Starac Šimun je čekao Spasitelja. Za to je živio. To je bio njegov cilj. Mi u Zadru imamo njegovo neraspadnuto tijelo (!) a to je znak koji traje, rekao je don Josip Mužić na svetoj misi u devetnici svetom Šimunu. I mi iščekujemo Njegov dolazak, jer je obećao da će opet doći, u slavi. Šimun nam je uzor u postojanosti. Ovaj svijet, naprotiv, sprema se na dolazak Antikrista koji želi iskorijeniti Krista iz srca čovjeka… 

___

„Sv. Šime je Isusov suvremenik. Njegovo u cijelosti sačuvano tijelo je čudo koje traje. Poruka toga dara među nama je da otvorimo oči i prepoznamo što imamo. Da budemo ponosni i svjesni da nas Bog kao narod voli, da mu je stalo do nas i da je on učinio da opstanemo. Bez obzira što su nas kroz povijest otimali i tlačili, nisu nas uspjeli uništiti. To je znak da je, unatoč svih slabosti, izdaja i zavjera, Bog onaj koji vodi povijest i nemamo se čega bojati“, poručio je don Josip, potaknuvši da trebamo misliti kako se svidjeti Bogu i kako udovoljiti Bogu, a ne političarima, jer „to nas može skrenuti s onoga što je bitno“.

Rekavši kako su apostoli dobili poslanje propovijedati Evanđelje i tako pripremati Kristov dolazak, don Josip je naglasio da upute koje Isus daje učenicima idu za tim da učenici „ostanu usredotočeni na cilj, kako bi njihovo poslanje donijelo što više ploda, da se pouzdaju u Providnost“. Isusova riječ da ništa suvišno ne nose sa sobom znači da se ne osiguravaju zemaljskim stvarima, nego da se pouzdaju u Boga, Bog će providjeti. Važno je znati koji je cilj.

„Naš život je hodočašće. Ako ne znamo koji nam je cilj i gdje idemo, natovarimo se s puno toga, putem zastanemo, izgubimo snagu i ne možemo dalje, ili skrenemo s puta. Imamo pred očima čovjeka koji je bio usredotočen na cilj. Sv. Šime imao je pred očima da mu je obećano da će vidjeti Gospodina, Mesiju i on je živio za to. Šime je najveći dio života proveo u iščekivanju Krista, da doživi to da može vidjeti Isusa“, rekao je don Josip.

I nama je obećano i znamo da će Gospodin opet doći na ovu zemlju, ovaj put u slavi. Stoga nam je „Šime primjer i uzor kako bismo mi morali iščekivati Gospodina. Drugi su bili zaokupljeni svim mogućim stvarima, karijerama, novcem, svojim ljudskim planovima; bili su odsutni kad je Isus došao u hram i nisu prepoznali Mesiju, iako su svoj život predali Bogu. Nitko od tadašnjih svećenika, farizeja, pismoznanaca nije bio sa starcem Šimom ili staricom Anom. Samo su njih dvoje prepoznali Gospodina, čak kao neki ‘rubni’ sudionici štovanja u hramu. A to je zato jer su samo oni bili spremni! Samo oni su bili budni, samo su ga oni istinski očekivali. Nisu bili opterećeni nečim drugim, nego su bili usredotočeni na Gospodina – zato im Isus nije promaknuo“, poručio je don Josip.

Propovjednik je istaknuo da je „Šime bio postojan u budnosti i spremnosti da dođe do susreta s Isusom“. „Trebalo je izdržati sve te godine. Nije dovoljna samo spremnost, nego je potrebno da čovjek bude i postojan u spremnosti, da u toj spremnosti izdrži do kraja. Gospodin ima svoje planove. On se Šimi objavio kad je Šime bio na kraju života, star, nemoćan, kao što je učinio i s Mojsijem. Kad je Mojsije u naponu snage htio izvesti Izraelski narod iz ropstva, doživio je debakl. A onda ga je Gospodin pozvao s 80 godina, kad je već imao svoj uhodan život, stado ovaca… Onda ga poziva da oslobodi narod. I Mojsije nema volje, snage, ne da mu se, razočarao se; osjeća se izdan i odbačen od naroda i opire se. Međutim, Bog zna što hoće i on Mojsija prisiljava da bude onaj preko kojeg će Bog izbaviti svoj narod“, rekao je don Josip.

Trenuci milosti kad je Šime primio Isusa na svoje ruke, razmjena rečenica s Marijom i Josipom, „taj susret obilježio je cijeli njegov život. Sve što je prethodno čekao desetljećima, sada je imalo svoje ispunjenje. A što je s nama? Nakon pretvorbe, misni usklik kaže: ‘Tvoj slavni dolazak iščekujemo’. Time obnavljamo spremnost i budnost da dočekamo Gospodina. Da imamo želju za njim, da nam je stalo, da priželjkujemo da dođe što prije, kao što su živjeli prvi kršćani koji su molili Maranatha – Dođi, Gospodine Isuse“, rekao je don Josip, upozorivši da je u naše vrijeme u mnogima ugušeno pripremanje za susret s Isusom i vječni život.

„Kad se u čovjeku ubije spremnost za vječnost i za zemaljski dom, događa se razaranje duhovnog dijela čovjeka. Čovjek odrađuje što se od njega traži, ali nema srce koje izgara, cilj za kojim ide.

Ovaj svijet u procesima globalizacije ima svoje iščekivanje, ali ne sprema se za dolazak Krista, nego za dolazak Antikrista, o kojem govori i Knjiga Otkrivenja. Sustavno se radi na tome. To je u naše vrijeme očitije nego prije. Antikristu će biti glavno iskorijeniti Krista iz srca čovjeka. Mali antikristi su bili kroz povijest i prošli. Ali na kraju vremena, Antikrist kao direktna opozicija Kristu će biti samo jedan. Nakon njega slijedi kraj povijesti“, rekao je don Josip, istaknuvši kako se danas u svijetu mrzi samo Isusa i kršćanstvo.

„Ono što se napada je ono što valja. Ako se napadaju i ruše obitelj, domoljublje, Krista, to su osnove za koje se moramo uhvatiti i sačuvati. Šime je dočekao svog Spasitelja, jer vjernost uvijek biva nagrađena. Pa tako i naša vjernost, nas kao naroda, bez obzira što nas stoljećima tlače i ponižavaju. Šime je bio zahvalan i sretan zbog milosti koju je doživio. I rekao je da je spreman za prijelaz u vječni dom. Budimo i mi zahvalni na milostima koje nam je Bog udijelio, počevši od tijela sv. Šime. Takvih milosnih znakova i iskaza ljubavi našem narodu imamo puno – od Gospinih ukazanja do relikvija svetaca i čuda u našem narodu. To bi trebalo biti naše nadahnuće, svjetlo i vodilja.

Borimo se i pobjeda nam je zajamčena, iako svijet već smatra da smo izgubili rat. Sveto Pismo kaže: ‘Ne žalostite se. Jer radost Gospodnja vaša je jakost’. Ako je čovjek u milosti Božjoj, ako zna da je mirne savjesti, što nam tko može? Mogu nas mučiti i oduzeti što žele, ali ne mogu nam oduzeti dušu i Boga. Imamo najvažnije, iza nas će ostati svijetli trag. Svi smo pozvani biti Kristove svjetlonoše, da ostavimo duboki trag iza nas i za vrijeme našeg života“, potaknuo je don Josip Mužić.

Na misi su sudjelovali i župan Zadarske županije Božidar Longin te članovi braniteljskih udruga i udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata, u danima obilježavanja 32. godišnjice Dana obrane grada Zadra u Domovinskom ratu.

Izvor: ika.hkm

Svi se darovi sastoje u vršenju volje Božje. I kad se pitamo što je to volja Božja za nas, onda je to za većinu nas, (za većinu nije da postanu svećenici, redovnici, nego da imaju obitelj) za ogromnu većinu, možda 99% , volja Božja se sastoji u tomu da prihvate i savjesno vršenje svoje dužnosti, … da to nose vjerno, postojano i s ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. To našu svakodnevnicu može učiniti drugačijom i to može biti naša prilika za posvećivanje, za bit malo bliži Bogu. U konačnici, Od toga se sastoji cijeli naš život, vjernosti i postojanosti. Mi često ne vidimo vrijednost u tomu, te vjernosti u malom. To čini naš život i to čini svetost dostupnu svakomu. To često nije jednostavno. Stvari možemo obavljati mehanički, grubo, napeto, bez ljubavi… ali ako je to činimo s ljubavlju onda će to naši najbliži osjetiti. Čovjek može preobraziti običan život u nešto izvanredno. Kao što vidimo u životu Majke Tereze koja je bez izvanrednih darova, živeći u jednom malom samostanu, Bog je učinio da preko ljubavi to postane jedna velika avantura s Bogom, da preko svakodnevnog života spašava duše pa i velike grešnike,… .

Poznati talijanski katolički novinar Vittorio Messori 2o godina je čekao poništenje braka, ali je u međuvremenu dok je to postigao živio u grijehu s djevojkom. I nakon 11 godina žena s kojom je živio ga je napustila govoreći da je njoj ipak na prvom mjestu Bog, i to je prije njega, a onda ne samo Bog nego i Gospa i mala Bernardica). I onda su se razišli. A kasnije su, nakon postignutog poništenja braka, ponovo bili zajedno, no ovaj put u sakramentalnom braku. I ona kaže da je biti u sakramentalnom braku nešto sasvim drugo nego živjeti u braku bez sakramenta.

To su kušnje koje Bog dopušta da ljudi vide svoje granice. Da nije bilo toga supruga od Vittoria M. ne bi bila praktična vjernica kakvu poznamo danas, a niti bi on bio onakav kakvog ga poznajemo danas.

Bez obzira što nama stvari mogu izgledati promašaj, neuspjeh, … očima vjere mi vidimo da sve to ima neku drugu dimenziju. To bolje vidimo kasnije. Mi znamo biti nestrpljivi i želimo stvari da se riješe preko noći. Što smo tvrđi orah, što smo ponosniji, oholiji, ogrezli u lošim stvarima to je više potrebno da Bog više radi na nama. Važno je imat povjerenje djetata, pustit Bogu da radi, znajuć da on zna, ne povlačit se pred zahtjevima života, to je nešto što čini razliku.

Sv. Benedikt je tražio od svojih redovnika da kad uđu u jedan samostan da cijeli svoj život ostanu i ne muču se i osuđivao je tzv lutalice koji su se stalno premještali iz jednog mjesta u drugo, iz jedne župe u drugu, a da nigdje nisu uspjeli pustiti korijenje. Ostati na svom mjestu, ne napuštati poziciju koju imaš, to može imati dalekosežne posljedice. To ne znači samo ostati u sakramentalnom braku, to znači ostati u svojoj Crkvi, ostati u svojoj Domovini, … To čini razliku. Preko toga postajemo sveti.

Sv. Pavao kaže: „Dobar boj sam bio, vjeru sačuvao…“ On je svoju vjeru sačuvao. Čak kaže na jednom drugom mjestu –  „Ako vam netko donosi neko drugo evanđelje – neka je proklet…“  Ne može bit neko drugo evanđelje. Evanđelje je samo jedno. I treba ostat vjeran tome. To može biti jako zahtjevno. Vidimo to na primjeru Ivana Krstitelja. Kad je on prekorio Heroda što živi sa ženom svoga brata, da je to preljub, i to su znali svi ali su se bojali reći, šutili ko zaliveni… Tako i sv. Thomas Moore, koji je bio premijer kod kralja, koji nije htio da Henrik VIII promijeni ženu. Tada su i svi biskupi izdali – osim Fishera. Kapitulirali su. Vjerovatno je bilo puno onih koji su razmišljali: ako budem ostao vjeran Crkvi, papi, izgubit ću mjesto, kuću, namještenje, možda ću postat izvan zakona… i sl. Svi smo slabi, ali ako znamo da nam Bog daje dovoljno milosti … pitanje je samo hoćemo li mi Njemu vjerovat ili nećemo, da će mi on dati snagu koju nemam i da to ne bude nikakva tragedija…

Posljednje godine svoga života Alojzije Stepinac provodio je običan život, u kućnom pritvoru, zabranjeno mu je primati goste, stalno je imao stražu, milicionere, udbaše, koji su činili da i cijeli Krašić bude pod opsadom. Nitko mu nije mogao prići da se ne pregledaju dokumenti, tablice i sl. ili pomagati mu, a bez da upadne u nevolje. I kad bi išao u šetnju bila je tu milicija koja je ometala. I u takvim okolnostima, ne popustiti nikada, … do zadnjeg časa je osuđivao komunizam, i pokušaj komunizma da odvoje Katoliču Crkvu od Rima, … da Hrvatsku Katoličku Crkvu preda u ruke partije…

On je u više navrata rekao da proklinje takvog svećenika koji je ušao u pakt sa državom. Nema tu kompromisa. Na njega su pokušali utjecati čak i svećenici. No, ostao je dosljedan. Zato se često spominje „Stepinčeva Crkva“. To je ona sveta radikalnost. U vjernosti prema Bogu ne popušta ni malo. I to je on platio životom. To čini razliku od drugih. Svaki dan je govorio: Ne bojte se! Ja sam svjedok koji pokazuje put i može se ostat vjeran Bogu.

Kad su komunisti došli na vlast onda se narod još nije snašao, što nas je sve snašlo, … kad je bila Velika Gospa u Sarajevu, na Stupu (predgrađe Sarajeva), katolici su išli Gospi, kao što se ide Gospi u Sinj tako su i oni išli tamo na Stup gdje su i karmelićanke, izvan grada, ljudi su se te 45.-e, odazvali na tisuće, … Nakon mise su spontano u procesiji otišli u grad Sarajevo i ušli u katedralu. Komunisti nisu ništa poduzeli, zatekli su ih, ušli su pjevajući: Hoćemo Boga!  Dočekao ih je svećenik isusovac koji je održao propovijed i rekao im da budu spremni na mučeništvo, i doista znali su da će to imati posljedice.  Znao to od svjedoka… jedan je tada imao 18 godina i rekao je – Ja sam tada bio spreman položiti život za Boga. Njega su zatvorili na šest mjeseci robije zato jer je bio u procesiji i jer je umnažao apostolsko pismo od Alojzija Stepinca i prokazivao zla komunizma. …Ljudi su platili veliku cjenu.

Tako se slično dogodilo i u Zagrebu. Kad je bilo zavjetno hodočašće ljudi su se vratili u grad i ušli u katedralu. Dočekali su ih komunisti… organizirali su javne manifestacije… pozivali su tada i Alojzija Stepinca… Tko bi pokazao otpor… završio bi na robiji. Zbog jedne izjave, zbog jedne pjesme moglo se dobiti 5-6 godina robije. Mi se čudimo pobjedi u Domovinskom ratu, slobodi vjeroispovijesti… Nije to naša zasluga! To je zasluga onih koji su polagali svoje živote zato da mi imamo ono što sada imamo.  …

Kad vidimo kako se ponašaju ljudi kad im je dobro, kad žive u bogatstvu i blagostanju.. vidimo da je to duhovna pustinja! Kad pogledamo naše obitelji koje su takve postali su potpuni bogalji. Postali su pogani. U teškoćama možemo izvući ono najbolje od sebe…

Nedavno sam susreo jedan par zaručnika …. Njegovi su izbjegli iz Banja Luke, on je rođen u Berlinu… pričao je o razredu u kojem je od 32 učenika 28 muslimana. Rekao je – „Mi sanjamo o tom da se vratimo u Hrvatsku!“. Ali tko o tome govori?

Ako imamo pouzdanja da Bog može sve okrenuti u dobro, onda se ne treba ničega bojati, ni bolesti ni smrti, ni progona. Sve je to za ljude. Sve to može poslužit onome cilju da budemo sveti. Ima ljudi koji vide kud to sve vodi, ima ih koji se vraćaju. Vide što ne funkcionira.

Jedan svećenik kojeg sam susreo u Međugorju mi je rekao da je njegova jedina dužnost da pomaže supružnicima u krizi, da se ne razvedu.

U Italiji postoji udruga za one koji su napušteni od strane muža ili žene a koji žele ostati vjerni. To je jako zahtjevno. Ali kad vide da drugi ustraju onda uspjevaju.

Kao da je našim precima bilo lako?! I oni su se borili za vjeru i izborili se. Koliko smo se mi spremni boriti sa unutarnjim neprijateljima i sa samim sobom? Preko straha nas neprijatelj drži u ropstvu. Sve treba staviti u Božje ruke! Može doći jedan potres.. i što onda? Jedna mističarka u Italiji je rekla kako će se Italija rascijepiti u dva dijela. Pa onda to može zahvatiti i nas. Ne znamo kad će to biti. Može se dogoditi i druga kataklizma, može doći rat, može svašta… No Bog zna kako i iz toga izvući neko dobro. On nije poštedio ni svoju Majku, a ni svetog Josipa. Ona je prošla opasnost da bude kamenovana, jer je ostala trudna, a nema objašnjenja… Bili su odbačeni. Nitko im nije dao smještaj pa se Sin Božji rađa u štali. Morali su bježati pred Herodom. Sve su proživljavali iznova. Anđeo obavještava Josipa da se sad može vratiti u Nazaret. .. na kraju Gospa ostaje postojana pod križem, vidi muku svoga sina… završava život u Efezu. To je puno za jedan život, ali ona se nije tužila. Preko prihvaćanja Božje volje postala je Majka Božja, suotkupiteljica. Marija je sa svojom nutarnjom patnjom bila suotkupiteljica. Sve su to stvari koje su se događale i drugima, ali Gospa je prihvaćala Božju volju. Nosila je to do kraja vjerna.

Biti vjeran do kraja života – to je naša zadaća. Svatko ima svoje poslanje: neka to posvijesti, što mu je Bog povjerio i dao, i preko toga će se događati da budemo sveti, da dođemo Bogu, … Neka nas u tome prati i zagovor Majke Božje.

(Izvor: bilješke s duhovne obnove, voditelj: don Josip Mužić, 23.9.2018.)