Ova molitva je svjedočanstvo svima koji su se umorili, ravnodušnima i malovjernima da ne budu zaslijepljeni zemaljskom moći i da se ne daju zastrašiti. Da bi bili dostojni svog Otkupitelja, katolici se ne smiju povlačiti i biti zarobljeni strahom. To je od presudne važnosti za njihovo spasenje.

U materijaliziranom svijetu u kojem živimo zaboravilo se na molitvu i mnogi drže da je ona neumitno osuđena na nestanak. No Bog uvijek iznova iznenađuje i onda kada sve izgleda izgubljeno, napravi preokret.

Fenomen

Tijekom protekle godine na više mjesta i od različitih pojedinaca ili skupina pokrenuta je javna molitva krunice. Sve je započelo još prošle godine, u raznim gradovima, kao zahvala hrvatskim biskupima što su poduprli pravo na slobodu izbora cijepljenja. Zadar se pokazao najustrajniji jer se u njemu od tada stalno moli svaku večer. U sličnom duhu, nevezano za koronu, u drugim gradovima moli se svake prve subote u mjesecu. Prvo je krenulo početkom godine u Dubrovniku na inicijativu Stijepe Gleđa Markosa gdje se okupljaju Marijini sinovi.[1] Potom u Zagrebu u lipnju na inicijativu Muževni budite (Krunoslav Puškar) i Vitezova Bezgrešnog Srca Marijina (Leon Hrženjak).[2] U Splitu od rujna gdje su se organizirali Marijini ratnici (Mile Jurić). Sve više novih gradova se pridružuje (Vinkovci, Slavonski Brod).[3] U isto vrijeme Hrvati su na drugom kraju svijeta okupljeni kao Vitezovi Predragocjene Krvi Kristove počeli moliti u Sydneyu odjeveni u majice na kojima piše Bog i Hrvati i Za vječni Dom spremni. Ubrzo su im se pridružile hrvatske zajednice u Melbournu, Perthu i Brisbaneu, a od lipnja ove godine i šest zemalja iz Južne Amerike. Duh Božji puše kako hoće i usklađeno otvara nove putove djelovanja i svjedočenja.

Razlozi

Koji su razlozi ove molitve koji bi se mogli razaznati? Prije svega ona je jedan znak vremena, i to pozitivan, da su laici spremni i kadri, bez ikakvih kompleksa, preuzeti odgovornost u borbi za svoja prava i slobode. U tome očekuju punu i iskrenu podršku svojih pastira koja će se i javno očitovati.

Katolicima je u Hrvatskoj onemogućeno normalno političko i javno djelovanje, oni koji su ih trebali predstavljati zakazali su i pojavljuju se samo manipulativno za vrijeme velikih svečanosti u prvim redovima crkava, a cijelo vrijeme provode protunaravne i protubožje zakone. U takvoj situaciji, kad je već došao u pitanje opstanak vjere i naroda, jedino je preostalo obratiti se Nebu. Ako su nam oduzeta ljudska sredstva, ostaju Božja, a Bog se tada proslavlja protiv svih ljudskih logika i predviđanja.

Vjernici su istjerani iz javnoga prostora koji su zauzeli mrzitelji svega kršćanskog i domoljubnog. Javnom molitvom se traži povrat stvarnih građanskih i vjerničkih prava. Vjera ne smije biti predmet poruge i omalovažavanja niti je samo privatna stvar, koja se živi u skrovitosti domova ili u crkvama, nego treba biti poštivana i zastupljena svugdje gdje žive ljudi, jasno uz uvažavanje tuđih uvjerenja.

Javna krunica je svjedočanstvo svima koji su se umorili, ravnodušnima i malovjernima da ne budu zaslijepljeni zemaljskom moći i da se ne daju zastrašiti. Da bi bili dostojni svoga Otkupitelja, katolici se ne smiju povlačiti i biti zarobljeni strahom. To je od presudne važnosti za njihovo spasenje. Nije slučajno da Gospodin kad nabraja one koji završavaju u paklu na prvom mjestu spominje kukavice (Otk 21,8). Sinovi Božji jedino po odvažnoj vjeri, bez obzira na svoju neznatnost, mogu obnavljati svijet u Kristu.

Na koncu, ovo je proročki čin koji najavljuje Božju pobjedu nad zlom. Unatoč svim demonskim naumima, Bog je jedini svemoguć, gospodar povijesti i ima zadnju riječ. Kao što su i zidine Jerihona pale po molitvi tako će i grešne strukture, od lokalne do globalne razine, biti poražene. Čuda su i danas moguća i vjernicima dostupna, samo ih treba tražiti i u zahvalnosti vrednovati. Nositelji kulture smrti pozvani su na pokajanje i obraćenje kako bi spasili svoju dušu od vječne propasti. Nikad nije kasno, ali je vremena sve manje i zato bi se trebali požuriti.

Krunica

Moli se Gospina krunica što znači da je sadržaj neupitan. Ova prokušana marijanska pobožnost donosila je obilne plodove tijekom naše stradalničke povijesti, a u naše vrijeme se pokazala pobjedonosnom u Domovinskom ratu. Naši su branitelji nosili krunicu oko vrata stavljajući se pod Gospinu zaštitu, a sada je – skupa sa svima drugima – uzimaju u ruke kao oružje. Trenutne molitvene nakane, koje smetaju medijima, nisu u prvom planu nego sama ovakva molitva je jedna nakana. Ona se sastoji u prošnji upravljenoj Bogu da izbavi svoj narod od propasti, oslobodi ga od zla i podari mu obraćenje.

Radi se o laičkoj inicijativi koja dolazi spontano, iz baze a ne s vrha i koja brzo raste. Njezine domete samo Bog zna, ali sve upućuje da je se ne smije podcijeniti. Djelotvornost javne molitve vidljiva je i iz borbe pokreta za život koji je nedavno postigao ukidanje ozakonjenja pobačaja u SAD-u. Stijepo Gleđ objašnjava: „Krunica je snaga s neba, ona je mač s neba. Moleći krunicu svjesni smo da donosimo nebo na zemlju i da moleći otajstva imamo pored sebe anđele i Majku Božju koja pomaže da se čisti duhovni prostor u kojem živimo tako da sam siguran da postoje veliki plodovi u svemu tome.”[4]

Nositelji su muškarci, što je posebnost imajući na umu da su žene sada većina u crkvama i da one daju pečat pobožnostima. Pravo je osvježenje nakon toliko duhovnih ponuda koje se zasnivaju na osjećajima vidjeti jednu ovakvu zdravu duhovnost u kojoj dominira red, rad i stega. Ovo je najava, u vremenu krize muževnosti, da su muškarci spremni preuzeti svoju ulogu predmolitelja u kući i u javnosti, da su se spremni izložiti. Krunoslav Puškar, jedan od pokretača ove inicijative, kaže: „Muškarci su u međuvremenu povjerovali u najveću laž, a to je da je pobožnost rezervirana za žene. Vjerujem da će ovakve javne molitve krunice muškaraca pridonijeti tome da se i drugi muškarci uvjere u to kako nema ništa muževnije od poniznog muškarca koji moli krunicu i koji svojim primjerom potiče svoje bližnje na to.”[5]

Ove molitelje pokreće viteški duh kao što se vidi i iz naziva koji su si dali. Radosno prihvaćaju borbu koja im je namijenjena kao ponosni dionici vojujuće Crkve. Zato se moli na koljenima ali i vojnički, postrojeno. Time se ispovijeda da se samo pred Bogom kleči i ni pred kim drugim, pa ni onda kada je to bezbožna moda nametnuta u ime novih ideologija. Junaštvo je put kojim se kreće s punim uvjerenjem i plamtećih srdaca. Kristova istina oslobađa od okova i daje dušama krila.

Napadi

Glavnostrujaški mediji koji u pravilu ignoriraju sve dobro što se događa u Crkvi sada ne šute, nego svaki mjesec, iako negativno i tendenciozno, redovito izvještavaju o održanoj molitvi. No, tako i ne htijući prave besplatnu promidžbu. Njihove žestoke pogrde (fanatici, radikali, katolibani, klečavci…) pokazuju da im to itekako smeta što znači da paradoksalno molitvi priznaju vrijednost iako kažu da su agnostici ili ateisti. To je razumljivo jer iza njih, bili oni svjesni ili ne, stoji zao duh za kojega je molitva najubojitije oružje. Stoga se ne može kontrolirati i, kao kod opsjednuća, ima reakcije mržnje i otvoreno vrijeđa.

No ima i onih koji napadaju prikriveno pozivajući se na Sveto pismo kao što je to činio i Sotona kušajući Isusa u pustinji. Na osnovi Isusova traženja da se moli u skrovitosti (Mt 6,5-6) molitelje proglašavaju licemjerima. To je klasična manipulacija gdje se riječi izvlače iz konteksta. Isus ne osuđuje javnu molitvu kao takvu, nego nakanu da se osoba, u vjerničkom okruženju, na taj način istakne i privuče pohvale drugih, kao što su to radili farizeji. U Starom zavjetu pojedinci mole javno za narod poput Salomona čija je molitva bila Bogu ugodna (1 Kr 8,22-61). I Isus je javno molio i to nikome nije predstavljalo problem. Danas živimo u vladavini bezboštva kada se ovakva javna molitva medijski osuđuje te ne ostavlja prostora za farizejske motivacije koliko za svjedočke. Za nas stoga vrijedi primjer Danijela koji je protivno zabrani da se tijekom trideset dana može ikome moliti osim kralju, on javno molio na koljenima i zbog toga bio bačen lavovima (Dan 6,7-25).

Zajednička javna molitva je česta u Svetom pismu posebno u prijelomnim trenucima. U prilog njoj mogu se navesti i Isusove riječi „gdje su dvojica i trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20). Ezra nakon povratka iz babilonskoga sužanjstva pred otpadom naroda od pravoga Boga žarkom molitvom okuplja oko sebe „mnoštvo” (Ez 10,1). Mojsije se, skupa s još dvojicom, moli cijeli dan na brdu i tako postižu pobjedu Izraelaca na bojnom polju (Izl 17,11-14). Svi stanovnici Jeruzalema jednodušno mole posvuda da zapriječe svetogrđe hrama i molitva im bi uslišana (2 Mak 3,15-28). Stoga je javna molitva, vođena ispravnim pobudama, Bogu ugodna, poželjna i djelotvorna. Zato Pavao uči: „Hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre” (1 Tim 2,8).

Zaključak

Umjesto zaključka neka posluži izjava jednoga od organizatora javne molitve u Sydneyu.

Na pitanje što je to toliko moćno u javnoj krunici on odgovara:

„Pa upravo to – da muškarci mole i drže krunicu u rukama. Očevi obitelji, poslovni ljudi, građevinski radnici, studenti, mladi, stari – svi oni svjedoče svojim stavom i molitvom – Bog i molitva su prvi a sve ostalo slijedi iz toga. Snažno je to svjedočanstvo današnjem vremenu koje nam kao svoje bogove gura to da moramo naporno raditi duge sate da bismo tako prehranili sebe i svoju obitelj, da bismo imali što veću kuću, bolji auto, više na računu itd., nema kraja popisu toga što nam treba i nema kraja poslu koji valja raditi. A to je laž. Velika laž. Mi trebamo raditi, svatko normalan to zna, ali ne toliko puno. Koliko puta se nađemo u situaciji da nemamo vremena za sebe, za molitvu, za svoje bližnje jer moramo raditi i rješavati hrpu obveza kojima smo zatrpani. Teški dugi naporni rad jednaka je vrsta sličnoga otrova koji razara čovjeka na jednak način kao i droga, alkohol, pornografija, nemoral i grijeh, nema razlike.

Molitva je ono što nam daje mudrost da znamo što nam je činiti u životu i kako to raditi. I zato je molitva najvažnija. A onda uz nju post, te milostinja, točnije desetina naših prihoda treba ići potrebitima i siromašnima. To je put. I to je jedino ispravno. Zar mislite da meni nije subota i da ne bih kao većina drugih mogao raditi ili biti kod kuće, odmarati se ili provesti vrijeme sa svojom obitelji, a ja uzimam slobodnu subotu da bih klečao po kiši ispred katedrale. Ljudski gledano – glupo i gubljenje vremena, no iz Božje perspektive – a sada hvala Bogu i moje – to je nešto što ni jedan čovjek i nikakav novac ne može platiti… Dođite dakle, kleknite, krunicu u ruke – i vidite!”.[6]

Prof. dr. sc. Don Josip Mužić

Iz časopisa Svjetlo Riječi, siječanj 2022.)

(Istaknuti tekst: magnifikat.hr)

Bilješke

[1] Tihana Semijalac, Stijepo Gleđ Markos: „Ako muškarci uzmu krunicu u ruke i počnu moliti, neće imati vremena za oružje, vodit će duhovni rat!”, HKM, 23.2.2022., (13. prosinca 2022.).

[2] „Stotine muškaraca molilo krunicu ispred zagrebačke katedrale”, HKM, 18. lipnja 2022., (13. prosinca 2022.).

[3] „Hrvatska krunica muškaraca u Sydneyu – najgledanija objava katoličkih medija u Australiji, Narod.hr, 9. lipnja 2022., (13. prosinca 2022.).

[4] Tihana Semijalac, Stijepo Gleđ Markos: „Ako muškarci uzmu krunicu u ruke i počnu moliti, neće imati vremena za oružje, vodit će duhovni rat!”, HKM, 23.2.2022., (13. prosinca 2022.).

[5] „TKO SU ONI? Ponovno, moćni prizori u Zagrebu: Stotine muškaraca u molitvi za obraćenje, protiv bluda i pobačaja!”, dnevno.hr, 5. studenoga 2022., (13. prosinca 2022.).

[6] Petar Mamić, „Hrvatski molitelji krunice iz Sydneya – jači od oluje i kiše”, Domovina, (13. prosinca 2022.).

Prije nekog vremena, dok sam razmišljao zašto se sunce naizgled strelovito miče po nebu u Fatimi, došao mi je uvid da to nije vizija Sunca koje se samo po sebi kreće, već Zemlja. Tada sam razmišljao o vezi između “velikog potresanja” zemlje koji su najavili mnogi vjerodostojni proroci i “čuda sunca”. Međutim, nedavnim objavljivanjem memoara s. Lucije, novi uvid u Treću tajnu Fatime otkriven je u njezinim spisima. Do ovog trenutka, ono što smo znali o odgođenom kažnjavanju zemlje (koje nam je dalo ovo “vrijeme milosrđa”) opisano je na vatikanskoj web stranici:

“… Lijevo od Gospe i malo gore, vidjeli smo anđela s plamenim mačem u lijevoj ruci; blješteći, odavao je plamen koji je izgledao kao da će zapaliti svijet; ali su umrli u dodiru sa sjajem koji je Gospa zračila prema njemu iz njezine desne ruke..“ (Poruka iz Fatime, vatican.va)

No, u nedavnim otkrićima časnih sestara karmelićanki u kojima je živjela s. Lucija, vidjelica je privatno zabilježila daljnje “prosvjetljenje” u vezi s ovim događajem:

“Vrh koplja se kao plamen podiže i dodiruje os zemlje. Ona zadrhti. Pokopane su planine, gradovi, mjesta i sela sa svojim stanovnicima. More, rijeke i oblaci izlaze iz njihovih granica, prelijevajući se i dovodeći u vrtlogu kuće i ljude u broju koji nije moguće izbrojati. To je pročišćavanje svijeta dok ponire u grijeh. Mržnja i ambicija uzrokuju razoran rat!”

Što uzrokuje taj pomak u Zemljinoj osi? O tome ću diskutirati dolje u ovom pisanju od 11. rujna 2014. No, dopustite mi da ovaj mali prolog zaključim riječima nadahnuća pape Benedikta XVI:

“Anđeo s plamenim mačem s lijeve strane Majke Božje odražava slične slike u Knjizi Otkrivenja. To predstavlja prijetnju presude koja se nadvija nad svijetom. Danas se mogućnost da bi svijet mogao pretvoriti u pepeo vatrenim morem više ne čini čistom fantazijom: sam je čovjek svojim izumima iskovao plameni mač. Vizija tada pokazuje snagu koja stoji nasuprot sili uništenja – sjaj Majke Božje i, proizilazeći iz toga na određeni način, poziv na pokoru. Na taj je način naglašena važnost ljudske slobode: budućnost zapravo nije nepromjenjivo postavljena..” —Kardinal Joseph Ratzinger (BENEDIKT XVI.), Iz Teološkog komentara Fatimske poruke, vatican.va

Ovisi o našem osobnom odgovoru na obraćenje …

ČUDO SUNCA

Vidjelo ga je čak sto tisuća ljudi: sunce se počelo vrtjeti, pulsirati i zračiti mnoštvom boja. No onda se dogodilo nešto što je prkosilo bilo kakvom objašnjenju, čak i od strane ateista okupljenih tog listopadskog popodneva 1917. u Fatimi, Portugal:

“Pred začuđenim očima gomile, čiji je aspekt bio biblijski dok su stajali golih glava, željno pretražujući nebo, sunce je zadrhtalo, napravilo iznenadne nevjerojatne pokrete izvan svih kozmičkih zakona-sunce je ‘zaplesalo‘ prema tipičnom izrazu ljudi .”
—Avelino de Almeida, koji je pisao za O Século (najtiražniji i najutjecajniji list Portugala, koji je u to vrijeme bio provladin i antiklerikalan. Almeidini su prethodni članci bili satiranje prethodno prijavljenih događaja u Fátimi). www.answers.com

U svom članku “Debunking the Sun Miracle Skeptics”, ispitao sam sva prirodna objašnjenja koja nisu uspjela objasniti natprirodni događaj koji se tog dana zbio. No, jedan je ateist nedavno napisao kako je ono što su ljudi vidjeli “fizička nemogućnost” budući da sunce ne može letjeti po nebu. Naravno da ne – ono što su ljudi vidjeli, očito je bila neka vrsta vizije. Mislim, sunce se ne može kretati po nebu … ili može?

ČUDO ILI UPOZORENJE?

Prije nego što pokušam odgovoriti na to pitanje, želim napomenuti da takozvano “čudo sunca” nije izoliran događaj od tog dana. Tisuće ljudi otada su svjedočili ovom čudu, uključujući papu Pija XII. Koji je fenomen vidio iz Vatikanskih vrtova 1950. [1] Izvješća o viđenju ovog čuda, slična onom što je svjedočeno u Fatimi, stigla su iz cijelog svijeta, većina osobito iz marijanskih svetišta. Plod toga je za neke bio obraćenje, drugima osobna potvrda ili samo znatiželja. Prva pomisao koja mi pada na pamet je da “žena odjevena u sunce” iz dvanaestog poglavlja Otkrivenja daje poantu.
Ipak, čini se da postoji i element upozorenja koji je došao s čudom u Fatimi.

“Sunčev disk nije ostao nepomičan. Ovo nije bila blještavost nebeskog tijela, jer se okrenulo oko sebe u ludom vrtlogu, kad se odjednom od svih ljudi začula galama. Sunce se, brzo se pomičući, činilo da se olabavilo sa nebeskog svoda i prijeteći krenulo na zemlju kao da nas želi smrviti svojom ogromnom vatrenom težinom. Osjećaj u tim trenucima bio je užasan.”
– Dr. Almeida Garrett, profesorica prirodnih znanosti na Sveučilištu Coimbra

Zapravo, postoji prirodno objašnjenje za moguće “kretanje” sunca na nebu. Ne radi se o kretanju sunca, već o zemlji.

VELIKA PROMJENA

Jedino što bi moglo uzrokovati da Sunce promijeni svoje mjesto na nebu je ako Zemlja promijeni svoju os. A to je, braćo i sestre, upravo ono što proroci našeg vremena, katolički i protestantski govore da dolazi. Znanost već podržava takav pojam.
Na primjer, potresi koji su uzrokovali azijski tsunami 2004. godine i japanski 2011. pogodili su cijelu Zemlju:

“Potres tsunami bio je toliko silan da je pomaknuo glavni japanski otok Honshu za oko 8 stopa. Također je uzrokovao ljuljanje Zemljine osi za oko 4 inča – nešto za što stručnjaci kažu da će dovesti do skraćivanja dana za 1,6 mikrosekundi, odnosno nešto više od milijuntine sekunde. Ove vrlo male promjene događaju se zbog promjena u brzini rotacije Zemlje pri pomicanju površinske mase u potresima.” —Patrick Dasgupta, profesor astrofizike na Sveučilištu u Delhiju, The Times of India, 13. ožujka 2011.

Kao što sam već objasnio u svom videu, Great Shaking (Veliko drhtanje), Great Awakening (Veliko buđenje), ovaj nadolazeći pomak zemlje mogao bi zapravo biti šesti pečat Otkrivenja, koji svi na zemlji osjećaju i doživljavaju kao fizički i duhovni događaj.

“I vidjeh: kad Jaganjac otvori šesti pečat, potres velik nasta. I sunce pocrnje kao dlakava kostrijet, sav mjesec posta kao krv.” ( Otk 6, 12)
Moj prijatelj iz Kanade, “Pelianito”, čije je riječi Gospodina izvukao iz meditacije o Svetom pismu i koje su dotakle tisuće ljudi zbog svoje nježnosti i jasnoće, napisao je u ožujku 2010. godine:

“Dijete moje, veliki potres dolazi na svijet, i duhovno i fizički. Neće biti bijega – samo utočište mog Svetog srca, koje je probodeno iz ljubavi prema vama… Vrijeme je skoro prošlo – samo je nekoliko zrnaca pijeska ostalo u pješčanom satu. Milost! Milosrđe dok još ima vremena! Skoro je noć.” – 31. ožujka 2010, pelianito.stblogs.com

Sada vam želim reći da sam, dok sam preksinoć razmišljao o tome je li vrijeme da pišem o odnosu između Fatime i ovog velikog potresa, otišao ponovno pročitati šesti pečat u Otkrivenju. U isto vrijeme slušao sam radijski program s gostom (pokojnim) Johnom Paulom Jacksonom, evanđeoskim “prorokom” koji je poznat po izuzetnoj točnosti u proročanstvima koja mu je Gospodin dao u vezi s onim što mu je također rečeno da je “Nadolazeća oluja”. Kad je počeo govoriti, zatvorio sam svoju Bibliju, kada je nekoliko sekundi kasnije rekao:

“Gospodin mi se obratio i rekao mi da će se nagib zemlje promijeniti. Nije rekao koliko, samo je rekao da će se promijeniti. I rekao je da će potresi biti početak zbog toga.” —TruNews, utorak, 9. rujna 2014, 18:04 u emitiranju

Bio sam zapanjen tako neočekivanom potvrdom ovoga što sada čitate. Ali Jackson nije jedini koji je primio ovu riječ. Činilo se da je sveti Ivan Pavao II aludirao na tako veliki događaj koji je promijenio zemlju kada ga je skupina njemačkih katolika upitala o trećoj fatimskoj tajni:

“Ako postoji poruka u kojoj se kaže da će oceani preplaviti čitave dijelove zemlje da će, od trenutka do trenutka, milijuni ljudi stradati … više nema smisla zaista htjeti objaviti ovu tajnu poruku … . (Sveti Otac je uzeo svoju krunicu i rekao: “Evo lijeka protiv svakog zla! Molite, molite i ne tražite ništa drugo. Stavi sve u ruke Majke Božje!”—Fulda, Njemačka, studeni 1980., objavljeno u njemačkom časopisu Stimme des Glaubens; Engleski nađen u Daniel J. Lynch, „Poziv na potpunu posvetu Bezgrešnom Srcu Marijinu“ (St. Albans, Vermont: Misije Žalosnog i Bezgrešnog Srca Marijina, Pub., 1991.), str. 50-51; usp. www.ewtn.com/library

Vrlo skromni svećenik u Missouriju, koji je od malena dobivao vizije i otkrivenja, mnoge je od njih privatno podijelio sa mnom. U jednoj viziji prije 15 -ak godina iznenada je vidio kako sunce izlazi na sjeverozapadu oko dva ujutro. Rekao je da su se u viziji istodobno javljali potresi, no čudno je da se sve odbijalo gore -dolje, a ne s jedne na drugu stranu.
Ono što je vidio slično je onome o čemu je govorio brazilski vidioc Pedro Regis (ukazanja u Angueru) riječima koje mu je navodno dala Blažena Majka:

“Zemlja će se se tresti i iz dubine će se uzdići ogromne vatrene rijeke. Spavajući divovi će se probuditi i bit će velike patnje za mnoge narode. Osovina zemlje će se promijeniti i Moja jadna djeca će proživjeti trenutke velikih nevolja ... Vratite se Isusu. Samo u Njemu ćete pronaći snagu da podnesete težinu iskušenja koja moraju doći. Budite hrabri..”
— 24. travnja 2010

“Čovječanstvo će nositi težak križ kad zemlja izgubi normalno kretanje … Nemojte se plašiti. Oni koji su s Gospodinom doživjet će pobjedu.”
– 6. ožujka 2007

Američka katolička vidjelica, koja je poznata samo po svom imenu, “Jennifer”, navodno je počela čuti Isusa nakon što je jednom primila svetu Pričest na Misi. Jednog dana Gospodin ju je uputio da svoje poruke predstavi Svetom Ocu, papi Ivanu Pavlu II. Fra Seraphim Michaelenko, vicepostulator kanonizacije svete Faustine, preveo je Jenniferine poruke na poljski. Rezervirala je kartu za Rim i, suprotno svim izgledima, završila je u unutarnjim hodnicima Vatikana. Susrela se s monsinjorom Pawelom Ptasznikom, bliskim prijateljem i suradnikom pape i poljskog državnog sekretarijata za Vatikan. Poruke su proslijeđene kardinalu Stanislavu Dziwiszu, osobnom tajniku Ivana Pavla II. Na sastanku koji je uslijedio mons. Pawel je rekao: “Širite ove poruke svijetu gdje god možete.” (O Jennifer i porukama koje je primila možete pročitati u knjizi https://kyrios.hr/pro…/upozorenje-prosvjetljenje-savjesti/ )

Nekoliko puta je primila upozorenje na ovaj nadolazeći događaj:
“… ne shvaćate da će veliko pomicanje zemlje doći s mjesta koje je spavalo. Ovaj će potres izazvati veliki kaos i uništenje, a doći će i zateći toliko njih nespremnih, zato sam vam rekao da vodite računa o znakovima.” – Poruka Isusa, 29. rujna 2004

Od znakova za koje ona kaže da se Isus poziva su planine po cijelom svijetu koje se počinju “buditi”, čak i ispod mora. Obraćamo li pozornost? Kao i prorok Izaija, Jenniferine poruke povezuju ovo potresanje s blizinom Dana Gospodnjega, u kojem će nastupiti era odnosno razdoblje mira. [2]

“Narode moj, kako se bliži novi dan, ova će se zemlja probuditi i svijet će vidjeti svoju grešnost Mojim očima. Svijet ne može nastaviti uništavati sve što sam stvorio jer čak i stvorenja na ovoj zemlji znaju da su oluje nad vama … ova će se zemlja ljuljati, ova će zemlja drhtati … Narode moj, dan, čas je na vama i morate poslušati sve što vam je naviješteno u Svetom pismu.” – 29. siječnja 2004

“Zato puštam da se nebo potrese. Zemlja se pokreće sa svoga mjesta od jarosti Gospoda nad vojskama u dan, kad se raspali gnjev njego.. jer su ustave u visini otvorene i tresu se temelji zemlji..” (Iz 13:13, 24:18)

Još jedna vidjelica, kojoj je dato dopuštenje za objavljivanje njezinih “poruka”, je Anna (od 2013. velečasni Leo O’Reilly, biskup biskupije Kilmore, Irska, dodijelio je Anninim spisima Imprimatur. Njezini su spisi upućeni na recenziju Kongregaciji za nauk vjere). U petom svesku, objavljenom 2013., Isus navodno kaže:

“Podijelit ću s vama još jedan podatak kako biste mogli prepoznati vremena. Kad mjesec zasvijetli crveno, nakon što se zemlja pomakne, doći će lažni spasitelj … – 29. svibnja 2004.

“Jer zvijezde nebeske i njihova sazviježđa neće dati svoje svjetlo; sunce će pri izlasku biti mračno i mjesec neće baciti svjetlo … Učinit ću da nebesa zadrhte i da će se zemlja potresti sa svog mjesta …” (Izaija 13; 10, 13)

To odjekuje upozorenjem za koje sam osjetio da mi ga je Gospodin dao, da će se nakon “Prosvjetljenja” pojaviti lažni prorok koji će izvrnuti istinu i zavesti mnoge u zabludu (vidi “The Coming Counterfeit” / “Dolazeća krivotvorina”).
No, ono što su gore rekli moderni vidioci također ima svoj pandan u Ocima rane crkve, prvenstveno, Laktanciju. Pišući predskazanja koja bi mogla izazvati pustošenje, on govori o gradovima koje su do temelja srušili požar, mač, poplave, česte bolesti, opetovana glad i ‘stalni potresi.’ On dalje opisuje ono što se samo fizički može shvatiti kao veliki pomicanje zemlje oko svoje osi:

“… Mjesec će sada zakazati, ne samo na tri sata, već će biti prekriven vječnom krvlju, proći će kroz izvanredna kretanja, tako da čovjeku neće biti lako utvrditi tijek nebeskih tijela ili sustav vremena; jer će ili biti ljeto zimi, ili će zima ljeti. Tada će se godina skratiti, mjesec smanjiti, a dan skratiti u kratak prostor; i zvijezde će padati u velikom broju, pa će se cijelo nebo pojaviti mračno bez ikakvih svjetla. Padat će i najuzvišenije planine koje će biti izravnane ravnicama; more će se učiniti nesposobnim za plovidbu. —Divine Institutes, knjiga VII., Pogl. 16

“Bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama. Na zemlji će među narodima vladati strašno očajanje od buke i huke mora.” (Luka 21:25)

PLAMENI MAČ?

Što bi moglo uzrokovati takvo drhtanje? Svećenik iz Missourija s kojim sam razgovarao uvjeren je da će to biti katastrofa koju je napravio čovjek. Doista počinjemo uviđati da praksa “frackinga” naftne industrije doprinosi destabilizaciji zemljine kore. [3] Nadalje, podzemna nuklearna ispitivanja, poput Sjeverne Koreje, također su seizmički registrirana. Prema “unutarnjem” izvještaju nekoga iz CIA-e, ove nuklearne detonacije namjerno su destabilizirale zemljinu koru. To nije ništa što Ministarstvo obrane SAD -a već nije otvoreno reklo, između ostalog:

“Postoje neki izvještaji, na primjer, da su neke zemlje pokušavale konstruirati nešto poput virusa ebole, a to bi u najmanju ruku bila vrlo opasna pojava … neki znanstvenici u svojim laboratorijima pokušavaju osmisliti određene vrste patogeni koji bi bili etnički specifični kako bi mogli samo eliminirati određene etničke skupine i rase; a drugi projektiraju neku vrstu inženjeringa, neku vrstu insekata koji mogu uništiti određene usjeve. Drugi se bave čak i ekološkim terorizmom, pri čemu mogu promijeniti klimu, pokrenuti potrese, vulkane na daljinu pomoću elektromagnetskih valova.”
—Sekretar obrane, William S. Cohen, 28. travnja 1997., 8:45 EDT, Ministarstvo obrane; vidi www.defense.gov

Mogu se dogoditi i prirodne okolnosti koje pridonose rastućem broju ozbiljnih potresa i vulkana, poput pomicanja zemljinih polova. Službenica Božja, Maria Esperanza (nazvana ženskim Padre Piom – koju je isti jako cjenio) je rekla da je “zemaljska jezgra” izvan ravnoteže “i da će imati buduće posljedice.” [4] Također je govorila o nadolazećem duhovnom potresu:

“Savjest ovog voljenog naroda mora se nasilno uzdrmati kako bi mogli „dovesti svoju kuću u red“ … Bliži se veliki trenutak, veliki svjetlosni dan … to je čas odluke za čovječanstvo.” – Antikrist i posljednja vremena, velečasni Josip Iannuzzi

Vidioc u Kaliforniji koji je javnosti uglavnom ostao nepoznat, ali koji mi je otvorio svoje srce i dom (njegov duhovni voditelj je fra Seraphim Michalenko, vicepostulator kanonizacije svete Faustine) kaže da čuje svog anđela čuvara kako ponavlja tri riječi za njega: “Udari, udari, udari!”(eng. Strike, strike, strike!) Nije siguran što to znači, ali evocira jednu od vizija iz Fatime u kojoj su tri djeteta vidioca vidjeli anđela s plamenim mačem koji se spremao udariti u zemlju. Je li to bila kazna koja je, barem djelomično, nagoviještena tijekom “čuda sunca”?

O tom “plamenom maču”, rekao je kardinal Ratzinger, neposredno prije nego što je postao papa:
“… sam je čovjek svojim izumima iskovao plameni mač.” – Fatimska poruka, vatican.va

Jedno je sigurno da je “plameni mač” odgođen samo u onoj mjeri u kojoj smo uzeli k srcu riječi tog anđela iz Fatime. Jer kad je Gospa intervenirala kako bi spriječila anđela da udari po zemlji, povikao je: “Pokora, pokora, pokora!”
Sv. Faustina je upravo pokoru vidjela kao zadržavanje mača pravde u viziji:
“Tada ugledah neku nepojmljivu svjetlost. Pred njom sam vidjela bijele oblake koji su činili plitice na zemlji. Isus se približio i položio mač na jednu pliticu koja se težinom približila zemlji i gotovo je dodirnula.
Tada ugledah anđele koji uzeše nešto od svake sestre u zlatnu posudu. Sličila je kadionici. Kada su to pokupili od svih sestara staviše posudu na drugu pliticu koja je odmah pretegnula prvu s mačem. U tom trenutku iziđe jedan plamičak iz kadionice koji postade zračećim svjetlom. Onda sam čula glas iz svijetla: “Vrati mač na njegovo mjesto. Žrtva je veća.”
– Dnevnik sv. Faustine, br 394

Doista, Isus je potvrdio da je „vrijeme milosrđa“ u kojem se trenutno nalazimo upravo zahvaljujući Gospinoj intervenciji:

“Vidjela sam Gospodina Isusa, poput kralja u velikom veličanstvu, kako s velikom strogoćom gleda na našu zemlju; ali je zbog zagovora svoje Majke produžio vrijeme svog milosrđa … Gospodin mi je odgovorio: „Produžujem vrijeme milosrđa radi [grešnika]. Ali teško njima ako ne prepoznaju ovo vrijeme Mog posjeta. ” —Isus svetoj Faustini, Božansko milosrđe u mojoj duši, Dnevnik, n. 126I, 1160; d. 1937. Godine

Prema Sondri Abrahams iz Louisiane, čovječanstvo nije odgovorilo na nebeske molbe za pokoru, već nastavlja svojim putem bezakonja. Doživjela je zagrobni život gdje joj je pokazano Nebo, Pakao i Čistilište, a zatim se vratila na zemlju da hitno upozori: „Da se nismo vratili na pravi put i stavili Boga na prvo mjesto, došlo bi do užasnog uništenja svijet.” [5] Upoznao sam Sondru koja kaže da neprestano viđa anđele od svog susreta sa smrću. Prepričavam svoje iskustvo s njom, a naizgled i s nekim anđelima.
Međutim, tijekom svog zagrobnog iskustva, osim svojih opisa vječnog Carstva, vidjela je i budući događaj u kojem je Zemlja nekako nagnuta:

“Tamo gdje su bile planine, više nije bilo planina; planine su bile negdje drugdje. Tamo gdje su prije bile rijeke, jezera i oceani, promijenjene su, bile su negdje drugdje. Kao da smo bili okrenuti naglavačke ili tako nešto. Bilo je to jednostavno ludo.” —Izvijestio Jeff Ferrell, KSLA NEWS 12; youtube.com

Prije 23 godine na današnji dan, kontroverzna pravoslavna vidjelica, Vassula Ryden, govorila je o ovom događaju (za pitanja u vezi s Vassulinim spisima pogledajte https://www.markmallett.com/blog/your-questions-on-the-era/ Obavijest o njezinim spisima, iako je još uvijek na snazi, izmijenjena je u mjeri da se njezine knjige sada mogu čitati pod razboritom presudom biskupa zajedno s pojašnjenjima koja je dala CDF -u [i koja su naišla na odobrenje kardinala Ratzingera] i koja su objavljena u narednim svescima). 11 rujna 1991., Isus joj je navodno rekao:

“Zemlja će zadrhtati i uzdrmati, a svako zlo ugrađeno u Kule [poput babilonskih kula] srušit će se u hrpu ruševina i biti pokopano u prahu grijeha! Iznad nebesa će se tresti i temelji će se zemlje ljuljati! … otoke, more i kontinente Ja ću neočekivano posjetiti s grmljavinom i plamenom; pažljivo slušaj Moje posljednje riječi upozorenja, slušajte sad kad još ima vremena … uskoro, vrlo brzo, Nebo će se otvoriti i učinit ću da vidite Suca.”

To je uobičajena tema, zar ne?

Velečasni Joseph Iannuzzi, kojeg Vatikan cijeni zbog svog rada u mističnoj teologiji, rekao je:

“Vremena je malo… Velika kazna čeka planet koji će biti izbačen iz svoje osi i poslati nas u trenutak globalne tame i buđenja savjesti.”
Garabandal International, str. 21., listopad-prosinac 2011

Druge teorije govore da bi nebeski objekt mogao udariti u Zemlju ili proći kroz njezinu orbitu. Je li to bilo nagoviješteno i kada se činilo da sunce udara prema zemlji u Fatimi?
Bez obzira na to je li nadolazeći potres razlog zašto su tamošnji svjedoci vidjeli kako se Sunce ljulja i mijenja položaj na nebu – mogući predznak tresanja i naginjanja zemlje tijekom snažnog potresa – možemo samo nagađati. Zanimljivo je napomenuti i to da su neki ljudi tijekom potresa vidjeli čudnu svjetlost različitih boja koja zrači iznad zemlje uzrokovanu, smatra se, ionizacijom u razbijanju stijena. Je li to također povezano s promjenom boja čuda sunca?

Jasno je da je najvažnija poruka iz svega ovoga da je čovječanstvo na kritičnom mjestu kao nikada prije. Možda ne možemo promijeniti susjedovo srce, ali zasigurno možemo promijeniti svoje vlastito i kroz davanje zadovoljštine donijeti milosrđe drugima. Danas je dan za ulazak u sigurno utočište Kristova srca – taj Božji grad koji se nikada neće uzdrmati.

“Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji.
Stoga, ne bojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u more.” ( Ps 46,2)

Mark Mallett, katolički teolog i evangelizator

Preveo: Petar Salečić, izdavačka kuća KYRIOS – Izvor: kyrios
__________________
1. The Sun Danced at Fátima. Joseph Pelletier, Doubleday, New York, 1983, p. 147–151
↑2. https://www.markmallett.com/…/dear-holy-father-he-is…/
↑3. www.dailystar.com.lb
↑4 https://spiritdailyblog.com/signs/seismic-storm
↑5 cf. Jeff Ferrell, KSLA NEWS 12; https://www.youtube.com/watch?v=6tdAVzQ_Jjk…

Korizma – vrijeme pokore

GRIJEH je UVREDA Bogu, a za uvredu se zaslužuje KAZNA. POKORA činimo da nadoknadimo za počinjenu štetu.

Da bismo bolje razumjeli značenje pokore i pokore, moramo shvatiti što se događa kada griješimo. A događaju se dvije stvari:

• Prvo: Grijehom počinjamo uvredu Bogu i krivi smo zbog samovolje koja nas je natjerala na grijeh. Postajemo više ili manje udaljeni od Boga, ovisno o težini našeg grijeha.
• Drugo: Zaslužujemo kaznu za nered koji smo uzrokovali svojim grešnim ponašanjem. Postajemo više ili manje podložni trpljenju i boli, opet ovisno o tome koliko smo ozbiljno pogriješili.

U skladu s tim, lakše možemo vidjeti značenje pokore i pokore.

• Pokora je pokajanje koje mora postojati kako bi se uklonila krivnja ili se ponovno uspostavili u Božjem prijateljstvu.
• Zadovoljština je bol koju trebamo podnijeti kako bismo nadoknadimo štetu koju smo nanijeli grijehom.

Božanska logika je jednostavna. Ili ćemo se kajati i popraviti jer to želimo, dok imamo vremena, ili ćemo preko svoje volje zbog posljedica svojih grijeha trpjeti u narednom životu.

Pokora i zadovoljština u apsolutno potrebni ako se želi postići BOŽJA PRAVDA, nakon što smo uvrijedili neizmjerno Dobrog, Svemogućeg Boga, našeg Oca i Stvoritelja.

Nakon što smo sagriješili Bog od nas ima pravo tražiti VIŠE nego da nismo sagriješili.

Sagriješili smo jer smo okrenuli  svoju volju prema sebi. Sada se moramo nadoknaditi svojom nesebičnom ljubavlju prema Bogu.  Nismo ga voljeli, pa mu sada dugujemo više ljubavi nego što bi bili dužni da Ga nismo uvrijedili.

Zadovoljština je u tomu da se podvrgnemo boli kako bismo poništili štetu koju smo počinili.

Bog je milosrdan. No, Bog je i pravedan.

Božja Pravda zahtjeva da se nadoknadi za počinjenu štetu.

Dao nam je slobodnu volju, ali ako tu darovanu slobodu zlo-upotrijebimo onda za to treba nadoknaditi: vratiti Bogu dužnu ljubav i popraviti nastalu štetu.

I to ne samo das mo odgovorni za svoje grijehe, nego i za grijehe drugih članova otajstvenog tijela Kristova, Crkve. Svi smo mi međusobno povezani. Kad boli jedan dio tijela, boli cijelo tijelo.

Pozvani smo stoga činiti pokoru ne samo zbog svojih grijeha, nego i zbog grijeha drugih. I ne samo za grijehe Crkve, nego i grijehe cijelog ljudskog roda. (!!!)

Isus jednom prilikom reče: “Ako se ne obratite, svi ćete isto propasti!”

Kad je Petar u svojoj prvoj propovijedi ukorio židove zbog grijeha i kad su pitali što trebamo činiti, naredio im je da se obrate. “Obratite se…” I obratitli su se. I krstili se.

I poruka Gospe Fatimske grešnom svijetu u naše dane može se sažeti u jednu rečenicu:  “Činite pokoru!”

Bog se ne šali. Vrijeđati Boga ne može proći nekažnjeno. On upozorava da je potrebna pokora. Ne može se zanemarivati volja Boga svemogućega i očekivati da će Bog sve zanemariti, kao da se ništa nije dogodilo.

Nadoknaditi za grijehe možemo na ovom svijetu, dragovoljno. Ili nevoljko na drugom svijetu, kao Božju kaznu.

Pokoru i zadovoljštinu treba činiti ne samo zbog onoga što smo osobno učinili pogrešno. To je i za svu oholost i požudu, za svu okrutnost i pohlepu, za svu zavist i lijenost i proždrljivost ljudske obitelji koja grijehom vrijeđa Boga.

Bog je milosrdan. Zapravo, Isus Krist je utjelovljenje božanskog milosrđa. Ali Božje milosrđe je uvjetno. Ako se pokajemo. I ako činimo pokoru.

usp: The real Presence

RAD  – To je ono što čini velik dio našeg dana pa je važno kako se prema radu odnosimo. Postavio sam studentima pitanje – što bi oni radili kad bi dobili jednu bogatu mirovinu. Jedan franjevački bogoslov je npr. rekao da bi otišao na rivu i pio kavu. Drugi slučaj, jedan penzioner koji se vratio iz Njemačke, ali je još u snazi, čovjek koji ima preko 60 godina, na pitanje što sad radi – kaže da čeka smrt. Tako, ljudi mogu na različite načine pristupiti svom vremenu i radu.

Je li rad pokora?

Rad se uglavnom doživljava kao pokora. Kao da je to nešto protiv čovjeka, pa se zato želi živjeti bez rada.

Ali već u zemaljskom vrtu, prije grijeha, Bog je dao čovjeku nešto da radi. Tu je rad bio radi čovjekova zadovoljstva. Čovjek je mogao gledati djelo svojih ruku, kako stvari napreduju itd. To je nešto što čovjeka može radovati. Bog je rad zamislio drugačije, da bude na dobro čovjeku, a ne da mu bude teret, da mu to bude radost, da tako ostvaruje sebe i da tako surađuje s Bogom.

Sve se mijenja ovisno o tome kakvu svijest čovjek ima o onom što radi: za čim ide, što u tome traži?

Kriteriji društva u kojem živimo

Kad razmišljamo o položaju žene u društvu, vidimo da živimo u vremenu kad se čini da se žena može ostvariti samo u radu izvan kuće kao da je to rad koji je jedino društveno prihvatljiv, a ono što radi za obitelj i u kući – to se ne smatra radom. To donosi posljedice  žena koja tako odraste, a tu svijest usvajamo svi kroz školovanje (Tako se žena pita: „A zašto sam studirala pa da se sad bavim kućnim poslovima i djecom!“). I onda se osjeća frustrirano.

Raditi onako kako je prirodnije

U biti, kad gledamo što je bolje, što je prirodnije i što čovjeka može više radovati to je biti cijeli dan s onima koje voliš, podizati djecu. To je najviše što možeš učiniti za druge. Tjerati karijeru – to iskrivi ženinu prirodu, a i mušarcu to nanosi štetu ako se ne zna obuzdati.

I zato je život drugačiji nego prije kad su obitelji živjele na selu, kad se radilo u kući i oko kuće, muž i žena bili su skupa, djeca su bila u blizini, obitelj je bila na okupu, bili su zadovoljni, nisu radili za druge, i ništa im nije falilo. A danas ljudi idu na posao opterećeni, vrate se frustrirani, bore se sa obavezama  koje ih čekaju kod kuće. Mi postavljamo stvari tako da radimo protiv ljudske naravi.

I ono što je najvažnije – da radi za Boga i svoje najbliže, to se sad pretvara u to da radi za neke kapitaliste, bankare i sl. i rad poprima neku drugu dimenziju.

To se onda održava i na međusobne odnose. Ako ljudi nisu radosni, nego opterećeni,  onda ne znaju donositi radost ni drugima, uvijek su smrknuti, smućeni, neraspoloženi i tako svoje opterećenje prenosimo na druge. Tako život gubi ljepotu koju je Bog zamislio.

Ono što se danas smatra bontonom i kulturom ponašanja to je ono što je proizišlo iz naravnog i kršćanskog promišljanja kako drugima olakšati život. Biti prijazan, susretljiv, to olakšava međusobni život i čini ga ugodnijim. Kad si otresit i loše raspoložen to se prenosi i na druge i to se onda širi. Zato bi trebalo raditi bez tenzija.

Ako čovjek želi biti suradnik Božji onda bi to trebao živjeti bez neurednih navezanosti, bez tjeskoba koje dolaze iz tih navezanosti.

Raditi bez Boga (Tjelesan rad) – To mogu i ateisti

Kad radimo bez Boga onda je naš rad – tjelesni rad. To mogu raditi i ateisti. Mi onda krećemo od nas samih, imamo svoje ciljeve i kao da je sve to u našoj vlasti. Nema prostora za to da se može dogodit nešto nepredviđeno, da Bog može intervenirat, … da može pomoći, blagosloviti…

Koliko su ljudi prije držali do blagoslova, a koliko danas? Kad su naši ljudi živjeli na selu onda su razvili posebnu liturgiju: blagoslov polja, blagoslov blaga, blagoslov kuća, blagoslov obitelji, … A što mi danas blagoslivljamo? Mogli bi samo mobitele i računala?! Ispada da nemamo potrebu za blagoslovima nego da je sve to u kontroli ljudi i u našoj kontroli. Ne vidimo da je Bog tu na djelu. Mi vidimo da su vlasnici mobitela i proizvođači ovi veliki kapitalisti kao Bill Gates i drugi, da su vlasnici struje ‘Hep’, ‘Vodovod’ i sl. i sve što nas okružuje vezujemo s ljudima misleći da nama blagoslov ne treba nego samo trebamo tražit ljudske veze, da trebamo samo naći utjecajne ljude i da će onda stvari ići dobro, a ne idu.

Imamo ljude koji su bogati, utjecajni, na položajima, imaju komfor, ali to ih nije učinilo sretnima. Nije sve u tome. To je ono što možemo nazvati tjelesni pristup radu.

Kršćanski rad je – duhovan

Takav ne bi trebao biti kršćanski rad. Naš rad bi trebao biti duhovan.

Mi nismo samo tjelesna bića.

Mi smo ne samo tjelesna bića nego i duhovna. Ako živimo samo na tjelesan način onda živimo slično kao što žive i životinje. Sve ono što ima život ima dušu. Zato filozofija govori o biljnoj duši, životinjskoj duši i o duhovnoj duši – kod čovjeka. Ako čovjek zaboravi da je također duhovno biće i ako živi samo kao tjelesno biće, onda živi slično kao životinja; nema tu puno razlika. I životinje imaju jedno rudimentalno razmišljnje. (Za lisicu kažemo da je lukava i sl.) Znači, oni jedno osjetilno razmišljanje povezano s nagonom i sl., i može živjet onako kao mu dođe instiktivno, nagonski, ali on sebe tako osakaćuje za ovu bitnu, duhovnu dimenziju. Ako ne vodi računa o toj dimenziji, ako ne inkorporira duhovnu dimenziju u svoj život onda on ne može biti sretan, jer je on stvoren za više, stvoren je ova duhovna dimenzija prožimlje ovu tjelesnu, kao što je duša u tijelu da u svim našim aktivnostima ono duhovno bude također zastupljeno. To možemo vidjeti i u odnosima, između djevojaka i momaka, da se danas o toj duhovnoj dimenziji da je se prešućuje i zanemaruje, misli se: evo ako smo uspješni, ako smo završili fakultet, ako imamo posao, ako dobro izgledamo, ako je dobra kemija između nas, onda veza funkcionira. Kako vidimo nije to tako. Puno je teže i zahtjevnije ostvariti ovo duhovno zbližavanje, duhovno zajedništvo, nego tjelesno, fizičko, poslovno, interesno i sl. To može svatko. A ovo duhovno je najvažnije i to je u konačnici ono što nosi jedan brak, jednu vezu, jer na tome se može graditi cijeli život. Na tome se može graditi i vječnost. A ovo sve drugo je prolazno i relativno, može se čovjeku preko noći dogoditi nesreća pa,  da imamo invalida u kući, da moramo mijenjat pelene, mislit o stotim stvarima. Zato je stvar možemo reć instrumentalizirana i zloupotrebljena, jer današnji svijet može puno bolje zarađivat na tome – ako nam prikaže ljubav samo pod vidom nagona, tjelesnog zadovoljstva, onda se tu može zarađivat na kontracepciji, na pobačaju, na bezbroj načina, na industriji zabave, a društvo tu nema nikakvih troškova. Izgradit jednu obitelj, podržat jednu obitelj, društvo bi tu trebalo uložit sa svoje strane, a ne izvlačit novac. To je ono što je puno lakše instrumentalizirat ljubav kao takvu, svesti je samo na tjelesnost i zanemariti ono drugo, …. onda kršćanski život izgleda puno drugačije nego bi trebao izgledati jedan kršćanski život i kršćansko društvo.

Raditi kao Božji suradnici

Raditi na način da naš rad bude duhovan, a ne samo tjelesan znači da kad radimo s Bogom kao njegovi suradnici da nećemo dopuštat sebi da se ljutimo ako vidimo da stvari ne idu onako kako bismo mi htjeli, po našoj volji. Dopuštamo da Bog može bolje od mene znati što je za mene dobro, i da onda On može imat druge planove, i da može moje planove promijeniti modificirati, i ako sam ja sebi zacrtao da u tom roku moram izgradit kuću ili kupit stan, kupit auto i ne ide mi, položit ispit, ako to ne uspjevam, ništa ne riješavam ako se ljutim sam na sebe, ljutim se na profesora, na bilo koga, mogu razmišljat da to Bog dopušta za jedno veće dobro, i pokušat sačuvat mir. Jasno čovjek se trudi, radi, koliko je do njega, ali je svjestan da plod ne zavisi od njega nego da je to u Božjim rukama.

Kad gledamo ispite na fakultetima koji znaju biti vrlo zahtjevni tko nam garantira da ćemo jedan zahtjevan ispit položit? Kad se na pravu polaže Rimsko pravo, ili na medicini anatomija i sl. koliko stvari tu čovjek treba memorirat?! Ako te profesor želi bacit uvijek može pronaći pitanja da te sruši bez problema. Kad se ima državni ispit, pravosudni, za one koji završe pravo, takve neke velike ispite, cijeli fakultet moraš sažet u jedno, tko će garantirat da ćeš to tako dobro naučit da ćeš garant proć. To u konačnici nije u našoj moći. A kad nam stvari idu od ruke, kad redovito polažemo, mi mislimo da je to normalno, da smo mi posebno obdareni, pametni, uspješni i uljuljamo se u to i počnemo sebi pripisivat – e ja sam izgradio to, uspio to, ja, uvijek ja. A gdje je Bog koji mi je dao zdravlje, koji mi je dao milost, pamet, koji mi je dao svijetlo, i dao mi je da profesor bude blagonaklon, i da mi da dobra pitanja, to se sve onda izostavi i zanemari. I jasno da Bog onda nekad dopušta da doživimo neuspjeh, poraze, na profesionalnom planu, na studiju, na nekim drugim planovima, kako bi se otrijeznili i uvijedli da ako živimo svoj život samo svojim silama, bez Boga, onda ću se nasukat, prije ili kasnije. I takav me život vodi u propast. I bolje da me Bog zaustavi sa nekim neuspjesima i da mi pokaže da bi pravi život trebao biti drugačiji, da se tako pripremam za onaj vječni život, nego da reče – dobro kad ti želiš tako, idi i propadni, šta ću ti ja.

Bog se bori za svakog od nas, za svaku dušu cijeli život i Bogu nije stalo da mi propadnemo. Njemu je stalo da se spasimo. Međutim Božje milosrđe je ipak ograničeno. Bog nam daje šansu da se spasimo, do zadnje sekunde našeg života i da možemo biti u zajedništvu s njim. Ali ako mi i tu zadnju sekundu ne iskoristimo i ako sustavno odbacujemo Božju ponudu jasno da će Bog onda prihvatiti ono što smo mi izabrali. I možemo otići u vječnosti propast.

Michele, kako su ga njegovi roditelji krstili, rođen je kao četvrti od sedmero djece, 11. ožujka 1919. u San Giovanni Rotondou. ,,,  Dana 4. lipnja 1933., na blagdan Pedesetnice, krenuo je prema samostanu da prisustvuje Svetoj misi i kako bi primio blagoslov prije ulaska u sjemenište kapucinske braće. U sakristiji je upoznao Padre Pija. Velika je bila njegova radost i iznenađenje, jer otac nije bio povezan s vjernicima već dvije godine. Od njega je Michele je primio poseban blagoslov.

Kad je stigao do Vico del Gargana, pokazalo se da više nema ni jednog bogoslova. Ostao je kao postulant u samostanu devet mjeseci nakon čega su ga prebacili u Foggiju. Želeći testirati mlade postulante, provincijal mu je dao da pročita životopis sv. Conrada iz Parzhama. Pročitavši knjigu petnaestogodišnjak je otišao pred Provincijala da ga pregleda. Otac Bernardo d’Apicella bio je zadivljen. Rekao mu je da bude spreman jer se otvara bogoslovija.

No Michel je odgovorio: “Ne, Oče, ja želim ostati samo brat! Došao sam u samostan biti svetac, a moje čitanje života sv. Conrada učilo me da se  ne mora biti svećenik kako bi se postigla svetost. ”

U novicijat je ušao 1935. godine i uzeo ime Daniel. Godinu dana kasnije, položio je privremene zavjete, a 1940. godine vječne. Tijekom Drugog svjetskog rata i bombaških napada 1943. godine pružao je prvu pomoć ranjenima, pokopao mrtve i spašavao svete spise. Nakon rata pomogao je demobiliziranim vojnicima. Godine 1952. u Klinici Regina Elena dogodilo se nešto od velikog značenja za ostatak života.

Klinika Regina Elena

Već neko vrijeme brat Daniel je patio od teških bolova u trbuhu. Kada je posjetio liječnika i bio pregledan, dobio je najgoru moguću dijagnozu: rak slezene. U one dane to je značilo smrtnu kaznu. S ovim tužnim vijestima otišao je vidjeti Padre Pija, koji mu je rekao: “Neka bude operacija!” “Nema smisla”, rekao je brat Daniel. “Liječnik kaže da nema nade. Znam da ću umrijeti. “Na to je otac odgovorio:” Nije važno što kaže liječnik. “I uputio ga je liječniku u kliniku Regina Elena i rekao: “Ne brini. Ja ću uvijek biti s tobom.” Rekao je to tako jakom uvjerenjem da je brat Daniel odmah otišao u Rim. Tamo je vidio liječnika kojeg mu je otac preporučio: U početku je doktor prof. Riccardo Moretti odbio raditi operaciju. Bio je uvjeren da njegov pacijent neće preživjeti. Na kraju, neki unutarnji impuls potaknuo ga je da riskira. Operacija se dogodila sljedećeg jutra. Unatoč tome što je bio anesteziran, Brat Daniel je ostao pri svijesti. Iako je pretrpio veliku bol, nije to pokazivao; doista, bio je sretan što je Isusu prikazao svoje patnje. Istodobno je imao dojam da je bol pročistila dušu od grijeha. Odjednom se osjećao uspavano. Prema riječima liječnika, pacijent je pao u komu. Ostao je tako u komi tri dana, a onda je bilo očito da je umro. Liječnik je izdao svoju potvrdu o smrti. Obitelj se okupila u molitvi za pokojnika. Nekoliko sati kasnije, na iznenađenje svih, mrtvac se iznenada vratio u život.

Dva sata čistilišta

Što se dogodilo s bratom Danielom tijekom ovih nekoliko sati? Gdje je njegova duša otišla?

Ovdje je njegov vlastito svjedočanstvo: “Stajao sam pred Božjim prijestoljem. Nisam vidio Boga kao strogog suca, već kao milosrdnog i ljubljenog Oca. Tada sam shvatio da se Bog brinuo za mene od prvog do posljednjeg trenutka mog života; volio me kao da sam bio jedino biće na zemlji. Shvatio sam da nisam uzvraćao na ovu beskonačnu Božansku ljubav. Bio sam osuđen na dva ili tri sata čistilišta. ‘Što!’ – rekao sam. Samo dva ili tri sata? A onda ću moći ostati s Bogom cijelu vječnost – uživajući u Njegovoj vječnoj ljubavi? Skočio sam s radošću…

“Odjednom, Bog zna otkud, osjetio sam oštru, snažnu bol. Osjetila s kojima sam najviše uvrijedio Boga na ovom svijetu, moje uši, moj jezik – imali su najgore boli. Bila je to nevjerojatna patnja, jer se u čistilištu duša osjeća kao da ima tijelo. Ni trenutak nije prošao bez ove patnje, a svaka sekunda činila se  kao vječnost. (…)

“Mislio sam da ću moći posjetiti svog prijatelja. Rekao bih mu da sam u čistilištu i zamolio ga da se moli za mene. Taj je prijatelj je bio zapanjen jer je čuo moj glas, ali me nije mogao vidjeti. ‘Gdje si?’ upitao je. “Zašto te ne mogu vidjeti?” (…) Tek tada sam shvatilo da nemam tijela. Stoga sam se zadovoljio samo sa tom zamolbom da se moli za mene. I onda sam otišao.

“‘Što!’  – rekao sam. “Nije li to bilo samo dva do tri sata čistilišta? Ali meni se to činilo kao da traje tristo godina! Zatim mi se ukazala Djevica Marija. Počeo sam je moliti, govoreći: “O Blažena Djevice Marijo, isprosi za mene od Boga milost da se vratim na zemlju, da bih mogao živjeti i djelovati samo zbog ljubavi prema Njemu!” Osjećao sam prisutnost Padre Pija i molio sam ga također: “Zbog Vaših  patnji, zbog Vaših blagoslovljenih rana, oče Pio, posredujte za mene pred Bogom da bi me mogao osloboditi od ovih plamenova i dati mi milost da živim svoje čistilište na zemlji.”

Tada nisam vidio ništa više, iako sam znao da je otac Pio razgovarao s Marijom. Nekoliko trenutaka kasnije mi se ponovno pojavila Djevica Marija. Kimnula je glavom i nasmiješila se; i u tom trenutku sam bio ponovo u svom tijelu.  Iznenadnim pokretom odbacio sam pokrivalo koje mi je stajalo na glavi. Oni koji su me promatrali i molili, trčali su na vrata, vikali na medicinske sestre i liječnike. U roku od nekoliko trenutaka, cijela je klinika bila tu. Svi su mislili da sam neka vrsta priviđenja. ”

Sljedećeg je jutra Brat Daniel bez pomoći i sjeo u naslonjač. Bilo je sedam sati. Liječnici su obično pravili obilaske u devet. Danas je dr. Riccardo Moretti stigao ranije, a to je bio doktor koji je potpisao onu potvrdu o smrti. Stojeći pred bratom Danielom, rekao je suzama u očima: “Sada vjerujem. Ja vjerujem u Boga. Vjerujem u Crkvu.” Do tada je dr. Moretti bio nevjernik. Nitko ne zna točno što se s njim dogodilo te noći. Sve što znamo je da nije spavao i da je neko vrijeme tijekom tih noćnih sati imalo potpunu unutarnju preobrazbu. Poput sumnjičavog Tome, postao je vjernik.

Što se tiče brata Daniela, on je stvarno proveo ostatak svog života živeći svoje čistilište na zemlji. Po vlastitom izboru. Svojoj sestri Feliciji rekao je na kraju svog života: “Draga sestro, posljednjih četrdeset godina nisam znao što znači osjećati se dobro!”

Lekcija za nas

Koje lekcije možemo naučiti iz priče brat Daniela? Ovaj kapucinski redovnik izabrao je dugogodišnje patnje na Zemlji tijekom nekoliko sati čistilišta nakon smrti. Nikad nije požalio zbog tog izbora; naprotiv, osjetio je osobito blagoslovljen što je to bilo moguće u njegovu slučaju. Napominjemo također da je brat Daniel bio oslobođen smrtnog grijeha, jer takvi grijesi prekidaju našu vezu s Bogom i sputavaju naš put spasenju. On je učinio pokoru za svoje oproštene grijehe – uglavnom lagane prijestupe protiv zavjeta siromaštva.

Prva lekcija je da su čistilišne patnje izuzetno jake i da čak i za manje grijehe moraju biti izvršene pokore, bilo ovdje na zemlji ili, neusporedivo bolnije, nakon smrti. Ne smijemo olako uzimati lagane grijehe, nego  treba težiti da ih se izbjegava, priznati ih i izvršiti pokoru za njih. Simbolička pokora koju nam daje svećenik u ispovjedaonici često nam je samo poticaj da sami nametnemo sebi vlastitu pokoru. Možemo napraviti blago od naših svakodnevnih napora i patnji tako da ih prihvaćamo i predajemo ih Bogu kao naknadu za naše grijehe i za grijehe naših bližnjih. Svaka patnja koja je ponuđena Bogu kao naknada za grijehe olakšava čistilište – bilo u budućnosti ili sada za neku siromašnu dušu u čistilištu, ovisno o našoj nakani.

Brat Daniel je rekao još jednu važnu stvar: “Ono što uzrokuje najveću bol u čistilištu nije toliko vatra, iako je to intenzivno, već osjećaj da sam daleko od Boga i znanje da sam dok sam bio na zemlji imao sredstvo da izbjegnem čistilište, a ipak nisam iskoristio tu mogućnost.”

Svaki put kada duša počini grijeh, ona se udaljava od Boga. Taj osjećaj odvajanja u trenutku kada je duša, odmah nakon smrti, došla vidjeti Njegovu dobrotu i ljubaznost u blaženom gledanju, uzrokuje dušu da pati neizrecivom čežnjom za Bogom, koji je Ljubav. Ali duša mu ne može prići dok se ne pročisti.

Bog nam daje sva potrebna sredstva da postanemo sveci, tj. da živimo blizu Krista, da budemo ujedinjeni s Njim. Ta su sredstva prije svega molitva i sakramenti, hranjenje Božjom riječi i učenje Crkve, potom traženje Božje volju i življenje po njoj. Grijeh nije samo zlo koje počinimo već i dobro koje propustimo, a posebno ono koje utječe na spasenje naše duše. Nakon smrti bit ćemo odgovorni i za pomoć koju nam je Bog ponudio, a nismo se njome služili. Ovo će, prema iskustvu brata Daniela, biti uzrok strašnog žaljenja za nas koji smo na Zemlji živjeli živote bez razmišljanja.

Pomozite nam

Dok je bio u čistilištu, brat Daniel je potražio pomoć od živog redovnika. Ovo nas podsjeća da siromašne duše u čistilištu se oslanjaju na našu pomoć. Učenje Crkve je sljedeće:

Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu,[595] da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika: … (KKC 1032)

Moramo se sjećati duša mrtvih, a osobito duša koje trpe u čistilištu. Možemo li ih ostaviti tako bez pomoći? Ponudimo im našu pomoć na takav način i ozbiljno kao što bismo željeli da nama drugi pomognu nakon smrti.

Izvor: časopis: LOVE ONE ANOTHER, god. 2014., “One day in purgatory”

Ovaj svetac rođen je oko 1416. god. u Pauli, malom gradu blizu Tirenskog mora, na pola puta od Napulja do Reggie.

Njegovi roditelji bili su vrlo siromašni, ali u svom stanju sretni želeći vršiti Božju volju. Ljubav prema Bogu bila je jedii objekt njihovih želja i nastojanja. Svo njihovo nastojanje bilo je usmjereno na to. Nakon što su živjeli zajedno nekoliko godina, molili su se Franji Asiškom.

Sina Franju su doživjeli kao odgovor na molitvu svetom Franji pa su ga i nazvali po njemu i trudili se da ga upoznaju s tim svecem. Glavna briga bila im je da ga ispune pobožnim osjećajima i da mu omoguće školovanje koje mu je potrebno.

Franjo je još u djetinjstvu činio žrtve, odricao se, birao samoću i molitvu. To je bila njegova radost. Kad je imao trinaest godina otac ga je odveo u samostan sv. Marka. Tamo je naučio čitati i postavio temelje kasnijem životu. Iako nije bio pripadnik nikakva reda nadvadao je druge u obdržavanju pravila.

Nakon godine dana tu provedene otišao je s roditeljima na hodočašće u Asiz, Porcijunkulu i u Rim. Kad se vratio u Paulu, s njihovim dopuštenjem ode u samoću oko pola milje od grada kako bi izbjegao uznemiravanje od posjeta. Nedugo nakon toga odlučio se na strože povlačenje u kut jedne stijene na morskoj obali gdje je sebi uredio špilju.

Kad se zatvorio u takav život bilo mu je tek osamnaest godina. Nije imao drugog kreveta nego kamen. Nije imao druge hrane nego bilje s okolnog drveća ili onoga što su mu donosili njegovi prijatelji. Prije nego je napunio dvadeset gdoina pridružila su mu se još dvojica, nasljedujući njegov primjer.

Susjedi su mu tu izgradili tri ćelije i kapelicu gdje su molitvom slavili Boga, a svećenik iz župe je dolazio da im služi svetu misu.

To je poznato kao temelj njegova novog redovničkog reda. Oko sedamnaest godina kasnije broj je znatno povećan, s odobrenjem nadbiskupa Consenza tu je za njih izgrađena velika crkva i samostan na istom mjestu, 1454.

Ljudi su bili tako pobožni da su se udružili i svi su se dali na taj posao. Čak su i plemići bili angažirani u nošenju tereta. Tijekom ove izgradnje Franjo je učinio nekoliko čuda. Između ostalog, osoba koja je svjedočila za proces svečeve kanonizacije, svjedoči kako je ozdravio u trenu od bolne hromosti u bedru molitvom ovog sveca.

Kad je kuća dovršena onda se dao na pisanje pravila za svoju zajednicu ni u čem ne želeći poštediti sebe. Njegov krevet više nije bi kamen nego daska ili pod a umjesto jastuka bi imao kamen ili drvenu ploču sve do svoje starosti.

Nije sebi dopuštao više spavanja nego li je bilo potrebno da se tijelo odmori i obnovi za nove pobožne vježbe novom snagom. Uzimao je samo jedan obrok dnevno, navečer, obično samo kruh i vodu. Ponekad ne bi dva dana uzimao nikakvu hranu, posebno prije velikog blagdana. Pokora, ljubav i poniznost bio je temelj njegova reda i temelj njegova pravila.

Obavezivao bi svoje sljedbenike da stalno razmatraju o korizmi i uvijek se uzdržavaju od mesa a također i od svih bijelih jela, hrane od mlijeka, sira, maslaca i sl. od jaja također, prema starom pravilu za korizmu.

Ovoj zabrani propisao je četvrti zavjet kojim se svaki redovnik obavezuje na obdržavanje. Njegova namjera u ovom obdržavanju trajne abstinencije bila je da dade zadovoljštinu za zlouporabu Korizme kakva je bila u to vrijeme među kršćanima.

EWTN

Čudo plovidbe po moru uz pomoć plašta i štapa

Prelijepo čudo, gledajući s evanđeoskog gledišta, koje je inspiriralo umjetnike svih vrsta, pjesnike, slikare i glazbenike, bilo je kad je Franjo Paulski prešao Messinski tjesnac uz pomoć plašta i štapa.

Neki to žele prikazati samo kao pobožnu legendu tj. kao plod pobožne mašte, a što je utemljeno na racionalnističkoj pretpostavci da nadnaravno ne postoji.

Ovo čudo je međutim stvarna povijesna činjenica koja se može provjeriti čitanjem primarnih izvora i građanskih originalnih izvora. (…)

više na (tal.) apologeticacattolica.net

Gospino uznesenje na nebo – 

Najprije moramo razlikovati Isusovo uzašašće na nebo (gdje on, kao čovjek, uzlazi 40. dan nakon uskrsnuća) svojom božanskom snagom na nebo, od Gospina uznesenja na nebo, jer ona je uznesena Božjom snagom, ne svojom.

Dogma o Gospinu uznesenju nepogrešivo je proglašena 1950. god ali se Gospino uznesenje slavio već u ranoj Crkvi, osobito na Istoku, kod pravoslavaca. No, taj blagdan se zvao – Gospino usnuće. Crkva nikada nije naučavala da je Gospa umrla. Zato su vjernici imali spomen na njeno usnuće. A je li Gospa umrla? Crkva vjeruje da vjerojatno je, ali o tom ne možemo biti apsolutno sigurni. Gospa nije trebala umrijeti, kao što moramo mi grešnici, jer znamo da je smrt – posljedica grijeha, a Gospa je bez grijeha. No ona je mogla izabrati da umre, kao što je Isus izabrao.

Papa Pio XII proglašava – kad je završila svoj zemaljski put ona je dušom i tijelom uznesena na nebo, no nije napisao da je umrla. Ako je umrla onda je njena duša opet ujedinjena s tijelom, a ako nije umrla onda njeno tijelo nikad nije odvojeno od duše. Od smrtnog je postalo besmrtno i odmah je proslavljeno. Gospa je sada dušom i tijelom u nebu.

Zašto je Gospa uznesena na nebo?

Nema sumnje da je Gospa s ovog svijeta otišla u prijateljstvu s Bogom. Sv. Ivan Krstitelj, mučenici, sv. Josip nisu otišli s tijelom na nebo, već samo s dušom. Drugim riječima, Gospa je apsolutno jedinstvena od svih ljudi u nebu s tijelom, jer osim nje i Njenog Sina Isusa nitko u nebu nije s tijelom.

Mogli bi navesti nekoliko razloga zašto je uznesena s tijelom:

1. Uznesena je s tijelom da bi ponovo mogla dušom i tijelom biti zajedno sa svojim Sinom kojem je jednom darovala njegovo ljudsko tijelo.
2. Gospa je svojim uznesenjem u tijelu povećala radost svetaca u nebu. Oni sada ne promatraju samo Isusa koji je tamo dušom i tijelom nego i Njegovu majku. Na taj način oni imaju neki predokus one slave koja ih tek čeka. Jednom će i oni biti ujedinjeni sa svojim proslavljenim tijelima, o uskrsnuću mrtvih.
3. A ima i još jedan razlog zbog čega je Gospa dušom i tijelom na nebu. Papa Pio XII, dan nakon što je proglasio dogmu o Gospinu uznesenju na nebo (a to sam čuo, govori o. Hardon, jer sam tada bio u Rimu. Napomena: prije proglašenja dogme o. Hardon je bio pozvan da kroz devet tjedana govori o Gospinu uznesenju na Radio Vatikanu. Izvor: audio – realpresence.com) Dakle, jedan od razoga je to što je „moderni svijet otkrio novog idola. A taj novi idol je – LJUDSKO TIJELO.“ Ljudi su uvijek upadali u idolatriju: “Tijelo treba njegovati, treba mu dati užitke, … ” tijelo je postalo – bog. Tijelo je postalo idol mnogih naroda! Osobito žensko tijelo. I počinja se grijeh protiv Boga Svevišenjeg, klanjajući se ljudskom tijelu.
   Naše tijelo nije bog. Ne treba se tijelu klanjati. Ono je stvoreno da služi Bogu prema Njegovoj volji. Naše tijelo treba biti i disciplinirano, kontrolirano, a nije tu zato da udovoljavamo njegovim strastima. A sve to zato da bismo i jednog dana mogli posjedovati Boga u nebu i u svom tijelu, za cijelu vječnost.

Čistoća je važna u svako vrijeme i u svakom pozivu. S tijelom treba postupati prema Božjoj volji, da i zbog svoje tjelesne žrtve, kao i Gospa jednog dana možemo dobiti svoju nagradu u nebu, u vječnosti.

Izvor: Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.

***

Dan nakon proglašenja dogme o Gospinu uznesenju na nebo Papa Pio XII je izrazio svoju nadu da će se ovom Gospinom svetkovinom povećati duh pokore koji će zamijeniti ljubav prema užicima te da će se dogoditi obnova i plodnost obiteljskog života tamo gdje su učestali razvodi i gdje se prakticira kontrola rađanja… (usp. ewtn …)

…

Učenje mu nije baš išlo

Upravo prije nego li bi se na ispovijedi pojavio neki teški grešnik sotona ga je više napadao. Ne bi mu dao spavati, vukao bi ga skupa sa madracem po podu sobe, (da se nekad morao premjestiti i spavati na slami), proizvodio bi zvukove zabijanja čavala u drveni pod, ili zvukove šišmiša uokolo, … ) a on bi se narugao sotoni govoreći kako ga upravo na taj način najbolje priprema za sutrašnji susret sa nekim velikim pokornikom. I drugi su mogli čuti buku u njegovoj sobi i čudili su se da tu uopće netko smije spavati. Ali to je bila njegova svakodnevnica više od tri desetljeća koju je prikazivao za obraćenje svojih župljana. Molio je Boga: „Daj mi križ koji god želiš, do kraja života, samo da se župljani obrate…“

Jednom prilikom sotona je bio toliko ljut na njega da je rekao: „Kad bi bila samo trojica na svijetu kao ti moje bi kraljevstvo bilo uništeno!“

Župljani su bili svjedoci njegove velike ljubavi za Isusa prisutnog u euharistiji. U trenutku pretvorbe kad je u hostiji sam Isus on bi se izgubio u mislima, s blaženim osmjehom i po petnaest minuta, dok bi mu se suze slijevale niz obraze, od radosti što može na svojim rukama imati Isusa. A o njegovoj vjeri govori i to što bi nekad znao župljanima više puta ponavljati, uvjeravajući ih: „On je tu!… On je tu!… On je tu!“ 

Najbolja knjiga za njega bio je – križ. U toj školi križa bili su i njegovi župljani. Govorio bi im o potrebi križa kako bi mislili na Boga više. Govorio bi da su križevi za nas kao voda za ribu. No, nije lako voljeti križeve. Znao je on to. I sam bi nekad bio pomišljao da neće moći… Ali onda bi molio Isusa da mu da ljubav za križ, kako bi mogao prihvaćati sve što dođe. I od tada ih je prihvaćao mirno i radosno. Za bogatog mladića kaže da je otišao žalostan od Isusa jer je u njegovu životu nedostajalo križeva. A život bez križeva je – jalov. Dvojica razbojnika do Isusa na križu su trpjeli iste boli, ali je nisu isto prihvatili. Jedan je umro u miru, pomiren s Bogom, prihvaćajući boli razapinjanja, a drugi je umro u gorčini.

Život s križem za njega nije bila samo teorija. On je to pokazivao svojim strpljenjem prema onima koji su mu se rugali, prihvaćanjem života pokore, potpuno predan Bogu u svom služenju župljanima.

Ivan Maria Vianney je svećenik koji je svakodnevno umirao sebi, da bi donosio plod obraćenja u životima župljana. Uzor je župnicima, a naravno – u ljubavi prema Isusu – može biti uzor i svakom od nas.

Živimo u društvu u kojem mrtvljenje, žrtva, pokora postaju strane riječi. Upravo zato nam je važno da uvijek ponovo pred sobom imamo i ovakve uzore. 

(Zaštitnik je župnika, a slavimo ga 4.8.)

Sv. Ivane M. Vianney moli za nas! 

Za one koji žele čuti više o ovom svecu video u prilogu