U Starom zavjetu ne nalazimo primjera gdje bi neki čovjek istjerivao Zloduha tj. Sotonu. To nalazimo u Novom zavjetu. Vidimo više primjera u kojima Isus istjeruje zloduhe, a onda tu vlast daje i svojim učenicima. Od onda pa kroz sva naredna stoljeća Crkve obavljani su egzorcizmi. Povijest pokazuje, piše o. John Hardon, da je Sotona osobito bio aktivan u mjestima gdje bi se počela evangelizacija. Zašto? Zato jer mrzi Isusa.

U egzorcizmu, svećenik koji je za to ovlašten, izgovara riječi kojima tjera sotonu iz opsjednute ili posjednute osobe. Kanonski zakonik Crkve propisuje uvjete koji su potrebni da bi neki svećenik mogao obavljati tu službu. On sam se ne oslanja na svoju snagu nego na snagu Božju.

Video u prilogu može nam malo posvjestiti tu stvarnost postojanja zloga. O. Gabriele Amorth govori o egzorcizmima koje je činio, a bilo ih je oko 60 000.

Ovdje je svjedočanstvo koje je Francesco imao u Međugorju, 3.8.2016., na festivalu mladih.

vidi VIDEO: Francesco V. : svjedočanstvo

…

Francesco je kao dječak otišao s majkom u SAD upoznati djeda i baku. Bilo je to jedno zabavno putovanje, gdje je upoznao i majčinu prijateljicu Katarinu. (uz ovo prepričano svjedočanstvo usporedi i ovo: gdje se spominje “crna misa” na koju ga je odvela obiteljska prijateljica). Vratio se s napadajem astme gdje mu je doktor jedva uspio spasiti život. Imao je mnoge alergije i upalu uha koju je liječio godinama, ali nikad nije ozdravio. Kad je imao 15 god morao je napustiti školu, s teškom konfuzijom koja mu nije dopustila pratiti nastavu. Obitelj ga je hrabrila. Majka je shvatila da bi trebalo moliti za njega. Mama ga je povjerila Gospi. Nakon otprilike 5-6 god susreo je jednu gospođu du dućanu koja je mu je rekla za Gospu Međugorsku. To je za nj bilo neočekivano i pitao se kako mu to nikad prije nitko nije rekao. Počeo je čitati o vidjelici Vicki i pročitao je o Gospinu pozivu na molitvu i post. Odlučio se postiti i moliti krunicu. Rekao je Gospi kako on da ne zna da li ona postoji, ali da će doći i zatražio je od Boga da susretne jednu vidjelicu koja bi ga pozvala u svoju kuću. Kad je s jednim redovnikom došao do vidjelice Marije, redovnik je njoj rekao da je otraga jedan momak koji je došao, a na njegovo veliko čuđenje vidi vidjelicu koja mu dolazi i govori da će taj dan biti gost u njenoj kući. Marija mu je rekla da je najvažnije susresti Gospu. Napisao je Gospi pismo da spasi njega i njegovu cijelu obitelj, a da joj za to daje čak 10 godina. 1997.-e je prvi put došao u Međugorje. Nakon toga je upoznao svoju buduću ženu. U listopadu 2000.e su se vjenčali. Odlučili su poći jednim duhovnim putem. Otišli su na jednu duhovnu obnovu. Tamo je svećenik počeo govoriti o sotoni. Rekao je da se i određene bolesti mogu izliječiti molitvom. Sjeća se osobito jedne rečenice: „Znaš neke bolesti može izazavati i đavao.“ Te noći je razmišljao o bolestima. I počeo je moliti nada njim. Zazavao je Duha Svetoga. Molio je, a Francesco je u tom trenutkku počeo pljuvati i pjeniti do te mjere da nije mogao biti na nogama nego je pao na pod. Svećenik je rekao da još mora dolaziti kod njega da se bolje razumije to stanje. Njegova žena nije u to htjela vjerovati. Stoga je otišao s mamom i bratom. Kad je svećenik počeo moliti molitve oslobođenja vidio je ispred sebe čavle koji su mu ulazili u glavu. Čak je vidio da su igle ulazile u mozak. Osjećao je čak i fizičku bol. Imao je puno pitanja, ali nije shvaćao sve to. 20. 5. 2002. je ponovo otišao posjetiti tog redovnika. Kad je ušao u njegovu sobu rekao je da se osjeća umoran. Unatoč tome što je došao prije 5 min. Pored njega je bio jedan svećenik koji ga je blagoslovio. I dok ga je blagoslovio tijelo mu je postalo potpuno kruto. Kao da je nešto ulazilo od stopala prema gore. Jedna ogromna, neograničena količina zraka. Imao je osjećaj da će eksplodirati. Želio je govoriti, ali nije mogao. U jednom trenutku je počeo osjećati da se guši. I u tom trenutku je jedan urlik izišao iz njega. I vičući prema svećeniku glas je rekao: “Ja sam sotona, Francesco je moj. Prestani moliti za njega. On je naš. Ja sam knez ovoga svijeta.” Prvi put sam osjetio đavolsko opsjednuće. I taj svećenik je počeo moliti nada mnom. Kako je on dalje molio sotona se opirala. Izgubio je kontrolu nad tijelom. Tijelo se kotrljalo po zemlji. Udaralo je šakam i nogama svećenika. Postao je jako nasilan, dok je inače po naravi bio miran. U jednom trenutku njegovo je tijelo samo palo na kauč s ukočenim tijelom poput mrtvačeva. U jednom trenutku tijelo je počelo poskakivati kao da su ispod bile opruge. Strahovita scena za majku i brata. Majka se pretvorila u rijeku suza. Bila je malodušna, uplašena. U tom trenutku je govorio: “jesam li Francesko, jesam li živ, jesam li mrtav. “Tražio je čvrsto uporište, ali ništa više nije znao o sebi, niti je li rođen uopće. Nakon molitve i nekog vremena probudio se. Tada je ponovo ušao u sebe i postao Francescko. Objašnjava da je sve shvaćao za vrijeme molitve. I nije bio izgubio orjentaciju ni vrijeme. I taj svećenik je savjetovao da ga posjti više puta. Savjetovao mu je da ode još jednom svećeniku da primi blagoslove. Nakon nekoliko mjeseci je posjetio jednog svećenika. I  kad je taj svećenik počeo moliti nad njim ponovo je bio opsjednut. Ponovo glas: “Francesko je naš. Ja sam duh astme. Tu sam već 30 godina. Ja sa ovdje posadio stablo astme.” Blagoslivljao ga je i prolio poprilično blagoslovljene vode. U tom trenutku je osjetio kao da ulazi u ocean. Ali i đavao je osjetio da ga se uništava. I počeo je urlikati: „Odlazim, uništio si stablo astme. Tebe svećeniče ja mrzim, tebe i sve svećenike!“ i od tog trenutka je počeo disati. Prvi put da je iskusio slobodno disanje sa 31 godinu. Shvatio je kako je udesno moći disati. Mentalna konfuzija je pomalo nestajala. U cijeloj priči žena je tražila riješenje. Nije mogla prihvatiti da je imala opsjednutog muža. To je bilo nešto što nitko nije shvaćao. Neka rodbina se udaljila. Neki prijatelji također. Mjeseci su prolazili, a sve više su bili sami. To đavolsko opsjednuće je trajalo 5-6 sati svaki dan i više nisu imali normalan život. Više nije mogao radditi. Ponekad bi se noć pretvarala u dan. Postao je kao jedan radio prijamnik. Zapravo je đavao govorio koristeći njegov jezik. Stalno je govorio ženi: Ti si kriva. Zašto si se udala za njega. Trebam uništiti ovaj brak. Trebam razdijeliti i uništiti sve brakove. I tako svakog dana su se nastavljala ta očitovanja, u podjeli u svađi. Onda su časne sestre počele moliti za njih. Zatražili su pomoć od prijatelja i poznanika. U jednom određenom trenutku se pokazalo nužno otići velikom egzorcisti. Dogovoren je susret sa o. Mateom. Imao je velika iskustva s egzorcizmima. Do tog vremena žena je bila veoma racionalna. Unatoč tome što je prošlo šest mjeseci. Rekao je da trebaju pronaći istinu. Pitao ga: jesi li kad posjetio čarobnjake? To je nešto što nije ni poznavao. Jesi li išao na proricanje sudbine? Ja sam uvijek odgovarao: Ne. On je rekao da se proba prisjetiti, je li imao doticaja sa prostitkukama. Je li se kad bavio jogom i meditacijama. Uvijek je mirno odgovarao: ne, nisam. To je istina. Shvatio je da govori istinu. Onda se ipak odlučio moliti nad njim.

U jednom trenutku više se nije obraćao njemu. Jer sotona je već bio rekao: “Francesko je naš. U njemu su sklopljeni krvni savezi.” Sotona je govorio: “Ti ne možeš ništa napraviti.” I onda je o. Mateo rekao: jesi li sam ili ima i drugih duhova s tobom. I u prvom trenutku sotona je željala prevariti o. Matea govoreći da je sam. Ali o. Mateo mu nije vjerovao i rekao: Naređujem ti da kažeš istinu. Tog istog trenutka zli duh je učinio da mu se cijelo tijelo treslo. “Ne želim to reći. Ne mogu to reći. Ali istog trenutka sotona urliče. Ima nas 27 legija. Mi smo veliki i dubki američki sotonizam. Dobro smo struktuirani unutar ovog tijela.” Samo je tišina ispunjala tu prostoriju. Čule su se samo riječi o. Matea: „Na žalost ovo je istina.“ On i žena su izišli kao da su išli na giljotinu za odrubljenje glave. Pred njima samo duboka tama. To je bio vrlo važan egzorcizam. Jer samo dan nakon osjetili su da imaju više vjere i nade. A tu vjeru im je mogao dati samo Bog. Žena je rekla da se moraju više moliti, a majka je svojoj nevjesti rekla da može slobodno napustiti Francesca jer joj on neće moći pružiti vedar život. Žena je na trenutak razmislila: “ja sam ga uzela i obećala vjernost i u dobru i zlu. Nisam računala na đavolsko opsjednuće, ali ako je to Božja volja, ja prihvaćam i idem dalje.“ Iako je njegova majka rekla jednostavnu stvar to je zapravo bila đavolska igra, ali od tog trenutka svi se ujedinili s njima. Roditelji su pratili njihov posao, radili svaki dan. Obiteljski su imali jednu umjetničku galeriju. Žena je morala biti u kući s njim. Tu snagu im je dala i molitvena zajednica od o. Matea. Otac Mateo je rekao da je glavno da dolazi na misu, jer je Francisco ometao svako euharistijsko slavlje. Često je ulazio u ckrvu kad je bio potpuno opsjednut. Svake subote ujutro žena bi ga ukrcala u auto i vodila na misu o. Matea. Sotona je govorio u autu: Tebi ne mogu napraviti ništa. Ona nije ništa odgovarala. Šutjela bi. I to je bila njena snaga. Šutnja. I kad bi ušao u ckrvu. Sotona je odmah ušao u ckrvu. Kad bi svećenik izlazio iz sakristije započeo blagoslivljati blagoslovljenom vodom, Francesko bi počeo vikati: niječem. Odbijam.  Za tamjan koji je gorio ispred oltara govorio bi da ga guši. Vidio bi da sotona izlazi iz njegova tijela. Vidio bi mnogo duhova koji se udaljavaju od njega u životnjskom obličju. Shvaćao je da misa za nj postaje izvor oslobođenja. O Mateo je vršio egzorcizam svaki tjedan ali je savjetovao i jednu molitvenu zajenicu, na način da se moglo sudjelovati na katehezama i predavanjima. I dan po dan vidjeli su se mali znakovi. Opsjednuća bila manje snažna ali imali su povjerenja. Jedan svećenik je rekao u katehezi: “Ni vrata paklena je neće nadvladati.” Nije se bojao. Govorio je da vjeruje kako je Gospodin veći i da želi brzo oslobođenje. Iako su dani prolazili u patnjama, iskusili su snagu molitve. I doista tijekom jednog egzorcizma dogodilo se da ga svećnik nije uspio osloboditi i sotona je pjevao u znak svojoj pobjedi i rekao “danas sam ja pobjedio”,  “Francesko je naš!” i svećenik je bio doista umoran. I pored sat vremena egzorcizma bio je u opsjednuću. U jednom trenutku beznađa žena je rekla: „Gospodine, ja sam se udala za ovog čovjeka, možeš li u ime sakramenta braka osloboditi mog muža!“ Dok je ona o tom razmišljala sotona je vikao: Ne misli o tome, zbunjuješ me sa svojim mislima, prestani o tom misliti. Danijela je nastavljala u ime snage sakramenta braka, a sotona je postao još agresivniji. U tijelu je osjećao bol do kostiju. I cijelo bie je osjećalo mentalne konvulzije. I dok je žena ponavljala tu molitvu: “u ime sakramenta braka oslobodi mog muža!” u tom trenutku je on pao na zemlju i vikao: slobodan sam! I gledao ju je u oči i pitao je – o čemu si razmišljala. Ona je rekla: Molila sam: Gospodine, oslobodi moga muža u ime sakramenta braka. I od tog dana, ona je molila – u ime sakramenta ženidbe, odlazi iz moje kuće, odlazi iz Franceska. To su bile spontane molitve, izrečene srecem. Sotona se ljutio govoreći: ne ne odlazim. I prijerice, ona bi za ručak spremala stol a on je pomagao. Bilo je dana kad nije uspjevala oprati posuđe. Onda smo tog dana bili prisiljeni uzeti najljepši stolnjak i najljepše čaše, a sotona se razljutio je govorio da mu se ne sviđa urednost i tako pripremljen stol. Volio je da je sve u neredu.  I od tog trenutka su shvatili da urednost u materijlanim stvarima je vrlo važno.

Jednog dana su otišli na nacionalni susret Obnove u duhu. I za vrijeme kateheze počeo se osjećati loše. U stanju postupnog opesjednuća doveli su ga iza oltara. To je bio trenutak da upozna predsjednika udruga egzorista: o.Rufusa. Tu je bila i jedna psihijatrica. Ona ga je vidjela samo za par minuta u stanju potpunog opsjednuća. Pitao ju je što ona misli o tom ponašanju. Ona je rekla: ne mislim ništa, to je daleko od psihijatrije. Dok me otac gledao u oči ja sam vidio svijetlo koje je ulazilo u cijelo moje tijelo. Snaga molitve je prisilila sotonu da klekne i fizički je klekao pred svećenika. Rekao mu je: Francesco sad te trebam. Istog trena je sotona otišao, a Francesco se vratio. Vjeruješ li svoje oslobođenje. Vjeruješ li u moju molitvu. Da naravno. Vjeruješ li u svoje osbođenje. Da, Gospodin se može poslužiti tobom. I u tom trenutku je počeo moliti na engleskom i indijskom. Jer je porijeklom iz Indije. Francesco je odgovarao na indijskom jeziku kojeg nije poznavao. Sotona je preko njega odgovarao na savršenom insijskom jeziku. Onda je svećenik rekao.: „U ime Isusovo naređujem ti da ostaviš Francesca.“ Osjećao sam da mi se krv penje i dolazi do grla a svećenik je nastojao osloboditi ga. Bilo je malo vrmena i nije uspio. Rekao mu je da će imati drugi egzorcizam nakon par sati. Rekao je – da. Jer je već bio pretrpio strahovite fizičke patnje. Svećenik je započeo moliti u jezicima. Pjevanje u jezicima je postala snažna molitva oslobođenja. Što je on više pjevao u daru jezika, sotoa se sve više ljutio. “Naređujem ti ostavi Franceska.“ Sotona je odgovaro: Ne, ovdje je u njemu američki sotonizam.  Francesko se napio iz kaleža na crnoj misi. I on je sada naš. Svećenik je počeo još više moliti i razbijati to prokletstvo crne mise. Sotona je treperio preko mene jer je vidio da će izgubiti. Sotona je ponavljao: Ja sam unutar njega odkad je Francesco imao 4 godine. Nitko me nije bio otkrio. Ne razumijem kako ste me vi uspjeli otkriti. Bili smo blizu potpunog oslobođenja, ali svećenik je bio umoran.  Zatražio je treći egzorcizam. Shvatio je  da se mora odlučiti jer je došao trenutak istinskog oslobođenja. Sve snage fizičke je stavio na raspolaganje. I u trećem egzorcizmu se svećenik počeo jako moliti. Tijelo se pretvorilo u bojno polje. S jedne strane je vidio svece, a s druge strane đavle koji su ga napadali. Zli duh nije htio izgubiti bitku. Ali svećenik mu naređuje: Predaj mi te kapi krvi. I s rukama na podu počeo je izbacivati kapljice krvi iz svojih usta. Svećenik je rekao ovo je jedan vrlo težak i složen slučaj. Blagoslovio ga i tada su se rastali. U svakom proživljenom egzorcizmu dolazili su sveci pored njega koji su ga podržavali. I to je jš jedan blagoslov koji je Bog htio darovati. Od samog početka je vidio padre Pia kako sjedi pored njega. A sotona je vrištao: „Ovdje je padre Pio, bojim se“. Svećenik je govorio: Padre Pio, oslobodi Franceska. Padre Pio mu je rekao vrlo nježnim glasom: Reci svećeniku da on mora moliti za tebe. I tiješio me riječima. I borio se satima i satima sa sotonom. Jednom za vrijeme opsjednuća došao je padre Pio. Žena nije znala što bi učinila. Ta konfuzija bi ulazila u nju. Padre Pio je rekao koristeći njegov glas: Počni moliti za njega. Rekao je i da kaže ženi da moli njegovu krunicu (krunicu padre Pia). U tom trenutku je Francesco bio u potpunom stanju opsjednuća. Ali nakon toga sotona je otišao.

Priča završava kad je susreo jednog liječnika s Malte. On je rekao: Francesco, ti si slobodan. Pitao je kako to može reći… Rekao je: “Sotona je oslabio tvoj um. Ti se trebaš osloboditi tužaljki, pritužbi, trebaš izbaciti „ako“ i „ali“ trebaš izbaciti “možda, tko zna“ ti trebaš reći „ja sam dijete Božje“. To proročavstvo liječnika s Malte je, kaže Francesco,  bilo istinito i to je iskusio kad je išao kod egzorciste. Tada sotona više nije mogao ući u njegovo tijelo.

Zaključuje riječima Mk 5,15 – Isus je oslobodio opsjednutog iz Geraze koji je potom bio zdrave pameti. S tim čovjekom Francesco je usporedio sebe. Danas ima miran život. Ima svoj posao i s prijateljima ide na molitvenu zajednicu: Marana’tha.

Netko misli da se sve može objasniti prirodno. Prirodna objašnjenja su valjana do neke mjere, ali za nadnaravne događaje ne vrijede. Ako nešto nije prirodno onda je nadnaravno. Tu se radi o čudu. Na nadnaravnom se temelji i naša vjera.  Primjer – Isusova uskrsnuća: „Ako Isus nije uskrsnuo uzalud je naša vjera!“ To je temeljna istina naše vjere, a nju ne možemo prirodnim putem objasniti. Torinsko platno ostaje znanstvenicima neobjašnjivo. Postavlja se pitanje – „Kako je ostala slika na Torinskom platnu?“ „U jednom trenutku se oslobodila energija i ostao je otisak“. Nema potpunog objašnjenja.

Događanja u Svetom pismu su nadnaravna Božja objava. Tu vidimo djelovanje Božje, djelovanje anđela, ali i djelovanje zlog duha. Vidimo da se magija reklamira i da sve više ljudi ima smetnje od zlog duha.

Navest ću primjer jednog momka koji je radio u jednoj zapadnoj zemlji među poganskim društvom, ali se među svima znalo da je on vjernik. Kad sam ga pitao: „što si im rekao – zašto si ti vjernik?“ – odgovorio je: „Pa rekao bi im – da otiđete u Međugorje na jednu internacionalnu svetu misu i da se susretnete sa jednim opsjednutim – shvatili biste da Bog postoji!“

Eto, može se do Boga doć i preko takvih fenomena.

Jednom sam imao križni put u Međugorju i na početku križnog puta susreo sam opsjednutu ženu koja je vikala na mene da me mrzi. Ljudi koji su molili križni put uključivali su je u svoje molitve i tako se onda do kraja molitve smirila. Na takvim ljudima se ta koncentracija mržnje vidi u strahu, u pogledu, u svemu… Kao zaključak – vidimo  da i preko toga čovjek može doć do Boga.

Danas, kad su se proširile razne magijske prakse imamo i sve veće smetnje zloga oko nas. U Italiji ima 70 tisuća onih koji prodaju magijske usluge, pa to pokazuje koliko je to, na žalost, prošireno. Kad čovjek otškrine vrata duše zlom duhu onda ima smetnje bilo u prostoru bilo u samoj osobi. I tu imamo razne stupnjeve uznemiravanja.

Čovjek preko ovih stvari griješi protiv prve Božje zapovijedi. To bi se moglo usporediti s preljubom. Kao što preljub može razorit jednu obitelj, zajedništvo muža i žene, tako i kad se čovjek okrene zlom duhu i padne u smrtni grijeh i izložen je na milost i nemilost zlom duhu. Tako je neki čovjek imao iskustvo izlaženja iz svoga tijela pa bi se vidio u drugoj dimenziji, gdje se čovjek ne može snaći u svojoj dimenziji nego mora imati duha voditelja da se vrati u novi život. Zlom duhu nije u interesu da čovjeku čini dobro nego ZLO.

Pročitao sam kako je jedan budistički monah prije nekoliko godina umro pa je nakon tri dana trebao biti kremiran. No on se jednostavno – vratio u život! Imao je iskustvo zagrobnog života, iskustvo PAKLA; vidio je u paklu budističke učitelje, Budu (!!!) i neke druge osobe. Dano mu je objašnjenje da svi koji ne prihvate Krista – sigurno završe u paklu! Kad se vratio u život oni su se bili od njega opraštali, ali on im tada najvešta što je vidio, kako se ne bi izgubili za vječnost. I preko 300 budističkih monaha se obratilo !!! Vlasti su se na to uzbunile, nastali su poremećaji među ljudima i zabranjeno mu je djelovanje.

Tih iskustava zagrobnog života ima puno. Ima i primjer jedne njemačke glumice koja je isto bila klinički mrtva. Ona je imala iskustvo čistilišta i pakla. Vidjela je kako majka molitvama izbavlja duše iz čistilišta. Kaže da prije nije htjela čuti za molitvu a sad ju majka nije mogla čut (?!) Nakon tog života okrenula se pustinjačkom načinu života, u Italiji.

Ima ljudi koje možda i poznajemo koji su imali to iskustvo, da su bili dvadest minuta možda klinički mrtvi. Možemo i sami susresti ljude kod kojih je vidljivo da nisu prevaranti, ali mi se možemo pretvarati da toga nema.

Ako čovjek zaboravi da je Bog jedno DOBRO izlaže se djelovanju demonskih sila. Tako zao duh dobije sve otvoreniji put da bude sve zastupljeniji u životu. Demonske sugestije djeluju tako da se nudi zlo pod vidom dobra. I ako čovjek nije u milosti Božjoj počne krivo rasuđivati, počne sebe opravdavat na kraju. U početku se savjest bunila, a na kraju to postane prihvatljivo. Dogodila se jedna zamjena. Zlo sotone izaziva pobunu protiv Boga, odvraćanje od molitve i sakramenata.

Jednostavan eksperiment može se napraviti i kod kuće. Prije spavanja gledaš televiziju dva ili tri sata i to djeluje tako da se izgubi volja za molitvom i pokorom.

Ako to djeluje na tom malom pokusu onda možete zamislit kad netko cijeli svoj život tako živi.

Jedan brak u kojem se muž i žena ne vide, ne razgovaraju, kratko bi trajao. Onda se otvori put za drugoga i vjerojatno propada. A tako je i u odnosu prema Bogu. Kad se osoba otvori sugestijama Zloga počne drugačije razmišljati: Bog postaje onaj tko samo opterećuje život, zagorčava.

Kad čitamo u Bibliji šestu Božju zapovijed i kad kažemo mladim ljudima da Bog to nije opozvao oni lako zaključe da Bog želi udaljit od njih sreću, jer im Bog zabranjuje jedino zadovoljstvo. Bog ispada sadist, neprijatelj. Čovjek se počne bunit protiv Boga, Božjih zapovijedi i upada u drugi način života, u potrošački život. Ispunja život s materijalnim stvarima, konzumira pornografiju, prepušta se vanbračnim odnosima, krontracepciji, prostiticiji, drogi i td. Sve je to traženje sreće izvan Boga jer čovjek misli da se to može …(?)… i čovjek se izgubi.

Prvi učinci odlaska od Boga su žalost, osjećaj praznine, osamljenosti, zatvaranja u sebe, nemogućnost voljenja, i dr. I onda se javlja nervoza, čovjek je ‘pod stresom’. U današnjem svijetu otac obitelji to nekako sebi može i dozvolit i kad je nervozan najbolje je da mu se nitko ne obraća. To je nešto što je postalo tako uobičajeno pa se kao nešto normalno može čuti: ‘u krizi san’, ‘puknit ću’ i sl. Kad je čovjek u takvoj živčanoj napetosti to nije dobro ni za njega ni za njegove bližnje. To je jedan od pokazatelja da smo otvorili pristup utjecaju Zloga. A možemo biti zavarani i misliti da će nam to donijeti sreću. Tu plodovi ne odgovaraju sreći nego su suprotni. Čovjek koji mastrubira – on će reć da je to prirodno ali ne vidi da se tu osoba svodi na predmet. Čovjek je tu onesposobljen da ostvari odnos s drugom osobom, opterećen i povezuje to s pornografijom. A to opet dovodi do osjećaja praznine i nezadovoljstva.

Ili kad muž vara ženu, ili obratno osoba se zavarava da je to nešto privlačno, ali koliko se emocionalne energije troši živeći podvojeno? I koliko loših plodova u životu? Stres može skratiti život za jednu godinu ili više godina, pa vidimo i iz toga da posljedice nisu dobre. A Bog – Bog postaje neprijatelj broj jedan.

Ljudi znaju reći da su nevjernici, a kad se pojavi neka nevolja onda je Bog krivac. Tako – počnu ga krivit a ne vjeruju u njega. Jako je raširena i bogopsovka. Nekad su komunisti izmišljali psovke protiv Boga jer su mislili da tako čine dobro.. No, pitanje je zašto su bogopsovku usvojili i oni koji kažu da su vjernici?! Ako se ljudi ne mole, ako ne žive sakramentalni život onda su podložni stjecanju takvih navika koje ih dodatno udaljuju od Boga. U nekim slučajevima zna doći i do opsjednuća. Ima slučajeva gdje se radi o psihičkim bolestima, ima slučajeva gdje se radi o prevari, a ima i manji postotak onih opsjednutih. Crkva je po tom pitanju oprezna i nabraja pet znakova na temelju kojih se može zaključiti da postoji opsjednuće: da čovjek govori strani jezik kojeg nikad nije učio,  vidovitost u vezi prošlosti drugog čovjeka ili sadašnjosti, mržnja na sve vjersko, levitacija… I ako postoje barem tri od pet tih elemenata onda se zaključuje da je po srijedi zao duh. Savjetuje se suradnja sa psihijatrom koji može prosuditi što tu spada na psihički dio.

Zašto Bog dopušta opsjednuće? Zato jer dopušta slobodu. Ako čovjek to želi Bog to ne zabranjuje. No, Bog se i krivim izborima služi pa On može čak i zlo okrenuti na dobro.

…

Neki ljudi imaju priliku da posjete nadnaravni svijet i to im bude poticaj na obraćenje. Đavao, pali anđeo, koji je zbog oholosti postao Otac laži želi predstaviti laž kao nešto dobro, od čega nema štete, što je bezazleno. To se vidi u magijskim stvarima koje se plasiraju djeci. Primjerice Hary Potter. To će djelovati na dijete, (ne kao na odraslog), pa počinje imati neku simpatiju prema magiji. Roditelji taj utjecaj ne smiju podcjenjivati, pa reći: ”to je samo crtani, … to su samo bajke” i sl. Toga je sve više i ne treba se čuditi da onda dijete u pubertetu ima više simpatije za magiju, za sve stvari vezane za đavla nego za Boga.

Sotona i drugi zli duhovi žele mržnju prenijeti na ljude, kako bi i njih doveli u pakao. Čovjek isključuje Boga, ne želi biti u zajedništvu s Bogom. Zlo postoji u svijetu, što zbog istočnog grijeha, naših grijeha, ali i djelovanja Zlog duha… Svatko je od nas valjda upoznat s nekim zvjerstvima koja su se dogodila u zadnjem ratu, da se živim ljudima odere koža ili ih se nabije na kolac. Svećenik je tako ovdje u ovom kraju (Postira, Brač) završio život. Takvo nešto nije ljudski objašnjivo. To je nešto što ukazuje na djelovanje Zloga na ljudske strasti da čovjek postane gori od životinje. To su dakle, zamke postavljene od Zloga, u koje čovjek upada. Papa Ivan Pavao II kaže da se ne treba bojati imenovati prvi izvor zla: a to je Sotona. On je naveo i Adam i Evu da sagriješe i želi da i mi griješimo. Služi se taktikom kojom želi osoboditi čovjeka osjećaja da griješi. Nietzsche se nije zalagao za nemoral. On se zalagao za amoral= ”s onu stranu dobra i zla”, u smislu da ništa nije loše; nema razlike između dobra i zla.

Ivan Pavao II govori o djelovanju sotone u odnosu na ljude – kao o kušnji da se čini zlo. Zao duh želi utjecati na dušu čovjeka i zavesti ga. Vidimo kod Isusove kušnje u pustinji da je zao duh kušao čak i Isusa, pa vidimo da on ne preže kušati bilo koga. Kod svetaca te kušnje budu otkrivene, a kod nas nije; mi nasjedamo i držimo se toga pa nas on može držati vezane.

U nekim slučajevima zao duh može ovladati ljudskim tijelom i dođe do opsjednuća. Ivan apostol govori i da je ”cijeli svijet pod vlašću zloga”. Kad dolazi Isusa kušati sotona se prezentira kao moćan: ”pokloni mi se i dat ću ti moć nad cijelim svijetom”. Znači, na svijetu vlada ta njegova prisutnost. I čitavo društvo se može udaljiti od Boga. Čovječanstvo se toliko pokvarilo da što dalje idemo to je više ratova i već smo se navikli da u svijetu postoji desetak ratova. A mogućnost da izbije i Treći svijetski rat – pa i to je postalo nekako razumljivo, prihvatljivo.

Najveća sotonina moć djelovanja je kad uvjeri čovjeka da njega nema. Kad čovjek ne želi znati ništa o djelovanju sotone u svijetu. Sotona koristi svoju inteligenciju da dovede čovjeka do apsolutne oholosti, da postane sam sebi dostatan, da dođe do stanja očaja, razočaranja… Međutim prema svetom se odnosi na način pun prezira i mržnje.

Prema riječima egzorcista među zlim duhovima postoji hijerarhija. Oni su podijeljeni na više uloga. Svaki se specijalizira u jednoj požudi, mani, strasti… On je šef katedre određenih vrsta zla. Zli djeluje osobito prema sposobnim ljudima gdje vidi da oni mogu imati utjecaja na druge. Tako su zvijezde estrade okružene laskanjem toliko da se počinju osjećati – bogovi u malom. I sotona to onda može raspirivat. Normalni ljudi to ne bi mogli ni pomislit. Na početku karijere ljudima se čini da im sve uspjeva, često i političari nisu ni svjesni komu služe ni od koga su vođeni… Neki takav put biraju da ostvare karijeru, a u stvari prodaju dušu vragu. Zao duh ima za cilj da uvuče čovjeka da postane sluga sotonina kraljevstva, a prema njima se opet ponaša zlo, rugajući im se zbog njihove gluposti. Kad se čovjek ispovjedi otrgnut je đavlu i u sigurnom je Kraljevstvu ljubavi Božje. Bog u svom milosrđu drži otvorena vrata milosrđa do zadnjeg trena čovjekova života.

Što je čovjek dublje u zlu to je veća i oholost koja mu priječi put povratka. Neki su se pokajali u zadnjem trenutku. Oskar… x… pred smrt se obraća, nakon cijelog nerednog i raskalašenog života; preteča je homoseksualizma… Također i učitelj Mario x… . (?!) traži ispovijed i pomiren je s Bogom. To je poznati talijanski mason, zaslužan za ujedinjenje Italije..(..) bio je žestok ateist, a pomirio se s Crkvom, i primio bolesničko pomazanje i ispovijed. Poznati fašista Musolini držao je govor protiv vjere, Boga, …koji je stvorio puno pobuna u Crkvi tražio je knjigu ‘Život Kristov’ i do zadnjeg dana je to čuvao… Napoleon, poznat po progonu Crkve, …. tražio je od pape da mu pošalje ispovjednika… itd.

Takvih je bilo puno. To pokazuje i da je Bog Milosrdni Otac kojem je potrebno malo, da čovjek otvori vrata i primi ga natrag u zajedništvo sa sobom. No, pitanje je da li čovjek to hoće.

Francuski pisac Mauriac govori o milosrđu Božjem, komentirajući smrt jednog francuskog intelektualca. Rekli su u medijima: kako se mogao pomiriti s Bogom, čovjek koji je cijeli život bio daleko od Boga? –  i protumačili to kao slabost posljednjeg trenutka, te da to nije dolično! I tako se odvojenost od Boga želi proglasiti kao dobro, kao krepost.

Neki čovjek je znakovima tražio da mu pozovu svećenika, sporazumjevao se znakovima, i kad se ispovjedio umro je isti čas. Danas se često iz obzira nekog ne zove svećenika bolesniku da ne bi to shvatio kao da se žele oprostiti od njega. …

Nedavno je jedna grupa Korejanaca negdje kod nas u Hrvatskoj tražila svećenika. No nisu mogli dobiti ni jednog svećenika. Na fiksni se nitko ne javlja, a broj mobitela nemaš. Pa sad zamislite da netko treba svećenika na samrti?! To je zapad koji je došao kod nas. Mnoge stvari su se promjenile. Nekad su postojale tabele dežurstava kad je netko trebao biti dostupan. A to je nešto što se bolesnicima treba omogućit. Komunisti u Drugom svjetskom ratu su znali pogubljivat svećenike, ali svećenik je morao stat na raspolaganju za spas duša. I to mu je trebalo bit prije ljudske računice. I on ode ispovjedati, a tamo ga – ubiju. No danas, svijetski mentalitet je ušao i kod svećenika, u ponašanja i u razmišljanja.

…

Ako čovjek svjesno odbija Boga dolazi do posljedice vječne propasti, neprolaznog očaja i mržnje prema sebi i drugima. Egzorcisti klasificiraju grijehe… gdje bi se događalo da čovjeka obuzmu sile zla. U prvu kategoriju spadale bi devijacije kao što su homoseksualnost, pedofilija, pornografija, i sl. , ovisničke navike o drogi, alkoholu… Korištenje magije, okultnog, čaranje, … prizivanje duhova… A najteža kategorija bila bi sudjelovanje u sektaškim skupovima, pripadanje masonima, gdje se čovjek obavezuje na poslušnost, a da ni ne zna što sve od njega može biti traženo; kad čovjek izričito odbija Boga.

Talijanski egzorcist Francesco… u Rimskoj biskupiji…, predsjednik talijanskih egzorcista kaže da je jedan od čestih slučajeva kad netko traži od đavla da bude obožavan kao da je Bog. Sotona ne želi prihvatiti činjenicu da je on stvorenje. On se samozavarava da je on bog, a da je pravi Bog krivi bog. Zato traži ono što pripada samo Bogu. U jednoj egzorcističkoj molitvi kaže se ”nek se svako koljeno pokloni Bogu”. U tim molitvama sotona odgovara: ”klanjajte se meni, ja sam svemogući… ” Na ponovljene pozive da štuje pravog Boga jedna od tolikih rečenica koje se ponavljaju je: ‘‘Nikad. Ja sam bog. Pogledaj koliko ih mene slijedi.’‘ Druga karakteristika đavla u egzorcizmu je da često govori o nasilju i uništavanju. Sve ono što je dobro, čisto, skladno, želi iznakaziti, uništiti. Posebno se primjećuje njegova mržnja prema sakramentu braka i obiteljskim vezama. Na silovit način reagira kad supružnici obnavljaju bračna obećanja. Tu sumnju izrazio je i u sljedećim riječima: ”Ne sviđa mi se kako su žene obučene, trebaju biti još otvorenije; treba seksualnost biti u prvom planu tako da mogu što više obitelji uništiti…” … Bjesno reagira kad su zaruke mladih ili kad je zavjetovanje u čistoći. To su za njega ”nakaradne stvari.” Karakteristika zlog duha je njegova očita mržnja, on uživa u zlu, u bilo kojem obliku mržnje, u mržnji prema djeci… koju pokazuje i dok opisuje užasan pokolj djece u majčinoj utrobi. Ovo zadnje što se događa u Americi – trgovanje nerođenima, prodavanje organa za eksperimente i razne druge svrhe… nema premca takvom iživljavanju. Prije bi bilo da ih samo ubiju, a ovdje se radi o mučenju. U egzorcizmu se pokazalo da se tu radi o naslađivanju nad tim zlom. (…) zamjenjuje se dobro i zlo… U egzorcizmu, kad se donijela relikvija, sotona ima reakciju odbacivanja: ‘Koji smrad!’, pokazuje i mržnju prema krunici sa križem… ne podnosi blagoslovljene vode, blagoslova.. umjesto blagoslova – proklinjanje. Na rečenicu Isusovu koju izgovara egzorcist: ”Dođite k meni svi vi koji ste izmoreni i opterećeni” biva odgovoreno riječima: ”dođite k meni svi vi koji ste veseli, perverzni i ja ću vas okrijepiti”.

Trudi se izazvati podjele među ljudima, da ih usmjeri jedne protiv drugih. Tako se događa, npr. kod podjele materijalnih dobara, da u obitelji zna doći od tolikih svađa da za cijeli život budu podijeljeni. A to nije bez đavla. Za pedeset kvadrata zemlje, za komad namještaja… A kad bi tko i htio pravedno podijeliti morao bi najprije sve prodati pa onda to podijeliti. Čovjek koji nije spreman odreći se nečeg, da bi se živjelo u miru – čega se onda spreman odreći? Tu se događa da čovjek ne vidi ništa drugo nego sebe. I ako takav primjer daje svojoj djeci što onda može od njih očekivati?

Zlo je izbor čovjekove volje – i kad se čovjek usprotivi zlu – zlo je nemoćno. Bog nam dolazi u pomoć i možemo se othrvat napadajima Zloga. U egzorcizmu, gdje se mole molitve Crkve, u ime Krista i u ime Crkve (…zato se traži odobrenje…) na temelju toga ljudi bivaju oslobođeni od zlog duha. Nekada taj proces traje i godinama. Zašto? Jedno od tumačenja je da Bog i to ostavlja kako bi se što više ljudi obratilo.

Samo Krist koji djeluje u Crkvi može osloboditi čovjeka od grijeha i smrti. Samo Isus je Spasitelj i pobjednik Zloga. Zato je Crkva, u kojoj je Isus prisutan u euharistiji, jedino mjesto gdje kršćanin nalazi sklonište pred snagama zla. Iza mise vidimo da su crkve prazne, a to su mjesta gdje se može biti s Gospodinom, mjesto gdje se može vraćat radost i mir svoga života.

Kxy, dječja pedagoginja, bila je poznata, držala predavanja (kao protestantkinja) i po protestantskim i katoličkim crkvama. Pomalo je uočavala razliku između protestantskih i naših Crkava. Došla je do mjesta kojeg protestanti nemaju. Mjesto na kojem je Isus na poseban način prisutan – tabernakul! I tako je, putem uočavanja te bitne razlike, postala katolkinja.

Kad čovjek to može iskusit i doživit – zašto smo mi tako bešćutni, pa to ne primjećujemo? U Crkvi preko sakramenata ozdravljenja i euharistije Krist neprestano ozdravlja ljude i čini ih svetima.

Ako s vjerom budemo ispovjedali grijehe zle moći nam neće moći učiniti ništa nažao. SV. Tereza govori: ‘demon će se bojati mene…’. Sveci se njih ne boje.  Za ljude je spas dostupan, a za sotonu i zle duhove nije. Oni nas žele odvući u pakao kako bi nas učinili sličnima sebi.

U životu oca Pia na jednom mjestu piše: ‘Prošlu noć sam proveo vrlo loše. Ona spodoba me do pet ujutro nije prestala tući… ‘ … doživio mnoge đavolske napade…  dolazile misli očaja, nepouzdanja u Boga… ali Bogu hvala ojačan sam. Stao sam na Kristovu stranu i izbavio se iz toga. ”

Zao duh ne pošteđuje ni svece, da ih kuša napastima očaja, malodušnosti, suhoće… Znamo da je i Majka Tereza 25 godina borila se s tim napastima suhoće.

O ocu Piu u jednom drugom svjedočanstvu piše: ”želiš znati zašto me toliko tukao? Zato jer sam branio jednog od vas; jedan je bio napastovan u čistoći, i odmah smo od Gospodina postigli pomoć za njega. Momak je zaspao, a ja sam izdržavao mučenje fizički… ”

Kod svetaca su ta uznemiravanja nešto što se često znalo događati. (primjeri T.nx…  Ane K. E., … koje bi živjele godinama samo od euharistije ! … doživljavale su razna uznemiravanja zloga. …) Primjer župnika Arškog nam pokazuje kako se Bog preko njegovih iskustava s zlim poslužio da spasi mnoge duše.

I otac Pio i slični bili su u napasti da preskoče jutarnju svetu misu jer su bili iscrpljeni od nespvanja cijelu noć. A tisuće ljudi je dolazilo na te mise. I to bi bio ogroman gubitak. Jasno da ga ovo napastovanje želi onemogućiti da čini dobro. Ovaj rat u kojem se nalazimo je duhovni rat. Nije to samo jedna slika. Kad kažemo da je to jedna vojujuća Crkva – to je istina iz svetog pisma – pozvani smo boriti se ovdje na zemlji – protiv Zloga.

U molitvi Očenaša molimo: ”izbavi nas od Zloga”, u doslovnom prijevodu. Mi se borimo protiv Sotone. To je neprijatelj čovjekova spasenja. Tri su naša neprijatelja (sv. Ivan ev.) : tijelo, svijet i sotona. Sv. Pavao: ” Ne borimo se protiv stvorenja od krvi i mesa, nego protiv duhova svijeta, sa nevidljivim svijetom koji je stvaran.” Kad bi se kršćani prestali borit – ne bi bilo dobra u svijetu.

U borbi su tri oružja:

1. Molitva: pohađanje sakramenata: (misa, ispovijed); dnevna molitva koja nas čini otpornima na napadaje zloga, + Prakticiranje kreposti. Svaka krepost je na početku teška, a na kraju to postane dio čovjekove naravi. Poznat je primjer Franje Ksaverskog koji se borio za krotkost, nagao po naravi a postao pojam blagog čovjeka. Svatko od nas ima prilike za živciranje. A to je ujedno i prilika za vježbanje strpljivosti. Znamo da otresitost toliko lošeg ostavi iza nas… A možemo tu vježbati kreposti da to postane blagoslov za drugog.
2. oružje: formacija tj. duhovna izgradnja. Mi cijeli život učimo. U školi potrošimo najbolje godine svog života. A koliko smo uložili u izgradnju svoje vjere? Dakle 15 godina života možemo uložiti u školu,a u koliko smo vremena svog života uložili u vjersku formaciju? Tu bi spadalo najčešće ono što se čulo na župnom vjeronauku, ono što smo čuli u propovijedi, nešto u školi – i sve skupa to bi bilo = 2 sata tjedno! A u školi sjedimo po pet sati, pa bi to bilo najmanje 25 sati tjedno ! to je onda 1: 10. Ako nije i više. A kad tome još prirodamo utjecat TV i slično – onda da i ne govorimo, koliki je taj omjer…

Puno puta može pomoći ako znamo svoju vjeru argumentirat. Neće netko prihvatit ”bajke”. Trebamo i sami znati prepoznati zablude, djelovanje Zloga…

3. oružje: Konkretan apostolat – da se brigamo za svoje bližnje.

Imamo sad i izbjeglice. Opravdano je pomoći. No, to je vrsta pomoći u kojoj se mogu prepoznati svi ljudi. Ali mi, kao vjernici, trebali bi više pomoći onima koji su ostali – Sirijcima, da mogu preživjeti tamo. Većina od ovih su ekonomske izbjeglice – i to je nešto gdje se mogu praviti razlike. Možemo promotriti situaciju i u Ukrajini. Zašto ne pomažemo njima? To su konkretne stvari gdje smo pozvani reagirati prvi.

Svjesni smo da je Crkva ustanova koju ”ni vrata paklena neće nadvladati”… A preko Crkve imamo doći do vječnog života…