Molitva je razgovor s nevidljivim Božjim svijetom, anđelima i svetima. Što je razgovor sa bilo kim? Ili s drugog gledišta – Što mi radimo kada uključimo nekog u razgovor? Radimo nekoliko stvari.

Prvo. Počinjemo razgovarati s nekim kad postanemo svjesni te druge osobe. Svjesnost je, dakle, prvi uvjet za razgovor. Pretpostavimo da samo govorim glasno za sebe, a da ne shvaćam da me čuje. Je li to razgovor? Pa ne. Zašto ne? Zato što nema svijeti o  prisutnosti druge osobe. Zapravo, vjerojatno većina ljudi provodi veći dio svoga sata buđenja svjesni samo svoje prisutnosti i ničije druge.  Dok pravi razgovor uvijek je dijalog, u svijesti o nečijoj prisutnosti osim moje. I tako mnogi ljudi prolaze kroz život, bojim se, samo slabo svjesni prisutnosti bilo koga drugog osim svoje. Zato su ljudi egocentrični, čak i kad su očito u razgovoru glasno s nekim drugim, najčešće zapravo razgovaraju sa sobom. Pravi razgovor započinje kada postanem svjestan drugog, s naglaskom na drugog, a ne samo na sebe.

Drugo. Osim što sam svjestan prisutnosti drugog razgovor znači da želim podijeliti s tom drugom osobom nešto od onoga što imam. Želim dati nešto od sebe, od onog što imam u sebi, dio sebe dati toj osobi. Postoje misli u mojoj glavi, postoje osjećaji u mom srcu, postoje želje u mojoj duši, i to je nešto što ne želim zadržati samo za sebe. Zato, ulazim u razgovor jer želim to podijeliti. Onda je nekako logično da ne bi trebo započeti razgovor osim ako imam nešto dati drugom, pretpostavljajući da ta osoba to još nema. Zato je i najveći čin ljubavi između ljudskih bića razgovor, pod uvjetom da je razgovor pravi, a ne da je lažan.

Treće. Razgovor uključuje mnogo više nego se u početku misli. I pokret mog tijela je takav da sam okrenut prema onom s kim razgovaram. To je samo vanjski simbol onog što bi trebao činiti unutar sebe. Ali, kao što znamo, sasvim je moguće fizički biti okrenut prema nekom, a zapravo bez razgovora. Ne postoji razgovor vrijedan tog naziva, ako nisam stvarno okrenut drugoj osobi. Pravi, iskreni razgovor, duboki, istinski, razgovor je rijeđi nego što mislimo. Često, vjerujem samo upotrebljavamo ljude kao zvučne ploče za slušanje vlastitoga glasa. Jednostavno nam pomažu da se saslušamo. Pravi razgovor ima elemenat samoodricanja, samopregaranja, gdje se okrećem od valstitih preokupacija, valstitih misli i želja, prema nekom drugom.

Četvrto. Koja je svrha mog razgovora s nekim? Svrha bi trebala biti komunikacija. Moja namjera bi trebala biti da premostiti jaz koji me odvaja od druge osobe tako da se ujedinim s drugom osobom, u jednoj riječi, da komuniciram preko prenošenja nečeg od mene da postane dio onog drugog s kim razgovaram. Mi tako postajemo ujedinjeni dijeljenjem vlastitog duha s drugom osobom. Naš je Spasitelj cijelo vrijeme izražavao duboki smisao razgovora kao komunikacije kada je rekao apostolima kako mu više nisu stranci nego prijatelji. (usp. Iv 15,15). Zašto? “Jer sam podijelio s vama nešto što je bilo u meni. Rekao sam ono što je do sad bilo samo u mojim mislima. Postali smo ujedinjeni jer je sada dio mene postao dio vas. Ujedninjeni smo jer prije nego sam ovo podijelio s vama to je bilo samo dio mene.” I da bi naglasio važnost onoga što je činio (svojim riječima) govori da je najprije Otac bio taj koji je bio u razgovoru sa Sinom, Otac sa sinom dijeli od svoje punine, kako bi sada Sin mogao dijeliti od te punine s drugima koji bi postali njegova djeca jer bi primali od onoga što je prije pripadalo samo Presvetom Trojstvu. “Vi pripadate meni” (još uvijek Isus u parafrazi) “I ja pripadam vama jer imamo zajedničke tajne skrivene u Bogu za svu vječnost.” Mogli bismo s poštovanjem re-definirati Trojstvo kao vječan, beskonačan razgovor među Trima osobama koje sačinjavaju božanstvo.

Peto. Svaki razgovor, na ovaj ili onaj način, iziskiva odgovor od onoga kojem govorim. Razgovor je ne samo govoriti nekom nego govoriti s nekim. Ako ta osoba ništa ne govori meni onda ja mogu održati govor, mogu davati obavijesti, ali jedva da se to može nazvati nekim razgovorom. Način na koji druga osoba reagira je nešto bitno. Može to biti samo osmijeh, ovisno o tome što kažem, može biti da se samo namršti. Može to biti samo povremena riječ ili dvije, može biti samo da, sa različitim nijansama. Znate naravno da postoji pedeset različitih načina da se kaže da. Nije važno što ja kažem toj osobi to mora izazvati neku reakciju, da mi kaže nešto, inače nismo u razgovoru. Potrebno je barem dvoje da bude razgovor, čak iako jedna osoba uglavnom govori, a druga ponajviše sluša. Treba također dodati, samo za zapis, kad govorim javno, osim ako gledam u skriptu, uglavnom gledam prema publici. Želim biti siguran da smo u razgovoru. …

više na: o. Hardon S.J.

U velikoj enciklopdiji Britanica biografija Marthina Luthera počinje riječima: “veliki vjerski reformator“. Nakon 11 000 riječi pohvala Lutheru (!!!) završava uspoređujući ga sa Jeremijom prorokom koji je od Boga pozvan da ” čupa i sadi, da ruši i gradi” na ruševinama Rimske Crkve koju je on pomogao rušiti. Taj članak potpisuje James MaKinnon, profesor Crkvene povijesti na fakultetu u Edinburgu, autor također nekoliko knjiga o Reformaciji.

Luterovo obraćenje, prema MacKinnonu je opisano kao sjajno otkriće, utemeljeno na iskustvu da se spokoj misli ne može pronaći u vjernosti praksama Katoličke Crkve.

“Unatoč najtočnijem obdržavanju pravila svoga reda, najstrožeg asketizma, Luther nije pronašao mir savjesti ili sigurnost prihvaćanja u Božjim očima”

Činjenica je da je Luther bio sve samo ne precizan i asketa kako ga opisuje Britanica. Mnogo ranije nego što je napustio Crkvu pisao je u povjerljivu pismu da je toliko zauzet da “rijetko imam vremena za molitvu časoslova ili za slavlje mise”. Grisar je ispravno primjetio ovu ispovijest da je njegova dužnost bila organizirati poslove tako da može obdržavati ove svoje molitvene dužnosti kao redovnik i svećenik. Ti sati su strogo propisani. Služenje svete mise je središnja obaveza za svakoga svećenika. “Ako Luther nije znao kako uskladiti svoje poslove, ako je odbacio glavne dužnosti u svom redovničkom i svećeničkom životu, onda se treba bojati da se postepeno udaljio od svog staleža.” Nema sumnje da je bilo “velikih duhovnih borbi u potrazi za milosrdnim Bogom”, ali zanemarivanje molitve, koja je redoviti izvor milosti, na duže vrijeme – čini da oslabi Lutherov otpor prema strastima i napastima te konačno završi u otpadu od vjere.”

MacKinnon hvali Luthera koji ima ulogu “proroka poslanog od Boga da ponovno otkrije Evanđelje i oslobodi Crkvu od rimske tiranije. Pripadao je dugoj liniji od Boga inspiriranih autora koji su od davnina i vremena patrijarha uspješno sačuvali i obnovili Crkvu. U tom slijedu vrijedan je stajati odmah pored Izaije, Ivana Krstitelja Pavla i Augustina” (!?!?!) Ali, ako je Luter nadahnut duhom koji od Boga dolazi, kao što tvrdi, kako objasniti manifestaciju nasilja nad Božjim zakonom a koji je počinio čini se prema djelovanju tog istog duha? Je li to bilo od Božjeg nadahnuća da je stvorio tako strašne citate: “… Budi grešnik i griješi hrabro, ali vjeruj još hrabrije.”  A onda pohvale i u vezi ne primanja sakramenata. Je li to bilo od Božjeg nadahnuća da kaže: “Svaka osoba treba biti slobodna u vezi primanja sakramenata. Ako itko ne želi biti kršten neka mu se udovolji. Ako tko ne želi primati svetu pričest neka mu bude njegovo dragocjeno pravo.” ?

Štoviše, duh Božji je čist i neokaljan, i nadahnjuje čistoću u onima koje ispunja. A Luter je, (kojim duhom nadahnut?) živio u svetogrdnoj vezi sa Katarinom Bora govoreći o tom kao o Božjoj volji: “Bog je to želio. On me iznenada zaronio u ubrak, dok sam se ja još držao sasvim drugačijih pogleda” . Boguhuljenje. –

U cijelom opsegu njemačkih pisama, kako tvrdi suvremeni povjesničar, ne postoji ništa što se može usporediti sa Lutherovim riječnikom. Njegovi razgovori u šest svezaka nisu bez razloga nazvani: “kolekcija opsjednutosti“. Učenici oko njegova stola često su Lutherove primjedbe u rukopisima oklijevali izraziti nepristojne riječi svog učitelja, pa su stavljali znakove “I” ili “X”.

Schatzger, jedan od najvećih Luterovih kritičara govori o tome kako Luther svoje neprijatelje, a misleći pri tom osobito na Rim i papu, oslovljava sa najprljavijim riječima. Ipak, unatoč tomu, ako je vjerovati enciklopediji Britanica – “Svi koji su ga poznavali svjedoče o njegovoj ljubaznosti.

Njegova govor bio je prijateljski. Neosporno je također da je imao duboku pobožnosti i najegovo nastojanje oko kršćanskih kreposti, njegova suzdržavanje i spremnost na pomirenje. Ovo je ipak samo pusta izmišljotina, kojoj se ne protive samo katolici ili neprijatelji protestantizma, nego bilo tko tko se potrudi čitati par stranica iz Lutherovih spisa.

Članak o Marthinu Lutheru u svojoj pogrešnoj interpretaciji Lutera može se donekle opravdati emocionalnošću autora koji je želio ostati vjeran “velikom njemačkom reformatoru”.

……………..

Nije lako ispričati još jedan članak napisan o Majci Božjoj, (to je drugi primjer koji kazuje o eniklopediji Britanica) koji nije potpisan, a tko god da ga je sastavio na umu je imao diskreditirati glavno učenje marijanske teologije.

Da je Marija poslije imala djecu zaključuje iz evanđelja (!) Mat 1,25. Kaže nadalje da je nauk o Marijinom trajnom djevičanstvu bila bez važnosti u očima evanđelista. Pa, ipak, postoji li u ranoj crkvenoj posvijesti neki temelj za ovakav nauk? Ne baš. Što se tiče postojećih spisa nema dokaza da je takvo što bilo poučavano bilo gdje u prva tri stoljeća.

Prije 200.-e godine sv. Irenej je opominjao heretike koji su dovodili u pitanje Marijino djevičanstvo koje, kako reče, jest “pravilo vjere koje se ima držati od strane svakog vjernika” pod prijetnjom otpada od Krista. I baš pred kraj stoljeća platonski filozof Celzius je izrugivao djevičansko rođenje Kristovo uspoređujući ga sa grčkim mitovima. Origen, isti onaj kojeg Britanica citira protiv marijina djevičanstva, zapravo odgovara Celzijusu da piše više kao lakrdijaš nego kao filozof.

U trećem stoljeću sv Hipolit brani Marijin integritet govoreći da je to tradicija apostolska.

Oko 400.e godine katolici svjedoče tradicionalnom učenju… Sv. Jeronim je posvetio poseban traktat trajnom djevičanstvu Blažene Djevice Marije kao odgovor otpadniku Helvediusu. Suprotno učenje naziva se “nepobožnost”, za Origena “ludost”, za Ambrozija “svetogrđe” za Epifana “prenaglenost koja nadilazi sve granice”, za Augustina “hereza”, za papu Siriciusa “perfidnost židova”… Sv. Bazilije piše “svi koji vole Krista neće pobijati tvrdnju da je Majka Božja ikada prestala biti Djevica”.  (Pa čak ni Marthin Luther nije dovodio u pitanje njeno djevičanstvo, iako je upozoravao da Gospa nije božica da se ljudi toliko utječu njezinu zagovoru. …)

Što se tiče Bezgrešnog začeća Blažene djevice Marije. To je nešto što je također bitni dio kršćanske objave. Ali za Britanicu to je samo kasniji razvoj srednjovjekovne pobožnosti. (…)

usp. Izvor: o. Hardon S.J.

(Za one koji žele više pročitati o Lutherovim spisima više na katolik.hr)

Zna se čuti prigovor kao: Što će djeca u redovima za ispovijed? Oni ionako nemaju što ispovjedati nego uobičajene svakodnevne pogreške, kao neposlušnost roditeljima i sl. No, ispovijedanje i lakih grijeha je duši korisno jer uvećava milost u duši i stoga je potrebno ohrabrivati primanje sakramenta ispovijedi kod djece. Iako se većina teologa slaže da prvi teži grijesi bivaju počinjeni u pubertetu to nipošto ne znači da se ne treba ranije pristupati ovom sakramentu.

U prošlosti su poznati krivovjerci JANSENISTI koji su bili protiv čestog primanja sakramenta. Talijanski jansenisti su tvrdili da se ne može pristupati sakramentu ispovijedi ako se nema stvarno duoboko kajanje u savršenoj ljubavi prema Bogu. Prema tom mišljenju onda je osoba mogla čekati i cijeli život ne bi li dosegla taj stupanj savršenosti u ljubavi. Smatrali su da treba drastično smanjiti primanje sakramenata ispovijedanja lakih grijeha misleći da to može postati rutina a zbog toga prezrena od strane pokornika.

Papa PIO X u to vrijeme, u nekoliko dokumenata, potiče na često primanje sakramenta, jer su to moćna sredstva Božje milosti kj su Crkvi od Boga dana.

Korjen problema nije u vjernicima nego u onima koji ih trebaju predvoditi tj. na pastirima. Pastiri bi često bili svjesni potrebe sakramenta za spasenje, ali nesigurni u vezi uvjeta za njihovo primanje.

Za primanje sakramenta ispovijedi traži se da se dosegne dob razuma, da se zna razlikovati dobro od zla. Tako i za pričest, čeka se da osoba dođe u doba da zna razlikovati običan kruh od Svete Hostije, te nije potrebno da stekne odmah svo znanje o sakramentu Pričesti, makar se potrebno pripremiti u skladu sa svojom dobi.

U dječjoj dobi najčešće se ne radi o zloći nego o nerazmišljanju.  Ako je dijete motivirano za dobro onda je prilično nesposobno za zle namjere. A ako ima lošu savjest, ako se radi o nekoj krađi, varanju, i sl. takvu savjest treba popravljati, odgajati. Često je važno i u kakvim uvjetima dijete živi i je li često izloženo lošem primjeru od strane starijih.

U svakom slučaju crkvena praksa je da djeca primaju sakramente ispovijedi i pričesti od rane dobi, prije nego li će vjerojatno teže sagriješiti.

Odriješivanjem od lakih grijeha onaj koji se ispovijeda prima posebne milosti.

Ako je tako zašto te milosti ne dobiti što je češće moguće?

Rezultati pastirskog djelovanja pape Pia X bili su vidljivi. Deset godina nakon njegove smrti moglo se primjetiti da je počelo učestalije primanje sakramenata. Papa Pio je prigovore zbog „nepotrebnih dječjih redova za ispovjedanje običnih svakodnevnih pogrešaka“ – nazvao krivim učenjem.

Izvor (sluga Božji o. Hardon, S.J.)

Naime, prije nego je postao svećenik slušao je jednog svećenika koji je govorio o čudotvornoj medaljici, kao o onoj koja „stvarno funkcionira“. A.J. Hardon kaže da nije bio vrsta osobe koja bi nosila medaljice. Nije stoga bio baš impresioniran onim što je slušao.

Ipak, stavio je svoj potpis na papir da želi kopiju teksta o medaljici i formulu na latinski za blagoslov medaljice te upis u Bratovštinu čudotvonre medaljice. Kad je nakon dva tjedan dobio te materijale stavio ih je u časoslov i zaboravio na to.

Početkom sljedeće godine bio je poslan da bude dva tjedna pomoćnik bolničkom kapelanu.

Između ostalih bolesnika koje je posjetio bio je i devetogodišnji dječak. Bio je dva tjedna bio u komi, ne dajući nikakvih znakova tijelom. Stanje je bilo takvo da su sve samo pitali hoće li preživjeti. Prema dijagnozi imao je trajno oštećenje mozga.

Nakon što je o. Hardon utješio roditelje i kanio otići, na pamet mu je pala čudotvorna medaljica i riječi onog svećenika „Čudotvorna medaljica stvrano  funkcionira!“ Pomislio je kako nema što izgubiti. Kod sebe nije imao medaljicu te je tražio tko bi imao i našao kod jedne medicinske sestre. Trebalo je tu medaljicu staviti dječaku oko vrata ali nije imao ništa osim što mu je opet donijela medicinska sestre – plavu vrpcu. Osjećao se glupo s medaljicom i plavom vrpcom, ali učinio je što je nakanio: izmolio molitvu kojom se dječak pridružuje u Bratovštinu čudotvorne medaljice. Čim je završio molitvu – dječak je otvorio oči i upitao: „Mama ja bih sadoled!“ Nastavio je pričati sa svojim roditeljima.

Svi su ostali u čuđenju. Pozvali su doktora koji je dao dopuštenje da dječak može nešto pojesti. Sutradan su nastavili pretrage. Činilo se da je dječak sasvim u redu. No ostavili su ga tri dana na pretragama sve dok nisu ustanovili – da je dječak potpuno ozdravio!

…

O. Hardon kaže da je njegova vjera u Boga koji čini čudesa neopisivo osnažena, te otada više nije isti.

Izvor