U čemu je Gospina veličina? –

Danas postoje razni načini napada na obitelj, nastavlja don Josip, nabrajajući neke oblike Kulture smrti. No, ako se svatko potrudi da ostane vjeran Bogu, osobito muževi i očevi oni koji će biti stupovi vjere u svojoj obitelji onda se mi nemamo čega bojati, zaključuje.

Navodi i dva svjedočanstva tjelesnog i duhovnog ozdravljenja. Prvi je gospođa iz Italije koja je ozdravila od raka u Međugorju, no kasnije je bila malovjerna te zbog nagovaranja liječnika „za svaki slučaj primila kemoterapiju“… što pokazuje kako se može i zatajiti Boga i ne ostati uz Njegov dar. A drugi je primjer narkoman iz Splita koji se odlučio ispovjediti i promijeniti svoj život. Vrijedna divljenja je činjenica da je zbog primanja svete pričesti u drugom, civilnom braku, bio spreman sedam godina živjeti bez bračnih odnosa, u čistoći.

Za život u obitelji, kaže don Josip, potrebna je vjera u čuda, jer ako nje nema kako će netko biti spreman prihvatiti onoliko djece koliko mu Bog da? Bez toga se čovjek osloni samo na svoje snage i onda sam planira (kontracepcija, abortusi i sl.) Porazne su statistike u Italiji među praktičnim katolicima. Radi idola spolnog užitka ljudi postaju ubojice svoje djece.

Ipak, ima onih koji još vjere, mole, žrtvuju se, zaključuje, i poziva da budemo pravi Božji borci kako bi nas Bog mogao jednom primiti u svoje kraljevstvo.

***

Kako vidimo, danas je evanđelje vrlo kratko ali ima jednu jaku poruku. Čuli smo to više puta, ali nije zgorega ga da se uvijek vraćamo na to jer otkrivamo uvijek nove stvari koje nam Gospodin preko toga govori…

Ova pohvala koju je izrekla jedna žena Gospodinu; pohvala je razumljiva, prihvatljiva i nema u njoj ništa loše. Pohvalila je Majku Isusovu, ali još više i samoga Isusa, jer je On zaslužio da se njegova Majka uzdigne. Veličina Gospe je prije svega u tome što je ona Majka Božja. Ona nam je na svijet donijela Sina Božjega. I to je ono najviše što je čovjek dobio ovdje na zemlji. To je ono od čega zavisi ne samo naš život na zemlji, da dobijemo i stostruko ovdje na zemlji, nego od toga zavisi i naš vječni život, ono što će se događati u vječnosti.

Isus nam je dao priliku da raskrstimo s grijehom, da možemo preko Njegova otkupljenja biti spašeni. I zato ovaj Isusov odgovor na prvi mah izgleda kao prijekor, kao da umanjuje veličinu svoje majke. Jer ispred onoga tjelesnoga, fizičkoga stavlja duhovno, nadnaravno. A to je kad bolje razmislimo i logično, razumljivo. Kako smo čuli maloprije, duhovno je ispred onoga materijalnog. Zato veličina Gospina nije bila u tome što je ona bila utroba u kojoj se razvijao Sin Božji, i ona od koje se rodio Sin Božji, nego je njena veličina, prije svega u tome što je ona prihvatila to s vjerom, dala je svoj pristanak da se u njoj dogodi to božansko začeće po Duhu Svetom, da bude Majka Božja. Veličina njena je što je ona svojim životom stala uvijek uz Krista. I posebno onda kad je bilo najteže, na Golgoti. Dakle ova pohvala je na drugi način pohvala Gospi, jer je Ona doista najveća među ženama i među ljudima, po svojoj vjeri, po tome kako je slušala Riječ Božju i čuvala je. Zato nije slučajno da je baš ona odabrana da bude Majka Božja. Bog ju je na to pripremao. Bog ju je odabrao od vječnosti. Mogla je ne dati pristanak, ali ona je dala pristanak i u  svemu je bila vjerna što je Bog od nje tražio i nije se okaljala grijehom. Bog je nju pripremao već preko njenih roditelja, Joakima i Ane, koji su već zašli u godine koji nisu imali djece i to je bilo nešto što im je teško padalo. Tada se smatralo da su zbog toga u Božjoj nemilosti, to jest, ako nemaš potomstva bilo je kao da nemaš Božjeg blagoslova. I Bog ih je čuvao. Davao im je tu patnju, tu kušnju, da onda mogu Gospu podići kao jedno dijete vjere, kao dijete božje.

Evo zato danas navečer i sutra, kad slavimo blagdan Velike Gospe u biti  se vezujemo za ove dvije pohvale.

Pitamo se u čemu je Gospina veličina. Možemo reći da je njena veličina u tome što je rečeno da je Majka Božja. Njena veličina je u tome što je u potpunosti surađivala s Bogom. U njenoj malenosti se sve više otkriva njena veličina. Kako vidimo za vrijeme Isusova života ona je praktički bila nepoznata. Apostoli su je znali kao majku Isusovu, ali nisu imali neku posebnu vezu s njom. Tek nakon Njegove smrti vidimo da ih ona okuplja, kada iščekuju Duha Svetoga. Ona je skupa s njima kao stožer oko kojega se hvataju. Ona ih onda prati svojim zagovorom, molitvama, savjetima, dakle, svojom majčinskom brigom u njihovu apostolatu.

Jedna svetica kaže kako je Bog sazvao apostole sa raznih krajeva svijeta, prije njezine smrti da dođu i da se od nje oproste. Od tada je ona stalno prisutna. Ivan Pavao II je posebno volio odlomak u evanđelju gdje je na Golgoti Isus rekao Ivanu: „Evo ti majke!“, a Mariji je rekao, „Evo ti sina!“ Kaže papa da je u tome sadržana ona temeljna poruka za svakog od nas. Svatko od nas ima priliku da prihvati Gospu kao svoju majku. I svatko od nas ima priliku da je ne prihvati, da je odbije. Imati majku u ovom vremenu i u svakom vremenu je nešto veliko, a posebno imati majku kao što je Gospa, bez grijeha, koja je usto Majka našeg Gospodina, našega Otkupitelja, Majku koja s nebesa može skrbiti za nas i pratiti nas u svakom našem koraku, čuvati nas, vodit nas da dođemo sigurno na odredište… I zato ova prirodna pobožnost možemo reći, jer je usvojena u našem narodu, jer je postala dio njegove naravi, zato jer ljubi Majku Božju, pa i onda kad se udaljimo od nje. Kad se udaljimo od vjere još nas drži ta spona s Gospom što pokazuju ovakvi blagdani kao što je Velika Gospa kada mnoštvo naroda dolazi u naša svetišta. Vraćaju se Gospi, mole se njoj, pitaju njen zagovor i to je ono što daje nadu: da se zadržao taj kontinuitet, da svijetli svjetlo u našem narodu, svjetlo vjere – zahvaljujući baš toj pobožnosti prema Gospi.

Ono o čemu je nama lako razmišljati, iako i o tome malo razmišljamo jest Gospina veličina i Nebu, u Raju, zamišljati je kao kraljicu anđela, kao kraljicu Neba i zemlje, razmišljati veličinu koju sad ima i uživa u raju. I to je nešto što je dobro i korisno. Je potrebno jer nam budi želju da budemo u vječnosti sa takvom kraljicom. Da nas osvoji njena ljepota, da nam dâ da se odvojimo od ovog zemaljskog, da može srce sve više stremiti prema nebu.

Međutim, Gospa nas uči svojim životom kakvu vrijednost ima naš život. Nemojmo zaboraviti da je Isus proveo 30 godina skrovitog života u Nazaretskoj obitelji, u Nazaretu, u Egiptu, ali svakako u jednoj običnoj kući, u jednoj običnoj obitelji; služio je i radio kao što svaki od nas radi, obavljao kućanske poslove, zanatske poslove sa svojim poočimom. Što je Gospa radila cijeli život? Ona je bila kućanica. Ona je bila majka. Ona je bila ona koja je služila Josipu i Isusu i to služenje u njenoj kući u njenoj obitelji je bio put njenog posvećenja, ona je tu postala sveta. Ona je tu dala Isusu onu zemaljsku ljubav majke do kraja. Dala mu je odgoj, dala mu je temelje, dala mu je da može rast u naravi, a Bog se pobrinuo da može rasti u milosti.

Danas kad je obitelj na udaru, to mi lako možemo zaboraviti i zanemariti, obezvrijediti obiteljski život čak ga i prezreti i reći: to meni ne treba! Toliki mladi danas tjeraju karijeru, misle kako ću završiti fakultet, specijalizaciju, doktorat, naći dobar posao, pa rade karijeru, a obitelj – ako ostane vremena za to. Mnogi od njih se onda ne ožene ili ako se ožene nemaju djecu ili uspiju imati jedno dijete. To je ono što je papa Ivan Pavao II zvao: Kultura smrti. To je ono što je Gospa u Fatimi rekla da će zadnji napad biti napad na obitelj. I evo mi danas imamo situaciju da se obitelj želi uništiti. Sa legalizacijom istospolnih brakova, sa iznajmljivanjem maternice, sa umjetnom maternicom koju najavljuju za nekoliko godina, kroz to da nam djecu žele zadržati u školi cijeli dan do pet sati popodne, dakle, kroz cjelodnevni boravak u školi. Tu isto djeca ne rastu sa svojim roditeljima nego ih odgaja škola. Odgaja ih netko drugi. Sustavno se radi na tome da obitelj nestane. Obitelj se smatra suvišnom.

I zato je Sveta obitelj – uzor. Gospa nije imala podršku svećenika toga vremena, niti je imala neku molitvenu zajednicu, niti neku obiteljsku zajednicu, niti neki vjerski pokret. Nije imala nikoga. Imala je Josipa i imala je Isusa. To je bilo njeno uporište da se mogla nositi i sa okupacijom Rimljana i sa životom u progonstvu i sa svim izazovima i da je mogla iznijeti sve to bez da se pokolebala.

Zato, ako se mi držimo Boga, ako Isus bude u našoj obitelji i ako se držimo one naravne obitelji, onda nam nitko ništa ne može. Kao što nas nisu uspjeli uništiti ni Turci, ni komunisti, ni Srbi u kraljevini Jugoslaviji ni kasnije u Jugoslavijo, ni razne tuđini koji su imali pretenzije na naš narod, na naša područja gdje živimo, iako su nas osakatili i sveli na „oglodanu kost“.

Nisu mogli zato jer smo se držali Boga, držali smo se obitelji. I to je naša snaga. Tu neka nam Marija bude nadahnuće. Neka nas ona prati i snaži u tom. Ako tko ima zdravu obitelj, ako tko ljubi Boga, on se može nositi sa cijelim svijetom. Ne treba uopće razmišljati je li svijet propada ili ne propada, hoće li doći potop ili propast cijeloga svijeta. Kao što je Noa ostao vjeran Bogu i spasio svoju obitelj – ako se svatko potrudi da ostane vjeran bogu, osobito muževi i očevi oni koji će biti stupovi vjere u svojoj obitelji onda se mi nemamo čega bojati.

Spomenut ću dva primjera.

U Italiji sam upoznao jednu gospođu koju su liječnici bili otpisali jer je bila teško bolesna od raka. Pokušali su sve moguće terapije i ona je bila otpisana kao neizlječiva. Bilo je samo pitanje vremena kad će umrijeti, davali su joj terapije, ali ona je znala da joj ostaje još malo vremena. Ona je onda otišla u Međugorje i vratila se kući zdrava(!) Ozdravila je potpuno i kad je došla liječnicima, oni su konstatirali da bolesti više nema. Ona je dobila papire gdje su oni potvrdili da je ona sada zdrava osoba. Imala je i one papire otprije koji su dokazivali da je na smrt bolesna i da joj je ostalo samo malo vremena. Dakle svakome pametnome, koji malo razmisli gdje se to dogodilo, kako se to dogodilo i da se to dogodilo u jednom marijanskom svetištu, nakon njene molitve, svakom pametnom je to dovoljno da zaključi da se tu dogodilo čudo. No liječnici su zaključili da oni ne znaju što se dogodilo. Nisu htjeli zauzeti nikakav stav. To je ono što zovemo agnostici. Oni ne žele ni vjerovat ni ne vjerovat, nego: mi se o tome ne možemo izjasnit i mi o tome ne znamo ništa. Ali su nakon toga inzistirali i govorili: – Gospođo, vi ste sada zdravi, ali vi morate uzeti još jednu kemoterapiju i još jednu radioterapiju da mi budemo sigurni da se ta bolest neće vratiti… Oni su vršili pritisak. Žena je na kraju pristala, podložila se njihovim terapijama i rak se vratio. I ona je nakon nekoliko mjeseci otišla k Bogu…. I kad se pitamo zašto se to dogodilo? Ako je s vjerom dobila čudo, sad se pokazala malovjernom. I dala se pokolebat od onih koji su nevjernici. I umjesto da bude svjedok Božjeg čuda, ona je zatajila Boga i onda je dobila ono što je tražila, jer to su lijekovi koji truju organizam, koji mogu nešto pomoći kad je netko bolestan, ali kad je netko zdrav, onda jasno da će ga ubit, da će ga otrovat.

Dakle, mi možemo dobiti čudo u svom životu, ali možemo i zakazati naknadno. Možemo izmoliti čudo i onda se pokazati malovjerni kao što smo čuli kako je Petar hodao po vodi, ali onda je počeo ljudski razmišljati: vidio je valove, vidio je koliko je vjetar jak i onda je počeo tonuti. To je ono što je važno: ostati čvrst uz ono što smo primili, ostati uz Božji dar. Da je Gospa posumnjala da se njoj stvarno objavio anđeo, da je počela tražiti neka prirodna tumačenja kako je ostala trudna iako je znala da nije imala ni jednog muškarca – što bi onda bilo od nas i od nje? Ništa. Ako tražimo čuda, a imamo pravo tražiti čuda jer Bog kaže: „Gdje su dvojica ili trojica u moje ime ja sam s njima“ I kaže: „Tražite i dat će vam se… Ištite i dobit ćete!“

Znači pozvani smo na to kad vidimo da ljudski više ne možemo sami da tražimo od Boga čudo, da djeluje u našem životu. To je danas važno svakome tko želi osnovati obitelj, tko želi živjeti po Božjem zakonu: moramo vjerovati u čuda, inače se to ne može živjeti. Zašto to kažem? Mi vidimo npr. pitanje kontracepcije. Nedavno je istraživanje među praktičnim katolicima u Italiji pokazalo da 85 % praktičnih katolika ne drži da je kontracepcija grijeh. Oni misle da na tom području mogu činiti sami što ih je volja. I onda žive u smrtnom grijehu. I kad to pretvorimo u brojke: ako u Italiji ima 10-15 posto praktičnih katolika (koji je svaki nedjelju idu na misu ili većinu nedjelja) znači to je 15 posto talijanskog stanovništva. I od tih 15 % oduzmemo 85%. Onda je to 1 ili 2 % onih koji se trude živjeti po Božjem zakonu. To je zanemariv broj. Ako je kod nas postotak malo veći nije puno već. Dakle, oni ne vjeruju u Božju providnost. Oni ne žele da Bog u njihovu životu čini čuda i da se proslavi. Ne žele imate 10 ili 15 djece ili ostaviti Bogu da odluče koliko će djece imati nego će oni planirati kako se njima sviđa ili ne sviđa. Uzimaju tu Božju prerogativu u svoje ruke. Ja sam svjestan da danas nemaš ni stan, a nemaš ni normalnu plaću, nemaš nikakve garancije da ćeš moći školovati djecu do kraja fakulteta da te košta jer košta život. Ali za vrijeme Turaka, za vrijeme okupatora, za vrijeme komunizma, standard bio daleko teži kad su nas maltretirali na razne načine, kad su ljudi gladovali, imali smo brojne obitelji. Dakle to je pitanje vjere.

Imamo također drugi pokazatelj – po pitanju otvorenosti životu  – pustiti Bogu da odluči koliko  ćeš djece imati, znači držati Božji zakon, držati Božje zapovijedi, a s druge strane i pustiti da Bog u tvom životu čini čuda.

Kad su u pitanju još dva simptomatična pitanja – kod pitanja pobačaja 75 % praktičnih katolika smatra da je pobačaj pravo tj. da žena koja je ostala trudna ima pravo ubiti svoje dijete. Samo 25% to to jest svako 4 vjernik smatra da to nije dopušteno. Kakvi su to vjernici, ako su spremni zbog svoga užitka biti ubojica svoje djece. To su ubojice koji veličaju, koji hvale ubojstvo. To se događa danas u svijetu, da imamo masovna ubojstva.

Znači, prema statistikama Ujedinjenih naroda, godišnje se učini 73 milijuna pobačaja u svijetu. Tome treba pridodati još sigurno toliko koji se obave na crno, preko spirale, preko pilule dan poslije, i na druge načine. Ili još kod umjetne oplodnje koliko se zametaka baci, možemo računati da se svake godine ubije oko 150 milijuna djece da bi se mi mogli klanjati idolu seksa i spolnog užitka.

To je dakle naša situacija, tu se krši ona Božja zapovijed: Ne ubij! i tu opet ne dopuštamo Bogu da on upravlja našim životom….ako si zgriješio da se popraviš i da Bog to okrene na dobro.

Treće pitanje je bilo razvod braka. Također je 75% praktičnih vjernika reklo da je razvod prihvatljiv. to su katastrofalni pokazatelji. Pokazuje da nas je većina praktičnih katolika zapravo – pogani.

Slično bi se dobrim dijelom moglo reći i za svećenike. Kad su radili istraživanja u Njemačkoj, koliko svećenika moli časoslov, a to je molitva koja im je obavezna onda smo došli do toga da je to zanemariv postotak, negdje 10 – 15% posto. Ako ne mole Boga – što će biti s njihovom vjerom za 5 6,…10 godina. Njihova će se vjera rasplinut i oni će postati menadžeri, graditelji, organizatori i slično. ali neće ljudima prenositi vjeru, nego će širiti nevjeru jer će ljudi osjećati da on ne vjeruje u ono što govori…, da je dužan dogovoriti da ne otjera ljude, da mu ljudi donose neki prihod da ga uzdržavaju, hrane ga i slično. A to je ono što nama kopa grob.

To je ono zbog čega moramo moliti za naša obraćanja, jer ako je situacija takva oko nas – katastrofalna – znači da moramo raditi na svom osobnom obraćenju. Moramo učiniti da naše obitelji budu oaze, poput svete obitelji od kojih će krenuti obnova naroda i Crkve. Ne možemo mi čekati da obnova krene od biskupa, ni od profesora teologije, ni od pape, ni od kardinala. Obnova treba krenuti onim Marijinim putem… od Gospe, to jest od naših obitelji. To je pravi put. To je put koji je potpuno u vašim rukama. U vašoj je moći i to vam nitko ne može oduzet. To je na vama i to je vaše poslanje. I tu cijeli svijet može biti blagoslovljen po vama.

Jedna druga zgoda koja mi se dogodila kad sam bio mladi svećenik:

U starom dijelu grada u kojem sam živio, poznat po tome što su tu živjeli socijalni slučajevi, a bilo je to 90 ih godina, i tu se dilala droga. I ja sam gledao kako se dila droga, tamo kod Zlatnih vrata. Stavljali bi travu, tablete i slično – u utore zidova. A tamo gdje mi je crkva, tamo su bila tri ovisnika. I tamo su dolazile svaki dan procesije ljudi po drogu. Policija nije činila ništa ozbiljno da to spriječi. I one su to činili, a ja sam muku mučio da u crkvi skupim deset – petnaest mladih, a kod jednog narkomana dnevno bi prošlo i oko 50 ljudi da se uništavaju. I kada bi prolazio pored tog punkta gdje je bilo više njih koji su dilali u sebe ne bi imali ništa jer bi to sakrivali u zidove. Kad bi došla policija i vršila pretres ne bi ništa našli. Ja sam tu svako jutro prolazio na fakultet. I onda me jedan od njih svako jutro počne pozdravljati: Hvaljen Isus i Marija! Mislio sam se u sebi. Je li ovo provokacija, nije li provokacija, hoću li im ozdraviti? Odgovorio sam: Navijeke Isus i Marija! i onda sam razmišljao šta ću ja sad sa ovim. I prođem sutra i opet me pozdravi… Kažem ja njemu: Pa, dobro je, lako je tako pozdravit. Ajde ti ako si frajer ajde se ispovijedi… a to znači promijeniti život. A on kaže: A ne mogu ja to tek tako… I on je zaista uzeo neko vrijeme za razmišljanje i nakon par mjeseci došao je kod mene i ispovjedio se. Promijenio je svoj život, ostavio se droge. On sam je prestao konzumirati drogu i prestao je prodavat. Počeo se baviti poštenim poslom i kasnije nastavio prakticirati vjeru i svake nedjelje je redovit na misi. Međutim, on se nalazi u situaciji da živi u civilnom braku, a sa prvom ženom se razišao s kojom se vjenčao u crkvi jer je bila ovisnik, kao i on. On je bio svjestan da ne može ići na pričest 7 godina i on je odlučio živjeti u čistoći sa tom svojom drugom ženom (!) Dakle, to je mladi čovjek koji je 7 godina živio sa svojom ženom, a da nije imao bračne. To je stvarno jedno herojsko djelo. U međuvremenu je njegova prva žena umrla i sada se priprema za vjenčanje u crkvi. Ali on je tu dao jedno svjedočanstvo vjere. Svjedočanstvo nije izašla u medijima, nije objavio na youtubu. To znam ja i to zna njegova žena i to je to. Takvi ljudi su oni koji su doživjeli jedno duhovno čudo.

Jedno je kada se dogodi tjelesno ozdravljenje, a drugo, još veće čudo je kada čovjek ozdravi duhovno,  kad se obrati, kad se vrati Bogu. Ta su nam čuda potrebna i ta se čuda događaju danas.

Ta čuda treba podržati, poduprijeti jer su nam to svjetlonoše u našem vremenu. To su oni koji su nakon dugoga traženja i lutanja pronašli Boga. I onda imaju sveti stvaralački nemir u sebi. I žeđ za Bogom i onda nas mogu trgnuti iz malodušnosti. Potaknut će nas da se i mi sami obnovimo. Zato Isus kaže, ne slučajno, – preteći će vas grešnici i bludnici u kraljevstvu Nebeskom.

Braćo, nemojmo se uljuljati. Ima vjere u našem narodu. Ima onih koji mole, ima onih koji se žrtvuju. Ima onih koji su svjedoci, ne dopustimo da oni ispadnu čudaci. Ne dopustimo da oni budu izolirani otočići. Nego se povežimo, pridružimo se njima i budimo pravi Kristovi vojnici. I borimo se protiv zla u ovom svijetu – ako želimo dobro budućim naraštajima, ako želimo prenijeti vjeru na buduće naraštaje, ako želimo doći pred Boga – da nas On prepozna kao dobre i vjerne sluge – i primi nas u svoje kraljevstvo. Amen.

9. prosinca 2004. Associated Press je izvijestio da najpoznatiji svjetski ateist, profesor filozofije Antony Flew, vjeruje u postojanje Boga. Cijeli svoj prethodni život proveo je dokazujući da Bog ne postoji. Objavio je preko 30 knjiga koje su oblikovale agendu modernog ateizma.

Antony Flew (1923.-2010.) nedvojbeno je bio najistaknutiji ateistički filozof u posljednjih 100 godina. Razvio je originalnu i urednu ateističku doktrinu, dao nove argumente protiv teizma. Ušao je u panteon najvećih ateističkih filozofa kao što su D. Hume, A. Schopenhauer, L. Feuerbach i F. Nietzsche. Stoga je njegovo obraćenje nesumnjivo bio veliki događaj.

Put u ateizam

Antony Flew rođen je u Londonu 1923. i odrastao je u Cambridgeu. Njegov je otac bio metodistički pastor, predavao je teologiju Novoga zavjeta na metodističkom koledžu u Cambridgeu i godinama je bio njegov rektor.

A. Flew je priznao da je kao dječak bio vrijedan i iskren kršćanin, ali ne baš revan. Molitve i odlazak u crkvu smatrao je teškom dužnošću.

Do kraja srednje škole, Antony je izgubio vjeru u Boga. Priznao je: “Kućna sredina u kojoj sam odgojen usadila mi je žar za kritičko istraživanje, što me je na kraju nagnalo da odbacim očevu vjeru” (Bog postoji , str. 39).

Jedan od glavnih razloga zašto je A. Flewa odbacio vjeru u Boga bio je problem postojanja zla. Mladić je tvrdio da je postojanje svemoćnog Boga punog ljubavi nespojivo s manifestacijama zla i patnje u svijetu.

Dječak je dugo skrivao svoj ateizam od roditelja. O svom odlasku iz vjere obavijestio ih je tek u siječnju 1946. godine.

Studij i akademska djelatnost

Antony je započeo studij na Sveučilištu Oxford 1942. Poziv u vojnu službu prekinuo je njegovo školovanje. No, u siječnju 1946. nastavio je redoviti studij. Diplomske ispite položio je s najvišom ocjenom 1947., a godinu dana kasnije počeo je predavati na Christ Church Collegeu u Oxfordu.

A. Flew je bio impresioniran znanjem poznatog pisca CS Lewisa, kojeg je mnogo puta susreo u Oxfordu. Smatrao ga je najuvjerljivijim kršćanskim apologetom.

U Oxfordu je Antony upoznao svoju buduću suprugu Annis Donnison. Iako Flew nije vjerovao u Boga, poštovao je moralna načela koja je primio od roditelja. Nikad prije braka nije pokušao imati odnos sa svojom zaručnicom, jer je bio uvjeren da su odnosi prije i izvan braka moralno zlo. Strpljivo je čekao nekoliko godina da Annis završi studij i tek su se tada vjenčali.

Godine 1950. Antony je počeo raditi kao profesor moralne filozofije na Sveučilištu u Aberdeenu. Nakon četiri godine preselio se u Englesku i preuzeo odjel za filozofiju na Sveučilištu Keele, gdje je predavao 17 godina.

U siječnju 1973. pridružio se Sveučilištu Reading, gdje je radio do kraja 1982. Potom je šest godina, do umirovljenja, predavao na Sveučilištu Bowling Green.

Profesor Flew bio je fasciniran trima velikim filozofskim temama: Bogom, slobodom i besmrtnošću.

Kao ateist A. Flew je tvrdio da: “1. Znam da Bog ne postoji; 2. Sklon sam vjerovati da svemir nema početka ni kraja; zapravo, ne znam ni za jedan dobar razlog za sumnju u istinitost bilo koje od ovih hipoteza; 3. Uvjeren sam da su se živi organizmi razvili iz nežive materije u iznimno dugom vremenu” (ibid., str. 97).

Bog postoji

Profesor Antony Flew neprestano se borio s pitanjima o postojanju Boga, ustrajno je tražio istinu i konačno ju je pronašao. Tijekom svog akademskog djelovanja često je vodio javne rasprave s filozofima drugačijih pogleda.

U svibnju 2004. održana je javna rasprava na Sveučilištu New York na kojoj su sudjelovali Antony Flew, izraelski znanstvenik Gerald L. Schroeder (autor najprodavanijih knjiga o znanosti i vjeri, posebice The Science of God ), te škotski filozof John Haldane .

Svi su očekivali žustru raspravu između najpoznatijeg ateista i dvojice znanstvenika koji vjeruju u Boga. Na samom početku skupa, na veliko iznenađenje svih, prof. A. Flew je izjavio da odbacuje ateizam i prihvaća postojanje Boga.

Rekao je: “Pa, sada vjerujem da je svemir nastao zahvaljujući beskonačnoj Inteligenciji. Vjerujem da zamršeni zakoni koji upravljaju svemirom otkrivaju ono što znanstvenici nazivaju Božjim umom. Vjerujem da život i njegova reprodukcija počinju u Božanskom izvoru” ( Bog postoji, str. 118).

Tijekom rasprave, znanstvenik je tvrdio da najnovija istraživanja o početku života ukazuju na postojanje kreativne Božje inteligencije.

Izjavio je da je istraživanje DNK “otkrilo tako nevjerojatnu složenost struktura potrebnih za stvaranje života da, po mom mišljenju, to dokazuje da je kombiniranje ovih nevjerojatno različitih elemenata na takav način da ih natjera da rade zajedno mora uključiti inteligenciju.

Riječ je o kolosalnoj složenosti svih tih elemenata i izuzetnoj suptilnosti načina na koji oni međusobno djeluju. Mogućnost slučajne kombinacije ova dva aspekta jednostavno je zanemariva. Sve je stvar ogromne složenosti koja proizvodi te efekte i koja mi daje dojam nečega što je stvorila Inteligencija” (ibid., str. 104).

” Napravio sam značajan ‘zaokret ‘, priznao je Flew”, naime, nakon više od šezdeset godina priznavanja ateizma, javno sam objavio da sam promijenio klupske boje. U isto vrijeme, iako sam gledao s drugog stajališta, s istim angažmanom i poštenjem, nastavio sam igrati, da tako kažem, istu igru” (ibid., str. 93-94).

Odbacivanje ateizma prof. Flewa je bila šokantna vijest za sve, a među ateistima je izazvala pravu histeriju. Bilo je komentara punih fanatične mržnje i totalne netrpeljivosti. Međutim, mnogi znanstvenici izrazili su zahvalnost za intelektualno poštenje istraživača.

Profesor Alvin Plantinga je napisao: “Ovo je dobar dokaz poštenja profesora Flewe. Iako je toliko godina odbijao ideju o Stvoritelju, mogao je priznati da je više govorilo u prilog suprotnog stava” (ibid., str. 101).

“Majmunski teorem”

Tijekom poznate debate u kojoj je sudjelovao prof. Flewa na Sveučilištu New York u svibnju 2004. bio je neprocjenjiv u argumentaciji Geralda Schroedera, koji je usporedio tvrdnju da je život nastao slučajno s vjerovanjem da će krdo majmuna koji bez razlike udaraju po tipkovnici računala napisati Shakespeareov sonet . Za profesora, ovo je “teorem majmuna”, samo gomila smeća. Prema njegovom mišljenju, tvrdnja da je nastanak života djelo slučajnosti potpuno je apsurdna u kontekstu najnovijih znanstvenih istraživanja.

A. Flew je nakon 60 godina obrane ateističkog svjetonazora odustao od njega jer suvremena znanost prikazuje tri aspekta prirode koji ukazuju na postojanje Boga.

Prvi aspekt, napisao je istraživač, jest da se priroda pokorava zakonima. Drugi aspekt je život, odnosno inteligentno organizirana i djelujuća bića nastala iz materije. Treći aspekt je samo postojanje prirode.

Antony Flew postavio je ključno pitanje ateistima, svojim bivšim kolegama: “Koji biste mogući ili nemogući događaj smatrali da vas prisiljava da barem razmotrite mogućnost višeg Uma?” (ibid., str. 118).

Flew je kritizirao Richarda Dawkinsa zbog potpunog zanemarivanja i ignoriranja 50 godina genetskih istraživanja. A njegov Sebični gen “knjiga je koja je krajnje zbunjujuća i zbunjujuća za obične ljude. Čak i kao ateistički filozof, smatrao sam ovaj popularizacijski rad jednako štetnim na svoj način kao i Goli majmun ili Ljudski zoološki vrt Desmonda Morrisa ” (ibid., str. 109).

Intelektualno poštenje

Tijekom svojih filozofskih istraživanja, profesor A. Flew zadržao je svoje intelektualno poštenje.

“Moj način da otkrijem Boga”, napisao je, “još uvijek je hodočašće razuma. Slijedio sam svoju misao gdje god me vodila. I to me navelo da prihvatim postojanje neovisnog, nepromjenjivog, nematerijalnog, svemoćnog i sveznajućeg Bića” (ibid., str. 189).

Flew je neprestano analizirao rezultate prirodnih znanosti i iz znanstvenih podataka izvlačio logične zaključke.

Slijedio je Sokratovo pravilo: “moramo slijediti zadano razmišljanje kamo god ono vodilo”, tj. načelo slijeđenja dokaza koji vode do istine.

Napisao je: “Uvijek me je vodila volja da tragam za logički ispravnim zaključivanjem koje je vodilo do istinitih zaključaka” (ibid., str. 111).

Uporno je tražio odgovore na najvažnija pitanja: Odakle zakoni prirode? Kako je život nastao iz nežive materije? Kako je stvoren svemir?

“Što znači da je nešto živo i kako se to odnosi na sveukupnost činjenica kemije i genetike u cjelini?” (ibid., str. 120).

Flew je prihvatio logičan zaključak da je nemoguće objasniti porijeklo života samo na temelju materije.

Napisao je: “ Tijekom proteklih 100 godina najeminentniji znanstvenici, uključujući neke od najboljih modernih znanstvenika, razvili su filozofski zadivljujuću viziju racionalnog svemira koji proizlazi iz božanskog Uma.

Slučajno baš tu sliku svijeta smatram najboljim filozofskim objašnjenjem za mnoštvo pojava kojima se bave i znanstvenici i laici“ (ibid., str. 121).

Profesor Flew vjerovao je u postojanje Boga putem racionalnog istraživanja, bez pozivanja na nadnaravne pojave. Božje postojanje otkrio je kao rezultat “hodočašća razuma”.

Značajan utjecaj na odbacivanje ateizma prof. Flewa je imao dvije knjige: Ponovno otkriće mudrosti Davida Conwaya i Svjetsko čudo Roya Abrahama Varghesea.

Prema Flewi, najuvjerljiviji argument koji ukazuje na postojanje Boga iznio je ugledni britanski profesor David Conway, koji je napisao: dobrota i nužno postojanje.

Ovaj skup atributa je zapanjujuće sličan onima koji se pripisuju Bogu u judeo-kršćanskoj tradiciji. Ova sličnost u potpunosti opravdava pretpostavku da je, govoreći o uzroku svijeta, Aristotel mislio na ovo božansko Biće koje se štuje u objema religijama […].

Objašnjenje svijeta i njegovog bogatog oblika je da je to djelo više, svemoćne i sveznajuće Inteligencije, koju obično nazivamo Bogom, i koja je stvorila svijet da dovede u postojanje i održi inteligentna bića” (D. Conway, The Ponovno otkrivanje mudrosti , str. 74).

Za A. Flewa postalo je očito da se postojanje Boga Stvoritelja može zaključiti iz prisutnosti vrlo preciznog dizajna prisutnog u prirodi. Jer mi u prirodi opažamo veliki red i postojanje stalnih racionalnih zakona, pravilnosti koje su matematički egzaktne, univerzalno primjenjive i međusobno povezane. Einstein ih je nazvao “utjelovljenim razumom”.

Odakle sklad i racionalni red u prirodi? Ovo važno pitanje postavljali su najveći znanstvenici: Newton, Einstein, Heisenberg i drugi. 

Jedini racionalni odgovor na to bilo je zapažanje da je izvor reda u svemiru – Božji um.

Istaknuti znanstvenici nisu ateisti

Profesor Antony Flew naglasio je činjenicu da mnogi istaknuti moderni znanstvenici smatraju zakone prirode “mislima Božjeg uma”. Optužio je R. Dawkinsa da u svojoj knjizi The God Delusion koristi laž, tvrdeći da je Albert Einstein bio ateist.

Jer kad su Einsteina nazivali ateistom, on je uvijek protestirao:

“ Stvarno se naljutim kada me oni (ljudi koji kažu da Bog ne postoji) citiraju mene u prilog svojim stavovima.  […]  Nisam ateist i ne mislim da se mogu nazvati panteistom.

Nalazimo se u položaju malog djeteta koje ulazi u golemu knjižnicu punu knjiga na mnogim jezicima. Dijete zna da je netko morao napisati te knjige. Ne zna kako. On ne zna jezike na kojima su te knjige napisane. Dijete pretpostavlja da su knjige posložene prema određenom tajnom redu, ali to ne razumije.

Mislim da se i najinteligentniji čovjek pred Bogom nađe u ovoj situaciji.

Vidimo svemir prekrasno uređen i njime upravljaju određeni zakoni, ali ti se zakoni samo nejasno razumiju. Naši ograničeni umovi svjesni su tajanstvene sile koja pokreće zviježđa” (M. Jammer, Einstein and Religion , Princeton 1999., str. 44).

Einstein je tvrdio da zakoni svemira govore o postojanju Boga koji, budući da je duh, “beskonačno nadilazi ljudski duh i pred kojim se čovjek, svjestan koliko skromnih mogućnosti ima, mora osjećati ponizno”.

Prema Einsteinu, kada upoznajemo prirodu, upoznajemo Boga. I premda priroda nije Bog, iskreno znanstveno ispitivanje prirode uvijek vodi do religije (usp. ibid., str. 148).

U jednom od svojih pisama Einstein je priznao: “Nikada nisam pronašao bolji izraz od “religiozan” za vjerovanje u racionalnu prirodu stvarnosti i njezinu posebnu dostupnost ljudskom umu. Tamo gdje ta vjera nedostaje, znanost se degenerira u standardni postupak ”(A. Einstein, Lettres a Maurice Solovine … , Pariz 1956., str. 102-103).

Tvorci kvantne fizike: Max Planck, Werner Heisenberg, Erwin Schrödinger i Paul Dirac vidjeli su jasan odnos između zakona prirode i Božjeg uma.

Planck je tvrdio da ne postoji nikakva suprotnost između znanosti i religije, “budući da jedno nadopunjuje drugo … religija i prirodne znanosti bore se rame uz rame u beskrajnom križarskom ratu protiv skepticizma i dogmatizma, protiv nevjere i praznovjerja [.. .] (i stoga) »Za Bogom« ” (M. Panck, citirano prema: Ch. C. Gillespie, Dictionary of Scientitic Biografhy, New York 1977., str. 168).

Slično stajalište zauzimaju i mnogi istaknuti suvremeni znanstvenici, kao što su: Paul Davies, John Barrow, John Polkinghorn, Freeman Dyson, Francis Collins, Owen Gingerich, Roger Penrose, Richard Swinburne i John Leslie.

Paul Davies, najvažniji tumač moderne znanosti, piše: “Ateisti kažu da zakoni prirode postoje bez razloga i da je svemir u konačnici apsurdan. Ja se kao znanstvenik s tim ne mogu složiti. Mora postojati nepromjenjiva racionalna osnova koja je korijen logične i uređene prirode svemira.”  

Svi znanstvenici koji se vode intelektualnim poštenjem slažu se da je svemir u svim svojim dimenzijama logičan i racionalan, dakle ukazuje na postojanje Boga.

Sv. i nauk Katoličke Crkve prenose istu istinu da se  “Bog, početak i svršetak svega, može sa sigurnošću spoznati prirodnim svjetlom ljudskog razuma iz stvorenih stvari” (II. vatikanski sabor Dei Verbum , 6).

Tko god iskreno traži Boga i intelektualno je pošten, sigurno će ga naći, kao što se to dogodilo u životu prof. A. Flewa. No, upoznavanje Boga, koji otkriva svu istinu o sebi, odvija se samo na razini vjere – uspostavljanjem osobnog odnosa ljubavi s njim.

Međutim, ako “čovjek, unatoč svojoj inteligenciji, ne može prepoznati Boga kao Stvoritelja svega “, rekao je sv. Ivan Pavao II. – razlog nije toliko nedostatak odgovarajućih sredstava, koliko prepreke nastale njegovom slobodnom voljom i grijehom” ( Fides et ratio , 19).

Stoga, kako kaže sv. Pavao, “ne mogu se opravdati od krivnje” svi oni koji “sputavaju istinu bezakonjem” (Rimljanima 1,18-20).

Izvor: Love one another, časopis; autor svećenik o. Mieczyslaw Piotrowski 

Sažetak članka u formatu fotografije-jpg možete pronaći na: HVALJEN ISUS I MARIJA

FRANJINA OBITELJ:

Sveti Franjo se rodio u dobrostojećoj obitelji, u Asizu, u Italiji, oko 1181. god. Njegov otac bi je bogati trgovac tkaninama. Često je zbog posla išao u Francusku pa je stoga i sinu dao francusko ime: Francesco – Franjo. Nada se da će Franjo jednoga dana naslijediti njegov posao ili da će biti vitez.

ZAROBLJENIŠTVO I POČETAK PROMJENE:

Franjo je imao bezbrižan život i volio se zabavljati po ulicama Asiza. S 20 godina sudjelovao je u građanskom ratu i bio zarobljen. Razbolio se, pa je oslobođen. Nakon povratka u Asiz, u njemu je započela polagana promjena tj. FRANJINO OBRAĆENJE. Nije mu više bilo do ranijih zabava. Razmišljao je o smislu života.

SUSRET S GUBAVCEM:

Franjo je jednoga dana jašući na konju prošao pored gubavca. Bilo mu je odvratno gledati ga pa je produžio. Posvijestio je sebi da je Isus prisutan u tom trpećem bratu. Sišao je s konja i poljubio gubavca, vjerujući da je u tom trpećem čovjeku prisutan živi Isus.

KAD JE U CRKVI MOLIO DA UPOZNA VOLJU BOŽJU

Isus oživi s raspela i tri puta mu kaže: Franjo, vidiš li da se moja Crkva ruši. Idi i popravi je! Franjo je isprva mislio na malu crkvicu sv. Damjana, pa se dao na popravljanje crkvice. Kasnije je shvatio da je Isus mislio na nešto puno veće: na duhovnu Crkvu tj. na vjernike.

LOŠE STANJE U CRKVI:

U to vrijeme u Crkvi je vjera bila POVRŠNA. Vjersko znanje bilo je slabo. Širilo se KRIVOVJERJE. U svećenicima se ohladila ljubav prema Isusu.

SAN PAPE INOCENTA III:

Papa je u snu vidio baziliku sv. Ivana Lateranskog, majku svih crkava, kako se ruši. Vido je također jednog malog redovnika koji podupire crkvu na svojim ramenima kako bi spriječio pad. papa je prepoznao u Franji tog redovnika kojeg je sanjao, kasnije kad mu je došao u posjet.

PRED BISKUPOM U ASIZU:

Kad mu je otac Bernardone zamjerio i bio ljut na njega – što previše daje siromašnima Franjo je stojeći pred Asiškim biskupom, u simboličnoj gesti svukao odjeću pokazujući tako da se odriče očeve baštine. Baš kao i u trenutku stvaranja, Franjo nije imao ništa, samo život koji mu je Bog dao i u čije se ruke predao.

FRANJIN POZIV:

Počeo je živjeti kao pustinjak. 1208. se događa još jedan važan korak na njegovu putu obraćenja. Slušajući odlomak iz Evanđelja po Mateju Isusov govor o apostolima koje je poslao u misiju – Franjo se osjećao pozvanim ŽIVJETI U SIROMAŠTVU i posvetiti se propovijedanju.

PRVI FRATRI – FRANJEVCI:

Franji se pridružuju i drugi koji žele živjeti kao on. kad ih je bilo 12 odlaze kod pape Inocenta III. tražiti dopuštenje za osnivanje novog reda u Crkvi (1209.) Papa u Franji prepoznaje redovnika koji spašava Crkvu od rušenja. Tako je započeo red “Male braće” tj. fratri.

ŽIVOT “MALE BRAĆE”

Molili su, radili i propovijedali. Mala braća – prvi fratri – živjeli su jako SIROMAŠNO. Radili su svojim rukama i prosili. Zato su se franjevci (kao i dominikanci) nazivali PROSJAČKIM REDOM. Događala su se i čudesa sa hranom.

OBNOVA NARODA BOŽJEG – SLUŠANJEM BOŽJE RIJEČI.

Franjo je svojim jednostavnim životom i propovijedanjem želio obnavaljti Božji narod; pozvati ih natrag na slušanje Riječi i na poslušnost Kristu.

FRANJO, KLARA I KLARISE.

Među Franjinim slušateljima bila je djevojka iz plemićke obitelji – Klara. Klara je rado slušala svetog Franju i željela nasljedovati Isusa kao on, u molitvi, siromaštvu i jednostavnosti. Franjo osniva red za žene – KLARISE (simboličnim šišanjem kose – Klara se odriče svijeta i želeći živjeti za Boga) Klarise su redovnice koje žive u zatvorenom samostanu (“Izolacija” od svijeta; život s bogom; za duše…)

FRANJEVAČKI REDOVI:

franjevci, klarise, franjevke, franjevački trećoreci (trećoreci ne žive u samostanu, nego kod kuće – nastojeći u svom okruženju živjeti franjevačku duhovnost)

FRANJO I SULTAN:

Franji je stalo da širi evanđelje po svijetu, kao je Isus to i tražio. S tom željom uputio se čak muslimanskom sultanu. Franjo je bio naoružan samo vjerom i poniznošću kronike bilježe da ga je sultan srdačno primio.

FRANJO I GROF CATANI:

Grof Orlando Catani bio je očaran Franjinim propovijedanjem na trgu. Poklonio mu je svoje planinsko imanje La Verna. Tamo je Franjo rado odlazio na molitvu.

FRANJO I BOŽJA STVORENJA:

Franjo je volio sva Božja stvorenja. Na žalost, danas ga se često spominje samo po tomu) Priroda je bila i ostala jedan od puteva upoznavanja Boga. Jedna Franjina pjesma: Vjek’ hvaljen budi o moj Gospodine (za stvorenja što si ih stvorio…)

STVOROVI SLAVE STVORITELJA

Iz životopisa sv. Franje kojeg je pisao sv. Bonaventura: “… Kod svete Marije Porcijunkulske na smokvi je sjedio cvrčak i pjevao. Budući da je Gospodinova slugu koji bijaše vičan diviti se Stvoriteljevoj veličini i u malim stvarima, svojim pjevanjem češće poticao da slavi Boga, jednoga dana ga je pozvao, a cvrčak kao da je poučen s neba, doleti na Svečevu ruku. I kad mu je otac rekao: Pjevaj brate moj cvrčku, svojom pjesmom slavi Gospodina Stvoritelja”. Cvrčak je bez oklijevanja počeo pjevati i nije prestao, dok na očevu zapovijed nije odletio na svoje mjesto. Ondje je ostao osam dana. Svakoga bi dana na očevu zapovijed dolazio, pjevao i odlazio. Napokon je čovjek Božji rekao subraći: “Podajmo već slobodu svome bratu cvrčku. Svojom nas je pjesmom dosta razveseljavao i osam nas dana poticao da slavimo Boga.” I čim je cvrčak dobio dopuštenje, odmah se udaljio i više se ondje nije pokazivao, kao da se na neki način nije usuđivao prestupiti Svečev nalog.

FRANJO I OBRAĆENJA:

na Franjine propovijedi mnogi su se obraćali. Među njima je bio i jedan razbojnik kojeg su se ljudi bojali, a živo je u planinama La Verne. Nakon obraćenja postaje jedan od FranJine braće, franjevaca – brat Angello.

FRANJO RAZGOVARA S ISUSOM.

Molitva je razgovor s Bogom. U ljeto 1224. Franjo proživljava teške trenutke i razgovara s Isusom u molitvi. Isus mu se ukazuje.

FRANJO NIKADA NIJE POSTAO SVEĆENIK

Imao je veliku ljubav prema euharistiji. Također i poštovanje prema svećenicima ali se sam nije smatrao dostojnim da bude svećenik. ostao je brat ĐAKON – pomoćnik svećenicima. Bojao se za svoju Malu braću – fratre -da će izgubiti poniznost ako se daju na dugo školovanje. Redu Male braće mogli su pristupati mnogi jednostavni kršćani.

VIĐENJE U LA VERNI I FRANINE STIGME:

Franjo je jednom prigodom molio u planinama La Verne. Imao je viziju Raspetog Isusa u obliku anđela, serafa. Iz raspetog su izlazile zrake koje su Franji probole ruke, noge i prsa na mjestima Isusovih rana. Franjo je tako na osobit način živio svoje suobličenje Isusu. Dobio je stigme (Isusove rane). Bilo je to 1224. Stigme je imao dvije godine, do svoje smrti.

“LJUBAV NIJE LJUBLJENA!”

Poznata je rečenica svetog Franje. Boljela ga je duša od spoznaje da je Bog postao čovjekom kako bi umro za nas, a od ljudi nije voljen. Hodao je putem i plačući govorio: “Ljubav nije ljubljena”

FRANJO I PRVE BETLEHEMSKE JASLICE:

Franjo je započeo prve žive jaslice. U životopisu svetog Franje (kojeg je pisao sveti Bonaventura, franjevac) piše kako je Franjo dobio dopuštenje da uprizori Betlehem dovodeći u jednu seosku talijansku špilju životinje. Potom je pozvao seljake da gledaju u taj prizor dok je on propovijedao o Betlehemskom Djetetu.

FRANJINA POKORA:

U životopisu kojeg je pisao sv. Bonaventura navodi se kako je Franjo svoje tijelo nazivao “Bratom magarcem” kojeg je usljed navale napasti, udarao bičevima.

FRANJINA SMRT:

Franjo umire 2 godine nakon što je primio stigme. Umire ležeći na zemlji u noći 3.10.1226. svetog Franju slavimo 4.10.

FRANJINA HALJINA

– (odraz njegova siromaštva) Od 2001. čuva se u La Verni. Od haljine su uzimani djelići, kao relikvije.

NEKA ČUDA SVETOG FRANJE:

Kad se Franjo (pred kraj svoga života penjao na brdo La Verna već je bio onemoćao i vid mu je oslabio. Pratio ga je jedan seljak. Bila je velika žega. Franjina vjera učinila je da se pred njima pojavi izvor vode kako bi utažili žeđ.

IZLIJEČENJE NOGU:

Neki prosjak Bartol bio je zgrčen i nije mogao hodati bez pomoći štapa. Jedna mu se noga stanjila i osušila. U svojoj bijedi obrati se molitvom svetom Franji. U snu mu se ukaže Franjo i reče mu da ode na kupalište te da će tamo ozdraviti. Bartol povjeri svoje viđenje biskupu. Biskup ga blagoslovi i uputi kuda ga je Franjo poslao. Bartol, koji je šest godina bio teško bolestan, iz kupališta je izišao zdrav.

UKOČENI VRAT SE ISPRAVIO:

Kod Franjina lijesa dovedena je djevojčica koja je godinama imala iskrivljeni vrat i čija glava je bila prignuta do ramena. Ona je prema gore mogla gledati samo ukoso jer joj je glava bila prignuta. kad je glavu prignula do Franjina lijesa vrat se odmah ispravio, a onda je plačući od sreće počela trčati okolo. Na ramenu se vidjela udubina od dugotrajnog položaja glave.

MOLITVA SV. FRANJE KOD ULASKA U CRKVU:

KLANJAMO TI SE GOSPODINE ISUSE KRISTE, ovdje i po svim tvojim crkvama koje su po cijelome svijetu, i blagoslivljamo te, jer si po svetome križu otkupio svijet.

U ČEMU NAM DANAS SVETI FRANJO MOŽE BITI UZOR:

Duboka, iskrena ljubav prema Isusu. Želja za širenjem evanđelja (čak i tamo gdje je bilo opasno ići). Jednostavnost, skromnost, poniznost. Snažna VJERA, pouzdanje u BOGA. Ljubav prema Bogu STVORITELJU i njegovim stvorenjima. LJUBAV PREMA CRKVI KOJA SE RUŠI… Obnavljanje Crkve svojim kršćanskim, PREDANIM ŽIVLJENJEM.

Gornji tekst u obliku video-slajdova možete pronaći na kanalu: Vjerni Bogu

“Iako smo u iskušenju promatrati takva proročanstva kao sumorna, izgled da svijet ostane u suprotnosti s Božjim zakonima i zabrani Kristovu Euharistijsku prisutnost stvarni je scenarij beznađa. “Zemlji je lakše biti bez sunca nego bez mise.” – Sv. Pio  Već vidimo pomrčinu Istine koja se događa u našem svijetu, a istovremeno se narodi i priroda kreću prema kaosu. Postoji razlog zašto nas Nebo potiče na molitvu i zauzimanje za grešnike kojima je najpotrebnije Božje milosrđe.

(Proroštva i Biblija) Ako Crkva slijedi Gospodina kroz Njegovo Preobraženje, Muku, Uskrsnuće i Uzašašće, ne sudjeluje li ona i u grobnici?

TRI DANA PRESUDE

Nedugo prije Kristove smrti dogodila se pomrčina sunca: “Bilo je oko podneva i tama je nadvladala cijelu zemlju do tri popodne zbog pomrčine sunca.” (Luka 23: 43-45) Nakon ovog događaja Isus umire, skidaju Ga s križa i tri dana leži pokopan u grobnici. “Kao što je Jona tri dana i tri noći bio u utrobi kita, tako će i Sin čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći. Sin Čovječji treba se predati ljudima i oni će ga ubiti, a treći će dan uskrsnuti.” (Matej 12:40; 17: 22-23)

Ubrzo nakon vrhunca progona Crkve, odnosno pokušaja ukidanja svakodnevne svete Misne žrtve – „Pomrčine Sina“ – može doći vrijeme koje Crkveni katolički mistici opisuju kao „tri dana tame. ”

“Bog će poslati dvije kazne: jedna će biti sa zemlje – u obliku ratova, revolucija i drugih zala, a druga će biti poslana s Neba. Nad cijelom će zemljom zavladati intenzivna tama koja će trajati tri dana i tri noći. Ništa se ne može vidjeti, a zrak će biti napunjen pošasti koja će pretežno, ali ne samo, polagati neprijatelje vjere. Tijekom ove tame neće biti moguće koristiti nikakvu umjetnu rasvjetu, osim blagoslovljenih svijeća. ” – Blažena Anna Maria Taigi, 1837

Postoji predslika za takav događaj, a koji se nalazi u knjizi Izlaska: “Mojsije pruži ruku prema nebu i spusti se gusta tmina na svu zemlju egipatsku: tri je dana trajala. Tri dana nisu ljudi jedan drugoga mogli vidjeti i nitko se sa svoga mjesta nije micao. A u mjestima gdje su Izraelci živjeli sjala svjetlost.” ( Izl 10:22-23)

NOĆ PRED ZORU

Ova tri dana tame, koja blažena Ana opisuje, mogu izravno prethoditi Eri mira i dovest će do pročišćenja zemlje od zla. Odnosno, nakon što Crkva prođe svoje vlastito Veliko pročišćenje, svijet će u cjelini proći svoje: “Jer vrijeme je da sud započne s Božjim domom; ako započne s nama, kako će završiti za one koji se ne pokore evanđelju Božjem?” (1 Pet 4:17)

“Svi neprijatelji Crkve, bili oni poznati ili nepoznati, izginuti će nad cijelom zemljom tijekom tog sveopćeg mraka, osim nekolicine koje će Bog uskoro preobratiti.” – Blažena Anna Maria Taigi

O ovom pročišćenju svijeta, događaju koji se nije dogodio od Noinih dana, govorila je većina glavnih proroka:

“Kad se ti ugasiš, zastrijet ću nebo, i zvijezde ću njegove pomračiti. Sunce ću zastrijeti oblacima, i mjesec neće više svijetliti svjetlošću svojom. Sva ću svjetlila na nebu pomračiti za tobom i razastrijet ću tamu nad zemljom tvojom, govori svemogući Gospod.” (Ezekiel 32:7-8)

“Evo, dan Gospodnji dolazi, bez milosrđa, pun jarosti i gnjeva, da obrati zemlju u pustoš, da grješnike uništi na njoj. Zvijezde nebeske i prilike zvjezdane zaustavljaju svjetlost svoju. Sunce se mrači, kad izlazi, i mjesec ne blista više u svojemu sjaju. “Kažnjavam na svijetu zloću, i zlikovce za zlodjela njihova. Uklanjam razmetanje oholih, rušim ponos silnih.” ( Iz 13:9-11)

Tri dana tame, dakle, čine dio presude živih koji su se odbili pokajati, čak i nakon Božjih milosrdnih zahvata.

Još jednom, hitnost našeg vremena govori o potrebi obraćenja i zagovaranja za druge duše. Željeli to kršćani priznati ili ne, Crkvena tradicija kao i Sveto pismo ukazuju na vrijeme kada će Bog donijeti milosrdni sud na zemlji okončavši vladavinu zla, čije plodove već kušamo u kulturi smrti , i ta pohlepa koja uništava prirodu.

“Dan jarosti jest taj dan, dan tjeskobe; nevolje, dan pustošenja i zatiranja, dan tame i mraka, dan oblaka i oblačina. Tada ću ljude prepasti, te će vrludati kao slijepci, jer su sagriješili proti Gospodu. Krv će se njihova prosuti kao prah, tjelesa njihova kao gnoj. Ni srebro njihovo ni zlato njihovo neće ih moći spasiti u dan jarosti Gospodnje. U ognju revnosti njegove sva će se zemlja proždrijeti. Jer uništenje i prijeku propast spremit će on svima stanovnicima zemaljskim. ” (Sefanija 1,15-18)

KOMET

Mnoga su proročanstva, kao i reference u knjizi Otkrivenja, koja govore o kometi koja ili prolazi u blizini ili utječe na zemlju. Moguće je da bi takav događaj mogao uroniti zemlju u razdoblje tame, prekrivajući zemlju i atmosferu u oceanu prašine i pepela: “Oblaci s munjama vatrenih oluja i olujnom burom proći će preko cijelog svijeta i kazna će biti najstrašnija ikad poznata u povijesti čovječanstva. Trajat će 70 sati. Zli će biti slomljeni i eliminirani. Mnogi će biti izgubljeni jer su tvrdoglavo ostali u svojim grijesima. Tada će osjetiti silu svjetlosti nad tamom. Sati mraka su blizu.” —Sestra Elena Aiello (kalabrijska stigmatičarka; u. 1961); Tri dana tame, Albert J. Herbert, str. 26

To također ima smisla u svjetlu pomlađivačkih aspekata pepela koji bi tlu donio obnovljenu plodnost. Tada tri dana tame možda neće samo pročistiti zemlju od zloće, već možda i pročistiti atmosferu i zemaljske elemente, obnavljajući planet za ostatak koji će živjeti za vrijeme ere/razdbolja mira.” Presuda će doći iznenada i kratkog će trajanja.

Tada dolazi trijumf Crkve i vladavina bratske ljubavi. Doista sretni oni koji će dočekati te blagoslovljene dane.” —Fr. Bernard Maria Clausi, O.F.M. (1849.); Tri dana tame, Albert J. Herbert, str. xi

PERSPEKTIVA

Iako smo u iskušenju promatrati takva proročanstva kao sumorna, izgled da svijet ostane u suprotnosti s Božjim zakonima i zabrani Kristovu Euharistijsku prisutnost stvarni je scenarij beznađa.

“Zemlji je lakše biti bez sunca nego bez mise.” – Sv. Pio

Već vidimo pomrčinu Istine koja se događa u našem svijetu, a istovremeno se narodi i priroda kreću prema kaosu. Postoji razlog zašto nas Nebo potiče na molitvu i zauzimanje za grešnike kojima je najpotrebnije Božje milosrđe; jer u času Njegovog suda vjerujem da će mnoge duše biti spašene, čak i u posljednjem trenutku. I čini se da je taj sat sve bliži.

Mark Mallett;   Prijevod: Petar Salečić  Izvor: Kyrios.hr

slajdove iz videa možete pronaći i ovdje: Patricija Sandoval – svjedočanstvo

Cilj i kraj našeg postojanja je povratak Bogu

Zapravo, ako je ona posljednji korak na ovoj silaznoj ljestvici, od Boga do nas, onda je ona i prvi korak našeg uspona k Bogu. To je značenje izreke:  per Mariam ad Jesum  – po Mariji k Isusu. 

Sveti Anselm to objašnjava u veličanstvenoj molitvi: „Kroz tebe, o slavna Gospo, postajemo dostojni uspinjati se do tvoga Sina Isusa, koji se udostojao sići k nama, uvijek kroz tebe. Kroz tebe, o Djevice, možemo doseći slavu Onoga koji je po tebi došao k nama u našoj bijedi “(Molitva 54, PL 158, str. 960-961).

S tim u vezi, sveti Bernard navodi da u našim “putovanjima u tuđinu imamo dobrog odvjetnika koji nam je prethodio i koji nas kao Majka suca i Majka milosrđa zagovara svojom poniznom i učinkovitom obranom za spas . “(Druga nedjeljna propovijed u oktavi Uznesenja BMV, PL 183, str. 431).
I ona sama Bezgrješno Začeće to potvrđuje kada u Fatimi izjavljuje da je njezino Bezgrješno Srce naše utočište i put koji nas vodi k Bogu.

Nije li Marija nakon svog utjelovljenog Sina prvo stvorenje koje se vratilo Bogu?

Da, to nije samo prvo, već nas uključuje i u svoje jedinstvo s Bogom. To je besprijekorna slika, prototip svih otkupljenih. Štoviše, ona je u određenom smislu predstavnik svih otkupljenih, prema izvanrednoj rečenici svetog Tome Akvinskog: “Na Blagovijest je zatražen pristanak Djevice umjesto pristajanja cijele ljudske prirode” (Sum III, q. 30, čl. 1). Papa Pio XII. U svojoj enciklici  Mystici Corporis  to potvrđuje ovim jezgrovitim komentarom: “Dala je svoj pristanak u ime čitavog čovječanstva”.
Povratak svijeta Bogu stoga započinje novim Božjim savezom s čovječanstvom.

Međutim, ovo božansko sjedinjenje ne događa se odmah s čovječanstvom u cjelini. (…) Bog je  obnovio mir između Boga i čovjeka. (…) Mariju je Bog izabrao da predstavlja čovječanstvo i kroz svoj  fiat, pozdravlja vječnu Riječ na zemlji. Na taj način, s njezinim pristankom, povratak svega stvorenog Bogu postaje moguć. Marija je stoga naš potpis na mirovnom ugovoru o našem spasenju.

Način na koji čovjek mora odgovoriti na Božju otkupiteljsku ljubav objašnjava se ne samo u Božjim zapovijedima i u učenju Krista i Crkve (objektivno sredstvo spasenja); ali je i konkretno postavljena pred njegove oči u Marijinoj osobi. Njezin stav mora postati naš; njezina riječ, naša riječ; njezin  fiat , naš  fiat . Samo u mjeri u kojoj u svom životu oponašam Marijin pristanak, moje će srce biti otvoreno Kristu i njegovoj milosti.

Izvor: RS

U emisiji “Sjaj istine” don Josip Mužić govori o trenutnoj situaciji u društvu, poziva nas da čitamo znakove vremena i da izvučemo neke zaključke iz ove protekle godine (Korone).

Nije korona jedina kriza, napominje, jer ako uzmemo u obzir  brojke 73 milijuna pobačenih godišnje taj broj daleko nadmašuje broj umrlih od korone (ili sa koronom).

Postavlja se pitanje i zašto pastiri šute i čemu služi ta šutnja? Čega se imaju bojati u odgovaranju na izazove vremena? …

U ovoj situaciji se otkriva koliko često važnije biva ono tjelesno od onog što je vječno, a na taj način čovjek se odriče svoje duše.

Mediji imaju veliki utjecaj na ljudsko zdravlje i uvelike ga uništavaju. Oni žele nadzor nad našim životom. Zato bi bilo dobro i mobitel koristiti onoliko koliko nam je nužno – i koliko je moguće biti bez njega.

Potrebno je govoriti dok se može govoriti – jer je sve više na djelu – cenzura. Prostori slobode su sve manji. Laici su tu manje uvjetovani.

Trebamo početi živjeti skromnije.

Ako su putovanja ograničena, možemo upoznavati bolje svoju zemlju jer ima toliko toga što nismo vidjeli. Mnoga putovanja bila su u znaku poganstva. …

Možemo tražiti posao u kojem ćemo biti neovisni. Možemo otići prije vremena u mirovinu. A ako nam ukinu mirovinu? Riješenje može biti povratak na selo gdje se ne treba toliko držati mjera kao u gradu. Vidimo da se ljudi naseljavaju u Liku. Možemo imati ono što je neophodno za život, pa može se živjeti i samo od krompira. A postoji i voda, postoji mogućnost za proizvodnju energije…

Skroman život, lišen luksuza. A što ako dođe do toga da se oduzme i privatna imovina pa budemo beskućnici? Onda možemo živjeti od onoga u prirodi, ako pustinjaci, kao sveti Ilija npr. Možemo biti zadovoljni sa minimalnim.

Možemo razvijati zajedništvo u vjeri s drugima i zajedništvo s Bogom. Čovjek koji je s Bogom nije nikad sam.

Malo je onih koji žele biti slobodni samo za Boga. Oni su u manjini, bez obzira koliko nas ima na svetoj misi.

Potrebno nam je OBRAĆENJE. 

Bog je iznad vladajućih struktura. Treba se vratiti pravoj vjeri pa će se sve posložiti kako treba. Božja svemoć se nije smanjila. Možemo računati i sa Božjim čudesnim zahvatima. (Kako je Bog pomagao proroku Iliji ili davao manu Izraelcima u pustinji…)

Kršćanin mora imati pozitivan odnos prema smrti. Ako smo vjernici znamo da nas iza smrti čeka neprolazna sreća. Važno je da imamo želju biti s Bogom u vječnosti, jer kako će nas inače primiti?

Isus jasno poručuje: Ne brinite se tjeskobno za sutra… Naša briga ne smije biti tjeskobna. Svakom je danu dosta muke njegove.

Mi smo Božja stvorenja. Naša prava dolaze od Njega, ne od političara. Oni ne daju prava, oni ih samo zastupaju.

Moćnici pokazuju da im se žuri jer nemaju puno vremena…

“Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?” – rekao je sv. Pavao.

Odraz [svjetla koje je iz nje zračilo] kao da je prodirao na tlo i mi ugledasmo ognjeno more, a u taj oganj bili su uronjeni vragovi i duše. Izgledale su kao prozirna, crna ili smeđa, žeravica, ugljen u ljudskom obliku. Plivali su u žeravici, a u vis su ih dizali plamenovi koji su iz njih izvirali zajedno s oblacima dima, slični plamenoj baklji. Padali su na sve strane, kao varnice u požaru, bez težine i ravnoteže, dok su se čuli zastrašujući krikovi i bolni uzdasi puni očaja što su tjerali strah u kosti. Vragovi su se razlikovali od ljudi po stravičnim i odvratnim likovima, u obliku jezivih i nepoznatih životinja koje su, međutim, bile prozirne i izgledale poput žeravice crnog ugljena.«

Uplašenoj djeci u Fatimi Gospa je odgovorila: »Vidjeli ste pakao kamo odlaze duše jadnih grešnika. Kako bi ih spasio, Bog želi u svijetu ustanoviti pobožnost mome Prečistom Srcu.«

Majka Božja tražila je da se poslije svake desetice krunice doda posebna molitva:

»O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenog ognje i dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najveća potreba tvoga milosrđa.«

Značajan je razgovor Lucije i Gospe za vrijeme prvoga ukazanja u Fatimi, 13. svibnja 1917. U njemu se govori o temeljnim eshatološkim iskazima: »nebo« i »čistilište«. Na Lucijino pitanje odakle dolazi, Gospa je odgovorila: »Dolazim iz neba« (i Gospa podigne ruku pokazujući prema nebu).

Na Lucijina pitanja hoće li ona, Jacinta i Franjo također »doći u nebo«, Gospa je odgovorila potvrdno, za razliku od Marije das Neves za koju je Gospa rekla da će »ostati u čistilištu do kraja svijeta«.

Opravdano je postaviti pitanje zašto Majka Božja pokazuje djeci pakao, đavle i izgubljene duše. Zacijelo ne kako bi preplašila djecu, nego da upozori svijet i Crkvu da osim Kraljevstva Božjega postoji i Kraljevstvo đavlovo.

Isus je govorio i o jednom i o drugom Kraljevstvu. Sažimajući fatimsku poruku, kardinal Ratzinger zaključuje kako je iz toga mjesta upućen »ozbiljan signal koji se suprotstavlja vladajućoj nepromišljenosti, poziv na ozbiljnost života i povijesti, na opasnosti koje prijete čovječanstvu. I kad sam Isus razmišlja o ovome, ne boji se reći: ’Ako se ne obratite, svi ćete propasti’ (Lk 13,3). Obraćenje — Fatima to naglašava — potreba je kršćanskoga života. To bi vjernici trebali znati na temelju cijeloga Pisma.«

pdf – izvor

U nastavku cijeli članak:

Šokantno priznanja pobačaja

Izvor: Časopis “Love one another” (Pl)