Uzoriti,

mi, niže potpisani svećenici, odgojno-obrazovni radnici i autori, obraćamo vam se povodom zadnjega dokumenta koji je objavio Dikasterij za nauk vjere Fiducia supplicans, koji je prouzročio toliko sablazni u Crkvi tijekom protekloga božićnoga vremena.

Kao što je široko poznato, nemali dio svjetskoga episkopata praktički ga je odbacio, zbog očita prekida sa Svetim Pismom i Predajom Crkve. Dvadesetak biskupskih konferencija, desetci prelata, pa čak i kardinala koji su obnašali najviše dužnosti, kao kardinali Müller i Sarah, izrekli su nedvosmislen sud osude. Isto su učinile bratovštine britanskoga, američkoga i australskoga katoličkoga klera. Nikada u povijesti Katoličke Crkve neki dokument rimskoga učiteljstva nije potaknuo tako snažno odbacivanje.

Doista, usprkos izričitu potvrđivanju tradicionalne nauke Crkve o ženidbi sadržanom u dokumentu, ispada da je pastirska praksa koju dokument dopušta u izravnoj suprotnosti s njim. Toliko da je dokument vrlo povoljno primljen od onih nekoliko episkopata i prelata koji već desetljećima otvoreno zagovaraju promjenu nauke o spolnom ćudoređu. Očito je kako je praktična poruka koju prenosi ova nova izjava puno više u skladu s programom i zamislima onih koji žele promijeniti nauku, nego sa samom naukom za koju se u dokumentu tvrdi da ostaje netaknuta.

Dokument zapravo pokušava uvesti razdvajanje nauke i liturgije s jedne strane i pastirske prakse s druge strane. Ali to je nemoguće: u stvari dušobrižna skrb, kao i svako djelovanje, uvijek pretpostavlja teoriju i, prema tome, ako pastirska skrb čini nešto što nije u skladu s naukom, ono što se stvarno predlaže jest drukčija nauka.

Blagoslivljanje (bilo „bogoslužno“ ili „pastirsko“) nekoga para jest takoreći prirodni znak. Konkretna gesta govori nešto prirodno, pa stoga ima prirodan, neposredan komunikacijski učinak, koji se ne može umjetno promijeniti domišljatim i istančanim upozorenjima dokumenta. Blagoslov kao takav u sveopćem poimanju čovječanstva uvijek podrazumijeva odobravanje onoga što se blagoslivlja.

Stoga konkretan znak koji se daje takvim blagoslovom pred cijelim svijetom jest da bi „neregularni parovi“, kako izvanbračni tako i homoseksualni, prema Katoličkoj Crkvi sada bili prihvatljivi Bogu, upravo u obliku zajednice koja ih posebno uobličuje kao parove. Nema smisla ni odvajati „par“ od „zajednice“, kao što je pokušao kardinal Fernández, jer je par – par zbog zajednice koja mu daje postojanje.

Činjenica da su druge znakovite i pripadne okolnosti, kao što su vrijeme, mjesto ili ukrasi, kao što su cvijeće i svadbeno ruho, isključene iz čina ne mijenja narav samoga čina, jer u njemu ostaje središnja i bitna gesta. Nadalje, svi iz iskustva znamo koliko takva „ograničenja“ vrijede i koliko dugo traju.

Odlučujuća je činjenica da svećenik podjeljuje blagoslov dvjema osobama koje se predstavljaju kao par u spolnom smislu i to upravo par kojega spaja i određuje objektivno grješni odnos. Stoga – bez obzira na nakane i tumačenja dokumenta ili objašnjenja koja svećenik može pokušati davati – taj će čin biti vidljiv i opipljiv znak drukčije nauke, koja je u suprotnosti s tradicionalnom naukom.

Sjetimo se da se tradicionalna nauka o ovoj temi mora smatrati neprjevarljivom, jer je nedvosmisleno potvrđena Svetim Pismom i Predajom, sveopćom i neprekinutom predajom, ubique et semper (svuda i uvijek). I mora se zapamtiti da je to nauka naravnoga zakona, koja ne dopušta nikakvu promjenu.

U praksi vjernici ne će biti ni svjesni prepredenih teorijskih opravdanja koja donosi Izjava, a još manje onih koja su dodana u nedavnom pojašnjenju izjave. Poruka koja je u stvarnosti poslana i koju će Božji narod i cijeli svijet neizbježno uočiti i već je primjećuje jest da je Katolička Crkva konačno evoluirala i sada prihvaća homoseksualne zajednice, i, općenito, izvanbračne zajednice.

Ovo stanje u potpunosti opravdava odlučno odbijanje tolikih biskupskih konferencija, tolikih prelata, tolikih učenjaka i tolikih običnih laika. U tom kontekstu svakako nije opravdano šutjeti, osobito kardinalu ili biskupu, jer je skandal koji se već dogodio ozbiljan i javan, a ako se ne zaustavi, prepušten sam sebi sigurno će se sve više pojačati. Prijetnja ne postaje manja nego sve ozbiljnija, budući da zabluda dolazi od Rimske stolice, i sablaznit će sve vjerne, prije svega malene, jednostavne vjernike koji se u ovoj pomutnji nikako ne mogu snaći i obraniti:

„Onomu tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u morsku dubinu“ (Matej 18, 6).

Pastiri i svi oni koji imaju neku odgovornost u Crkvi postavljeni su kao stražari:

„Ako stražar – videći da mač dolazi na zemlju – ne zatrubi u rog i ne opomene narod te mač dođe i pogubi koga od njih: taj je, doduše, poginuo zbog svoga grijeha, ali ću ja krv njegovu tražiti iz stražarove ruke“ (Ezekiel 33, 6).

U svjetlu gore navedenoga, gorljivo vas molimo:

1. Slijedite hrabar primjer tolike braće biskupa diljem svijeta: molimo vas da odmah zabranite primjenu toga dokumenta u svojoj biskupiji.

2. Izravno zamolite Papu da žurno opozove ovaj nesretni dokument, koji je u suprotnosti i sa Svetim Pismom i sa sveopćom i neprekinutom Predajom Crkve i koji očito proizvodi ozbiljnu sablazan.

U ovom teškom trenutku jasna riječ istine bila bi najbolji primjer vaše vjerne i srčane posvećenosti povjerenomu vam Božjemu narodu, znak vjernosti pravomu poslanju papinstva i ujedno najbolja pomoć samomu Papi, rječita „bratska opomena“, koja mu je hitno potrebna u ovom posljednjem i najkritičnijem razdoblju njegova pontifikata, a vjerojatno i života. Ako odmah djelujete, još uvijek postoji neka nada da može spasiti svoj pontifikat i vlastitu osobu od ljage koja bi ga inače mogla neizbrisivo opterećivati, ne samo u povijesti, nego i u vječnosti.

Prvi potpisnici:

Edmund P. Adamus, tajnik Povjerenstva za istraživanje diskriminacije protiv kršćana, Ujedinjeno Kraljevstvo
dr. Wolfgang R. Ahrens, Čile
Sergio González Arrieta, Čile
Gil Bailie, osnivač i predsjednik foruma Cornerstone
dr. Heinz-Lothar i Raphaela Barth, Bonn, Njemačka
Donna F. Bethell, iuris doctor, SAD
Judie Brown, predsjednik Američke lige za život, Falmouth, Virdžinija, SAD
dr. Sergio R. Castaño, CONICET, Argentina
Paweł Chmielewski, komentator za Polonia Christiana, Varšava, Poljska
dr. Michelle Cretella, Sjedinjene Američke Države
Edgardo J. Cruz Ramos, predsjednik Una Voce Puerto Rico
dr. Tomasz Dekert, Rajbrot, Poljska
đakon dr. Julian L. Delgado
Roberto de Mattei, povjesničar, predsjednik Zaklade Lepanto, Rim, Italija
đakon Nick Donnelly, Engleska
C. Joseph Doyle, izvršni direktor Zajednice Katoličke akcije Massachusettsa, SAD
vlč. Angelo Luigi Fratus, montfortski misionar, Zambija
vlč. Stanisław Gibziński, Portsmouthska biskupija, Engleska
Corrado Gnerre, profesor teologije i osnivač Il cammino dei tre sentieri
Maria Guarini, autorica i urednica Chiesa e postconcilio
Michael K. Hageböck, ravnatelj škole i novinar, Njemačka
Michael Hichborn, predsjednik Zavoda Lepant, Virdžinija, SAD
dr. Maike Hickson, Front Royal, Virdžinija, SAD
prof. dr. Rudolf Hilfer, Stuttgart, Njemačka
vlč. Joseph Illo, župnik Zvijezde Mora, San Francisco, Kalifornija, SAD
Marek Jurek, bivši predsjednik Sejma (poljskoga paralmenta), Wólka Kozodawska, Poljska
Bogusław Kiernicki, predsjednik Zaklade sv. Benedikta, Dębogóra, Poljska
Kacper Kita, publicist, analitičar međunarodne politike, Poljska
vlč. Donald Kloster, ravnatelj akademije Lumen Christi, Pipe Creek, Teksas, SAD
dr. Adorján F. Kovács, Frankfurt am Main, Njemačka
dr. Thaddeus Kozinski, Memoria College
Gabriele Kuby, sociologinja i autorica, Prien am Chiemsee, Njemačka
dr. Peter A. Kwasniewski, Lincoln, Nebraska, SAD
dr. John R. T. Lamont
Philip F. Lawler, autor i urednik Catholic World News
Leila M. Lawler, autorica
vlč. Joseph Levine, župnik, Holy Family Catholic Church, Burns, Oregon, SAD
Pedro L. Llera, ravnatelj odgojno-obrazovnoga središta, Gobiendes, Španjolska
Maria Madise, direktorica Voice of the Family, Ujedinjeno Kraljevstvo
vlč. Patrick H. Magee FLHF, Fall River, Massachusetts, SAD
dr. Regis Martin, profesor teologije, Franciscan University Steubenville
Brian M. McCall, Katedra prava Orpha i Maurice Merrill, University of Oklahoma
đakon Eugene McGuirk, Front Royal, Virdžinija, SAD
dr. Justyna Melonowska, psychologist and philosopher, Varšava, Poljska
vlč. Cor Mennen, predavač emeritus kanonskoga prava, Sjemenište u ‘s-Hertogenboschu
dr. Paweł Milcarek, urednik Christianitas, Brwinów, Poljska
dr. Sebastian Morello, viši urednik The European Conservative
vlč. Alfredo Morselli, Italy
vlč. Gerald E. Murray, JCD, župnik Svete Obitelji, New York, New York
dr. Dina Nerozzi, dječja psihijatrica i endokrinologija, bivša profesorica na Sveučilištu u Rimu
dr. Doyen Nguyen, moralni teolog, bioetičar, SAD/Portugal
vlč. Daniel R. Nolan, FSSP, Littleton, Kolorado, SAD
đakon dr. Bart Overman, Den Bosch, Nizozemska
dr. Michael Pakaluk, profesor etike i društvene filozofije, Washington DC, SAD
Gottfried Paschke, teolog, umirovljeni profesor matematike, Bad Homburg, Njemačka
Paolo Pasqualucci, umirovljeni profesor filozofije, Pravni fakultet, Perugia, Italija
Rod Pead, urednik Christian Order, Ujedinjeno Kraljevstvo
dr. Claudio Pierantoni, Čile
vlč. dr. John A. Perricone, profesor filozofije, Iona College in New Rochelle, New York
prof. Thomas Pink, professor emeritus filozofije, King’s College, London
vlč. dr. Andrew Pinsent, University of Oxford, Ujedinjeno Kraljevstvo
Tomasz Rowiński, povjesničar ideja, urednik Christianitas, Grodzisk Mazowiecki, Poljska
Anna Rist, umirovljena profesorica klasičnih jezika, Toronto, Kanada
dr. John Rist, umirovljeni profesor klasičnih jezika i rane kršćanske filozofije i teologije
Luis Román, teolog i katolički komentator, Florida, SAD
Jesse Romero, katolički apologist, propovjednik, autor, Queen Creek, Arizona, SAD
Eric Sammons, urednik Crisis Magazine
dr. César Félix Sánchez Martínez, profesor filozofije, Universidad Nacional de San Agustín, Peru
dr. Tommaso Scandroglio, autor, Italija
Wolfram Schrems, vjeroučitelj, aktivist za život, Beč, Austrija
dr. Anna Silvas, stručnjakinja za grčke otce u mirovini, University of New England, Australija
vlč. Robert Sirico, President, St. John Henry Newman Institute, Grand Rapids, Michigan
dr. Michael Sirilla, profesor teologije, Franciscan University of Steubenville, Ohio
John Smeaton, suosnivač Voice of the Family, Ujedinjeno Kraljevstvo
vlč. Tam X. Tran, S.T.L., Pastor of Our Lady of Vietnam Catholic Church, Silver Spring, Maryland
vlč. Glen Tattersall, župnik Sv. John Newman, Melbourne, Australija
Inge M. Thürkauf, glumica, novinarka, javnoga zagovarateljica obitelji, Njemačka
José Antonio Ureta, autor, Pariz, Francuska
Aldo Maria Valli, pisac, Rim, Italija
dr. Gerard van den Aardweg, autor, psiholog and psihoterapeut, Nizozemska
Mathias von Gersdorff, autor i aktivist za život, Frankfurt, Njemačka
prof. dr. Berthold Wald, umirovljeni profesor filozofije, Münster, Njemačka
dr. Thomas Ward, predsjednik Akademije Ivana Pavla II. za ljudski život i obitelj
dr. Leonard P. Wessell, professor emeritus, German Studies, University of Colorado
John-Henry Westen, suosnivač i glavni urednik LifeSiteNews
dr. Elizabeth D. Wickham, izvršna direktorica Lifetree.org, Raleigh, Sjeverna Karolina, SAD
dr. Timothy Williams, profesor francuskoga, Franciscan University of Steubenville, Ohio, SAD
Chilton Williamson, pisac, bivši urednik National Review and Chronicles, Laramie, Wyoming, SAD
dr. Hubert Windisch, svećenik, umirovljeni profesor pastoralne teologije, Burglengenfeld, Njemačka

đakon Timothy Woods, Huntington, Indiana, SAD
Elizabeth F. Yore, Esq., utemeljiteljica Yore Children, Chicago, Illinois, SAD

Moje razrješenje s dužnosti dogodilo se 2017. Bio je to grom iz vedra neba. Dan prije bio je 29. lipnja, svečani blagdan Petra i Pavla i sjećam se da me papa Franjo zagrlio u dvorištu crkve pred svima, na kraju mise, rekavši mi da ima potpuno povjerenje u mene. Upravo mi je to rekao. Sljedećeg sam dana točno otišao na audijenciju u Apostolsku palaču kako bih mu postavio niz pitanja koja su ostala neriješena, bio je to rutinski termin za prefekta Kongregacije vjere.

Na kraju kratkog razgovora rekao mi je jezgrovito: «Završili ste svoj mandat. Hvala Vam na Vašem radu» ne dajući mi nikakav razlog, ali nije ga dao ni kasnije. Ograničio se samo na to da je dodao da će nakon ljeta te godine pronaći neki drugi zadatak koji će mi povjeriti. Od tada se ništa nije dogodilo. Još imamo jasno sjećanje na taj trenutak jer je bilo neočekivano.

Iako iznenađen, odgovorio sam da sam, kad sam došao u Rim 2012., ostavio katedru koju sam toliko volio i veliku biskupiju u Njemačkoj i nisam težio karijeri u rimskoj kuriji; Stigao sam u Vatikan samo da poslušam poziv Benedikta XVI. koji me želio uz sebe zbog moje teološke ekspertize, kako je sam nekoliko puta objasnio.

Je li papi Franji bilo neugodno dok vam je priopćavao tu neočekivanu mjeru?

Ne bih rekao da mu je bilo neugodno. Prije me pogodilo njegovo samodopadno lice. Nešto kasnije doznao sam da je Papa odmah nakon našeg razgovora, praktički čim sam izašao iz sobe, uzeo slušalicu kako bi nazvao isusovca Luisa Francisca Ladariju, sadašnjeg kardinala koji je kasnije imenovan prefektom Kongregacije za nauk vjere, na mom mjestu.

Rekao mu je da je zadovoljan kako je uspio riješiti stvar i što me je natjerao da odem, te je dodao da je dakle slobodan put za zadatak u Ladariji. Uvjeren sam se da je razmišljao o ovom koraku barem dva tjedna unaprijed, dok sam ja bio u neznanju o tome. Nitko mi nikada nije spomenuo ništa slično. Pa ipak, sve je već bilo spremno, čak i to priopćenje.

Puno sam razmišljao o ovom ishitrenom stilu i možda nisam bio previše iznenađen jer je već bilo takvih postupaka. U Kongregaciji za nauk vjere, primjerice, Papa je nešto ranije naglo smijenio neke svećenike. Odustati bez službe i to preko noći. Sjećam se da sam ih branio i čak sam otišao zastupati njihov slučaj u Santa Marti kako bih promijenio Franjino mišljenje, ali nije pomoglo. Ostao je uporan i nije htio čuti razloge. N

Nažalost, ovo modus operandi izazvao je mnogo nelagode u Vatikanu posljednjih godina.

S nekima od onih koji su tim istim uvjetima razriješeni dužnosti, objašnjavao sam da nitko ne može dovoditi u pitanje pontifikat, a trošio sam vrijeme i na razmišljanje o onima koji su izražavali ljutnju i raspirivali redove unutarnje oporbe.

Po mom mišljenju, dobro Crkve mora uvijek prevladati, mora ostati apsolutno načelo. Uvijek moramo težiti obrani jedinstva. U slučaju mog odlaska, saznao sam da je u bazi bilo niz pritužbi na moju strogost u pogledu doktrine, a zatim i zato što sam teolog i još k tomu Nijemac. […]

Izvor: La nuova bussola q. – Audio članak na yt VJERNI BOBU

( LifeSiteNews ) – Kardinal Gerhard Müller u nekim od svojih dosad najsnažnijih komentara o smjeru Katoličke crkve pod papom Franjom, opisujući sinodalni proces kao “neprijateljsko preuzimanje” Crkve koje prijeti “krajem” katoličanstva.

U eksplozivnom intervjuu održanom u četvrtak u EWTN-ovoj emisiji The World Over, bivši poglavar vatikanskog najvišeg doktrinarnog ureda je osudio  heterodoksne ideje koje je izrazilo vodstvo Sinode i u sinodalnim izvješćima te oštro osudio fokus inicijative za “samo-objavom” nasuprot katoličkoj vjeri.

“Ovo je sustav samo-objavljivanja i okupacija Katoličke crkve” i “neprijateljsko preuzimanje Crkve Isusa Krista, koja je stup Otkrivene istine”, rekao je kardinal Müller voditelju EWTN-a Raymondu Arroyu.

“Ovo nema nikakve veze s Isusom Kristom, s Trojedinim Bogom, i oni misle da je doktrina samo kao program političke stranke koja ga može promijeniti prema svojim biračima.”

Sinoda o sinodalnosti , koju je papa Franjo pokrenuo 2021., višegodišnji je proces koji uključuje prikupljanje mišljenja katolika laika – pa čak i nekatolika – u svakoj biskupiji u svijetu prije Biskupske sinode u Rimu sljedećeg listopada. Papa Franjo opisao je cilj Sinode kao stvaranje “drugačije Crkve”, a najviši sinodalni dužnosnici naznačili su da bi to moglo dovesti do promjena u crkvenom nauku i vodstvu .

Generalni referator Sinode, kardinal Jean-Claude Hollerich, izazvao je bijes i optužbe za krivovjerje ranije ove godine tvrdnjom da katoličko učenje o grešnosti homoseksualnih čina “više nije ispravno” i treba “reviziju”.

Nacionalna sinodalna izvješća iz više zapadnih zemalja također su istaknula pozive na doktrinarne promjene, uključujući homoseksualnost i ređenje žena, a službena vatikanska web stranica za Sinodu opetovano je razbjesnila katolike promičući homoseksualne veze i protivničke aktivističke skupine.

Upitan oblikuje li se sinoda o sinodalnosti kao “pokušaj uništenja Crkve”, kardinal Müller je oštro odgovorio:

• “Da, ako bi im to uspjelo, to bi bio kraj Katoličke Crkve.”

Usporedio je stanje sinodalnog procesa s krivovjerjem arijanizma i “marksističkim oblikom stvaranja istine”, inzistirajući da se katolici tome “moraju oduprijeti”.

“To je poput starih krivovjerja arijanstva, kada je Arije prema svojim idejama razmišljao što Bog može, a što Bog ne može”, rekao je kardinal. “Ljudski intelekt želi odlučiti što je istina, a što pogrešno.”

Čelnici Sinode “sanjaju o još jednoj crkvi [koja] nema nikakve veze s katoličkom vjerom” i “apsolutno su protiv” toga, oštro je rekao kardinal Müller.

“Oni žele zloupotrijebiti ovaj proces za pomicanje Katoličke Crkve ne samo u drugom smjeru, nego za uništenje Katoličke Crkve.”

“Nitko ne može napraviti apsolutni pomak i zamijeniti objavljeni nauk Crkve”, naglasio je, “ali oni imaju te čudne ideje”, poput one da je “nauk samo teorija nekog teologa”.

To uopće nije slučaj, naglasio je njemački prelat:

Apostolski je nauk odraz i očitovanje Objave Riječi Božje.

Moramo slušati Riječ Božju, ali u autoritetu Svete Biblije, Apostolske tradicije i Učiteljstva, i svih koncila koji su prije rekli da nije moguće zamijeniti onu Objavu koja je dana jednom i zauvijek u Isusu Kristu – nekom drugim objavom.

Izvor: Eksplozivni intervju – kardinal Muller – Lifesitenews.com – 7.10.2022.

U svjetlu nedavnih i kontroverznih riječi pape Franje podržavajući civilno partnerstvo za istospolne parove, kardinal Gerhard Müller objasnio je u novom današnjem intervjuu u Italiji prirodu papinstva i ograničenja njegovih ovlasti. Inzistirao je na tome da Papa mora služiti Bogu i njegovom učenju, dodajući da postoje trenuci u kojima katolici “moraju kritizirati mnoge ideje i postupke pojedinih Papa”. Takvo propitivanje, međutim, ne dovodi do “propitivanja božanske misije i mandata Pape kao Petrovog nasljednika”, objasnio je Kardinal.

Riječi kardinala mogu biti korisne mnogim katolicima koji se suočavaju sa situacijom da moraju proturječiti vlastitom Papi.

U razgovoru s talijanskim novinama La Verità , o nedavnim papinskim riječima o istospolnim civilnim zajednicama, kardinal Müller istaknuo je kako ta “privatna pastoralna razmišljanja” Pape “nisu locus theologicus” i “nemaju autoritet za katoličkog kršćanina . “

“Vjera proizlazi iz Božje objave, a ne iz manipulativnih formulacija…  ” izjavio je bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere.

Također je inzistirao na tome da je “brak cjeloživotna zajednica između muškarca i žene”, dodajući da je “svako spolno zajedništvo izvan braka objektivno težak grijeh”.

U novom dokumentarnom filmu koji je premijerno prikazan u Italiji 21. listopada, papa Franjo pozvao je na legalizaciju homoseksualnih civilnih zajednica. Govoreći o homoseksualnim civilnim partnerstvima, rekao je, „Ono što moramo stvoriti je zakon o civilnom partnerstvu. Na taj su način zakonski pokriveni. Zauzeo sam se za to.”

Dalje komentirajući ove riječi koje dolazi od pape, kardinal Müller ističe da su papinske granice definirali Vijeće u Firenci, kao i Prvi i Drugi Vatikanski sabor, te da je „autoritet papinskog učiteljskog i upravnog ureda se ne temelji na ograničenoj osobnosti bilo kojeg okupatora Petrovog prijestolja. “

Počevši od Petra, objasnio je prelat, papin se autoritet temelji na “božanskoj misiji”. „Njegov autoritet koji poziva na vjersku poslušnost svih katolika”, nastavio je Müller, „samo je ispovijedanje onoga što mu je otkrio nebeski Otac: naime, da Isus nije samo neka vrsta proroka ili moralnog modela , nego, bolje reći, Sin Božji (Mt 16,16) “, to jest,„ Sin Presvetog Trojstva, Koji nam je objavio svoga Oca (Mt 11,27) i kome – kao Sinu – data je sva sila na nebu i na zemlji. ”

“Apostoli i njihovi nasljednici”, nastavio je kardinal Müller, “poučavaju samo ono što im je dao Isus.”

U tom je smislu vjerska poslušnost ovdje dio „natprirodne vjere, koja je izravno usmjerena na Boga koji to ne čini i ne može zavarati“. Takvo učenje tada isključuje “slijepu poslušnost prema čovjeku, kao što je poznato u totalitarnim sustavima i njihovom kultu ličnosti njihovih vođa”.

Na pitanje La Verita o činjenici da svojom novom izjavom Papa zapravo proturječi tekstu magisterija Kongregacije za nauk vjere 2003. godine u kojem je presuđeno da Crkva ne može priznati civilne zajednice istospolnih parova, Nijemac prelat je objasnio:

Prije svega, Papa mora biti u skladu s Otkrivenjem, jer se to može naći i svjedočiti u Svetom pismu i u apostolskoj predaji. Tada također mora prepoznati sve dogmatske odluke prethodnih vijeća i papa. Ni trenutni Papa ni njegovi prethodnici ne mogu nametnuti vlastita subjektivna uvjerenja (o svjetskoj politici, obrazovanju djece ili umijeću kuhanja) cijeloj Crkvi.

Kardinal Müller jasno je stavio do znanja da se “može i mora kritizirati mnoge ideje i postupci pojedinih papa, a da se ne dovodi u pitanje misija i mandat pape kao nasljednika svetog Petra.”

Iako je Isus postavio svetog Petra prvim papom, ali u isto vrijeme Isus ga je također “žestoko kritizirao”, posebno zbog negiranja Krista tijekom njegove muke.

Stoga su sveti Jeronim, sveti Augustin, kao i sveti Toma, hvalili svetog Pavla zbog njegove hrabrosti, “njegove najžešće kritike Petra”, a istodobno su hvalili svetog Petra zbog “poniznosti, s koji je prihvatio ovu bratsku ispravku «. U to je vrijeme, nastavio je njemački kardinal, „St. Petar je činio neizmjernu službu za jedinstvo Crkve. ”

Müller je predstavio ovu situaciju između svetog Petra i svetog Pavla – gdje se sv. Pavao usprotivio sv. Petru u lice – kao uzor našoj Crkvi i danas: „Uloga primata Rimske crkve uvijek moraju voditi dva apostolska viteza koji su svojom mučeničkom krvlju kupili za Rimsku crkvu primat u zajedništvu s biskupskim mjesnim crkvama.”

Ovdje je kardinal Müller također inzistirao da su u povijesti Crkve postojali trenuci u kojima su pape u prošlosti griješili. “Povijesno se događalo da su čak i pojedini pape bili nesigurni u pogledu pitanja vjere ili čak ozbiljno pogriješili.”

Ovdje nas je njemački kardinal podsjetio na vrlo ograničenu narav dogme o papinskoj nepogrešivosti. Nepogrešivost stupa na snagu tek kad papa govori „ex cathedra “ i cijeloj Crkvi predstavi „otkriveni nauk vjere“. Dakle, papa ne može Crkvi “nametnuti” svoje “subjektivne vrijednosti i ograničene filozofske i teološke teorije”, kao da su “otkrivene od Boga”.

Prelat očito kritizira svaki novi koncept otkrivenja prema kojem bi nova nadahnuća mogla voditi papu da nadiđe ono što je oduvijek učila Katolička crkva.

Ovdje Kardinal odbacuje svaku teoriju prema kojoj postoji trajna objava i da je papa Franjo sada božanski nadahnut u svojim novim idejama.
“Objava je definitivno završila u svojoj konstitutivnoj stvarnosti smrću posljednjeg apostola“, inzistirao je Müller. „Pape i biskupi samo su Kristovi sluge i svjedoci jednom zauvijek Božje objave u Isusu Kristu, a ne primatelji nove objave koja nadilazi Krista ili ga čak svodi na preliminarnu fazu do višeg znanja o Bogu . ”

Bilo koji „pseudo-intelektualni razgovor o promjeni paradigme“ ovdje se jasno ocjenjuje kao „neskrivena hereza koja krivotvori Riječ Božju i koja vino bračne gozbe iz Kane pretvara natrag u vodu“.

U tom smislu ne postoji način da se “apsolutizira crkveno-politička moć Pape i njegove misije”, i, prema tome, kako je izjavio kardinal Müller, “s pravom branimo autentično učenje o papinstvu prema onim katolicima” koji to čine tako.

Life site news