Crkva je sveto mjesto – zato jer je tu, na poseban način, sam – Sveti Bog. U crkvi je stoga potrebno sačuvati  svijest  o prisutnosti Svetog. Jedni drugima u tom možemo pomoći. Ali i odnemoći. U crkvi se poklonimo kad uđemo, nastojimo sačuvati sabranost i ne pričamo, u crkvu ne ulazimo kao u kazalište, ministranti(ce) ne žvaču žvake oko oltara, ne dolazi se u minicama u crkvu,  u crkvi ne pričamo na glas kao da smo na pazaru, i ne pričamo bez potrebe, u crkvi muškarci koji nose kape kapu skinu, a žene dolaze obučene pristojno, a ne provokativno, s pripijenom ili kratkom odjećom…  Tako jedni drugima pomažemo u molitvi i sabranosti i tako čuvamo svijet da se nalazimo u pristunosti Presvetog. Tako pokazujemo poštovanje prema Prisutnosti Božjoj u Presvetom sakramentu i  jedni drugima pomažemo sačuvati vjeru da je u posvećenoj Hostiji – Živi Bog.

Ima jedna zgoda iz jedne crkve iz vremena kad su muškarci nosili kape. I skidali ih, naravno, kad se ulazi u crkvu.

Bilo je tu u crkvu u Okitu. Došao je inkasator s kapom u ckrvu i pitao da pogleda sat od struje. No da bi provjerio stanje morao se popeti na kor. Tadašnji župnik Okita je lijepo rekao inkasatoru  da se u ckrvi pokloni i da skine kapu. Ovaj nije htio nego je ušao onako kako se ulazi u bilo kakav drugi prostor. Župnik ga je ispratio – nogom u stražnjicu! Jer Dom Božji je Dom molitve.

Inkasator je otišao. Vratio se drugi put. No taj put odlučio je poštovati to mjesto onako kako priliči. Kapu je skinuo još prije nego je došao do crkve.