Ples nije poznat pojam u latinskom obredu. I tako je to godinama. Nema nekog većeg crkvenog dokumenta vezano za to. U striktnoj liturgiji, to znači na misi, na sakramentima, Europa i Amerika ne bi trebali govoriti o liturgijskom plesu uopće, jer ples kakvog poznajemo u Europi i Sjevernoj Americi nije dio klanjanja (Bogu).

Ali, to je drugčije u Africi i Aziji – jer je njihova kultura drugčija. Ako tipičnom afrikancu dadete dar da odnese na žrtvenik i ako isti takav dar dadete europljaninu da donese, i ako ne vide jedan drugoga, europljanin će radije hodati ravno, prema oltaru, dok će afrikanac će radije hodajući činiti pokrete lijevo-desno. To (kod afrikanca) nije ples, to je pokret zahvalnosti koji pokazuje radost. Tako i u Aziji imaju slične pokrete, pokazujući poštovanje, klanjanje, radost.

… Biskupi u svakoj zemlji moraju paziti na to, znajući da su četiri razloga za svetu misu:

• klanjanje
• pokajanje
• zahvaljivanje,
• traženje onog što nam treba.

Ako ti pokreti pomažu u tomu – da. Ako ne pomažu – ne.

Kad vi oplesu govorite europljanima ili amerikancima oni misle na subotu navečer, na ples muškarca i žene, i to može biti dobro kao vrsta rekreacije, ali mi ne dolazimo na misu da se zabaljamo, mi ne dolazimo na misu da se divimo ljudima, pljeskati im i govoriti: „Ponovi, … ponovi, … „Predivno!“, „Prekrasno!“ To je u redu – za kazalište. Čak i za župni atrij. Pod uvjetom da je ples prihvatljiv s moralne točke gledišta.

Jer – postoje plesovi koji su pogrešni – svugdje. I u župnom atriju i u kazalištu. Pogrešni su. Jer su provokativni. A također ni u Africi ni i Aziji nije svaki ples prihvatljiv. Postoje plesovi koji su potpuno neprihvatljivi u bilo kojem religioznom događaju.

A što se tiče plesa za Europljane i Amerikance ples ne bi trebao ući u liturgiju – uopće.

Ljudi koji troše svoje vrijeme raspravljajući o liturgijskim plesovima trebaju provesti to vrijeme moleći krunicu.  Ili bi trebali provesti to vrijeme čitajući neki dokument sv. Oca o Euharistiji. Mi već imamo dovoljno problema. Zašto još više banalizirati, zašto još više desakralizirati? Zar nemamo već dovoljno zbunjenosti?

Ako se želite diviti plesu  – znate gdje trebate ići. (Ne na misi!).

A što se tiče SVJETOVNE GLAZBE u crkvi?

Opet se treba vratiti na četiri razloga svete mise. Znači li ta glazba: Klanjanje Bogu? Kajanje za loše učinjeno? Zahvaljivanje? Ili traženje Boga za ono što nam treba? Znate kako radi maestro… Čini mnoge nepotrebne pokrete… a kad završi napravi duboki poklon,… ili kao da stoji u viđenju… To je dobro – ali u kazalištu. Ali ne za misu.

Mladi ljudi sa rock glazbom koji se zabavljaju. Dobro. Ali za piknik, ne za misu. Sve ima svoje mjesto. Zato biskupi svake pokrajine trebaju imati jednu komisiju za glazbu tako da imaju knjigu koja sadrži katoličke pjesme, jer ono što pjevamo treba odražavati ono u što vjerujemo i treba hraniti našu vjeru. Ne bilo što. Treba biti teološki duboko, liturgijski ukorjenjeno i glazbeno prihvatljivo.

Na žalost mnoge pjesme u katoličkim crkvama ne bi uopće smjele postojati – unutar crkve!

Izvor: video snimka, (od minute 3.11.)

(Kardinal Francisco Arinze, kao prefekt i tajnik Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu)

Francuski pjesnik Jean Richepin (Žan Rišpan) izdao je zbirku pjesama u kojoj se biranim riječima ruga Bogu, Isusu i njegovoj Majci. Jedna pjesma nosi naslov: “Molitva bezbožnika.”         Evo, otprilike, što veli u toj pjesmi:
“Otišao sam u crkvu i kleknuo na studeni kamen, sklopio ruke i ovako se molio: Bože, Tebe nema! A kad bi Ti, slučajno, bio, ja ne bih nikada svoga koljena savio pred Tobom. Uostalom, ako jesi, pošalji strijelu s neba, neka me ovdje na mjestu ubije.’‘ Onda je – kako sam kaže – neko vrijeme čekao i ovako završio svoju molitvu: „Ali ti ne šalješ svoje strijele, jer, evo, ja živ i zdrav ustajem s ovoga ledenog kamena i odlazim iz crkve. Dakle, tebe nema!”

Možda i vi, dok ovo čitate, duboko uzdišete: “Bože, Bože, zašto šutiš na ovakve drske izazove!? Zar doista nemaš strijele te je pošalješ na svakoga onoga tko ovako huli i tako svakome začepiš pogana usta zauvijek’!”
Bog zna što radi. On sve zna i vidi. Kod njega je vječno sada.           On je ljubav. On je strpljiv. On zna šutjeti i čekati, i to dugo. Godinama je čekao Jeana.

On je sam uvidio svoje zablude i obratio se. Stupio je u strogi red trapista, činio pokoru za svoje grijehe i zahvaljivao je Ocu nebeskom na očinskoj ljubavi i strpljivosti koju je on pokazivao prema njemu.
Tako misli Bog. Dakle, drukčije nego mi. I postupan sasvim drukčije nego bismo to željeli i htjeli. Uostalom, kad bi Bog tako slao svoje strijele, što bi bilo od ljudskog roda? Brzo bi nas istrijebio s ove zemlje.

Bog je sama ljubav i strpljivost. To trebamo učiti čitavoga života.

…

Izvor: fra Petar Ljubičić