Padalo je nešto kao pahulje na krovove,
padalo je kao s Neba, al to nije bio snijeg,
Bio je to pepeo i prah Iz logora smrti,
na krovove je pao i pao je na brijeg.

Pada li snijeg? upitao bi netko
sluteći možda što taj sivi prah skriva:
nebrojene, bezimene, zapaljene ljude,
na koje samo sjećanja ostadoše živa.

Grozimo se pomisli na taj sivi snijeg
iz Auschwitza,
koji je nekoć davno pao,
I svako ljudsko srce prizna
da je to strašno
i da mu je žao.

A kakvo je danas vrijeme?
Pada li snijeg? Pada li prah?
Odlaze li nedužni životi,
a da im nije Bog oduzeo dah?

Zar neće vojske nerođene djece
biti jednom suci svima
i bez riječi nas upitati: Zašto?
Zašto ste šutjeli pred zlima?

Svećeniče, biskupe, papa,
pada li snijeg?
Padnu li kada suze i po tvom licu?
Pitaš li se kada: Pada li snijeg
još gore, još gore
neg u Auschwitzu?

“Prije nego te oblikovah u majčinoj utrobi ja te znadoh” (Jer 1,5);

Ljudski život počinje začećem. Pripadnik je našeg roda. Nije ni salata ni zec. Uvijek smo isto ljudsko biće od začeća do smrti. Dijete će narasti i razviti se, ako mu svijet to dopusti.

Još kod oplodnje svako dijete ima svoj vlastiti DNK.
Još tada je određeno kojeg će biti spola, koje bolje kose, boje očitu itd…

Već 22. dan nakon začeća srce djeteta kuca.
u 5. om tjednu razvijaju se oči
u 6.om tjednu može se snimiti aktivnost mozga
u 7.om  tjednu počinje formiranje kostiju
u 8.om  tjednu formiraju se četiri srčane komore
i prepoznaje se 80 & forme koju ima odrasli čovjek
A ima tek 2 mjeseca (!) od trenutka začeća.
u 10. om tjednu može gutati.
U trudnoći embrij nije dio majke, nego su to dva posve različita tijela, često sa dvije raličite krvne grupe.
Nerođena beba ima svoje vlastite respiratorne i probavne aparate.

Liječnici konstatiraju: “Ne samo da majka osjeća dijete, nego i dijete osjeća majku”
proglastiti da se tu radi samo i tijelu žene – ne i djeteta – je čista samovolja.

Majka nije gospodarica života u sebi nego joj je taj život povjeren. nema nad njim veća prava nego li ima nad nekim drugim ljudskim bićem. Jednom kad se dogodilo začeće – djetetu se ne smije oduzeti – pravo na život.

Nerođena beba je OSOBA. Ima istu ljudsku narav kao i odrasli. zar se mogu ubijati nerođeni da bi rođeni mogli živjeti duže?

Zar se može surađivati sa Zlom – opravdavati ubojstva nerođenih?
Mnoštvo je takve nevine dječice, malih mučenika. Ako pitamo njih – što bi nam rekli?

Posvijestimo sebi ISTINU  – da je i ISUS bio embrij – da je bio čovjek i dan prije Božića – i prije rođenja i da je On – Bog – postao čovjek – 9 mjeseci prije Božića.

(Vidi video)

P

• U svojoj knjizi “Rat protiv čovjeka”, u njezinom trećem dijelu naziva Holokaust najmanjih, obrađujete i pitanje pobačaja. Što nam o tome možete reći, u kontekstu ovodobne “kulture smrti”, između ostalog?

– Svakodnevno se pred našim očima događa nasilno oduzimanje života nerođenoj djeci, o čemu se šuti, a fenomen postaje sve veći. Genocid ovako ogromnih razmjera apsolutno je nepoznat u povijesti, a jedinstveni fenomen jest da se opravdava teoretski, postao je ozakonjen, potpomognut je od države i općeprihvaćen od javnog mijenja. Vrhunac jest da je ubijenoj djeci oduzet status žrtve, ne samo u statistikama, nego i u govoru, jer je naziv “dobrovoljni prekid trudnoće” ili “čišćenje” zamijenio riječ ubojstvo.

U polemici koja se povela u Italiji može li se pobačaj zvati holokaustom talijanski sveučilišni profesor Giorgio Israel, koji je za vrijeme nacizma izgubio veliki dio svoje obitelji, o tome nema nikakve dvojbe. “Što se tiče pitanja pobačaja, griješi tko ga nastavlja smatrati kao nekoć: to jest kao jednu dramatičnu pojedinačnu odluku, donesenu u vlastitoj savjesti i često u samoći. Već godinama zavladala je sklonost da se pobačaj smatra praksom društveno priznatom i da se izbrišu njene negativne konotacije. Nije više nešto što treba izbjegavati, prvotna društvena svrha nije više ona da mu se umanji incidencija već, naprotiv, da ga se koristi kao oruđe za programiranje prokreacije, sve do toga da se konfiguriraju obilježja jedne nove eugenike. (…) A da genetsko reprogramiranje ljudske vrste ima veze s eugeničkim nacističkim programom to je jasno i bez objašnjenja Fukuyame”.

• Je li i koliko pobačaj još jedno moralno zlo, da tako kažemo, ovoga našega “liberalnoga i politički korektnoga” svijeta? Što donosi legalizacija pobačaja?

– Suprotno očekivanjima zagovornika pobačaja, s legalizacijom se broj pobačaja povećao u neviđenim razmjerima, pa se primjerice u Rumunjskoj u godinu dana praktički udvostručio, u Japanu u šest godina porastao skoro pet puta, u Bugarskoj u trinaest godina porastao je sedam puta, a u SAD-u kroz trinaest godina od 10 do 12 puta. Istraživanje provedeno u Italiji pokazuje da 32% Talijanki ne bi bile napravile pobačaj da je ostao nezakonit, to znači da je u toj zemlji od 1978. do 1990. život izgubilo 800.000 djece! Paralelno i broj nezakonitih pobačaja, umjesto da se smanjuje, doživio je rapidno povećanje. Samo u Engleskoj, od legalizacije 1968., broj legalnih pobačaja u šest je godina porastao pet puta, a broj ilegalnih čak petnaest puta. I danas, unatoč masovnom propagiranju i dostupnosti svih mogućih kontracepcijskih sredstava, pobačaj i dalje raste, iako prave razmjere tragedije prikrivaju sve učinkovitija abortivna sredstva, kao što je tzv. pilula za dan poslije.

Osim djece, žene su unatoč obećanjima koja su im davana, najveće žrtve pobačaja jer im ostavlja dugoročno negativne posljedice, kako zdravstvene, poglavito reproduktivne, tako i psihičke, kao što su tjeskoba, depresija, sklonost samoubojstvu i ovisnosti. U siromašnim zemljama pobačaj nerijetko uzrokuje i smrt majke. U subsaharskoj Africi računa se da je 2008. godine bilo napravljeno 5.510.000 nesigurnih pobačaja, koji su imali za posljedicu 28.500 mrtvih žena.

Naravno, položaj žene u društvu uvelike se promijenio zadnjih desetljeća. Žena je bolje obrazovana, postigla je “razinu kontrole nad svojom plodnosti bez presedana”, rasterećena je od dobrog dijela kućanskih poslova, bolje je plaćena i ostvaruje rekordnu zaposlenost izvan kuće. Unatoč ovom ogromnom objektivnom napretku u zadnjih 35 godina (1972.-2006.) konstatira se, kako pokazuje znanstveno istraživanje američkih profesora Betsey Stevensona i Justina Wolfersa, na subjektivnom planu apsolutni i relativni pad sreće žena u odnosu na muškarce. Za ovaj paradoks autori nemaju objašnjenje. No, lako je moguće da se odgovor krije u redefiniranju muško – ženskih odnosa. “Oslanjanje na kontracepciju i pobačaj za spletkariti i planirati naše obitelji i budućnost nije ojačalo ženu. Ojačalo je muškarca”.

• Hrvatska je već skoro tri godine u EU – može li se reći i da je podlegla diktatu EU pravila? Što zapravo i ne čudi, budući da EU ionako zaobilazi europsku kršćansku tradiciju ugraditi u svoje dokumente, ustav EU…

– Što više raste svijest ljudi o stvarnosti pobačaja, to više jača i agresija njegovih zagovornika, koja se često okreće izravno protiv kršćana u kojima vide najveću prepreku za ostvarenje svojih ciljeva. Hillary Clinton je na feminističkoj konferenciji održanoj 24. travnja 2015. godine u New Yorku, zatražila da i same vjere promijene svoj nauk o pobačaju: “Vjerska vjerovanja” koja osuđuju reproduktivna prava žene “moraju biti promijenjena”. Pri tome je i otvoreno zaprijetila državnom represijom: “Prava moraju postojati u stvarnosti, ne samo na papiru. Zakoni moraju imati logističku potporu i iza njih mora postojati politička volja. Ukorijenjeni kulturološki kodovi, vjerska uvjerenja, društvene predrasude – sve to mora biti promijenjeno”. Nigerijski biskup Emmanuel Badejo na to je komentirao: “Mislim da postoje tri vrste ljudi u svijetu: Oni koji vjeruju u Boga, oni koji ne vjeruju u Boga i oni koji misle da su bogovi. Hillary Clinton po mom mišljenju je jedna od onih koja misli da je ona Bog. Ja nisam dužan vjerovati u to”.

Na istome tragu je bio i američki predsjednik Barack Obama koji sebi dozvoljava inverzije vjerskih učenja. Naime, na konferenciji Planiranog roditeljstva 2013., Obama je svoj govor završio porukom: “Bog vas blagoslovio!”. Da je to doista i mislio, potvrđuje njegov drugi istup godinu dana kasnije (2014.), kada je poručio srodnoj organizaciji (Organizing for action), koja promiče pobačaj i istospolne brakove, da rade “Božji posao”. Kako ubijanje djece nema nikakve veze s Bogom monoteističkih religija, ovdje se može raditi samo o nekom obliku njegove negacije. Mislili smo da smo nadišli neljudske odnose u društvu, ali smo upali u daleko veću nevolju prihvaćajući da je čovjek djetetu vuk i otvorili Pandorinu kutiju svakog zla. Rezultat je da se ljudski život sve manje cijeni, što svjedoči ogroman porast nasilja, te da su ljudi sve nesretniji, posebno u bogatim zemljama koje snose glavnu odgovornost za svakovrsno zlostavljanje i usmrćivanje djece u svijetu.

• Pobačaj i ljudska prava – kakvo je tu stanje?

– Pobačaj je onaj koji najviše ugrožava ljudska prava kako majke tako i djeteta. Kako upozorava prof. J.Lejeune, time je ugrožena najsnažnija veza između majke i djeteta: “Ako se sjećate svoje mladosti, čak i ako ste vrlo mladi, još prije deset godina, nitko od vas nije nikada ni pomislio da bi našoj majci ikada palo na pamet da nas ubije... Ali danas, sa zakonom o pobačaju, imamo normalnu djecu koja su sada stara nekoliko godina, a kada postanu tinejdžeri, oni će možda razmišljati je li ih se njihova majka htjela riješiti kada su bili u maternici. Psihološki ovo je iznimno važna činjenica. U svim civilizacijama kroz povijest majka je uvijek bila utočište i sigurnost bez obzira u kojoj ste životnoj dobi. A danas se djeca čude što su preživjela, što ih majka nije ubila zbog postojanja mogućnosti njezina izbora hoće li imati dijete radi same sebe, a ne poradi samoga djeteta. Ovo će prekinuti psihološku vezu između zaštitničkog lika i uloge majke u odnosu na dijete. U psihu djece koja se rađaju ugrađujemo novi kompleks, a to je da su mogli biti ubijeni! Ako dodamo tome i činjenicu da možete promijeniti majku i koristiti zamjensku, to dodatno uništava neke od najvažnijih poveznica među generacijama”.

Psihijatri i psiholozi sve više pažnje posvećuju nesvjesnom obiteljskom nasljeđu pa tako Anne Ancelin Schützenberger govori o “transgeneracijskoj memoriji”, neki o “staničnoj memoriji”, a Ivan Böszörményi-Nagy, jedan od osnivača obiteljske terapije, koristi pojmove “obiteljska pravednost” i “velika knjiga obiteljskih računa”. U skladu s ovim hipotezama pobačaj bi – kao teško, bolno iskustvo koje je najčešće neiskazano – imao izravan utjecaj kako na majku tako i na braću i sestre nerođenog djeteta. U međuvremenu i iz prakse dolazi potvrda povezanosti prvih faza života s kasnijim jer veliki broj psihoterapeuta svjedoči o tome. Dr. Ludwig Janus, predsjednik Međunarodnog društva za prenatalnu psihologiju i medicinu (ISSPM), izvještava da su dvije trećine njegovih odraslih pacijenata koji su prolazili kroz psihoterapiju pretrpjeli psihološke traume upravo u prenatalnom i perinatalnom periodu. Kada se radi o spontanom prekidu željene trudnoće, bol radi gubitka jest očita pa postoji i literatura za roditelje kako pomoći braći i(li) sestrama da to prebole. Budući da, kako je dokazano, pobačaj može imati negativne posljedice na psihičko zdravlje žene, jasno je da on također, u većoj ili manjoj mjeri, ima utjecaja i na njenu rođenu djecu.

• Hrvatskoj su stigla i upozorenja iz UN-a, da se ne ometa pristup sigurnom pobačaju. Kako to komentirate?

– Naši političari se trebaju osloboditi podaničkog mentaliteta i imati na umu da trebaju služiti svome narodu bez obzira na vanjske pritiske. Političari imaju odgovornost na više razina – prema svojoj savjesti, prema biračima koje zastupaju te prema svim građanima za čije dobro su pozvani raditi. Njihov odnos prema obitelji i napose prema nerođenima ključan je pokazatelj koliko su dosljedni i koliko se na njih može računati. Agencija USAID je 1995. procijenila opasnim rast stanovništva u Hondurasu i predložila provođenje demografske kampanje i politike dvoje djece. Na to je spremno reagirao predsjednik Carlos Roberto Reina, kazavši: “Odgovor na navodnu demografsku eksploziju ne smije biti zatiranje života u utrobi majke. Obitelji pripada odluka koliko djece želi imati”. Ako antinatalisti ne odustanu nakon ovakvih izjava od svoga programa, u najmanju ruku će usporiti ili odgoditi njegovu provedbu, prisiljeni da makar formalno poštuju suverenost određene zemlje. U svakom slučaju mnogi će ljudi progledati.

Često smo svjedoci nesnošljivosti prema svakom ozbiljnijem pokušaju skretanja pažnje na prava nerođenih. Unatoč tome, raste svijest kod ljudi, bez obzira na njihove svjetonazorske razlike, da se radi o nezaštićenim i nedužnim osobama koje imaju pravo na život. Najnovija istraživanja u SAD-u (2013.) pokazuju da je od nedavno po prvi puta broj Amerikanaca koji podržavaju pravo na život nerođenih (48%) veći od onih koji su za pobačaj (45%). Talijanski publicist i agnostik Giuliano Ferrara tako je 2007. pokrenuo inicijativu da se uvede moratorij na pobačaj poput onoga koji se provodi za smrtnu kaznu.

• Što s prigovorom savjesti? Neki se liječnici pozivaju na to pravo i ne žele vršiti pobačaj…

– Kako protuživotna kultura postaje sve jača, tako ona ima i sve više svojih sljedbenika, često u dobroj vjeri. Postoje milijuni osoba koje nimalo ne uviđaju grozotu pobačaja; to su obične osobe nesposobne shvatiti najočitija argumentiranja, ili ih čak čuti. Međutim, usporedno raste sve više i kultura života, koju mnogi usvajaju na temelju vlastitog negativnog iskustva protuživotne kulture. Jedan od znakovitih pokazatelja jest sve raširenije odbijanje sudjelovanja zdravstvenog osoblja u vršenju pobačaja. U Italiji većina liječnika odbija vršiti pobačaj, pozivajući se na prigovor savjesti i taj broj značajno raste. Godine 2005. 58,7% talijanskih ginekologa su odabrali prigovor savjesti, a 2009. taj se postotak popeo na 70,5%.

U demokratskoj Hrvatskoj ginekolozi su iskoristili svoje zakonsko pravo u ogromnoj većini. Stalni porast liječnika i medicinskog osoblja koje se poziva na prigovor savjesti upućuju na činjenicu da svijest o istini o ubijanju nerođenih svakim danom postaje sve jača. Osobe koje su godinama djelovale u suprotnosti s njihovim poslanjem da liječe i spašavaju živote na koncu ne mogu više izdržati te jednostavno odustanu. Radi se o sindromu poznatom kao “pregaranje” (burn out) u kojem dolazi do emotivne iscrpljenosti, depersonalizacije i smanjene radne produktivnosti. U SAD-u je psihijatar dr. Philip Ney osnovao posebnu udrugu The Society of Centurions koja omogućuje upravo takvim osobama da zaliječe svoje rane i da se međusobno podupiru.

• Zaključno – udruga ‘U ime obitelji’, najavila je referendumsku akciju. Može li se ipak pobačaj zabraniti u RH, bez obzira na trenutačnu odluku (i preporuku Vladi da izradi novi zakon) Ustavnog suda?

– Naravno da može, jer suci nisu iznad naroda i moralnog zakona nego u njihovoj službi.

(Dr. Don Josip Mužić, redovni je profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, voditelj poslijediplomskog studija “Povijest te ologije i kršćanskih institucija”)