Padre Isidoro rekao je Padre Piju: “Moram ići u bolnicu jer već mjesec dana imam užasne glavobolje. Molite za mene!” Svetac se samo nasmijao. Padre Isidoro otpušten je već nakon tjedan dana i sav sretan sa smješkom na usnama kazao: “Nisu mi pronašli ništa u glavi.” – To je nešto što odavno znamo, odgovorio je Padre Pio.

***

Jedan od subraće Padre Pija slavio je Svetu misu i održao propovijed, a svetac je bio medu vjernicima. Nakon mise upitao je Padre Pija: “Što misliš o mojoj propovjedi?” – Bila je dobra, ali da je bila još malo dulja propovijedao bi sam sebi – rekao mu je svetac.

***

Padre Bernardo pokazao je pismo Padre Piju. Čitajući adresu, rekao mu je:

– Pio, moraš me više poštovati, proglasili su me kardinalom. Vidiš, pismo je adresirano na ‘Njegova Eminencija Padre Bernardo’. “Ah, onda ti mene moraš i puno više poštovati”, odgovorio je Padre Pio i pokazao Bernardu pismo naslovljeno ‘Sveti Otac Pio iz Pietrelcine.” Obojica su se nasmijala.

***

Padre Modestino posvjedočio je: “Jednog dana Padre Pio je izlazio iz sakristije kada mu je prišla vjernica i upitala ga: ‘Oprostite, gdje je Sveti Otac? ‘  – Sveti Otac je u Rimu, odgovorio je Padre Pio, a zatim ušao kroz vrata samostana.

***

” Jedna je žena kazala Padre Piju kako joj je liječnik preporučio elektrošokove. Svetac joj je odgovorio: “Ako već nisi luda, sigurno ćeš biti nakon elektroškova”

***

Padre Pio znao je ispričati sljedeći vic: Seljak koji nikada nije putovao prvi je put išao na vlak. Prodavačica karata upitala ga je: “Gdje putujete?” – Ne tiče vas se, odgovorio je seljak. “Ali moram znati kako bi vam izdala kartu” – kazala je prodavačica. Nakon duge rasprave seljak je kupio povratnu kartu. Vlak je krenuo i kad je ušao u tunel seljak se uplašio i pitao: “Gdje mi to idemo?” – Idemo u pakao! – čuo je odgovor. Seljak se potom smirio i rekao: “Nisam nimalo zabrinut, imam povratnu kartu.”

Padre Paolino u pismima koje je poslao Padre Benedettu opisao je tri događaja koja je smatrao čudesnima.

U lipnju 1919. mlada žena koju je Padre Paolino ne spominjući ime oslovio “nećekinjom vanjskog vikara grada Caglija”, zamolila je Padre Pija za milost ozdravljenja. Njezine su noge bile toliko nejednake duljiine da je kad bi stala na dulju, vršcima prstiju kraće noge jedva mogla dotaknuti tlo.

Prema pisanju Padre Paolina, pred njim i mnoštvom drugih svjedoka mlada je žena nakon razgovora s Padre Pijom ustala i počela normalno hodati; noge su se trenutačno izjednačile.

Istog se mjeseca dogodilo još jedno ozdravljenje. Mariji Scotto DiFesta, četrdesettrogodišnjakinji iz Napulja, desna je noga bila paralizirana čak 18 godina. Nakon posjeta Padre Piju kojem se preporučila u molitve, sjela je s prijateljima u auto i uputila se kući.  Tijekom vožnje odjednom je osjetila kako joj se u nozi nešto događa. Kada su stigli do Foggije kratko su se zaustavili, a Marija je na ostala začuđena i zadivljena kada je bez ičije pomoći izišla iz auta i mogla samostalno hodati.

Padre Paolino naveo je i slučaj lončara iz grada Torremaggiore koji se odrekao duha psovke. Ipak, jedne večeri kada mu se peć za pečenje keramike nije htjela upaliti opsovao je, kako je sam priznao, “na grozan način”. U tom se trenutku pred njegovim očima stvorio Padre Pio koji ga je prvo oštro izgrdio zbog psovke, a potom mu upalio peć i – nestao.

(B. Ruffin: “Padre Pio, the true story”)

Izvor: padrepio.hr

Što o Njegovim stigmama kaže znanost?

Evo izvadak iz knjige “Otac Pio iz Pietrelcine”, (str. 66.-68)

…

Knjiga „Između misterija znanosti i svjetlosti vjere“ u dva poglavlja opisuje vanjska obilježja i ispituje se porijeklo ovih neobičnih ozljeda.

Otkud potječu onakve rane? – pita se (dr Festa). Je li tu riječ o patološkim tvorevinama kojima znanost sa sigurnošću može utvrditi porijeklo i prirodu ili se pak nalazimo pred jednim od onih fenomena koje dosad stečeni znanjima nismo u stanju objasniti?“ (str 176)

Ponajprije moram ustvrditi da one (rane) nisu posljedica vanjskog djelovanja, a niti se mogu pripisati primjeni nekih nadražujućih kemijskih tvari… One nisu posljedica nikakvog vanjskog povređivanja jer nemaju niti jedno obilježje takve vrste povreda, nisu nastale usred izravne primjene jetkih ili nadražujućih tvari jer se njihovo djelovanje nikada usko ne ograničava na ozljeđene predijele kao u našem slučaju (…). Osim toga, nakon prestanka djelovanja nekog pretpostavljenog uzorka ranjavanja, bilo ono kemijskog ili traumatskog porijekla, bilo bi prirodno da nestanu i njihovi učinci. Drugim riječima, bilo bi prirodno da ozljede od tog trenutka, bez obzira na izostanak medicinske pomoći, prirodnom vitalnom reakcijom, odnosno same od sebe i vlastitim energijama, kao što uvijek utvrđujemo u svim vrstama ozljeda, postupno zacjeljuju. Kako to da su ozljede uočene u o Pia i nakon mnogo godina tako dobro očuvale obilježja i svježinu prvog trenutka kad su se pojavile. (str 178)

(…) Mogu li se ti biljezi na njegovom tijelu smatrati posljedicama samoranjavanja, pa makar ono bilo i nehotično ili, što je još gore, pukom simulacijom? Činjenica da se on svojski trudi da se ukloni od tuđih pogleda, da rečeni biljezi za njega ne predstavljaju nikakvo zadovoljstvo, već vrelo istinskog trpljenja, i na posljetku postojanje savršene ravnoteže između njegovog nervnog sistema i sposobnosti njegovog uma navodi me da u potpunosti odbacim tu pretpostavku. (str 179)

Ako je već na osnovu obilježja rana i njima okolnog tkiva utvrđeno kako nije moguće da nastaju djelovanjem vansjkih agensa, zar u samome njegovom organizmu ne bi moglo postojati jedno po konstituciji bolesno žarište sposobno da ih spontano uzrokuje?

Doktor Festa odbacuje i samu pomisao na takvu mogućnost. Nema izgleda da bi ozljede o Pia mogle potjecati od tuberkuloze: ponajprije zato što kroz dugi niz godina „ova dijagnoza nije potvrđena ponovljenim manifestacijama bolesti, a onda i zato što se u njegovim dišnim putevima pomnim, objektivnim, pa i više puta ponovljenim pregledom ni danas ne može ustanoviti ništa patološko, osim toga, ozljede na njegovoj koži nemaju niti jedno obilježje svojstveno ozljedama koje se ponekad uočavaju kod tuberkuloznih bolesnika; one dapače ne sliče ni običnim ranama, jer su potpuno lišene sekrecije.“ (str. 182)

Osim toga, s obzirom na savršenu simetričnost rana o. Pia, njihovu lokalizaciju i tako dugo vremensko razdoblje u kojem nisu nimalo izmijenile svoja posebna obilježja navode ga „da kategorički odbaci“ pretpostavku da je riječ o „opsežnoj neurotičkoj nekrozi kože“ koja odrazumjeva „mjestimične nekrobiotičke površinske promjene tijela koje nisu simetrične, koje se javljaju na predjelima udaljenim od poretačkog središta cirkulacije i koje je lako liječiti uklanjanjem njihova uzroka“ (str 183)

Odbacivši takvu mogućnost zapitao se mogu li se spomenute promjene smatrati posljedicom „eventualnog psihopatskog stanja njegovog organizma… Mogu li se u očima znanstvenika učiniti plodom sugestibilne snage njegova uma“… (str 184)

„Ispitivanja koja smo proveli u prvom dijelu našeg rada – odgovara doktor Festa – i zaključaka koji su iz njega proizišli iscrpno odgovaraju na ovo pitanje i jasno pokazuju koliko bi takvo tumačenje također protuslovilo istini“. Stoga zaključuje kkao je „očigledno da niti jedna pretpostavka ne upućuje na prirodan uzrok ove pojave“ (str 185)

1968. doktor Andrea Cordone iz Pietrelcine (23. studenog 1876. – 28. travnja 1969.), liječnik obitelji Forgione, pa tako i o. Pia u vrijeme njegova boravka kod kuće, izjavljuje da je na „objema rukama“ opazio „rupe promjera od otprilike jednog i pol centimetra koje su sezale od jedne do druge strane šake da se kroza nje prozirala svjetlost, a pritiskom na ta mjesta jagodice mog palca i kažiprsta su se dodirivale“.

„Evo ti majke!“ (Iv 19,26)

7. Mnogi znaci pokazuju kako i danas sveta Djevica želi upravo po toj molitvi ostvarivati onu majčinsku brigu kojoj je umirući otkupitelj povjerio, u osobi ljubljenog učenika, sve sinove Crkve: „Ženo“ Evo ti sina!“ (Iv 19,26). Dobro su poznate prilike u devetnaestom stoljeću, u kojima je Kristova majka na neki način dala osjetiti svoju prisutnost i čuti svoj glas pozivajući Božji narod na taj oblik kontemplativne molitve. Zbog velikog utjecaja na život kršćana i mjerodavnog priznanja od strane Crkve, želim posebno spomenuti ukazanja u Lurdu i Fatimi. Tamošnja svetišta nastavljaju posjećivati mnogobrojni hodočasnici tražeći u njima utjehu i nadu.

Tragom svjedoka

8. Bio bi nemoguće navesti imena mnoštva svetaca koji su u krunici pronašli istinski put posvećenja. Treba ipak spomenuti svetog Ljudevita Mariju Grignona de Montforta, pisca dragocjenog djela o krunici, i nama bližeg patra Pija iz Pietrelcine, kojeg sam nedavno na svoju radost mogao proglasiti svetim. Posebnu je karizmu, nadalje, kao istinski apostol krunice, imao blaženi Bartolo Longo. Njegov put ka svetosti osniva se na nadahnuću koje je začuo u dubini svoga srca: „Tko god širi molitvu krunice, spašen je!“ na temelju toga on se osjetio pozvanim izgraditi crkvu posvećenu Gospi od Ružarja u Pompejima na ruševinama antičkoga grada, koji je, tek stupivši u doticaj s kršćanstvom, nestao u erupciji vulkana Vezuva 79.-e godine poslije Krista, te se ngoo stoljeća kasnije digao iz svog pepela kao svjedok svjetala i sjena nestale civilizacije. Čitavim svojim djelom, a posebno s „Petnaest subota“, Bartolo Longo promicao je kristološko i kontemplativno srce krunice, primivši veliko ohrabrenje i potporu od Lava XIII, „pape krunice”

izvor: KRUNICA DJEVICE MARIJE,

Apostolsko pismo biskupima, svećenicima i vjernicima o svetoj krunici,

Ivan Pavao II