Zbog toga je bolnica privremeno zaustavila izvođenje pobačaja na zahtjev.

Ova situacija privukla je veliku pažnju javnosti te je izazvala reakcije raznih udruga i medija. Među njima je i mreža za pravo žene na pobačaj koja nosi naziv „Hrabre sestre“. Paradoksalno, naziv sugerira hrabrost, no pravo pitanje jest: tko je doista hrabar – oni koji štite život ili oni koji ga prekidaju? Odgovor nalazimo u ispravno formiranoj savjesti.

Savjest kršćanina oblikuje se prema Božjoj objavi i riječima Isusa Krista, tumačenim u nepromjenjivom učiteljstvu Crkve. Hrabrost, prema katoličkoj nauci, nije čin nasilja nad nedužnima, već vrlina kojom se čovjek suprotstavlja strahu i ostaje ustrajan u traženju dobra, osobito suočen s poteškoćama.

Neki pokušavaju izjednačiti priziv savjesti kod odbijanja sudjelovanja u pobačaju s prizivom savjesti u slučaju odbijanja vojne službe. To su međutim dvije potpuno različite situacije.

Kod pobačaja se radi o prekidu života nedužnog nerođenog djeteta koje se ne može braniti.
Kod vojne službe radi se o obrani života i zaštiti Domovine od stvarne prijetnje.

Postoji pravedan – obrambeni rat, a pravedan pobačaj ne postoji.

Nadajmo se da će hrabrost medicinskih sestara probuditi i druge uspavane savjesti u našoj Domovini, jer u ovom duhovnom ratu, svaki hrabri pojedinac čini razliku.

A tko su „Hrabre sestre“  koje su postale žestoke protivnice spomenutih medicinskih sestara? To je volonterska mreža osnovana 2020. godine koja pruža podršku ženama kod prekida trudnoće. Kod novonastale situacije u Petrovoj bolnici izvijestile su o poteškoćama žena koje pokušavaju dobiti “uslugu pobačaja”, a medicinske sestre odbijaju raditi.

Dao Bog da i ove žene shvate ono što znanost potvrđuje: život u majčinoj utrobi nije nakupina stanica, već ljudsko biće čije srce kuca već oko 20. dana od početka.

Medicinske sestre u Petrovoj bolnici, koje štite život, zaslužuju našu molitvu, podršku i s pravom naziv: HRABRE.

Bože čuvaj Hrvatsku!

Radi se, dakako, o koncertu Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu. Drugi je to najveći skup Hrvata u povijesti. Samo je Ivan Pavao II 1994. okupio više Hrvata na jednom mjestu. Milijun ljudi tada je, na istoj lokaciji, nazočilo prvom službenom posjetu jednog pape Hrvatskoj.

Okolnosti ovog koncerta ukazuju da ljudska logika ostaje bespomoćna kad se susretne s Božjom. Svaka čast Marku Perkoviću Thompsonu, njegovoj glazbenoj karijeri kao i njegovoj braniteljskoj prošlosti, ali i on je svjestan, baš kao i njegov tim, da ovoliko silno mnoštvo nije okupio čovjek.

Poticaj ljudima da se odluče na posjet koncertu na Hipodromu došao je iz duhovne sfere. Događaji koji se odvijaju u prostoru i vremenu, u ljudskoj povijesti, svoje ishodište imaju u duhovnom svijetu. Na tim razinama se ratovi dobivaju i gube, na tim razinama se odvijaju poslovni uspjesi i bankroti. U duhovnom se svijetu dvije suprotstavljene strane, sile svijetla i sile tame nadmeću za duše svih ljudi.

U toj bitci nalazi se svaki čovjek i svaka obitelj pojedinačno, ali nalaze se tu i svi narodi. Obitelj, rod i narod organizacijske su jedinice ljudskog društva od temeljne prema većoj kako ih je Bog postavio.

I Hrvatski se narod nalazi u toj bespoštednoj borbi u kojoj će se zaključiti sudbine.
Na blagdan svetih Ćirila i Metoda, Hrvatski narod i Hrvatska Crkva pokazali su kojim će putem.

S jedne se strane narod u potpuno nestvarnom broju, odazvao poticaju da na velebnom skupu zajednički slavi Boga, obitelj i Domovinu. Poziv kojeg su osjetili u srcima dok su se odlučivali za kupnju ulaznice za koncert na Hipodromu mnogi nisu mogli racionalno protumačiti. Cijele obitelji odlučivale su se za odlazak na koncert. Na užas Božjih protivnika, narod se pokrenuo.

Mediji su se svim silama trudilli odgovoriti ljude od odlaska na koncert. Tjednima su nas strašili, prizivali nesreće. Najavljivali srčane udare, stampeda, dehidracije, brojali su mrtve unaprijed.

Vlast se držala suzdržano. I oni su se nadali da će organizator pokleknuti, da će se narod prestrašit i odustati. Da će se možda koncert raspodijeliti na više dana. Znaju vladajući kome služe. U Briselu ne gledaju blagonaklono na Bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje.

Premijeru i njegovim suradnicima kristalno je jasno da je njihova politika pobačaja, Istanbulska konvencija i s njom povezana rodna ideologija koju su uveli u hrvatsko zakonodavstvo kao i migracijska politika rastakanja hrvatskog nacionalnog bića suprotna svemu što podržava najveći dio posjetitelja Thompsonovog koncerta.
Bujanje mase koja se protivi njihovim briselskim politikama ne ide im u prilog. Ipak, nagon za održavanjem na vlasti učinio je svoje. U jednom su trenutku prelomili i odlučili hiniti da su se svrstali pod zastavu pobjednika. Kad su se uvjerili da organizacija melje sve klipove koji su im pobacani pod noge, procijenili su da je trenutak da i oni uzmu dio zasluga za događaj koji će, bilo je jasno, nadići sva očekivanja.

I doista, policija, hitna pomoć i sve ostale službe svoj su dio odradili besprijekorno. Ali, drugačije nije moglo ni biti.

Tjedan dana ranije, čitav je hrvatski narod, kao i hrvatska domovina, po odluci hrvatskih biskupa posvećen Presvetom Srcu Isusovu.
Hrvatski je narod tako dobio značajan poguranac u duhovnom području, koje smo već označili kao presudno.
Tisuće ljudi potom su dobili poticaj i na poziv mnogih župnika i voditelja molitvenih zajednica molili i postili da ovaj skup bude upriličen na veću slavu Božju.

Sa svojom obitelji, krenuo sam iz Rijeke prema Zagrebu u subotu nakon jutarnje svete mise na Trsatu.

Na izlazu s autoputa u Lučkom, kad smo došli do naplatnih kućica, u našoj je traci ispred nas bilo jedno vozilo. Ne dva, tri, pet, još manje kilometarske kolone vozila koja će zablokirati autoput kako su danima najavljivali svi mediji.

Dan smo proveli družeći se s obiteljima koje su kao i naša u punom sastavu pohodili koncert koji je puno više od toga.
Prolazili smo kroz masu ljudi na Bundeku, ako bi netko nekoga slučajno gurnuo uslijedile su isprike. Alkoholiziranih pojedinaca bilo je neusporedivo manje nego uoči bilo kojeg koncerta na kojem sam do sada bio, a bio sam na puno njih.

Organizacija je bila savršena. Na prostor Hipodroma ušli smo bez čekanja. Kolona se cijelo vrijeme gibala, ograničenja za prolaz po uzoru na ona kakva se postavljaju u zračnim lukama sprječavala su mnoštvo da odjednom nagrne i sve je išlo kao podmazano.

Naše četiri obitelji zauzele su svoju poziciju, rasprostrli tkaninu za sjedenje i u miru smo iščekivali početak koncerta. Već tada osjetila se uzvišenost trenutka, kao da je cijeli prostor bio pod duhovnom zaštitom, pod nevidljivim plaštom nebeske Majke. Do nas su sjedile dvije žene srednjih godina koje nisu prestajale moliti krunicu. Gospodin je podigao svoje snage.
Koncert je počeo u točno zakazano vrijeme. Thompson je nakon nekoliko uvodnih pjesama pozdravio okupljeni narod pozdravom “Hvaljeni Isus i Marija”.

Dok sam prolazio kroz mnoštvo da bih došao do šanka ili toaleta promatrao sam ljude. Najviše je bilo mladića i djevojaka, lijepa hrvatska mladost, bilo je mnogo i onih u srednjim godinama, obitelji, poneki stariji. Krunice oko vrata, domoljubni i kršćanski motivi na majicama. Hrvatske zastave. Smiješak i mir.

Nigdje ni jedna ustaška kapa. Očekivao sam da će, kao što su to znali učiniti na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije, netko od ubačenih provokatora izvaditi neko takvo obilježje pa da će ga usnimiti novinari da bi onda sa svih portala vrištale vijesti o povampirenim ustašama s koncerta. Ali, to se nije dogodilo.

A, nije da zamke nisu bile postavljene. Kombi beogradskih registarskih oznaka parkiran u neposrednoj blizini hipodroma svakako spada u tu kategoriju . Ali, uzalud vam trud svirači. Nitko se nije upecao.

Repertoar pjesama bio je još jedan dokaz da je Duh Sveti itekako prisutan u realizaciji ovog koncerta. Pjesme s novog albuma Hodočasnik izmjenjivale su se s već poznatim hitovima među kojima nije bilo onih koji bi bacili sjenu na besprijekoran događaj. Ljuta trava i gusta magla nisu se mogli čuti te predivne večeri na Hipodromu.

Slavio se Bog, obitelj i Domovina.

Kritičari su ostali uskraćeni za municiju kojom bi pucali po hrvatskim svetinjama koje je slavio ovaj koncert. U nedostatku te municije okomili su se na pjesmu Bojna Čavoglave i smeće koje je nakon koncerta ostalo na Hipodromu.
Ovo potonje, prozivanje zbog smeća koje je ostalo nakon boravka pola milijuna ljudi na jednoj lokaciji toliko je jadan argument da izaziva susramlje za autore takvih poruka. Komentari koje čitatelji ostavljaju ispod ovih i drugih tekstova kojima se pokušava diskreditirati koncert, kao i vjera i domoljublje na njemu iskazani, pokazuju da je tiha većina odlučila povisiti ton.

Tužaljke zbog  bojne Čavoglave nisu po logici daleko od prozivki zbog smeća nakon koncerta.
A, o pjesmi i pozdravu na početku pjesme (ZA DOM – SPREMNI!) već postoji i sudski pravorijek. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske na sjednici održanoj 3. lipnja 2020. godine. dozvolio je korištenje tog pokliča u pjesmi koja je nastala u Domovinskom ratu. Povijesne okolnosti bile su takve da su promijenile kontekst tog pozdrava. Osim toga, postoje i brojni materijalni dokazi da se pozdrav koristio i prije uspostave NDH.

U spomenutoj državi koristila se i valuta kuna i himna Lijepa naša. Hipoteka krivnje koju Hrvatima uporno nabacuju neprijatelji hrvatske samostalnosti poprimila je već komične konture.

Tijekom Domovinskog rata ja sam osobno imao privilegiju jedno vrijeme biti pripadnikom 1. gardijske brigade Tigrovi. Na postrojavanju u “Maršalci”, vojarni u Travnom, 1992. i mi smo pozdravljali tim pozdravom. Zbog Mihe, Nina, Nindže i ostalih mojih poginulih suboraca nikada nećemo odustati od onoga “što je bilo”.

“Za dom spremni” od tada za Hrvate ima potpuno drugo značenje od onog kojeg nameću lijevi propagandisti. Mi nismo bili ustaše nego hrvatski branitelji. Domovinski rat ishodište je naše nacionalne samostalnosti koja je u krvi izborena. U toj je krvi i taj pozdrav očišćen i takav će i ostati.

Komično je danas slušati komentare ostrašćenih ljevičara koji su konsternirani izvođenjem pjesme koju je Thompson od kad je ona nastala izvodio baš na svakom svom koncertu. Gradonačelnik Tomašević poručuje da dok on bude na vlasti ovakvih koncerata više neće biti.

Kmečanje i žalopojke Milorada Pupavca, Hrvoja Klasića, Žarka Puhovskog, Dalije Orešković, Jadranke Kosor i ostalih ideoloških suparnika kojima izmiče tlo pod nogama podsjeća na situaciju iz osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Zlo osjeća da su njegove utvrde poljuljane i zato su reakcije njegovih glasnika tako ostrašćene.
U našoj smo povijesti već imali i duhovnih i glazbenih skupova koji su najavljivali velike promjene. Nakon nacionalnog Euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici 9. rujna 1984. kad je više od 400 tisuća ljudi svojim odazivom na najveći vjerski skup u povijesti ondašnje države poslalo jasnu poruku tadašnjoj vlasti da im se kraj približilo, nastala je panika čak i u Udbinim redovima.

Idući veliki skup koji se dogodio nekoliko godina kasnije bio je koncert Prljavog kazališta 17. listopada 1989. Tada se samo zbog jedne riječi u pjesmi, zbog pridjeva “hrvatska” isto tako okupilo više stotina tisuća ljudi na glavnom zagrebačkom trgu. Ono što je uslijedilo, proglašenje neovisnosti i pobjeda u Domovinskom ratu, bio je značajan korak u povijesti spasenja našeg naroda, ali i šire.

Dva velika skupa iz bliske prošlosti naznačila su buduće povijesne događaje.

Isto je i sada. Koncert na Hipodromu je jednako tako najava promjena koje slijede. I onda i sada te promjene idu uz bok s velikim svjetskim previranjima. Devedesetih se rušio komunizam, pao je Berlinski zid, a s njime i “željezna zavjesa” iza koje je pola Europe živjelo u totalitarističkom sustavu. Današnji poredak stremi ka pretvaranju u ono što se još naziva “Novi svjetski poredak”, a ima atribute neokomunizma i novog porobljavanja naroda pod egidom klimatskih promjena, uvođenjem digitalne valute i petnaestminutnih gradova. Pri tom su ratni bubnjevi sve glasniji, a Europa se priprema za obračun s Putinovom Rusijom. Ta se Europa potpuno odmakla od svoje tradicije i vjere koja ju je učinila najnaprednijim društvom u kojem je najljepše živjeti.

Izgleda da je Bog izabrao mali narod da Europu počne vraćati njenim kršćanskim korijenima. Thompson je upravo tu poruku izrekao na koncertu na Hipodromu. Ali taj je put dugačak i neće biti lagan, mnogo se toga još mora promijeniti.

Ostaje činjenica da svjetski rekord po broju prodanih karata nije postigao ni jedan drugi svjetski glazbenik nego baš Thompson. To nije pošlo za rukom ni Madonni, ni Beyonce ni Lady Gagi, ni jednom heavy metal bendu, ni jednom izdanku djece cvijeća u 60.-im godinama prošlog stoljeća.

Ni jedan svjetski glazbenik koji mahom u raznim okultnim obredima svoju dušu prodaju Zlome u zamjenu za uspjeh i svjetsku slavu nije uspio okupiti takav broj na nekom koncertu na kojem se ulaz plaćao. I to je simbolika koja nam govori da se događa nešto mnogo veće od onoga što sad možemo pojmiti.

Prizivanje neuspjeha zbog odlaska pratećeg benda pokazalo se kao još jedna promašena medijska najava. Koncert je odsviran bez greške. Sudjelovanje Petra Buljana iz Božje Pobjede i sestara Palić na pratećim vokalima kao i njihova zajednička molitva uoči samog koncerta unijeli su dodatni mir ekipi i duhovni naboj ovom događaju.

Proklamacija na koju je Buljan pozvao sve prisutne i trenutak kad je pola milijuna ljudi ponavljalo riječi “Ja i moj dom služit ćemo Bogu” bio je jedan od duhovnih vrhunaca koncerta, a može se pogledati OVDJE Okupljeni Hrvati su tako potvrdili svoj savez s Bogom koji je sklopljen još u sedmom stoljeću posredstvom svetog pape Agatona i ondašnjih hrvatskih vladara.

Drugi važan duhovni moment bila je molitva Maranatha, svojevrsni egzorcizam kojeg je izmolio mons. Ante Ivas, šibenski biskup u miru, a molitva se može pogledati ovdje.

Cijeli događaj bio je produkcijski veličanstveno upriličen. Ozvučenje je bilo takvo da je zvuk bez obzira na poziciju posjetitelja bio besprijekoran. Ekrani su bili tako postavljeni da se sa svakog mjesta vidi što se događa na pozornici. Vatromet je dodatno naglašavao glazbeni ugođaj. Dron show kojim su se na nebu iznad Zagreba pojavljivali Gospa s krunicom, anđeli, križ pa hrvatski ratnici ostavio je publiku bez daha.

Zbog pjesama nabijenih emocijom kao što je bila “Sine moj” tekle su nam suze niz obraze. Snažna pomazanja Duha Svetoga osjetila su se kod izvođenja pjesama kao što su “Neću izdat ja” (video) ili “Gospin dom”. Pjesme koje su simboli hrvatskog nacionalnog ponosa poput “Lijepa li si” i “Ako ne znaš šta je bilo” ispunile su naša srca na jedan način koji je teško opisati riječima. Osjetilo se da je ovaj događaj bio proglašenje buduće pobjede Kraljevstva nebeskog u našem narodu, gena kamenih.

I za kraj Thompsonov govor mladim generacijama bio je svojevrsni pečat cijelom događanju. Priznao im je Marko da su bolji od nas starijih koji smo držali da smo mi najbolji jer smo uspjeli ostvariti ono što generacije prije nisu uspjele. Mi smo ostvarili hrvatsku neovisnost.
Svojim ponašanjem, odazivom i na ovaj koncert i vrijednostima koje njeguju,

mladi su dokazali da su sposobni obraniti postignuto. Ovaj je koncert pokazao da je poruka iz pjesme “Ako ne znaš šta je bilo” pala na plodno tlo. Mladi su se informirali “šta je bilo” i bit će spremni da svoju dionicu odvezu po Božjem planu. Hrvatski branitelji mogu mirno spavati.

Povratak kućama opet je protekao u miru i dostojanstvu. Zbog duhovne pozadine i važnosti trenutka izgleda da su se otrijeznili i oni koji su popili koju više. Nigdje vrištanja, kreveljenja, nigdje šaketanja ni povraćanja. Mir i dostojanstvo. Pješačili smo sat vremena do naših automobila i krenuli put Rijeke. Na naplatnim kućicama u našoj traci ovaj put je bilo tri automobila ispred nas.
Iako je umjetna inteligencija izračunala da je za očekivati da će tijekom tri sata na pola milijuna ljudi umrijeti njih 1,3, to se nije dogodilo. Nitko nije umro niti se itko ozbiljnije ozlijedio. Ljudi su sretno stigli svojim kućama.

Još je to jedan dokaz da je Božja ruka bila nad ovim događajem koji je bio i neupitna potvrda duboke ukorijenjenosti Hrvata u kršćansku civilizaciju.
U sjeni ovog zagrebačkog duhovno-nacionalnog mega spektakla, u Tomislavgradu je zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša održao misu povodom 1100. obljetnice krunidbe kralja Tomislava.

Kako smo već ranije spomenuli ova obljetnica kao i koncert na Hipodromu održavali su se na blagdan svetih Ćirila i Metoda i to se nipošto nije dogodilo slučajno.
Glagoljica, pismo čije autorstvo današnja historiografija pripisuje Ćirilu, temelj je pismenosti među Hrvatima. Dok su istočni Slaveni kasnije prihvatili ćirilicu, Hrvati su držali glagoljicu, koja je u hrvatskim krajevima bila u upotrebi više od tisuću godina, kako u crkvenim, tako i u svjetovnim poslovima. Moramo napomenuti da se većina povjesničara slaže da je autor glagoljice sv. Ćiril no postoji više teorija o njenom nastanku, a po jednoj od njih, kao autor se navodi i sv. Jeronim.

Isto tako, povijesna je činjenica da su Hrvati jedini narod Katoličke Crkve koji je gotovo tisuću godina imao liturgiju na svom jeziku i na glagoljici. Glagoljaši, hrvatski svećenici koji su koristili glagoljicu u bogoslužju, dali su nemjerljiv doprinos vjerskoj, kulturnoj i književnoj povijesti Hrvata.

Nadbiskup Kutleša održao je homiliju koju ćemo kao i poruke s koncerta na Hipodromu ljubomorno čuvati i često im se vraćati.
Stoga ćemo ovaj osvrt završiti rečenicom zagrebačkog nadbiskupa iz spomenute homilije koja na najbolji način objedinjuje sve što nam se dogodilo te povijesne subote:
Domoljublje nije puka emocija ili politički slogan. Domoljublje je izraz ljubavi prema konkretnom narodu, njegovu jeziku, njegovim svetinjama, njegovim ranama, njegovoj povijesti i budućnosti. Stoga kad danas govorimo o Hrvatima, o jedinstvu našega naroda i o vjernosti Kristu, govorimo o ukorijenjenosti u kršćansku civilizaciju.

Autor: Alen Fućak, dijalog.hr

Na zagrebačkom Hipodromu 5. srpnja održat će se veliki koncert Marka Perkovića Thompsona. Bit će to najveće okupljanje hrvatskog naroda nakon dočeka pape sv. Ivana Pavla II. na istom mjestu 1994. godine i, kao takvo, treba ga promatrati i s duhovne perspektive.

Riječ je nesumnjivo o pravom glazbenom spektaklu, koncertu s najviše prodanih ulaznica svih vremena, ne samo u Hrvatskoj, već i na svijetu, koncertu koji je ušao u Guinessovu knjigu zbog broja ulaznica i kratkog roka u kojem su rasprodane. Nitko pa ni sam izvođač – nije očekivao da će se prodati više od 500 000 ulaznica. I zanimljivo je da još uvijek ima onih koji bi ih željeli kupiti. Bit će to najzahtjevniji događaj u posljednjih trideset godina, i to iz više aspekata: glazbenog, logističkog, organizacijskog, sigurnosnog… No, promatrati ga treba i kao veliki duhovni događaj. Zbog čega je ovaj koncert više od običnog koncerta, nastojat ćemo i pobliže objasniti.

/audio na: yt HVALJEN ISUS I MARIJA

Prvo, toliko velik broj ljudi na jednom mjestu, od kojih su mnogi k tome i vjernici, znači da će ondje vladati određeno ozračje. A ozračju na koncertima ovog pjevača uvelike doprinosi i to što on svaki, ali baš svaki, koncert započinje sa starim hrvatskim pozdravom: „Hvaljen Isus i Marija“, na što publika oduševljeno uzvrati, pa već od samoga početka ti nastupi dobivaju na blagoslovljenosti i svetosti.

Duhovnom raspoloženju doprinijet će i činjenica da će osim laika na koncertu biti i mnogo svećenika, časnih sestara i biskupa. Moguće je da će i jedan od njih, onaj umirovljeni šibenski, mons. Ante Ivas, ondje imati zapaženu ulogu, sudjelujući u izvedbi pjesme „Maranatha” koju je napisao, a Thompson uglazbio i otpjevao. Treba li posebno napominjati da je pjesma čiji naslov glasi: „Dodi, Gospodine”, potpuno vjerskog značenja? I mnoge druge pjesme ovog pjevača imaju vjerska obilježja ili se oni usko isprepliću s domoljubnim i ljubavnim motivima. Spomenimo samo neke poput

Put u raj”, „Neću izdat ja”, „Radost s visina”, „Početak”, „E moj narode”, „Bog i Hrvati”, „Geni kameni”…

Oni koji pohode na ove koncerte svjedoče da se na trenutke čini kao da se nalazite na duhovnoj obnovi. Osim ozračja koje se stvara samim pjesmama, tom dojmu svakako doprinosi i ikonografija koja je izrazito domoljubna i kršćanska. Mnogo je tu znakovlja koji odaju počast domovini, stjegova sa zastavama vojnih postrojbi iz Domovinskog rata, majica u stilu vojnih odora ili hrvatskih povijesnih postrojbi, kao i vjerskih simbola, poput križeva ili napisanih poruka koje ljudi sami izrade i donesu u publiku.

Glazbeni je to raspon od elemenata narodne glazbe do etno i pop-balada do tvrdog rocka, a šarolika je i publika; od najmlađih do najstarijih jer ljubav prema Bogu, obitelji i domovini nikome od njih nije strana niti suvišna. I upravo te tri riječi koje su kao veliki natpis stajale na pjevačevoj pozornici na njegovim nastupima prije dvadesetak godina možda najbolje opisuju najvažnije poruke njegova glazbenog i životnog opusa. Da, životnog jer osim pjesmama, Thompson vrijednosti o kojima pjeva nastoji živjeti i u svojem privatnom životu.

A on je često bio pod neopravdanim medijskim napadima. No unatoč svemu, Thompsonova popularnost i dalje raste. a tome ne bi bilo tako da nije riječ o autentičnoj osobi koja o spomenutim vrijednostima ne pjeva iz istinskog osobnog uvjerenja. Tko pažljivije prouči stihove njegovih pjesama, čiju je većinu sam napisao, a podosta i uglazbio, jedino što može zaključiti je da takve riječi dolaze iz iskrenog srca koje živi i voli sve ono o čemu i pjeva. Naime, itekako je autentično kada jedan hrvatski branitelj 5 969 dana ratnog staža pjeva o ljubavi prema domovini jer je on svojedobno za tu domovinu išao goloruk ginuti, ne znajući hoće li se živ vratiti kući.

Tko god bude prisustvovao koncertu na Hipodromu, kao i drugdje, uz duhovno obogaćenje i moralno osnaženje, bit će dio obnove zajedništva Hrvata iz domovine i iseljeništva odakle će također doći mnogo ljudi. To jedinstvo koje je devedesetih djelomično i zaživjelo – bila je zamisao predsjednika Franje Tudmana kojeg Thompson u svojim pjesmama nerijetko spominje. Tako njegova glazba ima značajan utjecaj na mlade naraštaje kojima približava i osvješćuje važnost vjere, brige za domovinu i obiteljske vrijednosti više nego ijedan školski plan i program.

Na koncertu na Hipodromu bit će ne samo najvjerniji Thompsonovi obožavatelji, već i njegovi umjereni kao i oni koji ga inače ne slušaju, ali su poželjeli biti dio ovog spektakla. To je izvrsna prilika da se u ovim izazovnim vremenima obnovi i učvrsti hrvatski nacionalni korpus. Zato drugi po veličini, skup Hrvata u cjelokupnoj narodnoj povijesti, treba dobrano popratiti molitvom jer protivštine i napasti zloga zasigurno ne će izostati.

Neka te ljetne večeri sve prođe u redu i neka na sve prisutne siđe Božji blagoslov kojega na kraju svakog koncerta u završnom pozdravu zaziva i sam Marko Perković Thompson.

(Članak iz časopisa “Savez s Marijom”)

Ažuriranje: audio nije dostupan na youtube kanalu jer je youtube opet ukinuo kanal (3c) s obrazloženjem da osobi koji se jednom ukloni kanal više ne može imati novi kanal na youtube-u

Danas puno kompliciramo kada je riječ o obitelji katehetski, pedagoški, psihološki, teološki i svakako, a stvari su u konačnici vrlo jednostavne. Mi kršćani trebali bismo vjerovati ne samo da nas je Bog stvorio nego i da nam je objavio kako živjeti.Bespotrebno zapetljavanje je ništa drugo nego posljedica grijeha koji zamračuje ispravno rasuđivanje.

Početak

Na upit farizeja o dopuštenosti otpuštanja žene Isus ukazuje da je rješenje sadržano u samom početku stvaranja (Mt 19,3-12). To vrijedi ne samo za brak nego i općenito jer je tada Bog ukazao kakav bi trebao biti ljudski život na zemlji. Logično je da se to nalazi na samom početku stvaranja jer Bog nije stvarao slučajno nego s ciljem. On nam je dao život, održava nas neprestano u njemu, ali i ima plan kako se možemo u njemu ostvariti. U Knjizi Postanka imamo izložen Božji naum za svakoga čovjeka koji nam je dostupan i ima neprolaznu vrijednost. Vremena i okolnosti se mijenjaju, ali ljudska narav ne, a ni Božji zakoni jer Bog sve što čini, čini dobro. Prema tome nema mjesta kod Boga za promjenjivost, preinake, popravke.

Relativizam je izum paloga čovjeka i grešnih struktura našega vremena pa mi više ne znamo ne samo što je brak i obitelj nego ni što je ljudska narav ili muško i žensko.

Bog samo za čovjeka kaže da ga je stvorio na svoju sliku i to kao muško i žensko (Post 1,26-27). Čovjek je stoga bogolik i kruna stvaranja. Jedinstvo muškarca i žene, po istoj ljudskoj naravi, u različitosti dva spola tvori sliku Božju. Zato rat koji vodi rodna ideologija protiv spolne različitosti ide za tim da iznakazi sliku Božju u čovjeku odnosno to je rat protiv Boga. Radi samoga čovjeka „nije dobro da bude sam” i zato je pozvan da ostavi roditelje i bude „jedno tijelo sa svojom ženom (Post 2,15,18-25). Ovo jedinstvo nije samo tjelesno nego pretpostavlja ono spoznajno, voljno, čuvstveno a poglavito duhovno. Pali ljudi to stalno sabotiraju i gledaju kako drugoga ne gledati kao sebe nego kao drugog ili čak i sredstvo. Danas se to pretvorilo u nesmiljeni rat između muškarca i žene.

Poslanje muškarca i žene

Nakon stvaranja čovjeka Bog blagoslivlja muškarca i ženu i izlaže što od njih očekuje:

„Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!” (Post 1,28).

Blagoslov je ovdje vezan s rađanjem i predstavlja jamstvo Božje pomoći. Istina, Bog jednako postupa i sa životinjama, no one se razmnožavaju nagonski, a jedino čovjeku je dano da može spoznati što se traži od njega i slobodno se odlučiti da ima potomstvo. Dragovoljno ispunjenje ovoga naloga jedno je od najvećih djela što čovjek može učiniti na ovoj zemlji jer time postaje sustvaratelj Božji. Kako jedino čovjek ima besmrtnu dušu, njegovo potomstvo ostaje u vječnosti. Ova, kronološki gledano, prva Božja zapovijed izražava se trima glagolima gdje svaki nosi svoju poruku. Sam broj tri označava puninu kao kada slavimo Boga govoreći tri puta svet.

„Plodite se”: izraz plodnost danas izaziva određeni zazor za razliku od prije jer, pod utjecajem negativne promidžbe, podsjeća na nešto životinjsko i kao da je protivna ljubavi dok je u Božjoj namisli ona dana da jača i uvećava ljubav među supružnicima. Suvremeni čovjek, poglavito „kulturom” ubijanja nerođene djece, ugrozio je funkcioniranje naravi jer se sve manje zna radovati djetetu. 

To je naš najveći narodni grijeh i hvala Bogu što nam šalje kazne za njega: ratove, neprijateljske susjede, križne putove, komunizam, protunarodnu demokraciju, bezbožni globalizam…

Το znači da za nas još ima šanse i da nas Bog nije otpisao kao neke druge narode koji su se posve odmetnuli.

„Množite”: označava brojčani rast a ne minimalizam jedno ili dvoje djece. Moglo bi se zaključiti, posebno imajući na umu koliko traje plodnost čovjeka, da je optimum dvoznamenkasti broj djece. Istina da je to teže ostvariti u modernom načinu života koji je upravo zamišljen tako da se nema djece. No tko nam brani da se vratimo na stari način života: odemo živjeti na selo, tehnologiju svedemo na minimum kao Amiši, obnovimo obiteljske veze, ponovno uspostavimo mrežu uzajamne solidarnosti, nasljedujemo konkretnu ljubav prvih kršćana…

Ipak, brojno potomstvo se donedavno držalo Božjim blagoslovom što u stvarnosti i jest. Danas je i veliko svjedočanstvo da je Bog jedan i da je svemoguć jer se ide protiv struje i zato mu pripada i posebna nagrada.

„Napunite zemlju”: nismo to ispunili jer s postojećom tehnologijom i obradivim površinama mogli bismo smjestiti i prehraniti pet puta više ljudi.

Štoviše, ide se zatim da se stanovništvo na zemlji desetkuje svodeći ga na jednu milijardu ili čak na svega pola milijarde. Provodi se, kako je ukazao Ivan Pavao II., „zavjera protiv života” koja se sada očituje i u sustavnom uništavanju proizvodnje hrane. Razlog je navodno briga za planet Zemlju čije se štovanje širi svugdje kao božice Geje. Bog nije rekao da se klanjamo zemlji jer je to idolopoklonstvo, nego da je napučimo i sebi podložimo. To smo dužni činiti i onda kada je to zakonski prijestup i zločin kao u slučaju Židova u egipatskom ropstvu koji su i tada, unatoč zabranama, nastavili rađati djecu.

Nakon istočnoga grijeha prva Božja zapovijed nije opozvana, samo se ženi s porodom vezuju muke a muškarcu s radom trud i napor (Post 3,16-19). Nakon potopa na novom početku ljudskoga roda Bog Noi i njegovoj obitelji nakon blagoslova daje istu zapovijed. Njezinu bitnu važnost naglašava i time što ju tom prigodom ponavlja dva puta: „Plodite se i množite i zemlju napunite” (Post 9,1;7).

Svetost

Kad imamo dobre temelje, onda se na njima może graditi dalje. Isus od nas traži Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mt 5.48). Ovo je poziv na svetost, a Crkva nam je Drugim vatikanskim saborom osvijestila da se odnosi na svakoga kršćanina. Vjerujemo u općinstvo svetih što podrazumijeva da nitko ne može doći u raj ako prije ne postigne svetost. To je zadaća koja nadilazi ljudske sile, ali Bogu je sve moguće. Svetost nam je Krist omogućio svojim otkupljenjem. No Bog koji nas je stvorio bez nas, ne želi nas spasiti bez nas. Potrebna je naša suradnja a ona se sastoji, kako je pojasnio Benedikt XV. samo u sukladnosti volji Božjoj koja je izražena u stalnom i savjesnom ispunjavanju svojih staleških dužnosti. To traži maksimalni i postojani angažman u onome što nam je povjereno od Boga. Uspjeh se procjenjuje snagom koju ljubav dostiže u duši, upravo jer se savršenstvo kršćanskoga života sastoji bitno u ljubavi. U naše vrijeme to nam je zorno pokazala Mala Terezija.

Za supružnike je glavna staleška dužnost po kojoj, uz pomoć Božju, postižu svetost otvorenost prema životu i odgoj djece. Upravo jer Bog zna da je to zahtjevno, brak je sakrament po kojemu kršćani dobivaju potrebnu milost da mogu iznijeti sve izazove i okrenuti ih na dobro.

Nažalost, sve manje ljudi danas zasniva obitelj pa tu, u pravilu, griješe propustom i otežavaju sebi postizanje svetosti. Neki su se onesposobili za rađanje fizički, primjerice promjenom spola, a neki psihički jer se boje djece (pedofobija) i odgovornosti, a ljubav su zamijenili jalovim spolnim užitkom.

Mnoga ova pogrešna shvaćanja su prisutna i kod oženjenih kršćana do te mjere da se sve više proglašava ništavost ženidbe jer se ne želi imati djecu. Potrebno je stoga ponovno otkriti ljepotu braka i ljubav prema djeci kako bi se vratile neophodne pretpostavke za ostvariti volju Božju. Ipak za bračne drugove nije dovoljno da se ima djecu samo zato da se ispuni dužnost jer su kršćani pozvani na više. Od vjernika se traži da ono što Bog traži prihvate s uvjerenjem, velikodušno i zahvalno provode u djelo svjesni da je to dobro. Bog, kako kaže Pismo, ljubi radosna darivatelja” (2 Kor 9,7). No nadasve djeca trebaju biti plod ljubavi muža i žene, a ujedno i njihove ljubavi prema Bogu. To je za sve one koji imaju bračni poziv redoviti put savršenosti.

Izvor: svjetlorijeci.ba

(Isticanje tekst: admin)

Brzina modernog vremena u kojem živimo čini da ponekad zaboravimo i previdimo bitne povijesne događaje, čak i one koji su mijenjali povijest.

Foto: pola milijuna ljudi moli krunicu u San Franciscu 1961.godine /fatherpeyton.org

 U slobodnom govoru, ali i na našoj Radio Mariji često koristimo poznati izraz „Obitelj koja moli zajedno, ostaje zajedno“.

Bitno je spomenuti svećenika koji je popularizirao tu divnu, istinitu rečenicu (pravi autor bio je mladi tekstopisac Al Scalpone koji je donirao svoje usluge radijskoj seriji u okrilju agencije Family Theater 1947. godine. Također je smislio drugu frazu koju je vlč. Peyton volio koristiti: “Svijet u molitvi je svijet u miru”)

Foto: fatherpeyton.org / vlč. Patrick Peyton

Sluga Božji vlč. Patrick Peyton kroz svoje emisije proširio danas široko poznati izraz „Obitelj koja moli zajedno, ostaje zajedno“, kao i brojne druge: “U nevolji? Isprobajte molitvu!”, “Ne odustajte! Molite. Uspijeva!”, “Bog upućuje pozive” i “Bog sluša”

Foto: fatherpeyton.org /  vlč.Peyton uvijek s krunicom u ruci

Sluga Božji vlč. Patrick Peyton, poznat i kao „Svećenik krunice“ bio je jedan od prvih koji se još u 1940-im služio radiom i televizijom kako bi promovirao obiteljsku molitvu, surađujući pri tome i s mnogim hollywoodskim zvijezdama.

Foto: fatherpeyton.org/ hollywodske zvijezde Bobby Driscoll i Rita Johnson s vlč.Peytonom

 Taj “svećenik krunice” organizirao je 260 masovnih molitava krunice u kojima su sudjelovali milijuni ljudi u nekoliko desetaka zemalja.

Foto: fatherpeyton.org/ pola milijuna ljudi mole krunicu

Brojke koje se mogu pronaći na web stranici posvećenoj ovom svećeniku krunice nevjerojatne su i čak gotovo nezamislive:

Sjeverna Amerika (1961)
San Francisco, Kalifornija – 500,000 molitelja

Južna Amerika (1962 – 1964)
Kolumbija – 1 milijun molitelja
Rio de Janeiro, Brazil – 1.5 milijuna molitelja
Sao Paulo, Brazil – 2 milijuna molitelja

Europa (1951-1966)
Engleska – 833,500 molitelja
Španjolska – 2,554,000

Afrika (1955)
Tanzanija – 123,000 molitelja
Uganda – 130,000 molitelja
Kenija – 55,000 molitelja
Južna Afrika – 187,000 molitelja

Azija (1955 – 1985)
Filipini– 2 milijuna molitelja
Tajland – 1,000 molitelja
Singapur- 20,000 molitelja

 Foto: fatherpeyton.org/ vlč.Peyton na javnoj molitvi krunice

Patrick Peyton, rođeni Irac, u SAD se doselio 1928., a za svećenika zaredio 1941. Tri godine prije zaređenja obolio je od tuberkuloze koja je brzo napredovala. U strahu za njegov život, sestra Nellie donijela mu je devetnice posvećene Blaženoj Djevici Mariji, podsjetivši ga kako čitava obitelj redovito moli krunicu za njega.

Ubrzo nakon toga, Peytonova bolest se potpuno povukla, a izlječenje postaje za njega poticaj da posveti život promicanju molitve krunice, posebice u obiteljskom zajedništvu. No u toj molitvi nije vidio samo dobrobit za pojedinu obitelj, nego i za društvo u cjelini. Tako je 1946. u eteru svoga programa rekao:

„Krunica je moćno oružje koje će uništiti komunizam – veliko zlo koje želi uništiti vjeru.”

Foto: fatherpeyton.org/ vlč.Peyton i papa Ivan Pavao II. 1980.g.

Foto:fatherpeyton.org / zatvorenici gledaju film o krunici

Otac Peyton preminuo je 3. lipnja 1992. godine u malenoj sobici držeći u rukama svoj najdraži predmet – krunicu.

 Njegove posljednje riječi bile su: “Marijo, moja Majko, moja Kraljice!”

 Foto: fatherpeyton.org/ posljednje počivalište vlč.Peytona

Nakon što je Sveti Otac odobrio dekret o njegovim herojskim krepostima, sada se traži priznanje čuda po njegovu zagovoru kako bi mogao biti proglašen blaženim.

Izvor: radiomarija.ba

U čemu je Gospina veličina? –

Danas postoje razni načini napada na obitelj, nastavlja don Josip, nabrajajući neke oblike Kulture smrti. No, ako se svatko potrudi da ostane vjeran Bogu, osobito muževi i očevi oni koji će biti stupovi vjere u svojoj obitelji onda se mi nemamo čega bojati, zaključuje.

Navodi i dva svjedočanstva tjelesnog i duhovnog ozdravljenja. Prvi je gospođa iz Italije koja je ozdravila od raka u Međugorju, no kasnije je bila malovjerna te zbog nagovaranja liječnika „za svaki slučaj primila kemoterapiju“… što pokazuje kako se može i zatajiti Boga i ne ostati uz Njegov dar. A drugi je primjer narkoman iz Splita koji se odlučio ispovjediti i promijeniti svoj život. Vrijedna divljenja je činjenica da je zbog primanja svete pričesti u drugom, civilnom braku, bio spreman sedam godina živjeti bez bračnih odnosa, u čistoći.

Za život u obitelji, kaže don Josip, potrebna je vjera u čuda, jer ako nje nema kako će netko biti spreman prihvatiti onoliko djece koliko mu Bog da? Bez toga se čovjek osloni samo na svoje snage i onda sam planira (kontracepcija, abortusi i sl.) Porazne su statistike u Italiji među praktičnim katolicima. Radi idola spolnog užitka ljudi postaju ubojice svoje djece.

Ipak, ima onih koji još vjere, mole, žrtvuju se, zaključuje, i poziva da budemo pravi Božji borci kako bi nas Bog mogao jednom primiti u svoje kraljevstvo.

***

Kako vidimo, danas je evanđelje vrlo kratko ali ima jednu jaku poruku. Čuli smo to više puta, ali nije zgorega ga da se uvijek vraćamo na to jer otkrivamo uvijek nove stvari koje nam Gospodin preko toga govori…

Ova pohvala koju je izrekla jedna žena Gospodinu; pohvala je razumljiva, prihvatljiva i nema u njoj ništa loše. Pohvalila je Majku Isusovu, ali još više i samoga Isusa, jer je On zaslužio da se njegova Majka uzdigne. Veličina Gospe je prije svega u tome što je ona Majka Božja. Ona nam je na svijet donijela Sina Božjega. I to je ono najviše što je čovjek dobio ovdje na zemlji. To je ono od čega zavisi ne samo naš život na zemlji, da dobijemo i stostruko ovdje na zemlji, nego od toga zavisi i naš vječni život, ono što će se događati u vječnosti.

Isus nam je dao priliku da raskrstimo s grijehom, da možemo preko Njegova otkupljenja biti spašeni. I zato ovaj Isusov odgovor na prvi mah izgleda kao prijekor, kao da umanjuje veličinu svoje majke. Jer ispred onoga tjelesnoga, fizičkoga stavlja duhovno, nadnaravno. A to je kad bolje razmislimo i logično, razumljivo. Kako smo čuli maloprije, duhovno je ispred onoga materijalnog. Zato veličina Gospina nije bila u tome što je ona bila utroba u kojoj se razvijao Sin Božji, i ona od koje se rodio Sin Božji, nego je njena veličina, prije svega u tome što je ona prihvatila to s vjerom, dala je svoj pristanak da se u njoj dogodi to božansko začeće po Duhu Svetom, da bude Majka Božja. Veličina njena je što je ona svojim životom stala uvijek uz Krista. I posebno onda kad je bilo najteže, na Golgoti. Dakle ova pohvala je na drugi način pohvala Gospi, jer je Ona doista najveća među ženama i među ljudima, po svojoj vjeri, po tome kako je slušala Riječ Božju i čuvala je. Zato nije slučajno da je baš ona odabrana da bude Majka Božja. Bog ju je na to pripremao. Bog ju je odabrao od vječnosti. Mogla je ne dati pristanak, ali ona je dala pristanak i u  svemu je bila vjerna što je Bog od nje tražio i nije se okaljala grijehom. Bog je nju pripremao već preko njenih roditelja, Joakima i Ane, koji su već zašli u godine koji nisu imali djece i to je bilo nešto što im je teško padalo. Tada se smatralo da su zbog toga u Božjoj nemilosti, to jest, ako nemaš potomstva bilo je kao da nemaš Božjeg blagoslova. I Bog ih je čuvao. Davao im je tu patnju, tu kušnju, da onda mogu Gospu podići kao jedno dijete vjere, kao dijete božje.

Evo zato danas navečer i sutra, kad slavimo blagdan Velike Gospe u biti  se vezujemo za ove dvije pohvale.

Pitamo se u čemu je Gospina veličina. Možemo reći da je njena veličina u tome što je rečeno da je Majka Božja. Njena veličina je u tome što je u potpunosti surađivala s Bogom. U njenoj malenosti se sve više otkriva njena veličina. Kako vidimo za vrijeme Isusova života ona je praktički bila nepoznata. Apostoli su je znali kao majku Isusovu, ali nisu imali neku posebnu vezu s njom. Tek nakon Njegove smrti vidimo da ih ona okuplja, kada iščekuju Duha Svetoga. Ona je skupa s njima kao stožer oko kojega se hvataju. Ona ih onda prati svojim zagovorom, molitvama, savjetima, dakle, svojom majčinskom brigom u njihovu apostolatu.

Jedna svetica kaže kako je Bog sazvao apostole sa raznih krajeva svijeta, prije njezine smrti da dođu i da se od nje oproste. Od tada je ona stalno prisutna. Ivan Pavao II je posebno volio odlomak u evanđelju gdje je na Golgoti Isus rekao Ivanu: „Evo ti majke!“, a Mariji je rekao, „Evo ti sina!“ Kaže papa da je u tome sadržana ona temeljna poruka za svakog od nas. Svatko od nas ima priliku da prihvati Gospu kao svoju majku. I svatko od nas ima priliku da je ne prihvati, da je odbije. Imati majku u ovom vremenu i u svakom vremenu je nešto veliko, a posebno imati majku kao što je Gospa, bez grijeha, koja je usto Majka našeg Gospodina, našega Otkupitelja, Majku koja s nebesa može skrbiti za nas i pratiti nas u svakom našem koraku, čuvati nas, vodit nas da dođemo sigurno na odredište… I zato ova prirodna pobožnost možemo reći, jer je usvojena u našem narodu, jer je postala dio njegove naravi, zato jer ljubi Majku Božju, pa i onda kad se udaljimo od nje. Kad se udaljimo od vjere još nas drži ta spona s Gospom što pokazuju ovakvi blagdani kao što je Velika Gospa kada mnoštvo naroda dolazi u naša svetišta. Vraćaju se Gospi, mole se njoj, pitaju njen zagovor i to je ono što daje nadu: da se zadržao taj kontinuitet, da svijetli svjetlo u našem narodu, svjetlo vjere – zahvaljujući baš toj pobožnosti prema Gospi.

Ono o čemu je nama lako razmišljati, iako i o tome malo razmišljamo jest Gospina veličina i Nebu, u Raju, zamišljati je kao kraljicu anđela, kao kraljicu Neba i zemlje, razmišljati veličinu koju sad ima i uživa u raju. I to je nešto što je dobro i korisno. Je potrebno jer nam budi želju da budemo u vječnosti sa takvom kraljicom. Da nas osvoji njena ljepota, da nam dâ da se odvojimo od ovog zemaljskog, da može srce sve više stremiti prema nebu.

Međutim, Gospa nas uči svojim životom kakvu vrijednost ima naš život. Nemojmo zaboraviti da je Isus proveo 30 godina skrovitog života u Nazaretskoj obitelji, u Nazaretu, u Egiptu, ali svakako u jednoj običnoj kući, u jednoj običnoj obitelji; služio je i radio kao što svaki od nas radi, obavljao kućanske poslove, zanatske poslove sa svojim poočimom. Što je Gospa radila cijeli život? Ona je bila kućanica. Ona je bila majka. Ona je bila ona koja je služila Josipu i Isusu i to služenje u njenoj kući u njenoj obitelji je bio put njenog posvećenja, ona je tu postala sveta. Ona je tu dala Isusu onu zemaljsku ljubav majke do kraja. Dala mu je odgoj, dala mu je temelje, dala mu je da može rast u naravi, a Bog se pobrinuo da može rasti u milosti.

Danas kad je obitelj na udaru, to mi lako možemo zaboraviti i zanemariti, obezvrijediti obiteljski život čak ga i prezreti i reći: to meni ne treba! Toliki mladi danas tjeraju karijeru, misle kako ću završiti fakultet, specijalizaciju, doktorat, naći dobar posao, pa rade karijeru, a obitelj – ako ostane vremena za to. Mnogi od njih se onda ne ožene ili ako se ožene nemaju djecu ili uspiju imati jedno dijete. To je ono što je papa Ivan Pavao II zvao: Kultura smrti. To je ono što je Gospa u Fatimi rekla da će zadnji napad biti napad na obitelj. I evo mi danas imamo situaciju da se obitelj želi uništiti. Sa legalizacijom istospolnih brakova, sa iznajmljivanjem maternice, sa umjetnom maternicom koju najavljuju za nekoliko godina, kroz to da nam djecu žele zadržati u školi cijeli dan do pet sati popodne, dakle, kroz cjelodnevni boravak u školi. Tu isto djeca ne rastu sa svojim roditeljima nego ih odgaja škola. Odgaja ih netko drugi. Sustavno se radi na tome da obitelj nestane. Obitelj se smatra suvišnom.

I zato je Sveta obitelj – uzor. Gospa nije imala podršku svećenika toga vremena, niti je imala neku molitvenu zajednicu, niti neku obiteljsku zajednicu, niti neki vjerski pokret. Nije imala nikoga. Imala je Josipa i imala je Isusa. To je bilo njeno uporište da se mogla nositi i sa okupacijom Rimljana i sa životom u progonstvu i sa svim izazovima i da je mogla iznijeti sve to bez da se pokolebala.

Zato, ako se mi držimo Boga, ako Isus bude u našoj obitelji i ako se držimo one naravne obitelji, onda nam nitko ništa ne može. Kao što nas nisu uspjeli uništiti ni Turci, ni komunisti, ni Srbi u kraljevini Jugoslaviji ni kasnije u Jugoslavijo, ni razne tuđini koji su imali pretenzije na naš narod, na naša područja gdje živimo, iako su nas osakatili i sveli na „oglodanu kost“.

Nisu mogli zato jer smo se držali Boga, držali smo se obitelji. I to je naša snaga. Tu neka nam Marija bude nadahnuće. Neka nas ona prati i snaži u tom. Ako tko ima zdravu obitelj, ako tko ljubi Boga, on se može nositi sa cijelim svijetom. Ne treba uopće razmišljati je li svijet propada ili ne propada, hoće li doći potop ili propast cijeloga svijeta. Kao što je Noa ostao vjeran Bogu i spasio svoju obitelj – ako se svatko potrudi da ostane vjeran bogu, osobito muževi i očevi oni koji će biti stupovi vjere u svojoj obitelji onda se mi nemamo čega bojati.

Spomenut ću dva primjera.

U Italiji sam upoznao jednu gospođu koju su liječnici bili otpisali jer je bila teško bolesna od raka. Pokušali su sve moguće terapije i ona je bila otpisana kao neizlječiva. Bilo je samo pitanje vremena kad će umrijeti, davali su joj terapije, ali ona je znala da joj ostaje još malo vremena. Ona je onda otišla u Međugorje i vratila se kući zdrava(!) Ozdravila je potpuno i kad je došla liječnicima, oni su konstatirali da bolesti više nema. Ona je dobila papire gdje su oni potvrdili da je ona sada zdrava osoba. Imala je i one papire otprije koji su dokazivali da je na smrt bolesna i da joj je ostalo samo malo vremena. Dakle svakome pametnome, koji malo razmisli gdje se to dogodilo, kako se to dogodilo i da se to dogodilo u jednom marijanskom svetištu, nakon njene molitve, svakom pametnom je to dovoljno da zaključi da se tu dogodilo čudo. No liječnici su zaključili da oni ne znaju što se dogodilo. Nisu htjeli zauzeti nikakav stav. To je ono što zovemo agnostici. Oni ne žele ni vjerovat ni ne vjerovat, nego: mi se o tome ne možemo izjasnit i mi o tome ne znamo ništa. Ali su nakon toga inzistirali i govorili: – Gospođo, vi ste sada zdravi, ali vi morate uzeti još jednu kemoterapiju i još jednu radioterapiju da mi budemo sigurni da se ta bolest neće vratiti… Oni su vršili pritisak. Žena je na kraju pristala, podložila se njihovim terapijama i rak se vratio. I ona je nakon nekoliko mjeseci otišla k Bogu…. I kad se pitamo zašto se to dogodilo? Ako je s vjerom dobila čudo, sad se pokazala malovjernom. I dala se pokolebat od onih koji su nevjernici. I umjesto da bude svjedok Božjeg čuda, ona je zatajila Boga i onda je dobila ono što je tražila, jer to su lijekovi koji truju organizam, koji mogu nešto pomoći kad je netko bolestan, ali kad je netko zdrav, onda jasno da će ga ubit, da će ga otrovat.

Dakle, mi možemo dobiti čudo u svom životu, ali možemo i zakazati naknadno. Možemo izmoliti čudo i onda se pokazati malovjerni kao što smo čuli kako je Petar hodao po vodi, ali onda je počeo ljudski razmišljati: vidio je valove, vidio je koliko je vjetar jak i onda je počeo tonuti. To je ono što je važno: ostati čvrst uz ono što smo primili, ostati uz Božji dar. Da je Gospa posumnjala da se njoj stvarno objavio anđeo, da je počela tražiti neka prirodna tumačenja kako je ostala trudna iako je znala da nije imala ni jednog muškarca – što bi onda bilo od nas i od nje? Ništa. Ako tražimo čuda, a imamo pravo tražiti čuda jer Bog kaže: „Gdje su dvojica ili trojica u moje ime ja sam s njima“ I kaže: „Tražite i dat će vam se… Ištite i dobit ćete!“

Znači pozvani smo na to kad vidimo da ljudski više ne možemo sami da tražimo od Boga čudo, da djeluje u našem životu. To je danas važno svakome tko želi osnovati obitelj, tko želi živjeti po Božjem zakonu: moramo vjerovati u čuda, inače se to ne može živjeti. Zašto to kažem? Mi vidimo npr. pitanje kontracepcije. Nedavno je istraživanje među praktičnim katolicima u Italiji pokazalo da 85 % praktičnih katolika ne drži da je kontracepcija grijeh. Oni misle da na tom području mogu činiti sami što ih je volja. I onda žive u smrtnom grijehu. I kad to pretvorimo u brojke: ako u Italiji ima 10-15 posto praktičnih katolika (koji je svaki nedjelju idu na misu ili većinu nedjelja) znači to je 15 posto talijanskog stanovništva. I od tih 15 % oduzmemo 85%. Onda je to 1 ili 2 % onih koji se trude živjeti po Božjem zakonu. To je zanemariv broj. Ako je kod nas postotak malo veći nije puno već. Dakle, oni ne vjeruju u Božju providnost. Oni ne žele da Bog u njihovu životu čini čuda i da se proslavi. Ne žele imate 10 ili 15 djece ili ostaviti Bogu da odluče koliko će djece imati nego će oni planirati kako se njima sviđa ili ne sviđa. Uzimaju tu Božju prerogativu u svoje ruke. Ja sam svjestan da danas nemaš ni stan, a nemaš ni normalnu plaću, nemaš nikakve garancije da ćeš moći školovati djecu do kraja fakulteta da te košta jer košta život. Ali za vrijeme Turaka, za vrijeme okupatora, za vrijeme komunizma, standard bio daleko teži kad su nas maltretirali na razne načine, kad su ljudi gladovali, imali smo brojne obitelji. Dakle to je pitanje vjere.

Imamo također drugi pokazatelj – po pitanju otvorenosti životu  – pustiti Bogu da odluči koliko  ćeš djece imati, znači držati Božji zakon, držati Božje zapovijedi, a s druge strane i pustiti da Bog u tvom životu čini čuda.

Kad su u pitanju još dva simptomatična pitanja – kod pitanja pobačaja 75 % praktičnih katolika smatra da je pobačaj pravo tj. da žena koja je ostala trudna ima pravo ubiti svoje dijete. Samo 25% to to jest svako 4 vjernik smatra da to nije dopušteno. Kakvi su to vjernici, ako su spremni zbog svoga užitka biti ubojica svoje djece. To su ubojice koji veličaju, koji hvale ubojstvo. To se događa danas u svijetu, da imamo masovna ubojstva.

Znači, prema statistikama Ujedinjenih naroda, godišnje se učini 73 milijuna pobačaja u svijetu. Tome treba pridodati još sigurno toliko koji se obave na crno, preko spirale, preko pilule dan poslije, i na druge načine. Ili još kod umjetne oplodnje koliko se zametaka baci, možemo računati da se svake godine ubije oko 150 milijuna djece da bi se mi mogli klanjati idolu seksa i spolnog užitka.

To je dakle naša situacija, tu se krši ona Božja zapovijed: Ne ubij! i tu opet ne dopuštamo Bogu da on upravlja našim životom….ako si zgriješio da se popraviš i da Bog to okrene na dobro.

Treće pitanje je bilo razvod braka. Također je 75% praktičnih vjernika reklo da je razvod prihvatljiv. to su katastrofalni pokazatelji. Pokazuje da nas je većina praktičnih katolika zapravo – pogani.

Slično bi se dobrim dijelom moglo reći i za svećenike. Kad su radili istraživanja u Njemačkoj, koliko svećenika moli časoslov, a to je molitva koja im je obavezna onda smo došli do toga da je to zanemariv postotak, negdje 10 – 15% posto. Ako ne mole Boga – što će biti s njihovom vjerom za 5 6,…10 godina. Njihova će se vjera rasplinut i oni će postati menadžeri, graditelji, organizatori i slično. ali neće ljudima prenositi vjeru, nego će širiti nevjeru jer će ljudi osjećati da on ne vjeruje u ono što govori…, da je dužan dogovoriti da ne otjera ljude, da mu ljudi donose neki prihod da ga uzdržavaju, hrane ga i slično. A to je ono što nama kopa grob.

To je ono zbog čega moramo moliti za naša obraćanja, jer ako je situacija takva oko nas – katastrofalna – znači da moramo raditi na svom osobnom obraćenju. Moramo učiniti da naše obitelji budu oaze, poput svete obitelji od kojih će krenuti obnova naroda i Crkve. Ne možemo mi čekati da obnova krene od biskupa, ni od profesora teologije, ni od pape, ni od kardinala. Obnova treba krenuti onim Marijinim putem… od Gospe, to jest od naših obitelji. To je pravi put. To je put koji je potpuno u vašim rukama. U vašoj je moći i to vam nitko ne može oduzet. To je na vama i to je vaše poslanje. I tu cijeli svijet može biti blagoslovljen po vama.

Jedna druga zgoda koja mi se dogodila kad sam bio mladi svećenik:

U starom dijelu grada u kojem sam živio, poznat po tome što su tu živjeli socijalni slučajevi, a bilo je to 90 ih godina, i tu se dilala droga. I ja sam gledao kako se dila droga, tamo kod Zlatnih vrata. Stavljali bi travu, tablete i slično – u utore zidova. A tamo gdje mi je crkva, tamo su bila tri ovisnika. I tamo su dolazile svaki dan procesije ljudi po drogu. Policija nije činila ništa ozbiljno da to spriječi. I one su to činili, a ja sam muku mučio da u crkvi skupim deset – petnaest mladih, a kod jednog narkomana dnevno bi prošlo i oko 50 ljudi da se uništavaju. I kada bi prolazio pored tog punkta gdje je bilo više njih koji su dilali u sebe ne bi imali ništa jer bi to sakrivali u zidove. Kad bi došla policija i vršila pretres ne bi ništa našli. Ja sam tu svako jutro prolazio na fakultet. I onda me jedan od njih svako jutro počne pozdravljati: Hvaljen Isus i Marija! Mislio sam se u sebi. Je li ovo provokacija, nije li provokacija, hoću li im ozdraviti? Odgovorio sam: Navijeke Isus i Marija! i onda sam razmišljao šta ću ja sad sa ovim. I prođem sutra i opet me pozdravi… Kažem ja njemu: Pa, dobro je, lako je tako pozdravit. Ajde ti ako si frajer ajde se ispovijedi… a to znači promijeniti život. A on kaže: A ne mogu ja to tek tako… I on je zaista uzeo neko vrijeme za razmišljanje i nakon par mjeseci došao je kod mene i ispovjedio se. Promijenio je svoj život, ostavio se droge. On sam je prestao konzumirati drogu i prestao je prodavat. Počeo se baviti poštenim poslom i kasnije nastavio prakticirati vjeru i svake nedjelje je redovit na misi. Međutim, on se nalazi u situaciji da živi u civilnom braku, a sa prvom ženom se razišao s kojom se vjenčao u crkvi jer je bila ovisnik, kao i on. On je bio svjestan da ne može ići na pričest 7 godina i on je odlučio živjeti u čistoći sa tom svojom drugom ženom (!) Dakle, to je mladi čovjek koji je 7 godina živio sa svojom ženom, a da nije imao bračne. To je stvarno jedno herojsko djelo. U međuvremenu je njegova prva žena umrla i sada se priprema za vjenčanje u crkvi. Ali on je tu dao jedno svjedočanstvo vjere. Svjedočanstvo nije izašla u medijima, nije objavio na youtubu. To znam ja i to zna njegova žena i to je to. Takvi ljudi su oni koji su doživjeli jedno duhovno čudo.

Jedno je kada se dogodi tjelesno ozdravljenje, a drugo, još veće čudo je kada čovjek ozdravi duhovno,  kad se obrati, kad se vrati Bogu. Ta su nam čuda potrebna i ta se čuda događaju danas.

Ta čuda treba podržati, poduprijeti jer su nam to svjetlonoše u našem vremenu. To su oni koji su nakon dugoga traženja i lutanja pronašli Boga. I onda imaju sveti stvaralački nemir u sebi. I žeđ za Bogom i onda nas mogu trgnuti iz malodušnosti. Potaknut će nas da se i mi sami obnovimo. Zato Isus kaže, ne slučajno, – preteći će vas grešnici i bludnici u kraljevstvu Nebeskom.

Braćo, nemojmo se uljuljati. Ima vjere u našem narodu. Ima onih koji mole, ima onih koji se žrtvuju. Ima onih koji su svjedoci, ne dopustimo da oni ispadnu čudaci. Ne dopustimo da oni budu izolirani otočići. Nego se povežimo, pridružimo se njima i budimo pravi Kristovi vojnici. I borimo se protiv zla u ovom svijetu – ako želimo dobro budućim naraštajima, ako želimo prenijeti vjeru na buduće naraštaje, ako želimo doći pred Boga – da nas On prepozna kao dobre i vjerne sluge – i primi nas u svoje kraljevstvo. Amen.

Današnje evanđelje govori o onome što bi mi morali biti: sol zemlje i svjetlo svijeta.

ULOGA SOLI

Sol ima različitu primjenu. Koristi se kao začin jelu, koriste se za konzerviranje mesa, za posipanje cesta da bi se zaštitili u prometu.  Isto tako, koliko je količinski mala ona ima jednu veliku ulogu u onom što čini.

Isus na drugom mjestu kaže da smo mi stado malo. Dakle, pozvani smo da budemo – manjina. Ali da ta manjina bude osviještena i ponosna.

Jedino tada ona može imati funkciju soli, može čuvati od pokvarenosti i može čuvati duše da upadnu u vječnu propast.

ULOGA SVJETLA – kršćani u svijetu zabluda

Druga je slika svjetla svijeta. Mi znamo kako to izgleda kad nema svjetla i kad čovjek treba hodati u mraku. Riskira da jednostavno nastrada.

I zato je svjetlo nužno. Bez svijetla ovaj svijet jednostavno ne bi mogao postojat, zamrznuli bi se, jednostavno bi presušio život na zemlji.

Na duhovnom planu ovaj svijet živi u zabludama, krivim učenjima i krivovjerjima. Zato je Isus za sebe rekao da je on Istina. On je došao donijeti svjetlo na ovaj svijet i  nas je zadužio da mi budemo također nositelji svjetla, da pokažemo ljudima pravi put kako doći do Boga. Zato je važno da mi budemo u ispravnoj vjeru, da budemo poučeni u vjeri, da budemo ponosni na svoju vjeru.

Ne možemo imati komplekse u ovome svijetu – ako smo svjesni da smo sol i svjetlo.  Mnogi kršćani koji su izgubili tu svijest i kojima je oslabila vjera onda – biraju neki drugi put. Biraju put kompromisa onda se radi ustupke svijetu, onda se jednostavno prilagođavaju svijetu i gubi se sve više svoj identitet.

NEMA MJESTA KOMPROMISU

Što se više povlačimo, što smo više spremni na kompromise, što se više odričemo svoga identiteta. To više svijet od nas traži potpunu kapitulaciju.

Kako vidimo to sa homoseksualcima – vidimo da je ta njihova agenda stalno traži više.

Traže od Crkve, ne samo da prihvaća grešnike, nego traži od Crkve da prihvaća grijeh. (!)

Traže da blagoslivljamo njihove veze, a onda će nakon toga tražiti da mogu sklapati brakove u Crkvi,  a onda će tražiti druge stvari pa treće pa četvrte itd.

A onda će biti i drugi koji će tražiti ono što se njima sviđa: feministkinje, komunisti, desničari itd.

Što će onda ostati od baštine vjere i od crkve? Ništa.

Možemo tada jednostavno zatvoriti i zaključati sve crkve.

I to je u konačnici njihov cilj: jer svijet u kojemu vlada mrak želi UGASITI SVJETLO.

I zato mi ne možemo ulaziti u nikakve kompromise. Obavezuje nas objava koju nam je Krist ostavio.

Naši su preci i polagali svoje živote za tu cjelovitu objavu. Dakle, nema tolerancije grijeha, nema ustupaka, nema kompromisa.

Danas je više nego ikad prije u povijesti potrebna sveta nepopustljivost.

O tomu je na svoj način progovorio papa Benedikt XVI.

Kad je govorio o diktaturi relativizma i dao dijagnozu stanja u kojem se mi nalazimo onda je dao i lijek – kako se boriti protiv te diktature.

Progovorio je tada o principima o kojima se pregovara.

Dakle, to je prije svega poručio političarima koji predstavljaju katolike.

Rekao im je da postoje moralni principi oko kojih se ne može pregovarati, oko kojih ne može biti nikakvih kompromisa.

To su svega 3 principa.

1.Prvi je obrana života od začeća do smrti.

2.Drugo je obrana obitelji kao zajednice muškarca i žene.

3.Treće je pravo roditelja da odgajaju svoju djecu slobodno.

Dakle to je zadnja crta obrane koju jednostavno ne smijemo napustiti i po cijenu života.

Mi vidimo da smo napadnuti na sva ta 3 područja.

1.OBRANA ŽIVOTA – OD ZAČEĆA

Na planu života – nikad se prije nije ubijalo djece kao u naše vrijeme.

Mi se zgražamo kako su pogani prinosili idolima svoju djecu i žrtvovali svoju djecu, a mi to danas činimo daleko više.

POBAČAJI

Kako sam već spomenuo službene statistike kažu da imamo godišnje 73 milijuna pobačaja (!)

Smatra se da je rat koji je odnio najviše ljudskih žrtava, bio 2. Svjetski rat. U  4-5 god. trajanja je odnio oko 45 milijuna života, a mi dvostruko više djece pobijemo svake godine. No, izgleda da je to samo polovina od stvarnih ubojstava koja se čine, jer ima pobačaja koji nisu registrirani, oni koji se događa mimo zakona i van zakona.  Imamo pobačaje koji se događaju preko pilula, imamo sad i pilulu dan poslije,  imamo pobačaje koji su događaju preko spirale, koja nije samo kontraceptivna nego i abortivna.  Imamo pobačaje koji se događaju preko umjetne oplodnje, jer se sav onaj višak zametaka djece koja su začeta zaledi, roditelj u pravilu tu djecu ne žele uzeti i ta se djeca kasnije ubiju.

Mi prelazimo sigurno 100 milijuna godišnje – ubijanja nevine dječice. (!!!)

To je 1000 puta više nego što se to događalo u poganskim narodima.

Jedan protestant američki, je na to rekao: „Ako Bog ne kazni ovaj svijet onda ću se na Sudnjem danu morati ispričati Sodomi i Gomori!“

Mi smo daleko nadišli izopačenost Sodome i Gomore u našem vremenu, a Bog nije samo milosrdan nego je i pravedan. I ako ne kazni na ovome svijetu – kaznit će u onom drugom svijetu.

Zato mi i vjerujemo u čistilište. Jer ako čovjek ne da zadovoljštinu za svoje grijehe ovdje, za života na zemlji, a oprošteno mu je, da ne ide u pakao, onda će zadovoljštinu morati dati u čistilištu. Božja Pravda mora biti zadovoljena.

2.OBITELJ

Drugi princip je obitelj.

Gospa je u Fatimi rekla da će u ovome našem vremenu najviše biti napadnuta obitelj.

Obitelj se razara na razne načine. Jedan od načina je i pobačaj ali to nije jedini način.

BRAK

Vidimo da se obitelji sve više raspadaju, da se relativizira sama ustanova, institucija braka i da je pitanje  kad će brak kao takav biti – ukinut.

A bez obitelji nemamo društva, nemamo naroda, nemamo Crkve.

I Treće: sloboda odgoja.

3.SLOBODA ODGOJA

Kako vidimo danas zakazuju i takozvane katoličke škole.

Djeca uče krivo ili ih se pridobiva da uče suprotno od onoga što uči Crkva.

Na jednoj školi sam vidio grafit gdje pište: „Sve što znate krivo je!“ Ima puno istine u tome. Kad vidite koji svjetonazor dobiju naša djeca nakon toga školovanja onda vidite da je to jedan ateistički svjetonazor.

Umjesto da vjeruju da je Bog stvorio svijet, oni vjeruju da je svijet nastao slučajno, kao produkt materije.

Usvoje „dogmu“ evolucije za koju nema nikakav dokaz.

To je samo jedna hipoteza, koja se pokazala ispravnom samo u mikro-evoluciji ali nema nikakvog temelja za makro evoluciju.

Na moralnom planu ih nauče ta ih moral ne zanima da je sve dopušteno i zato uvode spolni odgoj

Naučio ih da je važna tolerancija kao nova dogma modernog društva, a ubiti tako preko tolerancija uče da je sve relativno da nema istine.

I tako redom. I gdje je tu onda sloboda izbora, da roditelji odgajaju djecu u svojoj vjeri?

A naš vjeronauk u školama potpuno zakazuje.

Mi gledamo kako ćemo djecu animirat, zabavit, pričat im pričice, a oni na kraju ne znaju ništa.

Koliko mladih koji se trebaju krizmati koliko njih znaju uopće napamet 10 zapovijedi Božjih? Koliko njih zna izmoliti Vjerovanje? Dakle, neke najosnovnije stvari mi zakazujemo.

To pokazuje da smo zakazali kao sol i kao svjetlo.

Učimo na svojim greškama i obratimo se.

Reorganizirajmo svoj život.

PRIMJER OZDRAVLJENJA – DUŠE I TIJELA

Završit ću sa jednom zgodom iz života.

Upoznao sam jednu mladu ženu kojoj su  dijagnosticirali zloćudni tumor. Živjela kao bezvjernica i vjera je nije zanimala u životu.

Kad je došla pred tu dijagnozu koja mi je davala nekoliko mjeseci života, onda je stala.

Liječnici su joj rekli da ja ne mogu pomoć i ona je bila otpisana.

Tada je ona učinila nešto neočekivano. Ušla je u jednu crkvu i tamo stajala pred Gospin kip i plakala.

Nakon nekog vremena, kaže da je to bilo više od sat vremena, ona je izašla iz crkve promijenjena. Vratila se Bogu i osjećala se drugačije.

 Kad je otišla liječnicima oni su ustanovili da više nema raka.

Ona kao da je svojim suzama, jer je cijelo to vrijeme plakala, kao da je svojim suzama jednostavno izbacila rak iz svoga tijela.

Kako vidimo, kad čovjek doista skruši srce, kad se istinski pokaje, onda Bog može učiniti čudo i na ovome zdravstvenom planu.

Neka Marija, zatornica hereza bude naša vodilja u ovom vremenu i naša snaga. Amen.

VIDEO na yt: VJERNI BOGU

Izvor: Crkva sv. Celemensa – Berlin

Ova molitva je svjedočanstvo svima koji su se umorili, ravnodušnima i malovjernima da ne budu zaslijepljeni zemaljskom moći i da se ne daju zastrašiti. Da bi bili dostojni svog Otkupitelja, katolici se ne smiju povlačiti i biti zarobljeni strahom. To je od presudne važnosti za njihovo spasenje.

U materijaliziranom svijetu u kojem živimo zaboravilo se na molitvu i mnogi drže da je ona neumitno osuđena na nestanak. No Bog uvijek iznova iznenađuje i onda kada sve izgleda izgubljeno, napravi preokret.

Fenomen

Tijekom protekle godine na više mjesta i od različitih pojedinaca ili skupina pokrenuta je javna molitva krunice. Sve je započelo još prošle godine, u raznim gradovima, kao zahvala hrvatskim biskupima što su poduprli pravo na slobodu izbora cijepljenja. Zadar se pokazao najustrajniji jer se u njemu od tada stalno moli svaku večer. U sličnom duhu, nevezano za koronu, u drugim gradovima moli se svake prve subote u mjesecu. Prvo je krenulo početkom godine u Dubrovniku na inicijativu Stijepe Gleđa Markosa gdje se okupljaju Marijini sinovi.[1] Potom u Zagrebu u lipnju na inicijativu Muževni budite (Krunoslav Puškar) i Vitezova Bezgrešnog Srca Marijina (Leon Hrženjak).[2] U Splitu od rujna gdje su se organizirali Marijini ratnici (Mile Jurić). Sve više novih gradova se pridružuje (Vinkovci, Slavonski Brod).[3] U isto vrijeme Hrvati su na drugom kraju svijeta okupljeni kao Vitezovi Predragocjene Krvi Kristove počeli moliti u Sydneyu odjeveni u majice na kojima piše Bog i Hrvati i Za vječni Dom spremni. Ubrzo su im se pridružile hrvatske zajednice u Melbournu, Perthu i Brisbaneu, a od lipnja ove godine i šest zemalja iz Južne Amerike. Duh Božji puše kako hoće i usklađeno otvara nove putove djelovanja i svjedočenja.

Razlozi

Koji su razlozi ove molitve koji bi se mogli razaznati? Prije svega ona je jedan znak vremena, i to pozitivan, da su laici spremni i kadri, bez ikakvih kompleksa, preuzeti odgovornost u borbi za svoja prava i slobode. U tome očekuju punu i iskrenu podršku svojih pastira koja će se i javno očitovati.

Katolicima je u Hrvatskoj onemogućeno normalno političko i javno djelovanje, oni koji su ih trebali predstavljati zakazali su i pojavljuju se samo manipulativno za vrijeme velikih svečanosti u prvim redovima crkava, a cijelo vrijeme provode protunaravne i protubožje zakone. U takvoj situaciji, kad je već došao u pitanje opstanak vjere i naroda, jedino je preostalo obratiti se Nebu. Ako su nam oduzeta ljudska sredstva, ostaju Božja, a Bog se tada proslavlja protiv svih ljudskih logika i predviđanja.

Vjernici su istjerani iz javnoga prostora koji su zauzeli mrzitelji svega kršćanskog i domoljubnog. Javnom molitvom se traži povrat stvarnih građanskih i vjerničkih prava. Vjera ne smije biti predmet poruge i omalovažavanja niti je samo privatna stvar, koja se živi u skrovitosti domova ili u crkvama, nego treba biti poštivana i zastupljena svugdje gdje žive ljudi, jasno uz uvažavanje tuđih uvjerenja.

Javna krunica je svjedočanstvo svima koji su se umorili, ravnodušnima i malovjernima da ne budu zaslijepljeni zemaljskom moći i da se ne daju zastrašiti. Da bi bili dostojni svoga Otkupitelja, katolici se ne smiju povlačiti i biti zarobljeni strahom. To je od presudne važnosti za njihovo spasenje. Nije slučajno da Gospodin kad nabraja one koji završavaju u paklu na prvom mjestu spominje kukavice (Otk 21,8). Sinovi Božji jedino po odvažnoj vjeri, bez obzira na svoju neznatnost, mogu obnavljati svijet u Kristu.

Na koncu, ovo je proročki čin koji najavljuje Božju pobjedu nad zlom. Unatoč svim demonskim naumima, Bog je jedini svemoguć, gospodar povijesti i ima zadnju riječ. Kao što su i zidine Jerihona pale po molitvi tako će i grešne strukture, od lokalne do globalne razine, biti poražene. Čuda su i danas moguća i vjernicima dostupna, samo ih treba tražiti i u zahvalnosti vrednovati. Nositelji kulture smrti pozvani su na pokajanje i obraćenje kako bi spasili svoju dušu od vječne propasti. Nikad nije kasno, ali je vremena sve manje i zato bi se trebali požuriti.

Krunica

Moli se Gospina krunica što znači da je sadržaj neupitan. Ova prokušana marijanska pobožnost donosila je obilne plodove tijekom naše stradalničke povijesti, a u naše vrijeme se pokazala pobjedonosnom u Domovinskom ratu. Naši su branitelji nosili krunicu oko vrata stavljajući se pod Gospinu zaštitu, a sada je – skupa sa svima drugima – uzimaju u ruke kao oružje. Trenutne molitvene nakane, koje smetaju medijima, nisu u prvom planu nego sama ovakva molitva je jedna nakana. Ona se sastoji u prošnji upravljenoj Bogu da izbavi svoj narod od propasti, oslobodi ga od zla i podari mu obraćenje.

Radi se o laičkoj inicijativi koja dolazi spontano, iz baze a ne s vrha i koja brzo raste. Njezine domete samo Bog zna, ali sve upućuje da je se ne smije podcijeniti. Djelotvornost javne molitve vidljiva je i iz borbe pokreta za život koji je nedavno postigao ukidanje ozakonjenja pobačaja u SAD-u. Stijepo Gleđ objašnjava: „Krunica je snaga s neba, ona je mač s neba. Moleći krunicu svjesni smo da donosimo nebo na zemlju i da moleći otajstva imamo pored sebe anđele i Majku Božju koja pomaže da se čisti duhovni prostor u kojem živimo tako da sam siguran da postoje veliki plodovi u svemu tome.”[4]

Nositelji su muškarci, što je posebnost imajući na umu da su žene sada većina u crkvama i da one daju pečat pobožnostima. Pravo je osvježenje nakon toliko duhovnih ponuda koje se zasnivaju na osjećajima vidjeti jednu ovakvu zdravu duhovnost u kojoj dominira red, rad i stega. Ovo je najava, u vremenu krize muževnosti, da su muškarci spremni preuzeti svoju ulogu predmolitelja u kući i u javnosti, da su se spremni izložiti. Krunoslav Puškar, jedan od pokretača ove inicijative, kaže: „Muškarci su u međuvremenu povjerovali u najveću laž, a to je da je pobožnost rezervirana za žene. Vjerujem da će ovakve javne molitve krunice muškaraca pridonijeti tome da se i drugi muškarci uvjere u to kako nema ništa muževnije od poniznog muškarca koji moli krunicu i koji svojim primjerom potiče svoje bližnje na to.”[5]

Ove molitelje pokreće viteški duh kao što se vidi i iz naziva koji su si dali. Radosno prihvaćaju borbu koja im je namijenjena kao ponosni dionici vojujuće Crkve. Zato se moli na koljenima ali i vojnički, postrojeno. Time se ispovijeda da se samo pred Bogom kleči i ni pred kim drugim, pa ni onda kada je to bezbožna moda nametnuta u ime novih ideologija. Junaštvo je put kojim se kreće s punim uvjerenjem i plamtećih srdaca. Kristova istina oslobađa od okova i daje dušama krila.

Napadi

Glavnostrujaški mediji koji u pravilu ignoriraju sve dobro što se događa u Crkvi sada ne šute, nego svaki mjesec, iako negativno i tendenciozno, redovito izvještavaju o održanoj molitvi. No, tako i ne htijući prave besplatnu promidžbu. Njihove žestoke pogrde (fanatici, radikali, katolibani, klečavci…) pokazuju da im to itekako smeta što znači da paradoksalno molitvi priznaju vrijednost iako kažu da su agnostici ili ateisti. To je razumljivo jer iza njih, bili oni svjesni ili ne, stoji zao duh za kojega je molitva najubojitije oružje. Stoga se ne može kontrolirati i, kao kod opsjednuća, ima reakcije mržnje i otvoreno vrijeđa.

No ima i onih koji napadaju prikriveno pozivajući se na Sveto pismo kao što je to činio i Sotona kušajući Isusa u pustinji. Na osnovi Isusova traženja da se moli u skrovitosti (Mt 6,5-6) molitelje proglašavaju licemjerima. To je klasična manipulacija gdje se riječi izvlače iz konteksta. Isus ne osuđuje javnu molitvu kao takvu, nego nakanu da se osoba, u vjerničkom okruženju, na taj način istakne i privuče pohvale drugih, kao što su to radili farizeji. U Starom zavjetu pojedinci mole javno za narod poput Salomona čija je molitva bila Bogu ugodna (1 Kr 8,22-61). I Isus je javno molio i to nikome nije predstavljalo problem. Danas živimo u vladavini bezboštva kada se ovakva javna molitva medijski osuđuje te ne ostavlja prostora za farizejske motivacije koliko za svjedočke. Za nas stoga vrijedi primjer Danijela koji je protivno zabrani da se tijekom trideset dana može ikome moliti osim kralju, on javno molio na koljenima i zbog toga bio bačen lavovima (Dan 6,7-25).

Zajednička javna molitva je česta u Svetom pismu posebno u prijelomnim trenucima. U prilog njoj mogu se navesti i Isusove riječi „gdje su dvojica i trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20). Ezra nakon povratka iz babilonskoga sužanjstva pred otpadom naroda od pravoga Boga žarkom molitvom okuplja oko sebe „mnoštvo” (Ez 10,1). Mojsije se, skupa s još dvojicom, moli cijeli dan na brdu i tako postižu pobjedu Izraelaca na bojnom polju (Izl 17,11-14). Svi stanovnici Jeruzalema jednodušno mole posvuda da zapriječe svetogrđe hrama i molitva im bi uslišana (2 Mak 3,15-28). Stoga je javna molitva, vođena ispravnim pobudama, Bogu ugodna, poželjna i djelotvorna. Zato Pavao uči: „Hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre” (1 Tim 2,8).

Zaključak

Umjesto zaključka neka posluži izjava jednoga od organizatora javne molitve u Sydneyu.

Na pitanje što je to toliko moćno u javnoj krunici on odgovara:

„Pa upravo to – da muškarci mole i drže krunicu u rukama. Očevi obitelji, poslovni ljudi, građevinski radnici, studenti, mladi, stari – svi oni svjedoče svojim stavom i molitvom – Bog i molitva su prvi a sve ostalo slijedi iz toga. Snažno je to svjedočanstvo današnjem vremenu koje nam kao svoje bogove gura to da moramo naporno raditi duge sate da bismo tako prehranili sebe i svoju obitelj, da bismo imali što veću kuću, bolji auto, više na računu itd., nema kraja popisu toga što nam treba i nema kraja poslu koji valja raditi. A to je laž. Velika laž. Mi trebamo raditi, svatko normalan to zna, ali ne toliko puno. Koliko puta se nađemo u situaciji da nemamo vremena za sebe, za molitvu, za svoje bližnje jer moramo raditi i rješavati hrpu obveza kojima smo zatrpani. Teški dugi naporni rad jednaka je vrsta sličnoga otrova koji razara čovjeka na jednak način kao i droga, alkohol, pornografija, nemoral i grijeh, nema razlike.

Molitva je ono što nam daje mudrost da znamo što nam je činiti u životu i kako to raditi. I zato je molitva najvažnija. A onda uz nju post, te milostinja, točnije desetina naših prihoda treba ići potrebitima i siromašnima. To je put. I to je jedino ispravno. Zar mislite da meni nije subota i da ne bih kao većina drugih mogao raditi ili biti kod kuće, odmarati se ili provesti vrijeme sa svojom obitelji, a ja uzimam slobodnu subotu da bih klečao po kiši ispred katedrale. Ljudski gledano – glupo i gubljenje vremena, no iz Božje perspektive – a sada hvala Bogu i moje – to je nešto što ni jedan čovjek i nikakav novac ne može platiti… Dođite dakle, kleknite, krunicu u ruke – i vidite!”.[6]

Prof. dr. sc. Don Josip Mužić

Iz časopisa Svjetlo Riječi, siječanj 2022.)

(Istaknuti tekst: magnifikat.hr)

Bilješke

[1] Tihana Semijalac, Stijepo Gleđ Markos: „Ako muškarci uzmu krunicu u ruke i počnu moliti, neće imati vremena za oružje, vodit će duhovni rat!”, HKM, 23.2.2022., (13. prosinca 2022.).

[2] „Stotine muškaraca molilo krunicu ispred zagrebačke katedrale”, HKM, 18. lipnja 2022., (13. prosinca 2022.).

[3] „Hrvatska krunica muškaraca u Sydneyu – najgledanija objava katoličkih medija u Australiji, Narod.hr, 9. lipnja 2022., (13. prosinca 2022.).

[4] Tihana Semijalac, Stijepo Gleđ Markos: „Ako muškarci uzmu krunicu u ruke i počnu moliti, neće imati vremena za oružje, vodit će duhovni rat!”, HKM, 23.2.2022., (13. prosinca 2022.).

[5] „TKO SU ONI? Ponovno, moćni prizori u Zagrebu: Stotine muškaraca u molitvi za obraćenje, protiv bluda i pobačaja!”, dnevno.hr, 5. studenoga 2022., (13. prosinca 2022.).

[6] Petar Mamić, „Hrvatski molitelji krunice iz Sydneya – jači od oluje i kiše”, Domovina, (13. prosinca 2022.).

U Hrvatskoj je molitva održana u pet gradova, Splitu, Metkoviću, Slavonskom Brodu, Vinkovcima i Zagrebu, gdje se na Trgu bana Jelačića okupilo oko tri stotine muškaraca.

Molilo se tako
za domovinu,
obraćenje hrvatskog naroda,
da muškarci postanu duhovni autoriteti u obitelji koji će hrabro svjedočiti i prenositi katoličku vjeru,
za prestanak predbračnih odnosa,
čednost u odijevanju i ponašanju
te obnovu katoličkih brakova,
za prestanak pobačaja i otvorenost bračnih parova životu,
za beskompromisne crkvene pastire
i nova duhovna zvanja
te za duše u čistilištu.