/o. Vitomir – Odaziv na fatimsku poruku, str. 67.- 69. / 

Pakao – ta stravična riječ o kojoj se više mnogi ne usude govoriti ni u misijama. Parola dana nove evangelizacije glasi: Ne strašiti! A zar uvijek šutjeti, ne znači na neki način nijekati? Uostalom, tu je najprije zatajila logika, čemu je uzrok vražja lukavost ako nije osobna nevjera.

Upozoriti na opasnost, na životni promašaj, ne znači plašiti.
Mrtvačka glava s prekriženim kostima na stupovima visokog napona pametne ne plaši nego upozorava. Ako se pri tom strah ne može posve izbjeći, to je zato što strah ima svoju ulogu u individualnom i društvenom životu.
Tko je bolje poznavao psihologiju ljudi nego Isus?
Tko je prema njima bio više obazriv?
Tko ih je više ljubio nego On? Tko je od njega imao više razumijevanja za čovjeka?
A ipak, On je o Paklu govorio. Otvoreno i neuvijeno, koji put i drastično. “Ako ti je ruka na propast, odreži je, ako oko iskopaj ga! Bolje ti je otići u život kljast i ćorav, nego s obje ruke i oba oka u Pakao, u oganj neugasivi!”.

Evanđelje, ta blaga vijest, knjiga života i nade, blistavih obećanja i najutješnijih uvjeravanja, pomalo otkriva crni bezdan užasa, stravičnu stvarnost vječne propasti. Krist je Pakao zasvjedočio tako snažno i uvjerljivo kao i Nebo. I nije se bojao o tome govoriti niti je ljude plašio. Tumačio je, uvjeravao, zaklinjao i upozoravao, ljubeći nas tako, da nam ne skriva istinu.
Da je uvijek bilo pretjeranih propovjednika, nitko ne niječe.
No, sigurno su opasniji pretjerani šutljivci. Šutnja pomalo vodi nevjerovanju, ako se iz njega nije i rodila.

Izučavajući Fatimu čovjeku se nameće pitanje: Nije li Majka Božja predvidjela ovo tragično stanje? Zato je djeci omogućila viziju Pakla, ne toliko radi njih, koliko radi onih koji će tu istinu prešućivati, ako ne i nijekati. I nije li time presjekla sva naša pedagoška mudrovanja? Nije li se ustručavala, i to djeci, pokazati užas jedne stravične istine. Kako god nas zbunjivala vječnost Pakla, nesumnjiva je istina – njegovo postojanje!

Majka Božja u Fatimi tu istinu ukrepljuje i s njome ozbiljno uznemiruje našu pozornost. Evanđelje će s nekim svojim tvrdnjama uvijek izazivati zgražanje ovoga svijeta. No, nikakvo zgražanje i prešućivanje ne može dokinuti istinu koja je izašla iz Božjih usta.

Uz pakao je vezana istina o postojanju vraga. Druga strahota koju pokušavamo kamuflirati! Kad je Pavao VI. o tome prvi put glasno progovorio, najveća uzbuna nastala je među onima koji sebe nazivaju vjernicima. Jedan učeni talijanski dominikanac napisao je poslije toga da je to Papino privatno mišljenje koje nitko nije dužan prihvatiti. Odgovorio mu je novinar Indro Montanelli, koji se priznaje nevjernikom i to ovako: ! Ostalo je na nama nevjernicima da još nekako vjerujemo u vraga!”. Jesu li Isusova iskušenja u pustinji priča? Njegovi izgoni vragova – djetinjarije? Koga to zove Zlim, poglavicom ovoga svijeta? Ubojicom i lašcem od iskona? Zavodnikom? Ako sve to treba izbaciti iz Evanđelja, radi kojih razloga treba prihvatiti ostale njegove istine?

Već spomenuti Indro Montanelli dobacio je američkom književniku Dos Passosu prigodom razgovora u Veneciji: “Kad bih bio Bog svakoga tko niječe opstanak đavla poslao bih u Pakao da se s njim upozna!”

Da je tome doista tako govori nam sv. Faustina u svom Dnevniku.

“Ja, s. Faustina, bila sam po Božjoj naredbi u ponorima Pakla da izvijestim duše i da posvjedočim da Pakao postoji. Sada ne mogu o tome govoriti, jer po Božjoj naredbi moram to pismeno objaviti. Đavoli su pokazali prema meni silnu mržnju, ali na Božju zapovijed morali su me slušati. To što sam zabilježila je samo sjena svega što sam vidjela. Jedino što sam mogla primijetiti da je tamo većina duša koja nije vjerovala u Pakao. Kad sam se osvijestila, nisam se mogla od straha oporaviti, jer duše tamo strašno trpe. Stoga žarko molim za obraćenje grešnika. Bez prekida zazivam na njih Božje milosrđe.”

(Kompletan opis njezinog viđenja Pakla je i u knjižici Mali put br. 4 str. op. ur)

Odraz [svjetla koje je iz nje zračilo] kao da je prodirao na tlo i mi ugledasmo ognjeno more, a u taj oganj bili su uronjeni vragovi i duše. Izgledale su kao prozirna, crna ili smeđa, žeravica, ugljen u ljudskom obliku. Plivali su u žeravici, a u vis su ih dizali plamenovi koji su iz njih izvirali zajedno s oblacima dima, slični plamenoj baklji. Padali su na sve strane, kao varnice u požaru, bez težine i ravnoteže, dok su se čuli zastrašujući krikovi i bolni uzdasi puni očaja što su tjerali strah u kosti. Vragovi su se razlikovali od ljudi po stravičnim i odvratnim likovima, u obliku jezivih i nepoznatih životinja koje su, međutim, bile prozirne i izgledale poput žeravice crnog ugljena.«

Uplašenoj djeci u Fatimi Gospa je odgovorila: »Vidjeli ste pakao kamo odlaze duše jadnih grešnika. Kako bi ih spasio, Bog želi u svijetu ustanoviti pobožnost mome Prečistom Srcu.«

Majka Božja tražila je da se poslije svake desetice krunice doda posebna molitva:

»O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenog ognje i dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najveća potreba tvoga milosrđa.«

Značajan je razgovor Lucije i Gospe za vrijeme prvoga ukazanja u Fatimi, 13. svibnja 1917. U njemu se govori o temeljnim eshatološkim iskazima: »nebo« i »čistilište«. Na Lucijino pitanje odakle dolazi, Gospa je odgovorila: »Dolazim iz neba« (i Gospa podigne ruku pokazujući prema nebu).

Na Lucijina pitanja hoće li ona, Jacinta i Franjo također »doći u nebo«, Gospa je odgovorila potvrdno, za razliku od Marije das Neves za koju je Gospa rekla da će »ostati u čistilištu do kraja svijeta«.

Opravdano je postaviti pitanje zašto Majka Božja pokazuje djeci pakao, đavle i izgubljene duše. Zacijelo ne kako bi preplašila djecu, nego da upozori svijet i Crkvu da osim Kraljevstva Božjega postoji i Kraljevstvo đavlovo.

Isus je govorio i o jednom i o drugom Kraljevstvu. Sažimajući fatimsku poruku, kardinal Ratzinger zaključuje kako je iz toga mjesta upućen »ozbiljan signal koji se suprotstavlja vladajućoj nepromišljenosti, poziv na ozbiljnost života i povijesti, na opasnosti koje prijete čovječanstvu. I kad sam Isus razmišlja o ovome, ne boji se reći: ’Ako se ne obratite, svi ćete propasti’ (Lk 13,3). Obraćenje — Fatima to naglašava — potreba je kršćanskoga života. To bi vjernici trebali znati na temelju cijeloga Pisma.«

pdf – izvor

Salvador Dali se smatra jedan od najvećih umjetnika 20.-og stoljeća. Obratio se zbog jedne narudžbe. Naime, Plava vojska Gospe Fatimske naručila je od njega sliku viđenja pakla, prema onom što su prenijeli vidioci Lucija, Franjo i Jacinta za vrijeme Gospina ukazanja.

Ideja je došla od protestanta koji se obratio na katoličku vjeru i ušao u sjemenište, nakon što je pročitao što je sestra Lucija napisala o paklu u svojim spisima. On je naime smatrao da će umjetnik Dali svojom slikom učinkovitije doprijeti do srca mladih negoli šte će to učiniti nedjeljne propovijedi ili priče o svecima. Ta narudžba je promijenila njegov život.

Dalí je više od godinu dana proučavao Lucijin opis vizije pakla i u svojoj podsvijesti nastojao pronaći sliku, ali nije mu išlo. Predloženo mu je da nadahnuće potraži u Fatimi. Dio Dalíjeva problema bio je taj što nije znao naslikati Blaženu Djevicu Mariju. Kad bi trebao naslikati ženu uvijek mu je model bila njegova supruga.

Dalí je konačno tijekom svoga putovanja uspio upoznati sestru Luciju. Kratko se zadržao s njom u razgovoru kroz rešetke. Dalí je poslije komentirao kako je poseban bio osjećaj „udisati zrak što ga udiše buduća svetica“, nešto slično boravku u raju. Konačno je dobio inspiraciju da naslika viziju pakla.

Prije odlaska iz Fatime, Dalí je zamolio za ispovijed od kanonika Galambe. Galamba je kasnije Haffertu rekao da je to bila „najdirljivija, najiskrenija i najdublja ispovijed“ koju je čuo u svom dugom svećeničkom stažu.

Nitko ne zna što je sestra Lucija rekla Dalíju za vrijeme njegova kratkog posjeta, ali ona je imala talent da kaže upravo ono što pojedini čovjek treba čuti da se vrati Bogu, čak i ako se radilo o okorjelom komunistu. Sigurno mu je pomogla da upozna ljubav Božju i ljubav Majke Božje, i da shvati da je njezino Bezgrešno Srce utočište grešnika.

Kada je sestra Lucija 1997. konačno vidjela njegovu sliku vizije, pozorno ju je promotrila, a zatim svome prevoditelju rekla: „Pakao je duhovno, a ne fizičko mjesto. Nemoguće ga je naslikati. Ova je slika je najbliže što čovjek može u tom smislu prikazati.“

Izvor: www.bluearmy.com

Ne mislite da sam došao ukinuti
Zakon ili Proroke.
Nisam došao ukinuti nego ispuniti.   17

Zaista, kažem vam, dok neba i zemlje bude,
ne, ni jedno slovce,
ni jedan potezić iz Zakona
neće proći, dok se sve ne zbude.   18

Tko dakle ukine i jednu
pa i najmanju zapovijed od tih
i tako nauči ljude,
u Kraljevstvu nebeskom
bit će najmanji od svih.  19

A tko ih bude vršio
i druge učio, da znaju,
taj će biti velik u Kraljevstvu nebeskom,
u raju.          19
 
Ne bude li pravednost u vas
veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja,
ne nećete ući u kraljevstvo nebesko! 20           ,
-kaže Isus, Spas.

 
“Čuli ste da je rečeno starima:
Ne ubij! “ Tko ubije
bit će podvrgnut sudskim zakonima.  21

A ja vam kažem:
-I tu novost zbori Isus, Put:
svaki koji se srdi na brata svoga
bit će sudu podvrgnut.

A tko bratu rekne: “Glupane!”
bit će podvrgnut Vijeću!
(Govori Isus narodu svomu)
A tko reče “Luđače!”
bit će podvrgnut ognju paklenomu”. 22
 
Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik
pa se ondje sjetiš
da protiv tebe nešto ima brat tvoj 23
ostavi dar ondje pred žrtvenikom,
idi i najprije se izmiri s bratom,
a onda dođi i prinesi dar svoj.” 24

Nagodi se brzo s protivnikom
dok si još s njim na putu,
da te protivnik sucu ne preda
a sudac tamničaru,
pa da te ne bace u tamnicu. 25
Zaista, kažem ti, nećeš izići odande
dok ne isplatiš
i posljednju kovanicu “ 26

 
Čuli ste da je rečeno:
Ne čini preljuba! 27
(Takav Zakon je bio)
A ja vam kažem:
Tko god s požudom pogleda ženu,
već je s njome preljub u srcu učinio. 28

Ako te desno oko sablažnjava,
iskopaj ga i baci od sebe,
(Koliko prezire grijeh do znanja je dao!)
Ta bolje ti je da ti propadne jedan od udova,
nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. 29

Ako te desnica tvoja sablažnjava
odsijeci je i baci od sebe
(da Zakon Božji ne krši).
Ta bolje ti je da ti propadne jedan od udova
nego da ti cijelo tijelo u paklu završi. 30

Rečeno je također:
Tko svoju ženu otpušta
neka joj otpusnicu da. 31

Al u Zakon nov On ih sada vodi:
Tko god svoju ženu otpušta
– osim zbog bludništva –
Na preljub je navodi. 32

I tko se god otpuštenom oženi,
preljub čini!” – Isus dodaje
I to je Riječ Božja,
koja traje.  33

Ne zaklinji se krivo!

– čuli ste još da je rečeno starima:

nego izvrši Gospodinu zakletvu
ako tko zakletvu kakvu ima. 33
A ja vam kažem:
(I to je odraz Božje volje!)
Ne kunite se nikako!
Ni nebom, jer je Božje prijestolje. 34

Ni zemljom
jer je podnožje za noge njegove
Ni Jeruzalemom,
jer je grad Kralja velikoga!
(Riječi su za njih nove) 35

Ni svojom se glavom ne zaklinji
(Isus Govori kao Onaj
tko je Zakonu na čelu)
jer ni jednu vlas ne možeš
učiniti crnu ili bijelu. 36

Vaša riječ neka bude:
Da, da – ne, ne!
(Riječ je Isusa, Boga)
Što je više od toga,
dolazi od Zloga.” 37

Čuli ste da je rečeno:
Oko za oko, zub za zub! 38
A ja vam kažem:
Zlomu se ne opirite
Naprotiv, pljusne li te tko
po desnom obrazu,
i drugi mu okrenite. 39

Onomu tko bi se htio
s tobom parničiti
da bi dobio
tvoju haljinu donju
prepusti mu i gornju. 40

Ako te tko prisiljava čime
da ideš jednu milju
ti dvije pođi s njime. 41

Tko od tebe što zaište podaj mu!
I ne okreni se od onoga
tko se tvome nada zajmu.  42

Čuli ste da je rečeno:
“Ljubi svoga bližnjega,
a neprijatelja mrzite.” 43
A ja vam kažem:
Ljubite neprijatelje,
i za one koji vas progone – molite. 44

Da budete sinovi Oca
koji je na nebesima,
jer on daje da sunce njegovo izlazi
nad zlima i dobrima
i da kiša pada pravednicima
i nepravednicima. 45

Kakva li vam plaća
ako volite samo one koji vole vas?
Zar to isto ne čine i carinici? 46
– pita Isus, Spas.

 
I kaza im još
Sin Onog sa Visine:     
Ako pozdravljate samo braću,
što osobito činite?
Zar to isto i pogani ne čine?  47

Budite dakle savršeni!
Isus poziva –
kao što je savršen
Otac vas nebeski 48
– Riječ je Božja, živa.

(Prema Mt 5,17-48)

…
Zakon Božji jednom davno je dan
petnaest stoljeća prije Krista,
Na Sinaju, Božjom rukom napisan.

Mojsije je tad Zakon Izraelu dao,
U ime Onog koji Jest
među njima je stao.

I svaki dobar židov Zakon je poštivao
Dobro su znali da je po Zakonu tom
Bog  među njima prebivao.

A sad ko Mojsije novi, Isus tu stade
I kao onaj koji ima Vlast
Nove Riječi Zakona im dade.

A ja vam kažem! – Riječ Njegova zvoni.
Al tko je taj što nastupa s tom vlašću?
Tko li je taj? S pravom pitaju se oni.

On je Onaj koji Jest. Prije Abrahama.
Tako im je rekao jednom zgodom,
Želeć da znaju da tu imaju  Boga sama.

On je Onaj koji novi narod tvori:
Crkvu. Zajednicu onih što ih šalje
da djelom i riječju o Njemu zbori.

On je Alfa I Omega, početak i kraj,
i nitko poslije njega ne može doći
i po svojoj volji mijenjat Zakon taj.

Tko bi od ljudi mogao reći, a da ne laže:
“Mijenja se zakon o rastavi i preljubu…,
Čuli ste da je rečeno, a ja vam kažem…”

Tko bi to mogao, a ne biti protiv Krista?
Kakav vladar na zemlji ima tu moć?
Zar nauka Crkve nije o tom uvijek ista?

Jedino Onaj za kog Isus nije Bog.
Jedino onaj tko sebi uzima za pravo
da kroji novi zakon, slušajući Zlog.

I pastiri se u učenju počinju razdvajati:
jedni se drže stalnog nauka Crkve
a drugi žele uz modernost stajati.

I zbunjenost vlada, ne baš mala,
ko da Crkva nije o dobru i zlu
nikad jasan nauk dala.

Isus je Onaj koji Jest. On Živi.
Uz njegov nauk stajat treba
da nas ne zavedu nauci krivi.

Isusov nauk nije lagan. On to zna.
I mi znamo da sve to nije lako,
al On nam sebe za uzor da.

On nam sebe ko hranu daje
u žrtvi na oltarima svijeta
gdje Kalvarija i danas traje.

On, koji je bio i koji Jest,
Sebe nam daje za pomoć.
Živ je. I to je Radosna vijest.
(……nastavit će se)

Neki su sveci dobili milost vidjeti čistilište

Sveta Faustina opisuje njeno iskustvo u svom dnevniku: “Vidjela sam svog anđela čuvara koji me naredio da ga slijedim. U jednom trenutku sam bila u maglovitom mjestu punom vatre u kojem je bila velika gomila duša koje su patile. Mnogo su molili, ali bez pomoći, za sebe; samo im mi možemo pomoći. Plamenovi koji su njih palili mene uopće nisu doticali. Moj anđeo čuvar nije me ostavio ni na trenutak. Pitao sam te duše što je njihova najveća patnja. Jednom su mi odgovorili da im je najveća muka bila čežnja za Bogom. (…) [čula sam unutarnji glas] koji je rekao: “Moja milost ovo ne želi, ali pravda to zahtijeva” (20).

U svom pisanju o Čistilištu, sveta Katarina iz Genove kaže: “Suočeni s Božjom savršenom svetošću, duše nekih preminulih osoba osjećaju se toliko jadne i nedostojne da mu se približe da se same podvrgavaju nezamislivo velikim i istovremeno pročišćujućim mučenjima. Unatoč tome, sretne su jer znaju da su spašene.

“Sveti otac Pio jednom je rekao jednom svećeniku, don Domenicu Labellarte-u, utemeljitelju četiriju ustanova posvećenog života:

“Sine, cijeli život proveden u najgorim mučenjima je bolji nego jedan dan u čistilištu.”

…

Iz propovijedi biskupa Olmsteda

„Tko god sablazni jednog od malenih bilo da se s mlinskim kamenom oko vrata baci u more“ Ta rečenica iz današnjeg evanđelja“ (30.9.2018.) Isus nam govori koliko on snažno mrzi zlo i koliko suosjeća s malenima koji trpe zbog grijeha drugih. Isusova osuda skandala daje nam bolje vidjeti i situacije seksualnih zlostavljanja. On mrzi grijeh zbog trpljenja koje prouzrokuje drugima, posebno malenima. On također mrzi zlo zbog još veće štete koje grešnik čini sam sebi. Tri puta uzastopno Isus poziva na to da se iskorijeni grijeh u vlastitom životu. „Ako te tvoja ruka sablažnjava odsijeci je. Bolje ti je s jednom rukom ući u raj nego s obje biti bačen u pakao, u neugasivi oganj. Ako te tvoja noga sablažnjava odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u Kraljevstvo Božje nego s obje noge biti bačen u pakao. Ako te tvoje oko sablažnjava iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u Kraljevstvu Božje nego s oba oka biti bačen u pakao.“

Kad je u pitanju grijeh Isus poziva na poduzimanje određenih čina protiv grešnih požuda. Cijena dobivanja slobode od grešnih navika je daleko veća nego što većina nas može i zamisliti. Da budemo jasni, Gospodin Isus ne traži od nas da se sakatimo. On ne zahtijeva da ozljeđujemo bilo koji dio tijela, ali ukazuje nam na to koliko čovjeka može koštati da kaže „ne“ napastima. I koliko napora i koliko žrtve s naše strane je potrebno da se živi krepostan život. Da bi bili Isusovi apostoli moramo biti spremni odreći se bilo kakvog zemaljskog užitka, uzeti svoj križ svakoga dana i slijediti Isusa.

Isus je često govorio o Božjoj ljubavi inzistirajući na tom da nije došao zvati pravednike nego grešnike, ali je također upozoravao svoje sljedbenike na opasnost pakla, koje on opisuje kao plameni oganj gdje će biti plač i škrgut zubi. Govorio je da se treba bojati onoga koji može i tijelo i dušu baciti u pakao. Zato jer imamo slobodan izbor naši slobodni izbori imaju vječne posljedice. Isus je stalno pozivao na obraćenje, govoreći: „Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata koja vode u propast i mnogi koji tuda idu su mnogi. Kako je uzak put koji vodi u život i malo ih je koji njime idu.“

Isus želi da budemo svijesni opasnosti grijeha i to je uistinu razarajuća snaga.

Za trenutak pogledajmo temu sklandala. Pod riječju sklandal mislimo da bilo koju riječ, djelo ili stav koji nekog drugoga uvlače u grijeh. Postoje naravno različiti stupnjevi skandala, naravno. Postoje neki daleko ozbiljniji nego neki drugi. Sklandali su osobito teški kad dolaze od autoriteta, ili zbog slabosti onih koji su skandalizirani. Skandali su teški kad je netko po naravi ili po službi koji su trebali poučavati druge. Zbog tog razloga Isus prekorava farizeje i pismoznance. On ih uspoređuje s vukovima u ovčijem ruhu.

I rekao je Isus i za ovo naše vrijeme: „Napasti i skandali će sigurno doći – ali jao onima po kojima dolaze!“ Veliki skandali koji su prouzrokavali svećenici i biskupi nisu mala stvar. Željeli mi to ili ne mi jesmo čuvari svoje braće. A komu je puno dano od njega će se puno i tražiti. Što mi govorimo i činimo i što propuštamo činiti, a što nam je dužnost može biti kamen spoticanja za druge, a pogotovo za slabe.

Govoreći o opasnostima koje se događaju zbog skandala sveti Pavao piše Korinćanima da zbog njihova grijeha pada u grijeh drugi brat radi kojeg je Krist umro.  Kad na taj način griješiš – sveti Pavao nastavlja – ti griješiš protiv samog Krista. No sveti Pavao se prisjeća svog vlastitog obraćenja kad je mnogo godina ranije išao u Damask Isus ga je zvao govoreći: „Savle, Savle – zašto me progoniš?“

Preko obraćenja svetog Pavla Bog potvrđuje svoju ljubav prema grešnicima. Pokazuje da je njegovo milosrđe moćnije od grijeha. Milosrđe ne ignorira grijeh i skandal jer milosrđe je ukorijenjeno u istinu. Ali u svom milosrđu i pravdi Isus je blizu svakoj osobi, zove svaku osobu po imenu, želi da ispovijede grijehe i bace ih u podnožje križa. Ako je osoba čak i krivac velikih skandala i iskreno traži oproštenje od Gospodina može biti siguran da su Isusove riječi istinite. Više je radosti u nebu zbog jednog obraćena griješnika nego nad 99 onih kojima ne treba obraćenje.

Ulazna molitva na svetoj misi pokazuje nam dobro kako bi se trebali odnositi prema skandalima u Crkvi. Sami moramo biti svjesni da nam treba milosrđe Božje. …

„…Prospi svoju milost na nas i učini da budemo dionici blaga nebeskog. Po Kristu Gospodinu našemu.“

(vidi “Milost…” – prvi dio razm.)

Milost u sakramentima

– Tu je poanta – zašto nam je Isus ostavio sakramente.  Zato nam je ostavio EUHARISTIJU koja nas preobražava u Krista, čini da možemo živjeti po Kristovu. Zato nam je ostavio ISPOVIJED da možemo krenuti otpočetka –  slobodni od grijeha. Zato nam je ostavio sakrament KRIZME da možemo biti jaki u vjeri…

Pitanje je s kakvom vjerom to primamo? I da li to tražimo s vjerom?

Vjerujemo li da moguće Bogu ono što nama nije moguće, da je Njemu moguće postići to da mi živimo ono na što nas on poziva – da budemo sveti, da budemo savršeni kao što je Bog Otac; da je Njemu to moguće i da mu je do toga stalo. Onda, s naše strane, osim želje treba biti i suradnja s Božjom milošću. Bog nam želi dati tu milosti. Preko KRŠTENJA nam daje posvetnu milost, da budemo djeca Božja. Pitanje je želimo li mi s time surađivati, da se ta milost u nama razvija, raste, da nas preobražava… Ili nas je strah ili o tome ne razmišljamo, i s time se ne želimo baviti.

Objava Božje ljubavi

Sveti Pismo je objava BOŽJE LJUBAVI ljudima i ta se ljubav objavljuje u raznim pojmovima. Objavljuje se preko VJERNOSTI. Mi vidimo da čovjek zakaže. Mi vidimo da mi prvi zakažemo puno puta i stalno se ispovijedamo no BOG OSTAJE VJERAN svojim obećanjima. Njemu se ne događa da se umori, da padne i sl. On uvijek ostaje uz nas. To imamo u povijesti Starog zavjeta, židovskog nardoa… Vidimo koliko je puta židovski narod iznevjerio Boga. Međutim Bog je ostao vjeran. Ljubav se tu pokazuje kroz vjernost. Zato je i danas Izraelski narod izabrani Božji narod jer preko Njega Bog očituje svoje planove koje je on iao s njima. On od njih nije odustao. TO je narod – „znak“. TO je znak svima da Bog vodi i upravlja poviješću, da nisu to gospodari naši političari, masoni, moćnici… Bog je jedini Gospodar povijesti. Zato je potrebno da stalno imamo jedan podsjetnik – Izraelski narod je živo svjedočanstv toga. TO je narod koji je 40 godina živio od mane. MILOST Božja se tu manifestirala u materijalnom obliku – Bog im je dao ono što im je bilo potrebno za jesti i to je bio poziv za njih da mogu spremno ući u Obećanu zemlju, da mogu živjeti po Božjem. Tu su prošli jednu školu Providnosti.

Božja ljubav se osim u vjernosti očituje u MILOSRĐU. Ona se pokazuje na razne načine. Vidimo da Bog kažnjava zato jer nam želi dobro, ali i blagoslivlje iznad toga. Dobro koje činimo kao vjernici se umnaža i vraća se neizmjerno puta više od zla kojeg činimo, a to je zbog Božjeg milosrđa. Tako Bog stvara ravnotežu. Mi često činimo više zla nego dobra i onda se Bog pobrinuo da sve ono dobro koje činimo tako uveća da ono zlo bude neutralizirano.

Ljubav Božja se očituje i kao jedno VELIKODUŠNO OBEĆANJE. Kako vidimo još na prvim stranicama Svetog Pisma Bog već tada, kad su ljudi počinili grijeh, otkriva dio svog plana spasenja čovjeka. Kad kaže da će zmija ženi satrti glavu on tu već navješta Gospu i njenu ulogu u povijesti spasenja. I onda vidimo toliko puta kroz povijest spasenja da nam priprema za Dolazak Mesije. Daje nam proročanstva o Mesiji koja su pokazala da je On onaj očekivani Mesija. Tu se ispunilo preko deset poroštava o tome kako će Mesija završiti. Tako i na koncu svog života on ispunja proročanstva. Bog dakle daje obećanja. I to velikodušna obećanja. I tu očituje svoju ljubav.

Božja ljubav se dakle očituje u konkrentim oblicima: u vjernosti, u milosrđu i u velikodušnim obećanjima.

Milost  kao Božja blagonaklonost, besplatna i puna milosrđa

Grčki izraz „haris“ koji se latinski prevodi „gratia“, a hrvatski „milost“ je izraz koji najčešće označava ovu Božju blagonaklonost koja je puna milosrđa, koja je besplatna. Ona nam se očitovala i priopćila u Isusu Kristu. Milost se izlila u svoj punini u Isusu Kristu i u Njemu se otkrila u svoj punini. To je vrhunac povijesti spasenja. Možemo reći da je Isus vrhunac Božje ljubavi, vrhunac objave uopće.

Objava Božja u Kristu ne događa se samo u nekom Njegovu naučavanju nego i preko Isusova života, uključujući onaj skroviti život u Nazaretu, preko Isusova djelovanja, preko Isusovih čudesa… To je sve objava Božje ljubavi. Milost je jedno stanje života, naravnog i nadnaravnog koji se prima od Boga na dar.

Sv. Pavao piše Efežanima „Otac nas je zamilovao u ljubljenome“ Svojom nas je milošću zamilovao u Ljubljenome. To je jedan hrvatski prijevod kojeg možemo shvatiti onoliko koliko nam riječ to dopušta. „Ljubljeni“ je Isus Krist. Mi smo u Isusu Kristu postali ljubljena djeca Božja. Bog nas je zavolio, zamilovao, na taj način daleko veći od onog kako nas je ljubio prije, zato jer se dogodilo nešto novo, jedna preobrazba. Milost je ona koja nas oslobađa od grijeha i daje nam sinovstvo Božje. Kad ljudi ponavljaju neki grijeh, posebno na području spolnosti, onda je jedan od načina kako prestati griješiti na tom planu, kao npr. sam sa sobom, a nema tu puno mudrosti, je s jedne strane izbjegavat grešne prigode (najčešće danas internet), a s druge strane – koristiti milost Božju svaki put kad padneš – idi i ispovijedi se što prije. Bog ne samo da tu oprašta grijeh nego te i jača da ponovo ne upadneš u taj grijeh. To je dvostruha funkcija sakramenta ispovijedi. S jedne strane osobađa od grijeha,jer nam Bog oprašta, a s dug strane nas jača da ponovno u taj grijeh ne padnemo.

Tu se događa da ono što je nama našim silama nemoguće postane moguće preko Boga. Da ono malo što možemo činiti da to malo činimo: da izbjegavamo grijeh i da ako padnem da se što prije ispovijedimo. Često puta prorade i ljudski motivi koji budu od dodatne koristi a to je da u čovjeku proroati oholost i teško mu pada svaki put svećeniku dolaziti ispovijedati grijehe – „Ne želim se sramotit“ i to može biti jedna kočnica da ne griješimo. Zato je dobro imati stalnog ispovijednika i čovjek onda brže raskrsti sam sa sobom. To je dodatni motiv koji također pomaže.

Borba protiv grijeha  (i onih lakih); Milost od nas čini nove ljude

Mi vidimo da slabosti (kao što je oholost) možemo iskoristiti za dobro. Tamo gdje smo slabi, gdje padamo, tamo se trebamo kloniti grešnih prigoda i činiti što je do mene da u grijeh ne upadnem. I onda se polako ostvaruje ono što se čini nemoguće. Samo, stvar je u tome da se mi od toga brzo umorimo. Mi mislimo da ako smo se riješili onih kapitalnih grijeha, smrtnih grijeha, da je to dovoljno, velika je šansa da neću doći u pakao, završit ću u raj ili čistilište i šta ću se ja onda zamarati s tim malim stvarima. U biti, cijeli je život jedno napredovanje. Mi bi trebali cijelo život ići naprijed, biti što bliže Bogu. Što više od toga ostvarimo na ovoj zemlji to će nam lakše biti kasnije. I ako završim u čistilištu nije svejedno hoću li tamo provest 10 godina ili 10000 godina. Tu se ipak osjeti razlika. I Isplati se o tome razmišljat. I čistilište može biti svakakvo. Sinoć je svećenik govorio o tome kako je čovjek svoju ženu koja je bila oduzeta njegovao osam godina. I tih osam godina nama izgleda stvarno ogromno. A u čistilištu 8 milijuna godina… Zašto bi ja bio u čistilištu osam milijuna godina… Tamo znam da ću se sigurno spasiti, da ću doći u raj, ali treba izgurat osam milijuna godina… A zašto sebi dozvoliti takve stvari? Možemo stvarno ići korak po korak i nikada ne stajat nego ići naprijed. I to je ono što nam daje jednu draž života, nove izazove, otkrivati nove horizonte, sve veća zadovoljstva.

Kako vidimo nama u životu i male stvari smetaju. Kad jedna mlada obitelj dobije dijete pa za godinu dana drugo, kad vide koji je to nered u kući i da se to više ne može držat pod kontrolom onda je to sad i pitanje napasti kako se nositi sa tim: hoće li se radovati toj djeci koju imaju pa ćepodnositi nered ili će od jutra do mrak abrinut kako će svaku stvar staviti na svoje mjesto. To je nemoguća misija. Čovjek tada mora to žrtovati i prihvatiti da će biti nereda i da je to sastavni dio života…

Svakako, mi vidimo da su nam male stvari važne, i da polako idemo prema tome da svaka stvar bude na svom mjestu. Ako nam je to važno u kući, ako nam je to važno kod izgleda, kod zdravlja, ako nam smeta i pokvaren zub ili drugi mali defekt… tako bismo isto trebali gledat na svoje duhovne stvari. I jo je jedna smetnja. Kad imate i jedan mali grijeh, malo ogovaranje, tomože biti kao da mjesec dana ne perete zube. Nije to sam mala stvar, ne mogu reći: Lako ćemo! Male stvari ne treba podcjenjivat. I tu nam Bog daje pomoć.  Zato, ako smo se riješili kapitalnih grijeha moramo se riješiti i malih, možemo se boriti da ovladamo svojim apetitom npr. i drugim stvarima u životu.

To je ono da milost mijenja naš život, čini nas novim ljudima. Tu treba samo dopustit Bogu da nas mijenja. I surađivat sa milošću. Milost je zato jedna božanska energija koja osvjetljuje i pokreće moći čovjeka. To je Božja sila koja daje svjetlo da možemo vidjeti životnu stvarnost Božjim očima, koliko toliko, koja nas pokreće i daje nam snagu koja nije od ovoga svijeta.

Milost – u životima svetaca (p. Pio)

I to možemo vidjeti kod svetaca. Oni su činili puno više od onog što čovjek može svojim snagama. Kad bi činili preko svojih sila Bog im je davao da mogu činiti i preko toga, dodatne darove. Otac Pio je tako imao dar bilokacije da je mogao ići po noći dok su se ljudi odmarali i spavali i mislili su da on spava a on bi u bilokaciji otišao u razne krajeve svijeta, tješio one koji su bili u nevolji, pa tako i našeg kardinala Stepinca… Bog čini da se ljudske sile umnažaju. I to je Bog činio u životu p. Pia koji je bio slab. Njega se nije moglo smjestiti ni u kakve ljudske okvire. Za biti svećenik trebalo je 5 godina biti u bogosloviji. A on nije mogao sastaviti tih pet godina.Počeo bi, pa bi prekinuo, pa bi išao kući, pa bi bio bolestan, pa bi nastavio, pa bi opet bio bolestan… Nije se uklapao ni u franjevački red. Dakle, Bog ga je vodio nekim svojim putem, da od njega načini privilegirani instrument Božji preko kojeg je onda činio više nego 100tine ili 1000-e drugih. Računa se da je u životu preko njegove ispovijedaonice prešlooko 5 milijuna ljudi. Ja nisam vodio evidenciju, ali ako svaki dan ispovijedam pola sata, ili 25 minuta, to je 4-5 ljudi, pa x6 dana to je 30, pa x 4 tjedna to je 120, pa x 12 to je 1000 i nešto pa x 20 godina ..mogu doći do 20 000 ljudi ili do 30 000, …  Mnogi svećenici, na žalost, ne ispovijedaju ni pola sata pa se mogu tješit da bar toliko, a kad se usporedim sa padre Piom koji je u ispovjedaonici boravio 8 sati i po 10 sat… Tu se vidi razlika. Nije to samo pitanje količine nego i kvalitete. On je bio Božji čovjek. Svetac koji je vjerovao u Boga istinski i potpuno, davao se i Bog je to umnažao i činio ono što je nemoguće.

Svatko je od nas pozvan da bude svet. Poziv na svetost je sveopći poziv. Jedino je to cilj koji moramo ostvariti. Bez toga ne možemo u raj. U raju se nalaze samo sveci. U čistilištu se nalaze oni koji još nisu sveci. U paklu se nalaze prokletnici. U čistilištu su oni koji još nisu postigli svetost i onoliko vremena koliko treba da bi postali sveci. Pa krenimo od toga da nas Bog zove da budemo sveti, da nam daje potrebna sredstva za to, da od nas očekuje suradnju. Neka nas u tome prati zagovor Majke Božje.

s duhovne obnove, 27.5., 2. dio, voditelj don Josip Mužić

2.dio: Milost – duhovna stvarnost koja je nevidljiva a ipak postoji. Kao i ljubav.

3.dio: Milost Božja i čovjekova suradnja na putu sjedinjenja duše s Bogom

Titule nisu bitne kao što je bitno biti DOBAR SVEĆENIK. Naglasio je don Jozo na početku emisije “Agape” kad ga je fra Mario upitao po čemu bi volio da ga se sjećaju nakon smrti… (…) A što to znači “biti dobar svećnik?” (…) Najlakše bi bilo reći da je dobar svećenik – svet svećenik. No to nije lako. Po čemu ćemo znati je li netko dobar svećenik? Je li netko dobar svećenik vidimo po tom stavlja li Boga na prvo mjesto, je li čovjek molitve, kako slavi euharistiju…  kako pristupa ljudima, traži li tu duše ili veze ili nešto drugo…

• Na pitanje: Kako ste vi postali svećenik? Je li to zaslužan studij u Rimu?

Ne baš. Don Jozo priča kako je u Rimu susreo sa lošim primjerima (i u Rimu se može izgubiti vjera… ) Preokret od tradicionalne vjere dogodio se prigodom dočeka jedne Nove godine, u jednoj garaži gdje je don Jozin poznanik u ponoć zaustavio glazbu i rekao – “a sad molimo krunicu!”… Vidio sam to kao čin hrabrosti…  Kasnije sam išao razgovarati s tim momkom… Vidio sam da taj momak stvarno drži do predbračne čistoće, da se bori, da je protiv pobačaja, da tu nema kompromisa…

• Zapravo, mladi bi i danas slično reagirali samo im treba ponuditi tako nešto – komentira fra Mario…

Da. Mi smo se naučili podilaziti drugima, a vidimo da su nam crkve sve praznije. Zabijamo glavu u pjesak jer ne želimo to vidjeti.

• A crkve su postale prazne jer smo se dodvoravali…

Mi se bojimo ZAHTJEVNOSTI. A moramo biti zahtjevni. Jer ako nismo onda smo kao sol koja je obljutavila.

Bio sam u Rimu u bazilikama, kao što je Lateranska bazilika,  u koje može stati nekoliko tisuća ljudi, običnih dana na misi bude 10… 15 ljudi… Srce ti se para kad to vidiš… jedna atmosfera  groblja…  To je crkva koja nestaje… Naši ljudi ne misle kad odlaze u inozemstvo što će biti s njihovim duhovnim životom… što će biti s njihovom djecom… Postat će pogani…

(…) Možete li se prisjetiti da ste mogli kazati ja zbilja znam komu vjerujem…

o svećeničkom pozivu) kako je to dalje išlo?

Kad sam tako pošteno postavio stvari sa sobom: Ako taj moj poznanik može tako živjeti vjeru  – mogu i ja, ako hoću!  A što to znači? Meni su glavni problem bile žene, djevojke, tj. življenje čistoće. Osobnim silama to ne mogu postići, ali mogu učinit koliko je do mene. Mogu izbjegavati grešne prigode, mogu moliti za tu nakanu, I pustiti Bogu da čini ostalo. I nakon nekog vremena shvatio sam da mi je Bog dao snagu da to mogu. I da ostanem na tom putu.

I eto još sam, Bogu hvala!

• I kako onda svećenik. Gdje se ta priča probudila…?

Najprije sam završio civilni studij iz filozofije, doktorirao, onda sam vidio iz rada s ljudima kao laik, da me to ispunja više nego brak. Imao sam tada jednu ozbiljnu djevojku  i vidio sam da se s njom mogu nać i vidjeti u braku i kao otac obitelji … ali to mi nije do kraja zadovoljilo srce. Raskinuo sam tu vezu i onda se odlučio za svećeništvo. Odlučio sam da to neću nikom govorit dok to ne provjerim u praksi. Upisao sam teologiju u Rimu kao vanjski student. Gledao sam mogu li se nositi sa svojim manama koje vidim sada izbliza… I onda sam vidio da uz molitvu – mogu. …

Kad sam završio teologiju rekao sam biskupu da bih htio biti svećenikl On me poslao u bogosloviju u Španjolsku da završim drugi doktorat iz teologije I ujedno završim bogosloviju. I tako sam se vratio. I zaredio me Ivan Pavao II. To je bilo 1992. Prošle godine sam slavio 25 godina. Tada je bilo ratno vrijeme tako da nisam imao mladu misu. Naš biskup je savjetovao da se tada ne slavi jer smo bili u ratnom vremenu…

• Mogu li reći da dolazite iz malo neobične obitelji. … Nešto o ocu… Što ćete o njemu pamtiti? …

Oca ću pamtit najviše o tome da je živio protiv struje.

Moj dida je bio seljak. I otac je želio živjeti bolje nego njegov otac. Završio je pravni fakultet da se ekonomski osamostali. Njegova ljubav je uvijek bila povijest. Otišao je u prijevremenu mirovinu I posvetio se pisanju. Bez podrške institucija. (I dan danas piše). Vidio sam tako da se čovjek može sam izborit za svoje mjesto pod suncem.  U vrijeme komunizma on je bio drugačiji, a danas u vrijeme demokracije neki nemaju hrabrosti iskoračiti… I reći ja imam izdvojeno mišljenje… taj mentalitet vazalski je ušao duboko u psihu našeg naroda i povezao se s oni strahom koji su nam stotinama godina utjeravali u kosti i teško je iz toga izići. Ljudi su se naučili prodavat i prodaju se na žalost i danas.

• Jeste li nekad razočarani u neke ljude koji će možda javno reći da su vjernici, koji javno beru plodove kršćanstva i demokršćanstva, a onda zataje kad je ključno?

Nisam razočaran nego ogorčen. Otkako sam se vratio u Hrvatsku bojkotiram sve hrvatske medije jer smatram da su to okupatorski mediji, u smislu da ne žele dobro svom narodu i da uništavaju taj narod psihološki. I da bi očuvao svoju psihičku ravnotežu postim od dnevnika,  od emisija na hrvatskom radiju. .. Dakle gledam samo portale i ako mi dođe novina što mi se sviđa prolistam, ali ne želim potrošit ni centa za novine i podržavat neprijatelje Hrvatske.

• Vidjeli smo i sada kako su mediji u Zagrebu ne samo pristrano nego nastrano, naruče ankete s ljudima koji su zbunjeni, namjerno su se izbjegavali intelektualci, profesori kako bi se sve prikazalo kao gomila zatucanih “klerofašista” i sl. Je li to bolesno?

Da, zato sam i koristio tešku riječ: OKUPACIJA! Mi smo za vrijeme komunizma znali da smo pod tuđinskim jarmom, pod bezbožnim komunističkim ideologijama, a mi danas dopuštamo da nas mantaju, vuku za nos, u ime “ hrvatstva”, “demokršćanstva”, i sl. To su sve floskule i prazne priče. Iza toga nema nikakva sadržaja ni pokrića nego su to uglavnom prodani ljudi, prodane duše…

• Požeški biskup Škovčević je rekao da je možda nedostatak evangelizacije doveo do toga da mi danas moramo biti protiv nekih stvari. Kako danas prenijeti poruku kad se zazire od svega što je Isusov nauk?

Najprije bih podsjetio da je i za vrijeme komunizma, nadbiskup Franić, rekao da moramo ljubit ateiste, a borit se protiv ateizma. To vrijedi i danas. Ali moramo osuđivat izdaju i borit se protiv izdaje. To je ono što uništava naš narod. Međutim što se tiče onog što je rekao biskup Škvorčević – nije pitanje evangelizacije prema takvim ljudima, nego je urgentije pitanje –  kako sačuvati one zdrave snage koje imamo u Crkvi. Tko se bavi njima? Zašto bi se mi bavili onima koji su svojevoljno izašli i sustavno rade protiv Crkve. Mi moramo molit za njihovo obraćenje. Ali ako se ne pozabavimo zdravim ljudima onda ćemo izgubit i to. I neće nas bit više. Trebamo onu zdravu jezgru čuvat i posvetiti se tim ljudima kojima je stalo do vjere, kojima je vjera na srcu, …

• Hoćete reći da je promašaj onaj pastoral – ovo je stado svakako naše, a onda se nekim čudnim naukom pokušati dodvoravati svjetini…

Izdaja nije samo od vrha. Izdaja je i od baze. Pa ako gledamo i naše obitelji. Smanjimo se broj djece 3, 4 puta. Ne radi se o manje plodnosti nego prije, nego ljudi ne žele imati djecu. Znači, koriste kontracepciju i žive u grijehu. Čine pobačaje. Čine ubojstva. I tko to govori na našim misama? I tko to govori od naših svećenika? Ljudi se uljuljaju u svoj grijeh. I nadodaju druge grijehe. (Jedan primjer: Djevojka je morala izići van iz svoje sobe jer su joj roditelji tako rekli – a to je postala soba za njihova ina koji se vratio iz Irske sa djevojkom da bi oni tu mogli spavati skupa. Nekad je takvo nešto u katoličkim obiteljima bilo nezamislivo.) Danas naše obitelji rade kompromise koji su stvarno nepojmljivi. I  tko na tom radi? Tko o tom govori?

• Čini se kad svećenik govori javno da ne mogu na pričest oni koji žive nevjenčano da kažu: Koji je ovo… neki zadrt?!

Mene su jednom  napali u Međugorju kad sam rekao da i u braku postoji krivo korištenje seksualnosti. Dakle, ako nema teških i ozbiljnih razloga, kako kaže ‘Humanae vitae’, roditelji ne mogu izbjegavati začeće. Inače su u grijehu, imaju KONTRACEPTIVNI MENTALITET i čine grijeh. Onda mi je jedna osoba nakon mise pristupila i rekla da kako se ja mogu mješati u postelju, u odnose između muža I žene. To je nauk Crkve. I ako o tome ne govorimo, a većina našeg naroda u tome griješi – onda mi činimo GRIJEH PROPUSTA. I zato ćemo mi odgovarati pred Bogom.

• Zašto nemamo jasniji, nedvosmislen govor. Isus je uvijek govorio jasno, govorio u prispodobama, da nitko ne bi bio u zabludi, a danas kad se iznosi nauk katoličke Crkve nekako je to sve u rukavicama, uvijeno, pusti zarezi, ograde, ispričavanja…

Tu bi se mogli služit onom sintagmom pape Benedikta XVI koji je rekao da vlada “diktatura relativizma.” Ta diktatura relativizma ne vlada samo preko političkih struktura i ekonomskih, nego i preko razmišljanja običnog naroda. Mi smo svećenici izdanak toga naroda. I svećenici, da bi bili u dobru sa svojim stadom, da se ne bi kačili s ljudima puštaju stvari i ne govore o nekim stvarima koje je neugodno čut.

Zahvaljujem Bogu što nisam nikad bio župnik. Pitam se koliko bi po savjesti  mogao vjenčati ili krizmati one koji za to pitaju…  Jer ako 90%  naših krizmanika nakon krizme ne dolazi više na misu znači nisu spremni za krizmu. Ja bi ih barem 80%  njih trebao reći: Nisi spreman, ne mogu te pripustiti za krizmu! A mi pustimo da se nikome ne zamjerimo.

• Ne ulaze u kršćansku zrelost, nego izlaze iz Crkve.

Tako je. A zašto bih ja bio pogrebnik duša? Zašto biti sudionik toga?

Zašto bih vjenčavao ljude gdje vidim da nema nikakvog uporišta da će taj brak uspjeti i gdje oni nisu dozvolili da naprave ozbiljnu pripravu…

• Ali oni kažu: mi se volimo!

Meni je jedna moja rodica koja živi u Njemačkoj tražila da je vjenčam. Rekao sam: U redu. Dopusti da upoznam  momka.   Dođi na duhovni seminar, dođi na hodočašće u Međugorje ili negdje drugdje, dođi na razgovor sa mnom tri četiri puta i onda možemo pričati o vjenčanju.

Ona je rekla: Nemam ja vremena za to, naći ću ja drugog svećenika koji će me vjenčati bez da me išta pita. A nisam joj bio na vjenčanju. A šta ću…?

• Hoćete reći: Moramo imati principe.

Tako je.  I držati do onoga što nam je Bog povjerio.

• Problem je što će takvi reći: A ja ću već naći nekog svećenika…?

Pa nek nađe. Ali ja nisam sudionik u tome.

Ako mi imamo ljudi koji će se postavit principijelno mislim da se odatle može krenut. Ti pojedinci mogu mijenjat kvalitetu.

• Kako danas postupati prema onima koji žive kao da su u braku, konzumiraju spolni život, a onda dođu na vjenčanje u Crkvi – na što to sliči? Što s tima koji žive zajedno prije braka, godinu, dvije, (ili jedan dan, nije važno… )…

Ajmo se vratit korak natrag. Ako oni žive tako zajedno da li oni dolaze na pričesti? Jesmo li to provjerili? I u tom slučaju – mi smo ih dužni vratiti. Kako što smo dužni uskratiti pričest političarima koji podržavaju zakone koji su protiv života. Dok javno ne opozovu svoj pristanak i ne pokaju ne možemo im davati pričest.

• A zašto ih se ne vrati? Oni dođu pred mene, pred biskupa, kardinala… a trebalo bi ih vratit…?

Trebalo bi ih vratit. Tako je. Tu je evanđelje jasno. To obavezuje svakoga, i biskupa i kardinala i papu.

• I tu se zloupotrebljava ona rečenica: “Tko sam ja da sudim?” A pod tim se misli – Činite što hoćete!

Kad bi se mi odrekli suda, onda bi se sveli na razinu životinja. Poživinčili… Ako Bog traži dag a ljubimo svim svojim snagama I izričito spominje razum. Znači mi svoj razum moramo koristiti. Moramo znati šta je dobro, šta je loše. Nećemo suditi čovjeka, ali ćemo suditi grijeh. Grijeh se mora javno prozvat i sudit, bez ikakvog dvoumljenja.

• Malo ćemo pričati o jednoj vašoj knjizi koja nosi zanimljiv naslov: “Rat protiv čovjeka”. Što ste htjeli s tom knjigom… Rat protiv kojeg čovjeka?

Krenuo sam od toga da pokušam opisat patnju djece u našem vremenu. Njihova patnja je najbolji pokazatelj kakvo je zdravstveno stanje našeg vremena. Ušlo je u mentalitet, u način razmišljanja da mi živimo u najboljem mogućem vremenu. Ako živimo u vremenu tehnološki naprednijem mislimo da živimo najbolji mogući život i onda automatski NE razmišljamo KRITIČKI o onom što se događa.

Ozakonjenjem pobačaja dobiva se zbroj od oko 53 milijuna pobačaja službeno godišnje (po svijetu), ne računajući one koji se događaju ilegalno, preko spirale koja također djeluje abortivno i sl.

Broj je daleko veći. Ako računamo to vrijeme od ozakonjenja, onda je to 2-3 milijarde ljudi koje smo ubili (!) I nitko ne osjeća grižnju savjesti. Nitko se ne kaje. A gdje smo mi to. Mi imamo okrvavljene ruke. To je krv koja stoji na tim osobama, a neki nisu ni svjesni da su počinili ubojstvo.  Mi ih pripuštamo pričesti, sakramentima…  I čudimo se zašto ljudi otpadaju od vjere.  Pa otpadaju od vjere – zato što je njihov praktični život potpuno bezbožan. Oni ne računaju na Boga, računaju samo na svoje snage.  Jasno da se onda sve više udaljavaju…

• Očito takvo čovječanstvo ne može naprijed kad je nogama na krvi nevinih.

I sam sam se zaprepastio kad sam vidio te brojke i što se danas sve radi sa djecom…  Mi, dakle, živimo u najmračnije vrijeme u ljudskoj povijesti. Nikad se nisu prinosile tolike žrtve djece kao danas. Nikad tolike patnje.  A koje se sve eksperimente radi na embrijima, koji nisu pobačeni, nego su ih pustili, nisu ih registrirali, pustili su  ih na životu pa eksperimentiraju na njima (kako mogu živjet bez jednog plućnog krila, kako mogu ovo, kako ono…), I nikomu ne odgovaraju za to. Kinezi su došli do toga da tkivo embrija pomlađuje organizam i onda od embrija rade tablete, organiziraju prodaju embrija, da ljudi mogu od ‘toga’ pripravljati juhe…

I druge stvari da bi se oni pomladili. To nema usporedbe s onim što su radili asteci i sl. Ovo je daleko teže i sofisticiranije nego što je to bilo ikad u ljudskoj povijesti.

Srednji vijek nije nikakav mračni vijek. To je floskula koju su nam nametnuli. Srednji vijek je najsvjetliji vijek koji smo ikad imali u našoj povijesti.

• Ali stalno neki prigovaraju: Neće nas Crkva vraćat u srednji vijek. Ja sam isto mišljenja: “Dao Bog da smo u srednjem vijeku!”

Oni nas stalno žele držat u nekom kompleksu manje vrijednosti. I kao Hrvate i kao katolike. A Mi smo budale zašto to dopuštamo. Zašto ne vratimo svoju samosvijest i svoj ponos? Od toga trebamo krenut.

• Narod je zbilja ispranoga mozga… Servira nam se lažna informacija… gosti koji pitaju ciljano, zna se što se želi… Ljudi s vremenom tome počnu vjerovati. Neće vjerovat vama ni meni, nego će reći: “Vidio na televiziji… “ To je ono što vrijeđa razum.

To vrijeđa razum, ali mislim da istina prije ili kasnije iziđe na vidjelo i ona odnosi pobjedu. I mi moramo ostati uz istinu bez obzira što som svedeni na katakombe. U medijskom planu, a i u političkom planu.

• I znati pretrpjeti za nju…

I znati pretrpjeti …  i znati ostati u zapećku da se za tebe ne zna.

• Evo već nam najavljuju da bi novi zakon o pobačaju trebao doći u javnost i stalno se šapuće da će čak biti “konzultirana” i Crkva. Je li to normalno da u zemlji gdje se većina izjašnjava da podržava nauk Katoličke Crkve… da se ona samo konzultira…  dakle, “konzultirat ćemo hoćemo li nekoga ubit!” Smiješno.

Ako krenemo od onoga da je papa Ivan Pavao II govorio o grešnim strukturama, ne moramo o grešnim strukturama razmišljati samo internacionalno, međunarodno… nego možemo razmišljat i u našim okvirima nacionalnim. Mi imamo grešne strukture ako podržavaju takve zakone. I kako se tu boriti? Moramo biti svjesni da tu NEMA KOMPROMISA.  Moramo držat svoje i imat na umu da mi nismo većina. Mi smo većina na papiru. Dakle, mi smo manjina. Progonjena manjina. Onih koji žele živjet kao katolici ima možda 5%,… 6% u Hrvatskoj… I to je, po meni, prava dijagnoza.

• Što biste vi da vam dođu predstavnici vlasti razgovarati o pobačaju…

Nemam šta razgovarati. (f MK: Ja kažem – dvije rečenice su dovoljne… I gotovo)… Tako je… To je kao da mi neki sotonist dođe razgovarati o nekom ekumenizmu. Koji ekumenizam ja mogu imat sa sotonističkom crkvom? Nikakav. Tu nema razgovora.

• O pitanju Istambulske konvencije, o predstavnicima vlasti i Crkve… Fra Mario Knezović: Po mom mišljenju predstavnici Crkve njih nisu  trebali uopće ni primat (predstavnike vlasti) … jer se službena izjava biskupske konferencije ne želi slušati…

Mislim da je službena Crkva odradila svoje sa svojom službenom izjavom. A onda medijska borba – mislim da spade više na laike. Jer oni su osposobljeni, znaju kako će se s tim nosit, kako će se borit. Mi svećenici, na žalost, nismo dorasli tome. Naše je prvo da se bavimo onim duhovnim, a ako ovdje nismo osposobljeni da to – prepustimo laicima.

• Događa se da se ta dobronamjernost biskupa zlorabi, kao što se dogodilo u slučaju nadbiskupa Puljića, a on je rekao da nema zaokreta, on je protiv Istambulske konvencije u paketu, jer nosi sa sobom rodnu ideologiju…

Sjećam se kad sam 1991 bio u Španjolskoj, pa su me zvali na Španjolsku televiziju da govorim o ratu ovdje, onda mi je moj duhovnik tada savjetovao: “Provjeri, informiraj se – tko te zove?! Ako vidiš da će on biti objektivan i dobronamjeran onda ajde, ako ne – onda ćeš napraviti više štete nego koristi.” Doći u neku emisiju kao što je bila “Latinica” to unaprijed znači da se stavljaš u gubitnički položaj. Nemoj ići u takvu emisiju.

• O pojmu “eugenika” o kojoj ima riječi u knjizi “Rat protiv čovjeka”…

Ne događaju se slučajno patnje djece, pobačaji i sl. Ona je došla na za glas posebno za vrijeme nacizma…  Sve one koji su defektni ,bolesni, retardirani, … “njih treba eliminirat”. Pravit jednu selekciju i stvarat pravit jednu bolju rasu. Tako i smanjenje siromašnog siromaštva jer se smatra da oni nisu uspjeli, da u manje sposobni i da njih zato treba eliminirat. A onda povlaštenu kastu, elitu, njih treba podržavat da se između sebe razmnožavaju tako da se između njih profilira neka nova rasa.

• To je dakle po vama jedan novi rasizam koji se lijepo u rukavicama obavlja… Zašto se o tome ne čuje u javnosti? … Želi se dakle izbrisati sa lica zemlje oni koji su ne produktivni, koji su invalidi… a sve u ime ljudskih prava.

Mi moramo krenut od istine. Ako priznamo sebi da smo manjina, ako priznamo sebi da smo medijski OKUPIRANI onda mi možemo ispravno postavljat stvari. Ako ne, uvijek ćemo živit u iluziji: ja ću tu nešto učinit ako se malo dodvorim ovome ili onome. Nema tu dogovora. To je izgubljena bitka od početka.

• I što možemo učiniti da dođe svijet do ljudi koliko se važno boriti za nerođenu djecu, za bolesnu djecu, za djecu koja imaju poteškoće u razvoju, …

Mi se u biti boreći za njih borimo i za sebe. Jer svi ćemo mi doći situaciju da ćemo najvjerojatnije bit bolesni, da ćemo umirat i pitanje je što će onda s nama činit? Oće li nas smatrat da smo u kategoriji onih koji idu pod eutanaziju. Ako dopustimo da se uništi ova naravna podloga mi nemamo šanse da opstanemo kao vjernici.

Mi vidimo slučaj da se jedan Nathanson koji se izborio , koji je napravio onaj film “Nijemi  krik”. On je bio jedan od onih nekoliko borili I izborili za legalizaciju pobačaja u Americi, a onda se obratio kad je vidio istinu u tom filmu kojeg je snimao i onda je postao ‘pro-life’ pobornik za život. Ali onda sudjelujući u prosvjedima u manifestacijama za život došao do vjere i postao vjernik.  Tu imamo slučaj da od pravog činjenja dolazimo do pravog vjerovanja.

A mi imamo situaciju da su većina naših vjernika teoretski vjernici,  ali u praksi žive kao pogani. I onda se događa da se i ta praksa malo pomalo mijenja.  Pomalo se odriču jedne po jedne vjerske istine i postaju gori pogani nego drugi…

• Ali moramo reći da je tu Crkva malo pokleknula… znamo da je bio pritisak da se Nijemi krik ne prikazuje , mediji su rekli da je to gnusno, grozno vidjeti kako se kliještima, škarama, kidaju dijelovi tijela nerođenog djeteta i vrlo rijetko je sad vidjeti “Nijemi krik” I na tečajevima za brak.

Pa činjenica je da nam tu fali solidarnosti. Jedna vjeroučiteljica u našoj nadbiskupiji bila je prozvana što je prikazala srednjoškolcima “Nijemi krik” . Nju su mediji razapeli. Svi drugi vjeroučitelji, svećenici, laici, ostavili su je na cjedilu i ona je psihički oboljela i povukla se sa posla. Mi takve stvari ne smijemo dopustiti, a na žalost dopuštamo. Gdje je ta naša solidarnost? Možemo se učit od židova. Oni imaju razne međunarodne organizacije. Ako netko nešto progovori loše o židovima oni će intervenirat i tražit će da se to ispravi. Borit će se za čast i dobro ime svoga naroda. A mi nemamo ni kao katolici dovoljno solidarnosti da zaštitimo jedni druge.

• Nema solidarnosti ali ni i aktivizma. Koliki šapuću, možda I večeras, trebalo bi ovo ili ono… a kad im kažeš iziđi barem na ulicu, iziđi na ulicu, ponesi sa sobom krunicu, nema ih nigdje zbog nekog interesa i kompromisa…

Zato mislim da je veliki znak buđenja to što smo počeli izlaziti na ulice, kao vjernici I kao domoljubi. Zao jer to razbija one mentalne okove koje imamo . Ljudi dolaze k sebi I vide da mogu dati svoj doprinos i da se stvari mijenjaju. I promijenit će se.

• Izlaziti na ulice pa makar nas polijevali… kao u Zagrebu kad su polijevali s prozora procesiju. I za vlast je sve satira kad se napada Crkvu, a kad se bilo što progovori protiv ljevičarskih udruga e to je nasilje…

Ja sam bio na oba ova prosvjeda protiv Frljićeve predstave koja je bila bogohulna I tako nešto bogohulno se nikad nije izvelo u Splitu. Meni nije posebno stalo do kazališta, ali nikad neću prijeći taj prag dok se tu ne da neka molitva zadovoljšitine i egzorcizam da se u to kazalište može ući…

• “Malo je takvih stavova” – govori fra M.K. A onda pita don Jozu je li zakinut u javnosti zbog svojih izravnih stavova gdje govori kako Isus hoće, a ne kako odgovara svijetu? Primjećuje da ga možda zato i ne zovu baš u emisije…  i pita je li možda zakinut u nekom napretku zbog iznošenja pravog nauka Crkve?

Don Jozo odgovara da vjerojatno jest, ali ne misli graditi karijeru, niti crkvenu niti kakvu drugu, te da se na to spremio. Djeluje kao dijecezanski svećenik, i kao takav spremio se da djeluje sam, slobodno, a ne u zajednici koja će ga uvjetovati, tražiti određene kompromise…

• Što je to masonstvo i tko su to masoni?

Najkraće rečeno, to je tajna organizacija koja je nespojiva sa pripadnošću Katoličkoj Crkvi. Onaj tko uđe u masoneriju automatski sam sebe izopćuje iz Katoličke Crkve. Dva su razloga.

Jedan je kad se stupa u masonstvo daje se prisega poslušnosti. Imaju 33 stupnja I malo njih dođe do vrha. To je rezervirano za vrlo mali broj ljudi. Ti u biti daješ prisegu poslušnosti a ne znaš koga slušaš. Koju on konačno ima viziju te organizacije. Već to je nešto što pokazuje da je to nespojivo sa pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Drugo , tu se prolazi kroz razne obrede inicijacije. Mnogi to definiraju kao okultnu infekciju. Kao što vidimo u reikiju da čovjek ima posljedice kad radi inicijaciju, slično tako riskira da mu se to dogodi I u masoneriji. U biti tu potpišemo bjanko mjenicu da se raspolaže s nama I prodajemo dušu đavlu.

• Ali zašto je to tako das u se oni predstavili kao nekakvi humanitarci, ljudi koji brinu o ekonomskom prosperitetu društva, … Ima li toga u nas u Hrvatskoj, Bosni I hercegovini razvijeno… tih masonskih loža

Ima i one se šire. i koliko ja znam (nisam se puno bavio time) pokirli su sve veće gradove, I rekao bih da tu uglavnom ulaze karijeristi, slabići, oni kji se svojim slilama ne mogu izboriti za jedan pošten život pa traže na taj način da tako preko toga dođu kraćim putem do uspjeha, i oni koji su zadrti anti-kršćani. Oni tu ulaze iz ideoloških razloga jer tu vide način kako će se boriti protiv Crkve.

• Dakle članstvo u masonstvu je apsolutno nespojivo sa pripadnošću katoličkoj Crkvi.

Tako je. Apsolutno nespojivo. Tu nema nikakvih dilema. Crkva se tu više puta očitovala. I onaj tko tu uđe sam sebe izopćuje iz Crkve.

• Ali, na žalost ima nekih osoba iz javnog života, koliko je moguće znati iz nekih popisa, I ljudi koji su “aktivni u svojoj župi”, ali su I članovi masonske lože. Kako to nazvati…licemjerstvo?

To je licemjerstvo. I masonu, po definiciji, odgovara da sjedi na dvije stolice. Njemu je masonstvo prvo, ispred kršćanstva. On sije konfuziju i smutnju među narodom. A koliko je do nas je da pokušamo razjasnit i staviti stvari na svoje mjesto.

• Je su li oni toliko moćni u svijetu, ili se njima predaje recimo tako mitska snaga i veličina?… koliko je moguće o tome govoriti…

Pa sigurno, ako oni okupljaju Zapadnu elitu, I jedan dio elite iz drugih krajeva svijeta, i sigurno imaju moć, ali u konačnici mi znamo da moć ima jedino Bog, I sve drugo su ograničene moći koje ljudske organizacije mogu imati. Prema tome nemamo se tu šta bojat. To je onaj poziv Ivana Pavla II “Ne bojte se!” Imamo u Starom zavjetu primjer svetog Ilije koji je pokazao da može biti sam protiv svih i ako je na Božjoj strani a se Bog može s njim poslužit da porazi svoje neprijatelje. Da preokrene povijest.

• Jednom smo u emisji Agape dobili na radiu upit, nakon što je umro Handžeković, njegova osmrtnica je bila potpuno masonska, I onda su me neki pitali – hoće li se on spasiti jer kod njega je bio svećenik. Čudno mi je da je tu bio svećenik, a onda je opet pokopan po nekom masonskom obredu.

Kad se Emil Zola, poznati bezbožnik obratio, onda je on javno istupio iz masonerije, javno objavio svoje obraćenje, I pokajao se. Prema tome, ovo je, po meni potpuno lažna vijest koja je izišla na internetu da je Handžeković postao kršćanin. Kad je saznao za svoju bolest, dvije godine prije svoje smrti, (kad je rekao da ništa ne vrijedi nego slijediiti Krista! – to je bio medijski spin… – primjećuje fMK) … da je to bila istina (a neki su I naši svećenici na to nasjeli) onda bi on u te dvije godine koje su mu bile preostale dao izjavu u kojoj se distancira, pere ruke od masonstva, da kaže da je s tim prekinuo I da je postao kršćanin. TO se nije dogodilo I sudeći prema onom čime mi raspolažemo, on je umro kao mason. Ako je umro kao mason ne znamo je li se u zadnju sekundu pokajao, …

• Naravno, mi možemo moliti da se sve duše spase…

Ne mogu se sve duše spasit, mi možemo molit, ali Bog je ostavio slobodu, I mi znamo po objavama svetaca, I po Isusu Kristu – da pakao postoji I da pakao nije prazan. U paklu, na žalost ima duša.

• Je li malo čudno, što je jedan vjeroučitelj rekao da će se možda prije od njega ateist spasit?

Pa možda on sebe stvarno drži lošim vjernikom ako tako izjavljuje, ne znam, što je pod tim mislio…

• A to je ona teorija Ipak će se Bog za sve nas pobrinuti, Božje milosrđe je veliko, nekako ćemo se spasiti… Meni se čini da to nije spojivo sa pravom vjerom… da je to neka populistička priča.

Tako je – mi smo zaboravili govoriti o posljednjem sudu, o posljednjim stvarima, mi smo zaboravili govoriti o paklu.. To je sastavni dio naše vjere. I ako mi to odbacimo Boga kao Suca onda odbacujemo Boga pravednosti, I onda ostaje samo Bog – ljubavi. Ali to je onda Bog koji onda više nama u sebi nikakve logike…

• Ovaj svijet ne želi slušati govor o grijehu. Evo smo baš nedavno imali susret pastoralni u našoj biskupiji, predavači su bili divni a onda je naš biskup rekao: Divna su vaša predavanja o mladima, ali ni od koga nisam ni jednom čuo “grijeh” da postoji…

Evo mene je u Italiju zvala jedna obitelj da dođem njihovim mladima govoriti, ima njih više obitelji koje bi se skupile skupa, da im govorim o predbračnoj čistoći. A to je ono što mi ovdje ne govorimo uopće. Koliko mi o tome govorimo? Bogu hvala ima danas mladi koji dolaze do toga I žive … (fMK:.. I muče se, pa ako nekad i padnu muče se…) I Bogu hvala da ih ima. Ali mi moramo glasno govorit o tome. Predbračni odnosi su grijeh. I to smrtni grijeh. I ako taka vide na pričest čini svetogrđe. To je nedopušteno. I riskira spasenje svoje duše.

• Mnogi svoje naukovanje žele začiniti krivim interpretacijama papa Franje. Jedni kažu papa je rekao ovako, papa je rekao onako, ali teško se dolazi do izvornog papina govora… Uglavnom se izvan iz konteksta.

Mislim da se ne trebamo bavit s tim što mediji kažu nego čitajmo službeno učiteljstvo crkve, enciklike, čitajmo Katekizam i Sveto Pismo. Sveti Pismo i Katekizam je ono po čemu se trebamo ravnat. Ako čak i papa odstupi od toga onda je papa u krivu.

Ako papa ili biskup odstupa od onog što je zapisano u Svetom Pismu onda je on pogriješio. Nije pogriješilo Sveto Pismo. Ono što nama nedostaje jest da se naši vjernici obrazuju na izvorima, na temeljima – na svetom Pismu i katekizmu.

• F MK prepričava jednu sms poruku: Šta vi imate pričat o Crkvi kad je Crkva izdala i okrenula se za Istambulsku konvenciju? Hvala našem slušatelju, ali on je slušao samo one medije koji su zlorabili izjavu biskupa Puljića…

Da je Crkva i šutjela cijelo ovo vrijeme to ne znači da mi moramo stajat skrštenih ruku cijelo ovo vrijeme. Mi vjernici imamo zdrav razum. I oni koji nisu svećenici vide da je to nešto nakaradno i protuprirodno i dužni smo ustat protiv toga. Ne moramo čekat da nam biskupi kažu: To je loše! Uključi svoj razum I bori se za to da se izboriš za istinu.

• Podijeli na twittteru, iziđi na ulicu, pričaj na kavi o tome…

Ne trebamo uvijek imati neke dadilje, pokrovitelje, tutore… to nema smisla., ljudi Božji!

• To je taj mentalitet gdje smo fascinirani vođama. …

To je jedna kriva klerikalizacija. Mi smo svećenici dužni da dajemo ispravno učenje iz vjere I morala. Na svim ostalim područjima moraju prednjačit I borit se vjernici laici. Mi imamo dobre primjere tu danas. Imamo Marijanu Petir, iz naroda.hr Željku Markić,… imamo takvih ljudi koji pokazuju da se mogu borit…. Mi imamo prave lidere samo ih treba slijedit. A maknimo ove koji ne zavređuju ime katoličko.

… siju kukolj usred žita…

• Malo ćemo o pojmu Antikrist. Što to znači? Je li to onaj koji je izravno protivan Kristu? Je li to neki lažni bog? Znamo da o tome govori Sveto Pismo da se čuvamo Antikrista…

Sveto Pismo govori o antikristima, pisano malim slovom, u množini, i o Antikristu, pisano velikim slovom. Svako razdoblje ima svoje antikriste. U našim okvirima mi možemo antikriste prepoznati u političarima koji promiču bezbožne zakone, to su mali antikristi. Možemo ih prepoznati u zločincima kao što je bio Tito, Hitler, Staljin I sl. Enver Hodža… To su isto mali antikristi. Međutim veliki Antikrist, pisano velikim slovom, to je osoba koja dolazi na koncu povijesti, djelovat će koliko I Isus javno, tri i pol  godine, I jednostavno će biti na čelu cijeloga svijeta. Bit će vladar cijeloga svijeta. I on će tada organizirati globalni progon Crkve. Bog će dopustit takvu jednu stvar da se Crkva pročisti, i sad pitanje je – tko će opstat. Ali takva će osoba doć. Njemu će sotona dat posebne ovlasti, posebnu snagu, on će se pojavit kao filantrop, humanist, da zavede što više ljudi, ali u biti on će biti onaj koji će organizirati najveći progon Crkve.

• Je li to novi svjetski poredak o kojem se govori, New age.

Novi svjetski poredak je politička priprema za pojavu Antikrista. New age je religijska priprava gdje će se silom ili milom objediniti sve religije, I na njihovo čelo će se postaviti Antikrist. Mi imamo procese koji rade na tome da priprave put Antikristu. Ali imamo I druge procese, sad npr. u Rusiji, svaka tri dana se sagradi jedna nova crkva… Oni kažu da nisu imali tako velik preporod kršćanstva od vremena Konstantina do danas. U zadnjih 15 godina sagrađeno je 28 000 crkava.

• O diplomatima u Europi…

Mislim da jedan Putin, Orban ili jedna Poljska sad pokazuju da imamo sada pojave sasvim drugačije… sa kršćanskim pogledom… koji pokazuju da je moguće postavit se drugačije u današnjim odnosima. Taj proces globalizacije nije jedna sveopća sve-vlada nego ima još puno prostora da se tomu možemo othrvat i da možemo živjet drugačije…

• Neki bi rekli pa grubo je reći nekome koji izdaje kršćanska načela i donosi nekršćanske zakone da je “antikrist”. Rekli bi da smo grubi.  Tvrd je to govor…

Jednom sam čuo od jednog našeg fratra ovdje u Međugorju kako mu se jedan bivši udbaš pohvalio kako i on sad izdaje sobe. A on mu kaže: Odavno ti izdaješ… (samo nešto drugo) Mi znamo da čovjek pogazi svoje dostojanstvo kad se proda za Judine škude, kad postane izdajica i izrod. Ako je izdao svoj narod izdao je I Boga. I obrnuto.  Ako je izdao Boga izdat će I svo narod. Tu čovjek gazi sam sebe I nanosi štetu drugima. Nikom to ne bi želio. Jer čovjek onda ne živi pravim životom.

• Ima li nade? Možemo li mi iznjedriti aktivne kršćane. U društvu, u prosvjeti, u znanosti, da to što kažu da su vjernici da to pokušaju primijeniti u stvarnom konkretnom životu. …

Mi takve ljude imamo, ali moramo stat kod njih kad su pribijeni na stup srama, kad su ugroženi, moramo biti uz njih, …

(…) ako jednom Thompsonu zabranjuju koncert u Hrvatskoj, mi moramo ustat jer se tu radi o našim pravima. Ne radi se tu samo o pravima jednog pjevača. Ako on pjeva domoljubne I bogoljubne pjesme znači da mi na taj način štitimo svoje slobode.

• …cajke se puštaju, a Thompson ne u domovinu za koju smo ginuli… … I sad kad mi o tome pričamo onda smo mi neki “nacionalisti”…

Tu se postavlja pitanje, osim cajki koje su jedan ne-kulturološki fenomen,… Mislim da je to manje zlo od smeća koje uvozimo sa Zapada. Gdje se propagira sotonizam kroz heavy metal i druge … TO nanosi puno veće zlo, nego ovaj jedan primitivizam, preko cajki.

• Negdje ste spomenuli da želite pisati o nekom čudu. O kakvom čudu? Spominjali ste Vodice. Možete li našim slušateljima reći što se to čudesno dogodilo pa da mi kažemo  – evo čuda su I danas moguća.

Slučajno sam došao do informacije o tom čudu koje se događalo na brežuljku tri km od Vodica, na Okitu. Tamo je u 17. om st. sagrađena crkva Gospe od Karmela i zabilježeno je da su ljudi tada išli na Badnjak i po najvećoj zimi hodočastili bi na to brdo da se na taj način pripreme za prvu Božićnu misu tada nije bilo Polnoćke u Vidicama nego su imali misu u 4 sata ujutro na Božić. I dogodilo se 1880. Da je točno u ponoć, na Badnjak stablo klena propupalo, procvjetalo i prolistalo. I to samo jedna grana – ona koja je bila prema crkvi.

Ljudi su to uočili i to je trajalo 80 godina. To je ono što se Bog poslužio prirodom da navjeti rođenje svoga sina. Tu možemo gledat razne simbolike. Tri grane mogu biti i simbol Trojstva… do toga da je to baš Gospina crkva… Da se to događa baš u to vrijeme. To se događalo svake tri godine. Ljudi su dolazili… Kad su komunisti došli na vlast htjeli su se s tim obračunat. 1950 su zabili četiri jaka klina u drvo da se drvo osuši, ali se nije osušilo, a onda su dogodine organizirali da se drvo sasiječe. Došli su mještani komunisti kako bi to napravili. Sjekira im se čudesno odbila od drveta i oni su pobjegli u strahu i više se nisu htjeli laćat toga posla. Oni su onda našli jednoga došljaka koji nije iz Vodica i on je došao i sasjekao klen, iškupao korjeni  onda njega više nije ostalo ništa.

To je, po meni, jedan znak kojeg smo imali. Gledao sam paralele u svijetu i pronašao sam paralele na više mjesta. Čudo Gospina ukazanja u Guadalupi povezano je sa čudom ruža španjolskih koje su nikle u Mexicu koje je stavio u svoj plašt, a kad je razgrnuo svoj plašt pred biskupom ispod je bila Gospina slika.

U Italiji postoji mjesto BRA gdje se napravilo Svetište Gospe od cvijeća. Tu se jedna trudnica kraj Gospine kapelice došla  pomolit; Pokušali su je silovat dva plaćenika koji su bili tu u blizini, ona se obratila Gospi za pomoć I Gospa joj se tada ukazala. Ovi su otišli, ona se vratila kući ispričala to I onda su mještani otišli vidjeti to mjesto gdje je imala ukazanje Gospe. Pronašli su da je tada, usred zime, čudesno procvjetalo stablo divlje šljive. Od tada na taj dan događa se to isto čudo. Messori je pisao o tome i neki drugi… Čak kad sam grančica tog stabla ucijepi na drugo stablo (kardinal Schuster u  Milanu je to učinio) cvjeta u isto vrijeme kad I na tom mjestu ukazanja.

Bog nam daje te znakove i dostupni sun am i danas. Pitanje je koliko mi znamo čitati te znakove vremena i korititi ih za svoje dobro.

• S jedne strane imamo inflaciju čuda, a s druge strane zaziranje – kao da čuda više nisu moguća

Imamo ovu jednu racionalističku predrasudu, da mi kao da se bojimo govoriti o čudima. A Isus je činio čuda, ozdravljao ljude, umnažao kruh, istjerivao đavle… I ako mi to prešućujemo mi onda upadamo u protestantsku zamku da onda Isusova čuda reinterpretiramo pa se kaže das u “to samo slike” da je Isus ozdravio, da je učinio čuda, “a nisu bila čuda.”

I to je u biti način na koji se povlačimo danas od cjelovitosti svoje vjere. … odrekli smo se poklada vjere.

• O knjizi: Ilija – gromovnik, prorok posljednjih vremena

Prva stvar koja me ponukala na pisanje te knjige je pokazati jedinstvo starog i novog zavjeta… Mi nemamo dva Boga nego jednog. Nemamo Boga ljubavi i Boga pravde. Isti je bog u starom zavjetu i isti u novom zavjetu. Tu nemamo dileme. Ilija gromovnik je kontinuitet. Ilija i Henok su jedini koji nisu umrli, po svetom Pismu.  Oni su bili uzeti k Bogu. ….

Mističari kao sv. Hildegarda i sv. Katarina Emmerick kažu da oni nisu u Nebu, s Bogom,  nego su oni u zemaljskom raju koji je nepristupačan ljudima, koji još postoji, da oni tu žive ‘konzervirani’ u onom stanju u kojem su bili , gdje za njih ne postoji vrijeme, propadanje tijela I sl., I tu čekaju Posljednja vremena, Kad dođe Antikrist onda će oni dobiti zadatak da oni tri i pol godine budu ovjde na zemlji, propovijedaju evanđelje, da čine čuda, i da im nitko ne može ništa… O njima govori knjiga Otkrivenja kad govori o ona ‘dva svjedoka’ koja će Bog poslat u Poljednja vremena.

Tu vidimo da se Bog koristi jednik Ilijom (koji je I zaštitnik u Bosni I Hercegovini), da pokaže kontinuitet Povijesti spasenja, da je to isti Bog, ista povijest, i da je tu isti odgovor…

Kao što je Ilija bio odgovor za vrijeme bezboštva, kad je bio kolektivni otpad od vjere, Bog je odabrao njega da ih vrati tako će se dogodit u Posljednja vremena, I to je naš zadatak da svatko od nas osobno bori i da zna ako je na Božjoj strani da se nema čega bojat.

….

PITANJA SLUŠATELJA…

Slušatelj fratar: Kad mladi imaju predbračne odnose ne mogu na pričest, to je jasno, ali … kao pomoć nama svećenicima – Kako svećenici mogu dati odriješenje takvim osobama koje će i dalje imati predbračne odnose, i na žalost t se radi…

Ako se netko ne odluči izić iz tog grijeha predbračnih odnosa on ne može dobiti odriješenje.

Primjer jedne xy djevojke koja živi u prebdbračnim odnosima i došla je na ispovijed jer se željela za Uskrs pričestit. Rekao sam joj ako ste spremni odvojit se od njega do braka, onda može dobit odriješenje ako ne onda joj ne mogu dati odriješenje. Ona je rekla: Nisam spremna. Ja sam joj rekao: Onda razmislite I kad budete spremni vratite se…

…

Pitanje jednog slušatelja:
Zašto je papa dozvolio pričest parovima koji su se razveli pa ponovno civilno vjenčali pod izlikom “Tko sam ja da sudim” Je li to svetogrđe?

Nije mi poznato da je papa to dozvolio. Ali, jasno kad bi se takvo nešto dogodilo to bi bilo – svetogrđe. To ne može ni papa dozvolit.

…

Kako se roditelji mogu postaviti (prema sakramentima npr.) kad ima svećenika koji se različito postavljaju… po svom nahođenju a ne po pravom nauku Crkve…

Činite istinu u ljubavi – to je evanđeosko pravilo. Mi se nikad ne možemo odreć istine, ali u toj borbi za istinu mi moramo jubiti onoga tko je u grijehu. Kod svećenika koji se krivo postavljaju ili donose krivi nauk – mi moramo znati koristiti zdrav razum I to znati prepoznat. I takvih se svećenika klonit.

…

(nakon pohvala  d JM zbog jasnih i čvrstih stavova… a i voditelju emisije -)

f MK: Očito ljudi vole slušati ono što nam je svećenicima zapravo dužnost govoriti…

Događa se da ne govorimo ono što bi trebali nego stalno nešto muljamo jedni drugima, a to onda ničemu ne vodi…

…

Intervju možete prelistati i ovdje

Izvor: Radio emsija “Agape”, petak, 6.4.2016.

Ove stvari nazivamo ‘posljednje stvari’: smrt, sud, raj, pakao, čistilište, Isusov drugi dolazak. Kao što je smrt nakon ovog života općenito tako postojanje vječne kazne postaje jasno tek u posljednjoj knjizi Starog zavjeta. Prorok Danijel ima viđenje o onima koji spavaju u smrti: “Neki će živjeti zauvijek. Drugi če biti u vječnom užasu u nemilosti”. Dan 12,2. U Juditinoj pjesmi neprijateljima ljudi Božjih prijeti vječna kazna. Jud 16,17: “ Jao narodima koji ustanu na narod moj! Bog Svevladar kaznit će ih na dan Suda…”

Dolaskom Kristovim, objavljeno je postojanje pakla i njegova vječnost je savršeno jasna.  “

Krist doslovno iscrpljuje riječnik ljudskog jezika da ne ostavlja nikakve sumnje u ikakvom iskrenom vjerniku. Isus je upozorio grešnike na stvarnost pakla. Naziva ga Gehena, “gdje crv ne umire i vatra se ne gasi”, šest redaka u Markovu evanđelju 9,43-48

Krist navješta da će Bog temeljito očistiti svoje gumno i da će sakupiti svoju pšenicu u ambar, a pljeva će biti “spaljena ognjem neugasivim”. Pakao je, kako nam Krist govori, mjesto tame. To je užarena peć gdje će biti “plač i škrgut zubi”, ali najopsežnije i konačno predviđanje pakla je u Spasiteljevu predviđanju konačne presude. Napravljena je, kao što znamo, uoči Njegove muke i predviđa Njegov Drugi dolazak posljednjeg dana kako bi sudio svim narodima ljudske povijesti. On će odvojiti ovce od koza. Taj je način govora značio naglašavanje Isusove sudačke moći. On će odlučiti tko će stajati gdje na Posljednjem sudu. Onda, kao Kralj svemira, najprije pozvati one koji su spašeni da preuzmu kraljevstvo “pripremljeno za vas od početka svijeta” u kojem će pravednici ući u nebesku slavu jer su prakticirali ljubav prema durgima. Zatim, okrenut će se onima s lijeva “Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni koji je pripremljen za đavla i anđele njegove. Jer bijah gladan i ne dadoste mi jesti, bijah žedan i ne dadoste mi piti, bio sam stranac i niste me primili, gol i ne odjenuste me, u zatvoru i ne pohodiste me.”

Što to znači hraniti gladne, pojiti žedne itd. Za sada ćemo obratiti pažnju na one nad kojima je izrečena kazna od strane Krista Kralja kojima je još rekao: “Što niste učinili jednom od moje najmanje braće niste ni meni učinili”. Ne bi bilo duhovne obnove ako ne bismo govorili o ljubavi. Sinteza se nalazi u 25 poglavlju Matejeva evanđelja, točnije u retku 46. Dvaput takle, govoreći o sudbini obojih, izgubljenih I spašenih, on će utvrditi: “ovi će ići u vječnu propast, a pravedni u vječni život“, govori Spasitelj.

Najvažniji dio ovog proroštva, usudio bih se reći je najteži dio naše vjere, jest o vječnosti pakla, svjesno trajanje boli. Bolje bi nam bilo da smo sigurni da vjerujemo u vječnost pakla. Riječ koji upotrebljava nadahnuti pisac “vječna” analizirat ću nekih pet minuta, jer nema jednostvanog pridjeva u Božjoj odbavi kji bi bio važniji o odvog. Kako znamo? Jesmo li sigurni da je pakao vječan? Mi znamo. Mi smo sigurni. Evo nekih dokaza. Prvo: svi drevni rukopisi Biblije se slažu da je Krist koristio istu riječ za vječnost i u opisu raja i u opisu pakla. U originalnom grčkom jeziku “vječna kazna” ista riječ. Budući da nikad nije bilo nikakve sumnje o vječnosti pakla, Krist izjednačava kaznu grešnih ljudi sa kaznom đavla i anđela njegovih. Budući da je trajanje pakla beskrajno za đavle je sigurno da će također trpjeti beskrajno trpljenje izgubljenih muškaraca i žena.

Štoviše grčka riječ “aionion” je stalno upotrebljavana u Bibliji da označi trajanje. Npr. za Boga se kaže da je “aionios” što znači – vječan, kad je Abraham zazvao Boga imenom: “Gospodin, Bog, vječni”. Ako je Bog nazvan vječnim i to istom riječju kojom se označuje vječnost pakla, možemo li iz toga donijeti zaključak o trajanju pakla?

Božja vječnost je beskrajno trajanje, pa također vječna mora biti i kazna ljudi. Izaija navješta pjesmu pobjede koja će se pjevati u zemlji Judinoj da se odmori u Gospodinu zauvijek, jer je Gospodin vječna stijena. ista riječ. Neću vam reći koliko sam vremena proveo pregledavajući drevne grčke leksikone i kad sam gledao grčke klasične pisce, ista stvar. “Aionios” se odnosi na “vječno” za Boga, sa Božji duh. Drugim riječima, pod Božjim nadahnućem sveti pisci izabiru jednu riječ u najbogatijem riječniku ljudske povijesti, grčkom. Kad su imali riječ za to, to je bila riječ za to. Imali su riječ za vječno. To se odnosilo na vječnost Božju i na Božje atribute, i ista riječ pod nadahnućem Duha Svetoga je upotrijebljena da označi trajanje kazne. Ona je vječna.

Znamo da sveti Ivan potvrđuje da je Sin Božji došao i dao nam da prepoznamo onog koji je Jedan pravi, i mi smo u Jednom koji je Pravi jer mi smo u Njegovi Sinu, Isusu Kristu. On je pravi Bog i Vječni život.

Istu riječ koju upotrebljava Ivan upotrebljavaju i ostali evanđelisti, a i sv. Pavao. Drugim riječima, nesumnjivo, nedvojbeno, određeni pridjev je, pod Božjim nadahnućem, izabran da označi trajanje i pakla kao – vječnog. Nekad bi po dva sata proučavao jedna pridjev, ali mislio sam da to vrijedi. Da budemo sigurni…

Izvor: Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.

Ljudi koji zanemaruju Pakao jer ga vide kao mjesto koje je Crkva “izmislila” kako bi uplašila ljude i spriječila ih da djeluju na određeni način, moraju poslušati poruku Gospe Fatimske, rekao je kardinal Francis Arinze iz Nigerije.

„Majka Božja pokazala je trima pastirima da pakao postoji i da nije prazan”, dodao je.

“Postoje ljudi koji ne žele da govorimo o paklu. Ali pakao nije nešto što je izmišljeno u Vatikanu“, rekao je kardinal u ekskluzivnom intervjuu za LifeSiteNews.

Prije nekoliko dana obilježena je 100. obljetnica Gospinih ukazanja trima malenim pastirima u Fatimi. Tijekom šest ukazanja, jednom mjesečno sve do listopada 1917., Gospa je uputila djecu kako spasiti duše iz pakla kroz molitvu i žrtvu, osobito molitvu krunicu. Kardinal Arinze, koji je prefekt emeritus Kongregacije za bogoslužje i sakramentalnu stegu, rekao je da crkveno priznanje Gospinih ukazanja u Fatimi ukazuje na važnost poruka koje je Majka Božja dala djeci. Od posebne je važnosti Gospina poruka o postojanju pakla.

Kardinal je citirao sestru Luciju, jednu od vidjelica, koja je u dokumentu koji je 2000. godine objavila Kongregacija za nauk vjere, opisala viziju pakla koju je Gospa prikazala vidiocima.

Djevica nam je pokazala golemo vatreno more, za koje se činilo da je pod zemljom. Vragovi i duše, uronjeni u taj oganj, izgledali su kao crno ili tamno ugljevlje, ali prozirno i u ljudskim oblicima. Sve je to plivalo u tom ognjenom moru, nošenom valovima plamena koji je izbijao iz njih samih, zajedno s oblacima dima. Padali su na sve strane poput iskri u velikom požaru, rastreseno, kao bez težine, uz zastrašujuće krikove i uzdahe, pune očaja. Tresli smo se od užasa i straha.

Vragovi su se razlikovali po svojim stravičnim i odvratnim oblicima, neviđenog izgleda zastrašujućih i nepoznatih životinja, a prozirni i crni.

To je viđenje trajalo samo jedan trenutak. Sigurno bismo bili umrli od straha i užasa, da nam naša Nebeska Majka nije bila obećala (u prvom viđenju) da će nas odvesti u Nebo.

Strelovito smo podigli oči prema našoj Gospođi koja nam reče dobrostivo, ali tužna: ‘Vidjeli ste pakao kamo odlaze duše jadnih grešnika. Da ih spasi, Bog želi ustanoviti u svijetu pobožnosti prema mom Bezgrješnom Srcu.’

Kardinal Arinze je rekao da ljudi koje poriču postojanje Pakla, kako bi mogli živjeti kako ih je volja, liče na studente koji zavaravaju sami sebe i uvjeravaju se da ne moraju učiti jer nema završnog ispita. “Ako ne želite učiti, obećavam vam da ćete pasti na ispitu. Nema smisla govoriti da neće biti ispita. Bit će ga. Ljudi neće riješiti problem pakla time što će reći da su to priče za plašenje male djece ili da ih to šokira“, rekao je.

Kardinal je istaknuo da je sam Isus Krist u Evanđeljima potvrđuje stvarnost pakla kao “mjesto plača i škrguta zubi”.

“Sam Isus Krist to kaže. On govori o onima koji će biti bačeni u najdublju tamu. On govori o onima koji su vječno kažnjeni. A Krist je Sin Božji i ako je netko milosrdan, onda je to on. Ako nam on to kaže, onda je u našem vlastitom interesu ozbiljno ga shvatiti.“

Kardinal je rekao da Bog ne šalje ljude u pakao, nego ljudi sami “odlučuju otići tamo”. “Oni [koji idu u pakao] vrijeđaju Boga onim što zovemo smrtni grijeh, što je odbacivanje Boga. Osoba u paklu je ona koja ne želi Boga. [To je] osoba koju je Bog pozvao, a ta osoba je odgovorila: ‘Ne, neću doći’.”

Arinze je to nazvao “strašnom tragedijom” ljudskog bića – koje je stvoreno od Boga da Boga “upozna, ljubi i služi mu na ovom svijetu i da bude sretno s njim zauvijek u sljedećem” – da bi onda “izigralo” svrhu svoga postojanja kroz “osobni izbor” odbacivanja Boga. Naglasio je kako je “poruka Gospe Fatimske danas isto tako relevantna kao i prije stotinu godina. Ljudi bi se ozbiljno trebali pozabaviti ovom porukom: kloniti se grijeha, moliti se i prinositi zadovoljštinu za grijehe”.

“To nam kaže Blažena Djevica Marija. Zar to nije ozbiljno? Što znači da je ona došla tamo kako bi pomogla ljudima da mole za grešnike i izbjegnu grijeh- kako nitko ne bi završio u paklu. Ali to ne se rješava govoreći ljudima da pakla nema. To je isto kao da studenati svoj problem lijenosti žele riješiti praveći se da ispit na kraju godine ne postoji.“

Izvor: Quo vadis Croatia