(Postavljeno na oglasnu ploču u Palmotićevoj ulici, Zagreb)

Dragi pastiri hrvatskog naroda,

Neka biskupi, svećenici i visoki prelati prionu uz evanđelje na način osim što ga propovijedaju, isto primjene u svojem životu, kako bi njihova riječ mogla pasti na plodno tlo kada svojem stadu propovijedaju.

Neka se u bogoslovijama i samostanima uvedu disciplinske mjere, te sve one bogoslove koji nemaju stvani poziv nego su u bogosloviju došli kako bi zadovoljavali svoje skrivene homoseksualne potrebe, izbace (kao što pravovjerne kandidate izbacuju tijekom formacije kako vam poslije ne bi “smetali”) ili potakne na pokoru i obraćenje.

Neka se svećenici koji sa strane šaraju ili obrate ili laiciziraju (pa neka se slobodno žene i razmnožavaju kako nam je Bog i zapovijedio) jer polako počinjemo shvaćati da bi se osušili kad bi im se ta ugoda uklonila to jest ionako vjerojatno nemaju žara za Krista.

Neka se bogoslovima, svećenicima i redovnicima koji gaje tradicionalne vrijednosti Crkve, između ostalog i služenje tradicionalne mise to i omogući u racionalnoj mjeri bez izrugivanja i potlačivanja.

Neka se svi biskupi, svećenici i župnici koji su se slizali s politikom, a Krista i duhovno zdravlje svojega stada zanemarili stave na post o vodi i kruhu na 21 dan (tijekom kojeg vremena ćemo mi laici rado za njih moliti devetnice), pa ukoliko nije došlo do obraćenja i pokajanja neka ih se laicizira a upražnjena mjesta ispune onima sa stvarnim pozivima.

Neka nadbiskup Zagrebačke Prvostolnice zbog potresa u Zagrebu i Petrinji pozove biskupe i svoje stado na javnu zadovoljštinu Svemogućem Bogu zbog grijeha koje učinismo kao narod i grijeha struktura (Crkve i vlasti).

Neka se nadbiskup Zagrebačke prvostolnice javno pokaje što je istjerao stado Božje iz Njegova hrama zbog dodvoravanja politici i Duhu ovoga svijeta (40 dana + Veliki Tjedan zatvorene crkve za narod zbog 50ak zaraženih na dan?!). Tek nakon toga biti će mu dopušteno otvaranje Katedrale (koju se usudio otvoriti na Badnjak bez počinjenja prethodnog pa ga je Bog po drugi put istjerao iz svojeg Hrama, kao što je i on nas vjernike.)

Neka kler u Hrvata naučava svoje stado pravom katoličkom nauku i pastoralu, i ohrabri se na upozoravanje vjernika na obmane koje na tjednoj bazi izlaze iz Vatikana kojeg je okupirao Duh ovoga svijeta, preciznije masonerija.

Neka se organiziraju sve češće – uz poštovanje svih epidemioloških mjera – duhovne obnove za mlade po čitavoj Hrvatskoj i neka se pazi da ih vode duhovnjaci s nogama čvrsto na zemlji, a ushićenici Duha Vatikana II i klero-konformisti neka taj dan ispune tipkajući po twitteru i ostalim društvenim mrežama.

Neka Vam se smiluje Bog za obraćenje i izlaska iz sljepila i slizanosti s politikom, da Vas dotakne žar za vjerom i oslobodite se Duha ovoga svijeta i Duha modernizma koji se proširio Crkvom.

Bezgrešno Srce Marijino moli za nas!

Jedan vjernik

(foto: Bazilika Srca Isusova u Palmotićevoj, Zagreb)

Nedavno je u sjedištu Matice Hrvatske u zagrebu predstavljena knjiga naslova koji neupućenom ne otkriva baš mnogo: „Božićno čudo na Okitu“. Svašta, naime, danas prolazi kroz „božićno čudo“, a ni znanje o tome što je i gdje je Okit nije nešto što se podrazumjeva. No oni koji su nazočili predstavljanju ne samo da su doznali nešto novo što je vrijedno znati, nego su, sjtječe se dojam, izišli iz dvorane nešto drugačiji nego što su u nju ušli, nešto bliži pravome Božiću. Knjigu je napisao dr. Josip Mužić, docent filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakulttu Sveučilišta u Splitu. Dr. Mužić dio je svojih razmišljanja u knjizi i nadahnuća zbog kojih mu se čini da je ona bila vrijedna pisanja rado podijelio s čitateljima Glasa Koncila ne bi li se i u njima dogodilo nešto od Božićnog čuda.

O „božićnom čudu na Okitu“

GK: Možete li za nas, za početak, ukratko upoznati s pričom, ovaj put stvarnom i životnom, koja Vas je potaknula na pisanje knjige i od koje ste krenuli?

Don JM: Nisam planirao tu knjigu, nego mi se ona dogodila. Počeo sam pisati o Marijanskoj pobožnosti pa su me zanimala očitovanja te pobožnosti nakon Drugog svjetskog rata. Došao sam do spoznaje da su ih komunisti suzbijali i proganjali ljude koji su se okupljali na pobožnostima. Posebno to vrijedi za moguća Gospina ukazanja. Navodnih ukazanja bilo je na desetke širom Hrvatske i BiH, neka su vjerojatno i autentična, ali ih nitko nije istraživao. Ukratko, tijekom svojih istraživanja došao sam i do podataka da se nešto događalo i u Vodicama. Počeo sam istraživati, bio pet šest puta na licu mjesta i eto… Najprije sam mislio napisati neki mali članak, onda studiju, a ispala je čitava knjiga.

GK: Možete li nam ukratko predstaviti „božićno čudo na Okitu“?

Don JM: Pokraj Vodica nalazi se brdo Okit, a na njemu kapela je posvećena Majci Božjoj Karmelskoj. Preko puta te kapele bilo je drvo klena koje se račvalo u tri velike grane. Jedna od tih rasla je točno prema crkvi. A sam izvanredan fenomen neka bude opisan riječima jednog od prvih opisa te pojave, koji je ostavio fra Ante Crnica (1892.-1969.): „Po prilici od g. 1880. Na tom stablu svake treće godine u božićnoj noći ponavljao se pojav, koji je vjernike napunjao najvećim oduševljenjem. U zimsko doba, u 11 u noći, između 24. i 25. prosinca, ona grana, koja je bila okrenuta prema kapeli, i to samo ona počelabi pupati, cvjetati i listati, tako da bi u 12 s, tj. u pola noći potpuno procvjetala i prolistala kao u proljeće, dok bi sva druga stabla, pače i sve druge grane istog stabla ostale nepomične i spavale zimski san. To se događalo svake treće godine, po lijepom i ružnom vremenu bila zima ne znam kako blaga ili oštra. Ako se koje godine nije dogodilo, bio je znak da će se dogoditi kakva nesreća. U proljeće pak i ta grana kao i sve druge grane i stabla opet bi procvjetala i prolistala, kao da se u prosincu ništa nije dogodilo.“

Ljudi su pratili taj znak. U večernjim satima na Badnjak, uputili bi se iz Vodica na Okit, došli bi gore provodili vrijeme u molitvi i pjevajući božićne pjesme, a u ponoć bi bili svjedoci tog čuda. Neko bi vrijeme još ostali gore u zahvali, potom bi odlomili koju grančicu za sebe, a jednu bi odnijeli u župnu crkvu u Vodice gdje su nazočili u četiri sata ujutro prvoj Božićnoj misi. Tada, naime, još nije bilo polnoćke. Cijelo je mjesto u tom neobičnom fenomenu prepoznavalo poseban Božji znak. No dođemo li do obližnjih gradova, Šibenika ili Splita, o tome se ništa ne zna.

Sličnost pobožnih Vodičana i pastira

GK: Događanja na Okitu već su i fenomenološki vezana uz Božić. No na predstavljanju knjige govorili ste i o dubljim sličnostima, o poticajima koji se tiču samog Božićnog otajstva…

Don JM: Prije svega moram istaknuti da je riječ o jedinstvenoj pojavi u katoličkom svijetu. Imamo sličnih izvanrednih znamenja vezanih uz neobjašnjive pojave na biljkama, ali ni jedno meni poznato nije vezano uz Gospodinovo rođenje. Nameće se pitanje zašto se to događalo baš nama, malomu hrvatskomu narodu, i to u skrovitosti u „zabiti“, jednostavno i skromno“ To nas pak potiče da se malo zaustavimo nad samim ostajstvomBožića, da vidimo što je Božić zapravo. Posebno me fascinira pobožnost tih ljudi, koji su bili jedinstveni u uvjerenju da je neobjašnjiivi fenomen za njih Božje čudo te su, usprkos tomu što su uglavnom bili siromašni, slavili Božje rođenje s iskrenom i dubokom radošću.

I konačno, događaj odražava vjeru običnoga puka, a svećenici su se uglavnom držali suzdržano. Riječ je o nečemu što je, možda najbolje tako reći, bilo darovano tim malim ljudima, težacima s duboko usađenom vjerom. Tu se pak može povući paralela s Kristovim rođenjem: osim Marije i Josipa, upravo su pastiri bili pozvani podijeliti radost Božjega rođenja.

GK: Čitava priča ima i nešto herodovsko…

don JM: Da. Kad su lokalni komunisti vidjeli da se narod nakon njihova dolaska na vlast i dalje u božićnoj noći okuplja na Okitu, naredili su 1951. godine da se stablo posiječe. Nikoga u mjestu nisu našli tko bi to bio spreman napraviti pa su doveli čovjeka sa strane. U herodovski dio priče pripadaju u žrtve Drugog svjetskog rata i poraća – procjenjuje se da je nakon dolaska „osloboditelja“ u Vodicama i okolici ubijeno 400-tinjak osoba – ali žrtva je bila i sama kapelica, koja je također bila dva put srušena, za vrijeme Drugog svjetskog rata i u Domovinskom ratu. I svaki put je obnovljena. I sudbina te crkvice mnogo toga mi govori. Prvo, ona svjedoči da posljednju riječ nemaju herodi ovoga svijeta, nego Bog koji često preko malenih i u očima svijeta neznatnih ljudi uza sve protivštine nastavlja provoditi svoj plan spasenja. I drugo, obnavljanje kapele, svaki put nakon što je srušena – nakon Drugog svjetskog rata, (valjalo je biti ustrajan i čekati sve do 1967. god) – govori mi koliko je vjera duboko usađena u dušu vodičkoga puka i našega naroda. I to me ispunja nadom.

GK: Na predstavljanju knjige, govoreći  o tim prošlim događajima, da li ste na znanje da kao svećenik o Božiću osjećate izvjesnu nelagodu. O čemu je riječ?

Don JM: Prvo, iza nas je vrijeme došašća, došašća koje se sve više i sve češće u našoj domovini slavi izvana, na ulicama i trgovima. To je nešto što čovjeka ne ostavlja ravnodušnim. U tom blještavilu i okupljanju ljudi ima mnogo toga simpatičnog. Ipak, često me zazebe srce jer mi se čini da mi je Božić ukraden. Ta izvanjska proslava, koja je dobrim dijelom izbrisala razliku između iščekivanja i slavlja, za mene je vapaj i izraz duboke čežnje ljudi za izvornim doživljajem Božića. No istodnobno ljudi ne znaju doći do njega, a današnji svijet nudi surogate, nakon kojih ljudi bivaju još prazniji. Utješno je, međutim, što mnogi pronalaze i drugi put. Glede toga, sa zadovoljstvom mogu konstatirati da su zornice ponovno oživjele i da su se proširile po čitavoj Hrvatskoj.

GK: Je li točan dojam da pred otajstvom Božića na neki način ostavite po strani, apstrahirate od svoje službe onoga koji drugima navješta evanđelje – rekli ste da se pitate: Što meni Božić govori? – ali i od „profesije“ filozofa?

Don JM: Čini mi se da je danas podosta izražena određena podjela između teologije i vjere običnog naroda. Ispada kao da smo mi svećenici, posebno mi koji predajemo na fakultetima, na neki način odvojeni od Božjega puka, kao da se život i teorija sve više udaljuju. Kad se pitam što me to dovelo do vjere, moram ustvrditi da me nije dovela teologija, nego prije svega životni primjeri, posebno u vlastitoj obitelji. O svojoj prabaki neznam mnogo, ali znam da je na kraju života bila teško bolesna i da je u teškim patnjama ponavljala: „Bože, ako je malo, daj mi još.“ Kad bi ja to sa svom svojom teologijom i filozofijom mogao reći pred životnim poteškoćama i krizama, mislim da bih kao vjernik stvarno postigao puno. Kako je ona mogla? Tako što je „imala“ Boga, što se Bog rodio i rađao u u njenom srcu, u njenom životu.

Onaj tko ima znanje lako dopusti da ga znanje „napuše“ te nekako s prijezirom gleda na vjeru običnog puka, koja se ne zna izraziti, obrazložiti i argumentirati, ali može biti i te kako duboka, nepatvorena, naposljetku mila Bogu. Ne bi tako trebalo biti. Mi teolozi, svećenici, trebalo bismo biti u službi vjere običnog puka, običnih ljudi, pomoći im da i razumski prodube te da izraze misterij koji žive. A mi bismo se od njih trebali učiti poniznosti, priznati da su svojom vjerom, životom i djelima često ispred nas i da nam imaju mnogo toga reći.

Izvor: Glas Koncila, 1. dio

don Jozo u emisiji “Riječ i život”, 21.12.

Ovo je ukratko učenje Katoličke Crkve o homoseksualnosti: 

BOG VOLI SVE LJUDE. VOLI I ONE KOJI IMAJU HOMOSEKSUALNE SKLONOSTI. I ZA SVAKOG OD NJIH JE UMRO NA KRIŽU. ALI SKLONOST NIJE ISTO ŠTO I GREŠNI ČINI. TI ČINI SU POREMEĆAJ PROTIV SAME NARAVI ČOVJEKOVE. MORALNO SU NEPRIHVATLJIVI TJ. GREŠNI. (Bog je zbog tih izopačenih ponašanja uništio Sodomu i Gomoru, 2000 god prije Krista… )

Ipak ima pastira koji OTVORENO ŠIRE HOMO-HEREZU i tako siju zbunjenost među narodom, a onda i velik otpad od vjere.

Među takvima su npr:

vlč. JAMES MARTIN  koji izjavljuje stvari nespojive s katoličkom vjerom (vidi link)

BRYAN MASSINGALE, pro-gay profesor na teologiji u L.A., koji izjavljuje da je Katolička Crkva izmislila grijeh; drži duhovne vježbe za LGBT osobe, gay svećenike, đakone, časne sestre lezbijke (!?!)

Odnedavni kardinal BLASE SUPICH, koji je ukonio sa župe svećenika koji je zapalio gay zastavu, koji inzistira na tome da osobe u LGBT vezi, dakle gay osobe i lezbijke,  mogu ići na svetu pričest… koji hvali vlč. James Martina za veliki doprinos u evangelizaciji mladih…

…

Za više informacija o LGBT problemima u Americi… vidi: https://www.lifesitenews.com/archives/search

…

Muško i žensko razlikuju se

Bog koji je stvorio čovjeka ima i pravo reći što je dobro, a što zlo. Ukoliko mislimo da čovjek ima sam pravo određivati što je dobro, a što zlo, onda očito nismo s Bogom u dobrim odnosima. Ni s učenjem Katoličke Crkve.

Čovjek nije životinja i stvoren je za nebo. Od početaka Bog upućuje čovjeka što će činiti, a što izbjegavati da bi postigao svoj vječni cilj, vječno blaženstvo. No čovjek se uvijek udaljavao od Boga i Bog je uvijek tražio načine kako da čovjeka vrati k sebi. U slučaju kad bi opačine dosegle ogromne razmjere Bog bi pokazao i svoj gnjev. To se dogodilo i u slučaju Sodome i Gomore. A dogodilo se to zbog grijeha homoseksualnosti. Ima onih koji tvrde da se grijeh homoseksualnosti u Bibliji ne spominje. Nije točno. Evo primjera iz Starog zavjeta, iz vremena 2 tisućljeća prije Krista. To je grijeh radi kojeg je Bog uništio Sodomu i Gomoru. Upravo stoga se taj grijeh i češće prije zvao – “sodomija”. 

No, kako to obično biva, kad se neki grijesi žele opravdati onda se izmjene nazivi, kako bi djelovalo što prihvatljivije. Tako je i na ovom području psihologija odradila svoje i, koliko je to moguće, svojim riječnikom, učinila homoseksualnost prihvatljivom pojavom. Nije to više bolest. Sad se stvari okreću naopako. Našli su i riječ za one koji se protive homoseksualnosti: “homofobi!” A sve da se opravda grijeh. Nastranost. Neprirodnost. Neprijatelj obitelji i naroda.

Takva logika, na žalost, otvara vrata mnogim drugim zlima. Kad se jednom počne s opravdavanjem homoseksualnosti i homoseksualnih čina onda se, istom logikom, dopušta i grijeh pedofilije. I oni mogu reći: “Mi smo takvi… to je naše pravo… Prihvatite nas onakve kakvi jesmo… To je naša orjentacija!” Onda zoofili. I ostali. Strašno. A sve jer je čovjek sebi uzeo za pravo da određuje što je dobro, a što nije. Nema se Bog pravo miješati.

Homoseksualnost se tako nameće kao pitanje “orjentacije” i ništa više. “Mi smo ovakvi oni su onakvi i sve je to OK.” A homoseksualnost bi se zapravo mogla definirati i kao “međusobna masturbacija”. Osobe kojima masturbiranje prijeđe u naviku žele više i onda nađu partnera s kojim će tražiti užitke. I tu je opet spolnost zloupotrebljena. Izvan je svrhe za koju ju je Bog stvorio – bračno sjedinjenje i prenošenje života.

No, čak i ako čovjek nije vjernik, može svjetlom svoga razuma upoznati da su tu, u masturbaciji, u homoseksualnosti,  i sl. stvari protivne razumu.

A onda, sad nam je pred vratima i gender ideologija – uvođenje pojma roda. Biranje – jesi li muško ili žensko. Zdrav razum kod mnogih počinje zakazivati. Od pomoći promicanju takve ideologije je i TV maškarada pod nazivom: “Tvoje lice zvuči poznato”.

I mediji su tako moćni da i tako očite stvari zamagle i da ljudi počnu vrludati, ne znajući više što bi mislili o ovom ili onom pitanju. Nerijetko zbog neke duhovne lijenosti i nemara. Lakše je prepustiti se struji, priklonisti se većini. Ili samo pustiti da to bude “smiješno” i nikakav ozbiljan problem.

Poznato je da grijeh čovjeku pomućuje razum te da i zbog toga gubi sposobnost razlikovanja dobra i zla.  No ne događa li se vrludanje vjernika i zbog grijeha propusta naših pastira, osobito biskupa, koji se ustručavaju govoriti o tim pitanjima te se tako čini da prešutno odobravaju to veliko zlo i moralnu izopačenost koja prijeti još većim širenjem? Ako itko onda pastiri stada, i biskupi i svećenici, imaju dužnost čuvati vjeru u narodu, pokazivati put, kazivati jasno i bez kompromisa – što valja što ne valja.

Bože, pošalji dar hrabrosti, dar Duha Svetoga svojim pastirima, i kao što si osnažio apostole na dan Pedesetnice da iziđu na trgove i javno posvjedoče svoju vjeru, tako daj da i naši pastiri budu odvažni svjedoci Istine, i svojim svjedočenjem i drugima pomažu na putu k Tebi.  

M.G.

……………

Citati iz Katekizma o homoseksualnosti i masturbaciji:

Za više informacija o tom što je katolički nauk o spolnosti čitaj: Katekizam Katoličke Crkve