam ja vremena za to, naći ću ja drugog svećenika koji će me vjenčati bez da me išta pita. A nisam joj bio na vjenčanju. A šta ću…?

• Hoćete reći: Moramo imati principe.

Tako je.  I držati do onoga što nam je Bog povjerio.

• Problem je što će takvi reći: A ja ću već naći nekog svećenika…?

Pa nek nađe. Ali ja nisam sudionik u tome.

Ako mi imamo ljudi koji će se postavit principijelno mislim da se odatle može krenut. Ti pojedinci mogu mijenjat kvalitetu.

• Kako danas postupati prema onima koji žive kao da su u braku, konzumiraju spolni život, a onda dođu na vjenčanje u Crkvi – na što to sliči? Što s tima koji žive zajedno prije braka, godinu, dvije, (ili jedan dan, nije važno… )…

Ajmo se vratit korak natrag. Ako oni žive tako zajedno da li oni dolaze na pričesti? Jesmo li to provjerili? I u tom slučaju – mi smo ih dužni vratiti. Kako što smo dužni uskratiti pričest političarima koji podržavaju zakone koji su protiv života. Dok javno ne opozovu svoj pristanak i ne pokaju ne možemo im davati pričest.

• A zašto ih se ne vrati? Oni dođu pred mene, pred biskupa, kardinala… a trebalo bi ih vratit…?

Trebalo bi ih vratit. Tako je. Tu je evanđelje jasno. To obavezuje svakoga, i biskupa i kardinala i papu.

• I tu se zloupotrebljava ona rečenica: “Tko sam ja da sudim?” A pod tim se misli – Činite što hoćete!

Kad bi se mi odrekli suda, onda bi se sveli na razinu životinja. Poživinčili… Ako Bog traži dag a ljubimo svim svojim snagama I izričito spominje razum. Znači mi svoj razum moramo koristiti. Moramo znati šta je dobro, šta je loše. Nećemo suditi čovjeka, ali ćemo suditi grijeh. Grijeh se mora javno prozvat i sudit, bez ikakvog dvoumljenja.

• Malo ćemo pričati o jednoj vašoj knjizi koja nosi zanimljiv naslov: “Rat protiv čovjeka”. Što ste htjeli s tom knjigom… Rat protiv kojeg čovjeka?

Krenuo sam od toga da pokušam opisat patnju djece u našem vremenu. Njihova patnja je najbolji pokazatelj kakvo je zdravstveno stanje našeg vremena. Ušlo je u mentalitet, u način razmišljanja da mi živimo u najboljem mogućem vremenu. Ako živimo u vremenu tehnološki naprednijem mislimo da živimo najbolji mogući život i onda automatski NE razmišljamo KRITIČKI o onom što se događa.

Ozakonjenjem pobačaja dobiva se zbroj od oko 53 milijuna pobačaja službeno godišnje (po svijetu), ne računajući one koji se događaju ilegalno, preko spirale koja također djeluje abortivno i sl.

Broj je daleko veći. Ako računamo to vrijeme od ozakonjenja, onda je to 2-3 milijarde ljudi koje smo ubili (!) I nitko ne osjeća grižnju savjesti. Nitko se ne kaje. A gdje smo mi to. Mi imamo okrvavljene ruke. To je krv koja stoji na tim osobama, a neki nisu ni svjesni da su počinili ubojstvo.  Mi ih pripuštamo pričesti, sakramentima…  I čudimo se zašto ljudi otpadaju od vjere.  Pa otpadaju od vjere – zato što je njihov praktični život potpuno bezbožan. Oni ne računaju na Boga, računaju samo na svoje snage.  Jasno da se onda sve više udaljavaju…

• Očito takvo čovječanstvo ne može naprijed kad je nogama na krvi nevinih.

I sam sam se zaprepastio kad sam vidio te brojke i što se danas sve radi sa djecom…  Mi, dakle, živimo u najmračnije vrijeme u ljudskoj povijesti. Nikad se nisu prinosile tolike žrtve djece kao danas. Nikad tolike patnje.  A koje se sve eksperimente radi na embrijima, koji nisu pobačeni, nego su ih pustili, nisu ih registrirali, pustili su  ih na životu pa eksperimentiraju na njima (kako mogu živjet bez jednog plućnog krila, kako mogu ovo, kako ono…), I nikomu ne odgovaraju za to. Kinezi su došli do toga da tkivo embrija pomlađuje organizam i onda od embrija rade tablete, organiziraju prodaju embrija, da ljudi mogu od ‘toga’ pripravljati juhe…

I druge stvari da bi se oni pomladili. To nema usporedbe s onim što su radili asteci i sl. Ovo je daleko teže i sofisticiranije nego što je to bilo ikad u ljudskoj povijesti.

Srednji vijek nije nikakav mračni vijek. To je floskula koju su nam nametnuli. Srednji vijek je najsvjetliji vijek koji smo ikad imali u našoj povijesti.

• Ali stalno neki prigovaraju: Neće nas Crkva vraćat u srednji vijek. Ja sam isto mišljenja: “Dao Bog da smo u srednjem vijeku!”

Oni nas stalno žele držat u nekom kompleksu manje vrijednosti. I kao Hrvate i kao katolike. A Mi smo budale zašto to dopuštamo. Zašto ne vratimo svoju samosvijest i svoj ponos? Od toga trebamo krenut.

• Narod je zbilja ispranoga mozga… Servira nam se lažna informacija… gosti koji pitaju ciljano, zna se što se želi… Ljudi s vremenom tome počnu vjerovati. Neće vjerovat vama ni meni, nego će reći: “Vidio na televiziji… “ To je ono što vrijeđa razum.

To vrijeđa razum, ali mislim da istina prije ili kasnije iziđe na vidjelo i ona odnosi pobjedu. I mi moramo ostati uz istinu bez obzira što som svedeni na katakombe. U medijskom planu, a i u političkom planu.

• I znati pretrpjeti za nju…

I znati pretrpjeti …  i znati ostati u zapećku da se za tebe ne zna.

• Evo već nam najavljuju da bi novi zakon o pobačaju trebao doći u javnost i stalno se šapuće da će čak biti “konzultirana” i Crkva. Je li to normalno da u zemlji gdje se većina izjašnjava da podržava nauk Katoličke Crkve… da se ona samo konzultira…  dakle, “konzultirat ćemo hoćemo li nekoga ubit!” Smiješno.

Ako krenemo od onoga da je papa Ivan Pavao II govorio o grešnim strukturama, ne moramo o grešnim strukturama razmišljati samo internacionalno, međunarodno… nego možemo razmišljat i u našim okvirima nacionalnim. Mi imamo grešne strukture ako podržavaju takve zakone. I kako se tu boriti? Moramo biti svjesni da tu NEMA KOMPROMISA.  Moramo držat svoje i imat na umu da mi nismo većina. Mi smo većina na papiru. Dakle, mi smo manjina. Progonjena manjina. Onih koji žele živjet kao katolici ima možda 5%,… 6% u Hrvatskoj… I to je, po meni, prava dijagnoza.

• Što biste vi da vam dođu predstavnici vlasti razgovarati o pobačaju…

Nemam šta razgovarati. (f MK: Ja kažem – dvije rečenice su dovoljne… I gotovo)… Tako je… To je kao da mi neki sotonist dođe razgovarati o nekom ekumenizmu. Koji ekumenizam ja mogu imat sa sotonističkom crkvom? Nikakav. Tu nema razgovora.

• O pitanju Istambulske konvencije, o predstavnicima vlasti i Crkve… Fra Mario Knezović: Po mom mišljenju predstavnici Crkve njih nisu  trebali uopće ni primat (predstavnike vlasti) … jer se službena izjava biskupske konferencije ne želi slušati…

Mislim da je službena Crkva odradila svoje sa svojom službenom izjavom. A onda medijska borba – mislim da spade više na laike. Jer oni su osposobljeni, znaju kako će se s tim nosit, kako će se borit. Mi svećenici, na žalost, nismo dorasli tome. Naše je prvo da se bavimo onim duhovnim, a ako ovdje nismo osposobljeni da to – prepustimo laicima.

• Događa se da se ta dobronamjernost biskupa zlorabi, kao što se dogodilo u slučaju nadbiskupa Puljića, a on je rekao da nema zaokreta, on je protiv Istambulske konvencije u paketu, jer nosi sa sobom rodnu ideologiju…

Sjećam se kad sam 1991 bio u Španjolskoj, pa su me zvali na Španjolsku televiziju da govorim o ratu ovdje, onda mi je moj duhovnik tada savjetovao: “Provjeri, informiraj se – tko te zove?! Ako vidiš da će on biti objektivan i dobronamjeran onda ajde, ako ne – onda ćeš napraviti više štete nego koristi.” Doći u neku emisiju kao što je bila “Latinica” to unaprijed znači da se stavljaš u gubitnički položaj. Nemoj ići u takvu emisiju.

• O pojmu “eugenika” o kojoj ima riječi u knjizi “Rat protiv čovjeka”…

Ne događaju se slučajno patnje djece, pobačaji i sl. Ona je došla na za glas posebno za vrijeme nacizma…  Sve one koji su defektni ,bolesni, retardirani, … “njih treba eliminirat”. Pravit jednu selekciju i stvarat pravit jednu bolju rasu. Tako i smanjenje siromašnog siromaštva jer se smatra da oni nisu uspjeli, da u manje sposobni i da njih zato treba eliminirat. A onda povlaštenu kastu, elitu, njih treba podržavat da se između sebe razmnožavaju tako da se između njih profilira neka nova rasa.

• To je dakle po vama jedan novi rasizam koji se lijepo u rukavicama obavlja… Zašto se o tome ne čuje u javnosti? … Želi se dakle izbrisati sa lica zemlje oni koji su ne produktivni, koji su invalidi… a sve u ime ljudskih prava.

Mi moramo krenut od istine. Ako priznamo sebi da smo manjina, ako priznamo sebi da smo medijski OKUPIRANI onda mi možemo ispravno postavljat stvari. Ako ne, uvijek ćemo živit u iluziji: ja ću tu nešto učinit ako se malo dodvorim ovome ili onome. Nema tu dogovora. To je izgubljena bitka od početka.

• I što možemo učiniti da dođe svijet do ljudi koliko se važno boriti za nerođenu djecu, za bolesnu djecu, za djecu koja imaju poteškoće u razvoju, …

Mi se u biti boreći za njih borimo i za sebe. Jer svi ćemo mi doći situaciju da ćemo najvjerojatnije bit bolesni, da ćemo umirat i pitanje je što će onda s nama činit? Oće li nas smatrat da smo u kategoriji onih koji idu pod eutanaziju. Ako dopustimo da se uništi ova naravna podloga mi nemamo šanse da opstanemo kao vjernici.

Mi vidimo slučaj da se jedan Nathanson koji se izborio , koji je napravio onaj film “Nijemi  krik”. On je bio jedan od onih nekoliko borili I izborili za legalizaciju pobačaja u Americi, a onda se obratio kad je vidio istinu u tom filmu kojeg je snimao i onda je postao ‘pro-life’ pobornik za život. Ali onda sudjelujući u prosvjedima u manifestacijama za život došao do vjere i postao vjernik.  Tu imamo slučaj da od pravog činjenja dolazimo do pravog vjerovanja.

A mi imamo situaciju da su većina naših vjernika teoretski vjernici,  ali u praksi žive kao pogani. I onda se događa da se i ta praksa malo pomalo mijenja.  Pomalo se odriču jedne po jedne vjerske istine i postaju gori pogani nego drugi…

• Ali moramo reći da je tu Crkva malo pokleknula… znamo da je bio pritisak da se Nijemi krik ne prikazuje , mediji su rekli da je to gnusno, grozno vidjeti kako se kliještima, škarama, kidaju dijelovi tijela nerođenog djeteta i vrlo rijetko je sad vidjeti “Nijemi krik” I na tečajevima za brak.

Pa činjenica je da nam tu fali solidarnosti. Jedna vjeroučiteljica u našoj nadbiskupiji bila je prozvana što je prikazala srednjoškolcima “Nijemi krik” . Nju su mediji razapeli. Svi drugi vjeroučitelji, svećenici, laici, ostavili su je na cjedilu i ona je psihički oboljela i povukla se sa posla. Mi takve stvari ne smijemo dopustiti, a na žalost dopuštamo. Gdje je ta naša solidarnost? Možemo se učit od židova. Oni imaju razne međunarodne organizacije. Ako netko nešto progovori loše o židovima oni će intervenirat i tražit će da se to ispravi. Borit će se za čast i dobro ime svoga naroda. A mi nemamo ni kao katolici dovoljno solidarnosti da zaštitimo jedni druge.

• Nema solidarnosti ali ni i aktivizma. Koliki šapuću, možda I večeras, trebalo bi ovo ili ono… a kad im kažeš iziđi barem na ulicu, iziđi na ulicu, ponesi sa sobom krunicu, nema ih nigdje zbog nekog interesa i kompromisa…

Zato mislim da je veliki znak buđenja to što smo počeli izlaziti na ulice, kao vjernici I kao domoljubi. Zao jer to razbija one mentalne okove koje imamo . Ljudi dolaze k sebi I vide da mogu dati svoj doprinos i da se stvari mijenjaju. I promijenit će se.

• Izlaziti na ulice pa makar nas polijevali… kao u Zagrebu kad su polijevali s prozora procesiju. I za vlast je sve satira kad se napada Crkvu, a kad se bilo što progovori protiv ljevičarskih udruga e to je nasilje…

Ja sam bio na oba ova prosvjeda protiv Frljićeve predstave koja je bila bogohulna I tako nešto bogohulno se nikad nije izvelo u Splitu. Meni nije posebno stalo do kazališta, ali nikad neću prijeći taj prag dok se tu ne da neka molitva zadovoljšitine i egzorcizam da se u to kazalište može ući…

• “Malo je takvih stavova” – govori fra M.K. A onda pita don Jozu je li zakinut u javnosti zbog svojih izravnih stavova gdje govori kako Isus hoće, a ne kako odgovara svijetu? Primjećuje da ga možda zato i ne zovu baš u emisije…  i pita je li možda zakinut u nekom napretku zbog iznošenja pravog nauka Crkve?

Don Jozo odgovara da vjerojatno jest, ali ne misli graditi karijeru, niti crkvenu niti kakvu drugu, te da se na to spremio. Djeluje kao dijecezanski svećenik, i kao takav spremio se da djeluje sam, slobodno, a ne u zajednici koja će ga uvjetovati, tražiti određene kompromise…

• Što je to masonstvo i tko su to masoni?

Najkraće rečeno, to je tajna organizacija koja je nespojiva sa pripadnošću Katoličkoj Crkvi. Onaj tko uđe u masoneriju automatski sam sebe izopćuje iz Katoličke Crkve. Dva su razloga.

Jedan je kad se stupa u masonstvo daje se prisega poslušnosti. Imaju 33 stupnja I malo njih dođe do vrha. To je rezervirano za vrlo mali broj ljudi. Ti u biti daješ prisegu poslušnosti a ne znaš koga slušaš. Koju on konačno ima viziju te organizacije. Već to je nešto što pokazuje da je to nespojivo sa pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Drugo , tu se prolazi kroz razne obrede inicijacije. Mnogi to definiraju kao okultnu infekciju. Kao što vidimo u reikiju da čovjek ima posljedice kad radi inicijaciju, slično tako riskira da mu se to dogodi I u masoneriji. U biti tu potpišemo bjanko mjenicu da se raspolaže s nama I prodajemo dušu đavlu.

• Ali zašto je to tako das u se oni predstavili kao nekakvi humanitarci, ljudi koji brinu o ekonomskom prosperitetu društva, … Ima li toga u nas u Hrvatskoj, Bosni I hercegovini razvijeno… tih masonskih loža

Ima i one se šire. i koliko ja znam (nisam se puno bavio time) pokirli su sve veće gradove, I rekao bih da tu uglavnom ulaze karijeristi, slabići, oni kji se svojim slilama ne mogu izboriti za jedan pošten život pa traže na taj način da tako preko toga dođu kraćim putem do uspjeha, i oni koji su zadrti anti-kršćani. Oni tu ulaze iz ideoloških razloga jer tu vide način kako će se boriti protiv Crkve.

• Dakle članstvo u masonstvu je apsolutno nespojivo sa pripadnošću katoličkoj Crkvi.

Tako je. Apsolutno nespojivo. Tu nema nikakvih dilema. Crkva se tu više puta očitovala. I onaj tko tu uđe sam sebe izopćuje iz Crkve.

• Ali, na žalost ima nekih osoba iz javnog života, koliko je moguće znati iz nekih popisa, I ljudi koji su “aktivni u svojoj župi”, ali su I članovi masonske lože. Kako to nazvati…licemjerstvo?

To je licemjerstvo. I masonu, po definiciji, odgovara da sjedi na dvije stolice. Njemu je masonstvo prvo, ispred kršćanstva. On sije konfuziju i smutnju među narodom. A koliko je do nas je da pokušamo razjasnit i staviti stvari na svoje mjesto.

• Je su li oni toliko moćni u svijetu, ili se njima predaje recimo tako mitska snaga i veličina?… koliko je moguće o tome govoriti…

Pa sigurno, ako oni okupljaju Zapadnu elitu, I jedan dio elite iz drugih krajeva svijeta, i sigurno imaju moć, ali u konačnici mi znamo da moć ima jedino Bog, I sve drugo su ograničene moći koje ljudske organizacije mogu imati. Prema tome nemamo se tu šta bojat. To je onaj poziv Ivana Pavla II “Ne bojte se!” Imamo u Starom zavjetu primjer svetog Ilije koji je pokazao da može biti sam protiv svih i ako je na Božjoj strani a se Bog može s njim poslužit da porazi svoje neprijatelje. Da preokrene povijest.

• Jednom smo u emisji Agape dobili na radiu upit, nakon što je umro Handžeković, njegova osmrtnica je bila potpuno masonska, I onda su me neki pitali – hoće li se on spasiti jer kod njega je bio svećenik. Čudno mi je da je tu bio svećenik, a onda je opet pokopan po nekom masonskom obredu.

Kad se Emil Zola, poznati bezbožnik obratio, onda je on javno istupio iz masonerije, javno objavio svoje obraćenje, I pokajao se. Prema tome, ovo je, po meni potpuno lažna vijest koja je izišla na internetu da je Handžeković postao kršćanin. Kad je saznao za svoju bolest, dvije godine prije svoje smrti, (kad je rekao da ništa ne vrijedi nego slijediiti Krista! – to je bio medijski spin… – primjećuje fMK) … da je to bila istina (a neki su I naši svećenici na to nasjeli) onda bi on u te dvije godine koje su mu bile preostale dao izjavu u kojoj se distancira, pere ruke od masonstva, da kaže da je s tim prekinuo I da je postao kršćanin. TO se nije dogodilo I sudeći prema onom čime mi raspolažemo, on je umro kao mason. Ako je umro kao mason ne znamo je li se u zadnju sekundu pokajao, …

• Naravno, mi možemo moliti da se sve duše spase…

Ne mogu se sve duše spasit, mi možemo molit, ali Bog je ostavio slobodu, I mi znamo po objavama svetaca, I po Isusu Kristu – da pakao postoji I da pakao nije prazan. U paklu, na žalost ima duša.

• Je li malo čudno, što je jedan vjeroučitelj rekao da će se možda prije od njega ateist spasit?

Pa možda on sebe stvarno drži lošim vjernikom ako tako izjavljuje, ne znam, što je pod tim mislio…

• A to je ona teorija Ipak će se Bog za sve nas pobrinuti, Božje milosrđe je veliko, nekako ćemo se spasiti… Meni se čini da to nije spojivo sa pravom vjerom… da je to neka populistička priča.

Tako je – mi smo zaboravili govoriti o posljednjem sudu, o posljednjim stvarima, mi smo zaboravili govoriti o paklu.. To je sastavni dio naše vjere. I ako mi to odbacimo Boga kao Suca onda odbacujemo Boga pravednosti, I onda ostaje samo Bog – ljubavi. Ali to je onda Bog koji onda više nama u sebi nikakve logike…

• Ovaj svijet ne želi slušati govor o grijehu. Evo smo baš nedavno imali susret pastoralni u našoj biskupiji, predavači su bili divni a onda je naš biskup rekao: Divna su vaša predavanja o mladima, ali ni od koga nisam ni jednom čuo “grijeh” da postoji…

Evo mene je u Italiju zvala jedna obitelj da dođem njihovim mladima govoriti, ima njih više obitelji koje bi se skupile skupa, da im govorim o predbračnoj čistoći. A to je ono što mi ovdje ne govorimo uopće. Koliko mi o tome govorimo? Bogu hvala ima danas mladi koji dolaze do toga I žive … (fMK:.. I muče se, pa ako nekad i padnu muče se…) I Bogu hvala da ih ima. Ali mi moramo glasno govorit o tome. Predbračni odnosi su grijeh. I to smrtni grijeh. I ako taka vide na pričest čini svetogrđe. To je nedopušteno. I riskira spasenje svoje duše.

• Mnogi svoje naukovanje žele začiniti krivim interpretacijama papa Franje. Jedni kažu papa je rekao ovako, papa je rekao onako, ali teško se dolazi do izvornog papina govora… Uglavnom se izvan iz konteksta.

Mislim da se ne trebamo bavit s tim što mediji kažu nego čitajmo službeno učiteljstvo crkve, enciklike, čitajmo Katekizam i Sveto Pismo. Sveti Pismo i Katekizam je ono po čemu se trebamo ravnat. Ako čak i papa odstupi od toga onda je papa u krivu.

Ako papa ili biskup odstupa od onog što je zapisano u Svetom Pismu onda je on pogriješio. Nije pogriješilo Sveto Pismo. Ono što nama nedostaje jest da se naši vjernici obrazuju na izvorima, na temeljima – na svetom Pismu i katekizmu.

• F MK prepričava jednu sms poruku: Šta vi imate pričat o Crkvi kad je Crkva izdala i okrenula se za Istambulsku konvenciju? Hvala našem slušatelju, ali on je slušao samo one medije koji su zlorabili izjavu biskupa Puljića…

Da je Crkva i šutjela cijelo ovo vrijeme to ne znači da mi moramo stajat skrštenih ruku cijelo ovo vrijeme. Mi vjernici imamo zdrav razum. I oni koji nisu svećenici vide da je to nešto nakaradno i protuprirodno i dužni smo ustat protiv toga. Ne moramo čekat da nam biskupi kažu: To je loše! Uključi svoj razum I bori se za to da se izboriš za istinu.

• Podijeli na twittteru, iziđi na ulicu, pričaj na kavi o tome…

Ne trebamo uvijek imati neke dadilje, pokrovitelje, tutore… to nema smisla., ljudi Božji!

• To je taj mentalitet gdje smo fascinirani vođama. …

To je jedna kriva klerikalizacija. Mi smo svećenici dužni da dajemo ispravno učenje iz vjere I morala. Na svim ostalim područjima moraju prednjačit I borit se vjernici laici. Mi imamo dobre primjere tu danas. Imamo Marijanu Petir, iz naroda.hr Željku Markić,… imamo takvih ljudi koji pokazuju da se mogu borit…. Mi imamo prave lidere samo ih treba slijedit. A maknimo ove koji ne zavređuju ime katoličko.

… siju kukolj usred žita…

• Malo ćemo o pojmu Antikrist. Što to znači? Je li to onaj koji je izravno protivan Kristu? Je li to neki lažni bog? Znamo da o tome govori Sveto Pismo da se čuvamo Antikrista…

Sveto Pismo govori o antikristima, pisano malim slovom, u množini, i o Antikristu, pisano velikim slovom. Svako razdoblje ima svoje antikriste. U našim okvirima mi možemo antikriste prepoznati u političarima koji promiču bezbožne zakone, to su mali antikristi. Možemo ih prepoznati u zločincima kao što je bio Tito, Hitler, Staljin I sl. Enver Hodža… To su isto mali antikristi. Međutim veliki Antikrist, pisano velikim slovom, to je osoba koja dolazi na koncu povijesti, djelovat će koliko I Isus javno, tri i pol  godine, I jednostavno će biti na čelu cijeloga svijeta. Bit će vladar cijeloga svijeta. I on će tada organizirati globalni progon Crkve. Bog će dopustit takvu jednu stvar da se Crkva pročisti, i sad pitanje je – tko će opstat. Ali takva će osoba doć. Njemu će sotona dat posebne ovlasti, posebnu snagu, on će se pojavit kao filantrop, humanist, da zavede što više ljudi, ali u biti on će biti onaj koji će organizirati najveći progon Crkve.

• Je li to novi svjetski poredak o kojem se govori, New age.

Novi svjetski poredak je politička priprema za pojavu Antikrista. New age je religijska priprava gdje će se silom ili milom objediniti sve religije, I na njihovo čelo će se postaviti Antikrist. Mi imamo procese koji rade na tome da priprave put Antikristu. Ali imamo I druge procese, sad npr. u Rusiji, svaka tri dana se sagradi jedna nova crkva… Oni kažu da nisu imali tako velik preporod kršćanstva od vremena Konstantina do danas. U zadnjih 15 godina sagrađeno je 28 000 crkava.

• O diplomatima u Europi…

Mislim da jedan Putin, Orban ili jedna Poljska sad pokazuju da imamo sada pojave sasvim drugačije… sa kršćanskim pogledom… koji pokazuju da je moguće postavit se drugačije u današnjim odnosima. Taj proces globalizacije nije jedna sveopća sve-vlada nego ima još puno prostora da se tomu možemo othrvat i da možemo živjet drugačije…

• Neki bi rekli pa grubo je reći nekome koji izdaje kršćanska načela i donosi nekršćanske zakone da je “antikrist”. Rekli bi da smo grubi.  Tvrd je to govor…

Jednom sam čuo od jednog našeg fratra ovdje u Međugorju kako mu se jedan bivši udbaš pohvalio kako i on sad izdaje sobe. A on mu kaže: Odavno ti izdaješ… (samo nešto drugo) Mi znamo da čovjek pogazi svoje dostojanstvo kad se proda za Judine škude, kad postane izdajica i izrod. Ako je izdao svoj narod izdao je I Boga. I obrnuto.  Ako je izdao Boga izdat će I svo narod. Tu čovjek gazi sam sebe I nanosi štetu drugima. Nikom to ne bi želio. Jer čovjek onda ne živi pravim životom.

• Ima li nade? Možemo li mi iznjedriti aktivne kršćane. U društvu, u prosvjeti, u znanosti, da to što kažu da su vjernici da to pokušaju primijeniti u stvarnom konkretnom životu. …

Mi takve ljude imamo, ali moramo stat kod njih kad su pribijeni na stup srama, kad su ugroženi, moramo biti uz njih, …

(…) ako jednom Thompsonu zabranjuju koncert u Hrvatskoj, mi moramo ustat jer se tu radi o našim pravima. Ne radi se tu samo o pravima jednog pjevača. Ako on pjeva domoljubne I bogoljubne pjesme znači da mi na taj način štitimo svoje slobode.

• …cajke se puštaju, a Thompson ne u domovinu za koju smo ginuli… … I sad kad mi o tome pričamo onda smo mi neki “nacionalisti”…

Tu se postavlja pitanje, osim cajki koje su jedan ne-kulturološki fenomen,… Mislim da je to manje zlo od smeća koje uvozimo sa Zapada. Gdje se propagira sotonizam kroz heavy metal i druge … TO nanosi puno veće zlo, nego ovaj jedan primitivizam, preko cajki.

• Negdje ste spomenuli da želite pisati o nekom čudu. O kakvom čudu? Spominjali ste Vodice. Možete li našim slušateljima reći što se to čudesno dogodilo pa da mi kažemo  – evo čuda su I danas moguća.

Slučajno sam došao do informacije o tom čudu koje se događalo na brežuljku tri km od Vodica, na Okitu. Tamo je u 17. om st. sagrađena crkva Gospe od Karmela i zabilježeno je da su ljudi tada išli na Badnjak i po najvećoj zimi hodočastili bi na to brdo da se na taj način pripreme za prvu Božićnu misu tada nije bilo Polnoćke u Vidicama nego su imali misu u 4 sata ujutro na Božić. I dogodilo se 1880. Da je točno u ponoć, na Badnjak stablo klena propupalo, procvjetalo i prolistalo. I to samo jedna grana – ona koja je bila prema crkvi.

Ljudi su to uočili i to je trajalo 80 godina. To je ono što se Bog poslužio prirodom da navjeti rođenje svoga sina. Tu možemo gledat razne simbolike. Tri grane mogu biti i simbol Trojstva… do toga da je to baš Gospina crkva… Da se to događa baš u to vrijeme. To se događalo svake tri godine. Ljudi su dolazili… Kad su komunisti došli na vlast htjeli su se s tim obračunat. 1950 su zabili četiri jaka klina u drvo da se drvo osuši, ali se nije osušilo, a onda su dogodine organizirali da se drvo sasiječe. Došli su mještani komunisti kako bi to napravili. Sjekira im se čudesno odbila od drveta i oni su pobjegli u strahu i više se nisu htjeli laćat toga posla. Oni su onda našli jednoga došljaka koji nije iz Vodica i on je došao i sasjekao klen, iškupao korjeni  onda njega više nije ostalo ništa.

To je, po meni, jedan znak kojeg smo imali. Gledao sam paralele u svijetu i pronašao sam paralele na više mjesta. Čudo Gospina ukazanja u Guadalupi povezano je sa čudom ruža španjolskih koje su nikle u Mexicu koje je stavio u svoj plašt, a kad je razgrnuo svoj plašt pred biskupom ispod je bila Gospina slika.

U Italiji postoji mjesto BRA gdje se napravilo Svetište Gospe od cvijeća. Tu se jedna trudnica kraj Gospine kapelice došla  pomolit; Pokušali su je silovat dva plaćenika koji su bili tu u blizini, ona se obratila Gospi za pomoć I Gospa joj se tada ukazala. Ovi su otišli, ona se vratila kući ispričala to I onda su mještani otišli vidjeti to mjesto gdje je imala ukazanje Gospe. Pronašli su da je tada, usred zime, čudesno procvjetalo stablo divlje šljive. Od tada na taj dan događa se to isto čudo. Messori je pisao o tome i neki drugi… Čak kad sam grančica tog stabla ucijepi na drugo stablo (kardinal Schuster u  Milanu je to učinio) cvjeta u isto vrijeme kad I na tom mjestu ukazanja.

Bog nam daje te znakove i dostupni sun am i danas. Pitanje je koliko mi znamo čitati te znakove vremena i korititi ih za svoje dobro.

• S jedne strane imamo inflaciju čuda, a s druge strane zaziranje – kao da čuda više nisu moguća

Imamo ovu jednu racionalističku predrasudu, da mi kao da se bojimo govoriti o čudima. A Isus je činio čuda, ozdravljao ljude, umnažao kruh, istjerivao đavle… I ako mi to prešućujemo mi onda upadamo u protestantsku zamku da onda Isusova čuda reinterpretiramo pa se kaže das u “to samo slike” da je Isus ozdravio, da je učinio čuda, “a nisu bila čuda.”

I to je u biti način na koji se povlačimo danas od cjelovitosti svoje vjere. … odrekli smo se poklada vjere.

• O knjizi: Ilija – gromovnik, prorok posljednjih vremena

Prva stvar koja me ponukala na pisanje te knjige je pokazati jedinstvo starog i novog zavjeta… Mi nemamo dva Boga nego jednog. Nemamo Boga ljubavi i Boga pravde. Isti je bog u starom zavjetu i isti u novom zavjetu. Tu nemamo dileme. Ilija gromovnik je kontinuitet. Ilija i Henok su jedini koji nisu umrli, po svetom Pismu.  Oni su bili uzeti k Bogu. ….

Mističari kao sv. Hildegarda i sv. Katarina Emmerick kažu da oni nisu u Nebu, s Bogom,  nego su oni u zemaljskom raju koji je nepristupačan ljudima, koji još postoji, da oni tu žive ‘konzervirani’ u onom stanju u kojem su bili , gdje za njih ne postoji vrijeme, propadanje tijela I sl., I tu čekaju Posljednja vremena, Kad dođe Antikrist onda će oni dobiti zadatak da oni tri i pol godine budu ovjde na zemlji, propovijedaju evanđelje, da čine čuda, i da im nitko ne može ništa… O njima govori knjiga Otkrivenja kad govori o ona ‘dva svjedoka’ koja će Bog poslat u Poljednja vremena.

Tu vidimo da se Bog koristi jednik Ilijom (koji je I zaštitnik u Bosni I Hercegovini), da pokaže kontinuitet Povijesti spasenja, da je to isti Bog, ista povijest, i da je tu isti odgovor…

Kao što je Ilija bio odgovor za vrijeme bezboštva, kad je bio kolektivni otpad od vjere, Bog je odabrao njega da ih vrati tako će se dogodit u Posljednja vremena, I to je naš zadatak da svatko od nas osobno bori i da zna ako je na Božjoj strani da se nema čega bojat.

….

PITANJA SLUŠATELJA…

Slušatelj fratar: Kad mladi imaju predbračne odnose ne mogu na pričest, to je jasno, ali … kao pomoć nama svećenicima – Kako svećenici mogu dati odriješenje takvim osobama koje će i dalje imati predbračne odnose, i na žalost t se radi…

Ako se netko ne odluči izić iz tog grijeha predbračnih odnosa on ne može dobiti odriješenje.

Primjer jedne xy djevojke koja živi u prebdbračnim odnosima i došla je na ispovijed jer se željela za Uskrs pričestit. Rekao sam joj ako ste spremni odvojit se od njega do braka, onda može dobit odriješenje ako ne onda joj ne mogu dati odriješenje. Ona je rekla: Nisam spremna. Ja sam joj rekao: Onda razmislite I kad budete spremni vratite se…

…

Pitanje jednog slušatelja:
Zašto je papa dozvolio pričest parovima koji su se razveli pa ponovno civilno vjenčali pod izlikom “Tko sam ja da sudim” Je li to svetogrđe?

Nije mi poznato da je papa to dozvolio. Ali, jasno kad bi se takvo nešto dogodilo to bi bilo – svetogrđe. To ne može ni papa dozvolit.

…

Kako se roditelji mogu postaviti (prema sakramentima npr.) kad ima svećenika koji se različito postavljaju… po svom nahođenju a ne po pravom nauku Crkve…

Činite istinu u ljubavi – to je evanđeosko pravilo. Mi se nikad ne možemo odreć istine, ali u toj borbi za istinu mi moramo jubiti onoga tko je u grijehu. Kod svećenika koji se krivo postavljaju ili donose krivi nauk – mi moramo znati koristiti zdrav razum I to znati prepoznat. I takvih se svećenika klonit.

…

(nakon pohvala  d JM zbog jasnih i čvrstih stavova… a i voditelju emisije -)

f MK: Očito ljudi vole slušati ono što nam je svećenicima zapravo dužnost govoriti…

Događa se da ne govorimo ono što bi trebali nego stalno nešto muljamo jedni drugima, a to onda ničemu ne vodi…

…

Intervju možete prelistati i ovdje

Izvor: Radio emsija “Agape”, petak, 6.4.2016.

Naše duhovne vježbe od sedam dana su samo mali dio onog kako je sv. Ignacije Loyolski zamislio duhovne vježbe – od 40 dana.

Ova tema o Isusovu kraljevstvu je kod Ignacija negdje na sredini. Ignacijevo životno iskustvo: Bio je vojnik koji je ranjen u bitci pa se u vrijeme oporavka susreo sa knjigom o svecima. Kad je uspoređivao svece i viteške romane uočavao je razliku. Viteški romani davali su mu samo kratko zadovoljstvo. A ovi drugi (o svecima) ispočetka mu nisu bili privlačni, ali su ostavljali na njega duboki trag. To je bilo prvo razlikovanje duhova.

Ignacije je znao što to znači riskirati život za zemljaskog vladara. A onda iz te slike vidljivije je značenje služenja Vječnom kralju.

Kako u ovom razmatranju o kraljevstvu – o Isusovu propovjedanju zamisliti mjesta? Sveta zemlja je slična našim krajevima – uz obalu, zagora, krš, jezero… pa to nije teško zamilsiti. Da Isus danas ide propovijeati išao bi u crkve, propovijeao bi ispred kuća, na trgovima, … u gradovima… Isus je nogom stupio u skoro svako mjesto. Jedno je kad čovjek hoda, a drugo je promatrati iz aviona. Kad hoda može doživjeti zemlju bolje a to dopušta i da upozna stanje ljudi. Stjepan Radić je vidio kako ljudi žive i želio se suočiti sa tom stvarnošću. Njegova seljačka stranka je tada bila najjača pa se proširila i izvan Hrvatske.

Kad smo u razmatranju sebi približili mjseta gdje je Isus propovjedao onda molimo za milost koju želimo.   Kad se govori o pozivu – (na što me Bog pozvao) – ne govori se samo o duhovom pozivu. Govori se i o braku mada mi ne čujemo baš da se o brau govori kao o pozivu. Duhovni poziv je za manji broj vjernika. Temeljni poziv biva zanemaraen, a taj temeljni poziv je da – budemo Kristovi. Ako nam to nije jasno onda gradimo kulu na pjesku. Za Isusom su išli mnogi – i žene i oženjeni i svi koji su mogli. Oni koji su ostajali kao npr. onaj kojeg je Isus izliječio od opsjednuća – slijedili su Isusa svojim srcem. Ljudi su se odazivali spremno i brzo. Naš pravi problem je da ljudi nisu svjesno izabrali da budu kršćani da da se to samo po sebi podrazumjeva. Ta vjera je tradicionalna. Nije osobna. A ako vjera nije osobna tu se ne radi o pravoj vjeri nego o životarenju i pitanje je samo vremena kad će se takva vjera pretvoriti u nevjeru.

Svatko je pozvan da bude Kristov, a manje je važno da li u duhovnom pozivu ili u braku čovjek mora živjeti radikalno. Ništa manje nije zahtjevno živjeti radikalno u braku nego u duhovnom pozivu, ako je čovjek u braku otvoren životu.

Koliko danas ima obitelji u Hrvatskoj sa više od deset djece? Možda 20 ili 30… Ti su ljudi znak u ovom vremenu. Danas je cijela organizacija života zamišljena tako da obitelji nemaju više djece: da je potrebna plaća obaju roditelja, da se rade nacrti za stanove prilagođeni da mali broj djece, da se psima osvećuje više pažnje nego djeci i td… Roditelji se susreću sa izazovima na svakom koraku. Ako bi netko išao u brak zato jer je to lakši put onda je to krivi put. Isto tako ako netko izabere duhovni poziv zato da se uhljebi opet je na krivom putu.

Kako zamisliti jednog zemaljskog kralja? Teško jer su danas te funkcije više kao neki ukras. Kao npr. u španjolskoj. Kao fikus. Nemaju stvarnu vlast. Oni samo čuvaju uspomenu na vremena kad su vladali kraljevi. No možemo sebi predočiti vladara koji je odabran od Boga i kojem je stalo do Božjih interesa. Ne možemo ga zamisliti kao nekog zapadnog državnika, također ni kao nekog zapadnog državnika, također ni kao nekog na Istoku kao kineza. Najbliže tomu je Putin koji vodi kršćansku politiku, objektivno najbolja politika na Zapadu. Tamo imamo 28000 crkava (svaka tri dana – nova crkva)… Takav duhovni preporod nismo imali još od Konstantina. Bog se može služiti tim čovjekom danas. Možemo reći da patnje donose svoj plod. On je na čelu jedne svjetske sile koja pod sobom ima druge vladare. U savezu je s drugi državama koje su im podložne.
Taj kralj govori: „Moja je odluka da podvrgnem zemlju nevjernika…. „ Tu se dakle radi o jednom osvajačkom ratu. Kršćanska moralka je došla do toga da nam je dopušten obrambeni rat ali ne spominje osvajačke ratove. Ovdje je drugačije. Čovjek nema puno izbora: ili će se povlačiti, ili će osvajati. Borba se događa u miru i u ratu. Ako se u miru nisi pripremao za rat nećeš imati nekog tko će braniti te prostore.

Krist je došao otkupiti sve ljude, ali se svi ne spašavaju. A zašto? To je zato jer kršćani nisu apostoli, misonari, a manjim dijelom zato jer nisu prihvatili poruku.

Odgovornost je prije svega propustom. Za to ćemo odgovarati poslije smrti pred Isusom Sucem, ali i prije smrti, na zemlji.

Ako mi druge ne evangeliziramo onda će oni „evangelizirati“ nas. Sve više ljudi relazi na islam ili više ne vjeruju. Sjeverna Evropa je postala duhovna pustinja. Da bi se tu nekog evangeliziralo treba 1000 puta veći napor nago u Africi.

„Tko hoće sa mnom mora sa mnom dijeliti hranu, piće…“ Svaki vojni pohod sastoji se od praktičnih stvari. Napoleon je npr. sa svojim vojnicima spavao pod šatorom, jeo s njima. Rastom je bio malen, ali je pokazao predanost i hrabrost koja je vezala ljude za njega. Ivana Orleanska imala je kralja slabića, kukavicu, koji nije vjerovao da on išta može promijeniti. On je bila ta koja je organizirala rat protiv Engleza. Da je kralj nije zaustavljao učinila bi puno više.

Danas u Evropi imamo dobrih vođa, biskupa, ali nikakvih vojnika. Biti bisku u Evropi znači biti general bez vojske. Možeš imati sve kavalifikacije, a da u svećeničkim redovima sve bude rastrojeno i mora se baviti krpanjem svećeničkih zvanja. To je kao da moraš krpati brod koji tone. Ne može se ići u rat ako nemaš vojsku. Potrebno je imati vojskovođu, ali i vojnike.

„Ista hrana, piće, odjeća… „ U našem Domovinskom ratu mnogi su vrijeme proveli u uredu ili baveći se umjetnošću i sl., a dobivali su činove kao da su bili na prvoj liniji. Čovjek sebi umiri time savjest da je sudjelovao, a najčešće od sudjelovanja nije bilo – ništa.

„Danju, noću… napor…“

Logično da se dijeli ista sudbina. To traži odricanje. Loši uvjeti, nespavanja, trud, muke… Čovjek vidi da je taj rat opravdan. U nas su dolazili i stranci jer su bili sigurni da je to pravedan rat i došli su do pobjede – unatoč tome što nisu imali uvjete. To su dobili preko svoga srca. I danas postoje ljudi stranci u Siriji koji se bore protiv Isila. Ostavljaju svoju sigurnost, riskiraju život, prepoznali su ispravnost i išli su za tim. Čovjek je spreman riskirati sve. Čovjek ima u sebi sposobnost  da bude velikodušan ali mora imati ispravan cilj. Danas vidimo da ljudi to pokušavaju postići u nekim ekstremenim sportovima samo zato da bi snimili neki kratki film za youtube, samo zato da bi došli do nekog priznanja. To je isprazno.

„Tada… udio u pobjedi..:“

Ako je kralj neupitan – što bi trebali učiniti podanici? Ako kralj čini sve sa svoje strane onda oni kojima je poziv upućen, a ne odazovu se – jesu kukavice. Kao što smo i mi  u ratu imali one koji su išli na front, tako smo imali i one koji su bježali u inozemstvo. Jedni su heroji, a drugi kukavice. Heroje nismo nagradili, a kukavice nismo kaznili.

To je isto kao kad se čovjek ne odazove na Božji poziv. Ne može reći da je sve isto. On je zakazao. Kukavica je. Može ispravljati stvari, ali mora krenuti od toga gdje je pao da bi se mogao dignuti. Servantes… je bio ponosan na svoju ruku koja je postala neupotrebljiva. Ona ga podsjeća da je sudjelovao u borbi za ispravnu stvar.

U drugom djelu razmatranja je Krist Kralj. Mi slavimo Krista Kralja. Nismo ga se odrekli. On je jedini kralj. To je ono što može pomoći da stvari ispravnije shvatimo.

Sad ono o kralju primjenjujemo na Isusa. Kako je On izgledao dok je hodao Palestinom? Ako smo dužni ići u rat za državnog poglavara daleko je veća obaveza ići u rat ako nas Krist zove. Onda je to nešto sasvim drugo od zemaljskog poziva. Tu se spaja ono zemaljsko i vječno. To je upućeno svakom.

„…“

Cilj je obratiti svijet. To je cilj koji proizlazi iz evanđelja. To treba biti i naš cilj. Prozelitizam je neodvojiv od – biti apostol. Činiti da drugi postanu Kristovi. Danas po tom pitanju vlada indiferentnost.

Jedan pravoslavac u Beogradu je htio biti svećenik. No, razuvjeravali su ga pa je postao monah. Barem nije izgubio poziv. No, tu se pokazuje da je nešto trulo. Politika dobrih odnosa…

To vidimo i po tomu što je većina pastira postala alergična na govor o misijama. Ako ne vjerujemo da je Krist jedini Spasitelj – to je razvodnjeno kršćanstvo i nema stvarnog efekta.

Mi imamo problem nevjere. Vlada anemija. Slaba volja. Sve je postalo ravno, jednako… I tu je često uključen kompleks manje vrijednosti. A onda stalno dodvoravanje onima koji su moćniji ekonomski, politički… Tu se radi o klanjanju moći, uspjehu, novu… To je jedno IDOLOPOKLONSTVO. Ako Krista ne pratimo putu ne možemo imati udio u Njegovoj slavi jer smo živjeli drugačiji život nego što je živio On…

„promislit ću…“

Čovjek vidi da je to smisleno i tu ulaže cijelu svoju osobu, zdravlje, život – u taj pothvat. Ali i u odazivu se može učiniti više. Oni koji žele pokazati veu privrženost bit će spremni i na veće žrtve.

Molitva…

Jedno je želja, drugo je htjenje. Htijenje treba postati odluka. Nakon želje imamo odluku. Čovjek je spreman podnijeti poruge ako je doista na slavu Božju, a ako nije ne vrijedi. Naša narav se opire prema nepravdama, porugama, siromaštvu… Ali ako imamo pred sobom viši cilj da to bude za Boga i ako vidimo da to Bog želi trebali bi i to podnijeti s uvjerenjem da će donijeti veći plod.

Sveti Franjo je na taj način proslavljao Boga.

Da li ja živim za to da proslavim Boga ili da proslavim sebe?

………………………………..

Izvor: bilješke s duhovnih vježbi, 27.12.2017., voditelj: don Josip Mužić