‘Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja’

Predsjednici biskupskih konferencija cijeloga svijeta su se na poziv pape Franje od 21. do 24. veljače okupili u Vatikanu kako bi raspravljali o trenutnoj krizi vjere i krizi u Crkvi, krizi koja se raširila po cijelome svijetu nakon šokantnih otkrića zlostavljanja maloljetnika od strane svećenika.

Razmjeri i težina incidenata o kojima se izvještavalo duboko je uznemirila svećenike, ali i laike, i kod mnogih potaknula propitivanje same vjere Crkve. Bilo je nužno poslati snažnu poruku i nastojati oko novoga početka kako bi Crkva opet bila vjerodostojna kao svjetlo među narodima i kao sila u službi protiv destruktivnih čimbenika.

Budući da sam i sâm bio na odgovornom položaju kao pastir Crkve za vrijeme javnoga izbijanja krize i situacija koje su uslijedile, morao sam se zapitati – iako kao papa emeritus više nisam izravno odgovoran – kako mogu doprinijeti novome početku.

Zato sam, nakon što je najavljen sastanak predsjednikâ biskupskih konferencija, sakupio neke bilješke uz koje bih mogao s jednom ili dvije primjedbe doprinijeti i pomoći u ovome teškome trenutku.

 Nakon što sam kontaktirao državnoga tajnika, kardinala Pietra Parolina, i samoga Svetoga Oca Franju, činilo mi se prikladnim ovaj tekst objaviti u Klerusblattu (mjesečniku za svećenike u većinski bavarskim biskupijama).

Moj je rad podijeljen u tri dijela.

U prvome dijelu namjera mi je ukratko predstaviti širi društveni kontekst pitanja, bez kojega se problem ne može razumjeti. Nastojat ću pokazati da je šezdesetih godina 20. stoljeća došlo do nečuvenoga događaja, čiji razmjeri u povijesti nemaju presedana. Moglo bi se reći da su se u 20 godina između 1960. i 1980. godine nekada uobičajeni standardi o seksualnosti posve urušili, i da se pojavila nova normalnost, koja je do sada bila predmetom ustrajnih pokušaja prekidanja.

U drugome dijelu namjera mi je istaknuti posljedice ove situacije na formaciju svećenika i na njihove živote.

Konačno, u trećem bih dijelu htio izložiti neke perspektive za ispravne reakcije od strane Crkve.

(1)Stvar počinje s od strane države propisanog i podupiranog uvođenja djece i mladih u narav seksualnosti. U Njemačkoj je tadašnja ministrica zdravstva Käte Strobel dala snimiti film u kojem je sve što se prije nije smjelo javno pokazivati, uključujući spolni odnos, pokazano u obrazovne svrhe. Ono čemu je ispočetka svrha bila seksualni odgoj mladih uskoro je široko prihvaćeno kao prikladna opcija.

Slični učinci postignuti su „Sexkofferom” što ga je objavila austrijska vlada (kontroverznom ‘kovčegu’ materijala za seksualni odgoj, korištenome u austrijskim školama krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća). Seksualni i pornografski filmovi tada su postali čestom pojavom, dotle da su se prikazivali u priručnim kinima (Bahnhofskinos). Još se sjećam kako sam jednoga dana šetao Regensburgom i vidio kako se pred velikim kinom okuplja gomila ljudi, nešto što se prije viđalo samo u vrijeme rata, kada se iščekivalo dijeljenje namirnica. Sjećam se i kako sam došao u taj grad na Veliki petak 1970. godine i vidio mnoštvo panoa s velikim posterom dvoje posve golih ljudi u zagrljaju.

Među slobodama za koje se borila revolucija 1968. godine bila je ta posvemašnja seksualna sloboda, koja više nije prihvaćala nikakve norme.

Mentalni kolaps bio je povezan i sa sklonošću prema nasilju. Zato se seksualni filmovi nisu više smjeli prikazivati u zrakoplovima – među putnicima bi znalo doći do nasilja. Budući da je tadašnja odjeća podjednako izazivala agresivnost, ravnatelji škola nastojali su uvesti školske uniforme, i tako stvoriti ozračje pogodnije za učenje.

Jedan od izvanjskih aspekata revolucije iz 1968. godine bio je i taj da se pedofiliju smatralo dopuštenom i prikladnom.

Za mlade u Crkvi, ali ne samo za njih, to je u mnogim vidovima bilo jako teško vrijeme. Uvijek sam se pitao kako su u toj situaciji mladi ljudi mogli razmišljati o svećeništvu i prihvatiti ga sa svim njegovim ograničenjima. Posljedice tih promjena bile su dramatičan kolaps sljedećega naraštaja svećenika u tim godinama i veoma velik broj istupanja iz svećeničkoga staleža.

(2) U isto vrijeme, neovisno o tim promjenama, katolička moralna teologija pretrpjela je kolaps koji je Crkvu učinio nemoćnom pred tim promjenama u društvu. Pokušat ću ukratko opisati kako su se te promjene odvijale.

Sve do Drugoga vatikanskog koncila katolička moralna teologija uglavnom se temeljila na prirodnome pravu, a Sveto pismo citiralo se samo za davanje pozadine ili potkrjepljivanje. U borbi Koncila za novo razumijevanje Objave opcija prirodnoga prava uglavnom je napuštena, i zahtijevalo se moralnu teologiju posve utemeljenu na Bibliji.

Još se sjećam kako je isusovačko učilište u Frankfurtu obučavalo iznimno nadarenog mladog isusovca (Brunu Schüllera) s ciljem razvijanja morala utemeljenog isključivo na Svetom pismu. Prelijepa disertacija o. Schüllera bila je prvi korak prema izgradnji morala utemeljenoga na Svetom pismu. O. Schüllera zatim su poslali u Ameriku radi daljnje izobrazbe. On se otamo vratio sa spoznajom da se moral ne može sustavno izraziti samo iz Biblije. Pokušao je razraditi pragmatičniju moralnu teologiju, ali nije mogao pružiti odgovor na krizu morala.

U konačnici je prevladala hipoteza da je moral određen isključivo ciljevima ljudskoga djelovanja. To još nije bilo neuvijeno kao u staroj sintagmi „cilj opravdava sredstvo”, ali taj je način razmišljanja počeo prevladavati. Zato više nije moglo biti nikakvoga apsolutnoga dobra, kao niti ničega temeljno zloga – moglo je biti samo relativnih vrijednosnih sudova. Više nije bilo apsolutnoga dobra, nego samo relativno bolje, ovisno o trenutku i okolnostima.

Kriza oko opravdavanja i predstavljanja katoličkoga morala dosegnula je dramatične razmjere kasnih osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća. 5. siječnja 1989. godine objavljena je „Kölnska deklaracija”, koju je potpisalo 15 katoličkih profesora teologije. Njezin je fokus bio na različitim kriznim točkama u odnosu između biskupskog učiteljstva i zadatka teologije. Reakcije na taj tekst, koje ispočetka nisu išle dalje od uobičajene razine prosvjeda, vrlo su se brzo pretvorile u negodovanje protiv crkvenoga učiteljstva, i započele vidljiv i glasan globalni prosvjed protiv očekivanih doktrinalnih tekstova Ivana Pavla II. (v. D. Mieth, Kölner Erklärung, LTHK, VI3, str. 196) [LTHK je Lexikon für Theologie und Kirche, „Leksikon teologije i Crkve”, među čijim su urednicima bili Karl Rahner i kardinal Walter Kasper.]

Papa Ivan Pavao II., koji je dobro poznavao i pažljivo pratio situaciju u moralnoj teologiji, započeo je rad na enciklici koja će sve te stvari ispraviti. Ona je objavljena 6. kolovoza 1993. godine pod naslovom Veritatis splendor, i uzrokovala je žestoke kritike od strane moralnih teologa. Prije nje je Katekizam Katoličke Crkve već uvjerljivo i sustavno predstavio moral kako ga proglašava Crkva.

Nikada neću zaboraviti kako je u to vrijeme vodeći njemački moralni teolog Franz Böckle, koji se nakon umirovljenja vratio u svoju rodnu Švicarsku, glede mogućih odluka iz enciklike Veritatis splendor izjavio, ako ona bude određivala da ima čina koje se uvijek i u svim okolnostima mora klasificirati kao zle, da će je on izazivati sa svim sredstvima koje ima na raspolaganju.

Milosrdni Bog ga je poštedio toga da svoju odluku provede u djelo – Böckle je preminuo 8. srpnja 1991. godine. Enciklika je objavljena 6. kolovoza 1993. godine, i doista sadrži određenje da ima čina koji nikada ne mogu postati dobri.

Papa je bio posve svjestan važnosti te odluke u tome trenutku, i za taj dio svoga teksta ponovno je konzultirao vodeće specijaliste, koji nisu sudjelovali u uređivanju enciklike. Znao je da ne smije biti sumnje u vezi s činjenicom da moralna računica uključena u balansiranje dobara mora poštovati konačnu granicu. Ima dobara koja nikada ne smiju biti predmetom trgovanja.

Ima vrijednosti koje se nikada ne smije napustiti radi većih vrijednosti, i koje nadmašuju čak i očuvanje tjelesnoga života. Postoji mučeništvo. Bog je više od pukoga tjelesnoga preživljavanja. Život koji bi bio kupljen poricanjem Boga, život utemeljen na konačnoj laži, nije život.

Mučeništvo je temeljna kategorija kršćanskoga postojanja. Činjenica da mučeništvo u teoriji koju su promicali Böckle i mnogi drugi više nije moralno nužno pokazuje da je posrijedi sama bit kršćanstva.

No u moralnoj je teologiji u međuvremenu urgentno postalo jedno drugo pitanje: uvelike je prihvaćena hipoteza da crkveno učiteljstvo treba imati konačnu kompetentnost (nepogrješivost) samo u pitanjima koja se tiču vjere. Prema tome, pitanja koja se tiču morala ne bi trebala biti obuhvaćena nepogrješivim odlukama crkvenoga učiteljstva. U toj hipotezi vjerojatno ima nečega ispravnoga, što zahtijeva daljnju raspravu. No postoji minimalni sklop morala koji je neraskidivo povezan s temeljnim načelom vjere i kojega se mora braniti ako ne želimo da vjera bude svedena na teoriju, nego da bude prepoznata u svojoj pretenziji na konkretni život.

Sve to čini očitim koliko se temeljno dovodi u pitanje autoritet Crkve u pitanjima morala. Oni koji Crkvi poriču konačnu učiteljsku kompetentnost na tome području tjeraju je da šuti upravo onda kada se radi o granici između istine i laži.

Neovisno o tome pitanju u mnogim se krugovima moralne teologije izlagala hipoteza da Crkva nema i ne može imati svoj vlastiti moral. Argument je bio da sve moralne hipoteze imaju svoje paralele u drugim religijama, i da prema tome moral nije vlasništvo kršćanstva. No na pitanje jedinstvene naravi biblijskoga morala nije odgovoreno činjenicom da se za svaku moguću rečenicu bilo gdje izrečenu može naći paralela u drugim religijama. Radi se o cjelini biblijskoga morala, koja je kao takva nova i različita od svojih pojedinačnih dijelova.

Jedinstvo moralne doktrine Svetoga pisma u konačnici je vidljivo u tome što se ona čvrsto drži slike Božje, i u vjeri u jednoga Boga koji se pokazao u Isusu Kristu i koji je živio kao ljudsko biće. Dekalog je primjena biblijske vjere u Boga na ljudski život. Slika Boga i moral pripadaju skupa, i tako dovode do znakovite promjene kršćanskoga stava prema svijetu i ljudskom životu. Uz to, kršćanstvo se od svojih početaka opisivalo riječju hodós (grčka riječ za put, u Novom zavjetu često korištena u smislu puta napretka).

Vjera je putovanje i način života. U staroj Crkvi katekumenat je stvoren kao okruženje zaštićeno od sve nemoralnije kulture, u kojem su se posebni i novi vidovi kršćanskoga načina života prakticirali i istovremeno štitili od običnoga načina života. Smatram da je čak i danas potrebno nešto poput katekumenskih zajednica kako bi se kršćanski život uspostavio na svoj vlastiti način.

Izvor: bitno.net

(nastavak… 2. dio)

Ignacije dolazi u vrijeme industrijalizacije, u vrijeme pronalazaka, u zoru pismenosti. U drugoj polovici petnaestog stoljeća pronalazi se tisak. Oko 1500 godine imamo knjige. Šesnaesto stoljeće počinje se smatrati modernim dobom.

No ono što je najviše doprinijelo različitosti Ignacijeve duhovnosti je pojavak protestatnizma. Protestanti su se odijelili od pape i Crkvenog učiteljstva, pa Ignacije naglašava odanost papi. To nije slučajno. Ignacije traži od svojih sljedbenika poseban zavjet poslušnosti Crkvenom poglavaru. Osim toga tu je zavjet siromaštva. o kojem o. Hardon S.J. često govori ne iz teorije nego iz života.  Treći zavjet, pored onih svečanih (vječnih) je – nikada ne tražiti niti prihvatiti, pod smrtni grijeh, osim iz poslušnosti papi, nikakvu časnu službu u Crkvi: “Nama je pod smrtni grijeh zabranjeno da postanemo biskupi”. Četvrti zavjet da bi zaštitio onaj treći – vezani smo, pod grijeh, da odbijemo svako nastojanje za unapređivanjem. Ono što je Ignacije želio jest da ima dobro poučene ljude, ali on je dobro znao da ljudi koji su vrsni u znanju imaju tendenciju da postanu oholi. Zato je želio biti siguran da će ostati ponizni. Činio je što je mogao kako bi ih zaštitio.

Druga stvar: Sloboda.

Ignacijeva posebnost je također bila naglasak na ljudskoj slobodi. Kao što se da primjetiti i prva i druga osobitost su pod utjecajem protestanta koji su običavali Kristovog namjesnika na zemlji zvati raznim pogrdnim imenima. (Protestanti danas –  ili postaju više katolici ili postaju manje kršćani.) No bit protestantizma je da niječe ljudsku slobodu.

Ignacije je naglašavao ljudsku slobodu dotle da bi milost Božju definirao kao Božji poziv ljudskoj slobodi.

Treća stvar: Sakramenti.

Opet u odnosu na protestante naglašava sakramente (7) kao one koje je Isus ustanovio i njihovu važnost za spasenje. Kod protestanata su dva (kršenje i Večera Gospodnja) no opet moramo razlikovati ono što oni zovu sakramenat i što mi zovemo sakramenat.

Četvrta stvar: Poslušnost.

Poslušnost je u redu (redovništvu) temeljna i sve drugo ovisi o tom. Družba Isusova sada prolazi kroz najgoru krizu. Izgubili smo 10 000 članova i tomu se nazire kraj. Samo Bog zna koliko nas je to koštalo. Razlog za naše problem mogao bi se sažeti u jednu riječ: neposlušnost. A razlog je das mo dobili izvanrednu slobodu. Moj poglavar mi daje tu slobodu, ali ona mora biti usklađena sa poslušnošću.

(Iz iskustva o Hardona S.J. Kad je bio u dilemi da li da nastavi poučavati na Zapadu ili ne, kontaktirao je provinicijala koji je tada bio u Inidiji i pitao da li da nastavi ili ne. Odgovor je bio – da nastavi. I ostao je.)

Dakle, poslušnost. Što god drugog da je protestantizam učinio – također je kanonizirao individualizam. To je naš problem u Americi, govori o. Hardon. I ne možete imati zajednicu bez poslušnosti. Jedino poi menu.

Peta stvar: Efikasnost apostolata. U ovom kontekstu je Ignacije kreirao moto Družbe: “Ad majorem Dei gloriam.” (Sve na veću slavu Božju!) “Veću” želi naglasiti ne samo “što mogu učiniti za Krista” nego “što VIŠE mogu učiniti za Krista?” Dakle, postoji li neki način na koji mogu biti uspješniji, efikasniji, učinkovitiji? Družba ima za cilj uvijek birati efikasnija sredstva, kako nešto možeš učiniti sa manje vremena, a da dosegneš više ljudi, da budeš učinkovitiji?

Zbog ovoga se Družba od početaka dala na pisanje i objavljivanje. Prvi autor Družbe je Peter Kanazije. Ako se više ljudi moglo doseći pisanom riječju onda moram ne samo pričati nego i pisati.

(o. Hardon navodi osobni primjer pokretanja “Katoličkog glasa Amerike” skupa sa još dva svećenika: Morthon Hill i Kenneth Baker, te o planu da se kupi radio stanica, u suradnji sa laicima. Radi usporedbe, “protestanti u Americi imaju 600 radio stanica posebno posvećenih religiji. Katolička Crkva nema niti jednu. Nije li to skandalozno!”

U svakom slučaju, Ignacije je bio čovjek organizacije, strukturiranja, planiranja…

Šesta stvar: Minimum monaških (samostanskih) dužnosti.

Sv. ignacije nije želio kao sv. Dominik da njegov red bude monaški. Primjerice, nema zajedničke molitve časoslova. Svatko svoj časoslov moli privatno.

Sedmo: Naglasak na osobi Isusa Krista kao onom koji nas posvećuje. Krist za Ignacija nije samo Spasitelj nego Posvetitelj svijeta. Posvećenje dolazi od Duha Svetoga, uzor za tu svetost je život Isusov. Zbog toga su duhovne vježne uglavnom – Život Isusov.

Osmo: U Ignacijevoj duhovnosti veliki naglasak je na logici. Stvari su međusobno povezane. To je Iizbog njegove vojničkog života. (Strategija, planiranje, raditi stvari najrpije na papiru, ne tek ići vani u borbu nego planirati… )

Deveto: za Ignacija svijet nije bio nešto loše nego nešto što je trebalo koristiti kao sredstvo za spasenje duša.

Konačno – obrazovanje. Ni jedan drugi red u Crkvi nema toliku usmjerenost na obrazovanje kao ovaj. To je stvorilo i mnoge probleme koje samo mi znamo. U svakom slučaju ignacije je video da razum treba biti korišten za Kraljevstvo Božje. Samo po sebi znanje nema moć spasenja, ali ima skupa sa milošću Božjom. Naglašavo je stoga važnost zdravog znanja, istisnskog znanja. Tu je naglašavo da osoba mora misliti skupa s Crkvom.

“Moramo ostaviti sa strane svoje vlastite prosudbe i uvijek spremni poslušati u svim stvarima istinsku Zaručnicu našeg Gospodina, našu Majku Crkvu.”

Ignacije je prepoznao da je razum moćno sredstvo apostolate, ali samo ako je udruženo sa poniznošću, a poniznost se očituje u poslušnosti Učiteljstvu Crkve.

Izvor svih problema u Družbi Isusovoj je oholost našeg intelekta i sama činjenica da smo jako učeni. (osobni primjer o. Hardona  – 31 godina formalnog obrazovanja prije nego je počeo studirati teologiju. To je dugo vrijeme!) Ali razum mora ostati ponizan. Oholi razum je sotonski instrument. (iz iskustva o. Hardona kad susretne oholog svećenika zna reći: “U ime Božje, daj malo poniznosti!”… “Protivim se oholom umu, jer je oholi um neprijatelj Kristov.”)

Glupost je tražiti veći kvocijent inteligencije i željeti sve vrste talenata ili još više je glupo što trošimo desetke tisuća dolara na školovanje nekih, bez da uzimamo u obzir oholost tj. da time možda samo raspirujemo oholost u umu u kojem ona već plamti.

  U svakom slučaju, traži se obrazovanje u kombinaciji sa poniznošću.

Izvor: o. Hardon S.J. 

therealpresence.org

Vidi također (od istog autora)

o sv. Dominiku

Duhovnost sv. Dominika

Sv. Dominik u vrijeme velikog krivovjerja uviđa potrebu poučavanja u vjeri

o sv. Franji

Sveti Franjo kakvog zaboravljamo (protestantizacija sv. Franje… stigme…)

O potrebi dragovoljnog i radosno življenog siromaštva

Kako siromaštvo pomaže redovniku u ljubavi prema Bogu, u molitvi…

Siromaštvo po uzoru na Franju nije pitanje pobožnosti, nego opstanka…

o sv. Benediktu

Duhovna baština sv. Benedikta

o redovništvu

Nikad veća kriza redovništva

(o autoru o. J.A. Hardonu)

Temeljni izvori Ignacijeve duhovnosti:

1. Postoji 40 svezaka napisanih što od strane samog sv. Ignacija što od njegovih suvremenika

2. Konstitucija Družbe Isusove tj. Isusovaca, koja se nije mijenjala kroz 400 godina iako je bilo pokušaja. Jednom je sam papa (Pavao VI) spasio Družbu od promjena Konstitucije, spasio ih je “od njihove vlastite gluposti”, jer je pozvao isusovce sa Generalnog kapitula (G.k. – sastanak redovničkih poglavara cijeloga reda) da se vrate kućama. Ako je nešto dobro onda ne treba mijenjati. Ovdje nije govor o duhovnosti isusovaca nego o Ignacijevoj duhovnosti. Kod benediktinaca, franjevaca I dominikanaca identificirmo duhovnost s njihovim utemeljiteljem. Ovdje to nije slučaj jer je Ignacije strogo zabranio da se Družba zove po njemu. Zabranio je bilo kojem isusovcu da se naziva po Ignaciju (Ignacijevac). Dakle, želio je Družbu Isusova. Ono što mi nazivamo duhovnost Družbe Isusove je nešto što je već drugčije, jer Ignacije je umro prije četiri stoljeća i od tada se puno toga promijenilo. Isusovci su razvili razne ideje i tradicije. Ovdje nije riječ o isusovačkoj duhovnosti nego Ignacijevoj. Ako je isusovačka duhovnost autentična onda mora biti – Ignacijeva. Isusovačka duhovnost je nešto za isusovce, a Ignacijeva, kao i benediktinska, franjevačka ili dominikanska je za sav narod Božji.

Konstituciju je Ignacije započeo pisati u Manressi, gdje je u špilji provodio vrijeme molitve i pokore, planirajući svoju budućnost. Tijekom ovog vremena osobito ga pohodi Blažena Djevica Marija zbog čega je razmišljao da družbu nazove po njoj (Družba Marijina). No, ona je bila ta koja mu je rekla: “Ne, nazovi je Družba Isusova!”

“Aktivni” – u odnosu na dosadašnje kontemplativne redovnike

Ignacije je obilježio ono što mi danas nazivamo apostolski (aktivni) život redovnika u modernom svijetu. Mi smo nekad žrtve vlastitog riječnika. Mi ne mislimo da zajednice prije Ignacija nisu bile apostolske, nego se misli na to kako su zajednice prije Ignacija bile u svojim temeljima konteplativne. Kontemplacija je srž. A onda iz te kontemplacije nosiš svoje zajedništvo s Bogom drugima. Ignacije je bio taj koji je primjetio da nešto treba biti učinjeno kako bi redovnici bili dostupniji, mobilniji nego do sada. Dakle, kad kažemo “apostolski” mislimo na one čija nije prvenstvena svrha samostanska kontemplacija.

Ne postoji ženski red Družbe Isusove

Ignacije nije želio žene u Družbi Isusovoj. Tako je to ostalo kroz četiri stoljeća. Mnoge su žene započinjale žensku granu Družbe Isusove, ali u to vrijeme isusovci su prikazivali mise i sve drugo kako bi zaštitili Družbu od onog što su vidjeli kao nevolju za Družbu. To je jedini red u Crkvi koji je i uspio u tomu da se odupre takvim nastojanjima, makar i od onih koji su imali dobre nakane. Najbliže ostvarenju takvog nečeg bila je Mary Ward, čiji život je fascinantna priča. Moglo bi se upitati – “Zašto ne žene u isusovačkom redu?” Pa, mi (Isusovci) volimo na to gledati kao na nešto što je od Boga nadahnuto!” – govori o. Hardon S.J. Nadalje, kaže on, Ignacije je imao neka loša iskustva sa ženama, neka prije svog obraćenja a neka i poslije. Nakon njegova obraćenja žene su mu pomagale i on ih je savjetovao, ali one su mu prouzrokovale daljnje nevolje. Jednoj od njegovih dobročiniteljica koja se potpisivala kao “duhovna kći”, rekao je kako joj ne može posvetiti vremena koliko ona želi. Isprva nije mogla vjerovati, a onda ga je podsjetila: “Znaš li ti koliko sam ti novca dala?” “Da” odgovorio je. “Onda, ili ćeš mi davati duhovne savjete ili želim svoj novac natrag.” Nedavno je u tisak izišao fascinanatan životopis sv. Ignacija od oko 500 stranica, naslovljen “Sveti Ignacije i žene” (o. Hardon S.J. preporuča)

Moglo bi se reći da je sv. Ignacije taj koji je, na neki način, doveo u postojanje sve redovničke ženske redove koje danas imamo. Ti redovi su dobili od Svete Stolice dobili dopuštenje da posude njegovo pisanje i onda im je odobreno osnivanje. Kad čitam neke konstitucije ženskih zajedica pomislim: “Pa to je moje pravilo!” – govori o: Hardon S.J.

Kad je uveo jednostavne zavjete otvorio je vrata za druge zajednice. Danas je preko million ženskih zajednica koje polažu jednostavne zavjete u katoličkoj Crkvi. Prije Ignacija nije bila niti jedna.

Misionarsko djelovanje Isusovaca

Nadalje, želio je biti siguran da će Tridentinski koncil odobriti Družbu Isusovu. (Tridentinski koncil, u današnjem gradu Trentu u Italiji, sazvan je u vrijeme širenja protestanskih hereza kako bi odgovorio na nastale probleme i pokrenuo obnovu u Crkvi. Trajao je 18 godina.)

Ignacijev duhovni sin, Franjo Ksaverski započeo je moderni misijski pokret. Franjo Ksaverski se uputio u Indiju gdje je krstio oko stotinu ljudi i otvorio put misionarskom djelovanju šireom svijeta. Nikad se nije vratio natrag. Do dana današnjeg Družba Isusova je najveći misijski red u cijeloj Crkvi.

Osnivanje škola u kojima su poučavali redovnici. Sv. Dominik je započeo ovu tradiciju. No, dok je Dominik bio više usmjeren na one koji su bili vođe u društvu, dakle na viši stupanj obrazovanja dotle je Ignacije bio usmjeren na one niže stupnjeve. U svakom slučaju Igancije je smatrao kako redovnici trebaju obrazovati i odgajati cjelokupnu osobu, ne samo razum.

Ignacije je također postavio temelje za apostolske (aktivne) ženske zajednice. Ponovimo, riječ “apostolske” (aktivne) nije najbolji izraz, ali nam objašnjava razliku između onih “kontemplativnih” zajednica. Riječ “apostolske” (aktivne) upotrijebljavam da označimo one koje nisu kontemplativne.

Izvor (sluga Božji o. Hardon, S.J.)

Vidi također (od istog autora)

o sv. Dominiku

Duhovnost sv. Dominika

Sv. Dominik u vrijeme velikog krivovjerja uviđa potrebu poučavanja u vjeri

o sv. Franji

Sveti Franjo kakvog zaboravljamo (protestantizacija sv. Franje… stigme…)

O potrebi dragovoljnog i radosno življenog siromaštva

Kako siromaštvo pomaže redovniku u ljubavi prema Bogu, u molitvi…

Siromaštvo po uzoru na Franju nije pitanje pobožnosti, nego opstanka…

o sv. Benediktu

Duhovna baština sv. Benedikta

o redovništvu

Nikad veća kriza redovništva

(o autoru o. J.A. Hardonu)