Ne čuditi se vlastitim grijesima – Ljudska bijeda. Dokle god budemo nosili same sebe, nećemo nositi ništa što ima veliku vrijednost. To što se pali čovjek ne može naviknuti na vlastitu bijedu, za njega je istovremeno i čast i muka. Princ kojemu je oduzeta vlast i koji je upropašten zbog grijeha praroditelja, čuva uvijek u dubini srca osjećaj urođene plemenitosti i nevinosti koja je trebala biti njegova baština i zato kod svakoga pada jedva jedvice uspije uzdržati krik iznenađenja, kao da mu se dogodila neka teška nesreća. On izgleda kao Samson koji je izgubio svu snagu, jer mu je izdajnička ruka odrezala kosu. “Ustani” – viču mu – “Dolaze Filistejci”. On se diže, umišljajući da će kao i uvijek zastrašiti neprijatelje, ali nije svjestan da je izgubio prvotnu snagu.

Koliko god plemenito bilo korijenje tog spremnog protivljenja vlastitom padu, njegovi plodovi su odveć gorki da ne bi bili odmah voljni da ga suzbiju, i kako ćemo vidjeti, obeshrabrenje, koje upropaštava tolike duše, otvara sebi potiho put po toj zbunjenosti koja prati pad. Stoga nas Franjo Saleški želi odmah zaštiti od takve opasnosti.

Po primjeru uzvišenih naučitelja i prosvjetljenih mudraca, sveti biskup uvijek očituje veliku samilost prema ljudskoj slabosti: “O ljudska bijedo, ljudska bijedo” govorio je ponavljajući – “Kolikim slabostima smo okruženi! I što drugo možemo činiti sami po sebi nego griješiti?“ U tim riječima kao i u svim njegovim spisima osjećamo da ga je visina savršenosti koji je dostigao osposobila da se dublje zagleda u ponor bijede koju je u nama prouzrokovao istočni grijeh. On je to imao u vidu sa svim dušama koje je morao duhovno voditi i nije se umarao neprestano ih podsjećao na tu tužnu stvarnost palog čovjeka:

“Kažete mi -, pisao je jednoj gospođi, da živite s tisućama nesavršenosti. Istina je, draga moja kćeri, ali možda zato što se ne trudite da ih iz dana u dan umrtvite? Uostalom, istina je također da sve dotle dok smo u ovom smrtnom i propadljivom tijelu, uvijek će nam nešto nedostajati”

Jadikujete – kaže drugdje – jer unatoč želji za savršenstvu koju imate da se pročistite u Božjoj ljubavi, u život uvijek vam se umiješaju nesavršenosti i pogreške. Odgovaram vam da nikada neće biti moguće u potpunosti se odreći samih sebe dok smo na zemlji. Potrebno je podnositi same sebe dotle dok se Bogu svidi pozvati nas u Nebo i sve dok se vučemo nećemo, uistinu, donijeti ništa dragocijenoga… Opće načelo, da u ovom životu nitko neće biti toliko svet da ne bi bio podložan nesavršenostima!

/Knjiga u PDF formatu/

…

Sveti Franjo Saleški je rođen 1567. godine u dvorcu grofova Sales u Savoji (Francuska) u obitelji sa trinaestero djece. Već u jedanaestoj godini probudila se u njemu želja da postane svećenik, no njegov otac je za njega imao sasvim druge planove. S petnaest godina ga šalje u Pariz na studij filozofije i teologije, a u Padovi je doktorirao crkveno i građansko pravo. Nakon studija na veliko iznenađenje svoga oca koji mu je već bio izgradio odvjetničku karijeru, odlučio je postati svećenik. U vrijeme kalvinističke krize s uspjehom radi na obraćenju kalvina. Zahvaljujući njemu preko 70 tisuća osoba se vratilo na katoličku vjeru, a 1602 godine postaje biskup Ženeve. U svom misijskom i svećeničkom poslanju pisao je razne letke i brošure, kojima je ljude poticao na vjeru. To su bile prve novine njegova vremena. Napisao je više asketskih i mističnih djela među kojima su najpoznatija Uvod u pobožni život (Filotea) i Rasprava o Božjoj ljubavi (Teotim).