Vjernički progon čuda

Čudo je događaj izvan i mimo prirodnih zakona ili uzroka koji je moguć samo Bogu kao stvoritelju i svemogućem držitelju svega. Đavao ne može stvarno učiniti čudo, nego ga mole samo oponašati, što i čini s ciljem da čovjeka prevari. Kako posjeduje veću inteligenciju i znanje nego ljudi, može prikazati kao čudo ono što naša znanost još nije otkrila. Đavao također može i stvoriti privid čuda slično kao što to čine mađioničari. Bog je prvi uzrok čuda, no time nije isključena mogućnost sudjelovanja čudotvorca, koji radi kao suradnik Božji. Primjer je Jošua koji je svojom moli tvom dobio od Boga produžetak dana kako bi mogao poraziti neprijatelje (Jš 10,12-14) i zaustavljanje Jordana kako bi narod na suhu mogao uči u Obećanu zemlja (143).

Nevjernici isključuju mogućnost čuda kao takvoga, dok vjernici prihvaćaju stvarnost čuda, ali se razlikuju u pristupu istom. Općenito uzevši u naše vrijeme, pod utjecajem sekularizacije, među vjernicima se pristup nadnaravnom bitno promijenio. Ako su vjernici bili skloni lakovjernosti i brzom proglašavanju nečega čudom, danas su im čuda često nepoželjna i to se očituje u raznim stavovima koji se po našem mišljenju, mogu svesti na tri glavna.

Ignoriranje

Vjernici racionalisti ne usuđuju se izričito tvrditi da se čuda ne događaju, ali se ponašaju kao da ne postoje. No tako upadaju u nerazumnost jer praktično niječu očite činjenice koje svjedoče milijuni ljudi u svim vremenima. Razumijevanje nije uvijek nužan uvjet za znanje pa tako možemo nešto znati što ne znamo objasniti kao u slučaju nadnaravnoga događaja.

Ignoriranje nadnaravnoga, pa i protiv dokazanoga iskustva, dovodi do hotimične sljepoće. Takvi stoga ne primjećuju čuda koja se događaju pred njihovim očima niti ih ona zanimaju. Primjerice sveti oganj se čudesno pali svake godine na Kristovu grobu u Jeruzalemu i prolazi nezapaženo. Ne pridaje se važnost ni onome što je znanost proglasila čudima kao Torinsko platno koje svjedoči lsusovu muku i uskrsnuće, nerukotvorena slika Gospe Guadalupske u čijim zjenicama je trinaest ljudskih likova, Lanciano gdje i nakon trinaest stoljeća imamo sačuvano meso i krv nastalih od hostije i vina…

Posljedica ovakvoga shvaćanja jest današnje rašireno prešućivanje čuda u Crkvi iako, zahvaljujući modernim medijima i prijevoznim sredstvima, nikad nisu bila dostupnija. Tako se više u našim svetištima ne prikuplja dokumentacija o čudesnim uslišanjima molitava. Iznimke su tek Lurd i Medugorje dok je prije praktički svako veće svetište to imalo. Ne izlažu se više zavjetni darovi ili svjedočanstva o primljenim milostima kao što su štake, slike, makete brodova i slično. To obeshrabruje ljude da se obraćaju Bogu u svojim potrebama za čudesna uslišanja kojih onda i ima sve manje. Ubrzano se gube sjećanja na čuda iz prošlosti, relikvije i na Božje ugodnike po kojima su se događala. Povezano s time sve se teže prepoznaju čuda iz sadašnjosti. Bog se nije promijenio, ali mi jesmo jer se naša vjera smanjila.

Reinterpretacija

Moderni bezvjerci sa sa svojim idejama o kršćanstvu utjecali na brojne protestantske, a onda i katoličke teologe koji se u ime prilagođavanja svijetu odriču nadnaravnoga. Čuda su za njih samo prividno takva, a u biti iza njih stoji neznanje, lakovjernost i prirodno objašnjenje. Tako je u Bibliji razdvajanje Crvenoga mora bilo oseka, gorući grm koji ne sagorijeva zapaljena nafta, opsjednutost padavica ili psihička bolest… Slično prolaze i čudesa svetih tijekom povijesti. Ispada kao da su ovi egzegeti razvodnjene vjere otkrili toplu vodu, a sva ta tumačenja su bila poznata i tadašnjim suvremenicima i nisu za njima posegnuli. No ipak puke pretpostavke se nude kao dokazi.

Pobožna varijanta reinterpretacije čuda je da se Bog poslužio nekom prirodnom pojavom kako bi pomogao potrebnima. Primjerice kod opsade Sinja Bog je pripustio Turcima dizenteriju kako bi ih natjerao da se povuku. Pri tome se prešutno zaobilazi ukazanje Gospe kao da se nije dogodilo odnosno da je plod mašte. Tako se prividno zadovoljava senzibilitet vjernika, a u biti se maksimalno podilazi ateističkom tumačenju koje onda prevlada. Završno je tumačenje, koje okončava svaku raspravu, da čuda spadaju u mitologiju. Dakle ne radi se o stvarnim događajima, nego o pobožnim pričama za odrasle u kojima je važna poruka. Tu poruku treba sačuvati i ona je jedino vrijedna. Tako u slučaju uskrsnuća Kristova nije bitno li se dogodilo stvarno, nego je važna poruka nade koja se preko toga šalje. Na to je već Pavao odgovorio: ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je propovijedanje i vjera vaša (1 Kor 15,14). Po kršćanskom nauku čudo je razumski shvatljivo i može biti dokazano da ono što se dogodilo krši empirijske zakone. Sasvim pogrešno je nuditi tumačenja koja se svode na nijekanje čuda jer se time osporava i razara kršćanstvo. Čak i shvaćanje da su čuda sporedna u vjeri je neprihvatljivo se sam Krist poziva na čuda koja imaju dokaznu snagu prvoga reda. Bez čuda bi povijest spasenja bila velika laž, a Isus prevarant.

Zamjena

Na koncu mnogi vjernici prihvaćaju, često i nesvjesno, zamjenu nadnaravnoga s naravnim koje im nudi svijet. Isticanjem prirodnih fenomena kao čudesnih slavi se prirodu umjesto njezina Stvoritelja.

Nova dostignuća znanosti, tehnike, medicine, robotike, informatike proglašava ju se čudima. Tako se uči da autor čuda nije više Bog nego samo čovjek. Širi se vjera u napredak koji će s vremenom dati objašnjenja za sve što sada još neki smatraju očitovanjem nadnaravnoga. Sve je veća ponuda lažnih čuda od znanstvene fantastike, superjunaka i izvanzemaljaca, preko raznih tehnika New age, do ezoterije i magije.

Svim ovim patvorinama, koje pokrivaju raspon od čudnovatoga do čudovišnoga, zajednički je senzacionalizam i prodaja magle: nove pseudoznanstvene mitologije, samodostatnosti čovjeka i njegova pobožanstvenja. Oni koji ih usvoje smatraju se modernima, ali od vjere im ostane malo ili ništa. Posljedica je u velikoj mjeri gubitak sposobnosti zapažanja nadnaravnoga i tvrdokornost srca koje nije kadro prihvatiti ni empirijski nepobitna čuda.1 Poznat mi je slučaj gospode iz Cesene kojoj su davali još nekoliko mjeseci života. Otišla je u Međugorje i na povratku su liječnici utvrdili ozdravljenje, no tražili su od nje da ipak, za svaki slučaj, uzima kemoterapiju. Ona ih je poslušala, nakon pola godine bolest se vratila i žena je umrla. Ovdje je bilo nijekanje čuda od strane liječnika, a od strane žene nezahvalnost i izazivanje Boga. Ishod je bio tragičan.

***

Čuda smetaju suvremenom čovjeku jer ga suočavaju s Bogom koji mu otkriva neugodnu istinu njegove grešnosti i traži obraćenje2, a on drži da mu je dobro ovako i ne želi ništa promijeniti u svom životu. Navezan je na komfor, potrošnju, blagostanje, užitke i Boga doživljava kao ugrozu pa mu onda i čuda izazivaju nelagodu. U prošlosti su čuda izaziva- la i masovna obraćenja. Primjerice 100 000 krivovjeraca Pavličana se u kratko vrijeme obratilo pred čudima kopije slike Gospe Olovske u Bugarskoj.3 Danas je tako nešto teško zamislivo jer medu vjernicima prevladava stav nelagode i zatvorenosti pred nadnaravnim.

Kad netko osobno doživi čudo, kao u slučaju iskustva kliničke smrti, to mu u pravilu promijeni život, ali nerado o tome govori jer se boji nerazumijevanja i osude drugih. No čuda se događaju i u redovitim okolnostima kao primjerice u prometu kad čovjek u zadnji trenutak izbjegne nezgodu koja je mogla biti kobna. U tome trenutku najčešće i bude svjestan da se radilo o zahvatu odozgo pa čak i zahvali Bogu, ali se sve brzo zaboravi, umanji i na koncu pripiše slučaju i sreći.

„Vjernički” progon čuda pokazatelj je, ali i uzrok sve veće nevjere. Potrebno se suočiti sa zabludama i krenuti u ponovno otkrivanje nadnaravnoga preko kojega se dolazi do Krista i dobiva život u izobilju.

(Isticanje teksta; admin)

————————————————————-

1To je zorno prikazano u romanu Bruce Marshalla, Čudo oca Malahije, Verbum, Split, 2023.

2Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili. Ali kažem vam: Tiru i Sidonu bit će na Dan sudnji lakše negoli vama.” (Mt 11,21-22)

3Josip Mužić, Gospa i Hrvati. Pučka pobožnost, vjera Božjih ugodnika i čula, Split, Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja – Zaklada Vigilare. Split, 2020, 44-45.

I vjernici i nevjernici vide kako se velike sportske manifestacije koriste za promociju protukršćanske i protuprirodne LGBTQ ideologije. Otvaranje Olimpijskih igara 2024. u Parizu ne samo da je promocija ili parada sodomske ideologije nego kao da dosiže vrhunac bogohuljenja, ovaj put izrugujući ono što je nama najsvetije – Presveti sakrament. Isusa! Isusa prisutnog u sakramentu Euharistije, ustanovljenog na Posljednjoj večeri, dan prije nego će podnijeti svoju muku.

Dobro mi znamo zašto neće izrugivati religiju koja je ilegalnom migracijom  napučila Francusku. Svako malo gori neka crkva u toj nekad lijepoj katoličkoj zemlji, koja je Crkvi dala mnoge svece. Kršćanstvo nije nikad prestalo biti progonjeno, ali očito dolazi vrijeme kad se to čini sve otvorenije i sve vatrenije. Valjda nikad u povijesti sportska pozornica za velike i male nije bila toliko otvoreno grešna. Što su to  smislili apostoli Zloga? Dugačak stol, punašnu nečednu ženu u sredini i okolo likovi koji predstavljaju neke nove apostole u LGBTQ izdanju.

A čiji su to apostoli, ako ne apostoli Zloga!? Svatko normalan vidi da se radi o vrijeđanju Isusa, o vrijeđanju kršćanstva i kršćana.

To zlo mora biti osuđeno, ne samo od strane laika, koji danas neumorno pišu da je ovo zlo, odvratno i pretjerano, nego i od strane vrha Crkve. Zar ne? Ako Isusovi apostoli ušute tj. današnji biskupi – kamenje će vikati (usp. Luka 19,42)

Pariška Sodoma pokazuje nam kako je nisko palo kršćanstvo u Europi. A tomu smo zasigurno i sami mi katolici doprinijeli svojim nemarom prema Isusu u Presvetom sakramentu. Kažemo da je On tu, da je živ, a kako se ponašamo u crkvi?

Tko bi nam povjerovao kad kažemo da vjerujemo kako je Isus stvarno prisutan u Presvetom sakramentu, a naša djela govore suprotno. Ako se npr. ne poklonimo na ulazu u crkvu, ne razmišljamo koga u Pričesti primamo već gledamo okolo, ako je žvaka u ustima, noga preko noge, mobitel u ruci itd… ko da smo došli na koncert. A da ne govorimo što se sve događa u „naprednim“ crkvama s dopuštenjem onih od kojih očekujemo da nam budu uzor.

Ovom žalosnom padu kršćanstva sigurno su doprinijeli i pastiri koji više se ne usuđuju otvoreno progovarati protiv zala našeg vremena. Čast iznimkama (a ovdje mislim na kardinala Mullera, biskupa Stricklanda i njima slične), ali većina kao da ne mari više za Isusa ni istinu, boje se uklanjanja iz svoje udobnosti, dok su kršćani izgubili kompas i više ne znaju kuda ih ti pastiri uopće vode. Kako bi dobro bilo da biskupi i župnici sada učine nešto konkretno. Ne da pošalju nekakve “misionare milosrđa” koji će kao na splitskoj Ultri, sad misionariti u Parizu i dijeliti vodu na ulicama, onima koji i ne žeđaju za H20, već za Bogom Živim,  a kojeg se tamo izruguje. nego da jasno i glasno osude ova bogohuljenja, ako nikako drugačije onda  tako da povedu svoje vjernike u crkvu, na klanjanje Isusu, upravo s nakanom da to učine kao naknadu za uvrede koje se nanose Isusu prisutnom u Presvetom sakramentu.

Što se događa s Francuskom? Što se događa s Europom – pitaju se mnogi. Da, to je dobro pitanje. A što se događa s pastirima? I to je važno pitanje. I važno je da za njih molimo, jer ako su ikad postojala teška vremena za pastire, onda su to ovo naša luda vremena.

Vidiš li Franjo, moja Crkva se ruši! – progovorio je Isus svetom Franji s križa u one njegove dane.

Crkva se ruši i danas, a gdje je danas Franjo?!

M.G.

Naše duhovne vježbe od sedam dana su samo mali dio onog kako je sv. Ignacije Loyolski zamislio duhovne vježbe – od 40 dana.

Ova tema o Isusovu kraljevstvu je kod Ignacija negdje na sredini. Ignacijevo životno iskustvo: Bio je vojnik koji je ranjen u bitci pa se u vrijeme oporavka susreo sa knjigom o svecima. Kad je uspoređivao svece i viteške romane uočavao je razliku. Viteški romani davali su mu samo kratko zadovoljstvo. A ovi drugi (o svecima) ispočetka mu nisu bili privlačni, ali su ostavljali na njega duboki trag. To je bilo prvo razlikovanje duhova.

Ignacije je znao što to znači riskirati život za zemljaskog vladara. A onda iz te slike vidljivije je značenje služenja Vječnom kralju.

Kako u ovom razmatranju o kraljevstvu – o Isusovu propovjedanju zamisliti mjesta? Sveta zemlja je slična našim krajevima – uz obalu, zagora, krš, jezero… pa to nije teško zamilsiti. Da Isus danas ide propovijeati išao bi u crkve, propovijeao bi ispred kuća, na trgovima, … u gradovima… Isus je nogom stupio u skoro svako mjesto. Jedno je kad čovjek hoda, a drugo je promatrati iz aviona. Kad hoda može doživjeti zemlju bolje a to dopušta i da upozna stanje ljudi. Stjepan Radić je vidio kako ljudi žive i želio se suočiti sa tom stvarnošću. Njegova seljačka stranka je tada bila najjača pa se proširila i izvan Hrvatske.

Kad smo u razmatranju sebi približili mjseta gdje je Isus propovjedao onda molimo za milost koju želimo.   Kad se govori o pozivu – (na što me Bog pozvao) – ne govori se samo o duhovom pozivu. Govori se i o braku mada mi ne čujemo baš da se o brau govori kao o pozivu. Duhovni poziv je za manji broj vjernika. Temeljni poziv biva zanemaraen, a taj temeljni poziv je da – budemo Kristovi. Ako nam to nije jasno onda gradimo kulu na pjesku. Za Isusom su išli mnogi – i žene i oženjeni i svi koji su mogli. Oni koji su ostajali kao npr. onaj kojeg je Isus izliječio od opsjednuća – slijedili su Isusa svojim srcem. Ljudi su se odazivali spremno i brzo. Naš pravi problem je da ljudi nisu svjesno izabrali da budu kršćani da da se to samo po sebi podrazumjeva. Ta vjera je tradicionalna. Nije osobna. A ako vjera nije osobna tu se ne radi o pravoj vjeri nego o životarenju i pitanje je samo vremena kad će se takva vjera pretvoriti u nevjeru.

Svatko je pozvan da bude Kristov, a manje je važno da li u duhovnom pozivu ili u braku čovjek mora živjeti radikalno. Ništa manje nije zahtjevno živjeti radikalno u braku nego u duhovnom pozivu, ako je čovjek u braku otvoren životu.

Koliko danas ima obitelji u Hrvatskoj sa više od deset djece? Možda 20 ili 30… Ti su ljudi znak u ovom vremenu. Danas je cijela organizacija života zamišljena tako da obitelji nemaju više djece: da je potrebna plaća obaju roditelja, da se rade nacrti za stanove prilagođeni da mali broj djece, da se psima osvećuje više pažnje nego djeci i td… Roditelji se susreću sa izazovima na svakom koraku. Ako bi netko išao u brak zato jer je to lakši put onda je to krivi put. Isto tako ako netko izabere duhovni poziv zato da se uhljebi opet je na krivom putu.

Kako zamisliti jednog zemaljskog kralja? Teško jer su danas te funkcije više kao neki ukras. Kao npr. u španjolskoj. Kao fikus. Nemaju stvarnu vlast. Oni samo čuvaju uspomenu na vremena kad su vladali kraljevi. No možemo sebi predočiti vladara koji je odabran od Boga i kojem je stalo do Božjih interesa. Ne možemo ga zamisliti kao nekog zapadnog državnika, također ni kao nekog zapadnog državnika, također ni kao nekog na Istoku kao kineza. Najbliže tomu je Putin koji vodi kršćansku politiku, objektivno najbolja politika na Zapadu. Tamo imamo 28000 crkava (svaka tri dana – nova crkva)… Takav duhovni preporod nismo imali još od Konstantina. Bog se može služiti tim čovjekom danas. Možemo reći da patnje donose svoj plod. On je na čelu jedne svjetske sile koja pod sobom ima druge vladare. U savezu je s drugi državama koje su im podložne.
Taj kralj govori: „Moja je odluka da podvrgnem zemlju nevjernika…. „ Tu se dakle radi o jednom osvajačkom ratu. Kršćanska moralka je došla do toga da nam je dopušten obrambeni rat ali ne spominje osvajačke ratove. Ovdje je drugačije. Čovjek nema puno izbora: ili će se povlačiti, ili će osvajati. Borba se događa u miru i u ratu. Ako se u miru nisi pripremao za rat nećeš imati nekog tko će braniti te prostore.

Krist je došao otkupiti sve ljude, ali se svi ne spašavaju. A zašto? To je zato jer kršćani nisu apostoli, misonari, a manjim dijelom zato jer nisu prihvatili poruku.

Odgovornost je prije svega propustom. Za to ćemo odgovarati poslije smrti pred Isusom Sucem, ali i prije smrti, na zemlji.

Ako mi druge ne evangeliziramo onda će oni „evangelizirati“ nas. Sve više ljudi relazi na islam ili više ne vjeruju. Sjeverna Evropa je postala duhovna pustinja. Da bi se tu nekog evangeliziralo treba 1000 puta veći napor nago u Africi.

„Tko hoće sa mnom mora sa mnom dijeliti hranu, piće…“ Svaki vojni pohod sastoji se od praktičnih stvari. Napoleon je npr. sa svojim vojnicima spavao pod šatorom, jeo s njima. Rastom je bio malen, ali je pokazao predanost i hrabrost koja je vezala ljude za njega. Ivana Orleanska imala je kralja slabića, kukavicu, koji nije vjerovao da on išta može promijeniti. On je bila ta koja je organizirala rat protiv Engleza. Da je kralj nije zaustavljao učinila bi puno više.

Danas u Evropi imamo dobrih vođa, biskupa, ali nikakvih vojnika. Biti bisku u Evropi znači biti general bez vojske. Možeš imati sve kavalifikacije, a da u svećeničkim redovima sve bude rastrojeno i mora se baviti krpanjem svećeničkih zvanja. To je kao da moraš krpati brod koji tone. Ne može se ići u rat ako nemaš vojsku. Potrebno je imati vojskovođu, ali i vojnike.

„Ista hrana, piće, odjeća… „ U našem Domovinskom ratu mnogi su vrijeme proveli u uredu ili baveći se umjetnošću i sl., a dobivali su činove kao da su bili na prvoj liniji. Čovjek sebi umiri time savjest da je sudjelovao, a najčešće od sudjelovanja nije bilo – ništa.

„Danju, noću… napor…“

Logično da se dijeli ista sudbina. To traži odricanje. Loši uvjeti, nespavanja, trud, muke… Čovjek vidi da je taj rat opravdan. U nas su dolazili i stranci jer su bili sigurni da je to pravedan rat i došli su do pobjede – unatoč tome što nisu imali uvjete. To su dobili preko svoga srca. I danas postoje ljudi stranci u Siriji koji se bore protiv Isila. Ostavljaju svoju sigurnost, riskiraju život, prepoznali su ispravnost i išli su za tim. Čovjek je spreman riskirati sve. Čovjek ima u sebi sposobnost  da bude velikodušan ali mora imati ispravan cilj. Danas vidimo da ljudi to pokušavaju postići u nekim ekstremenim sportovima samo zato da bi snimili neki kratki film za youtube, samo zato da bi došli do nekog priznanja. To je isprazno.

„Tada… udio u pobjedi..:“

Ako je kralj neupitan – što bi trebali učiniti podanici? Ako kralj čini sve sa svoje strane onda oni kojima je poziv upućen, a ne odazovu se – jesu kukavice. Kao što smo i mi  u ratu imali one koji su išli na front, tako smo imali i one koji su bježali u inozemstvo. Jedni su heroji, a drugi kukavice. Heroje nismo nagradili, a kukavice nismo kaznili.

To je isto kao kad se čovjek ne odazove na Božji poziv. Ne može reći da je sve isto. On je zakazao. Kukavica je. Može ispravljati stvari, ali mora krenuti od toga gdje je pao da bi se mogao dignuti. Servantes… je bio ponosan na svoju ruku koja je postala neupotrebljiva. Ona ga podsjeća da je sudjelovao u borbi za ispravnu stvar.

U drugom djelu razmatranja je Krist Kralj. Mi slavimo Krista Kralja. Nismo ga se odrekli. On je jedini kralj. To je ono što može pomoći da stvari ispravnije shvatimo.

Sad ono o kralju primjenjujemo na Isusa. Kako je On izgledao dok je hodao Palestinom? Ako smo dužni ići u rat za državnog poglavara daleko je veća obaveza ići u rat ako nas Krist zove. Onda je to nešto sasvim drugo od zemaljskog poziva. Tu se spaja ono zemaljsko i vječno. To je upućeno svakom.

„…“

Cilj je obratiti svijet. To je cilj koji proizlazi iz evanđelja. To treba biti i naš cilj. Prozelitizam je neodvojiv od – biti apostol. Činiti da drugi postanu Kristovi. Danas po tom pitanju vlada indiferentnost.

Jedan pravoslavac u Beogradu je htio biti svećenik. No, razuvjeravali su ga pa je postao monah. Barem nije izgubio poziv. No, tu se pokazuje da je nešto trulo. Politika dobrih odnosa…

To vidimo i po tomu što je većina pastira postala alergična na govor o misijama. Ako ne vjerujemo da je Krist jedini Spasitelj – to je razvodnjeno kršćanstvo i nema stvarnog efekta.

Mi imamo problem nevjere. Vlada anemija. Slaba volja. Sve je postalo ravno, jednako… I tu je često uključen kompleks manje vrijednosti. A onda stalno dodvoravanje onima koji su moćniji ekonomski, politički… Tu se radi o klanjanju moći, uspjehu, novu… To je jedno IDOLOPOKLONSTVO. Ako Krista ne pratimo putu ne možemo imati udio u Njegovoj slavi jer smo živjeli drugačiji život nego što je živio On…

„promislit ću…“

Čovjek vidi da je to smisleno i tu ulaže cijelu svoju osobu, zdravlje, život – u taj pothvat. Ali i u odazivu se može učiniti više. Oni koji žele pokazati veu privrženost bit će spremni i na veće žrtve.

Molitva…

Jedno je želja, drugo je htjenje. Htijenje treba postati odluka. Nakon želje imamo odluku. Čovjek je spreman podnijeti poruge ako je doista na slavu Božju, a ako nije ne vrijedi. Naša narav se opire prema nepravdama, porugama, siromaštvu… Ali ako imamo pred sobom viši cilj da to bude za Boga i ako vidimo da to Bog želi trebali bi i to podnijeti s uvjerenjem da će donijeti veći plod.

Sveti Franjo je na taj način proslavljao Boga.

Da li ja živim za to da proslavim Boga ili da proslavim sebe?

………………………………..

Izvor: bilješke s duhovnih vježbi, 27.12.2017., voditelj: don Josip Mužić

Otkako se dogodilo ukazanje u Lurdu svjedoci smo mnogih pokušaja da se javnost uvjeri kako su Bernardičina ukazanja bila puki plod mašte i da Lurd nije ništa više nego mjesto fanatičnog kulta u kojem katoličko svećenstvo prodaje svoje iluzije i prevare.

Poput evanđeoskih čuda i tu su vidljiva čudesa Božje ljubavi. Bog objavljuje svoju ljubav na nadnaravan način kako bi nas trgnuo iz duhovne letargije, kako bi nas učvrstio u vjeri i potaknuo nas da živimo evanđelje.

Nije dovoljno svjedočiti čudu da bismo povjerovali. Ljudi zle volje, koji “potiskuju istinu svojom zloćom” (Rim 1,18), objasnit će čudesne znakove na perverzan način.

Tužan takav primjer bio je i Emile Zola. 20. kolovoza 1892. Zola je stigao u Lurd na vlak koji je vozio bolesnike. Među njima bile su i dvije žene: Marie Lebranche i Marie Lemarchand, koja je patila od tuberkuloze. Kao posljednji spas došle su u Lurd tražiti ozdravljenje. Zola, s druge strane, je došao samo kako bi prikupi odokaze koji će potvrditi da se radi o “prijevari” koju prakticiraju katolici u Lurdu.

Tamo je zapravo svjedočio čudesnom ozdravljenju obiju žena.

Piščeva reakcija na ova čuda bila su šokantna prema svim standardima. Ne samo da poriče čudesno izlječenje obiju žena nego je čak izmislio apsurdnu laž – da je jedna od njih umrla.

Zapravo, žena za koju je Zola tvrdio da je umrla bila je i te kako živa i bila je dobro. Tražeći opravdanje za svoje laži osobno je posjetio Pariz. Pokušao ju je nagovoriti da se preseli u Belgiju, s ciljem da se oslobodi neželjenog svjedoka. te da može svijetom širiti svoj svjetonazor u kojem nije bilo mjesta za Boga ili čuda! “Ne postoje stvari kao što su čuda!” (“Le miracle, ça n’existe pas!” – tvrdio je). Bez obzira na opetovano javno izlaganje lažima sadržanim u njegovoj knjizi nikada nije odgovorio svojim kritičarima.

Tek prije svoje smrti Emil Zola je prihvatio milost vjere i zatražio sakramente pomirenja i euharistije.

Godine 1895, članak pod nazivom: “Plod Zolinih laži” pojavio se u Civita Catholica. Njen autor komentira paradoksalne rezultate Zolina stava. Poput aktivnosti sotone njegove laži su imale nehotični učinak da su ljudi vjerovali još i više. Tako se korištenje Zolinim pričama djelovanje slobodne masonerije pokazalo kontraproduktivno. To je zapravo dovelo do povećanja poštovanja Djevice Marije u Lurdu. Nakon objavljivanja Zoline knjige sve više novinara i dopisnika su posjećivali svetište, a mnogi su došli sa stavom sličnim Zolinom – sa ciničnim ismijavanjem. Često su ipak, nakon dolaska u Lurd uvidjeli prave činjenice i postali su uvjereni da su čuda stvarna. Ponekad čuda su se događala pred njihovim očima. Vratili su se kući ispunjeni uvjerenjem Božje tajanstvene i čudesne ljubavi.

Jedan od tih bio je i profesor Alexis Carrel, svjetski poznati autoritet na području medicine. On je kasnije dobio i Nobelovu nagradu zbog doprinosa u medicini. 1903. god. došao je u Lurd,  u pratnji pacijentice Marie Ferrand, koja je umirala od tuberkuloze (tuberkulozni peritonitis). Bio je tada dogmatski ateist. Za vrijeme blagoslova sa Presvetim sakramentom u špilji Blažene Djevice Marije, žena je bila čudesno ozdravljena ispred Carrelovih očiju.

Shvatio je da je Bog iznad zanstvenih razumjevanja i da je jedini način na koji se može doseći je kroz molitvu, živeći Evanđelje…  i idući kroz mrak hrabrom vjerom. “Boreći se da prođe kroz mrak uma možemo ga doseći kroz našu želju i ljubav” – kaže on. Jedino tada je moguće iskusiti Božju ljubav. Iskustvo Božje ljubavi Iskustvo Božje ljubavi slično je iskustvu umjetnika ili zaljubljenika.

Nakon njegova obraćenja jedina Carellova radost bila je služba Bogu preko molitve i ispunjenja Njegove volje. Sveučilišna zajednica u Lyonu nije mogla prihvatiti njegovu radikalnu promjenu stoga ga su njegovi nadležni počeli prijetiti, a onda su mu dali – otkaz.

Kako bilo, Carrel je ostao nepokolebljiv u svom uvjerenju. Njegova vjera je bila njegovo najveće blago. Ostavljajući svoj sveučilišni položaj odselio je u Kanadu a onda kasnije u New York. Tamo je na Rockefellerovu institutu započeo sjajnu znanstvenu karijeru. Godine 1912. god dobio je Nobelovu nagradu.

Emil Zola, pak, svjedočio je čudu ali je odlučio da u njega neće vjerovati.

Alexis Carrel je shvatio da su čuda poziv od Boga. U činu pobožne vjere on se otvorio otajstvu Božje ljubavi.

Tako, čuda su znak samo ljudima dobre volje. Svi oni kojima nedostaje otvorenost istini nikada je neće prihvatiti niti razumjeti.

To su ljudi o kojima u poslanici Rimljanima čitamo upozorenje “Jer što se na njemu ne može vidjeti, od postanja svijeta moglo se je spoznati i vidjeti na stvorenjima i njegova vječna sila i božanstvo te nemaju isprike. Jer kad spoznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga, niti mu zahvališe, nego zaludješe u svjim mislima i potamnje nerazumno srce njihovo.” (Rim 1,20-22) Tu možemo bolje razumjeti I one riječi:

 “Zar ne izludi Bog mudrost svijeta? Doista, .. svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. ” (1 Kor 1,20.21) I “Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre i slabe svijeta izabra Bog i ono što nije da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom. (Rim 1,27-29)

Izvor: M.P. Love one another

/„Ahab, sin Omrijev, činio je u očima Jahvinim više zla od svih svojih predhodnika“/
…
(…) Narod ne vidi ništa sporno u kraljevu vladanju, prihvaća postojeće stanje, odgovara mu da može živjeti po svojoj volji i ne obazirući se na Zakon, kao da se na moralnom planu od naroda ne traži ništa. Čini se da je najvažnije da u zemlji nema gladi i da vlada mir. Narod je mogao zauzeti i drugačiji stav, pokazivati neslaganje i nezadovoljstvo. Da se našlo onih koji su se bunili, onda bi i kralj postupao drugačije. No svi su ravnodušni i bez volje da išta poduzmu.
Gdje su svećenici, starješine i glavari narodni? Šute kao zaliveni! Oni su našli svoju računicu u tom da ne govore kad treba govoriti, time neizravno odobravajući ono što se odobravati ne smije. Oportunisti su. Ljudske oči su katkad slijepe za ono što se događa, ne vide ništa. Zaslijepio ih je grijeh u koji su upali. No, Božje oči su otvorene.
Bog vidi što se događa i nedvosmisleno kaže o čemu je riječ:
ovaj kralj čini „više zla od svih svojih predhodnika“.

/„… i poče služiti Baalu i klanjati mu se“/
(…) Zadnjih desetljeća Zapad svjedoči sve većem nametnaju sotonizma
koji je iz ilegalnosti izišao u javnost zahtjevajući da bude punopravan s drugim religijama
pa uz podršku moćnih elita, u tome postiže značajne uspjehe.

Primjerice na inicijativu sotonističkg hrama u Detroitu (SAD) podignut je, 25. srpnja 2015. prvi javni spomenik Sotoni koji je predočen kao Bafomet – krilati lik s jarčjom glavom i rogovima na ljudskom tijelu.
Stoga ne čudi da i sam Baal dobiva sve veći publicitet.

Nakon rušenja Baalova hrama u Palmiri (2015) bilo je predviđeno da replika luka iz Baalova hrama bude podignuta u Londonu i New Yorku, a zatim u više tisuća gradova širom svijeta.

Ruska pravoslavna Crkva poslala je svoje najviše predstavnike u veleposlanstva SAD-a i Velike Britanije upozoravajući ih da će ovaj „sotonski ritual“
koji prestavlja “grozotu i uvredu Boga“ izazvati srdžbu Božju.

Zbor prosvjedovanja javnosti u zadnji čas se odustalo od izvornog nauma, pa je u Londonu privremeno postavljena replika slavoluka koji je stajao ispred Baalova hrama u Palmiri, i to 19. travnja 2016.
upravo na početku trinaestodnevnoga razdoblja u kojemu su se Baalu prinosile krvne žrtve.

Suvremeni čovjek nasjeda na ove podvale jer se, zbog svoje ovisnosti o medijima,
sve manje usuđuje oslanjati na vlastiti razum.

„A što mislite tko je kriv da je današnji čovjek tako prevrtljiv i da tako lako podliježe svakoj laži?

Kriv je najviše sam.
A kriv je sam najviše zato jer ga je Bog obdario razumom, da misli i sudi gdje mu je prava sreća i spas.

Međutim izgleda da dobar dio niti misli niti sudi svojom glavom, već padaju prvoj laži na lijepak baš tako kao i muha u paukovu mrežu“

„Baalu podiže žrtvenik u Baalovu hramu što ga bijaše sagradio u Samariji.“

Ahab je ime tolerancije prema religijama susjednih naroda, javno uveo tuđinsko bogoštovlje, a svoje je vršio više privatno…
Kad je uspostavio usku suradnju sa Sidonom, zbog političke je uzajamnosti ubrzo sagradio hram Baalu u Samariji,
Talmud kaže da je u svetim spisima dao zamjeniti ime Jahvino imenom Baalovim 
te da je na vratima Samarije dao napisati: „Ahab se odriče Boga Izraelova.“
Njegov primjer štovanja Baala poziv je i narodu da časti Baala zajedno sa svojim kraljem.
Time ovaj kult zadobiva značajke službene religije, koja onda na dvoru otvara put do uspjeha.

U tome je presudnu ulogu odigrala Ahabova supruga Izabela koja je zauzeta širiteljica svoje vjere (2 Kr 9,22).

Ona je na dvoru izdržavala 450 Baalovih svećenika i 400 Ašerinih proroka (1 Kr 18,19) što je daleko iznad njenih osobnih potreba i stoga u funkciji prozelitizma kojim se želi istisnuti židovsku vjeru i nadomjestiti ju svojom.
Svoju je djecu odgojila u poganskom duhu…

„Ahab je podigao i Ašeru i učinio druga zlodjela i razljutio Jahvu, Boga Izraelova, više od svih kraljeva izraelskih koji bijahu prije njega.„
AŠERA je u Kanaanaca velika božica i majka, njoj se pripisuje plodnost i vlast nad životom, stoga se njoj u čast odvija obred svete prostitucije u kojoj mladići i djevojke gube nevinost. Nama zvuči neobično da se mogu činiti i ZLODJELA PREMA VJERI, no Pismo ovdje rabi upravo tu riječ. Po srijedi je NEVJERA prema Bogu, koja je POGUBNIJA OD PRELJUBA ILI PROSTITUCIJE, što je metafora koja se uviježila od proroka Hošeje. To su prva zla djela iz kojih se porađaju tolika duga zlodjela. BOGA VRIJEĐA SVAKA POJEDINA IZDAJA.

I opet se ponavlja isti sud o kralju, ali ovoga puta s obzirom na učinak: AHAB je nadmašio sve svoje predhodnike svojim zlim djelima, stoga i najviše „razljutio“ Boga. U Starom zavjetu Bog se ne libi pokazati gnjev. Je li ova „slika“ danas zastarjela? A KAKO MI ZAMIŠLJAMO DA BI SE BO TREBAO OSJEĆATI ILI POSTAVITI PRED IZDAJOM CIJELOGA SVOJEG NARODA? Zar Bog koji ljudima želi dobro može tada biti ravnodušan? Kad bi mu bilo svejedno što propadaju tada ne bi bio Bog ljubavi. Bio bi to Bog kojemu nije stalo do ljudi, do nas. Zašto bi nas onda zanimao takav Bog i kakav bi odnos s njim uopće bio moguć?

Zbog ZLOUPOTREBE VJERE – ISUS SE RAZLJUTIO U HRAMU, i tada se poslužio silom. Uznemirio se i burno reagirao pokazujući koliko ga pogađa trgovanje svetim. Rastjerao je mjenjače i trgovce jer su pretvorili kuću Njegova Oca u špilju razbojničku! „Ljutnja“ je ljudski opis koji nam približuje stanje u kojemu se Bog može nalaziti ili što može osjećati. Mi ljudi i ne možemo na drugi način afirmativno govoriti o Bogu. Naime, u nedokučivo i neisrcpne Božje otajstvo Obava nas uvodi sve dubljee „slikama“ koje se u svojoj različitosti upotpunjuju, ne niječući predhodne, nego ih nadopunjuju i proširuju.

Odrastajući, djeca upoznaju svoje roditelje na razne načine: dok su nejaka – kao zaštitnike i autoritete, kad odrastu – kao suradnike i prijatelje, kad ostare – kao one koji su ima davali sva svoja dobra i žrtvovali se za njih. Tako je i u odnosu s Bogom – kako u osobnom iskustvu, tako i u povijesti spasenja. Ta je Bog – uvijek isti – u Starom zavjetu kao i Novom, od početka do kraja vremena.

Problem je u našoj slici Boga. „Mi hoćemo Boga koji odgovara idealu prosvijetljenoga čovječanstva,

Boga koji je pravedan, tolerantan i tako redom, dakle, Boga na sliku ljudskoga bića, točnije idealnoga ljudskog bića, riskira – koristeći se terminologijom biblijskih autora – da se preobrazi u idola koji ne čini drugo doli ozakonjuje ljudske težnje,bez obzira koliko su legitimne.“ ………….. (T. Romer) „MI HOĆEMO BOGA NA SLIKU LJUDSKOG BIĆA“ (T. Romer)

Za njegova je vremena Hiel iz Betela sagradio Jerihon uz žrtvu svoga prvorođenca Abirama podigao temelje, a uz žrtvu svoga mezimca Seguba postavio je gradska vrata, po riječi koju je Jahve rekao po svome sluzi Jošui, sinu Nunovu.
Jošua je, nakon uništenja Jerihona, unaprijed prokleo onoga koji bi se usudio ponovo podignuti grad i kazao da će to biti moguće samo ako onaj koji to bude činio ubije dvoje svoje djece, u tu svrhu i na takav način. Bilo je potpuno nezamislivo da bi netko od pripadnika Božjega naroda mogao tako nisko pasti. Već to je pokazatelj ne samo Hielova pojedinačnoga korjenita otpada od svoje vjere, nego i otpada cijeloga naroda koji dopušta takve zločine, ne protiveći im se. Ahab, kao onaj koji obnaša vrhovnu vlast, mogao je to spriječiti, što je po zakonu i trebao. Upravo je zato odgovoran i za ono što je učinio Hiel. To je bila sablazan za cijeli narod, prouzročila je poplavu grijeha u svim društvenim slojevima i dovela do nepoštivanja Jahve, odnosno da istinsko štovanje Boga bude potisnut u privatnost rijetkih koji su mu ostali vjerni.

Otpadništvo od vjere na nekoć kršćanskom Zapadu događa se sustavno počevši od Francuske revolucije. U ime lažnih obećanja „slobode, jednakosti i bratstva“ jedna zavjerenička manjina, koja je od tada stalno jačala, „prosvjetljivala“ je većinu, milom, a još više silom postigavši danas neviđenu uspostavu općeg amorala i bezboštva.

Početkom trećeg tisućljeća, Ivan Pavao II, upozorio je da se u Europi može primjetiti proces posvemašnjeg odbacivanja kršćanstva ili „tiha apostazija“ – kako ga je on imenovao“
Ne smijemo bježati od ove žalosne istine ako želimo dobro Crkvi; naprotiv, valjda djelovati počevši od te istine. …

Američki nadbiskup C.J. Caput zato otvoreno poručuje: „Katolici danas, a ja sam jedan od njih – osjećaju veliku nelagodu zbog opadanja broja vjernika i sakramentalnoga života. Očito je da moramo učiniti sve što možemo kako bismo vratili mlake katolike natrag u aktivan život Crkve. No, ne smijemo se bojati ni manje, prozračene Crkve – ako su joj članovi vjerniji, revniji, više misionarski nastrojeni i više se zalažu za svetost. Osigurati da se ovo dogodi zadatak je nas biskupa. Gubitak ovih članova Crkve koji su to sam po imenu imaginarni je gubitak. Možda je to čak iskrenije za one koji odlaze, a i zdravije za one koji ostaju. Trebamo se usmjeriti na predanost u vjeri, a ne na brojke ili institucionalnu snagu Crkve. Nemamo se čega bojati dokle god djelujemo s vjerom i hrabrošću. Moramo govoriti otvoreno i iskreno“ (Charles J. Chaput: „Remembering who we are and the Story we belong to“)

…

Izvor: “Ilija gromovnik, prorok posljednjih vremena”, nova knjiga don Josipa Mužića, izišla u lipnju 2017, u izdanju Glasa Koncila.

(album na facebooku – ILIJA GROMOVNIK)