14.8. 1480. na brdu izvan talijanskog grada Otranta, u južnoj Italiji, 800 kršćana je odvedeno na brdo Minerva kako bi bili ubijeni. To brdo zbog toga nazivaju i Brdo mučenika.

Zašto su ubijeni? Ne zato jer su bili politički neprijatelji, ne zato jer jer su odbili predati neprijateljima grad, nego zato  – jer su odbili prijeći na islam.

Cilj turske vojske nije bio to malo mjesto, cilj im je bio doći s juga Italije do Rima. Stanovnici Otranta su se skrili u jednu crkvu, ali turska vojska je razbila brončana vrata gdje se narod molio Bogu ne bi li ih nekim čudom spasio. Od njih se zahtjevalo samo jedno – da prijeđu na islam. Ako prijeđu imat će sve povlastice, a ako ne bit će ubijeni. Da bi ih uvjerio kako to trebaju učiniti naređeno je jednom svećeniku, koji je već bio otpao od Crkve, da ih on pokuša pridobiti.

Ali tada, u ime svih stanovnika Otranta pred njih je stupio Antonio Pezzula. Rekao je da je spreman za Isusa umrijeti i tisuću puta. A prema kronici je zapisano kako je svojim sugrađanima govorio: „Moja braćo, do sada smo se borili kako bi obranili našu zemlju, kako bismo sačuvali živote, i za naše vladare; a sada je vrijeme da se borimo da spasimo naše duše, za Gospodina koji je za nas umro na križu pa je dobro da i mi umremo za Nj, stojeći čvrsti u svojoj vjeri, a sa ovom zemaljskom smrću postići ćemo vječni život i slavu mučenika“

Na te riječi stanovnici Otranta povikaše u glas da su i oni voljni tisuću puta umrijeti za Isusa. Bijesni Paša Ahmed je presudio mnoštvu: „smrt!“ Prvi među njima bio je pogubljen Antonio. Kleknuo je pred svog krvnika. A kronike bilježe kako se tada dogodilo čudo. Kad mu je glava bila odrubljena tijelo se podiglo i stajalo uspravno svo vrijeme dok je trajalo pogubljenje ostalih kršćana. Na očigled takvom čudu jedan se od vojnika obrati. No, onda i sam biva pogubljen.

Nakon ovoga je cijela Italija bila u strahu pred napadom Turaka. I sam papa je pravio plan kako da zaštiti Rim u slučaju da Turci navale na vrata grada.

U svibnju Sultan Mehmed II koji je imao nadimak Osvajač, iznenada je umro, u 49.-oj godini života, a s njim i velike ambicije Turaka koji su se vratili iz svg osvajačkog pohoda.

Kosti mučenika su sačuvane u relikvijaru i postavljene u kapelu pokraj glavnog oltara, u popravljneoj katedrali.

Neke kosti su također prenešene u crkvu svete Katarine, u Napulj. Izvor: Kako su mučenici Otranta spasili Rim

Proglašeni su svetima 12.5.2013. (na blagdan našeg Leopolda Mandića).