NASTAVIMO HODATI

Tako je hladno vani,
Tako hladno.
Srce mi se ledi
Kad slušam
Taj zvuk tame što odzvanja.
Moj pastiru dragi,
Ja sam samo ovca
no ipak znam
nije vrijeme za skrivanja.

Pastiru dragi, slušaj …
Kakva je to glazba?
… Tako je hladno.
Ne zvuči tako lijepo
Ko Ona  stara, davno znana.
Tako je hladno. Huči.
Pastiru dragi,
Volim slušati tvoj glas,
Tako miran,
a opet
tako hrabro zvuči.

Nastavimo hodati,
Pastiru dragi,
U Svjetlu
Gledajući Nebo
U strahopoštovanju.
Nastavimo hodati
Prema križu tamo,
Prema Nebu
noću,
kao danju.

***

LET’S KEEP WALKING 

It’s cold outside,
so cold.
My heart freeze
when I listen
sounds of dark.
It’s so cold outside.
My shepherd dear,
I’m just a little sheep
but I know
it’s not time to hide.

Shepherd dear,
listen…
What kind of music is that?
… It’s so cold.
It doesn’t sounds lovely,
as One, Old known.
It’s so cold.
Shepherd dear,
I love to listen
your voice
peaceful,
yet so bold.

Let’s keep walking,
shepherd dear,
in Light
looking Hevaen
in awe.
Let’s keep walking
toward the cross
and Heaven
above.

M.G., 12.11.2023.

Padalo je nešto kao pahulje na krovove,
padalo je kao s Neba, al to nije bio snijeg,
Bio je to pepeo i prah Iz logora smrti,
na krovove je pao i pao je na brijeg.

Pada li snijeg? upitao bi netko
sluteći možda što taj sivi prah skriva:
nebrojene, bezimene, zapaljene ljude,
na koje samo sjećanja ostadoše živa.

Grozimo se pomisli na taj sivi snijeg
iz Auschwitza,
koji je nekoć davno pao,
I svako ljudsko srce prizna
da je to strašno
i da mu je žao.

A kakvo je danas vrijeme?
Pada li snijeg? Pada li prah?
Odlaze li nedužni životi,
a da im nije Bog oduzeo dah?

Zar neće vojske nerođene djece
biti jednom suci svima
i bez riječi nas upitati: Zašto?
Zašto ste šutjeli pred zlima?

Svećeniče, biskupe, papa,
pada li snijeg?
Padnu li kada suze i po tvom licu?
Pitaš li se kada: Pada li snijeg
još gore, još gore
neg u Auschwitzu?

I Bog uzme jedno rebro od Adama snena
Pa od jednog učini dvoje. Tako nasta žena.
Savršena Božja slika bijahu njih dvoje
Ogledalo Razuma i sobodne volje

Konačno, moja vrsta! Netko sličan meni! –
S divljenjem je gledao čovjek prema ženi
Oboje bijahu ko djeca, tako nevini i čisti
Bez odjeće a bez stida, ko jedno, al ne isti

Bijahu bez grijeha u svakom pogledu
I do prvog neposluha sve je bilo u redu
Živjahu njih dvoje kao jedno biće
Jedno drugom bijahu radost i otkriće.
….
Gledamo li čovjeka što on stvarno jest
Trag Stvoritelja u njemu ćemo srest
Stvoritelj je taj što nam život daje
Pa i onda kad Ga stvorenje ne poznaje
…
Muško i žensko stvori Bog da bude par
Jedno za drugo stvori ih – kao dar
U ljubavi da žive, otvoreni životu
Da ne znaju za grijeh niti sramotu
…

Bog je naš Stvoritelj! – Biblija kaže
Al čovjek danas vjeruje što mu je draže
Sebe proglašava nekim bogom slobode
Pa donosi i odluke što ga u srmt vode
…
Čuvaj nas Bože u uvjerenju da smo Tvoji
U svijetu gdje čovjek bez Tebe živote kroji
Čuvaj nas Oče od bogova ovoga svijeta
Gdje sotona dušu vreba da bude oteta

(cijela knjiga Postanka u poeziji na: Postanak )

”U početku stvori Bog nebo i zemlju stvori”
Davna je to Riječ, al i danas snažno zbori
”Zemlja bijaše pusta i prazna i bijaše tama”
Prije nego je Bog uresi i dade – nama.

U Mađarskoj se rodi Elizabeta

Tisuću dvjesto i sedmog ljeta

Roditelji njeni pobožnosti je učili

A u četvrtoj već za grofa zaručili.

Po kneževskim dvorima tako bi prije

Pa to ništa neobično bilo nije

Još kao malena rado se moli

A i siromahe neobično puno voli.

Da stidljivo živi to joj se svidjelo

te da ponizno nosi grofovsko odjelo.

Raskoš i udobnost nisu njene želje

U čistoći srca njeno je veselje.

Čiste duše i tijela i grof Ljudevit je bio

onog dana kad je Elizabetu oženio.

Sretno su njih dvoje živjeli još dugo

u ljubavi pretječuć jedno drugo.

U braku nisu znali što je to svađa

želeć dušu koja Bogu svom ugađa.

Ljudevit ženi daje slobodu u svemu,

o njenoj dobroti nije imao dilemu.

I po noći se ona na molitvu diže

u staleškim dužnostima na sve stiže.

Kostrijet nosi pod grofosvskim odjelom

i Bogu ugađa mnogim dobrim djelom.

Hranit gladne to posebno želi

pa sve zalihe svoje brzo razdijeli.

Naredi da se skupa roba proda

pa da se siromahu kruha poda.

Obilazi bolesnike, za njih se brine

osobito one što najjadniji se čine.

Hrani ih i prostire, služenje joj godi,

makar ono nikad nije bilo u modi.

Troje djece sa mužem odgaja,

i živjeli su ko u predvorju raja.

A kad sedam godina ljubavi mine

Ljudevit u križarskoj vojni pogine.

Nastupiše za Elizabetu teški dani

jer zavist i pohlepa bližnjih je rani.

Savjetnici neki nagovoriše djevera

da Elizabetu sa dvora potjera.

I ne samo da su je se riješit htjeli,

nego su joj i djecu njenu oduzeli.

Usred ciče zime sklonište joj štala

a u nevolji svojoj Bogu se predala.

U bijedi živi, kći s kraljevskog dvora

pa i kasnije kad to više ne mora.

Htjeli su je odvest u dvor oca njena

al Božja kćer je sada ova hrabra žena.

Siromašna života, ništa se ne jada,

preživljava od svog ručnog rada.

Kad joj muževi vojnici vraćaju vlast

ona ne htjede opet primiti tu čast.

Sve što joj je pripalo djeci je dala

a njen dom je postala jedna kuća mala.

To bi blizu franjevačkog samostana

gdje je ostala ostatak svojih dana.

Bogu želi ugoditi u svakom pogledu

pa mu se posvećuje, u franjevačkom redu.

Rado zavjet siromaštva Isusu daje

i do zadnjeg daha primjer nam ostaje.

U dvadeset i četvrtoj završi dob njena

A brzo nakon smrti svetom je proglašena,

Crkva je tim svetim naslovom zaodjene

samo četiri godine nakon smrti njene.

SVE JE VIŠE DANAS SIROMAŠNOG SVIJETA,

DA IM POMOĆ NE BI MOGLA NI KRALJICA ELIZABETA.

TEK MOLITVA NJENA BOGU ZA NJIH MOŽE

UČINITI NEŠTO DA SE DOBRA DJELA MNOŽE.

MOLI ZA VLADARE SVIJETA U OVE DANE SIVE

ZA SVE ONE ŠTO BEZBRIŽNO, U OBILJU ŽIVE.

NEKA ZNAJU KAKO KRUH SVOJ PODIJELITI

KAKO SE I U SKROMNOSTI S BOGOM VESELITI.  

MOLI ZA SVE NAS, U SVAKOM KUTKU SVIJETA

DA BUDEMO SRCA TVOG, SVETA ELIZABETA.

MOLI ZA SVE NAS, DA ISUSA PREPOZNAMO

KAD BILO KOMU I NAJMANJU UTJEHU DAMO.