Htio bih napraviti jednu paralelu

Vidimo da ne trebamo imati neku posebnu MISU OZDRAVLJENJA, nego da je svaka misa višeslojna prilika za ozdravljenje. Danas nas privlači ono senzacionalno, posebni darovi, polaganje ruku, govor u jezicima, sve to može biti dobro, a svemu tome treba pristupati i s oprezom. Onaj govor u jezicima to je onaj najniži dar. Težite za onim višim darovima, najveći dar je ljubav. Dati se razapeti. I kod toga dara jezika (kao i kod drugih) moraš biti oprezan u smislu da ti govoriš riječi koje ne razumiješ. I zato, kaže Pavao, treba biti netko drugi tko će ti protumačit što ti govoriš. Tvoja nakana može biti dobra, ali riječi ne moraju odgovarati nakani, može se umiješati zao duh, možeš izgovarati psovke i bogohule – i što onda? Onda smo u problemu. I zato je važno da bude uvijek netko tko će tumačiti. Vidimo da sa tim nadnaravnim darovima treba biti oprezan.

Pričali su mi za jednu karizmatsku grupu blizu Splita, to je vodio jedan laik, dobronamjeran čovjek, i ljudi bi se okupljali u velikom broju i kad bi došli poznati karizmatici da mole, onda bi taj molitelj rekao: „Evo, Isus sad ozdravlja nekog od te i te bolesti…“, i taj voditelj zajednice kad bi vidio da se nitko ne ustaje na tu bolest koja je bila rečena, onda bi on pretpostavio evo sad je stvarno netko ozdravio, ali taj se ustručava izići van, onda bi se on digao – da je njega Isus ozdravio. Tu je dobra nakana, ali to nije dobro. Kad ljudi vide da se to nije dogodilo toj osobi, onda će to diskreditirati sve ono drugo dobro koje se tu događa. Ne možemo se služit lažima ni u maloj stvari, treba se do kraja držati istine. Zato Crkva traži da u svim tim zajednicama bude razborit i pobožan svećenik koji će pomoć da se tu stvari ne otmu kontroli, da ne odu krivim putem. Mi možemo tražiti duhovne senzacije, ali to nije smisao duhovnosti. Smisao duhovnosti, konačni cilj na kraju, jest da postanemo sveti. Svetost uključuje i križ. Uključuje i uskrsnuće, ali uključuje i muku i križ.

Misu možemo podijeliti u 5 dijelova i svaki dio mise povezat sa jednim ozdravljenjem.

Ona misa svakodnevna, ona misa na koju idemo nedjeljom, ona u sebi sadrži najmanje 5 karizmi koje nama prolaze nezapaženo.

1.Na početku imamo ozdravljenje duše. To je onaj POKAJNIČKI ČIN.

U tom pokajničkom činu, znamo da možemo dobiti oproštenje za male grijehe. Velike grijehe treba ispovjediti. Ne može se dobit oproštenje bez odrješenja koje Isus daje preko svećenika. Za teške grijehe se moramo ispovjediti, da bi mogli pristupiti pričesti. No za sve druge grijehe, koji nisu teški, koji nisu smrtni, jer teški i smrtni je jedno te isto – a zove se smrtni jer tako zavrjeđujemo pakao – i za te lake grijehe mi tražimo oproštenje od Boga, kajemo se. U staroj misi, pred-koncilskoj, tzv. Tradicionalnoj, puno se više prostora ostavljalo za taj obred pokajanja. Svećenici bi prolazili kroz crkvu, škropili ljude… Neki su svećenici to radili u vrijeme korone, škropili bi i ljude bi blagoslivljao na taj način. Prije je bilo više molitava koje je svećenik sam molio, koje je molio skupa s narodom, a mi smo to sada sve skratili. Bilo je to nekih deset minuta, a još ako se malo stane, napravi pauza, i više. A pošto mi danas svi trčimo, brzo stvari obavljamo, onda mi nemamo vremena za to. Pa i svećenici požure, evo i ja sam zastao – koliko – 30 sekundi. Zato je dobro da se mi sami organiziramo, dođemo prije, saberemo se, predamo Bogu sve te male grijehe s vjerom da će nam on ozdraviti dušu od svih tih malih stvari, ali se nakupi toga puno.

Mi kažemo ono što smo sagriješili mišlju, riječju, djelom i propustom. Svatko od nas sagriješi na tim područjima malim grijehom. I čovjek ne bi htio. Krenimo od misli. Kad vidiš nekog tko je debeo, pomisliš da je neumjeren, a možda je čovjek bolestan i debeo je radi toga. Možda ima neke probleme, možda je u depresiji, ali možemo stvoriti krivi sud. Vidiš neku ženu izazovno obučenu pa počneš razmišljat; kako, zašto, pobude se neke želje, osjećaji i vidiš da to nije dobro, htio bi da toga ne bude; slušaš vijesti nekog od naših političara, kako su nadmeni, kako se bahate, koliko puti bi ljudi ispovijedali za to, da bi se ljutio, kleo, psovao za vrijeme dnevnika. Ne bi čovjek to htio, ali krene. Misao mu pobjegne. Koliko puta čovjek sebe uhvati da o drugom stvori sud, a nije ga čuo, nije ga saslušao, zaključio je, odmakao se od njega, odbacio ga je. Logično, da nije to sve grijeh, ti pokreti u našoj misli dođu spontano. Grijeh su kad mi vidimo da je to loše i na to pristanemo. Nije grijeh osjetiti, grijeh je pristati. Ali mi vidimo da lako na to pristanemo. Prema tome na početku mise trebamo Bogu to predati, da mi misao krene pozitivno, u dobrom smjeru, da vidim koje su mogućnosti, potencijali, darovi u toj osobi, da vidim u toj osobi muku, nevolju, jad, potrebu, da drugi stav imam. Stav koji otkriva ono što je dobro, a ne da vidim samo ono što može biti loše.

Riječju. Sveti Jakov kaže se da je najteže kontrolirat jezik. Ali nije samo to ženama, to je jednako i muškarcima. Muškarci na svoj način, žene na svoj. Žene će više komentirat, pretresat, prepričavat, upast u ogovaranje, a mi se muškarci brzo naljutimo pa će to završit u psovci, ponekad u bogo-psovci, i onda ljudi kažu: to je navika, temperament, nagao sam, imam kratak fitilj i sl. Sve to je ali se to može i mijenjat. To mogu predat Bogu i tražit da me ozdravi od toga! Da mi da da budem blage naravi, da mi da da kontroliram svoje riječi, da me ozdravi od tih brzih startova. Sveti Franjo Saleški je bio poznat kao kolerik, kao onaj koji se lako naljuti, i na kraju postao primjer blagosti. Svetom Jeronimu je to izgleda slabije išlo od ruke. Jer on kad se makao od Rima, od svih ovih blještavila svijeta, ipak je tamo u pustinji u Betlehemu, vidimo kako ga prikazuju da se tuče s kamenom i govori: „Oprosti mi Gospodine, jer sam Dalmatinac“. I ako mi takvu narav dajemo Bog da nas ozdravi, ozdravit će. Sjetit se kakvih se sve nedostataka skupilo, predaj to Bogu, sa živom vjerom, i ako ne bude ozdravljenje odmah vidljivo vidjet ćeš, kao kad uzimaš antibiotik, treba popit cijelu dozu lijeka, a to traje sedam dana. Ali onda se pokaže da je djelovalo, da je terapija bila pogođena. Ne očekuj da će rezultat biti vidljiv, ali s vjerom predaj to Bogu i vidjet ćeš da se stvari mijenjaju. Traži oproštenje za to. Ako smo imali neku neugodnost na poslu ili težak dan onda smo  živčani u kući, pokažemo to izvana na neki način. I skupi se tih sitnica i za sve to možemo tražiti Gospodina da nas ozdravi od toga. Da ne zakazujemo u tim djelima.

I ono što vidimo da zauzima najviše prostora u našem životu je – pitanje propusta.

Bl. Ivan Merz, kao i toliki drugi sveci su imali takozvanu jednu asketsku vježbu već na početku dana, Znači, kad ti zazvoni sat nemoj se rastezat u krevetu nego se ustanu u roku od jedne minute. To je ona tzv. „herojska minuta“ . Ustani i krenuo si u dan sa jednom malom pobjedom. Sad kad je zima to se vrlo lako propusti pa ostanemo u krevetu 5-6 minuta. Možda i više i to se skupi. Vidimo da preko dana susretnemo nekoga tko je u potrebi. Ako je naporan ne javimo se na telefon. Ili nekoga sretnemo na ulici, pa nemamo vremena sjesti na kavu, a znamo da se čovjek želi pojadati i sl. a takvih slučajeva bude puno. Ili u samoj obitelji. Djeca traže da im se posveti više vremena, a ti odeš na mobitel. Ili, kad si zadnji put sa suprugom da vas dvoje u miru prošetate, popričate i sl. za to se nema vremena, trči se, ali se za dnevnik ima vremena, za mobitel ima vremena. To su propusti koji slabe obiteljski život, obiteljsku povezanost, ljubav. I to mogu predat Bogu. Bog će me ozdraviti i od toga. Ovo ozdravljenje duše je veliko, važnije nego ozdravljenje tijela. Jer ako mi u duši dobro funkcioniramo onda nije problem ni bolest. Jedna svetica, Talijanka, umrla je kao djevojka u teškoj bolesti – (Benedeta Boro?) – ona je bolovala nekih 8 ili 9 godina teško, bila je u kolicima, ona je na koncu svog života zahvaljivala Bogu što joj je dao jedan lijepi život. Zamislite da je imala toliko ozdravljenu dušu, da ju je to ispunjalo da joj ono tjelesno nije predstavljalo nikakvu prepreku da bude sretna. A što bi više htjeli u životu? To je put svetosti.

Dakle, misa ozdravlja dušu. Može ozdraviti dušu. Ako mi obratimo pažnju, ako mi to tražimo od Boga. Donesimo mu sve ono što smo vidjeli da nam je taj dan opteretilo dušu.

2. Drugo ozdravljenje je ono koje se događa preko SLUŽBE RIJEČI.

Preko čitanja. (Evo danas, prvo čitanje, psalam, drugo čitanje, evanđelje; običnim danima prvo čitanje, psalam, evanđelje) To je dio koji služi za ozdravljenje uma. Tu možemo tražiti od Gospodina da nam ozdravi razum. Mi smo bombardirani informacijama, predozirani smo informacijama, postali smo ovisni o informacijama. I to su najčešće bespotrebne, glupe informacije koje opterećuju našu memoriju, naš zdrav razum, i onda mi mislimo da to nije važno. Objektivno, to nije važno, ali kad je velika količina toga onda to šteti. Jer onda oduzima prostora za ono dobro. Božja riječ je ona koja nas može vratiti na mentalno zdravlje. Može nas vratiti na one prave postavke. Može jednostavno oblikovat dušu, oblikovat razum drugačije, da u svemu vidi Boga na djelu. Da razmišlja pozitivno, da ga ta Istina Božja oslobađa. Istina će vas oslobodit, kaže Isus. Obratit pažnju na čitanja koja smo čuli, propovijed… ne moramo mi to sve popamtiti što je pročitano u čitanjima ili rečeno u propovijedi. U Italiji u mnogih crkvama imate one listiće za misu, Donesene su sve molitve koje vjernici mole na misi, donesena su čitanja, i to imate sve na onoj preklopnici A4, i onda čovjek može pratit sve ono što je čitano i ništa mu ne mora pobjeći. No, nije to poanta. Poanta je da se mi zadržimo na onom što nas je posebno pogodilo, od svih tih čitanja, od svih tih riječi koje smo čuli. Što nam je Gospodin poručio preko jedne riječi, možda jedne rečenice, dvije rečenice, to je ono što je bilo da mi otvori srce za Gospodina, da dade prosvjetljenje mom razumu da mogu vidjeti koji mi je sljedeći korak.

Jednom mladom svećeniku je rekao jedan vjernik da ga se duboko dojmila njegova propovijed. I nakon toga što je rekao u propovijedi počeo je redovito dolaziti na misu. I onaj svećenik je bio ponosan što se to dogodilo, pomislio je ulagao sam truda, vidi se da se to isplati, zahvalio mu je na svjedočanstvu i onda kad je pošao upitao je: možete li mi reći koja vas je stvar baš pogodila? A on kaže: pa jedna rečenica koju ste rekli u propovijedi da „treba svake nedjelje ići na misu!“ On nije išao na misu osim jedan put, dva puta godišnje, slučajno je tu bio, nije planirao ići na misu, to je čuo i doživio je kao da je to poruka za njega. I on je od tada krenuo svake nedjelje ići na svetu misu. Kad je svećenik razmišljao kako je uopće rekao tu rečenicu, kaže – „pobjegla mi je slučajno, nisam uopće to planirao reć, tema je bila neka druga“, i Bog se poslužio tim, Duh Sveti je dao te riječi jer su bile potrebne za tog čovjeka. Jedna talijanska poslovica kaže: „Pametniji su čovjek i magarac nego sam čovjek.“

Prema tome uvijek možemo od drugoga nešto naučit, posebno u homiliji, uvijek možemo dobit nešto što će nas stvarno potaknut. Dopustiti Gospodinu i tražiti da nam ozdravi misli, da nas ozdravi preko svoje Riječi preko Službe Riječi. To je drugo ozdravljenje.

3. Treće ozdravljenje je PRIKAZANJE DAROVA.

Mi tada na oltar donosimo kruh i vino koji će poslužiti kao materija, nad kojom će svećenik molit pa će se dogoditi pretvorba, …  … Mi donosimo tu svoj doprinos da Gospodin učini čudo i bude nazočan pod prilikama kruha i vina. Ali mi tu možemo donijeti i cijeli svoj život, sve ono što se događalo taj tjedan, sve to prikazat Bogu, sve to predat Bogu, sve brige, i to je ozdravljenje srca. Vidimo da je kod svetog padre Pia misa trajala 2 sata. A nije bilo propovijedi. Evo mi smo sinoć ostali s onom hladnoćom i s Ivom od 6 do 8 ipo, ostali smo dva i pol sata, ali je tu bilo i klanjanje, bila je kateheza, bila je Misa, bilo je više stvari. Kod njega sama misa, bez propovijedi, dva sata. To je bio prosjek. Onda su ga makli tamo sa strane da jednostavno ne odudara toliko od drugih, On bi za prikazanje darova odvojio preko 20 minuta. To je koliko u našim župama inače cijela misa traje. Jedan župnik bivši u Splitu je bio poznat po tome što bi mu bisa trajala 14… 15 minuta. Express A padre Pio 20 minuta samo na prikazanju darova. I ljudi su se okupljali oko te svet mise, vidjeli su da je to nešto drugačije, da je tu Bog na djelu, da tu Bog čini velike stvari. Dakle tu Bogu možemo predat sve ono što mi imamo u životu, imetak, posao, zdravlje, brige, sve ono do čega mi je stalo. Sve ću to na kraju morat ostavit. Evo, Gospodine, donosim ti to sve na oltar, primi sve to, primi moje uspjehe, rezultate, sve ono što činim, … Zašto je to važno? Važno je za to da naše srce bude slobodno.

Sjetimo se onog (Isusova susreta) sa bogatim mladićem. On je tražio više i tako je došao do Isusa. Isus mu kaže – obdržavaj zapovijedi. A on kaže sve sam to čuvao od svoje mladosti. Nije to lako. Nisu Židovi držali samo 10 zapovijedi, nego su imali još 623 propisa koja su morali držat. I on, mladić u naponu snage on je to sve držao. čuvao. I onda mu Isus kaže: Idi prodaj sve što imaš, razdijeli siromasima i dođi i slijedi me. I mladić ode tužan, jer je imao veliko bogatstvo.

Svetom Antunu Pustinjaku je došao jedan koji je htio biti pustinjak – i prodao je sve što je imao, ali je jedan mali dio imetka zadržao za sebe. I pita on svetog Antuna: Što ja trebam činit da postanem pustinjak?

Rekao mu je da otiđe u grad, da kupi 5-6 kg mesa, zaveži to sebi oko pasa, dođi ovdje pa ćemo popričat. Tada je to trajalo malo duže, nije bilo mogućnosti da on koristi kola, konje, auta i sl i on je putovao na povratku možda i dan, dva.

I putem su ga napadale ptice i ranjavale ga, uzimajući nešto od tog mesa da nešto pojedu. Vjerojatno je počelo puštat i neke mirise, i sl. I kad je došao svetom Antunu pita ga on: Jesi li napravio ono što sam rekao? On kaže: Jesam.

I kaže mu: Vidiš koje ti je to posljedice donijelo. Tako isto – ako misliš bit pustinjak moraš biti slobodan od svega. Moraš se svega odreć i onda te sotona neće imat zašto hvatat, zašto napastovat.

U zamjenu mu daje puno više: da bude njegov učenik, da bude s njim stalno. I obećava svojim učenicima – Vi koji ste sve ostavili dobit ćete stostruko već na ovoj zemlji, ne samo život vječni. Neće mu falit ništa.

Narod prepozna ljude koji žive za Boga, koji žive za Krista. Bog će providit. Ako ništa providit će preko onog gavrana da mu donosi hranu. Ali to daje jednu slobodu, da je čovjek oslobođen briga, ne mora mislit o osiguranju, o osiguranju auta, o osiguranju kuće, od lopova, o ovome, onome, kako ćeš kad dođe inflacija, sve te stvari koje moraš riješavat i onda čovjek nema slobodno srce, čovjek ne može bit sretan, ne može bit ispunjen Bogom. Ne mora svatko od nas (biti pustinjak) Nismo svi pozvani biti pustinjaci, biti svećenici, redovnici. Ne traži se od većine kršćana da to stvarno materijalno i naprave. – da sve prodaju i razdaju siromasima, al se traži da u svakom trenutku mogu to ostavit, da budu ne navezani na to, da budu od toga slobodni. To se traži od svakog kršćanina. Zato mi možemo sve to Bogu predat. Bog će nam to vratit uvećano. Sigurno je da će svatko od nas morat umrijet i sve će to morat ostavit. Važno je da mu srce ne ostane ovdje na zemlji, nego da bude spremno za Nebo.  Važno je i zato ako dođu progonstva – da te ne mogu ucjenjivat, moraš napravit kompromis, moraš izdat Isusa, ako želiš zadržat kuću, ako želiš zadržat posao, ako želiš zadržat socijalno, ako želiš primat penziju, Onda ćeš se prodat – ako nisu unutra slobodan. Bog nudi mogućnost kad smo na svetoj misi da oslobodimo svoje srce, da ponovo sve predamo Bogu, da budemo slobodna srca. Da možemo ljubit svim svojim snagama, i Boga, i bližnjega i sebe.

4. Imamo i četvrto ozdravljenje – koje odgovara četvrtom dijelu mise, a to je EUHARISTIJSKA MOLITVA.

To je sama Isusova molitva, to su njegove riječi. On tu moli Oca da se dogodi čudo pretvorbe. zahvaljuje Ocu. Isus čini Pretvorbu preko svećenika. Svećenik na oltaru slavi misu „in persona Christi“, u osobi Isusa Krista. On je poslužitelj. Tu se mi možemo spojit s njegovom molitvom i tu možemo otkriti molitvu hvale koja daje pravu radost – onu koju je imao sveti Franjo. Sveti je Franjo, znamo, živio evanđelje radikalno. Nije bio svećenik bio je cijeli život redovnik, propovijedao je po ulicama, nije mogao po crkvama, jer nije bio svećenik, po trgovima. Živio je siromaštvo i bio je zaljubljen u siromaštvo tako da on bi prosio ostatke od ručkova večera njegovih mještana, u gradovima gdje bi djelovao. I što bi mu ljudi mogli dat. Mogli bi mu dat okrajke, nije on prosio samo od bogataša, prosio je i od siromašnih ljudi, tada se živio nizak standard života. koji su radili težačke poslove, mogao je tražit malo kruha, malo juhe, i ostatke ostataka, imali su brojne obitelji. I on je s tim bio sretan. U njegovim molitvama mi nalazimo samo hvalu. Nigdje ne traži od Gospodina da mu da ni zdravlja ni imetka ni uspjeha. ni novih samostana ni slično, nego zahvaljuje, slavi Boga. Evo zato je potrebno uključit se u Isusovu molitvu, da naša molitva bude ozdravljena, da ne molimo samo za ono što je meni potrebno, nego da otkrijemo ljepotu Boga da se možemo radovat u Bogu, da možemo slavit Boga, zahvaljivat Bogu na dobru, da nas to dobro ojača, potiče da idemo naprijed. To je četvrta dimenzija ozdravljenja mise. I zato je dobro da se tu isto odvoji više vremena. zato sam ja večeras izbrao prvu euharistijsku molitvu, ona je najduža, a ona je i najbogatija sadržajem.

5. I peto ozdravljenje mise imamo U PRIČESTI.

 Imali smo *ozdravljenje duše, *ozdravljenje razuma, *ozdravljenje srca, pa smo dobili *ozdravljenje molitve i sad imamo *POTPUNO OZDRAVLJENJE. Tu dobivamo živog Isusa. Što su ljudi činili da dođu do Isusa dok je bio u Palestini? Donijeli su onog bolesnika, raskrili su krov, spustili su ga, jer nisu mogli drugačije doći pred njega, spustili su ga pred njega da ga Isus ozdravi. Bili su sretni ako mogu dodirnut njegove haljine jer se na dodir haljine oni bi ozdravili. A mi se možemo sjedinit s Njime. Tu se sad događa ne samo da jedemo njegovo tijelo i krv, nego jedemo živoga Isusa. On je tu prisutan svojim božanstvom. Tu se sad događa da je to otajstvo toliko veliko da nije da mi jedemo Njega nego ON preobražava nas u sebe. I tu možemo tražit da nas ozdravi od bilo čega, da nam da potpuno ozdravljenje, i sve one tjelesne nedostake: boli me zub, smeta me kralježnica jer sjedim previše za računalom, boli me ovo i ono  – pa sve to predaj Bogu: „Gospodine, ozdravi me od svega toga, ako je to Tvoja volja.“ I zašto ne – događat će se čuda. Treba dolaziti s vjerom.

Evo vidimo koje se bogatstvo krije u svetoj misi, a prolazimo mimo nas a da mi to ne registriramo. Tražimo senzacije, a ono pravo bogatstvo prolazi nam mimo nas i mi to ne znamo kapitalizirat, ne znamo se time okoristit, ne znanom od toga živjet. Zato je važno razmišljat o Božjim otajstvima sadržanim u Misi, sabirat se u misi, molit, zahvaljivat, i evo zato je ona zahvala nakon Pričesti, kad smo od Gospodina tražili da nas ozdravi, zahvalit se na onomu što smo mogli primit.

I evo s tim ću završit večeras.

Don Josip Mužić

Izvor: Video/ audio – s trodnevnice Sv. Nikoli, u župi svetog Nikole (Rijeka)

Nastanak svetišta Gospe od Stupa u Španjolskoj

U noći između 2. i 3. siječnja 40. godine, Blažena Djevica ukazala se apostolu Jakovu koji je molio na obali Ebra njen zagovor za uspjeh evangelizacije u Španjolskoj. Gospa je, u pratnji nekoliko zborova anđela koji su nosili njezin prikaz i mali stup od jaspisa, priopćila apostolu božansku volju da sagradi hram posvećen njoj.

Tako je započela povijest prvog svetišta u Španjolskoj i zasigurno jednog od prvih u cijelom kršćanstvu.

Nakon što je izgradio prvobitnu kapelu, Jakov se vratio u Jeruzalem gdje je, prvi od svih apostola, podnio mučeništvo za vrijeme progona Heroda Agripe.

Pilarska tradicija vrlo je stara a potvrđena je i objavama koje je u modernom dobu primila blažena Anna Catarina Emmerick, a također i časna sestra Marija Agredska koja prenosi Gospine apostolu Jakovu: “Uzvišeni Kralj izabrao sam ovo mjesto da u njemu podigneš hram, gdje će pod naslovom mog imena Njegovo ime biti veličano […]. On će dati slobodan put svom milosrđu za dobrobit vjernika i oni će ih mojim zagovorom zadobiti, ako ih traže s pravim pouzdanjem i pobožnom odanošću”. 

Gospa je dodala: «Ovaj stup s mojim likom ostat će ovdje i trajat će sa svetom vjerom do svršetka svijeta».

Prošlo je gotovo dvije tisuće godina i sadašnje divovsko svetište u Zaragozi – koje je preživjelo tri bombe bačene na početku Španjolskog građanskog rata (1936.-1939.), od kojih nijedna nije eksplodirala – stoji na istom mjestu na kojem je bilo  ukazanje.

Unutar kapelice se nalazi dragocjeni stup, sa staklom kružnog oblika koje omogućuje hodočasnicima da ga poljube i časte ga.

Velika pobožnost prema Gospi, zaštitnici Španjolske može se vidjeti u širenju njenog imena Gospe od stupa kao i u mnogim pjesmama njoj posvećenoj.

No, vraćajući se na ukazanje , jedna je činjenica vrijedna pažnje: Iako je živjela je u skrovitosti tijekom zemaljskog života njenog Sina i Otkupitelja, nebeska Majka je već bila štovana od strane apostola zbog njezine posebne uloge u povijesti spasenja.  I zazvana je, kako izvještava Anna Katarina Emmerick – pozivajući se na riječi svetog Jakova  –  “temelj i stup Crkve na zemlji”.

Jedno od najvećih čuda svih vremena pripisuje se zagovoru Gospe od Stupa, koje se dogodilo 1640. godine, a tiče se  seljaka Miguela Juana Pellicera.

Ova je priča detaljno ispričana u knjizi Il miracolo Vittorija Messorija, koja se oslanja na razne dokumente tog vremena sa desecima svjedočanstava, uključujući i svjedočanstva liječnika koji nisu mogli ne potvrditi čudo. 

Gospa od stupa i jedno od najvećih čuda svih vremena

Jedno od najvećih čuda svih vremena pripisuje se zagovoru Gospe od Stupa, koje se dogodilo 1640. godine. Krajem srpnja 1637. mladi čovjek Miguel Juan Pellicer je pretrpio prijelom desne noge i, odan Gospi od Stupa, išao je na putovanje od 50 dana kako bi se liječio u Zaragozi. Govorio je kako će brzo umrijeti, a u Gospino svetište se vukao na laktovima.

Došao je s nogom u  gangreni, a kirurzi su je morali amputirati četiri prsta ispod koljena i otpustili su ga iz bolnice nekoliko mjeseci kasnije s drvenom nogom. 

Sljedeće dvije godine Miguel je živio proseći u svetištu u Zaragozi, gdje ga je jasno vidio veliki broj ljudi. Navečer je poškropio ostatak noge s malo ulja od posvećenih svjetiljki, u nadi da će mu pomoći Gospa koja je neprestano molila.

Na kraju se odlučio vratiti živjeti sa svojom obitelji u Calandu i ovdje su ga, navečer 29. ožujka 1640., probudili njegovi zadivljeni roditelji jer su bili privučeni mirisom “kao iz raja”, a onda su ispod pokrivača vidjeli da vire dvije noge, a ne jedna (!). Miguel im je rekao da je sanjao kako se nalazi u kapelici Gospe od Stupa i kako maže nogu blagoslovljenim uljem.

Sljedeće jutro dva su kirurga pregledala su Miguela i u kratkom vremenu, kako u Calandi tako i u Zaragozi, zabilježeni su deseci svjedočanstava ljudi koji su dobro znali za njegov prethodni invaliditet. Tijekom dvije godine viđali su ga sa drvenom nogom, a sad je imao cijelu nogu.

Budući da je Miguelova izrasla noga izgledala ista kao ona prije, sa svim ožiljcima i tragovima, otkopano je mjesto na bolničkom imanju gdje su se pokapali amputirani udovi.  Pokazalo se da je mjesto prazno.

Sve ove činjenice potvrđuje i niz dokumenata iz tog vremena, koje je Vittorio Messori detaljno opisao u svojoj knjizi Il miracolo : U dodatku se nalazi i mišljenje Landina Cugole, šefa kirurgije i specijalista za reimplantaciju ekstremiteta, koji je detaljno ispitao svjedočanstva zapisnika o vremenu i zaključio da sve odgovara normalnom postoperativnom tijeku.

U danima neposredno nakon čuda, Miguel nije odmah mogao normalno hodati, nego je hodao sa štakama, kao da je nakon operacije. Prošla su tri mjeseca prije nego što je nozi vraćena prirodna duljina.

Izvor: La Nuova bussola

Colleen W. iz Amerike imala je TUMOR NA MOZGU koji se tako proširio da se nitko od liječnika kojima se obratila nije usuđivao raditi operaciju. To je značilo samo jedno: da će uskoro umrijeti. Završila je u invalidskim kolicima. Bila je potpuno OVISNA O POMOĆI DRUGIH. Imala je neopisive bolove u cijelom tijelu. Njena najveća utjeha bila je KRUNICA u ruci (od koje se ni kasnije ne odvaja). I pogled na križ… Prikazivala je Isusu svoju bol. Prepoznala je Božju volju u riječima jednog svećenika da ode u MEĐUGORJE. Za let je trebalo dopuštenje i jednog od liječnika, ali nitko joj osim jednog poljskog liječnika nije želio dati to dopuštenje. Kad je došla u Međugorje na svetoj misi je imala iskustvo razgovora s Gospom koja je tražila da se potpuno preda Ocu, SInu i Duhu Svetom. Ona je to i učinila. Nakon tog potpunog predanja Bogu, za vrijeme PRIČESTI osjećala je da je ozdravila. !!! Te večeri sve se promijenilo. Mogla je hodati, jesti, … Bila je zdrava!!! Kasnije je išla na Križevac zahvalna Bogu za Njegovu Prisutnost…. U Americi, na povratku, oko nje su se okupili liječnici. Promatrali su na ekranu čudo – TUMORU više nije bilo NI TRAGA.

Jednoga dana kad bude čas smrti nitko neće biti s nama. Tada je svatko sam. Nitko s nama ne prolazi taj trenutak. Ni majka ni otac, ni ovaj ni onaj. Svatko je sam. Ali Majka Marija je s nama u tom času… Samo ona je s nama kao naša Majka Nebeska i Zagovornica pred Bogom, … u onaj čas kad dođemo na njegov sud.

Zato je važno već u ovom životu uzeti je kao svoju majku.

Čujemo često za protestantske susrete, ovih ili onih karizmatika… Slave Isusa. To je u redu. Slave Duha Svetoga. To je u redu. Ali gdje je tu Marija, ljubljena kći Očeva, zaručnica Duha Svetoga? Nema je. Zato, ne idem tamo gdje nema Majke. I budite na oprezu kad idete na neke susrete na kojima vidite da zapravo nema vjere da je Gospa uistinu naša Nebeska Majka …

…

…

Vlč. Piotr Glas je svećenik koji svjedoči kako mu je hodočašće u Međugorje promjenilo život. Tamo je molio za svoje ozdravljenje i nije mogao ići na Križevac. Išao je samo u podnožje Podbrda. Tamo se molio kod plavog križa i mislio je da je prošlo 10-15 minuta kako se zadubio u molitvu pa se stao ispričavati onima koji su mu bili u pratnji i čekali ga da završi molitvu. Oni su mu rekli: “Ti mora da se šališ? Nije prošlo 10-15 minuta… Prošlo je tri sata otkako moliš!”

To je bilo njegovo nezaboravno iskustvo molitve zbog kojeg je počeo ozbiljnije doživljavati Gospu, kao Majku. Želio se tamo opet vratiti.

Bilo je određeno da ide u Ameriku. Otamo je želio organizirati hodočašće u Međugorje. Ljudi nisu za to mjesto ni čuli, misleći da je to u Poljskoj.  Tamo je na župi upoznao dječaka od 13ak godina koji je bio teško bolestan. Želio je hodočašće namjeniti osobito za njegovo zdravlje. A rekao je dječaku da i on moli dok oni budu na hodočašću. Kako priča, za vrijeme ukazanja na Podbrdu, uzeo je dječakovu sličicu u ruku i držao u ruci moleći Gospu da ona sad učini nešto za njega, jer je on kao svećenik učinio što je mogao. Ako ne učini ništa za njega neka učini nešto za njegovu obitelj jer su stvari išle loše… (njegova majka je morala ostaviti dobro plaćen posao jer je morala uz njega biti 24 sata dnevno… )

Na povratku je saznao da je i dječak molio i da je u to vrijeme osjećao da mu se stanje popravilo, da je ozdravio.

Dječak je ozdravio, odrastao. A kasnije je odlučio postati – svećenik. …

( O svjedočanstvu ozdravljenja na linku – youtube. )

22.08. 1888. u 4 sata popodne po prvi put je u Lurdu bila procesija i blagoslov sa Presvetim oltarskim Sakramentom.Ta praksa koju je predložio svećenik ostala je do današnjeg vremena.

22.8. 1888, kad je bio blagoslov bolesnika sa Presvetim oltarskim sakramentom koji su se okupili oko špilje gdje se ukazala Gospa, Pierre Delanoy, koji je godinama bolovao od “ataraksije” (bolesti koja je vezana uz mogućnost slobodnih pokreta, i koja je vodila u sigurnu smrt) bio je ozdravljen u trenutku kad je pokaznica sa Presvetim sakramentom prošla pored njega. 

To je bilo prvo euharistijsko čudo u Lurdu. Od toga dana bolesnici koji idu na hodočašće u Lurd se blagoslivljaju sa Svetim sakramentom i čudesna ozdravljenja preko Svetog Sakramenta su mnoga.

Lurdsko svetište je sjajan primjer vjere u stvarnu Isusovu Prisutnost u Euharistiji.

Događaj se zbio u crkvi Marije Pomoćnice kršćana koju je don Bosco sagradio u blizini kompleksa domova i škola koje je izgradio za dječake u Torinu.

Kad je don Bosco stigao – pitao je djevojčicu o njenom stanju. Maria Stardero nije rođena slijepa nego je vid potupuno izgubila zadnje  dvije godine.

Doktori su tvrdili da nema nade za njen vid. Na njegovo pitanje vidi li predmete barem po veličini – odgovor je bio – negativan. A isto tako I na pitanje može li vidjeti svijetlo.

• Želiš li vidjeti? pitao je don Bosco?.
• O, da. To je jedina stvar koju želim. …
• Hoćeš li koristiti svoje oči za dobro svoje duše i ne vrijeđati Boga?
• Obećavam da hoću. Svim svojim srcem.

Dobro. Ti ćeš dobiti opet vid. Prisutne je ohrabrio da imaju povjerenja u zagovor Gospin. Izmolio je s njima Zdravo Mariju, drugu molitvu Gospi, Zdravo Kraljice. Još ih je jednom pozvao na apsolutno povjerenje u molitve Majke Božje i blagoslovio je djevojčicu. Poslije toga držao je medaljicu Marije Pomoćnice kršćana, te je upitao pred njom: “Za slavu Božju i Blažene Djevice, reci mi što držim u ruci.” Vidim… rekla je djevojčica i odmah je počela opisivati detalje medaljice. Kad je ispružila ruku on ju je zakotrljao u kut želeći da sama dođe do medaljice kako bi se mogla osvjedočiti da joj je Blažena Djevica potpuno povratila vid.

Djevojčica je otišla do zatamljenijeg djela prostorije  i sama uzela medaljicu. Maria je bila tako luda od radosti da je zaboravila zahvaliti za molitvu don Boscu.  Nedugo za tim vratila se s donacijom za njegov rad. Četrdeset šest godina nakog toga 1916, kako je provjerio jedan salezijanac, ona je još uvijek imala savršen vid. …

Izvor: catholicexchange.com

Čudo u kojem je Carrel bio svjedok dovelo ga je do duhovnog i intelektualnog šoka. To ga je osvijestilo, postojanje stvarnosti koja nadilazi osjetilno iskustvo. Carrel je shvatio kako su empirijske znanstvene metode pogodne samo za proučavanje materijalne stvarnosti. Ali postojala je duhovna dimenzija stvarnosti, jednako stvarna kao ona poznata preko osjetila, koja se može doživjeti samo na temelju vjere. S velikom poniznošću Carrel se počeo moliti Blaženoj Majci: “Na moj nedostatak vjere odgovorila si velikim čudom. Ne mogu shvatiti što se dogodilo mom pacijentu niti sebe osloboditi od sumnji. Ali to je moja najveća želja, da vjerujem, bez propitkivanja “.

Ono što je Carrel je imao do sada i smatrao apsurdnim, postalo je stvarnost. Sve njegove prethodne teorije su se rasule poput fine prašine. Bila je ovo velika pouka o poniznosti za njega! Nije više gledao sa sažaljenjem na hodočasnike koji mole. Može li njihova molitva  biti način otvaranja sebe samih i prepuštanja djelovanju svemoguće moći samoga Boga? No, Carrelovo naglo odbacivanje ateizma nije bilo tako jednostavno. To je pokrenulo dramatičnu borbu u njegovom srcu. Možda se je prevario, ili bio u zabludi u vezi dijagnoze? On će odbaciti takve misli, jer je došlo do ozdravljenja pred njegovim očima, kao i prilikom svakog laboratorijskog eksperimenta. Propitkivati ovu činjenicu bilo bi najveće nepoštenje i pogreška. Izvukao je očiti zaključak: takva ozdravljenja nisu došla silama prirode, nego po snazi ​​Božjoj. Ali sada je naišao na temeljni problem. Kako prihvatiti stvarnost vjere? Kako se otvoriti ovom nadnaravnom misteriju, koji je izvan dosega znanstvenih istraživanja? “Nema dokaza da Bog postoji”, pomislio je Carrel, “ili da je Sveta Djevica samo plod naše mašte. Teško je dokazati postojanje Boga, ali zar je moguće poreći Njegovo postojanje. Kako to da neki od naših najistaknutijih znanstvenika, Louis Pasteur, na primjer, može izmiriti vjeru u nepogrešivosti znanosti s vjerom u Boga?”

Carrel je sjedio pred špiljom hrvajući se s ovim pitanjima, sve do dva ujutro. Na kraju je odlučio ući u crkvu, koja je bila ispunjena hodočasnicima. Kleknuo je te iz dubine svoje izranjene duše počeo moliti: “Sveta Djevice, utočište siromašnih, na moj nedostatak vjere odgovorila si velikim čudom. Ne mogu to spoznati, niti sebe osloboditi od sumnji. Moja najveća želja, cilj svih mojih težnji, je da imam nepokolebljivu vjeru. Prihvati me, grešnika izmučenog svojim traženjem nakon prividnog svjetla. Ispod teškog kamena mog intelektualnog ponosa živi najljepši od svih snova – nažalost, još uvijek ugušen – vjerovati u tebe i voljeti te kao što to čine ove časne sestre neokaljane duše.”

Nakon ove molitve, Carrel je osjetio nezamisliv osjećaj mira i sigurnosti da Bog postoji i da ga voli bezuvjetnom ljubavlju. Napisao je: “Budući da duša naginje Bogu, ona će naći mir i ostati s Bogom, i Bog će boraviti u njoj. (…) Bog je iznad svakog zamišljanja i poimanja. Gdje razum nema pristupa, tu je čežnji i ljubavi dopušteno.”

To je bio prijelomni trenutak njegovog života. On je shvatio da je čovjekovo najveće blago vjera u Boga –  koji je u Isusu Kristu, postao pravim čovjekom – vjera u najveće čudo, što je Kristovo Uskrsnuće od mrtvih. Za dar vjere moramo svakodnevno moliti. Carrel je vjerovao u Kristovu stvarnu prisutnost u Euharistiji. On je vjerovao da je Isus bio Bog, druga osoba Presvetog Trojstva; da je Uskrsnuo od mrtvih i prisutan je u Katoličkoj crkvi, podučava, iscjeljuje, i oslobađa od ropstva grijehu sve one koji u sakramentu pokore zadobiju dar Njegove Božanske Milosti.

Znak svakog istinskog obraćenja je potpuna poslušnost Kristu, koji ljubi, liječi, i uči u Crkvi. Alexis Carrel je napisao: “Ja vjerujem u sve što Katolička Crkva uči. Nije mi to teško, jer ne vidim kontradiktornost između znanstvenih činjenica i učenja Crkve.” Potvrdio je svoju potpunu zavisnost o Bogu. Kao posljedica toga, on se podložio Božjoj svetoj volji svoj razum, svoju volju, i sve svoje postupke. U Carrelovim bilješkama iz tog vremena, sačuvana je sljedeća molitva: “Gospodine, vodi moj život, jer sam zaslijepljen  u tami. Moj Bože, kako mi je žao što nisam razumio ništa o životu, zahtijevajući razumjeti pitanja koja čovjek uzaludno traži kako bi razumio. Život ne ovisi o razumijevanju, nego o ljubavi, o pružanju ruke drugima, o molitvi, o poslu. O daj, moj Bože, da ovo nisam otkrio prekasno!”

Tijekom pregledavanja registra čudesnih ozdravljenja na Lourdskom medicinskom nadleštvu , Carrel je primijetio imena liječnika-mnogi od njih su njegovi prijatelji i kolege-koji su strahovali priznati da su bili u Lurdu. Bojali su se da će biti ismijati kao zaostale budale. Popularni tisak dana promovira stav da su događaji u Lurdu velika prijevara počinjena javnosti od strane svećenstva. Uključujući se u priču o Lurdu, Carrel je također preuzeo rizik očekivanog nailaska na prepreke na svojoj znanstvenoj karijeri. Ali liječnik nije bio obeshrabren. Neka bude što bude, on je bio odlučan svjedočiti za istinu koju je otkrio. S punim uvjerenjem, dr. Carrel potpisao je medicinsko izvješće s pojedinostima trenutnog i potpunog izlječenja umiruće 21-godišnje Marie Bailly. Na povratku kući, objavio je članke o toj temi u lokalnim novinama. Odmah nakon te objave, nevjernički političari i grupa sveučilišnih profesora su ga napali u novinama. Dr. Carrelov nadređeni ga je obavijestio da nakon njegove publikacije o čudu neće biti mjesta za njega na sveučilištu, osim ako porekne sve što je napisano o Lurdu. No, dr. Carrel je odbio popustiti. On bi prije žrtvovao svoju znanstvenu karijeru nego podnosio takve ucjene i odrekao se istine.

(nastavlja se)

Izvor: The treasure of faith, časopis “Love one another”

(Prijevod: Mia R.)

vidi također 1. dio o Ozdravljenju koje je bilo uzrok obraćenja: A. Carrel otišao u Lurd kao nevjernik, a onda…