Živimo u uzbudljivim vremenima koja od nas traže stalno zauzimanje stavova pred novim izazovima. Mediji to olakšavaju, ali i otežavaju jer se većina ljudi jednostavno prepusti vladajućoj struji, a da se uopće ne trudi osobno prosuditi.

Ako u nekim stvarima to može proći – kao što je prognoza vremena ili prometa – u nekim životnim pitanjima ne može je dogodi da odgovornost za svoj svjetonazor delegiramo malom broju moćnika koji su vlasnici tih istih medija.

Mi im onda dopuštamo da oni određuju ne samo naše razmišljanje nego i naše odluke, odnosno izručujemo im svoj život u ruke. TO pasivno povinjavanje stvorilo je jedan pasivni konformizam, koji se održava i na vjernike koji su dio ovoga svijeta, a svjetovnu logiku preslikavaju na vjeru.

Konkretno, sve što dolazi od pape, a pogotovo ako je prihvaćeno i preporučeno od svjetovnih medija prihvaća se bez uključivanja vlastitog rasuđivanja pravdajući taj izostanak POSLUŠNOŠĆU, a neki i slijepo. No pri tome se zaboravlja da se od nas ne očekuje poslušnost neživih automata, robota ili životinjska poslušnost, koja nema razuma – nego ljudska koja uključuje razum i slobodnu volju po kojima smo drugačiji od drugih živih bića na zemlji.

Pred Bogom smo mi odgovorni za sebe i ne možemo tu odgovornost prebaciti na nikoga. Zato je izuzetno važno da katolici imaju ispravno izgrađen stav prema papi kako bi se znali suprotstaviti manipulacijama i prikladno se postaviti, pogotovo u prijepornim situacijama kojih ima sve više.

Prvo, treba razlikovati djelovanje.

NAMJESNIK KRISTOV

Papa je Rimski biskup i nasljednik svetog Petra kojeg je Isus učinio stijenom svoje Crkve, predao mu ključeve i postavio ga Pastirom svoga stada, kako kaže Katekizam. Kao takav „ima nad Crkvom potpunu, vrhovnu i opću vlast koju može uvijek slobodno vršiti“ Zato mu pripada poštivanje, ljubav, od strane svih katolika. Slušajući njega u onome što ima pravo tražiti od vjernika sluša se samog Krista koji ga je postavio na čelo svoje Crkve. No, njegova vlast ima i svoja ograničenja.

ON JE, NAIME NAMJESNIK KRISTOV, A NE VLASNIK CRKVE I KRISTU ĆE KAO TAKAV POLAGATI RAČUN ZA OBAVLJANJE SLUŽBE KOJU OBNAŠA.

Svi, jasno imamo svoju odgovornost za koju ćemo polagati račun, ali papa u Crkvi ima najveću odgovornost i zato će se od njega i najviše tražiti.

To ujedno znači i da poslušnost vjernika prema papi ima svoje granice. KATOLICI SU GA DUŽNI SLIJEDITI DOK JE VJERAN KRISTU, A AKO U NEČEM ODSTUPI OD ONOGA ŠTO TRAŽI KRIST, DUŽNI SU TO PREPOZNATI I NE SLIJEDITI GA U TOME.

Krist je Glava Crkve, kaže sveti Pavao. Krist kao Bog može postojati  i postojao je i bez Crkve međutim, za nas na zemlji, Krist je htio da se mi ne možemo spasiti ni bez Njega – Glave, ni bez Crkve – tijela.

Jedan od naslova pape je i „sluga slugu Božjih“ što ukazuje da njegova vlast mora biti u znaku služenja, a ne smije se nikad izroditi u tiraniju. ON kao i svi biskupi i prezbiteri posvećuje Crkvu ne kao gospodari baštine, nego kao uzori stada, kako kaže Petar u svojoj poslanici.

CRKVENI POGLAVAR

Osim što je Kristov namjesnik papa je i CRKVENI POGLAVAR. Katekizam kaže: „Božji zakon povjeren Crkvi vjernicima se naviješta kao put Života i Istine. Stoga vjernici imaju pravo da budu poučeni o spasonosnim božanskim zapovijedima, koje pročišćuju prosudbu te po milosti ozdravljaju ranjeni ljudski um. Dužnost im je da opslužuju zakone i odredbe što ih izdaje zakonita Crkvena vlast. Takve odluke, pa makar bile disciplinarne, zahtijevaju poučljivost u ljubavi. (KKC 2037)

Očito je, dakle, Crkvi povjeren Božji zakon kako bi ga naviještala, a vjernici imaju pravo biti u njemu poučeni kako bi im to omogućilo snalaženje u svijetu i olakšalo spasenje. Crkvene odredbe, pa i kad su samo disciplinske naravi, ne mogu biti u protivnosti sa Božjim zakonom, nego su njegova izvedenica, vjernici su dužni obdržavati sa poučljivosti i u ljubavi.

Evo jedan primjer iz povijesti.

Papa Klement XIV, pod političkim pritiskom, i bez utemeljenih vjerskih i moralnih razloga, ukinuo je isusovački red koji je tada imao 23 000 članova. I oni su ga poslušali, jer iako su pobude bile loše to je spadalo na njegovu vlast i nije bilo grijeh. Nakon što su isusovačkog generalu Ricciu pročitali upitali su ga prihvaća li to, a on je odgovorio: „Što papa odredi mora svakome biti sveto. Njegove privole tu nipošto ne treba.“ Isusovcima bi zabranjeno obavljati bilo kakvu funkciju do daljnje naredbe. Odmah sutradan general Ricci biva odveden na engleski kolegij i tamo zatvoren. Osam dana nisu smjeli isusovci iz kuća dok im se ne naprave odjela svjetovnih svećenika. Biskupima crkvene države biva zabranjeno davati isusovcima dopuštenja za katehezu i druge crkvene funkcije. Tadašnji isusovci, ako su bili zaređeni za svećenike, mogli su prijeći u dijecezanski red ili u neki drugi red i tako obavljati svećeničku službu. No, oni isusovci, posebno stari i bolesni koji nisu uspjeli naći neko zaposlenje našli su se u nezavidnoj situaciji. Mnogi su doslovno umirali od gladi. Ivan Jager, isusovac koji piše o toj temi kaže: Nije moguće zamisliti koliku je štetu nanijela pasivnost 12 000 svećenika kojima nije manjkalo ni revnosti ni znanja. Koliku je štetu nanio katoličkom školstvu manjak od 15 000 učitelja koji su vodili preko 800 škola svih vrsta. A tek u misijama? Tu je zavladalo grozno rasulo i pustoš. U Aziji nije bilo nasljednika. Novicijati rastjerani, nisu više slali novih i svježih radnika. Na pitanje: „Kako je Gospodin dopustio toliku nepravdu i štetu?“ Ivan Jager kaže: „Gospodina Boga više slavi naše trpljenje nego sav naš rad. Krist je zapravo svojom mukom i smrću otkupio svijet. Družbi Isusovoj najveća je slava što smije biti dionicom imena nego i križa svojega kralja i vođe.“

Imamo i slučaj svetog Alfonsa Marije Liguorija:

Koji je već u poodmakloj dobi od 83 godine bio oklevetan od jednog svog redovnika. Papa ga je smijenio sa mjesta poglavara i istjerao ga iz družbe koju je on osnovao. Sveti starac je pred oltarom molio: „Papa ima pravo. Tako on hoće, tako hoće Bog. Pred smrt pape došao je u bilokaciji kod njegove samrtničke postelje i asistirao mu je u prijelazu u vječni život.

Ovo su primjeri prihvaćanja velikih žrtvi i nepravdi, ali koji ne uključuju nikakvo prihvaćanje grijeha.

Kad bi papa tražio od ovih istih DA SAGRIJEŠE PROTIV NEKIH OD DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI ne bi ga poslušali – jer bi znali da je to PROTIV BOŽJE BOLJE I DA TO NITKO OD NJIH NE MOŽE TRAŽITI.

Jedan teolog piše: „Kao zakonodavac papa je vezan božanskim pravom koje mu nameće da koristi papinsku moć samo u svrhu izgradnje Crkve. Prema misli sv. Pavla u Korinćanima u drugoj poslanici: Gospodin nam je dao moć za vašu izgradnju, a ne za vašu propast.

DRŽAVNIK

Uza sve papa je i državnik iako jedne od najmanjih država na svijetu i kao takav ima političku službu i odgovornost. U tome može i mora donositi političke odluke u kojima vjernici mogu imati svoja drugačija mišljenja.

Papa Pavao VI je 9. ožujka 1971. primio u službeni državni posjet komunističkog diktatora Josipa Broza Tita koji je izvršio genocid nad našim narodom i tom prigodom dao mu odlikovanje. To je politički čin koji se može razumjeti nastojanjem da se olakša život katolicima pod komunizmom u Jugoslaviji i drugdje, ali sa kojim se vjernici, a pogotovo žrtve komunizma, nisu dužni slagati. Štoviše, mogu biti i protiv. Drugi primjer je okončan proces za proglašenje svetim kardinala Stepinca, a papa ga ne proglašava svetim, iako samo to nedostaje – iz čisto političkih razloga, odnosno da se ne zamjeri Srpskoj pravoslavnoj Crkvi koja, kako znamo, ne podnosi Stepinca i koja sve Srbe u Jasenovcu proglašava mučenicima, pa i one koji nisu kršteni.

Treće, migranti su ne samo humanitarno nego i političko pitanje o kojemu stoga imamo pravo na svoje mišljenje koje može biti drugačije od papina bez ikakva osjećaja krivice.

 Sveta Katarina Sijenska je posebno voljela Svetog Oca i zvala ga Slatki Krist na zemlji. ali jednako tako ga je znala koriti, ispravljati i koriti posebno u njegovoj podložnosti francuskom kralju za vrijeme Avignonskog sužanjstva. I njenoj jakosti možemo zahvaliti to što se papa vratio u Rim i napustio Francusku.

ČOVJEK

Papa je i čovjek, a to kao da se zaboravlja. Aleksandar VI Borgia je papa poznat po nepotizmu te raskošnom i nemoralnom osobnom životu koji je bio na sablazan mnogima. Logično da su vjernici znali i tada i sada odvajati osobni život od službe, kao što to odvajaju i kod svojih svećenika.

Uostalom i Krist je na to upozorio kad je pozvao da se čini ono što farizeji ispravno naučavaju a ne nasljeduje njihov krivi život. Na taj način vjernici se nisu poveli za sablažnjivim primjerom i sačuvali su vjeru.

Stefano Maneli piše: Ni jedan papa i nijedan svetac nije nikad bio bezgrešan, odnosno imun na bilo koji grijeh. Naslovi: „Sveti Otac“ ili „Svetosti“- to ne opovrgavaju jer se odnose na posebnu Kristovu prisutnost u Kristovu namjesniku koja je uvijek sveta i bezgrešna unatoč papinih ljudskih slabosti.

Evo ovdje smo vidjeli kako možemo razlikovati papino djelovanje kao čovjeka, državnika, Kristova namjesnika i poglavara Crkve. Međutim možemo napraviti razliku i u njegovu naučavanju.

U prvom redu nezabludivost. (…)

Video u prilogu. Tekst: Don Josip Mužić (izvor:  Vjera i djela)

I. Dvije krajnosti
U ovoj kriznoj situaciji kada je vjerni puk lišen svete Mise i ostalih sakramenata ne suprotstavljaju se razum i vjera, kako to neki drže[1], nego, po mom mišljenju, istina i ljubav. To suprotstavljanje ili odvajanje istine i ljubavi za posljedicu ima i podjele među vjernicima. Pokušat ću to objasniti.
Istina danas nije baš na cijeni jer se uglavnom smatra nečim relativnim i promjenjivim i shvaća se
isključivo naravno, kao nešto na što isključivo pravo polažu znanstvenici, moćnici i mediji. Njena
nadnaravna dimenzija, po kojoj je ona ustanovljena od Boga, odbačena je i prezrena. Zato se često ne razumije i odbacuje Krista, koji za sebe kaže da je Istina. Svjedočeći za istinu, boreći se za istinu – vjernik se bori za Krista, i svjestan je da se ne može spasiti ako ga se odrekne, odnosno ako ga javno ne ispovjedi, u zgodno i nezgodno vrijeme.
Nažalost, u borbi za istinu pojavi se lako ljutnja i nemir zbog nepravde, pa čovjek postupa strastveno obuzet osjećajima, umjesto staloženo i razumno. Tako su, primjerice u ovoj krizi, mnogi na emotivan način iskazali nezadovoljstvo odredbama biskupa da se obustave svete Mise s narodom. Premda je moralno i legitimno ne slagati se s tom odlukom, jer se radi o disciplinskim mjerama koje nemaju nikakvo jamstvo nepogrešivosti, kod nekih vjernika neslaganje je na žalost prešlo u nepoštivanje, omalovažavanje pa i prijezir samih biskupa.
Zna se dogoditi da – razotkrivajući slabosti, nepravde i zatajenja – neki propituju i samu osobu te se neopazice završi u neljubavi, odbacivanju, kritiziranju i osudi grješnika. Gorki se žar (pun
samodopadne oholosti jer sam u pravu) očituje i kao određena osvetoljubivost i zazivanje Božje
kazne. Želi se ispraviti ono što se vidi krivim po kratkom postupku, odstranjujući krivce. Iza toga
može stajati nesvjesna želja da se što prije oslobodimo križa, pri čemu se zaboravlja na otkupiteljsku vrijednost trpljenja i riječ Božju: „Podnosite jedni druge u ljubavi“ (Ef 4,2).
Za razliku od istine, ljubav se danas, olako shvaćena, posebno cijeni. I ona se shvaća isključivo
naravno. Svodi se na osjećaj koji je krajnje subjektivan, neupitan i kao takav opet relativan. Često se vjernike „umiruje“ onom novozavjetnom „Bog je ljubav“, pri čemu se i ovdje ljubav shvaća naravno. Tako na kraju ispadne da više nismo mi stvoreni od Boga, nego da mi možemo Njega oblikovati po želji, na svoju sliku. Stoga je ljubav danas, vjerojatno, pojam koji se najviše zloupotrebljava. Njime se pokriva i opravdava skoro svaki grijeh: predbračni odnosi, preljubi, rastava braka, ponekad čak i pobačaj. U konačnici to nas dovodi do klasične denicije grijeha: odvraćanje od Boga i okretanje sebi.
Odnosno grijeh se svodi na to da se više ljubi sebe negoli Boga.
U današnjoj situaciji pandemije, takvo poimanje ljubavi, to sebeljublje koje „ide do prezira Boga“ (sveti Augustin), dovodi do opravdavanja baš svake odluke građanskih i crkvenih vlasti, ne propitujući ih i ne razmišljajući jesu li te odluke možda protiv Božjeg zakona. Na taj se način zapravo pokušava opravdati vlastita udobnost i(li) obraniti povlastice, jer se ide lakšim putem na kojem se ne izlažemo nerazumijevanju i kritikama. Isključuje se vlastito rasuđivanje, ponekad čak s isprikom u stilu „tko sam ja da sudim“. Međutim, tako se zapravo pokušava ukinuti grijeh. Jer ako nisam kadar prepoznati i osuditi grijeh, ne mogu se ni braniti od njega. Umjesto osobnog rasuđivanja prihvaćaju se servirani odgovori vladajuće struje mišljenja. Ponekad se, nažalost, takvo postupanje proglašava poniznošću.
Po srijedi je, međutim, najčešće oportunizam u kojem se zatomljuje i iskrivljuje vlastitu savjest, a sve iz nepriznatog straha za sebe ili za svoje najbliže, i sve u ime nazovi ljubavi.
U oba slučaju – i u slučaju onih koji upadnu u ljutnju i prijezir prema grješnicima, i u slučaju onih koji zbog sebeljublja odbacuju zdravo rasuđivanje i ukidaju grijeh – događa se isključivost i razdvajanje istine od ljubavi i(li) ljubavi od istine. Naravno, treba imati na umu da se ove krajnosti nikad ne pojavljuju ovako očigledno, do kraja ogoljeno, nego više na jednoj skrivenoj razini svijesti. Rješenje je u pomirenju istine i ljubavi i to najbolje izražava načelo: Ljubiti grješnika, a mrziti grijeh. Nadbiskup Frane Franić je to primijenio u svoje vrijeme: Ljubiti komuniste, a mrziti komunizam. To je sveti Pavao izrekao na drugi način kad nas poziva da „istinujemo u ljubavi“ (Ef 4,15).
II. Mjere zaštite i pravednost
Prvi put u povijesti ukinute su globalno svete Mise s narodom i to od strane crkvenih i građanskih
vlasti. Ovo je ključno pitanje elementarne pravednosti i ravnopravnosti vjernika i nevjernika pred
zakonom. Naime, ako se građanima dopušta da mogu ići u trgovine u određenom broju, sukladno
veličini trgovine, a to isto ne dopušta se vjernicima, sukladno veličini crkava, onda imamo
neprihvatljivu diskriminaciju. Predstavnici građanske vlasti, koji u pravilu ne vjeruju ili im je vjera samo formalna legitimacija pred izbore, drže vjeru nevažnom i suvišnom i ne mogu uopće shvatiti u čemu je problem. Međutim, to mogu i trebaju shvatiti naši biskupi s kojima su oni dogovarali ove odluke.
Stoga ako naši biskupi ne uviđaju važnost i potrebu da se izbore za jednakost vjernika pred zakonom, nego prihvaćaju podređen položaj vjernika pred zakonom, to može značiti puno toga. Prvo: da se nisu spremni zdušno založiti za svoje stado i onda tako sami sebe umanjuju kao pastire. Drugo: iz toga slijedi da tako prihvaćaju i provode diskriminaciju svojih vjernika jer niti jednom riječju nisu pokazali svoje protivljenje i time dopuštaju opasan presedan. Treće: ako oni sada kao nasljednici apostola daju dojam da misle samo na tijelo, kako to izrijekom izjavljuje jedan od njih,[2] a zaboravljaju na potrebe duše, to se može shvatiti kao pokazatelj malovjerja i čak nevjere. Četvrto: strah za svoj i tuđi tjelesni život je prirodan i razumljiv, ali ako se dopusti da on bude glavna pobuda kod donošenja odluke onda je teško u tome ne vidjeti tragove kukavičluka. Peto: kao posljedica svega navedenog mnogi vjernici se osjećaju u ovoj situaciji ostavljeni i izručeni na milost i nemilost građanskim vlastima, odnosno „kao ovce bez pastira“.
Bilo je moguće drugačije postupiti i izbjeći ovaj nepravedni i diskriminirajući tretman vjernika. Neke su biskupske konferencije, poput Poljske, donijele znatno liberalnije mjere gdje se nije upalo u rigorizam.
Vjerojatno je našim biskupima bilo lakše donijeti zajedničku odluku no nitko od njih nije time
oslobođen svoje osobne odgovornosti koju ima za svoju biskupiju i mogao se postaviti drugačije,
kako pokazuje i primjer mostarsko-duvanjskog biskupa Ratka Perića. On je tražio od svojih svećenika da imaju svete Mise s narodom, poštujući propisane mjere zaštite, istaknuvši: „Nitko nema pravo udaljavati vjernike ispred crkve ako se drže propisana odstojanja, kao što se ne udaljavaju ni drugi građani ispred raznih drugih uslužnih objekata – trgovina, prodavaonica, apoteka i sličnih institucija.
Po kojem bi se to zakonu ili zapovijedi moglo činiti s vjernicima ispred katoličke crkve?“[3]
Nedavno je u Italiji upućen Apel koji je potpisalo nekih sedamdesetak sveučilišnih profesora i sudaca za povrat slobode javnog bogoštovlja. U njemu stoji: „Učinak mjera za suzbijanje Covid-19 na slobodu bogoštovlja, denirane od Alexisa de Tocqueville ‘prva, najsvetija, najsakralnija od svih ljudskih sloboda’, je bio krajnje težak“.[4] U nastavku teksta se podsjeća da je nedavno Ustavni sud Savezne Republike Njemačke „potvrdio prvenstvo zaštite ‘od opasnosti za tijelo i život’, ali je u isto vrijeme priznao da zabrana okupljanja na mjestima bogoslužja predstavlja ‘ozbiljno ograničenje u vršenju vjerske slobode’.“[5] I još se kaže: „Ovdje je u igri ne samo sloboda bogoslužja, nego sam princip slobode pojedinca.“ [6]
III. Crkvene zapovijedi
Nikako nije posrijedi neko sporedno pitanje koje se može odbaciti kao nekakvo „djetinje
zapomaganje“,[7] nego osim što se radi, kao što smo vidjeli, o temeljnim pravima osobe, radi se i o
temeljima vjere. Osvrćući se na odgovarajuće kanone (ZKP 838§4; 213; 843§1), kanonist fra Velimir Blažević zaključuje: „Nijednom odlukom i preporukom naših biskupa nije dovedeno u pitanje pravo vjernika na sakramente, samo treba voditi računa o tome da li ih prikladno traže, pa i s obzirom na mjesto i na vrijeme, i na izbjegavanje opasnosti zaraze koronavirusom.“[8]
U praksi međutim to se provodi kao da se radi o krutim zapovijedima i tako da se svim vjernicima, i
onda kada su sve mjere zaštite ispunjene, uskraćuju sakramenti. Stoga s pravom Snježana
Majdandžić-Gladić u članku na stranici Vjera i djela tvrdi: „Činjenica je da su odredbe biskupa HBK izravno pogodile sve vjernike, dakle i one koje po ZKP-u imaju pravo na njih.“[9] Time se u ime brige za tjelesno zdravlje ostavilo vjernike bez sakramenata, a posebno – što je najpogibeljnije – bez sakramenata ispovijedi i bolesničkog pomazanja. „Opravdano je pretpostaviti“, nastavlja Snježana Majdandžić-Gladić, „da će zbog takve odluke biskupa određeni broj ljudi umrijeti u smrtnom grijehu, kao i da će takve odredbe bitno utjecati na duhovno zdravlje mnogih vjernika, jer su lišeni onoga što im je važnije i od kruha i od ovozemaljskog života.“[10] Istina je da savršeno pokajanje briše smrtne grijehe, ali tko to može jamčiti da će imati takvo pokajanje, posebno u smrtnoj agoniji? Redovnik Dražen Marija Vargašević upozorava: „Crkva je najvažnija čuvarica cjelovitoga zdravlja“ i kao takva „ne smije zatvoriti svoja vrata, pogotovo u krizi!“[11]
Odredbe biskupa HBK su protivne većini crkvenih zapovijedi. Konkretno prvoj (Sudjeluj u svetoj Misi u dan Gospodnji i u druge zapovjedne blagdane!), trećoj (Smjerno primaj svog Stvoritelja bar o Vazmu!), četvrtoj (Svetkuj zapovjedne blagdane!), a dobrim dijelom i drugoj (Najmanje jednom godišnje ispovjedi svoje grijehe!), pošto se ona najčešće ispunja pred Uskrs.[12] Neizbježno se postavlja pitanje koje upućuje Majdandžić-Gladić: „Kojim autoritetom biskupi HBK za hrvatsko područje privremeno dokidaju crkvene zapovijedi? Držimo kako takve odredbe nemaju svog dostatnog ni teološkog, ni pravnog, ni moralnog, ni liturgijskog opravdanja, a uz to izazivaju ozbiljne reperkusije za cjelokupan život Crkve u Hrvata.“[13]
Ovim mjerama se slavljenje sakramenata, a posebno svete Mise, izjednačuje po važnosti sa
svjetovnim okupljanjima, čak i stavlja iza njih. Stoga, primjećuje ista Snježana Majdandžić-Gladić:
„Postavlja se zato pitanje vrijednosti i obvezatnosti Kristove zapovijedi: ‘Ovo činite meni na spomen’ (usp. Lk 22, 7-20), kao i da se to treba činiti ‘dok on ne dođe’ (1 Kor 11,26). Ne, dakle, dok koronavirus ne dođe, nego dok On ne dođe. Iz toga proizlazi da odredbe biskupa HBK izravno proturječe Božjoj uredbi i Objavi u Svetom pismu.“[14]
Po mom sudu, olako uskraćivanje sakramenata je logička posljedica olakog pripuštanja
sakramentima, posebno svetoj pričesti, primjerice onih koji su u javnom grijehu, kao što je slučaj kod nekih političara. Zajednički nazivnik za oboje jest slaba vjera u stvarnu Isusovu prisutnost u
euharistiji. Ta se slaba vjera vješto maskira lažnim čovjekoljubljem, to jest čovjekoljubljem bez
istinoljublja. Ishod je, nažalost, omalovažavanje i banalizacija sakramenata, koji kao da su trgovačka roba s kojom se raspolaže kako se želi.
IV. Božji zakon
No, najjači je nadnaravni motiv, onaj koji je istaknuo dekan KBF-a u Splitu, prof. don Mladen Parlov, da je „važnije pokoravati se Božjim zapovijedima, nego ljudskim propisima“.[15] Ovdje se konkretno radi o trećoj Božjoj zapovijedi: Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!
Netko može prigovoriti da je to starozavjetna zapovijed koja govori o suboti, a ne o nedjelji i da se u njoj nigdje ne spominje sveta Misa. Crkva vođena Duhom Svetim je to odavno razjasnila. U prvom redu nedjelja se shvaća kao ispunjenje subote. Katekizam kaže: „Nedjelja se jasno razlikuje od subote, iza koje vremenski svaki tjedan slijedi; kršćanima nedjelja nadomješta obredne propise
subote. Po Kristovoj pashi ispunja duhovnu istinu hebrejske subote i naviješta čovjekov vječni
počinak u Bogu. Zakonsko je bogoslužje pripravljalo Otajstvo Kristovo: što se u njem vršilo
označavalo je unaprijed neki vid Kristova otajstva.“ [16] Iz toga slijedi: „Svetkovanje nedjelje ostvaruje ćudoredni propis koji je po naravi upisan u čovječje srce, tj. ‘Bogu iskazivati vanjsko, vidljivo, javno i redovito štovanje u spomen njegovoj općoj dobrohotnosti prema ljudima’. Nedjeljno bogoslužje dovršenje je ćudorednog propisa Starog saveza, od kojeg preuzimlje ritam i duh slaveći svaki tjedan Stvoritelja i Otkupitelja svoga naroda.“[17] Stoga: „Nedjeljno slavlje Dana i Euharistije Gospodnje u središtu je života Crkve. ‘Nedjelja u koju se, prema apostolskoj predaji, slavi vazmeno otajstvo, treba da se u općoj Crkvi obdržava kao prvobitan zapovjedni blagdan.’“[18] I da ne bi bilo nikakve zabune pojašnjava se: „Crkveni propis naznačuje i točno određuje zakon Gospodnji: ‘Nedjeljom i drugim zapovjednim blagdanima vjernici su obvezni sudjelovati u misi.’“[19] Drugi Vatikanski sabor sa svoje strane kaže: “Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana, koji se s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja potječe od samoga dana uskrsnuća Kristova. Tog su se dana vjernici dužni sastati zajedno, da slušaju Božju riječ i da sudjelujući kod euharistije obave spomen-čin muke, uskrsnuća i proslave Gospodina Isusa te da zahvaljuju Bogu koji
ih ‘uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za živu nadu’ (1 Pt 1,3)” (SC, 106). Plodovi
ispunjavanja te zapovjedi po Katekizmu su višestruki: „Nedjeljna Euharistija utemeljuje i učvršćuje cjelokupno kršćansko djelovanje“,[20] sudjelovanje u njoj „svjedočanstvo je pripadnosti i vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi“ kao i zajedništva vjernika „u vjeri i ljubavi“ te Božje svetosti i nade u spasenje.[21] Sredinom trećeg stoljeća Didascalia o tom govore ovim riječima: “Koja bi stvar mogla ikada zahtijevati pred Bogom da se vi ne skupljate u dan Gospodnji na slušanje riječi života i da se hranite božanskim kruhom koji ostaje uvijek?”[22] Prof. don M. Parlov, u vezi stanja pandemije, s pravom kaže: „Crkva ne može po vlastitom nahođenju mijenjati ili prepravljati Božje zapovijedi.“[23] Katekizam Katoličke Crkve ukazuje da se prvi grijeh naših praroditelja dogodio kad čovjek „nije poslušao zapovijed Božju“ te da se otada svaki grijeh sastoji u „neposluhu prema Bogu“.[24] Zar u obustavi svetih Misa nije očit neposluh Bogu? Uvijek smo dužni ljubiti i poštovati svoje biskupe.[25] Ali kao i u slučaju roditelja posluh prema njima prestaje kad traže nešto što je protiv volje Božje ili morala. Zoran primjer imamo u slučaju zlostavljanja maloljetnika. Posebne okolnosti, kao što je zaraza, nisu izuzetak jer Božje zapovijedi uvijek ostaju na snazi. Pa stoga čak ni u pravom ratu, kako uči Katekizam, „slijepa poslušnost“ nije prihvatljiva, nego je čovjek dužan ne podlagat se nečovječnim i nemoralnim nalozima.[26] Utemeljeno stoga Massimiliano Viola, talijanski pravnik, piše na katoličkom portalu Aciprensa: „Ipak, osim činjenice da nijedna dispenza, kao takva, ne bi mogla nikad spriječiti poštivanje propisa (zbog toga ne postoji obveza da se mora koristiti dispenza), niti bi mogla na ijedan način ograničiti pravo vjernika da sudjeluju u javnom bogoslužju (bez da se u biti ne pretvori u kanonsku kaznu), ostaje čvrsto Treća zapovijed kao naredba božanskog prava i naravnog prava, i
kao takva hijerarhijski viša u odnosu na pozitivno pravo Crkve, na temelju koje bi trebalo držati posve isključenu mogućnost radikalnog isključivanja slobode vjernika da stvarno prisustvuje svetoj Misi (događaju nadnaravnog reda), niti pred jednom situacijom hitnoće na naravnom planu.“[27]

V. Dvije vrste poslušnosti
Svi se slažemo da je zaraza virusom opasna i da treba poduzeti potrebne mjere za njeno suzbijanje, posebno radi zdravlja onih koji su ugroženi, kao što su stariji i kronično bolesni. Zato, koliko je poznato, nitko od vjernika nije protiv mjera zaštite niti pozivlje da se one ne obdržavaju. No u provedbi tih mjera razlikuju se dva različita pristupa koja dijele vjernike. Jedan je pristup bezpogovorne poslušnosti koji se poziva na ljubav, a drugi je pristup odmjerene poslušnosti koji se poziva na istinu. Oba su stava razumljiva, međutim, mišljenja smo, da je samo jedan od njih ispravan. Pobornici bespogovorne poslušnosti zastupaju stav, trenutačno dominantan, potpune zabrane svete Mise s narodom, dok se pobornici odmjerene poslušnosti zalažu da se dopuste svete Mise s malim brojem vjernika, koji će obdržavati sve propisane mjere predostrožnosti.
Pobornici bespogovorne poslušnosti u ogromnoj su većini i imaju uza se potporu medija i civilnih
vlasti, što opet nije dokaz da su u pravu, jer se često u povijesti pokazalo da je istina ostala u manjini.
Sjetimo se samo starozavjetnih proroka. Oni također smatraju da ako slušaju ne mogu pogriješiti i
tako pravdaju izostanak vlastitog rasuđivanja.
Pobornici odmjerene poslušnosti su neznatna manjina. Ako imamo na umu da u Hrvatskoj prosječno
nekih dvadesetak posto deklariranih katolika ide nedjeljom na svetu Misu, taj se broj smanjuje barem
deset puta kada gledamo koliko ih ide preko tjedna na svetu Misu. Dakle to je malo više od jedan
posto sveukupnog stanovništva koji su najviše pogođeni zabranama. No to su oni zdravi vjernici koji u Euharistiji poglavito crpe snagu da bi mogli skrbiti za duhovno bolesne članove Crkve, i u tom krugu velika je većina za drugu odmjerenu poslušnost. Oni žele prihvatiti i razumom donesene odredbe te traže da se štiti pravednost kao i temeljna vjerska prava.
U jednom i u drugom pristupu vjernici zauzimaju stav o nečem što se tiče kako njihovog odnosa
prema nadležnom biskupu tako, što je još važnije, njihova odnosa prema Bogu.
VI. Tko je u grijehu?
U ovoj situaciji mnogim vjernicima pojavljuje se problem u savjesti: jesu li i do kada su dužni slušati navedene odredbe? Znam za slučaj gdje se jedna osoba pitala je li sagriješila zato jer je bila sama na svetoj Misi sa svećenikom, a druga zato jer se zatekla i ostala na svetoj Misi gdje je bilo njih troje. Vjerujem da si mnogi dobri vjernici postavljaju ovakva i slična pitanja. U čemu bi tu bio neposluh? Doista, televizijske Mise predvođene od biskupa imaju, skupa sa snimateljima, najmanje sedam osoba, a prilikom molitve pred zagrebačkom katedralom bilo ih je preko trideset i nikome to nije sporno. Postavlja se pitanje zašto, kada i tko ih je izuzeo od odgovornosti zbog kršenja odredbi? Kako to da iste odredbe za neke vrijede, a za neke ne? Očito se ne traži slijepo, nerazumno ispunjavanje odredbi, nego razumno, ono gdje se gleda i čuva njihov smisao.
No imamo i druge situacije koje otvaraju i brojne druge dvojbe i pitanja. Kako to da se mogla održati procesija Za križen na Hvaru u kojoj je sudjelovalo 90 ljudi? Bolno je kada Nacionalni stožer za civilnu zaštitu o tome odlučuje i to dozvoljava u ime „stogodišnje baštine, koja Hvaranima jako puno znači, a upisao ju je i UNESCO u svoj registar kulturnih dobara“.[28] Tko ih je ovlastio da odlučuju o vjerskim pitanjima i to još isključivo prema ovakvim svjetovnim i nevjerskim mjerilima? Dogodio se paradoks za koji novinar Jutarnjeg lista piše: „I tako, ispalo je da su članovi Nacionalnog stožera, veći katolici od pape Franje i hrvatskih biskupa. Crkva zabranjuje, a Capak, Beroš, Božinović i Alemka Markotić dopuštaju crkvena slavlja.“[29] Kako je moglo doći do ovakvog neprirodnog stanja? Zašto se nitko u Crkvi u ovom slučaju ne osjeća kriv ili dužan dati pojašnjenje ako ne već ispriku? Čak i oni koji kritički pišu o Crkvi, konstatiraju da se nešto čudno događa. Tako novinar Robert Bajruši u Globusu piše: „Sada kada je u opasnosti sam opstanak čovječanstva, kad i svjetovno društvo postavlja eshatološka pitanja, Crkva, kojoj je poslanje da govori o tim pitanjima i odgovara na njih, upadljivo šuti.“[30] Zar smo zaboravili na grijeh propusta? Valentino Findrik dobronamjerno upozorava: „Velika je opasnost za Crkvu da, u želji za poslušnosti svjetovnim vlastima i zaštitom potrebitih, pođe ruku pod ruku za svijetom u njegovu strahu od smrti i zaboravi ono radi čega živimo.“[31] Isti autor stoga zaključuje: „Još jednom ističući bitnu razliku između spriječenosti da se nešto čini i propuštanja prilike da se čini ono što se može činiti, ne mogu se, oci biskupi, oteti dojmu da se štošta toga moglo i trebalo učiniti umjesto potpune obustave sakramentalne prakse.“[32]
VII. Vrste otpora
Dakle, nema govora o grijehu u slučaju vjernika koji se – s poštovanjem i ljubavlju – ne slažu sa
svojim biskupima u vezi s donesenim odredbama ili su te odredbe, uz obdržavanje mjera čuvanja od zaraze, dakle u skladu sa smislom odredbi, na stanoviti način čak i prekršili. Štoviše, ovdje se radi o potrebi i dužnosti reagiranja ako se ne želi sagriješiti. Moguće odgovore možemo pronaći u
Kompendiju socijalnog nauka Crkve kad govori o neprihvatljivim građanskim zakonima.
Prvi odgovor je prigovor savjesti odnosno ovakvu nepravednu odredbu, koja se izravno protivi Božjoj zapovijedi, po savjesti se ne može prihvatiti. Katekizam nedvosmisleno kaže: „Građanin je u savjesti dužan ne slijediti propise građanskih vlasti kad su im nalozi suprotni zahtjevima ćudoređa, osnovnim pravima osobe ili nauku Evanđelja. … Gdje javna vlast prelazi granice svoje nadležnosti i tlači građane, oni neka ne uskraćuju onoga što od njih doista zahtijeva opće dobro; ali neka im je slobodno protiv zloporabe te vlasti braniti prava svoja i svojih sugrađana, u granicama koje zacrtava naravni i evanđeoski zakon.“[33] Na to se nastavlja Kompendij socijalnog nauka Crkve: „Osim toga što je moralna obveza, to odbijanje ujedno je i osnovno ljudsko pravo koje – upravo zato što je takvo – mora priznati i štititi i sam građanski zakon… Nitko se nikada ne može ukloniti od moralne odgovornosti za učinjena djela i po toj će odgovornosti sam Bog suditi svakoga (usp. Rim 2, 6; 14, 12).“[34] Ovdje se ubrajaju svi oni koji po savjesti ne mogu prihvatiti donesene mjere i ako je potrebno to javno očituju. Tako je, primjerice, don Ivan Bodrožić, profesor patrologije na KBF-u u Splitu, napisao da kad bi netko koji zadovoljava sve potrebne uvjete od njega zatražio ispovijed, da mu to ne bi mogao odbiti „ni po cijenu rizika života… jer život je satkan od snažnih spasenjskih trenutaka u kojima
nema kalkulacije“.[35]
Druga mogućnost je otpor dotičnim odredbama, koji može poprimiti različita konkretna očitovanja. Jedno od tih je pasivni otpor, koji je u etičkom smislu besprijekoran. Ne provode se dotični zakoni, već se izričito djeluje protiv tendencije nepravednih mjera. U takvu skupinu spadaju oni svećenici i vjernici koji su diskretno u manjem broju, od nekoliko sudionika, i držeći se mjera sigurnosti, imali zajedničke svete Mise. Posljednja mogućnost je aktivan otpor, odnosno javni prosvjed protiv donesenih odredbi. To se, primjerice, nehotimično dogodilo prilikom javnog slavljenja svetih Misa u župi Sirobuja u Splitu, kad je ugledni i zaslužni svećenik, don Josip Delaš, nenamjerno postao simbol aktivnog otpora.
Mnogi misle da će se, jednom kad pandemija prođe, sve vratiti na prijašnje stanje. Međutim, to je
pomalo naivno. Ako se ne budemo sada borili za svoja ljudska, građanska i vjerska prava, sutra može biti samo gore. U konačnici, to bismo i zaslužili jer smo se bez ikakva otpora predali i učinili puno više nego je bilo potrebno u zaštiti od virusa.
VIII. Kineski poučak
Ima onih koji misle da se teško ikad više može ponoviti ovakva situacija pa stoga smatraju
nepotrebnim i nepoželjnim uopće otvaranje pitanja granica poslušnosti biskupima. Za takve i sve nas poučan je sadašnji primjer života katolika u Kini koji traje već desetljećima. Katolička Crkva je u toj zemlji duboko podijeljena na ilegalnu ili Podzemnu Crkvu i na legalnu ili takozvanu Patriotsku Crkvu. Ova zadnja je pod potpunim nadzorom države i svećenici nadgledaju vjernike drže li se partijskih propisa. Između ostalog:
a) djeca do 18 g. ne mogu ići u Crkvu niti primati vjersku poduku i zički im se onemogućava ući u
crkvu, a svećenike koji su unatoč zabrani katehizirali mlade kažnjavaju tako da ih istjeruju sa župa i zabranjuju im vršiti svećeničku službu. To se, primjerice, dogodilo ocu Liu Jiangdong, di Zhengzhou (Henan) u listopadu 2018. godine. [36]
b) Skidaju se križevi s crkava, ali i vjerske slike unutar crkava, pa se tako u nekim crkvama više ne
može vidjeti nijedna slika Isusa, ali je zato puno državnih propagandnih plakata.[37]
c) Crkve se zatvaraju ili ruše pa je u godinu dana, do rujna prošle godine, samo u jednoj biskupiji, čiji biskup mons. Josip Wei Jingyi nije priznat od vlasti nego samo od Svete Stolice, bilo ukinuto i
zatvoreno sedam župnih crkava.[38]
d) U ime domoljublja i podrške Partiji prisiljava se župe da izvjese kinesku zastavu na svaku vjersku zgradu, da pjevaju patriotske himne prije bogoslužja, da izlože portret predsjednika Xi Jinpinga čak i na oltarima.[39]
d) Uvedene su visoke novčane kazne, od 200.000 do 300.000 kuna, za one koji imaju vjerske
aktivnosti u kućama, koje idu sve do zaplijene zgrade ili stana u kojem se to događa.[40] Zato su
mnogi svećenici Podzemne Crkve savjetovali vjernicima da se više tako ne okupljaju.
e) Državni službenici kontroliraju privatne stanove i uklanjaju vjerske slike i simbole, a na njihovo
mjesto nameću slike kineskog predsjednika. Ako to ne prihvate, siromašne obitelji gube pomoć od
države.[41]
Nakon sporazuma sa Svetom Stolicom sve je nastavljeno kao i prije, a neke su mjere i postrožene.
Očit je cilj, preko silovitosti kojom se vrši građansko registriranje klera, da se svećenike želi pretvoriti u državne službenike, promicatelje državne vjerske politike. Isto vrijedi i za časne sestre, a redovnici su zabranjeni. U protivnom, svećenika se istjeruje iz župe, postaje nezaposlen i šalje ga se njegovoj kući. Sada država hoće da svećenik bude aktivan u progonu i gušenju vjerskog života i pri tome se kineski komunisti još mogu pozivati na sporazum sa Svetom Stolicom.[42]
Što u ovakvoj situaciji vjernici mogu učiniti da opstanu u vjeri i spase dušu? Nepravedne i protubožje zakone ne smiju slušati jer će izdati Boga. To znači da će mirne savjesti u skrovitosti kršiti takve zakone. Nemaju drugog izbora nego biti neposlušni građanskoj vlasti i svojim crkvenim vlastima, od župnika do biskupa, onda kada ih odjeljuju od Krista. To je dvostruki „sveti“ neposluh u ime najvećeg dobra posluha, odnosno ljubavi prema Kristu i spasenja duša! Vjernici su jednostavno prisiljeni ići u moderne katakombe, u takozvanu Podzemnu Crkvu da bi opstali u vjeri. Svoje progonitelje i mrzitelje, unatoč svemu, ljube i za njihovo obraćenje prikazuju sve kušnje i muke i Bog će se preko toga, prije ili poslije, proslaviti. Ovo je krajnja situacija koja zorno pokazuje kako poslušnost prestaje tamo gdje počinje grijeh.
Netko može primijetiti: Što se to nas tiče? Kina je daleko, a mi smo u demokraciji. Da nije bilo blaženog kardinala Alojzija Stepinca i nekih drugih naših biskupa koji su pružili herojski otpor, nama bi bilo isto za vrijeme Jugoslavije. Jer glavni razlog suđenja kardinalu je bio što nije htio odvojiti Katoličku Crkvu u Hrvata od Svete Stolice i osnovati navodno samostalnu hrvatsku Katoličku Crkvu koju bi kontrolirala u potpunosti partija. U tome naumu komunistima Jugoslavije Kina je bila nadahnuće i uzor. Što se tiče tzv. demokracije, ni nakon skoro trideset godina još se nismo riješili nasljeđa komunizma, jer se nitko tko je u ime te ideologije činio zločine nije pokajao niti bio suđen. Naznake totalitarizma u takozvanoj demokraciji sve su veće. Dovoljno se sjetiti s kojom se bezobzirnošću i silovitošću nameće kultura smrti (pobačaj i eutanazija), ideologija roda i medijsko jednoumlje. Potrebni su nam doista jaki pastiri da bi odoljeli tome pritisku koji će, poput apostola, „navješćivati riječ Božju smjelo“ (Dj 4, 31). Zato molimo za svoje biskupe da im Bog da nepokolebljivu vjeru kako bi bili dostojni nasljednici svojih herojskih prethodnika na čelu s blaženim kardinalom Stepincem.
Marijo, kraljice Hrvata, moli za nas!
….
[1] „Odredbe biskupa Splitske metropolije u svezi s opasnošću od zaraze koronavirusom“, Splitsko-makarska
nadbiskupija, 13. ožujka 2020., na: https://smn.hr/dogadanja/odredbe-biskupa-splitske-metropolije-u-svezi-sopasnoscu-od-zaraze-koronavirusom/4386, (23. travnja 2020.).; Tonči Matulić, „Kritike na račun hijerarhije dolaze
iz sklopa djetinjeg zapomaganja“, Bitno.net, 19. travnja 2020., na:
https://www.bitno.net/academicus/teologija/tonci-matulic-kritike-na-racun-hijerarhije-dolaze-iz-sklopa-djetinjegzapomaganja/, (23. travnja 2020.).
[2] „Dubrovački biskup o ‘koroni‘, Uskrsu i bezobraznom splitskom svećeniku: Uspoređuju trgovine i crkvu? Pa ljudi
moraju jesti, a na mise ne moraju!“, Slobodna Dalmacija, 13. travnja 2020., na:
https://sibenski.slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/dubrovacki-biskup-o-koronavirusu-uskrsu-i-bezobraznomsplitskom-sveceniku-usporeduju-trgovine-i-crkvu-pa-ljudi-moraju-jesti-a-na-mise-ne-moraju-1015902, (23. travnja
2020.).
[3] Ante B., „Biskup Ratko Perić naložio održavanje misa s vjernicima u svim crkvama u Hercegovini“,
Kamenjar.com, 19. travnja, 2020., na: https://kamenjar.com/biskup-ratko-peric-nalozio-odrzavanje-misa-svjernicima-u-svim-crkvama-u-hercegovini/, (23. travnja 2020.).
[4] Beppe Valditara, „Appello del Comitato valori per le funzioni religiose“, Fondazione Farefuturo, na:
https://farefuturofondazione.it/appello-del-comitato-valori-per-le-funzioni-religiose/, (27. travnja 2020.).
[5] Beppe Valditara, „Appello del Comitato valori per le funzioni religiose“, Fondazione Farefuturo, na:
https://farefuturofondazione.it/appello-del-comitato-valori-per-le-funzioni-religiose/, (27. travnja 2020.).
[6] Beppe Valditara, „Appello del Comitato valori per le funzioni religiose“, Fondazione Farefuturo, na:
https://farefuturofondazione.it/appello-del-comitato-valori-per-le-funzioni-religiose/, (27. travnja 2020.).
[7] Tonči Matulić, „Kritike na račun hijerarhije dolaze iz sklopa djetinjeg zapomaganja“, Bitno.net, 19. travnja 2020.,
na: https://www.bitno.net/academicus/teologija/tonci-matulic-kritike-na-racun-hijerarhije-dolaze-iz-sklopadjetinjeg-zapomaganja/, (23. travnja 2020.).
[8] Velimir Blažević, „Vlast biskupa o obustavljanju svete mise s narodom i podjeljivanja sakramenata i pravo
vjernika na duhovna dobra Crkve“, Vjera i djela, 13. travnja 2020., na: https://www.vjeraidjela.com/vlast-biskupa-oobustavljanju-svete-mise-s-narodom-i-podjeljivanja-sakramenata-i-pravo-vjernika-na-duhovna-dobra-crkve/, (23.
travnja 2020.).
[9] Snježana Majdandžić-Gladić, „Propitivanje opravdanosti odredaba biskupa HBK o otkazivanju svetih Misa s
narodom i podjeljivanja sakramenata“, Vjera i djela, 14. travnja 2020., na: https://www.vjeraidjela.com/propitivanjeopravdanosti-odredaba-biskupa-hbk-o-otkazivanju-svetih-misa-s-narodom-i-podjeljivanja-sakramenata/, (23.
travnja 2020).
[10] Snježana Majdandžić-Gladić, „Propitivanje opravdanosti odredaba biskupa HBK o otkazivanju svetih Misa s
narodom i podjeljivanja sakramenata“, Vjera i djela, 14. travnja 2020., na: https://www.vjeraidjela.com/propitivanjeopravdanosti-odredaba-biskupa-hbk-o-otkazivanju-svetih-misa-s-narodom-i-podjeljivanja-sakramenata/, (23.
travnja 2020).
[11] Dražen Marija Vargašević, „Kriza zdravlja ili kriza vjere i istine o čovjeku“, Karmel Božjeg milosrđa, 18. ožujka
2020., na: https://karmelbm.wordpress.com/2020/03/18/kriza-zdravlja-ili-kriza-vjere-i-istine-ocovjeku/, (27. travnja 2020.).
[12] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 2042, br. 2043.
[13] Snježana Majdandžić-Gladić, „Propitivanje opravdanosti odredaba biskupa HBK o otkazivanju svetih Misa s
narodom i podjeljivanja sakramenata“, Vjera i djela, 14. travnja 2020., na: https://www.vjeraidjela.com/propitivanjeopravdanosti-odredaba-biskupa-hbk-o-otkazivanju-svetih-misa-s-narodom-i-podjeljivanja-sakramenata/, (23.
travnja 2020).
[14] Snježana Majdandžić-Gladić, „Propitivanje opravdanosti odredaba biskupa HBK o otkazivanju svetih Misa s
narodom i podjeljivanja sakramenata“, Vjera i djela, 14. travnja 2020., na: https://www.vjeraidjela.com/propitivanjeopravdanosti-odredaba-biskupa-hbk-o-otkazivanju-svetih-misa-s-narodom-i-podjeljivanja-sakramenata/, (23.
travnja 2020).
[15] Mladen Parlov, „Sramotna je hajka medija, politike i splitske Nadbiskupije na svećenika don Josipa Delaša“,
Hrvatski tjednik, 16. travnja 2020., 8.
[16] Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 2175.
[17] Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 2176.
[18] Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 2177.
[19] Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 2180.
[20] Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 2181.
[21] Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 2182.
[22] Didascalia Apostolorum, XIII.
[23] Mladen Parlov, „Sramotna je hajka medija, politike i splitske Nadbiskupije na svećenika don Josipa Delaša“,
Hrvatski tjednik, 16. travnja 2020., 8.
[24] Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 397.
[25] Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 1269.
[26] Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 2313.
[27] Massimiliano Viola, „E’ legittima la sospensione delle sante Messe in forma pubblica? Risponde un giurista“,
ACI Stampa, 18. travnja 2020., na: https://www.acistampa.com/story/e-legittima-la-sospensione-delle-santemesse-in-forma-pubblica-risponde-un-giurista-13945, (25. travnja 2020.).
[28] Zdravka Grund, „Na Hvaru se večeras održava procesija. Stožer im je dozvolio jer je to ‘stogodišnja tradicija’“,
Telegram, 9. travnja 2020., na: https://www.telegram.hr/zivot/na-hvaru-se-veceras-odrzava-procesija-stozer-im-jedozvolio-jer-je-to-stogodisnja-tradicija/, (25. travnja 2020.).
[29] Robert Bajruši, „Koliko god zaslužuje pohvale za puno toga, dozvolom procesije na Hvaru Stožer je na svoja
leđa natovario težak križ upitne vjerodostojnosti“, Jutarnji list, 9. travnja 2020., na:
https://www.jutarnji.hr/komentari/komentar-koliko-god-zasluzuje-pohvale-za-puno-toga-dozvolom-procesije-nahvaru-stozer-je-na-svoja-leda-natovario-tezak-kriz-upitne-vjerodostojnosti/10191781/, (25. travnja 2020.).
[30] Robert Bajruši, „Pokret otpora u Crkvi“, Globus, 22. travnja 2020., 25.
[31] Valentino Findrik, „Otvoreno pismo teologa o mjerama HBK: Evo što predlažem umjesto potpune obustave
sakramenata“, Bitno.net, 7. travnja 2020., na: https://www.bitno.net/vjera/aktualnosti/otvoreno-pismo-teologa-omjerama-hbk-evo-sto-predlazem-umjesto-potpune-obustave-sakramenata/, (25. travnja 2020.).
[32] Valentino Findrik, „Otvoreno pismo teologa o mjerama HBK: Evo što predlažem umjesto potpune obustave
sakramenata“, Bitno.net, 7. travnja 2020., na: https://www.bitno.net/vjera/aktualnosti/otvoreno-pismo-teologa-omjerama-hbk-evo-sto-predlazem-umjesto-potpune-obustave-sakramenata/, (25. travnja 2020.).
[33] Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 2242.
[34] Papinsko vijeće »Iustitia et pax«, Kompendij socijalnog nauka Crkve, KS, Zagreb, 2005., br. 399.
[35] Ivan Bodrožić, „Kako je COVID-19 ukrao ispovijed?“, Vjera i djela, 21. travnja 2020., na:
https://www.vjeraidjela.com/kako-je-covid-19-ukrao-ispovijed/, (23. travnja 2020.).
[36] Bernardo Cervellera, „La politica religiosa in Cina prima e dopo l’accordo sino-vaticano“, Asia News, 12. rujna
2019., na: https://radiomaria.it/la-politica-religiosa-in-cina-prima-e-dopo-laccordo-sino-vaticano/, (25. travnja
2020.)
[37] Matteo Matzuzzi, „La chiesa del Dragone“, Il Foglio, 8. prosinca 2019., na:
https://www.ilfoglio.it/chiesa/2019/12/08/news/la-chiesa-del-dragone-291237/, (25. travnja 2020.).
[38] Bernardo Cervellera, „La politica religiosa in Cina prima e dopo l’accordo sino-vaticano“, Asia News, 12. rujna
2019., na: https://radiomaria.it/la-politica-religiosa-in-cina-prima-e-dopo-laccordo-sino-vaticano/, (25. travnja
2020.).
[39] Bernardo Cervellera, „La politica religiosa in Cina prima e dopo l’accordo sino-vaticano“, Asia News, 12. rujna
2019., na: https://radiomaria.it/la-politica-religiosa-in-cina-prima-e-dopo-laccordo-sino-vaticano/, (25. travnja
2020.).
[40] Bernardo Cervellera, „La politica religiosa in Cina prima e dopo l’accordo sino-vaticano“, Asia News, 12. rujna
2019., na: https://radiomaria.it/la-politica-religiosa-in-cina-prima-e-dopo-laccordo-sino-vaticano/, (25. travnja
2020.).
[41] Matteo Matzuzzi, „La chiesa del Dragone“, Il Foglio, 8. prosinca 2019., na:
https://www.ilfoglio.it/chiesa/2019/12/08/news/la-chiesa-del-dragone-291237/, (25. travnja 2020.).
[42] Bernardo Cervellera, „La politica religiosa in Cina prima e dopo l’accordo sino-vaticano“, Asia News, 12. rujna
2019., na: https://radiomaria.it/la-politica-religiosa-in-cina-prima-e-dopo-laccordo-sino-vaticano/, (25. travnja
2020.).

…

• Na donjem linku je i emisija od prije mjesec dana:

“Sjaj istine”: 29.3. Vremena su teška, ali Marija je naša nada

• a također i propovijed 18.3. (Dugi Rat, trodnevnica sv. Josipu)
  o BOŽJEM i ljudskom zakonu, dok su još bile mise s narodom

U današnje vrijeme kad nemamo kraljeva teško je pojmiti što to znači “kralj”.

Kad čitamo Sveto pismo tu nalazimo kraljeve u židovskom narodu.

Izraelci su bili posebni od drugih naroda jer oni nisu imali kralja. Njima je direktno vladao Bog. No, oni su htjeli biti kao ostali. Bog im to dopušta i daje im kralja. Prvi kralj je bio Šaul, i njega Bog kasnije odbacuje. Bog bira kralja i Bog ga pomazuje.

i mi kršćani smo drugčiji od drugih  po tomu što vjerujemo da kad slušamo vlast da onda slušamo Boga. Naravno, u slučaju kad to nije protiv Boga. Poslušnost prestaje tamo gdje počinje grijeh. Tada mi nitko ne može nešto narediti. Kao u pitanju duhovnog poziva, gdje se roditelji npr. mogu protiviti. Ili ako bi mi netko branio npr. da propovijedam – evanđelje. Kao što sv. Pavao piše. Treba se radije pokoravati Bogu nego ljudima. 

No vlast može postati i tiranska. Može uzeti sebi za pravo da naređiva ljudima tako da traži da ih se sluša bez pogovora. O takvoj vlasti govori i knjiga Otkrivenja. O nekom tko će biti lažni prorok i tko će tražiti  takvu poslušnost, bez pogovora, osjećat će se kao da je on svemoguć.

U knjizi Otkrivenja se govori o tome i da će se prije Isusova drugog slavnog dolaska prolijevati krv mučenika. Koliko će ih tada uopće biti…pitanje je – jer veliki dio će otpasti od vjere.

No Bog će tada intervenirati i doći će u slavi.

Na kraju prvog Isusova dolaska bio je okrunjen trnovom krunom. Na taj načini su se s Njim rugali. Ali i to je On podnosio za naše otkupljenje. Drugi put, kad dođe u slavi bit će drugačije.

Mi štujemo Isusa kao Kralja, a onda i Gospu kao Kraljicu. 

Štovanje Gospe u našem narodu vidimo i u Njenom svetištu na Trsatu. Prema predaji tamo su anđeli donijeli Gospinu kuću. Tamo je bila neko vrijeme, a onda su anđeli kuću odnijeli u Italiju, u Loreto. Neki to pokušavaju objasniti na razne načine, da se prevozilo borodovima i slično, no prema predaji nema govora o tome, već o anđelima.

Kad je kućica došla u Loreto tamo je nastao spor oko zemlje, pa se kućica otud opet prenijela na drugo mjesto. Hrvati su dolazili u Loreto na hodočašća i plakali su pred Gospom u molitvi: “Gospe, vrati se na Trsat!” 

Kad je za to čuo papa onda je vjernicima za utjehu da sliku Gospinu koja se sad štuje na Trsatu. Tu sliku je, prema predaji, naslikao sv. evanđelist Luka.

U Trsatu se na Gospin zagovor događala i mnoga čuda. I onda je zbog tih čuda – biskup odredio da se Gospina slika okruni.

Tako je i dvije godine kasnije okrunjena i Gospa Chzestohowska, u velikom Poljskom svetištu. …

(ukratko iz propovijedi dJM, na svetkovinu Krista Kralja)

]]> https://magnifikat.hr/tri-stupnja-poniznosti/ Tue, 10 Jan 2017 18:40:48 +0000 http://magnifikat.hr/?p=2936

Predhodno smo razmišljali o Kristu Kralju koji zove. Poziva nas da se obračunamo s mlakošću i da se velikodušno odazovemo, s revnošću. A revnost može biti u raznim stupnjevima.

Temelj duhovnog života je PONIZNOST, a očituje se u POSLUHU koji će biti rezultat LJUBAVI prema Bogu. Možemo tu prepoznati Isusa koji govori svojim učenicima. Isus ide na svetkovinu sjenica. Taj blagdan se slavio u listopadu. Narod je stanovao pod šatorima i sjenicama u Jeruzalemu i okolici i to je bilo narodno veselje. Tamo je Isus slao 72 učenika da propovijedaju, liječe i izgone đavle. Kad su se vratili govorio im je: „Dođite svi vi koji ste izmoreni i ja ću vas odmoriti… Učite od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete mir svojim dušama“. Borba protiv grijeha ima i drugu stranu: Borba za Dobro. Što više pobjeđujemo grijehe, to više napredujemo u dobru i to više možemo naći mir u dušama.

1. Stupanj poniznosti mora imati svaki kršćanin ako želi ostati vjeran Božjim zapovijedima. Mora mrziti na teški grijeh ako se uopće želi spasiti. Nitko nema garancije da mu se ne može dogoditi grijeh. „Dobar boj sam bio, vjeru sačuvao…“ Važno je boriti se da se ne upadne u teški grijeh. Blaženi Klaudije govori: „Vidio sam kako padaju stupovi… srušile su se kreposti…“…  Sv. Filip Neri je molio svaki dan da se ne poturči. Radije sve izgubiti nego učiniti i jedan smrtni grijeh. To je mržnja na teški grijeh. Radije i život izgubiti. Tomu su svjedoci mučenici. A tražilo se samo jedan čin da spase ovozemni život. Prvi stupanj je – sve što je blokada mom odnosu s Bogom to moram mrziti. Ovaj prvi stupanj je vjernost Kristu. On cijeni moju dušu toliko da je za nju umro. Kako mogu ja da je ne cijenim. Treba upotrijebiti sva sredstva da postignem taj prvi stupanj. To pomaže da upoznam strahotu grijeha. Kad bi čovjek došao do te spoznaje sigurno bi se čuvao i ne bi se ponašao lakomisleno. Ispit savjesti  nadzor nad nutrinom da se ukloni opasnost teškog grijeha. Nekad dođemo u blizinu grijeha. Možemo moliti, a možemo izbjegavati grešnu prigodu. Onda imam čist pogled. Važno je izbjegavati i bližnju grešnu prigodu. Znati da trebam neke stvari izbjeći i jedino je to riješenje. Često primanje sakramenta ispovijedi i pričesti – to nas obnavlja i jača. Čuvati pobožnost prema Gospi. Tko živi u prvom stupnju poniznosti – mrzi teški grijeh i boji ga se ko najvećeg zla. On je u stalnom prijateljstvu s Bogom i stvara osnovu da ide u drugi stupanj:
2. Borba protiv lakog grijeha. Ovaj stupanj je savršeniji jer ima svetu ravnodušnost prema svim stvorenjima za koje nam nije poznata Božja volja. Odnos s osobom koju volim ne sastoji se od puno velikih stvari nego od puno malih stvari. Tako i u odnosu s Bogom imamo male grijehe koji smetaju tom odnosu. Smeta mi i kad malo kašljem. Zdravlje je po definiciji da nemamo nikakvih smetnji. Čovjek čini grijeh kad mu srce osvoji neko stvorenje i kad tu ljubav stavlja ispred Boga. Ovaj stupanj je svijest zloće lakog grijeha je je to svjesna neposlušnost Bogu. Kad ne ljubim prije svega Boga kao svoj posljednji cilj – lišavam se mnogih milosti, nezahvalan sam Bogu za mnoge primljene milosti i slabi mi otpor prema smrtnom grijehu. Dajemo zadovoljštinu Bogu i za lake grijehe zbog nemara… Propast je počela kad sam počeo popuštati u malim stvarima. Treba postići svetu ravnodušnost vjere, ne raditi po simpatijama i antipatijama. Važno je prepoznati što Bog želi. Da osjećam odvratnost prema lakom grijehu, makar onako kako tijelo osjeća odvratnost prema nečistoći. Tražiti milost da se ne ispričavam zbog mojih pogrešaka. Puno malih pogrešaka vidimo svaki dan. Kad bi za svaku tražili oproštenje brzo bi rasli u poniznosti. Sveti Josip Kupertinski je bio franjevac. Ništa mu nije išlo od ruke. Stalno je bio kažnjavan. Bog ga je tako tesao. Ali Bog je sve okrenuo na dobro. Bdjeti nad osjetilima, riječima i djelima.
3. Treći stupanj poniznosti je najsavršeniji: Biti što sličniji Isusu Kristu iz čiste ljubavi prema Njemu. U znak zahvalnosti za primljena dobročinstva. I što budem sličniji voljet ću siromaštvo više od bogatstva, posljednje mjesto više od časti… da budem smatran nekoristan i lud iz ljubavi prema Kristu. Zato u molitvenom priručniku imamo i litanije poniznosti. Napisao ih je kardinal koji se vodio tom logikom. Tražiti ono što logika svijeta odbija. Pod uvjetom da je to za Boga jednaka slava – tražit ću ono što je za me teže. Nekad može biti da je slava Božja da neki čovjek prihvati ono što je za njega čast. Sveti Pavao nije prihvatio bičevanje. Pošteđen je te kazne. Taj priziv ga je odveo u Rim i onda je u Rimu mogao propovijedati. Ako je jednako za slavu Božju prihvatit ću ono što je teže. Borba protiv sebeljublja. Ljubav prema Bogu je uvijek ispred ljubavi prema sebi. U ovom stupnju su oni iskreni i odlučne volje a Bog ne daje tu milost svakomu. Svaki dan imam priliku vježbati se u poniznosti i doći do preziranja sebe, smatrati se posljednjim među svima. To automastski postavlja stvari drugačije. Nema mojih prava nego tuđih prava. Izbjegavati samohvalu i isticanje. Ne davati drugima prigodu da me hvale. Rado prihvaćati ukore, opomene, kazne. Podnositi bezobzirnosti. Primati poniženja. Radovati se uspjehu drugih.

Ovaj treći stupanj je posao cijeloga života. Vidimo to u životima svetaca (npr. „Savršena radost“ svetog Franje) Na tom putu nailazimo na odbijanje naravi prema poniženjima.

Što čovjek više ulaže u karijeru to je osjetljiviji. Tako ćete među intelektualcima vidjeti da reagiraju na svaku. Kad ih netko umanji na smrt se uvrijede i dobijete neprijatelja kojega se nije lako osloboditi. Treba pobijediti tu narav.

(izvor: Bilješke sa duhovnih vježbi /Kamen, 26.12.2016.-1.1.2017./;

s dopuštenjem voditelja DV, don Josipa Mužića)