Nedavno je u sjedištu Matice Hrvatske u zagrebu predstavljena knjiga naslova koji neupućenom ne otkriva baš mnogo: „Božićno čudo na Okitu“. Svašta, naime, danas prolazi kroz „božićno čudo“, a ni znanje o tome što je i gdje je Okit nije nešto što se podrazumjeva. No oni koji su nazočili predstavljanju ne samo da su doznali nešto novo što je vrijedno znati, nego su, sjtječe se dojam, izišli iz dvorane nešto drugačiji nego što su u nju ušli, nešto bliži pravome Božiću. Knjigu je napisao dr. Josip Mužić, docent filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakulttu Sveučilišta u Splitu. Dr. Mužić dio je svojih razmišljanja u knjizi i nadahnuća zbog kojih mu se čini da je ona bila vrijedna pisanja rado podijelio s čitateljima Glasa Koncila ne bi li se i u njima dogodilo nešto od Božićnog čuda.

O „božićnom čudu na Okitu“

GK: Možete li za nas, za početak, ukratko upoznati s pričom, ovaj put stvarnom i životnom, koja Vas je potaknula na pisanje knjige i od koje ste krenuli?

Don JM: Nisam planirao tu knjigu, nego mi se ona dogodila. Počeo sam pisati o Marijanskoj pobožnosti pa su me zanimala očitovanja te pobožnosti nakon Drugog svjetskog rata. Došao sam do spoznaje da su ih komunisti suzbijali i proganjali ljude koji su se okupljali na pobožnostima. Posebno to vrijedi za moguća Gospina ukazanja. Navodnih ukazanja bilo je na desetke širom Hrvatske i BiH, neka su vjerojatno i autentična, ali ih nitko nije istraživao. Ukratko, tijekom svojih istraživanja došao sam i do podataka da se nešto događalo i u Vodicama. Počeo sam istraživati, bio pet šest puta na licu mjesta i eto… Najprije sam mislio napisati neki mali članak, onda studiju, a ispala je čitava knjiga.

GK: Možete li nam ukratko predstaviti „božićno čudo na Okitu“?

Don JM: Pokraj Vodica nalazi se brdo Okit, a na njemu kapela je posvećena Majci Božjoj Karmelskoj. Preko puta te kapele bilo je drvo klena koje se račvalo u tri velike grane. Jedna od tih rasla je točno prema crkvi. A sam izvanredan fenomen neka bude opisan riječima jednog od prvih opisa te pojave, koji je ostavio fra Ante Crnica (1892.-1969.): „Po prilici od g. 1880. Na tom stablu svake treće godine u božićnoj noći ponavljao se pojav, koji je vjernike napunjao najvećim oduševljenjem. U zimsko doba, u 11 u noći, između 24. i 25. prosinca, ona grana, koja je bila okrenuta prema kapeli, i to samo ona počelabi pupati, cvjetati i listati, tako da bi u 12 s, tj. u pola noći potpuno procvjetala i prolistala kao u proljeće, dok bi sva druga stabla, pače i sve druge grane istog stabla ostale nepomične i spavale zimski san. To se događalo svake treće godine, po lijepom i ružnom vremenu bila zima ne znam kako blaga ili oštra. Ako se koje godine nije dogodilo, bio je znak da će se dogoditi kakva nesreća. U proljeće pak i ta grana kao i sve druge grane i stabla opet bi procvjetala i prolistala, kao da se u prosincu ništa nije dogodilo.“

Ljudi su pratili taj znak. U večernjim satima na Badnjak, uputili bi se iz Vodica na Okit, došli bi gore provodili vrijeme u molitvi i pjevajući božićne pjesme, a u ponoć bi bili svjedoci tog čuda. Neko bi vrijeme još ostali gore u zahvali, potom bi odlomili koju grančicu za sebe, a jednu bi odnijeli u župnu crkvu u Vodice gdje su nazočili u četiri sata ujutro prvoj Božićnoj misi. Tada, naime, još nije bilo polnoćke. Cijelo je mjesto u tom neobičnom fenomenu prepoznavalo poseban Božji znak. No dođemo li do obližnjih gradova, Šibenika ili Splita, o tome se ništa ne zna.

Sličnost pobožnih Vodičana i pastira

GK: Događanja na Okitu već su i fenomenološki vezana uz Božić. No na predstavljanju knjige govorili ste i o dubljim sličnostima, o poticajima koji se tiču samog Božićnog otajstva…

Don JM: Prije svega moram istaknuti da je riječ o jedinstvenoj pojavi u katoličkom svijetu. Imamo sličnih izvanrednih znamenja vezanih uz neobjašnjive pojave na biljkama, ali ni jedno meni poznato nije vezano uz Gospodinovo rođenje. Nameće se pitanje zašto se to događalo baš nama, malomu hrvatskomu narodu, i to u skrovitosti u „zabiti“, jednostavno i skromno“ To nas pak potiče da se malo zaustavimo nad samim ostajstvomBožića, da vidimo što je Božić zapravo. Posebno me fascinira pobožnost tih ljudi, koji su bili jedinstveni u uvjerenju da je neobjašnjiivi fenomen za njih Božje čudo te su, usprkos tomu što su uglavnom bili siromašni, slavili Božje rođenje s iskrenom i dubokom radošću.

I konačno, događaj odražava vjeru običnoga puka, a svećenici su se uglavnom držali suzdržano. Riječ je o nečemu što je, možda najbolje tako reći, bilo darovano tim malim ljudima, težacima s duboko usađenom vjerom. Tu se pak može povući paralela s Kristovim rođenjem: osim Marije i Josipa, upravo su pastiri bili pozvani podijeliti radost Božjega rođenja.

GK: Čitava priča ima i nešto herodovsko…

don JM: Da. Kad su lokalni komunisti vidjeli da se narod nakon njihova dolaska na vlast i dalje u božićnoj noći okuplja na Okitu, naredili su 1951. godine da se stablo posiječe. Nikoga u mjestu nisu našli tko bi to bio spreman napraviti pa su doveli čovjeka sa strane. U herodovski dio priče pripadaju u žrtve Drugog svjetskog rata i poraća – procjenjuje se da je nakon dolaska „osloboditelja“ u Vodicama i okolici ubijeno 400-tinjak osoba – ali žrtva je bila i sama kapelica, koja je također bila dva put srušena, za vrijeme Drugog svjetskog rata i u Domovinskom ratu. I svaki put je obnovljena. I sudbina te crkvice mnogo toga mi govori. Prvo, ona svjedoči da posljednju riječ nemaju herodi ovoga svijeta, nego Bog koji često preko malenih i u očima svijeta neznatnih ljudi uza sve protivštine nastavlja provoditi svoj plan spasenja. I drugo, obnavljanje kapele, svaki put nakon što je srušena – nakon Drugog svjetskog rata, (valjalo je biti ustrajan i čekati sve do 1967. god) – govori mi koliko je vjera duboko usađena u dušu vodičkoga puka i našega naroda. I to me ispunja nadom.

GK: Na predstavljanju knjige, govoreći  o tim prošlim događajima, da li ste na znanje da kao svećenik o Božiću osjećate izvjesnu nelagodu. O čemu je riječ?

Don JM: Prvo, iza nas je vrijeme došašća, došašća koje se sve više i sve češće u našoj domovini slavi izvana, na ulicama i trgovima. To je nešto što čovjeka ne ostavlja ravnodušnim. U tom blještavilu i okupljanju ljudi ima mnogo toga simpatičnog. Ipak, često me zazebe srce jer mi se čini da mi je Božić ukraden. Ta izvanjska proslava, koja je dobrim dijelom izbrisala razliku između iščekivanja i slavlja, za mene je vapaj i izraz duboke čežnje ljudi za izvornim doživljajem Božića. No istodnobno ljudi ne znaju doći do njega, a današnji svijet nudi surogate, nakon kojih ljudi bivaju još prazniji. Utješno je, međutim, što mnogi pronalaze i drugi put. Glede toga, sa zadovoljstvom mogu konstatirati da su zornice ponovno oživjele i da su se proširile po čitavoj Hrvatskoj.

GK: Je li točan dojam da pred otajstvom Božića na neki način ostavite po strani, apstrahirate od svoje službe onoga koji drugima navješta evanđelje – rekli ste da se pitate: Što meni Božić govori? – ali i od „profesije“ filozofa?

Don JM: Čini mi se da je danas podosta izražena određena podjela između teologije i vjere običnog naroda. Ispada kao da smo mi svećenici, posebno mi koji predajemo na fakultetima, na neki način odvojeni od Božjega puka, kao da se život i teorija sve više udaljuju. Kad se pitam što me to dovelo do vjere, moram ustvrditi da me nije dovela teologija, nego prije svega životni primjeri, posebno u vlastitoj obitelji. O svojoj prabaki neznam mnogo, ali znam da je na kraju života bila teško bolesna i da je u teškim patnjama ponavljala: „Bože, ako je malo, daj mi još.“ Kad bi ja to sa svom svojom teologijom i filozofijom mogao reći pred životnim poteškoćama i krizama, mislim da bih kao vjernik stvarno postigao puno. Kako je ona mogla? Tako što je „imala“ Boga, što se Bog rodio i rađao u u njenom srcu, u njenom životu.

Onaj tko ima znanje lako dopusti da ga znanje „napuše“ te nekako s prijezirom gleda na vjeru običnog puka, koja se ne zna izraziti, obrazložiti i argumentirati, ali može biti i te kako duboka, nepatvorena, naposljetku mila Bogu. Ne bi tako trebalo biti. Mi teolozi, svećenici, trebalo bismo biti u službi vjere običnog puka, običnih ljudi, pomoći im da i razumski prodube te da izraze misterij koji žive. A mi bismo se od njih trebali učiti poniznosti, priznati da su svojom vjerom, životom i djelima često ispred nas i da nam imaju mnogo toga reći.

Izvor: Glas Koncila, 1. dio

don Jozo u emisiji “Riječ i život”, 21.12.