Nakon gotovo 50 dana pješačenja, danas će hodočasnici koji su iz Niepokalanówa krenuli prema Međugorju stići na cilj. Pokornici su Bogu prikazali svoj napor za mir u svijetu i poljske obitelji. S hodočasnicima smo razgovarali dan prije nego su pristigli u Međugorje. Kakvi ih osjećaji prate? Dijele ih sa čitateljima Našeg dnevnika.
Osjećamo veliku radost i mir srca. Uvjeren sam da će taj mir u mom osobnom i obiteljskom životu potrajati još dugo nakon što se vratim kući. Ranije su me pratili slični osjećaji kada sam pješačio do Rima, Fatime i Santigao de Compostele.  Hodočašćenje u sveta mjesta, poteškoće, žrtva, da bi dostigli postavljeni cilj, pješačenjem stotina kilometara s određenom nakanom, pomaže suočiti se s raznim brigama,  problemima svakodnevice i uvijek gledati na život iz perspektive vječnosti – naglašava Michal Sosnicki, Marijin ratnik, inicijator ove jedinstvene inicijative. Skupa s njim putovalo je još sedam osoba, među njima supruga Jolanta, koji se pridružila hodočasnicima u Ostravivu, kao i još jedan od pokornika, Jacek Jaworowski, vojnik, dragovoljac iz Vojske teritorijalne obrane.      – Još nisam bio u Međugorju, jako me zanima to mjesto – priznaje. Od početka gospodin Lešek, kao hodočasnik vozač prevozi prtljagu. – To je čovjek kojeg nam je darovala Providnost. – tvrdi Mihael Sosnicki.

Hodočasnici su krenuli na put pod sloganom “Zajedno s Marijom” iz Niepokalanova 24. lipnja ove godine. Nemajući unaprijed planirana zaustavljanja, noćenja i obroke dnevno su u prosjeku prelazili 30 km.
Pomoć su dobivali od svjetovnih i duhovnih osoba koje su upoznali, a koje su im davale ne samo prenoćište nego su često također dijelili i hranu. Hodočasnici su uvjereni da su zahvaljujući Mariji na svom putu susreli dobre ljude i da su bili vođeni na konkretna mjesta.

Takvih se primjera ima više. Jedan od njih tiče se događaja od prošle nedjelje. Hodajući putem, već oko 9 sati, došli su do crkve u selu Maljkovo. Svake nedjelje našeg hodočašća nastojali smo skratiti dnevnu rutu radi slavlja Dana Gospodnjeg, ali tada je plan bio pješačiti više kilometara. I dogodilo se nešto neočekivano. Posred ljudi s kojima smo razgovarali nakon svete Mise bila je i Marija, koja je, kako se pokazalo, bila 4 godine u Poljskoj, te je osoba Bogu posvećenog života, po uzoru na blaženog Ivana Merza. Izvrsno je znala poljski jezik (osobna ispravka: ne baš…) ali također i Ratnike Marijine. Čak je na hrvatski prevela jednu konferenciju o. Dominika Chmielewskog, SDB, utemeljitelja i prvog duhovnika zajednice, kojeg jako poštuje. Marija nam je ponudila noćenje u svojoj kući, u selu Potravlje. Zahvaljujući tome, imali smo i više vremena za odmor ove nedjelje – kaže Jacek Jaworowski.
Prisjeća se i susreta koji ga se jako dojmio. Jedna starija Hrvatica, koja je slučajno prolazila cestom, molila je krunicu.
– Kad je saznala da idemo iz Poljske u Međugorje, zamolila nas je da se molimo za njenu nakanu – kaže Jacek.

Hodočasnici su većinu puta putovali u samoći, ali uvijek imajući jedni druge na vidiku.
Svaki dan su kad bi stali molili zajedno  sveti Ružarij, u podne Anđeo Gospodnji, a u 15 h Krunicu Božjega milosrđa. Važno je za njih bilo da bi svaki dan bili na svetoj misi. I za to se Gospodin Bog pobrinuo. Euharistija nas je jako osnaživala na putu. Bilo je dana, na sreću jako malo, kada nismo mogli sudjelovati na svetoj misi, ali bilo je također dana kad smo mogli biti i dva puta – naglašava Mihael Sosnicki. Hodali su znajući da na njihove nakane mole mnogi iz zajednice Marijinih ratnika, ali također u zajednici apostola Božjega milosrđa u Koninu. Da ih je svakodnevno pratila molitva duhovnih hodočasnika potvrđuju i objave na Facebooku gdje su na profilu pod nazivom: „Idem zajedno s tobom, zajedno s Marijom” – (Idę Z Wami Razemzmaryją) svakodnevno objavljivane reportaže i fotografije iz dana hodočašća.
Svijest da se netko za nas moli davala nam je nadu i davala nam je da izdržimo nekad tešku iscrpljenost i poteškoće na koje smo nailazili – izražava zahvalnost Mihael S.
Hodočasnici su planirali doći u Međugorje na svetkovinu Velike Gospe. To se ostvarilo i slavit će kod Majke Kraljice Mira. Povratak u Poljsku planiraju 16. kolovoza. Hodočasnici su krenuli na put u duhu zahvalnosti za posvećenje Rusije Bezgrešnom Srcu Marijinu kojeg je učinio papa Franjo. U konačnici iz Niepokalanowa do Međugorja prepješačili su otprilike 1500 km. Ruta hodočasnika vodila ih je preko Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske, Hrvatske, a onda su (jučer) prekoračili granicu Bosne i Hercegovine. Cijelo vrijeme pratio ih je barjak s likom Marije Kraljice Mira i ručno izrađen križ jednog od hodočasnika.

Malgorzata Bochenek – 11.8. ,   Nasz Dziennik – pl (Naš dnevnik)

(Prijevod: Marija G. i google translate :))

Nakon objavljenog članka – na stranici (Idę Z Wami Razemzmaryją) možemo vidjeti da su poljski hodočasnici sretno stigli na svoj cilj, kod Kraljice Mira. Evo i nekih fotografija:

Iz Poljskog Niepokalanówa (grada koji je posvećen Bezgrešnoj, a započeo ga je sveti Maximilijan Kolbe)  zaputila se grupa hodočasnika, njih osam, na dalek i iscrpljujući put. Nose svoje molitve Gospi u Međugorje, a tamo se nadaju stići 15.8., na samu svetkovinu. Među njima je i gospođa za koju nitko ne bi rekao da ima 72 godine, a i gospodin kojem je već 77, no ne predaje se nego i mlađima može biti primjer ustrajnosti.

Tu su i Marijini ratnici, njih dvojica, koji ponosno nose Gospin barjak na kojem piše (poljskim jezikom): Molite se. Molite se. Molite se.

Tu su i drugi članovi koji se međusobno nisu poznavali, (osim njih troje), ali ih je povezao internet i ljubav prema Majci Mariji i Međugorju.

Dnevno prijeđu oko 30 kilometara, a kroz dan imaju vrijeme zajedničke i obilje vremena za osobnu molitvu. Prava duhovna obnova. Osim što zajedno mole Anđeo Gospodnji u podne, zajedno mole Gospinu krunicu i krunicu Božjega milosrđa u tri sata. U molitvi im se preko mobitela pridruži i svećenik koji je iz Poljske njihova duhovna pratnja.

Na putu pronalaze crkve u kojima sudjeluju na svetoj misi, a nekad budu i na dvije. Često im ljudi iziđu u susret te im ponude okrepu i smještaj, a imaju i šator u slučaju potrebe. Nisu zahtjevni, vojničkoga kova, jedni i kad imaju izbora biraju radije pod nego mekani madrac.

Fotografije s putovanja mogu se pogledati i na njihovoj facebook stranici: Idę Z Wami Razemzmaryją (Idem s vama, Zajedno s Marijom)

Neki od njih su već bili u Lurdu i Fatimi, pa žele posjetiti i Međugorje. Međugorje, za razliku od spomenutih nije od Crkve još priznato kao mjesto Gospinih ukazanja, no Gospa i tamo udjeljuje svoje milosti, kako se da vidjeti u župnim arhivima gdje su zabilježena i čudesna ozdravljenja.

Bila mi je velika radost Božjom providnošću 6.8., nakon svete mise u Maljkovu, susresti se s njima (Gospin barjak otkrio mi je da su s nama Poljaci) i nakon dugo vremena s braćom i sestrama u vjeri, razgovarati na mom lošem, ali razumljivom poljskom. Nakon ovog susreta jedni su okrijepljeni hranom i snom, a drugi su ojačanom vjerom. Hvala im!

Na slici: Naša braća i sestre u vjeri, Poljaci kod kipa Gospe Fatimske kod nas, u selu Potravlju.
Kip je postavio moj brat Ivica Gašpar prigodom 100.-e obljetnice Gospe Fatimske. 

Draga braćo i sestre želimo vam sretan i blagoslovljen put.

Neka vam naša Majka nebeska daruje sve ono što je dobro za vas i za vaše drage za koje se molite.

(M.G.)

Litvanski, ukrajinski, slovački, židovski ili poljski? Istraživanje korijena Emilije Kaczorowske-Wojtyła

Kanonizacija Ivana Pavla II. značila je i da se povećao interes ne samo za njega nego i za njegovu obitelj. Jedna od najvećih tajni donedava je okruživala Papinu majku – Emiliju Kaczorowski-Wojtyle  koja je umrla kad je Karol imao samo devet godina. Papa nije mnogo govorio o svojoj majci. Nije ni čudo da se tijekom godina pojavljuju različite teorije o njenu životu I porijeklu. Prije samo nekoliko mjeseci konano su pobijeni mitovi vezani uz Emiliju Wojtyla.

 Pola srca pripada Litvi

Litvi Prije hodočašća u Litvu 1993. godine Ivanu Pavlu II je rečeno da su lokalni mediji izvijestili o litvanskom porijeklu njegove majke. Sugerirano je da se isrprave te informacije. A zašto? – odgovorio je, odmahujući rukom.

Nisu se pojavljivali nikakvi ispravci kad su se u majčinu porijeklu tražili ukrajinski, židovski ili slovački korjeni, iako se nikada nisu davali za to jasni dokazi.

Litvansko porijeklo Emilije Kačorowske bilo je dosta glasno u Litvi prilikom Papina posjeta 4. i 8. rujna 1993. god. “Majka pape Ivana Pavla II Emilija Kačorovska bila je Litvanka.” – napisao je litvanski dnevnik “Republika”.  Novine su se oslanjale na svjedočanstvo određene Birute Šadauskiene, prema kojem su otac njenog muža i Emilijina majka bili – njeni rođaci. Emilija je bila litvanka, govorila je je jednim litvanskim dijalektom (“po żmudzku”) Čak i prije proglašenja neovisnosti (Litve u god 1918.) ostala je studirati u Vilnus i ostala je tamo da bi radila kao učiteljica. Tamo je upoznala Poljaka za kojeg se udala” – tako su novine citirale riječi Šadauskiene. Prema novinama, pretpostavlja se da je papa znao o svojim litvanskim korjenima što potvrđuju njegove riječi da – pola njegova srca pripada Litvi. Šadauskiene nije iskuljučila to da majka možda nije otkrila sinu svoje litvansko prijeklo. Bilo mu je devet godina kad mu je umrla majka. Kako su Poljska i Litva bile u neprijateljskim odnosima Emilija nije mogla razgovarati o tome. Muž joj je bio časnik u vojsci. Žena je živjela kao u neprijateljskom kampu – tvrdila je Šaudeskeiene. Prema njenim riječima, nakon Emilijina odlaska u Posljku njeni su kontakti sa litvanskom obitelji prekinuti, između stalog zbog tada neprijateljskih poljsko-litvanskih odnosa. Međutim, Emilija je poslala sliku njezina supruga i četverogodišnjeg Karola – tvrdi Šadauskiene.

Na zamolbu novina traženi su podaci o litvanskom porijeklu majke Ivana Pavla II. Tražili su u državnom povijesnom arhivu u Litvi, gdje se čuvaju crkvene isprave, ali dokaz da Emilija Kačorovksa nije došla iz Litve nije pronađen. Litvanski mediji su više puta spomenuli litvansko porijeklo majke osobito nakon smrti Ivana Pavla II.

OBITELJSKI ODNOS S PAPOM

Ukrajina je također priznala povezanost sa Ivanom Pavlom II. Dnevnik “Den” (dan) odmah je nakon njegove smrti napisao da stanovnici Lwowa osjećaju gotovo “obiteljski odnos s papom”. Tim više što je majka Karola W. došla iz ukrajinske obitelji Kačorovski. Prije toga, tijekom hodočašća u Ukrajinu 2001. god. jedne od dnevnih novina u Lwowu izvijestile su: “Majka Ivana Pavla II bila je ukrajinska žena.” Referentna točka za ovu tvrdnju bila je Emilijina baka Uršula Malinowska (druga žena Nikole Kačorovskog, majka Feliksa). Rođena je 22. listopada 1818. U u Komaszycu, u župi Chodel u regiji Lublina. Žendiba s Nikolom Kačorovskim bila je 1842. god. u Szczebreszynu (Ščebrešinu?). Bila je to Nikolina župa, koji je tada živio i radio u Michalowu. Je li u Uršulinim korjenima bilo ukrajinsko porijeklo, kako bi to htjeli neki ukrajinski autori, a također i poljski i drugi? Doista, njezin otac, Jan Malinowski, rođen je u blizini Cudnowa, u sadašnjoj Ukrajini. Samo podrijetlo s tog područja ne određuje etničku pripadnost. U Cudnówu, u regiji Zhytomyr, nisu živjeli samo Ukrajinci. Tim više što je prapradjed Ivana Pavla II – Jan Malinowski (rođen 1779.), tim više što je prapradjed Ivana Pavla II došao na svijet

To je još više zato što je u vrijeme kada je veliki pradjed Jan Malinowski Ivan Pavao II došao na svijet (rođen 1779.), grad je još uvijek bio unutar poljsko-litavskih granica, a koji je uklopljen je u Ukrajinu tek nakon promjene granica Rusije kao rezultat drugog cijepanja Poljske. U stvari, Jan Malinowski rođen je u Poljskoj. Moguće da su cijepanja imala i neki utjecaj na migraciju obitelji iz Cudnowa. To bi značilo da  je obitelj pobjegla od ruske podjele, to jest iz Ukrajine u Poljsku. Poznato je da se Jan Malinowski oženio već 1815. god. god. u Chodelu s Agatom (iz obitelji Migora), koji je došao iz Godowa u regiji Lublina. Nema jasnih osnova za traženje ukrajinskih korjena u porijeklu Jana Malinowskog. Nema također razloga za predlaganje da su sin i unuk njegove kćerke Nikola ili Feliks Kačorovski, bili progonjeni iz Chelmszcyzna u rusko-ukrajinski kraj. Poznato je da je obitelj Kaczorowski došla u područje Zamošć iz središje Poljske, a glavni razlgo tomu bio je odnos s grofom Zamoyski. U svim zapisima svadbenim, krsnim ili pogrebnim kod Kočorowskih se ponavlja izraz: “rimokatolička denominacija” a  kao značajan spomen je smrtni list Feliksa Kočorovskog, oca Emilije, koji je umro 1908. Taj dokumenat je napisan ćirilicom (!) što ukazuje na etničku pripadnost pokojnika. Krakow je pripadao Galicji, dijelu Austro Ugarskog carstva. U Galiciji (službeni naziv Kraljevine Galicije i Lodomerije), koji se protezao od Bukovine do Biale, velik dio stanovnika bili su Ukrajinci. Ta činjenica je uzeta u obzir u mnogim publikacijama. Jozef Czech u svom “Krakovskom kalendaru” 1884 objavljivao je svaki mjesec u jednoj rubrici “Rimski blagdani”, a i u drugoj “blagdani ruski”. Formulari popisa stanovništva u Krakowu 1890. god. napisani su ćirilicom. Crkveni dokumenti, čak i u zapadnoj Galaciji, i stoga oni u Krakowu, Wadovicama ili Bialoj, napisani su na latinski, ali i na njemački, ukrajinski i poljski.

istina je da je smrtni list djeda Karola Wojtyle bio napisan na ćirilici. Nije to zbog činjenice da je obitelj Kaczorowski napustila rusku oblast i nastanila se u Bialoj, u austrijoj Galiciji, a kamoli zbog toga da je imala ukrajinske korjene. To je bila jedna forma zapisa u Krakowu.

U interenetskim publikacijama, ali i u tiskanim, pojavljuju se mišljenja o židovskim korjenima majke Ivana Pavla II. Razgo je ovaj: Kad je Emilijin otac Feliks Kačorowski stigao u Galaciju, oženio je Mariju Scholz, koja je rođena u Bialoj, kćerku Jana Sholza, krojača iz Biale, i Suzane iz doma Rubicki.

Nema dokumenata koji bi vodili dublje u genealogiju rodbine, ali može se reći da je obitelj “stoljećima” bila naseljena u Bijeloj. Na temelju istog imena – pisano drugčije – čak i u njemačkim zapisima pojavljuje se Marija Scholz – ne može se zaključiti o porijeklu je li židovsko ili njemačko. Na tim područjima njemačka prezimena nisu bila rijetkost, i mogla ih je nositi i obitelj koja je kroz mnoge generacije bila Poljska. Čak i u posljednjim talijanskim publikacijama na temu nacizma pojavilo se mišljenje da Karol Wojtyla u času Drugog svjetskog rata bio pod budnim okom “SS”-ovac, a to je bilo zato što je, kako su znali, bio sin židovke, koja se zapravo prezivala Emilija Katz, te je kasnije promijenila prezime u Kačorowski. Može biti čudno da je prezime papine majke Kačorovski bio oblik židovskog obiteljskog prezimena Katz. Povijest Emilijinih predaka ili obitelji Kačorowski jasno ovom proturječe.

Konačno, trebali bismo spomenuti teorije o slovačkom porijeklu majke Ivana Pavla II. Činjenica je da je gotovo mjesec dana (1914/1915.) Karol Woytla, zajedno sa suprugom Emilijom sa sinom Edmundom prebivao u Morawskoj. Boravak je vio vezan uz ratne aktivnosti tog vremena. To ni na kji način nije dokaz o bilo kakvim obiteljskim odnosima s toh područja. Nema razloga za takva mišljenja.

Iz Mazovije do Krakowa

Lijepo je što različite nacije žele uključiti Ivana Pavla II u svoju obitelj. Vjerojatno je to stoga što Kočorovski koji dolaze iz središnje Poljske imali su sreću živjeti na pograničnim područjima koji imaju zanimljivu povijest i raznoliku kulturu. Najpijre su prebivali pod Sczebrzeszinom na Michalowu, tako da su prebivali na pograničnom području smješetenom uz Chelmno, Crvene Rusije i Ukrajine. Potom Feliks Kačorowski uzima ženu iz Biale, a to je mjesto koja je ležalo na rijeci Bialoj, koja je stoljećima formirala granicu Malopoljske i Šleske ili Poljske i Češke, a pod Austrijom to je bila granica između Galacije i tzv austrijske Šleske. Zato je Biala postao grad koji se s pravom može nazvati multikulturalnim, a prezime nije uvijek pokazivao etničku pripadnost.

Ova činjenica dovela je do raznih mišljenja koja se pojavljuju u popularnim i ozbiljnim publikacijama o  litvanskom, ukrajinskim, židovskom ili slovačkom porijeklu predaka Karola Wojtyle. Naravno, grko-katoličko ili židovsko korjenje Wojtyle ne bi bilo ništa uvredljivo. Naprotiv, oni će svjedočiti kulturnom bogatstvu. Međutim, trebalo bi se držati činjenica. Analiza povijesnih činjenica pokazuje definitivno da Emilija Kačorowska nije bila ni litvanka ni ukrajinka ni židovka ni slovakinja. Njena obitelj je došla iz Mazovije, i tamo bismo trebali tražiti najstraiji trag Papine obitelji. Korjeni njegove majke dakle sigurno su poljski. Dr. Milena Kindziuk, docentica na institutu za medijsku edukaciju i novinarstvo UKSW, autor je knjige pod naslovom “Papina majka. Uzbudljiva priča o Emiliji Wojtyla”

Izvor: ww.rp.pl.

Papa Ivan Pavao II je prilikom svog prvog posjeta Poljskoj posjetio svetište Gospe Czestochowske. Rekao je “Poziv sina Poljske na katedru sv. Petra ima velike veze s ovim svetim mjestom, sa svetištem velike nade: “Totus tuus” (Sav tvoj), tako sam u molitvi prošaptao tako puno puta pred ovom slikom” (4 lipnja, 1979)

Što se tiče početaka, prema tradiciji ovu je sliku naslikao sveti Luka na drvenoj površini stola kojeg je izradio sv. Josip, a koju je Marija sačuvala kad je otišla živjeti u Efez, gdje se za nju brinuo sv. Ivan apostol. Prisjetimo se, sv. Luka je u svom evanđelju donio detalje (kojih nemamo kod drugih evanđelista) o navještenju, pohođenju Elizabeti, Božiću, prikazanju Isusa u hramu, pronalasku dvanaestogodišnjeg Isusa u hramu – što je zasigurno čuo od same Gospe.

Kaže se da je sliku oko 300.-e godine pronašla sv. Helena. Godine 988 ikona je došla u posjed princeze Anne, kćerke bizantinskog cara Bazila II i žene sv. Vladimira Kijevskog koji se obratio i postao prvi kršćasnki vladar Rusije. Godine 1382 princ Ladislav Opolczyk  uzima ikonu u dovrac u Belzu. Kasnije je odlučio odnijeti ikonu u svoje rodno mjesto – Opala. Na putu tamo on i njegovi suputnici su se zaustavili u Czestochowi, gradu na jugu Poljske. Sljedeći dan konji koji su prevozili ikonu nisu htjeli krenuti s mjesta. princ Ladislav je to prepoznao kao čudesan znak da ikona treba ostati tu pa ju je povjerio brizi redovnika Pavlina koji su imali samostan na Jasnoj Gori. God 1386 kralj Jagiella je sagradio lijepo svetište za samostan. Prvi izvještaji o čudesima koja su vezani uz ikonu spominju se 1402. god. Otprilike u to vrijeme vjernici počinju zvati Mariju “Zdravlje bolesnih, majka Milosrđa i Kraljica Poljske.” Uskoro, stotine hodočansika dolaze častiti sliku i tražiti zagovor Gospin.

Godine 1430 sljedebenici Johna Husa, (husiti), koji su nijekali pobožnost prema Gospi) napali su svetište. Jedan od njih je mačem oštetio sliku tako da je napravio tri reza na Marijinu licu. Nakon što je napravio zadnji rez, husit je pao i umro. zapravo, ovaj incident je čak i povećao pobožnost prema Gospi CZestochowskoj.

1655, kralj Charles Gustavus Švedski je osvojio veliki dio Poljske. Nakon toga su došli Rusi i Tartari. Nakon što je armija od 2000 šveđana napala svetište Chzestohowske Gospe redovnici Paulini su im se uspjeli oduprijeti, a za to pripisuju zaslugu Gospi. Ova pobjdeda je bitku pretvorila u vjerski rat: katolici  protiv Švedskih Luterana, pravoslavnih Rusa i muslimanskih Tartara. Vjerujući u Gospinu zaštitu poljaci su osnaženi.

…

 više na: catholicexchange.com

(…) to znači ključ razumjevanja tog velikog otajstva kakav je ČOVJEK.

Čovjeka se ne može do kraja razumjeti – bez Krista. 

Čovjek ne može sam sebe do kraja razumjet – bez Krista. 

Ne može razmjeti ni mjesto, ni kakvo je njegovo dostojanstvo,

ni kakav je njegov poziv, ni konačna sudbina. 

Ne može toga svega razumjet bez Krista. 

(…)

Da se razumije povijest nekog naroda kroz svakog čovjeka u tom narodu to se ne može shvatiti drugčije nego kao čovjek u toj zajedinici koja je njegov narod. Jasno, to nije jedina zajednica. Posebna zajednica je obitelj, koja je najvaćnija za povijest povijest duhovnog čovjeka.
Stoga, ne možemo razumjeti povijest Poljskog naroda – te velike tisućljetne zajednice (koja tako duboko živi u meni, u svakom od nas) bez Krista.

AKo bismo odbacili ovaj ključ za razumjevanje naše nacije, našli bi se u temeljno nerazumjevanju. Ne bismo razumjeli sami sebe.

Nemoguće je razumjeti taj narod, koji je imao tako veliku prošlost, a ipak tako strašno tešku – bez Krista.

Nije moguće razumjet ovaj grad Varšavu, poljski glavni grad, koji je 1944. godine u neravnopravnoj borbi protiv agresora, grad koji je bio napušten od strane savezničkih snaga, koji je zakopan u svojim ruševinama, ako se ne sjećate da je pod tim istim ruševinama ležao Krist Spasitelj ispred crkve u Krakowskom predgrađu.

Nije moguće razumjeti povijest poljskog sv. Stanislava iz S. te Maksimilijana Kolbea u Auschwitzu, ako se uz njih ne stavi još jedan osnovni kriterij – a to je – Isus Krist.

Izvor: video, & Warszawa.pl

2.lipnja 1979.

Papa Ivan Pavao II, vrlo žestokim riječima, na svetkovinu Srca Isusova u poljskom mjestu Wloclawek, (1991.) govori o krivom poimanju slobode prema kojem se uzima za pravo oduzeti život nerođenom, govori o kršćanskim korjenima Europe, o mučenicima koji su stvarali kršćansku kulturu uz cijenu patnje, (što ne smijemo zaboraviti), o krivom poimanju novijeg vremena – da se može drugog lišiti života samo zato što je druge rase, o potrebi otkupljene Europe…

…

(…) A što će biti kriterij, što će biti kriterij slobode? Što je sloboda? Na primjer, slobodu da se uskrati život nerođenom dijetetu?
Moja draga braćo i sestre, želim kao biskup Rima prosvjedovati protiv takvih kvalifikacija Europe, Zapadne Europe. To vrijeđa veliki svijet kulture, kršćanske kulture, … koja je stvarana uz cijenu patnje.

Ovdje, u ovoj zemlji, ovdje, u ovom gradu mučenika, mora se reći naglas. Europsku kulturu stvorili su mučenici prvih triju stoljeća, ona je stvorena i od strane svjedoka istočno od nas u posljednjih nekoliko desetljeća – i ovdje u posljednjih nekoliko desetljeća.

Da, tvorio ju je i svećenik Jerzy.
On je zaštitnik naše prisutnosti u Europi, po cijenu žrtvovanja života, poput Krista. Kao što Krist ima pravo na državljanstvo u svijetu, on ima pravo na državljanstvo u Europi, jer je dao svoj život za sve nas. On ima pravo na državljanstvo među nama i među svim narodima ovog kontinenta i cijeloga svijeta, po svom križu.

…

Otajstvo srca koje je probodeno, otjastvo srca u koje su gledali… To su pioniri Europe, u prošlosti i u budućnosti…  Ne smijemo dopustiti da se ta mjera smanji…
Da, naravno, Europa je također u velikoj krizi, postoji povijest europske krize, koja ima mnogo korijenja, i koja se nastavlja i razvija, te u našem vremenu ima i svoj nastavak, u ovom stoljeću, nažalost, tragičan nastavak. To se pokazuje i u tom uvjerenju ovog stoljeća da se može oduzeti život druge osobe zato što je druge rase, zato što pripada drugoj etičkoj skupini, kao židov, rom, Poljak… Rasa gospode i rasa nevoljnika. I onda opet mit o klasi. To je sve europska baština, ali toga se trebamo osloboditi.

Europa treba otkupljenje. Svetkovina Srca Isusova je proslava otkupljenja Europe, otkupjenja svijeta, otkupljenja Europe za svijet, Stvijet treba otkupljenu Europu.

Dragi moji, oprostite ako su mi reči žestoke, možda je to zato jer je danas mlao hladno, ali i to je genius loci… to je predivno mjesto… Možda to mjesto nije tako poznato u Europi… Wloclawek…

(…)