Neka te Gospodin štiti i čuva u svojoj ljubavi.

Preporučam ti, moj Brate,

ljubav strpljenje u svim tvojim djelima,

tako da bez obzira koje prepreke susretneš bilo od braće bilo od drugih,

pa čak i ako te udare,

trebaš to primiti kao uslugu i željeti upravo to a ne nešto drugo.

I trebaš voljeti one koji djeluju tako protiv tebe

i ne željeti da budu drugčiji

dok sam Gospodin to ne dopusti tebi za utjehu.

Po ovom ću znati da stvarno voliš Gospodina i mene,

tvog i Njegova siromašnog slugu

– ako djeluješ na takav način da ne dopustiš
da niti jedan brat koji je sagriješio,

neovisno o tom koliko puno, napusti tvoju prisutnost
bez tvog oproštenja.

I ako te on to ne pita ti ga moraš upitati želi li to.

I ako bi on kasnije bio pred tobom i tisuću puta svejedno ga voli, više od mene,

kako bi ga privukao dobru.

I uvijek budi milostiv sa takvima. (…)

Neka sva braća koja znaju za onog tko je sagriješio budu pažljivi

da mu zbog toga ne prebacuju niti govore zlo o njemu

nego neka imaju samilosti za takvog i drže grijeh u tajnosti

jer ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni.

 str. 12

Ignacije dolazi u vrijeme industrijalizacije, u vrijeme pronalazaka, u zoru pismenosti. U drugoj polovici petnaestog stoljeća pronalazi se tisak. Oko 1500 godine imamo knjige. Šesnaesto stoljeće počinje se smatrati modernim dobom.

No ono što je najviše doprinijelo različitosti Ignacijeve duhovnosti je pojavak protestatnizma. Protestanti su se odijelili od pape i Crkvenog učiteljstva, pa Ignacije naglašava odanost papi. To nije slučajno. Ignacije traži od svojih sljedbenika poseban zavjet poslušnosti Crkvenom poglavaru. Osim toga tu je zavjet siromaštva. o kojem o. Hardon S.J. često govori ne iz teorije nego iz života.  Treći zavjet, pored onih svečanih (vječnih) je – nikada ne tražiti niti prihvatiti, pod smrtni grijeh, osim iz poslušnosti papi, nikakvu časnu službu u Crkvi: “Nama je pod smrtni grijeh zabranjeno da postanemo biskupi”. Četvrti zavjet da bi zaštitio onaj treći – vezani smo, pod grijeh, da odbijemo svako nastojanje za unapređivanjem. Ono što je Ignacije želio jest da ima dobro poučene ljude, ali on je dobro znao da ljudi koji su vrsni u znanju imaju tendenciju da postanu oholi. Zato je želio biti siguran da će ostati ponizni. Činio je što je mogao kako bi ih zaštitio.

Druga stvar: Sloboda.

Ignacijeva posebnost je također bila naglasak na ljudskoj slobodi. Kao što se da primjetiti i prva i druga osobitost su pod utjecajem protestanta koji su običavali Kristovog namjesnika na zemlji zvati raznim pogrdnim imenima. (Protestanti danas –  ili postaju više katolici ili postaju manje kršćani.) No bit protestantizma je da niječe ljudsku slobodu.

Ignacije je naglašavao ljudsku slobodu dotle da bi milost Božju definirao kao Božji poziv ljudskoj slobodi.

Treća stvar: Sakramenti.

Opet u odnosu na protestante naglašava sakramente (7) kao one koje je Isus ustanovio i njihovu važnost za spasenje. Kod protestanata su dva (kršenje i Večera Gospodnja) no opet moramo razlikovati ono što oni zovu sakramenat i što mi zovemo sakramenat.

Četvrta stvar: Poslušnost.

Poslušnost je u redu (redovništvu) temeljna i sve drugo ovisi o tom. Družba Isusova sada prolazi kroz najgoru krizu. Izgubili smo 10 000 članova i tomu se nazire kraj. Samo Bog zna koliko nas je to koštalo. Razlog za naše problem mogao bi se sažeti u jednu riječ: neposlušnost. A razlog je das mo dobili izvanrednu slobodu. Moj poglavar mi daje tu slobodu, ali ona mora biti usklađena sa poslušnošću.

(Iz iskustva o Hardona S.J. Kad je bio u dilemi da li da nastavi poučavati na Zapadu ili ne, kontaktirao je provinicijala koji je tada bio u Inidiji i pitao da li da nastavi ili ne. Odgovor je bio – da nastavi. I ostao je.)

Dakle, poslušnost. Što god drugog da je protestantizam učinio – također je kanonizirao individualizam. To je naš problem u Americi, govori o. Hardon. I ne možete imati zajednicu bez poslušnosti. Jedino poi menu.

Peta stvar: Efikasnost apostolata. U ovom kontekstu je Ignacije kreirao moto Družbe: “Ad majorem Dei gloriam.” (Sve na veću slavu Božju!) “Veću” želi naglasiti ne samo “što mogu učiniti za Krista” nego “što VIŠE mogu učiniti za Krista?” Dakle, postoji li neki način na koji mogu biti uspješniji, efikasniji, učinkovitiji? Družba ima za cilj uvijek birati efikasnija sredstva, kako nešto možeš učiniti sa manje vremena, a da dosegneš više ljudi, da budeš učinkovitiji?

Zbog ovoga se Družba od početaka dala na pisanje i objavljivanje. Prvi autor Družbe je Peter Kanazije. Ako se više ljudi moglo doseći pisanom riječju onda moram ne samo pričati nego i pisati.

(o. Hardon navodi osobni primjer pokretanja “Katoličkog glasa Amerike” skupa sa još dva svećenika: Morthon Hill i Kenneth Baker, te o planu da se kupi radio stanica, u suradnji sa laicima. Radi usporedbe, “protestanti u Americi imaju 600 radio stanica posebno posvećenih religiji. Katolička Crkva nema niti jednu. Nije li to skandalozno!”

U svakom slučaju, Ignacije je bio čovjek organizacije, strukturiranja, planiranja…

Šesta stvar: Minimum monaških (samostanskih) dužnosti.

Sv. ignacije nije želio kao sv. Dominik da njegov red bude monaški. Primjerice, nema zajedničke molitve časoslova. Svatko svoj časoslov moli privatno.

Sedmo: Naglasak na osobi Isusa Krista kao onom koji nas posvećuje. Krist za Ignacija nije samo Spasitelj nego Posvetitelj svijeta. Posvećenje dolazi od Duha Svetoga, uzor za tu svetost je život Isusov. Zbog toga su duhovne vježne uglavnom – Život Isusov.

Osmo: U Ignacijevoj duhovnosti veliki naglasak je na logici. Stvari su međusobno povezane. To je Iizbog njegove vojničkog života. (Strategija, planiranje, raditi stvari najrpije na papiru, ne tek ići vani u borbu nego planirati… )

Deveto: za Ignacija svijet nije bio nešto loše nego nešto što je trebalo koristiti kao sredstvo za spasenje duša.

Konačno – obrazovanje. Ni jedan drugi red u Crkvi nema toliku usmjerenost na obrazovanje kao ovaj. To je stvorilo i mnoge probleme koje samo mi znamo. U svakom slučaju ignacije je video da razum treba biti korišten za Kraljevstvo Božje. Samo po sebi znanje nema moć spasenja, ali ima skupa sa milošću Božjom. Naglašavo je stoga važnost zdravog znanja, istisnskog znanja. Tu je naglašavo da osoba mora misliti skupa s Crkvom.

“Moramo ostaviti sa strane svoje vlastite prosudbe i uvijek spremni poslušati u svim stvarima istinsku Zaručnicu našeg Gospodina, našu Majku Crkvu.”

Ignacije je prepoznao da je razum moćno sredstvo apostolate, ali samo ako je udruženo sa poniznošću, a poniznost se očituje u poslušnosti Učiteljstvu Crkve.

Izvor svih problema u Družbi Isusovoj je oholost našeg intelekta i sama činjenica da smo jako učeni. (osobni primjer o. Hardona  – 31 godina formalnog obrazovanja prije nego je počeo studirati teologiju. To je dugo vrijeme!) Ali razum mora ostati ponizan. Oholi razum je sotonski instrument. (iz iskustva o. Hardona kad susretne oholog svećenika zna reći: “U ime Božje, daj malo poniznosti!”… “Protivim se oholom umu, jer je oholi um neprijatelj Kristov.”)

Glupost je tražiti veći kvocijent inteligencije i željeti sve vrste talenata ili još više je glupo što trošimo desetke tisuća dolara na školovanje nekih, bez da uzimamo u obzir oholost tj. da time možda samo raspirujemo oholost u umu u kojem ona već plamti.

  U svakom slučaju, traži se obrazovanje u kombinaciji sa poniznošću.

Izvor: o. Hardon S.J. 

therealpresence.org

Vidi također (od istog autora)

o sv. Dominiku

Duhovnost sv. Dominika

Sv. Dominik u vrijeme velikog krivovjerja uviđa potrebu poučavanja u vjeri

o sv. Franji

Sveti Franjo kakvog zaboravljamo (protestantizacija sv. Franje… stigme…)

O potrebi dragovoljnog i radosno življenog siromaštva

Kako siromaštvo pomaže redovniku u ljubavi prema Bogu, u molitvi…

Siromaštvo po uzoru na Franju nije pitanje pobožnosti, nego opstanka…

o sv. Benediktu

Duhovna baština sv. Benedikta

o redovništvu

Nikad veća kriza redovništva

(o autoru o. J.A. Hardonu)

Predhodno smo razmišljali o Kristu Kralju koji zove. Poziva nas da se obračunamo s mlakošću i da se velikodušno odazovemo, s revnošću. A revnost može biti u raznim stupnjevima.

Temelj duhovnog života je PONIZNOST, a očituje se u POSLUHU koji će biti rezultat LJUBAVI prema Bogu. Možemo tu prepoznati Isusa koji govori svojim učenicima. Isus ide na svetkovinu sjenica. Taj blagdan se slavio u listopadu. Narod je stanovao pod šatorima i sjenicama u Jeruzalemu i okolici i to je bilo narodno veselje. Tamo je Isus slao 72 učenika da propovijedaju, liječe i izgone đavle. Kad su se vratili govorio im je: „Dođite svi vi koji ste izmoreni i ja ću vas odmoriti… Učite od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete mir svojim dušama“. Borba protiv grijeha ima i drugu stranu: Borba za Dobro. Što više pobjeđujemo grijehe, to više napredujemo u dobru i to više možemo naći mir u dušama.

1. Stupanj poniznosti mora imati svaki kršćanin ako želi ostati vjeran Božjim zapovijedima. Mora mrziti na teški grijeh ako se uopće želi spasiti. Nitko nema garancije da mu se ne može dogoditi grijeh. „Dobar boj sam bio, vjeru sačuvao…“ Važno je boriti se da se ne upadne u teški grijeh. Blaženi Klaudije govori: „Vidio sam kako padaju stupovi… srušile su se kreposti…“…  Sv. Filip Neri je molio svaki dan da se ne poturči. Radije sve izgubiti nego učiniti i jedan smrtni grijeh. To je mržnja na teški grijeh. Radije i život izgubiti. Tomu su svjedoci mučenici. A tražilo se samo jedan čin da spase ovozemni život. Prvi stupanj je – sve što je blokada mom odnosu s Bogom to moram mrziti. Ovaj prvi stupanj je vjernost Kristu. On cijeni moju dušu toliko da je za nju umro. Kako mogu ja da je ne cijenim. Treba upotrijebiti sva sredstva da postignem taj prvi stupanj. To pomaže da upoznam strahotu grijeha. Kad bi čovjek došao do te spoznaje sigurno bi se čuvao i ne bi se ponašao lakomisleno. Ispit savjesti  nadzor nad nutrinom da se ukloni opasnost teškog grijeha. Nekad dođemo u blizinu grijeha. Možemo moliti, a možemo izbjegavati grešnu prigodu. Onda imam čist pogled. Važno je izbjegavati i bližnju grešnu prigodu. Znati da trebam neke stvari izbjeći i jedino je to riješenje. Često primanje sakramenta ispovijedi i pričesti – to nas obnavlja i jača. Čuvati pobožnost prema Gospi. Tko živi u prvom stupnju poniznosti – mrzi teški grijeh i boji ga se ko najvećeg zla. On je u stalnom prijateljstvu s Bogom i stvara osnovu da ide u drugi stupanj:
2. Borba protiv lakog grijeha. Ovaj stupanj je savršeniji jer ima svetu ravnodušnost prema svim stvorenjima za koje nam nije poznata Božja volja. Odnos s osobom koju volim ne sastoji se od puno velikih stvari nego od puno malih stvari. Tako i u odnosu s Bogom imamo male grijehe koji smetaju tom odnosu. Smeta mi i kad malo kašljem. Zdravlje je po definiciji da nemamo nikakvih smetnji. Čovjek čini grijeh kad mu srce osvoji neko stvorenje i kad tu ljubav stavlja ispred Boga. Ovaj stupanj je svijest zloće lakog grijeha je je to svjesna neposlušnost Bogu. Kad ne ljubim prije svega Boga kao svoj posljednji cilj – lišavam se mnogih milosti, nezahvalan sam Bogu za mnoge primljene milosti i slabi mi otpor prema smrtnom grijehu. Dajemo zadovoljštinu Bogu i za lake grijehe zbog nemara… Propast je počela kad sam počeo popuštati u malim stvarima. Treba postići svetu ravnodušnost vjere, ne raditi po simpatijama i antipatijama. Važno je prepoznati što Bog želi. Da osjećam odvratnost prema lakom grijehu, makar onako kako tijelo osjeća odvratnost prema nečistoći. Tražiti milost da se ne ispričavam zbog mojih pogrešaka. Puno malih pogrešaka vidimo svaki dan. Kad bi za svaku tražili oproštenje brzo bi rasli u poniznosti. Sveti Josip Kupertinski je bio franjevac. Ništa mu nije išlo od ruke. Stalno je bio kažnjavan. Bog ga je tako tesao. Ali Bog je sve okrenuo na dobro. Bdjeti nad osjetilima, riječima i djelima.
3. Treći stupanj poniznosti je najsavršeniji: Biti što sličniji Isusu Kristu iz čiste ljubavi prema Njemu. U znak zahvalnosti za primljena dobročinstva. I što budem sličniji voljet ću siromaštvo više od bogatstva, posljednje mjesto više od časti… da budem smatran nekoristan i lud iz ljubavi prema Kristu. Zato u molitvenom priručniku imamo i litanije poniznosti. Napisao ih je kardinal koji se vodio tom logikom. Tražiti ono što logika svijeta odbija. Pod uvjetom da je to za Boga jednaka slava – tražit ću ono što je za me teže. Nekad može biti da je slava Božja da neki čovjek prihvati ono što je za njega čast. Sveti Pavao nije prihvatio bičevanje. Pošteđen je te kazne. Taj priziv ga je odveo u Rim i onda je u Rimu mogao propovijedati. Ako je jednako za slavu Božju prihvatit ću ono što je teže. Borba protiv sebeljublja. Ljubav prema Bogu je uvijek ispred ljubavi prema sebi. U ovom stupnju su oni iskreni i odlučne volje a Bog ne daje tu milost svakomu. Svaki dan imam priliku vježbati se u poniznosti i doći do preziranja sebe, smatrati se posljednjim među svima. To automastski postavlja stvari drugačije. Nema mojih prava nego tuđih prava. Izbjegavati samohvalu i isticanje. Ne davati drugima prigodu da me hvale. Rado prihvaćati ukore, opomene, kazne. Podnositi bezobzirnosti. Primati poniženja. Radovati se uspjehu drugih.

Ovaj treći stupanj je posao cijeloga života. Vidimo to u životima svetaca (npr. „Savršena radost“ svetog Franje) Na tom putu nailazimo na odbijanje naravi prema poniženjima.

Što čovjek više ulaže u karijeru to je osjetljiviji. Tako ćete među intelektualcima vidjeti da reagiraju na svaku. Kad ih netko umanji na smrt se uvrijede i dobijete neprijatelja kojega se nije lako osloboditi. Treba pobijediti tu narav.

(izvor: Bilješke sa duhovnih vježbi /Kamen, 26.12.2016.-1.1.2017./;

s dopuštenjem voditelja DV, don Josipa Mužića)

(Izvor: video u prilogu)

Uloga žene u Crkvi je važna. Upravo zato važno je i pitanje jesu li žene u crkvi dolično obučene. 

Vrijedna je i lijepa tradicija da su žene nekada u crkvu ulazile sa velom na glavi. Veo je znak poštovanja prema Bogu a također je i znak poštovanja prema ženi.

Uloga žene u Crkvi jest u stvari – Marijina uloga, a Marijina uloga u Crkvi je – ljubav. Ljubav to je – molitva, jednostavnost, poniznost, čistoća,… kreposti koje su svojstvene našoj Svetoj Majci.

Žena je pozvana biti u Crkvi slika Marijina. Kao takva ona je potpora i snaga svim članovima Crkve, a osobito svećenicima.

No, ta vrijedna i lijepa tradicija je zaboravljena. Odbačena.

Nakon Drugog vatikanskog sabora mnoge stvari u Crkvi, po pitanju liturgijskih stvari su se promijenile. O ovom se pak ne govori.

A župnici crkava dopuštaju da ti običaju nestanu i da to bude stvar o kojima će vjernici sami odlučivati, kao da Crkva, koja je Učiteljica i Majka, nema ništa na to reći, a pogotovo ne zahtjevati.

No ne samo da je tradicija nošenja vela nestala, nego žene koje veo još nose su diskriminirane. Prihvaća se ono što je svjetovno.

Ipak, ono što je dobro i sveto prije – dobro je i sveto i danas.

Živimo u vrijeme naglašenog feminizma, vrijeme natjecanja u atraktinosti i modi. Poniznost, čistoća i čednost postaju strani pojmovi. Žena svojim načinom oblačenja postaje objekt želja.

A kad čitamo Sveto Pismo vidimo da i sveti Petar i Pavao govore da je ljepota žena o onom unutra, a ne u nakitu niti vanjskom izgledu. Godinama je nošenje vela na glavi žena bila vrijedna i lijepa tradicija.

Na žalost ta stara tradicija je zaboravljena i odbačena,

a u crkve je ušao svijet i grijeh.

(A da je u crve ušao svijet i grijeh, na žalost, svjedoci smo i kod primanja sakramenata “kršćanske zrelosti” Usp. npr članak: “Modna revija u sklopu koje je podijeljen sakrament svete krizme”