Nije značajka našeg vremena da voli religiju, nego da voli govoriti o religiji. I oni, koji bi htjeli oboriti Boga s neba, stvaraju religiju od svog bezboštva i vjeru od svoje sumnje. Sa svih strana – iz tisuće pera, iz stotine mikrofona, sa sveučilišnih katedra, opetovano slušamo tako da nam se već vrti u glavi kako je “kiselina modernizma” izgrizla staru vjeru i stari moral i da moderni čovjek mora imati novu religiju u skladu s novim duhom vremena. Ta nova religija – tako nam rekoše mora biti posve drugačija od svega što je prije postojalo. Ona mora biti svježa i moderna, kao i sjajno razdoblje u kojem živimo, s novim nadama, novim izgledima, novim snovima.  

Ako marljivo istražujemo značajke ove nove religije, vidimo da bi ona morala biti socijalna, politička, svjetovna.  

Kad kažu da mora biti socijalna, onda time hoće reći da se ona mora posvetiti NE varavim duhovnim ciljevima, NEGO praktičnim tjelesnim potrebama. Religiozni čovjek ove nove ere davati će kruh gladnim želucima, odijelo golim tjelesima i krov nesklonjenim glavama. Bolje mlijeko za dojenčad, bolja igrališta za djecu, bolji kruh za siromahe – to su stvari od kojih čovjek živi, a ne od vjere, milosti i sakramenata. Religija, koja udovoljava ovim društvenim potrebama jest RELIGIJA BUDUĆNOSTI. 

Nadalje nam rekoše, da ova nova religija mora biti politička, a to znači da mora prestati govoriti o Božjem Kraljevstvu i da mora početi govoriti o zemaljskim republikama. Svu svoju energiju i revnost mora uložiti u pomaganje vladine politike, kao što je kontrola alkohola, zlatni standard i radnički zakon; ne smije se više naglašavati vječnost, molitve i općinstvo svetih, jer svjetski problemi koje treba riješiti nisu religiozni – tako nam kažu – nego ekonomski i politički. Konačna značajka novog kulta bila bi SVJETOVNOST.  

Religija je predugo naglašavala odgovornost Bogu i zadržavala se na dužnostima prema Njemu, umjesto da je isticala službu bližnjemu. Nova religija NEMA VREMENA MISLITI NA ODGOVORNOST PREMA BOGU, jer moderni čovjek, kaže nam George Bernard Shaw previše je zaposlen a da bi mislio na svoje grijehe. Ona čini ČOVJEKA gospodarem svega što vidi, i GOSPODAREM vlastitog života, koga se dakle može vlastitom rukom lišiti, ako hoće, jer tko će se usuditi da mu to uskrati? 

A sada, dozvolite da pitamo ove nove proroke: Koliko je stara njihova nova religija? Je li ona zbilja nešto novo ili je sasvim stara zabluda s novom etiketom?  

Pođimo dvije tisuće godina unatrag Vječnom Galilejcu i naučit ćemo ne samo da je nova religija zapravo stara napast, nego da je i otpor prema njoj zalog Vječnog života.   

Pođimo natrag i pogledajmo našeg Blagoslovljenog Gospodina kako boravi u nenastanjenoj pustoši što se pruža južno od Jerihona do Mrtvog Mora. Ondje je Njegov preteča Ivan, opaljena lica, nerezanih uvojaka, zaodjeven kožnatim pojasom i ogrtačem od devine dlake, pijući riječnu vodu i hraneći se skakavcima i divljim medom, vidio otvoreno nebo i Duha Božjega, kako u sjajnoj slici golubice silazi nad glavu Njegova Učitelja; čuo je, kako preko Jordana odjekuje glas, koji se neočišćenim ušima pričinio grmljavinom: “Ti si moj Sin ljubljeni, u Tebi mi sva milina“ 

Tri su napasti protiv Crkve: Učiniti je socijalnom, političkom i svjetovnom 

Više na yt kanalu: VJERNI BOGU; Odlomak iz knjige VJEČNI GALILEJAC, poglavlje – Rat protiv napasti…  Odlomak iz knjige VJEČNI GALILEJAC, poglavlje – Rat protiv napasti

A koliko za njih molimo? I sveti Pavao nas poziva da molimo za one koji su na vlasti (prinositi molbe i zahvalnice) Netko će se pravdati da nema vremena. A koliko vremena trošimo da se informiramo što rade naši čelnici? Da molimo i pola od onog vremena što na internetu pratimo što rade – mogla bi se čudesa događati. Da bismo organizirali svoj molitveni život – i to je cijeli jedan program. … Boriti se za duše (svoju, svoje obitelji, … ) a sve ostalo je manje važno.

Prva Božja zapovijed je da Njega ljubimo  s v i m  svojim s r c e m, svim svojim u m o m, svom d u š o m svojom. Bez toga može čovjek postati i radoholičar – a da u tomu nema nikakvog blagoslova. Čovjek može biti toliko zaokupljen materijalnim, kako osigurati budućnost djeci, gubiti zdravlje i vrijeme da stekne nešto što oni koji će dobiti uopće to možda neće vrednovati… na kraju se osjećati iskorišten i prazan. Jer Bog nije bio na prvom mjestu.

Zato je ozbiljno pitanje upućeno svima nama: Je li nam Bog na prvom mjestu? 

Ne može se živjeti podvojeno: “50 % ću živjeti za za Boga, a 50% ću živjeti za svijet”. Ili služim Bogu ili ne služim. Ili je Bog na prvom mjestu ili je nešto drugo.

I tu odluku treba obnoviti svaki dan. Služiti Bogu iz ljubavi, ne iz straha niti iz dužnosti. Zato jer nam je stalo  – do Boga. 

(iz propovijedi don J. Mužića; 18.09.2016. Postira, Brač)