Novi svjetski poredak – Magnifikat.hr

Vladari ovog svijeta nište živote svojih podanika kako bi oni živjeli duže i luksuznije – Kardinal Müller o totalitarizmu našeg vremena

M.G. — Wed, 21 Sep 2022 17:55:33 +0000

U intervjuu za Kath.net, od 13.9. kardinal MÜLLER ističe neke karakteristike totalitarizma našeg vremena tj. Novog svjetskog poretka.

Između ostalog kaže:
“Totalitarizam je uvijek mržnja prema životu, preferiranje mehanički reduciranog nad živim i svetim. Kontrolna skupina je ta koja odlučuje TKO MOŽE ŽIVJETI, A TKO TREBA UMRIJETI.

U agresorskom ratu protiv Ukrajine, Putin je svojim vojnicima dao prevesti mobilne peći za kremiranje kako ne bi ugrozio svoju unutarnju moć slikama lijesova koji se vraćaju.”

U Sjedinjenim Državama, BIDEN najavljuje mobilne autobuse za pobačaj, opremljene za spaljivanje dječjih tijela, kako bi potkopao presudu Vrhovnog suda. To je demonstracija moralnog prijenosa moći i prava na ubijanje djece do malo prije njihova rođenja.
To je tim ozbiljnije … jer se I PUTIN I BIDEN izjašnjavaju kao kršćani.
Ali prvo se primjenjuje Božji sud, “zlotvori neće baštiniti kraljevstva Božjega”.
(usp. 1 Kor 6,10).

U Rusiji se kažnjavaju oni koji brutalnu invaziju na Ukrajinu nazivaju “ratom”,
a ne “specijalnom vojnom operacijom”.
Na Zapadu, svatko tko definira čedomorstvo u maternici kao ubojstvo ili se protivi tome pred klinikama za ubijanje,
biva izveden pred sudove. U Kini se trgovina organima provodi s okrutnim prezirom prema samoodređenju ljudi čiji se organi vade.
Suočene s teškim položajem žena u siromašnim zemljama, “zapadne” agencije u bogatim zemljama rade prljave poslove surogat majčinstva.
Ne radi se o noćnim morama koje se nakon buđenja rastvaraju u stvarnost, već o stvarnosti koja je postala noćna mora.

KRIST dao svoj život da mi živimo, dok VLADARI OVOG SVIJETA gutaju živote svojih podanika da bi oni živjeli još koji trenutak i na luksuzniji način…

Rilinger:
Je li konstrukt Novog svjetskog poretka definiran kao apsolutan i svet,
tako da je svaka kritika zabranjena?
Kard Müller:
Neosporan je znak totalitarnog režima kad se kritika kriminalizira. …

Pad Crkve u Njemačkoj i Europi nije uzrokovan sekularizacijom,
crkvenom borbom totalitarnih režima …
već nedostatkom vjere, slabošću nade i hladnoćom ljubavi krštenih katolika i krizmanika,
koji se radije daju prevariti zvukovima svjetskih sirena nego poslušati glas svoga Dobrog Pastira i slijediti ga– zaključuje kardinal Müller.

Suvremena borba vjernika za opstanak

M.G. — Thu, 25 Aug 2022 19:48:04 +0000

Zadnji je čas da se probudimo jer je zlo na vrhuncu svoje moći i u završnoj fazi uspostave protubožje svjetske diktature

***

Iskustvo Crkve u Hrvata je bogato i može poslužiti kao polazište za jedan pokušaj razumijevanja sadašnjega trenutka s motrišta vjere imajući na umu uz katoličanstvo jednako pravoslavlje i islam koji su prisutni na našim prostorima.

Stanje propadanja

Svim Hrvatima, koji misle svojom glavom, jasno je da ubrzano gubimo narod, državnost, obitelj i vjeru. Masovno se iseljavamo, starimo i demografski nestajemo. Sluge staroga komunističkog režima skupa s novim sluganima prodale su se bjelosvjetskim gospodarima i nastavljaju istu rabotu uništavanja vlastitoga naroda. Ekonomska suverenost je sustavno pustošena i sada smo je kao država izgubili. Privatna sredstva javnoga priopćavanja su u vlasništvu odnarođenih moćnika ili tuđina a državna su od istih okupirana. I jedni i drugi se natječu tko će više nauditi vjeri i moralu. Politički narodu je ostavljeno da se rukovodi logikom manjega zla birajući između sporoga i brzoga puta u propast. Zorni pokazatelji duboke krize vjere i morala su višestruki pad broja djece u obiteljima kao i opadanje vjerske prakse. Nakon dvije godine korona-krize stanje se dodatno pogoršalo. Naravni i nadnaravni temelji Crkve u Hrvata su uzdrmani i upitni. Slično je, ako ne i gore, po svim ovim pitanjima i kod nama susjednih naroda.

Ne treba doprinositi defetizmu, kojega imamo na izvoz, nego je važno dati ispravnu dijagnozu stanja kako bi se sve bolesno, uz pomoć Božju, moglo izliječiti. Obvezuje nas uvijek pa i danas neprolazna Isusova riječ: „Istina će vas osloboditi” (Iv 8,32). Sukladno tome štetan je lažni optimizam koji zavarava sebe i druge ne želeći se suočiti sa zbiljom, nego po svaku cijenu usvaja prosvjetiteljski mit o napretku držeći da sami protok vremena donosi boljitak. Istina je pak da je suvremeno moralno nazadovanje, oslonjeno na tehnološki napredak, postalo ogromna prijetnja osnovnim ljudskim pravima i samom opstanku čovječanstva.

Propusti vjerskih vođa

Stanje kod pastira je odraz stanja među pukom i obrnuto. Naime većina nominalnih vjernika, kako katolika i pravoslavaca tako i muslimana, praktično žive kao pogani a to onda pogađa i vodstvo. Vjerske vođe na području bivše Jugoslavije u pravilu najviše zakazuju grijehom propusta koji se očituje u gromoglasnoj šutnji o svemu bitnom. Svjetovna sredstva priopćavanja određuju što je podobno a što nepodobno vjerovati. Iz straha od medijskoga linča rijetki su im se spremni zamjeriti, a mnogi prilagođavaju svoj govor samo da budu zapaženi. Praktično i teoretsko bezboštvo zatrovalo je vjernike na svim razinama.

Veliki utjecaj među vjerskim vođama imaju, poznati i nepoznati, suradnici bivšega režima i novi oportunisti koji ne žele izgubiti materijalne koristi i pogodnosti koje im daje vlast. U pozadini jednih i drugih stoje moralni kompromisi koji ih čine izloženima ucjeni, konformizam koji razmišlja svjetovno i u konačnici razvodnjena vjera koja sve relativizira. Njihove pozicije neizravno i izravno učvršćuju i mnogi visoki vjerski predstavnici sa zapada koji otvoreno šire i podržavaju krivovjerje u raznim oblicima ili pridonose neodmjerenim i dvojbenim izjavama, rastućoj pomutnji. Potrebna nam je sveobuhvatna lustracija, na svim razinama, koja bi obuhvatila vrijeme komunizma kao i takozvane demokracije.

Vjernici koji se zbiljski trude živjeti autentično danas su u manjini u društvu i unutar svojih vjerskih zajednica. Ljudski gledano, situacija je izuzetno teška, a ako se to ne prizna, prijeti da postane i bezizlazna. Nema velike koristi od kurtoaznih posjeta i sterilnoga međuvjerskog dijaloga. Treba zajedno djelovati u onome što nas povezuje kao što je borba za život nerođenih, slobodu, pravednost, obitelj, domoljublje i uopće moralne vrednote. Od vjerskih vođa se očekuje, uz to da budu nepotkupljivi, proročki glas protiv globalnoga bezboštva, grešnih struktura, kulture smrti i diktature relativizma. Korona-kriza, u kojoj su dovedena u pitanje osnovna ljudska prava, zorno je pokazala da su nažalost tek rijetki dorasli tim izazovima.

Globalni preustroj

U stanju ubrzanoga nastajanja globalnoga preustroja koji niječe prirodni zakon svi su ljudi, kojima je stalo do ljudske naravi i dostojanstva, ugroženi od istoga neprijatelja. I zato bi oni trebali udruženim snagama poglavito djelovati u obrani prirodnoga morala ostavivši na drugom mjestu partikularne, nacionalne i političke interese. Što će nam države ako dopustimo razaranje obitelji i vladavinu nemorala? Mnogim narodima već sada demografski prijeti skori nestanak.

Preko kontroliranoga kaosa stvara se novi svjetski poredak. Ratovi, kao ovaj sada u Ukrajini, dovode do novih podjela i međusobne mržnje, a najviše koriste onima koji u njima ne sudjeluju nego još na njima izvlače dobit. To su oni isti koji su zaradili na korona-krizi i koji će sada imati koristi od sankcija i prodaje oružja, a sutra na obnovi porušenoga i to će sve platiti obični narod. Na zapadu se, u ovom novom europskom ratu, od početka, planski i manipulativno, stvorila navijačka atmosfera u kojoj se bezrezervno podržava samo jedna sukobljena strana što nije bio slučaj u Domovinskom ratu. Kad se provodi propaganda i zavodi jednoumlje, gubi se objektivno informiranje i teško je zauzeti ispravan stav. S kojim moralnim pravom isti mediji koji su zdušno podržavali napad na Irak sada mogu osuđivati napad na Ukrajinu? U ovakvim slučajevima treba pomoći žrtvama, zalagati se za mir, ali ne treba, dok stvari nisu jasne, nužno zauzeti jednu stranu. Ovo je rat koji će, prema dosadašnjim pokazateljima, gospodarski unazaditi Europu, a ojačati SAD. No nadasve, on će poslužiti gospodarima kaosa, kao i rušenje Blizanaca u SAD-u, za daljnje ograničavanje ljudskih prava i brže uvođenje „novoga normalnog”.

Nije lako održati pravedan mir i skladan suživot kada se nacionalni interesi prepliću. Globalističkim sluganima je u opisu službe da s jedne strane stalno potpiruju napetosti, pripisujući to koliko je moguće vjerskim razlikama, a s druge strane istodobno rade na brisanju nacionalnih identiteta. Takvo stanje stvara smutnju i priječi da se ispravno sagledaju prioriteti. Čovjek se biološki prvo rodi kao pripadnik jednoga naroda, no daleko važnija za vjernike je njihova vjera koja se dobiva tek naknadno odgojem i osobnim izborom. Zato je važno bez obzira na sve, kako kršćanima tako i muslimanima, sačuvati prvenstvo vjere, i ne dati se izmanipulirati od politike.

Nadreligija

Zajednička ugroza je moderno protuboštvo u raznim oblicima koje nastavlja na valu zločinačkih postignuća komunizma. Ono se očituje neizravno preko planskoga širenja i financiranja raznih sekti koje djeluju podrivački, procvatu krivovjerja i obnovi poganstva. No sve više nastupa i izravno preko promicanja protunaravnih ideologija kao što je dženderizam, svih mogućih oblika magije sve do otvorenoga veličanja sotonizma. Jednobožačke religije tako se sustavno urušavaju u svojim temeljima i sve se više dovode u pitanje. Sve se to promiče pod vidom dobra pa tako na prvom legalnom ateističkom spomeniku podignutom u SAD-u stoji: „Ateist vjeruje da umjesto crkve treba biti izgrađena bolnica. Ateist vjeruje da djela vrijede više od izgovorenih molitvi. Ateist teži uključivanju u život, a ne bijegu u smrt. Ateist želi da bolest, siromaštvo i rat budu pobijeđeni”. Ovo je neizravna optužba koja za sve zlo okrivljuje vjeru u Boga namjerno prešućujući da upravo pravi vjernici, zahvaljujući bogoljublju, daleko nadmašuju ateiste u gradnji bolnica i djelatnom čovjekoljublju. Iz toga se vrlo lako izrodi mržnja koja se očituje u otvorenim pozivima na spaljivanje svećenika i crkava jer jedino „svijetle one koje gore”.

Krajnji cilj je stvoriti jednu globalnu sinkretističku nadreligiju na ruševinama Abrahamove baštine. Iz sadašnje diskriminacije, izrugivanja i obespravljivanja vjernika možemo iščitati najavu i početak novoga progona koji je već na djelu u Kini. Ni biološko očuvanje naroda neće pomoći ako izgubimo vjeru kao najdragocjeniju baštinu na kojoj počiva naš identitet i o kojoj ovisi vječno spasenje. Zato je od presudne važnosti da istinski monoteistički vjernici složno obrane svoja prava i sačuvaju vjeru u jednoga Boga. Pri tom nam može biti od velike koristi zajedničko iskustvo ateističkoga progona za vrijeme komunizma gdje smo se u zatvorima i pod mukama razumjeli i međusobno pomagali.

Neprijatelj(i)

Možemo se učiti od protubožaca (antiteista) koji, zavjerenički ali ustrajno, djeluju združenim snagama globalno, regionalno i lokalno. Pravi neprijatelj kršćanstva i islama je duboka država koja rukovodi iz pozadine sa svim glavnim društveno-političkim događanjima. Sudeći po njezinim učincima podjela, razaranja, mržnje na Boga i čovjeka iza nje stoji sam Sotona „čovjekoubojica od početka” i „otac laži” (Iv 8,44). Sve tri jednobožačke religije (židovstvo, kršćanstvo i islam) vjeruju u postojanje đavla i smatraju ga glavnim neprijateljem koji radi na našoj vječnoj propasti. Zato bi monoteisti trebali dati sve od sebe da ga poraze, kao glavnoga uzročnika zla na svijetu, i ta jedinstvena metafizička borba nas također čini saveznicima. U skladu s time je osim ljubavi prema istini potrebno međusobno uvažavanje i djelatna suradnja unatoč doktrinarnih razlika. Istina je da se u tome može računati samo na praktične vjernike koji čine manjinu i u svojim vjerskim zajednicama, ali Bogu je važno da mi damo do kraja svoj doprinos kako bi on podario pobjedu. Sve ovo može zvučati utopijski, ali živimo u prijelomnim vremenima koji nam ne ostavljaju puno izbora. Zadnji čas je da se probudimo jer je zlo na vrhuncu svoje moći i u završnoj fazi uspostave protubožje svjetske diktature. U protivnom bit ćemo poraženi i osuđeni na propast ovdje na zemlji, čime uvelike dovodimo u pitanje spasenje u vječnosti.

Objavljeno 3.8.2022 – Izvor: Svjetlo riječi

Prof. dr. Tomislav Terzin, genetičar – o virusu i opasnostima koje vrebaju

M.G. — Wed, 01 Sep 2021 18:58:38 +0000

Prof. dr. Tomislav Terzin u jednom od mnogih intervjua (od kojih su neki i cenzurirani) govori o trenutnoj krizi, te stručno i argumentirano ukazuje na opasnosti koje nosi politika promicanja mRNK cjepiva.

Ponajprije ukazuje na to da je vrlo lako moguće da je virus koji je totalno promijenio način života na zemlji – nastao planski, u laboratoriju.

Vidi: 1. dio: Virus iz laboratorija: https://www.youtube.com/watch?v=UzNNj…

Ukazuje i na nešto puno opasnije od samog virusa, (čija smrtnost je ispod 1%, iako ga mediji predstavljaju kao veliku opasnost) a to je utjecaj tzv. “pandemije” na psihičko zdravlje ljudi.

2. dio: Psihološki rat: https://www.youtube.com/watch?v=ksj8b…

Kako to da svjetski moćnik Bill Gates, koji je po profesiji stručnjak za kompjuterske programe, odjednom postao važan u polju medicine? Zanimljiva je povezanost između načina na koji funkcioniraju kompjuterski virusi i antivirusni programi koji se svake godine moraju obnavljati i “cjepiva” kojim se svako neko vrijeme tijelu mora vraćati imunitet na virus. Ono što je bilo u teoriji kao nešto moguće, postalo je stvarnost…

3. dio: Kompjuterski i pravi virusi: https://www.youtube.com/watch?v=Wfha8…

Prof. Terzin objašnjava da nije cjepivo sve što se zove cjepivo ili injekcija. I kokain se daje u injekciji. Nova tehnologija mRNK je nešto sasvim drugačije od dosadašnjih cjepiva. To je nešto što utječe na naše gene. Napravljena je da se primjenjuje na pojedinca koji ima bolestan gen, a ne za masu ljudi. Ovako se čini velika šteta, genocid nad čovječanstvom, tako da se inficira ljude umjesto da ih se liječi…

4. dio: Svakom dozom sve manji imunitet: https://www.youtube.com/watch?v=gg-d0…

Ljudi više često ne razmišljaju nego djeluju pod strahom za vlastiti život. Hvataju se za sve što misle da će im pomoći, pa i za to cjepivo. Na žalost, medijska manipulacija u tome svesrdno pomaže.

5. dio: Strah kao oružje: https://www.youtube.com/watch?v=9JDvu…

U cijelom svijetu vlada jedna te ista priča. Stvara se jedan novi obrazac ponašanja – globalni fašizam pod velom humanizma. Novi svjetski poredak.

(6. dio: Globalni fašizam pod velom humanizma: https://www.youtube.com/watch?v=NjS2w…)

Nadbiskup C.M. Vigano: „Neka nas ovaj Sveti Uskrs potakne na povratak Bogu. Moramo imati vjeru i nadu”

M.G. — Sat, 03 Apr 2021 17:09:40 +0000

Intervju Alda Marije Vallija s mons. Carlo Maria Viganò

(Veliki četvrtak 2021)

Vaša Ekselencijo, Vašim opetovanim intervencijama i aktivnostima raznih blogova na svaki način osuđujemo otpadništvo koje se širi u Crkvi baš poput tiranije nametnute ideologijom Novog svjetskog poretka, kojoj je izgleda Hijerarhija Crkve potpuno podložna. S obzirom na ove teme, uočena je podjela koja je sve naglašenija unutar obitelji, a također i među prijateljima. U vezi sa poslovima svijeta i Crkve postoje radikalno podijeljena mišljenja, s polarizacijom koja, čini se, ne dopušta međusobno razumijevanje. Kao da su se pojavile dvije različite kulture, dvije različite antropologije, pa čak i dvije različite vjere. – Dakle, kako bismo se trebali ponašati u ovoj situaciji ako želimo zaštititi ljubav prema istini?

U pravu ste: uspostava Novog poretka, započeta pod izlikom takozvane pandemije, mnogima čini osjetnim gubitak unutarnjeg mira i spokoja; čini nas da opažamo zlo koje nas obuzima i pred kojim se osjećamo nemoćnima; zaoštrava podjele i neslaganja između članova obitelji, rodbine i prijatelja.

Vrlo često smo tužni kad vidimo kako laž uspijeva uvjeriti ljude nama bliske za koje smo vjerovali da su zreli i sposobni razlikovati dobro od zla. Čini nam se nevjerojatnim da su se naši prijatelji dopustili prevariti, doista bih rekao da su hipnotizirani bubnjanjem glavnih medija: čini se da su liječnici koje smo smatrali savjesnima poništili vlastita znanstvena saznanja odustajući od racionalnosti ime svojevrsnog ludog praznovjerja; poznanici koji su do jučer osuđivali strahote nacizma i komunizma ne shvaćaju koliko se užasi tih diktatura ponovno predlažu u još neljudskijem i nemilosrdnijem obliku, replicirajući u širem opsegu eksperimentiranje u koncentracijskim logorima i kršenje zakona prirodnih prava svjetske populacije.

Ne možemo razumjeti kako to može biti da nam naš župnik o Covidu govori kao da je u pitanju kuga, da se gradonačelnik ponaša kao hijerarh, da susjed zove policiju jer obitelj na terasi organizira roštilj. Starije ljude koji su se nekada hrabro borili i riskirali živote, sada je doslovno terorizirano gripom koja se može liječiti. Očevi obitelji s čvrstim moralnim načelima toleriraju indoktrinaciju svoje djece u poroke i izopačenost, kao da ono što im je preneseno i ono u što vjeruju više nema nikakvu vrijednost. Govoreći o ljubavi prema svojoj zemlji, obrani nacionalnih granica i nacionalnom suverenitetu sada se smatra fašističkim. I mi se pitamo: gdje je Italija koju smo voljeli? Gdje je Crkva koja nas je uputila u Vjeru i učinila da rastemo u Milosti Božjoj? Je li moguće da je sve to otkazano u samo nekoliko godina?

Očito je da se ovo što se sada događa planiralo desetljećima, kako u civilnoj sferi, tako i u vjerskoj. I mnogi su ljudi, vrlo mnogi, prevareni: prvo uvjeravajući ih da dodijele prava onima koji ne dijele ni našu vjeru ni naše vrijednosti, zatim čineći da se osjećaju gotovo krivima za činjenicu da su katolici, za svoje ideje, za svoju prošlost.

Danas smo došli do točke da nas jedva toleriraju kao retrogradne i fanatike, dok postoje oni koji bi htjeli učiniti zločinom ono što je tisućljećima bilo temeljem civiliziranog života, a proglasiti svako ponašanje protiv Boga, protiv prirode i protiv našeg identiteta ne samo dozvoljeno već i obvezno.

Suočeni s ovim preokretom koji uključuje cijelo naše društvo, podjela koja se pojavljuje između djece svjetlosti i djece tame čini se sve jasnijom: ovo je milost koju nam je dao Bog za hrabar i odlučan izbor. Prisjetimo se riječi našega Gospodina: „ Ne vjerujte da sam došao da donesem mir na zemlju; Nisam došao donijeti mir već mač”(Mt 10,34).

Pacifizam o kojem slušamo desetljećima služi samo razoružavanju dobrih i oslobađanju zlih da čine svoja bezakona djela. Stoga su čak i podjela i polarizacija između onih koji pripadaju Gradu Božjem i onih koji služe princu ovoga svijeta dobrodošli, ako nam služi za otvaranje očiju.

Ljubav prema istini nužno podrazumijeva mržnju prema lažima, a bilo bi nepromišljeno i iluzorno vjerovati da se može služiti dvojici gospodara. Ako se danas od nas traži da biramo između Kristovog Kraljevstva i tiranije Novog svjetskog poretka, taj izbor ne možemo izbjeći i moramo ga provoditi dosljedno, tražeći od Gospodina snage da Ga svjedočimo čak do točke mučeništva.

Onaj tko nam kaže da se Evanđelje može pomiriti s antievanđeljem globalizma – laže, kao što lažu i oni koji nam nude svijet bez ratova u kojem sve religije mogu živjeti zajedno u miru. Nema mira osim u Kraljevstvu Kristovom: pax Christi in regno Christi.

Da bismo uspješno vodili borbu, trebali bismo moći računati na generale i zapovjednike koji nas vode: ako su gotovo svi preferirali dezerterstvo i izdaju, možemo računati na nepobjedivog Vođu, Presvetu Djevicu, na njezinu zaštitu nad svojom djecom i cijelom Crkvom. Pod Njezinim snažnim vodstvom ne bismo se trebali bojati ničega, jer je Ona ta koja će satrti glavu stare zmije i vratiti red koji je srušio sotonin ponos.

Razgovarajmo o liturgiji i svetoj misi. Nisu svi vjerni katolici, koliko god dobronamjerni, imali mogućnost sudjelovanja na misama Vetus Ordo i moraju se “zadovoljiti” misama koje se slave u njihovim župama, često obilježenim liturgijskim bezobrazluk ako ne i prave zlouporabe. U tim misama pričesti se primaju na ruku, stoje, Oče naš čita se prema novoj formuli [na misama koje se slave na talijanskom jeziku], prisutni su pozvani razmijeniti “pogled mira” [umjesto znaka mira ], čuje se propovijed koja je u skladu s bergoglijanstvom (da se dotakne samo nekoliko aspekata). Na kraju, odlaze s mise osjećajući se, blago rečeno, tužni, umjesto mirni i pomireni s Bogom i svojom braćom. Pa što bi trebali učiniti?

Prvo se trebamo zapitati kako je moguće da je vrhovni čin štovanja, koji je ustanovio naš Gospodin da bi na našim oltarima na nekrvan način nastavio beskrajnu milost Žrtve na Kalvariji, postao zapreka posvećenju vjernika umjesto prigoda duhovnog napretka i unutarnjeg mira. U drugim vremenima, misa je pružala pogled na Nebo usred svjetskih iskušenja i kaosa; danas se čini da je galama svijeta nezamjenjiv element koji razgoni tišinu, molitveno klanjanje i osjećaj svetosti i prisutnosti Boga. Ali ako je u prirodnom poretku naša dužnost hraniti tijelo zdravom hranom i izbjegavati one otrovane ili pretvorene, tim više što je naša dužnost u nadnaravnom poretku hraniti naše duše zdravom hranom, čuvajući se od onog što nas truje.

Očito razumijem poteškoće vjernika u pronalaženju crkava u kojima se slavi tradicionalna sveta misa, ali mislim da Gospodin također zna cijeniti dobru volju onih koji su svjesni važnosti koju Sveta žrtva ima za našu dušu , posebno u trenucima velike krize poput one kroz koju prolazimo, pa iz tog razloga znaju uložiti mali napor, barem nedjeljom, da dostojno posvete Dan Gospodnji. Bilo je vremena i mjesta u kojima su katolici bili proganjani, a sudjelovanje na misi bilo je teško i opasno, a vjernici su se ipak uspjeli tajno okupiti u šumi, podrumima ili na tavanima kako bi počastili Boga i nahranili se kruhom anđela: dužni smo biti dostojni ove naše braće po vjeri, bez opravdanja ili izgovora. Summorum Pontificum priznaje pravo vjernika – pravo, a ne privilegij – na tradicionalnu misu, a ako se to ne dogodi svugdje, to je velikim dijelom zato što se vjernici ne znaju nametnuti. Nije pitanje brige za estetiku, ljubavi prema latinskom ili gregorijanskom pjevanju ili oblika nostalgije za vlastitom prošlošću; ovdje je ono o čemu je riječ srce srca Crkve, duša nadnaravnog života katolika, istinsko dobro svijeta.

Razumijem da se mnogi vjernici nalaze u situaciji poteškoće, barem s ljudskog gledišta, u trenutku kada moraju odlučiti hoće li napustiti život svoje župe kako bi tražili tradicionalnu misu koja je ponekad kilometrima daleko. Vjernici imaju ozbiljnu moralnu dužnost barem tražiti misu koju s pokornošću i poštovanjem slavi pobožni svećenik koji daje svetu pričest na jezik.

Pandemija je dala izgovor za nasilno nametanje ograničenja funkcioniranja liturgije: nemojmo mi sami, svojom šutnjom i povlačenjem dopuštati da nam se nametnu nedolične ili svetogrdne mise i tako biti odgovorni za te zlouporabe. Boga vrijeđa lijenost i ravnodušnost kojom mu uzvraćamo na Njegovu ljubav: to je sve uočljivije kod vjernika koji pristaju čak na cijepljenje u crkvi na Veliku subotu, zamjenjujući meditaciju o Posljednjim stvarima neutemeljenim strahom od tjelesne smrti.

Suočeni s ovim manifestacijama robovanja svećenstva i hijerarhije diktatima korumpiranog i korumpiranog autoriteta, glasno podignuti glas nije samo moralna dužnost već je i kočenje ekscesa kod tolikog broja crkvenjaka koji su zaboravili smisao svog svećeništva i dušu svog poziva.

Morali bi ozbiljno razmotriti koliko je ozbiljna njihova suradnja s pričom o Covidu, pogotovo kada pseudoznanstveno praznovjerje postane jedini mogući oblik vjere, prisvajajući simbologiju, leksikon i ritualnost religije. Tko ima uši, neka čuje, neka razumije.

Zamolimo stoga naše svećenike da svetu misu slave kao da je to prva i posljednja misa u njihovom životu, da ukinu ove svjetovne obrede i vrate nam blago koje tvrdoglavo skrivaju. Ne zaboravimo pružiti materijalnu i duhovnu pomoć svećenicima koji hrabro i dosljedno slave tradicionalnu liturgiju, sjećajući se da će jednog dana oni biti ti koji će obnoviti tkivo koje će obnoviti kršćansko društvo. A ako ni sami ne možemo redovito sudjelovati na Svetoj žrtvi u obredu koji su nam predali apostoli, držimo se podalje od onih koji skrnave Presveti Sakrament i koriste propovjedaonicu za kvarenje Vjere i Morala. Međutim, želio bih ponoviti, iz dužnosti savjesti, da gdje god je moguće sudjelovati na tridentskoj misi bez ozbiljnih neugodnosti, svakako je treba preferirati u odnosu na reformiranu misu.

Nesumnjivo ste vidjeli, Vaša Ekselencijo, da se još jednom postavilo pitanje “tko je papa, a tko nije papa”. Postoje oni koji kažu: s obzirom na to da je Bergoglio izabran na temelju manipulacija mafije Saint Gallena i možda s nepravilnostima tijekom Konklave, on nije papa. Umjesto toga, za Ratzingera se kaže da je papa, jer se kaže da se nije slobodno odrekao prijestolja, već zato što je bio prisiljen snažnim pritiscima i zato što je navodno namjerno pogrešno napisao latinski tekst ostavke kako bi je učinio nevaljano. Je li ovo “fantasy church”? Ili postoji neki element koji treba uzeti u obzir ozbiljno?

Višestruki uzroci – snažni i neprimjereni pritisci kako izvan Crkve, tako i od strane eminentnih članova Hijerarhije, kao i osobni karakter Josepha Ratzingera – navodno su naveli Benedikta XVI. da formulira izjavu o ostavci na potpuno nepravilan način, ostavljajući Crkvu u stanju teške neizvjesnosti i zbunjenosti; navodno su makinacije skupine progresivnih zavjerenika odredile Bergoglia kao kandidata koji je tada izabran tijekom konklave obilježene kršenjem Apostolskog ustava Universi Dominici Gregis koji regulira izbor rimskog pape: za te se elemente kaže da su abdikacija Ratzingera ništavna, Konklava iz 2013. ništetna, a izbor nasljednika također ništetan. Međutim, iako se o njima široko i neporecivo govori, za te je elemente potrebna potvrda i nadasve izjava vrhovne vlasti Crkve. Bilo kakav izgovor onih koji za to nemaju ovlasti bio bi nepromišljen.

Također vjerujem da, u sadašnjoj situaciji, spor oko toga tko je vladajući Papa služi samo slabljenju ionako rascjepkanog zdravog dijela crkvenog tijela, sijući podjelu među dobrima.

S pouzdanjem se pomolimo Gospodinu da istinu iznese na vidjelo i pokaže nam put koji treba slijediti. Za sada, snažni u vrlini razboritosti, koja nalaže sredstva prema konačnom cilju, ostanimo vjerni i ljubomorno čuvajmo ono u što je Crkva oduvijek vjerovala: quod semper, quod ubique, quod ab omnibus creditum est.

Tijekom ovog vremena, koje je u mnogim aspektima tako komplicirano i zbunjeno, koja je vaša molitva? Želite li nam sugerirati kako se obratiti našem Gospodinu?

Ono što se danas događa jest zbog javnih grijeha nacija, grijeha pojedinaca i – koliko god to užasno zvučalo – grijeha ljudi Crkve. Ne možemo intervenirati zbog grijeha naroda niti zbog hijerarhije, ali možemo započeti s poniznošću i duhom istinskog obraćenja kako bismo popravili svoje grijehe, svoje nevjere i svoju mlakost. Dakle, dok se novi farizeji raduju svjetskom uvažavanju, uz molitvu za njihovo obraćenje, moramo moliti Gospodinovo milosrđe prema sebi riječima Evanđelja: „O Bože, smiluj mi se grešniku“ (Lk 18,13). Društvo, a još više Crkva, bit će umnogome pomognuta od naše vjernosti i našega hodanja putem svetosti koji nam je pripremljen, s Božjom milošću i pod zaštitom Presvete Djevice. Nemojmo sebe lišavati povjerenja u pomoć One koju nam je Gospodin dao na križu kao našu Majku i koja nam kao takva neće uskratiti njezinu pomoć u našim kušnjama.

Približavamo se Uskrsu: usprkos svemu, Gospodin uskrsava. Želimo pronaći razloge za nadu. Ovo je težak pothvat, ali možemo li pokušati?

Ne samo da možemo pokušati: moramo imati Vjeru i također prakticirati krepost nade, prema kojoj znamo da nam Gospodin dodjeljuje Milosti potrebne da izbjegnemo grijeh, izvršimo dobro i zaslužimo vječno blaženstvo Neba.

Ne zaboravimo da smo hodočasnici u hac lacrimarum valle i da je naša domovina Nebeski Jeruzalem, zajedno s Anđelima i Svetima, u slavi Presvetog Trojstva. Surrexit Dominus vere, uskrsna liturgija proglašava: Uskrsnuo je jednom zauvijek, osvojivši Sotonu i ugrabivši mu kirograf koji je Adam potpisao istočnim grijehom.

Sadašnje nevolje, strah da ćemo biti napušteni i usamljeni protiv moćnog upravljanja za koje se čini da nas slama i svladava, ne bi nas trebali uplašiti već potaknuti na obnavljanje povjerenja u Onoga koji je za sebe rekao: „ Rekao sam vam ove stvari , kako biste mogli imati mir u Meni. U svijetu ćete imati nevolju; ali hrabro, ja sam pobijedio svijet “ (Iv 16,33).

Neka nas ovaj sveti Uskrs potakne na povratak Bogu, prikazujući svoje nevolje i kušnje za obraćenje grešnika, kako bismo, nakon što smo imali udjela u kaležu Getsemanija, bili dostojni slave uskrsnuća.

(Izvor: kustos Aldo Maria Valli)