očinstvo – Magnifikat.hr

In memoriam – prof. dr. sc. Ivan Zelić

M.G. — Sat, 18 Dec 2021 19:34:41 +0000

Prof. Ivan Zelić se preselio u vječnost. Tužna je to vijest za nas koji smo ga poznavali, ali kao što je Ivan pisao: “Jedna smo mi Crkva, oni koji ostaju i oni koji odlaze. I dalje smo u zajedništvu.”

Bio je, između ostalog, i vjeroučitelj, iako je osim teologije diplomirao još i ekonomiju, povijest i filozofiju… Doktorirao je filozofiju, ali vjerujemo i mnoge životne ispite. Živio je mirno i skromno, kao da je stalno bio u Božjoj prisutnosti. Bio je otac svojoj dobroj djeci, ali na neki duhovni način i nama koji smo se susretali s njim. U Ivanovim mirnim očima bio je neki odsjaj Božje mudrosti i dobrote i rado ih pamtimo. Hvala mu na primjeru svjedočanstva vjere i neka ga dobri Bog nagradi za sve

U molitvi da što prije dođe tamo gdje više nema ni tuge, ni jauka, ni boli.

Iskrena sućut Ivanovoj obitelji

Crkva nije samo na zemlji

Ako Crkvu pokušavamo razumjeti kao jednu samo ljudsku organizaciju, nećemo moći razumjeti skoro ništa iz povijesti i sadašnjosti Crkve. Crkva se bitno razlikuje od bilo koje zemaljske organizacije u puno stvari. Crkva nije zemaljska organizacija već po tome što većina njezinih članova uopće nije na zemlji, većina ih je na nebu, u raju ili u čistilištu. „Vjerujemo u zajedništvo svih Kristovih vjernika, onih koji su na zemlji u putovanju, preminulih koji se čiste te onih koji uživaju nebesko blaženstvo, i da svi ti sačinjavaju jednu Crkvu.” (papa blaženi Pavao VI., Ispovijest vjere naroda Božjega). Ipak, ti koji nisu na zemlji itekako djeluju u ovoj Crkvi na zemlji u kojoj smo sada mi, u putujućoj ili „vojujućoj” Crkvi (lat. Ecclesia militans). To se u Vjerovanju naziva „općinstvo svetih” (lat. communio sanctorum).

Ivanov tekst iz članka: Božansko i ljudsko lice Crkve (Portal čiji je glavni urednik Ivanova kći Katarina Matijaca)

***
AŽURIRAM ČLANAK TEKSTOVIMA IVANOVE DJECE

Ivanove kćeri Katarina i Tereza pišu, između ostalog:

(…) Mimo svih ovih postignuća i nevjerojatnih intelektualnih sposobnosti, Ivan Zelić je bio prije svega vjeran muž i brižan otac. Ili jednostavno tata. Tata koji se s nama igrao, šalio, šetao, mijenjao pelene i radio kašice i pričao viceve koje je izvlačio iz rukava u svakoj prilici. Strpljivo je slušao naše školske dogodovštine, držao ruku kad bismo plakali, brisao čelo u bolesti. Poučni izleti, obiteljski vjeronauk nedjeljom i jutarnji časoslov… Stajem ovdje jer je nemoguće čitav život smjestiti u škrte riječi jednog članka. Kao i svaki čovjek, imao je on i svojih mana, ali „ljubav sve pokriva“! I kroz njih nas je odgajao: redovita ispovijed bila je okosnica njegove snage.

Poučavao nas je primjerom. Bog mu je uvijek bio na prvom mjestu. Moliti nas je učio moleći, vjerovati vjerujući. Nikad nam nije rekao: „Treba ljubiti Crkvu.“ Nije bilo potrebno. U njegovim vedrim očima pojavile bi se suze ganuća svaki put kad bi nam iz Svetog pisma čitao citate o Crkvi. Nije bilo potrebno naglašavati borbu za dušu jer bi iste suze krenule svaki put kad nam je čitao:

„Dobar sam boj bio, trku završio, a vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj dan uzvratiti Gospodin, pravedni sudac, ne samo meni nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak“.

(TIM 4,6-8).

Učio nas je s mamom otvorenosti životu. U nebo su ispratili sedmero djece, a za odgoj im je Gospodin ostavio nas petero. Iako je svaki gubitak bio bolan, otvarali su se Gospodinu uvijek iznova i tako nam svjedočili koliko je neizmjerna vrijednost svake duše. Razumjeli smo da Život uvijek pobjeđuje i da smrt nema zadnju riječ. Njihovu čežnju za velikom obitelji, Gospodin je nagradio kroz unuke, njih 19 rođenih i dvoje još nerođenih. S koliko radosti i ponosa je tata brojao svoje unuke! (… ) Više na portalu Žena vrsna, /čiji je glavni urednik Ivanova kći Katarina M/: U susret Gospodinu…

Tereza, Katarina, IVAN, Marija, Toma i Ivana (Ivanova udomljena kći)

***

Sa facebook profila Ivanova sina Tome:

Kako u nekolicinu bitova spremljenih u memoriju nekog računala sažeti ono sto je za mene i meni značio čovjek koji mi je bio uzor, svjetionik i sigurna luka u životu?!

Moj tata je bio, kako ga je opisao moj dragi prijatelj, “samozatajni velikan Crkve u Hrvatskoj” i priznati filozof s nebrojenim doprinosima sirenju Istine.
Ali, za mene je bio prvenstveno – TATA.
Tata, hvala ti na primjeru i pouci prave muževnosti! One muževnosti koja u svemu gleda drugog stavljajući sebe na zadnje mjesto. One muževnosti koja se ne hvali talentima i postignućima, već je samozatajna i ponizna. Muževnosti koja druge ne opterećuje svojom patnjom i suosjeća s drugima u patnji. One muževnosti koja je uvijek spremna na žrtvu za svoju suprugu, djeci i ljude u potrebi.
Hvala ti, tata, sto si mi okruženjem sretnog braka i svojim primjerom vrsnog muža bio podstreh da bez straha mlad uđem u brak. Kako si rekao tada: “Najvažnije si sad riješia, ostalo ćeš lako!”
Tata, hvala ti na primjeru i pouci očinstva! Očinstva koje uči primjerom prije nego praznom riječju, ljubavlju prije nego kontrolom, razgovorom prije nego ucjenom. Očinstva koje se ne boji djetetu pokazati i priznati svoje slabosti i za njih se ispričati. Očinstva koje u djetetu gleda osobu, a ne podložnika. Očinstva koje je u isto vrijeme i prijatelj i savjetnik i vodič svojoj djeci. Očinstva koje i mijenja pelene i igra nogomet i poučava. Očinstva koje ljubi do kraja… Molim te, tata, zagovor kod Gospodina da mi da snage i strpljivosti da mogu slijedit tvoj primjer i biti makar upola dobar otac svojoj djeci kao sto si ti bio nama!
Tata, hvala ti sto si me naučio razmišljati i ljubiti Istinu! Gledajući tebe i razgovarajući s tobom naučio sam kako biti kritičan i realan. Naučio si me da se nikad ne zadovoljim s površnim već da tragam za Istinom i da se tog traganja ne bojim. Jer kako tvoj i moj sv. Toma kaže: “Ono sto je Istina, logički se ne može pobiti”.
Ali tata, više od svega hvala ti sto si mi prenio dar vjere i usadio ljubav prema Kristu i Njegovoj Crkvi! Kako ne upiti i primiti tu ljubav gledajući tebe kako sa neizmjernim zarom i suznim ocima od ganuća čitaš Sv. Pismo, pričaš o životima svetaca ili nam tumačiš Katekizam Katoličke Crkve? Kako je ne upiti gledajući tebe kako predaješ svoj život Bogu svaki dan svog života do samog kraja? Bio si tata koji je učio prvenstveno primjerom, a tvoj primjer je bio da uvijek u svemu tražiš Božju volju jer jedino onda ne možeš pogriješiti.

Moje srce plače jer sam izgubio jedan veliki oslonac u životu, neiscrpni izvor znanja i mudrosti, voljenog oca i prijatelja. Ali, moja duša leti, smije se i raduje s tobom jer vjerujem da gledaš lice Božje koje toliko ljubiš! “Bože, koje radosti u dan kad dođes Ti!”

Tata, visoku si mi ljestvicu postavio svojim životom i hvala ti i na tome! Vidimo se u vječnosti!

Tata, volim te!

***

Sa facebook profila Ivanova zeta, Florijana Mihaljevića:

(…) Mnogi od vas ovdje prisutnih znate kako sam ja odselio iz Istre u Dalmaciju, i kako sam na taj način odsječen od fizičkog kontakta sa svojim roditeljima, izuzev nekoliko puta godišnje, zbog čega mi je naravno teško – čisto ljudski gledano. Zato mi je Gospodin providio roditelje moje žene koji su me prihvatili od prvoga dana kao svojega, bez ikakvih problema, predrasuda, projekcija… Ni u jednom trenutku se nisam osjećao kao „netko drugi“ u obitelji. U posljednje vrijeme zvao sam ga jednostavno „tata“, a on je to volio, i bilo mu je puno draže nego da mu govorim Ivane. On je nas sve zetove običavao zvati „lijepi sinovi“ jer to na francuskom znači zet.

Uz njega sam doživio svoje drugo, duboko i ozbiljno obraćenje. U razgovorima koje smo vodili, pričali smo puno o filozofiji i filozofima. Puno me poučavao o filozofiji, a isto tako i o teologiji i Katoličkoj Crkvi. Uvijek sa velikom strpljivošću, poniznošću, spreman na svako pitanje. Također me naučio da postavljanje pitanja nije problem, nego put prema spoznanju Istine. Da je dobro ako se čovjeku počinju nametati pitanja o vjeri, Crkvi, Bogu Ocu, Kristu, Duhu Svetom. Problem je samo da ne nađemo krive ili polovične odgovore koji nas mogu odvesti na stranputicu. Zato nam je isto tako ostavio/rekao putokaz kojim ćemo se služiti da ne zalutamo: Biblija, Katekizam, Crkveni oci, Denzinger.

S njim sam zavolio filozofiju i shvatio da, iako se ponekad izražava apstraktnim pojmovima, ta znanost je jako povezana sa životom, čak više nego druge. Posebno se to donosi na pojedine grane unutar filozofije, koliko god se to činilo na prvi pogled obrnuto. U studiju i radu puno mi je pomogla i pomaže i dalje njegova knjiga “Vodič kroz filozofiju”. Jedini sustavni i cjeloviti Vodič na hrvatskom jeziku koji prolazi kroz povijest filozofije do danas. Knjiga je to koja je cijenjena i među profesorima i studentima, kao i onima koji se prvi put susreću s filozofijom. O mnogim ostalim njegovim znanstvenim postignućima i kapacitetima neću pisati sada, objaviti ću naknadno bogatu biografiju.

Najvažnije njemu i nama bilo je da mu dođe svećenik prije smrti, a živio je praktičnim i aktivnim vjerskim životom. I bio je svećenik kod njega, sat vremena prije inducirane kome „primio je Sve“ kako nam je rekao naš dragi don Šime, koji je bio kod njega osobno i donio/dao mu „Sve“.

Na kraju, ono što je nama djeci stalno ponavljao je „kome je više dano, od njega će se više i tražiti“, a od njega će se onda sigurno više tražiti. Stoga, obzirom da meni nije potrebno da mi netko izrazi sućut, meni kao meni, nego mi je bitnije da se pomolite za njegovu dušu, umjesto da mi pišete sućut, vrijeme koje bi na to potrošili pomolite se. Naravno da mi neće smetati ako želite meni ili drugome nekome iz obitelji ovim putem izraziti sućut, ali prije toga da se pomolite. I molite i za nas koji smo ostali nakon njega, a posebno i za mamu, nije joj lako. Svi smo prošli jedan intenzivan i stresan period, a posebno je ona to proživljavala i doživljavala i najviše osjetila u sebi i na sebi. In Christo, Florijan.

Ljubav i otvorenost životu

M.G. — Sat, 19 Nov 2016 19:12:37 +0000

Kako nas je sv. Ivan Pavao II učio: “Temeljni je zadatak obitelji služenje životu; to je ostvarenje u povijesti Božjeg blagoslova iskazanog u početku, a ostvaruje se prenošenjem Božje slike s čovjeka na čovjeka u činu rađanja ( FC, 28 / Familiaris consortio, 28) “.

Čitava povijest spasenja zapisana u Starom i Novom zavjetu tvrdi da je Bog stvorio čovjeka iz ljubavi i za ljubav. Moglo bi se reći da je Bog u Presvetom Trojstvu bio “samodostatan” i bez potrebe za nekim – a ipak je stvorio čovjeka s kojim će moći podijeliti svoju ljubav. Otajstvo vjere u Trojedinoga Boga govori da je Bog Sin začet od Boga Oca, a Duh Sveti proizlazi iz njih oboje. U određenom smislu, ljudska obitelj bi trebala odražavati taj međuodnos Oca, Sina i Duha Svetoga. Žena je stvorena od dijela tijela muškarca, ali uzajamna ljubav i intimno jedinstvo muža i žene stvara novi ljudski život. Sveti Ivan Pavao II naglašava : “Plodnost je plod i znak bračne ljubavi, živo svjedočanstvo potpunog uzajamnog predanja supružnika (FC, 28 / Familiaris consortio, 28) “.

Tako je Bog dao čovjeku ulogu u djelu stvaranja. Supružnička ljubav trebala bi ispuniti zapovijed: “Plodite se i množite i napučite zemlju” (Post 1, 28). Katekizam Katoličke Crkve ističe: “Pozvani da daruju život, supružnici sudjeluju u stvaralačkoj moći i očinstvu Boga. Bračni parovi bi trebali smatrati svojim istinskim poslanjem prenositi ljudski život i obrazovati svoju djecu; oni bi trebali shvatiti da na taj način surađuju s ljubavlju Boga Stvoritelja, i da su na neki način Njegovi interpretatori. Oni će vršiti ovu dužnost s osjećajem ljudske i Kršćanske odgovornosti “(KKC, 2367).

Odgovornost je ključ za ispunjavanje Božje volje u sakramentu ženidbe. Sjedinjeni u jedno tijelo, muž i žena se ne smiju prepustiti sebičnosti i misliti samo na svoja vlastita opažanja i osjećaje. Moraju imati na umu razlog zbog kojeg su sposobni doživjeti ljubav i radost bračnog sjedinjenja. Taj “razlog” je sam Bog koji ih je obdario životom te im omogućio da ga mogu prenijeti.

“Čuvajući oba bitna aspekta – sjedinjenja i stvaranja, bračni čin u svojoj punini zadržava smisao istinske uzajamne ljubavi i usmjerenost prema uzvišenom pozivu čovječanstva – na roditeljstvo” (KKC, 2639). Drugim riječima, sebična težnja za samim seksualnim užitkom i uskraćivanje plodnosti uništava samu srž bračne ljubavi i ometa poredak koji je Bog ustanovio od samog početka.

Sudionici smo rata koji je sotona navijestio čovječanstvu nastojeći uništiti Božje djelo. Pozivajući se na ponos i sebičnost naših prvih roditelja (“biti ćete slični Bogu”), Sotona je uspio raskinuti vezu između Boga i čovjeka, tj. on je donio u svijet grijeh koji vodi u smrt. Na isti način, on nas poziva tražiti nedopuštena iskustva i ugode sugerirajući ponašanja koja dovode do duhovne smrti: pornografija, prostitucija, predbračni odnosi, masturbacija, kontracepcija, pobačaj, umjetna oplodnja, itd.

Kada supružnici zaborave svoju odgovornost prenošenja života, postaju zagovornici i sudionici u “kulturi smrti”, koja ubire svoju krvavu žetvu u obliku 50 milijuna pobačene djece godišnje, stotine tisuća ljudi začetih umjetnom oplodnjom in vitro te zamrznutih za kasnije selekcioniranje – a da ne govorimo o suzama i patnjama prevarenih supružnika, odbačene i zlostavljane djece te žena koje prodaju svoja vlastita tijela.

Moramo biti svjesni činjenice da je sotona izgubio taj rat, jer je Isus Krist svojom smrću na križu i uskrsnućem nadvladao smrt i porazio sotonu, te izbavio čovječanstvo od njegove vlasti. Zajedno s Kristom možemo pobijediti u našem svakodnevnom životu, stavljajući na prvo mjesto ljubav i odgovornosti prema Bogu. Moramo čvrsto prionuti k Isusu svim srcem i preporučiti svoj život, brak i obitelj Njegovoj volji. Na taj način možemo provesti apostolat koji nam je Bog povjerio. “Ovaj apostolat”, napominje sv. Ivan Pavao II “provoditi će se u prvom redu unutar obitelji (…), po svjedočanstvu življenja u skladu s božanskim zakonom u svim njegovim aspektima, kroz kršćanski odgoj djece, pomažući njihovo sazrijevanje u vjeri, kroz odgoj u čistoći, kroz pripremu za život, kroz bdijenje kako bi ih zaštitili od ideoloških i moralnih opasnosti koje im često prijete ” (FC, 71 / Familiaris consortio, 71).

Istinska bračna ljubav koju supružnici žive u skladu s Božjim planom uvijek donosi radost. To je radost dijeljenja ljubavi i prenošenja života, radost roditelja koji pomažu svoje dijete u njegovim prvim koracima, koji slušaju njegove prve izgovorene riječi, primajući u naručje i grleći najmanje koji u njima traže utjehu i pomoć. Ta radost koja proizlazi iz uzajamnog darivanja naziva se “civilizacija ljubavi”.

“Civilizacija ljubavi budi radosti: radost, između ostalog, zbog činjenice da je čovjek došao na svijet (Iv 16, 21), a radost i time što su supružnici postali roditelji. Civilizacija ljubavi znači “radovati se istini” (usp. 1 Kor 13, 6). No, civilizacija nadahnuta konzumerističkim i antinatalitetnim mentalitetom nije i nikada ne može biti civilizacija ljubavi “(Ivan Pavao II, Pismo obiteljima, 13).

Bog je stvoritelj civilizacije, ljubavi i života. Sotona nam, s druge strane, nudi samo sebičnost i smrt. Bog želi da izaberemo – slobodno i iz ljubavi: „ … pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo.” (Pnz 30, 19-20) Ne možemo istovremeno odabrati i Isusa Krista i grijeh, jer u Njemu nema grijeha. Mi biramo ili grijeh ili Isusa. O tom izboru ovisit će naš život ili smrt kao i život i smrt naše djece.

Mirosław Rucki

Prijevod: Mia

Izvor: Love and openness to life, Časopis: “Love one another”