U ovom razmatranju don Josip je podsjetio na to kako je našem narodu Bog preko Gospe dao mnoge milosti na koje smo zaboravili, čineći tako grijeh propusta. Tako smo zaboravili na Ilaču, (koja nosi i naziv Hrvatski Lurd), tj. na ukazanja koja su od Crkve priznata za manje od godinu dana, (što npr. za Međugorje nije slučaj do sada), a ova su popraćena i čudesnim ozdravljenjima. Čini se da što netko više škole završi to je manje spreman vjerovati u čuda, u nadnaravno, a upravo to nadnaravno je središnji dio naše vjere. I sam Novi zavjet počinje sa ukazanjem (anđela Gospi). Podsjetio je i na druga mjesta (Bošnjaci – Hrvatska Fatima), gdje su ljudi puno pretrpjeli radi Gospina ukazanja u vrijeme komunizma, riskirajući živote radi vjere, na svece i mučenike koji se zaboravljaju, jer kao da imamo osjećaj manje vrijednosti i mislimo da je vrijednije ono što se događa u drugim narodima. Don Josip nas potiče da ne dopustimo da nas obuzima medijsko crnilo i uvjerenje da nama vladaju svjetski moćnici, jer Bog je svemoguć i na Njemu trebamo držati svoj pogled, moleći Gospu za njen moćni zagovor. Ne slušajmo one „učene“ koji umanjuju vrijednost čudesa. Među brojnim zanimljivim činjenicama iznio je i onu da je iza Gospe u jednom ukazanju bila i Hrvatska trobojnica (!) što je narodu (u ono vrijeme Bleiburga) davalo snagu.

***

Sve vas od srca pozdravljam. Evo na početku, pomolit ćemo se kratko Gospi. (Zdravo Marijo… Uzroče naše radosti… Gospe Ilačka…Kraljice Hrvata… moli za nas )

O Gospi se može govoriti puno na razne načine. Večeras sam izabrao temu koja je vezana za ovo svetište, a to je: ukazanja. Kako vidimo, mnogi su već unaprijed rezervirani prema tom pojmu, kad se spomene mnogima proradi znatiželja, a malo je onih koji se zaustave na tim, nad onim što istinska ukazanja donose.

U vjerovanju prođe nam nezapaženo da vjerujemo u stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga. Mi kažemo da je Bog stvorio sve nevidljivo, a to znači puno toga. Prije svega znamo da to nevidljivo dolazi prije vidljivoga. Bog je bio nevidljiv, Bog je duhovno biće, sve do utjelovljenja, kad je uzeo ljudsko tijelo i nama postao dostupan tijelom. Bog je prvi koji nama označava nama nevidljivu stvarnost. Bog je stvorio i nevidljiva duhovna bića, a to su anđeli. U početku su to bili samo dobri anđeli, a kasnije smo dobili i one pale, zle anđele. Znači mi ispovijedamo postojanje tog nevidljivoga svijeta je i od kojega ustvari počinje sve.

Kad gledamo samoga čovjeka. Kažemo da čovjek ima dušu i tijelo. Dušu ne možemo opipati, izmjeriti, izvagati. Duša je onaj dio tog nevidljivog svijeta. I da čovjek umre, onda se odvaja duša od tijela. I događa se da se tijelo raspada, a duša nastavlja živjeti. Duša je taj duhovni, besmrtni princip koji nam je dao Bog preko naših roditelja i koja onda traje u vječnost. Imamo i dokaze za postojanje duše. Postoje iskustva kliničke smrti. Ima dokumentirano preko 10 000 slučajeva širom svijeta. U Hrvatskoj imamo 4 knjige na tu temu gdje ljudi opisuju što se dogodilo onda kad su proglašeni mrtvima.  Oni su vidjeli svoje tijelo kao da se nalazi iznad njih, vidjeli su što se događa u toj prostoriji, čuli su što ti ljudi pričaju, da su se mogli bez ikakvih zapreka premjestiti sa jednog mjesta na drugo, otići, na primjer, iz te bolničke sobe gdje je bilo njihovo mrtvo tijelo, otići u svoju kuću. Mogli su točno registrirati što ljudi govore, što ljudi rade, opisati kako ti ljudi izgledaju, bez da su ih ti ljudi mogli vidjeti. Kako to onda znanost može objasniti?

Znanost konstatira da se to dogodilo, da su se nakon 10 minuta ili malo kraće, vratili u život i nastavili živjeti tamo gdje su stali, a to  znači da se onaj pravi život, istinski život nalazi u našoj duši i da duša može živjeti bez tijela. U konačnici, kad mi gledamo svoje tijelo, znanost kaže da mi svako 7 godina promijenimo sve svoje stanice tijela, ne samo kosti koje vidimo da rastu, nego svaku stanicu svoga tijela. Čovjek od 70 godina je 10 puta promijenio stanice tijela, to je 10 različitih tijela kroz život istoga čovjeka.  Bit je čovjeka nešto drugo, odakle sve počinje, od čega zavisi materija. …

Zato je važno da onu vjeru u nevidljivu stvarnost zadržimo netaknutu. To je ono što teologija zove nadnaravni svijet ili nadnaravni život.

S druge strane imamo materijalizam koji ispovijeda vjeru, samo ono što je vidljivo, što je dohvatljivo našim osjetilima.  Prema tome materijalisti će unaprijed reć da ne postoje nikakva čuda, ni duhovna bića. Sve su to bajke i izmišljotine Crkve. I one to a priori, niječu. Kad se susreću sa opsjednutim. Ili s nekom pojavom koju ne mogu objasnit. Ne žele to nazvati čudom. Onda oni kažu: „Znanost još nije dovoljno napredovala, a kad znanost bude napredovala, ona će pokazati da to nije bilo čudo.“ Materijalisti unaprijed odbijaju postojanje duhovne nadnaravne stvarnosti, odbijaju sve ono što ih može privesti Bogu i pravoj vjeri. I to je ono što zovemo tvrdokornost, ponos srca koja je danas prisutna, jer su srca jednostavno otežala od navezanosti na ovaj svijet, na materijalne užitke i onda se čovjek naučio zanemarivati duhovno. Niječe da postoji duhovno.

U tu duhovnu stvarnost se smještaju ukazanja. Što se tu događa? Najkraće rečeno, možemo reći, u ukazanju u istinskom ukazanju koje nije prevara da nije manipulacija ni nešto što se može na prirodan način objasnit. Kod pravog ukazanja se događa da duhovno biće uzme vidljivi oblik. Kroz cijelu Povijest spasenja ih susrećemo. U Starom zavjetu Bog govori Mojsiju kroz gorući grm. I drugim velikim osobama starog zavjeta, u povijesti spasenja. Na način da uzima neko obličje, u pravilu ljudsko, Koje je dostupno njihovim osjetilima i … onda one shvate da im se tu objavio Bog. Pitali su hoće li umrijeti ako su vidjeli Boga. Zašto se to događa? Događa se jer mi svojim osjetilima ne možemo vidjeti tu duhovnu stvarnost. Mi možemo u nju vjerovati. Ali ako je vidimo, ako postane dostupna našim osjetilima. onda to nama puno više znači, puno više se usječe u naše srce i osjećaje. I zato Bog u biti to čini da bi se nama približio. Posebno kad želi dati neku objavu.

Kad gledamo početak Novog zavjeta. On u biti počinje sa ukazanjem. Zahariji se ukazao anđeo. Bog mu je progovorio preko anđela. Nakon toga anđeo se ukazuje Gospi. I Gospa je prva žena u Novom zavjetu koja je imala ukazanje. Ona je vidjela anđela. I taj anđeo je bio glasnogovornik Božji. On je objavio što Bog želi od nje. To je ono čega se mi sjećamo. Svaki put kad molimo vjerovanje. Kad molimo Zdravo Marijo, Sveta Marijo. Tu je centralni događaj navještenja: da se anđeo ukazao Gospi i da joj je rekao što Bog od nje želi. Zato možemo reći da je gospa vidjelica u novom zavjetu. Nekako smo se navikli da to vezujemo uz druge ljude, ali ne uz Gospu. Kao da to gospa nije doživjela, a ipak je ona u novom zavjetu prva to iskusila. Možemo reći da nije čudno što ona na poseban način drži do toga oblika objave i što se kroz povijest stalno objavljuje na raznim mjestima u raznim vremenima, u ljudskom obličju, da prepoznaju i znaju da je to Ona. I da im onda postaje Božji glasnogovornik, da im govori što Bog od njih želi… bilo riječima bilo samom svojom pojavom, u jednom ključnom trenutku, bilo na neki drugi način.  I što idemo dalje u noviju povijest to više imamo ukazanja.

Ako je dvadeseto stoljeće označeno ogromnim porastom bezboštva, stradanjima kroz ratove, pobačajima i raznim drugim zločinima označeno je također i posebnim zahvatima Božjim i posebno Njegove Majke. Bog zahvaća u ljudsku povijest tako da šalje svoju majku.

Evo, mi se nalazimo na mjestu (ILAČA) koje je nastalo na temelju Gospina ukazanja. Prije svega, tu smo imali da je provrla voda na putu na neobjašnjiv način. Ljudi su se čudili i nisu znali to objasniti. Bili su sklone dati tome prirodno objašnjenje, da bi onda tu istu noć kad se pojavio izvor vode jedan od mještana imao viđenje u snu. To je ono što zovemo snoviđenje. To je ono što su imali sveci kao što je sveti Ivan Bosco koji je imao objave u snu, ali u Novom zavjetu to je prije svega imao sveti Josip. Njemu se Bog nije objavio kao Gospi, preko anđela izravno nego mu je slao anđela u snu. I onda objavljivao što želi od njega. „Ne boj se,…  to je Dijete Božje, … kreni u Egipat, … vrati se iz Egipta…“ Tu su proročki, objaviteljski snovi gdje se događa ukazanje u snu. Zato je nakon što se pojavio izvor vode objava u snu je bila objašnjenje zašto se izvor pojavio, koje je njegovo porijeklo i da je to Božji dar. Nakon toga tome istome koji je imao snoviđenje događa se da se on budi i da ima viđenje u javi, vidi Gospu. I onda se čak prepao pa se pokrio plahtom, kao malo dijete kad je u strahu, da to na neki način otjera od sebe. I kad je nakon toga maknuo plahtu, opet je vidio Gospu. Tu je bilo ukazanje Gospe na dva načina jednoj osobi. Nakon toga imamo i dodatnu potvrdu, a to su ozdravljenja. Neposredno nakon viđenja događaju se ozdravljenja raznih bolesnika. I to je također Božji znak koji pokazuje da je ovo od Boga izabrano mjesto gdje njen Sin preko nje i njezinog majčinskog zagovora izlijeva milosti na sve one koji ovdje dolaze moliti se pobožno i s vjerom. I na koncu, nakon ozdravljenja, događaju se i skupna viđenja, da mnoštvo koje se ovdje okuplja u više navrata ima priliku vidjeti Gospu. Možemo reći da je to jedinstveno u svijetu. Nije slučajno da mi Ilaču zovemo da je tu HRVATSKI LURD, jer je ILAČA nastala 7 godina nakon Lurda i jer je jedino mjesto Gospinih ukazanja gdje se pojavljuje izvor, gdje izvire voda vezano sa ukazanjima. Kako vidimo tu se događaju ozdravljenja preko vode, preko molitve i preko vjere – kao i u Lurdu. Zato ona s pravom nosi taj naziv.

Imamo također i crkveno odobrenje. Tada je crkva spremno reagirala i u roku od nekoliko mjeseci, manje od godinu dana. Crkva je ispitivala je te stvari i zaključila da može odobriti pobožnost na ovom mjestu te da nema zapreke da ljudi dolaze hodočaste i traže Gospin zagovor za razne svoje potrebe. S te strane to je i priznato ukazanje, a kako vidimo ni nakon 40 godina u Međugorju to nismo dobili, a u Ilači smo to dobili praktički nakon godinu dana.

U Lurdu je samo Bernardica imala ukazanje. Ovdje imamo čovjeka koji je prvi imao ukazanje, a osim njega imamo i puno drugih koji su ovdje imali ukazanje. To je nešto što je možemo reći jedinstveno, koliko ja znam uopće u ukazanjima kao takvima. U pravilu se događa da bude jedan vidioc ili da ima više djece vidioca, ili netko pojedinačno kasnije posvjedoči da je vidio – ali da cijela jedna skupina ljudi u isto vrijeme posvjedoči da su vidjeli Gospu – to je stvarno rijetkost.

To je nešto što možemo usporediti sa čudom koji se dogodilo u Fatimi kad je sunce na nebu zaigralo i na taj način je Bog dao do znanja svim prisutnima kojih je bilo oko 20,000, ako ne i više. (70 000)

Dakle, imamo sve uvjete i sve argumente da Ilača bude jedno svjetsko svetište. Mi gledamo kako je nastao Lurd. Koliko hodočasnika prođe kroz Lurd svake godine? Čini mi se nekih 7 ili 8 milijuna. Kad gledamo što je postalo Međugorje…Onda se pitamo: Zašto je ILača nepoznata čak i u našem samom hrvatskom narodu. Zašto su toliki naši bili u Lurdu i Fatimi, a nikad nisu bili u ILači? Ja sam iz Splita, a u ILaču sam došao tek prije 10 godina. Ali prije toga nisam uopće znao. I većina mojih kolega svećenika ne znaju za postojanja ILače. I tako je, nažalost i u drugim biskupijama. To je inače prisutno kod nas – da ne znamo cijeniti ono što nam je Bog dao. Tko od nas primjerice zna da u Zadru imamo tijelo starca Šimuna bogonosaca, neraspadnuto tijelo toga sveca koji je u rukama držao maloga Isusa u hramu kada su ga Marija i Josip došli prikazati. Tamo ga je STARAC ŠIMUN primio na svoje ruke i rekao: „Sad otpuštaš slugu svoga u miru…“ Sad sam spreman umrijeti. Ispunilo se proročanstvo koje mi je bilo dano. Da je to u nekom drugom narodu, to bi bilo svetište puno veće od svetog Jakova (S. di Compostela) u Španjolskoj. Evo, ni sami Zadrani nisu svjesni kojeg sveca zaštitnika imaju u svome gradu. Koliko nas primjerice zna da VODNJAN u Istri ima preko 200 relikvija svetaca od kojih je 5-6 neraspadnutih tijela svetaca, mučenika iz prvih stoljeća. To se dogodilo spletom okolnosti kad je Dioklecijan osvojio Veneciju pa su se onda trebale skloniti relikvije mučenika jer bi ih osvajač uništio kao neke izdanke praznovjerja. I onda su oni sklonjeni na sigurno u Istru, u crkvu, u Vodnjanu. I oni su tu i danas. Možemo reći da nitko na svijetu nema toliko relikvija na jednom mjestu. Relikvija tolike vrijednosti i važnosti. To su relikvije prvog stupnja. Jedan od razloga zašto je to tako – zašto mi ne znamo cijeniti Ilaču i zašto ne znamo cijeniti neke druge milosne darove koje nam je Bog dao jest i to kad smo bili pod tuđinom i nesvjesno smo razvili osjećaj manje vrijednosti – da je ono što je Bog u našem narodu dao da je to manje vrijedno nego ono što je Bog dao u drugim narodima. I zato idemo u druga svetišta, u druge zemlje, a svoje ne poznamo i zanemarimo.

Možemo reći da u vezi ukazanja postoji jedno zaziranje, kako sam na početku spomenuo, jedna neugoda i kod samih vjernika da možeš reći da vjeruješ u to, da vjeruješ u ukazanja, da vjeruješ u nadnaravno. U današnjem svijetu koji je izgubio vjeru, koji odbacuje vjeru to zvuči provokativno. Često puta nekima zvuči i sablažnjivo. I onda se mi pokušavamo prilagoditi svijetu. A to je krivi način jer mi tako zatajujemo Krista i njegova dobročinstva, zatajujemo dokaze za vjeru. I onda ćemo naravno odgovarati za grijeh propusta.

Imamo čak i među teolozima svećenicima, katehetama i drugim licima – imamo jednu krivu učenost. Što su više studirali teologiju, to manje vjeruje u čuda, toliko su skloni prešućivati čuda. Nadnaravne događaje u Svetom pismu. Ima i onih koji pod utjecajem protestantizma idu dotle da niječu da je Isus činio čuda, da je Isus ozdravljao bolesne, da je Mojsije proveo narod preko Crvenog mora, da je otvorio prolaz preko mora. Oni kažu, dogodila se oseka. Za one opsjednute kažu da to nisu bili opsjednuti nego psihički labilne osobe. Isus je na njih djelovao umirujuće kao neki dobar psiholog. I to je to. A kod onih drugih ozdravljenja kažu da je to sve na psihosomatskoj bazi, da je On na taj način djelovao na njih. Čak ima onih koji su spremni ići tako daleko da dovode u pitanje Isusovo uskrsnuće. Kažu da to nije stvarni događaj, to se nije nikada stvarno dogodilo, nego kažu da je to samo jedna vrijedna poruka, vrijedna za prihvatiti, koja nas potiče da imamo nadu, da se borimo u ovom životu, da se trudimo, da budemo dobri ljudi, čestiti. To je u biti krivotvorenje vjere. U biti to je sakaćenje vjere. Ako mi vjeri oduzmemo ono nadnaravno onda vjera ostane sakata. Kad sam proučavao Gospina svetišta kod nas i vani onda vidim da je moderni pristup sasvim drugačiji od onog starog pristupa svetištima… Mi smo prije imali u Mariji Bistrici i u Sinju, imali smo knjige gdje su se zapisivala čuda koja su se događala u tom svetištu. Čudesna ozdravljenja razne vrste, sa imenom i prezimenom, datumom i koje su vrste čuda. Toga mi danas više nemamo. Imamo samo, koliko ja znam, u Međugorju i u Lurdu, a u drugim svetištima kao da se to ne događa. Ljudi, ako i dožive čudo, oni nemaju kome to priznat. Jednostavno to zadrže je za sebe.

Jedan fratar koji je pisao o Olovu, nekad najvećem Gospinu svetištu na Balkanu, raspitivao se među vjernicima o tome što njima svetište znači i slično. Došao je do toga da je jedna žena rekla tom fratru kako je trebala izgubiti bebu i da se zavjetovala Gospi u Olovu i kako se beba rodila, živa i zdrava. I kaže ona: Ta beba je danas moj sin koji je fratar. Taj sin nikada nije ni čuo da je njegova majka molila za njega, da je pred Gospom Olovskom izmolila njegov život. Postoji jedna suzdržanost i nelagoda da se govori o čudesima, a potječe od utjecaja protestantizma koji se dogodio preko naših učenih ljudi koji potiskuju to nadnaravno. A jednom kad vjera ostane bez nadnaravnoga, na čemu će se ona temeljiti? Na ljudskoj domišljatosti, inteligenciji, trikovima i tako dalje. Ali to je kratkog daha. Osnovni i sastavni dio naše vjere je nadnaravno. Ako to oduzmemo, to je kao da tijelu oduzmemo dušu. A tijelo bez duše ne može. Ne može funkcionirati, ne može živjeti, raspada se. Počinje truliti i pretvori se u prašinu. Zato je važno da mi obnovimo onu samosvijest, da se ne prilagođavamo svijetu, nego da svjedočimo za ona velika djela koja nam je Bog učinio, u našoj narodnoj povijesti i u našoj osobnoj povijesti. „To je ono što sam se osvjedočio“… da je Božje čudo ono što se dogodilo meni… da se ne povlačim, da zahvaljujem Bogu što mi je to dao, da to može podržati, hraniti moju vjeru.

Za Gospu se kaže da je pohranjivala i prebirala te stvari u svom srcu. To znači da ih je duboko usjekla u svoju memoriju. Znati da se svaki dan vraćala na to. Onda sve više osvaja, naša je srce, pušta korijenje i razvija se i mijenja naš život. Kad bi u braku tako supružnici imali na umu onu prvu ljubav koja ih je povezala i dovela na oltar gdje su tražili da Bog bude jamac njihove ljubavi. Kad bi to urezali u sjećanje i kad bi se na to navraćali – to je ono što drži živu njihovu supružničku ljubav, pomaže im da se razvija. Kad te to zaboravi kad se stavi sa strane, kad se dopusti da brige svjetovne odnesu prevagu i da se o tome više ne misli, onda mislim o glupostima: kako ćemo kupiti novo auto, kako ćemo kupiti novi frižider, novu kuhinju… a ono što je Bog učinio u našem životu, to se potpuno smetne i zaboravi.

Dakle, koliko god nije dobro nepoznavanje vjere nije dobra, ni ta kriva učenost koja jednostavno odbacuje ono što je nadnaravno. Zato, čuvajmo se takvih vjernika bez obzira kakve sve titule imali.

Osim što je Ilača HRVATSKI LURD mi ovdje imamo i jedan drugi znamen Božji koji se dogodio  oko stoljeća  nakon Ilače. Bošnjaci su se dogodili odmah 45-e, nakon pada Nezavisne države Hrvatske. Svega desetak dana nakon toga. Bošnjaci su ovdje vrlo blizu. Hrvatski BOŠNJACI su dobili ime HRVATSKA FATIMA, zato jer je bilo više vidioca, bilo ih je 5-6. Oni su vidjeli Gospu i razne svece i to je trajalo više godina. Ono što je tu posebno, između ostalih stvari jest da su se tu događala čuda, da su ljudi dobivali znakove ozdravljenja i sl. no osim toga vidimo da tu ima onih i koji su stradali zbog toga. Na tom mjestu policija je silom išla potisnuti hodočasnike, tako da su ostavljali bombe, tukli su narod.

Jedan svećenik iz Kaštela, dominikanac, kad je išao u Bošnjake da se osvjedoči – je li to istinito ili nije – proboravio je tu dan dva, prespavao u župnom uredu i došao do zaključka da je to autentično ukazanje. Nakon toga on se uputio da se vrati u svoj samostan, tada nije bilo prijevoznih sredstava uputio se pješke, nikad nije došao u svoj samostan. On je nestao putem. S pravom možemo pretpostaviti da je završio kao mučenik, da su ga komunisti putem likvidirali.  

To vrijeme nakon rata, pa čak i godina nakon rata svatko od njih je mogao raspolagati sa bilo čijim životom. Mogao je ubiti svećenika, mogao je ubiti nekog svog suseljanima, proglasiti ga da je kapitalist, kulak ili štajaznam, da je neprijatelj i gotovo, otišla bi glava.

Jedna od stvari koja se mene posebno dojmila u Bošnjacima jest da se Gospa u jednom ukazanju ukazala sa velikom hrvatskom trobojnicom u pozadini (!). Dakle, sa hrvatskom zastavom bez zvijezde, sa zastavom: crven-bijel-plav. U to vrijeme kad se događao Bleiburg, kad se ubijalo ljude na pravdi boga. To je bilo jedno ogromno ohrabrenje za ovaj narod koji je dolazio iz raznih krajeva, iz Vojvodine, iz Bosne i Hercegovine, iz Slavonije i Posavine. Dolazili su čak iz obližnjih zemalja. Tako da se i u Slovačkoj pisalo od o tome. Vijest je bila prodrla i van.

Možemo reći da je to bio početak cijele jedne serije ukazanja koja su se događala nakon Drugog svjetskog rata u raznim našim mjestima, obično u malim mjestima. To se nije moglo istraživati. Komunisti su to silom suzbili. I mi sad, nakon što imamo Hrvatsku državu 30 godina, tek sad se počinje o tome govorit. Ali još i danas se ljudi boje i ne žele o tome pričat.

No, osim šutnje zbog straha imamo i kriva razmišljanja. A to je da jedan proučavatelj Bošnjaka koji je nedavno preminuo, pokojni Uzbašić, kaže kad je pisao, a napisao je 3-4 knjige o Bošnjacima. Jedna od vidjelica je umrla nedavno ovdje u Đakovu. On kaže da se susreo s tim da su mu svećenici, mjesni, iz biskupije rekli: Pa šta će nama Bošnjaci? Imamo već dovoljno svetišta. Tko će voditi brigu o još jednom svetištu? To je  jedno uskogrudno razmišljanje. Ako je Bog poslao svoju majku tu, ako postoji o tom i samo sumnja… i da se to dogodilo u najtežim vremenima, a oni koji su svjedočili zato riskirali su puno. Riskirali su i svoj život. To zavređuje da se ispita. Ako je autentično, onda to zavređuje da mu damo prostor, vrednovanje koje zaslužuje. Tu vidimo kako griješimo i propustom. I u tome nas drugi narodi često pretječu.

Leopold Mandić, da je umro i živio u Hrvatskoj, vjerojatno nikad ne bi bio proglašen svecem. Jer mi takve stvari zanemarimo. „Nije to ništa posebno“ i slično. Ne vidimo koliko smo imali mučenika i nakon Drugog svjetskog rata. Koliko je ljudi izgubilo život u Domovinskom ratu iz mržnje na vjeru… Ljudi koji su umrli iz mržnje na vjeru, oni su automatski mučenici. Treba se netko potruditi prikupiti te podatke i pokrenuti postupak u Rimu da službeno budu proglašeni mučenicima. To su recimo učinili Španjolci za svoje mučenike poginule u građanskom ratu koji se događao u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Mi to za svoje mučenike nismo učinili. Ni za one iza Drugog svjetskog rata, ni za one u Domovinskom ratu, a kamoli za one prije koje smo imali u svojoj povijesti. To je nešto što nije pitanje samo kulture i povijesti nego je pitanje sadašnjosti i budućnosti. Ako mi ne cijenimo one milosti koje smo primili od Boga, one zagovornike koji je imamo u Boga, ako ne znamo prepoznati Božje darove koje smo primili – onda mi u duhovnu borbu ulazimo razoružani, nemamo se na što osloniti, nemamo se s čime boriti. Nemamo što braniti. Mi smo jednostavno ‘tabula rasa’, izbrisana ploča, bez ičega. I to je ono što važno, da osvojimo svoju vjersku pomoć, da usvojimo to da nam je Gospa kroz cijelu povijest bila blizu, posebno onda kad nam je bilo najteže. Vidimo da se i u Domovinskom ratu da se ‘Oluja’ dogodila ne slučajno nego baš na blagdan Gospe snježne. To su stvari koje nam moraju davati snagu, koje nam moraju držati jaku nadu. Onda jasno iz toga ćemo se mi moći drugačije postaviti prema životu. Bit ćemo Božji borci.

Ako mi to zaboravimo, onda će nas potopiti ono crnilo koje dobivamo preko tiskovina, preko medija, preko televizije i slično, onda ćemo misliti da naš život ovisi od tih lokalnih državnih i globalnih moćnika, da smo mi u svemu tome nemoćni i da ne možemo ništa.

Bog je jedini koji je svemoguć. Ako mi držimo oči, uprte u Njega. Onda s njime i mi možemo biti dionici tih Božjih čuda i ta čuda Božja će se nastavljati mijenjat ovaj svijet oko nas.

Slava Ocu… Gospe Ilačka … moli za nas…

Umire na 20 minuta, naglo se budi i priča da je bio je pred Isusom. Liječnici ne mogu objasniti šta se desilo. Zacku Clementsu iz Brownwooda (Texas, SAD) je pozlilo na satu tjelesnog odgoja u školi i doživio je srčani zastoj koji je sve iznenadio jer je 17-godišnjak bio sportaš i imao zdrave navike. Njegovo srce se zaustavilo na dvadeset minuta. Mladić je hitno prevežen u bolnicu, gdje je ostao tri dana u nekoj vrsti kome, iz koje se potom probudio naglo kao da se ništa nije dogodilo. No, najveće iznenađenje tek slijedi. Kada se probudio, Zack je rekao roditeljima, Billu i Terezi, što se dogodilo u dvadeset minuta u kojima je bio klinički mrtav. Onda je ispričao da je vidio čovjeka s dugom kosom i bradom, u kojem je prepoznao lik Isusa. Čovjek mu je stavio ruku na rame govoreći mu da će sve biti u redu. Ma što se dogodilo Zacku, činjenica je da je 20 dugih minuta srčanog zastoja i naglo vraćanje otkucaja srca mladića zaprepastilo liječnike koji su se brinuli o njmu i koji ne mogu objasniti što se dogodilo s njim, a naročito kako je preživio bez otkucaja srca. I u najskeptičnijoj hipotezi očito je da život ima mnogo više snage nego što možemo zamisliti i zaslužuje da se poštuje, čuva i njeguje svim snagama, čak i kada se šanse za preživljavanje čine nemogućim.

Izvor: ALETEIA

Prijevod: Dragica Pripužić

Netko misli da se sve može objasniti prirodno. Prirodna objašnjenja su valjana do neke mjere, ali za nadnaravne događaje ne vrijede. Ako nešto nije prirodno onda je nadnaravno. Tu se radi o čudu. Na nadnaravnom se temelji i naša vjera.  Primjer – Isusova uskrsnuća: „Ako Isus nije uskrsnuo uzalud je naša vjera!“ To je temeljna istina naše vjere, a nju ne možemo prirodnim putem objasniti. Torinsko platno ostaje znanstvenicima neobjašnjivo. Postavlja se pitanje – „Kako je ostala slika na Torinskom platnu?“ „U jednom trenutku se oslobodila energija i ostao je otisak“. Nema potpunog objašnjenja.

Događanja u Svetom pismu su nadnaravna Božja objava. Tu vidimo djelovanje Božje, djelovanje anđela, ali i djelovanje zlog duha. Vidimo da se magija reklamira i da sve više ljudi ima smetnje od zlog duha.

Navest ću primjer jednog momka koji je radio u jednoj zapadnoj zemlji među poganskim društvom, ali se među svima znalo da je on vjernik. Kad sam ga pitao: „što si im rekao – zašto si ti vjernik?“ – odgovorio je: „Pa rekao bi im – da otiđete u Međugorje na jednu internacionalnu svetu misu i da se susretnete sa jednim opsjednutim – shvatili biste da Bog postoji!“

Eto, može se do Boga doć i preko takvih fenomena.

Jednom sam imao križni put u Međugorju i na početku križnog puta susreo sam opsjednutu ženu koja je vikala na mene da me mrzi. Ljudi koji su molili križni put uključivali su je u svoje molitve i tako se onda do kraja molitve smirila. Na takvim ljudima se ta koncentracija mržnje vidi u strahu, u pogledu, u svemu… Kao zaključak – vidimo  da i preko toga čovjek može doć do Boga.

Danas, kad su se proširile razne magijske prakse imamo i sve veće smetnje zloga oko nas. U Italiji ima 70 tisuća onih koji prodaju magijske usluge, pa to pokazuje koliko je to, na žalost, prošireno. Kad čovjek otškrine vrata duše zlom duhu onda ima smetnje bilo u prostoru bilo u samoj osobi. I tu imamo razne stupnjeve uznemiravanja.

Čovjek preko ovih stvari griješi protiv prve Božje zapovijedi. To bi se moglo usporediti s preljubom. Kao što preljub može razorit jednu obitelj, zajedništvo muža i žene, tako i kad se čovjek okrene zlom duhu i padne u smrtni grijeh i izložen je na milost i nemilost zlom duhu. Tako je neki čovjek imao iskustvo izlaženja iz svoga tijela pa bi se vidio u drugoj dimenziji, gdje se čovjek ne može snaći u svojoj dimenziji nego mora imati duha voditelja da se vrati u novi život. Zlom duhu nije u interesu da čovjeku čini dobro nego ZLO.

Pročitao sam kako je jedan budistički monah prije nekoliko godina umro pa je nakon tri dana trebao biti kremiran. No on se jednostavno – vratio u život! Imao je iskustvo zagrobnog života, iskustvo PAKLA; vidio je u paklu budističke učitelje, Budu (!!!) i neke druge osobe. Dano mu je objašnjenje da svi koji ne prihvate Krista – sigurno završe u paklu! Kad se vratio u život oni su se bili od njega opraštali, ali on im tada najvešta što je vidio, kako se ne bi izgubili za vječnost. I preko 300 budističkih monaha se obratilo !!! Vlasti su se na to uzbunile, nastali su poremećaji među ljudima i zabranjeno mu je djelovanje.

Tih iskustava zagrobnog života ima puno. Ima i primjer jedne njemačke glumice koja je isto bila klinički mrtva. Ona je imala iskustvo čistilišta i pakla. Vidjela je kako majka molitvama izbavlja duše iz čistilišta. Kaže da prije nije htjela čuti za molitvu a sad ju majka nije mogla čut (?!) Nakon tog života okrenula se pustinjačkom načinu života, u Italiji.

Ima ljudi koje možda i poznajemo koji su imali to iskustvo, da su bili dvadest minuta možda klinički mrtvi. Možemo i sami susresti ljude kod kojih je vidljivo da nisu prevaranti, ali mi se možemo pretvarati da toga nema.

Ako čovjek zaboravi da je Bog jedno DOBRO izlaže se djelovanju demonskih sila. Tako zao duh dobije sve otvoreniji put da bude sve zastupljeniji u životu. Demonske sugestije djeluju tako da se nudi zlo pod vidom dobra. I ako čovjek nije u milosti Božjoj počne krivo rasuđivati, počne sebe opravdavat na kraju. U početku se savjest bunila, a na kraju to postane prihvatljivo. Dogodila se jedna zamjena. Zlo sotone izaziva pobunu protiv Boga, odvraćanje od molitve i sakramenata.

Jednostavan eksperiment može se napraviti i kod kuće. Prije spavanja gledaš televiziju dva ili tri sata i to djeluje tako da se izgubi volja za molitvom i pokorom.

Ako to djeluje na tom malom pokusu onda možete zamislit kad netko cijeli svoj život tako živi.

Jedan brak u kojem se muž i žena ne vide, ne razgovaraju, kratko bi trajao. Onda se otvori put za drugoga i vjerojatno propada. A tako je i u odnosu prema Bogu. Kad se osoba otvori sugestijama Zloga počne drugačije razmišljati: Bog postaje onaj tko samo opterećuje život, zagorčava.

Kad čitamo u Bibliji šestu Božju zapovijed i kad kažemo mladim ljudima da Bog to nije opozvao oni lako zaključe da Bog želi udaljit od njih sreću, jer im Bog zabranjuje jedino zadovoljstvo. Bog ispada sadist, neprijatelj. Čovjek se počne bunit protiv Boga, Božjih zapovijedi i upada u drugi način života, u potrošački život. Ispunja život s materijalnim stvarima, konzumira pornografiju, prepušta se vanbračnim odnosima, krontracepciji, prostiticiji, drogi i td. Sve je to traženje sreće izvan Boga jer čovjek misli da se to može …(?)… i čovjek se izgubi.

Prvi učinci odlaska od Boga su žalost, osjećaj praznine, osamljenosti, zatvaranja u sebe, nemogućnost voljenja, i dr. I onda se javlja nervoza, čovjek je ‘pod stresom’. U današnjem svijetu otac obitelji to nekako sebi može i dozvolit i kad je nervozan najbolje je da mu se nitko ne obraća. To je nešto što je postalo tako uobičajeno pa se kao nešto normalno može čuti: ‘u krizi san’, ‘puknit ću’ i sl. Kad je čovjek u takvoj živčanoj napetosti to nije dobro ni za njega ni za njegove bližnje. To je jedan od pokazatelja da smo otvorili pristup utjecaju Zloga. A možemo biti zavarani i misliti da će nam to donijeti sreću. Tu plodovi ne odgovaraju sreći nego su suprotni. Čovjek koji mastrubira – on će reć da je to prirodno ali ne vidi da se tu osoba svodi na predmet. Čovjek je tu onesposobljen da ostvari odnos s drugom osobom, opterećen i povezuje to s pornografijom. A to opet dovodi do osjećaja praznine i nezadovoljstva.

Ili kad muž vara ženu, ili obratno osoba se zavarava da je to nešto privlačno, ali koliko se emocionalne energije troši živeći podvojeno? I koliko loših plodova u životu? Stres može skratiti život za jednu godinu ili više godina, pa vidimo i iz toga da posljedice nisu dobre. A Bog – Bog postaje neprijatelj broj jedan.

Ljudi znaju reći da su nevjernici, a kad se pojavi neka nevolja onda je Bog krivac. Tako – počnu ga krivit a ne vjeruju u njega. Jako je raširena i bogopsovka. Nekad su komunisti izmišljali psovke protiv Boga jer su mislili da tako čine dobro.. No, pitanje je zašto su bogopsovku usvojili i oni koji kažu da su vjernici?! Ako se ljudi ne mole, ako ne žive sakramentalni život onda su podložni stjecanju takvih navika koje ih dodatno udaljuju od Boga. U nekim slučajevima zna doći i do opsjednuća. Ima slučajeva gdje se radi o psihičkim bolestima, ima slučajeva gdje se radi o prevari, a ima i manji postotak onih opsjednutih. Crkva je po tom pitanju oprezna i nabraja pet znakova na temelju kojih se može zaključiti da postoji opsjednuće: da čovjek govori strani jezik kojeg nikad nije učio,  vidovitost u vezi prošlosti drugog čovjeka ili sadašnjosti, mržnja na sve vjersko, levitacija… I ako postoje barem tri od pet tih elemenata onda se zaključuje da je po srijedi zao duh. Savjetuje se suradnja sa psihijatrom koji može prosuditi što tu spada na psihički dio.

Zašto Bog dopušta opsjednuće? Zato jer dopušta slobodu. Ako čovjek to želi Bog to ne zabranjuje. No, Bog se i krivim izborima služi pa On može čak i zlo okrenuti na dobro.

…

Neki ljudi imaju priliku da posjete nadnaravni svijet i to im bude poticaj na obraćenje. Đavao, pali anđeo, koji je zbog oholosti postao Otac laži želi predstaviti laž kao nešto dobro, od čega nema štete, što je bezazleno. To se vidi u magijskim stvarima koje se plasiraju djeci. Primjerice Hary Potter. To će djelovati na dijete, (ne kao na odraslog), pa počinje imati neku simpatiju prema magiji. Roditelji taj utjecaj ne smiju podcjenjivati, pa reći: ”to je samo crtani, … to su samo bajke” i sl. Toga je sve više i ne treba se čuditi da onda dijete u pubertetu ima više simpatije za magiju, za sve stvari vezane za đavla nego za Boga.

Sotona i drugi zli duhovi žele mržnju prenijeti na ljude, kako bi i njih doveli u pakao. Čovjek isključuje Boga, ne želi biti u zajedništvu s Bogom. Zlo postoji u svijetu, što zbog istočnog grijeha, naših grijeha, ali i djelovanja Zlog duha… Svatko je od nas valjda upoznat s nekim zvjerstvima koja su se dogodila u zadnjem ratu, da se živim ljudima odere koža ili ih se nabije na kolac. Svećenik je tako ovdje u ovom kraju (Postira, Brač) završio život. Takvo nešto nije ljudski objašnjivo. To je nešto što ukazuje na djelovanje Zloga na ljudske strasti da čovjek postane gori od životinje. To su dakle, zamke postavljene od Zloga, u koje čovjek upada. Papa Ivan Pavao II kaže da se ne treba bojati imenovati prvi izvor zla: a to je Sotona. On je naveo i Adam i Evu da sagriješe i želi da i mi griješimo. Služi se taktikom kojom želi osoboditi čovjeka osjećaja da griješi. Nietzsche se nije zalagao za nemoral. On se zalagao za amoral= ”s onu stranu dobra i zla”, u smislu da ništa nije loše; nema razlike između dobra i zla.

Ivan Pavao II govori o djelovanju sotone u odnosu na ljude – kao o kušnji da se čini zlo. Zao duh želi utjecati na dušu čovjeka i zavesti ga. Vidimo kod Isusove kušnje u pustinji da je zao duh kušao čak i Isusa, pa vidimo da on ne preže kušati bilo koga. Kod svetaca te kušnje budu otkrivene, a kod nas nije; mi nasjedamo i držimo se toga pa nas on može držati vezane.

U nekim slučajevima zao duh može ovladati ljudskim tijelom i dođe do opsjednuća. Ivan apostol govori i da je ”cijeli svijet pod vlašću zloga”. Kad dolazi Isusa kušati sotona se prezentira kao moćan: ”pokloni mi se i dat ću ti moć nad cijelim svijetom”. Znači, na svijetu vlada ta njegova prisutnost. I čitavo društvo se može udaljiti od Boga. Čovječanstvo se toliko pokvarilo da što dalje idemo to je više ratova i već smo se navikli da u svijetu postoji desetak ratova. A mogućnost da izbije i Treći svijetski rat – pa i to je postalo nekako razumljivo, prihvatljivo.

Najveća sotonina moć djelovanja je kad uvjeri čovjeka da njega nema. Kad čovjek ne želi znati ništa o djelovanju sotone u svijetu. Sotona koristi svoju inteligenciju da dovede čovjeka do apsolutne oholosti, da postane sam sebi dostatan, da dođe do stanja očaja, razočaranja… Međutim prema svetom se odnosi na način pun prezira i mržnje.

Prema riječima egzorcista među zlim duhovima postoji hijerarhija. Oni su podijeljeni na više uloga. Svaki se specijalizira u jednoj požudi, mani, strasti… On je šef katedre određenih vrsta zla. Zli djeluje osobito prema sposobnim ljudima gdje vidi da oni mogu imati utjecaja na druge. Tako su zvijezde estrade okružene laskanjem toliko da se počinju osjećati – bogovi u malom. I sotona to onda može raspirivat. Normalni ljudi to ne bi mogli ni pomislit. Na početku karijere ljudima se čini da im sve uspjeva, često i političari nisu ni svjesni komu služe ni od koga su vođeni… Neki takav put biraju da ostvare karijeru, a u stvari prodaju dušu vragu. Zao duh ima za cilj da uvuče čovjeka da postane sluga sotonina kraljevstva, a prema njima se opet ponaša zlo, rugajući im se zbog njihove gluposti. Kad se čovjek ispovjedi otrgnut je đavlu i u sigurnom je Kraljevstvu ljubavi Božje. Bog u svom milosrđu drži otvorena vrata milosrđa do zadnjeg trena čovjekova života.

Što je čovjek dublje u zlu to je veća i oholost koja mu priječi put povratka. Neki su se pokajali u zadnjem trenutku. Oskar… x… pred smrt se obraća, nakon cijelog nerednog i raskalašenog života; preteča je homoseksualizma… Također i učitelj Mario x… . (?!) traži ispovijed i pomiren je s Bogom. To je poznati talijanski mason, zaslužan za ujedinjenje Italije..(..) bio je žestok ateist, a pomirio se s Crkvom, i primio bolesničko pomazanje i ispovijed. Poznati fašista Musolini držao je govor protiv vjere, Boga, …koji je stvorio puno pobuna u Crkvi tražio je knjigu ‘Život Kristov’ i do zadnjeg dana je to čuvao… Napoleon, poznat po progonu Crkve, …. tražio je od pape da mu pošalje ispovjednika… itd.

Takvih je bilo puno. To pokazuje i da je Bog Milosrdni Otac kojem je potrebno malo, da čovjek otvori vrata i primi ga natrag u zajedništvo sa sobom. No, pitanje je da li čovjek to hoće.

Francuski pisac Mauriac govori o milosrđu Božjem, komentirajući smrt jednog francuskog intelektualca. Rekli su u medijima: kako se mogao pomiriti s Bogom, čovjek koji je cijeli život bio daleko od Boga? –  i protumačili to kao slabost posljednjeg trenutka, te da to nije dolično! I tako se odvojenost od Boga želi proglasiti kao dobro, kao krepost.

Neki čovjek je znakovima tražio da mu pozovu svećenika, sporazumjevao se znakovima, i kad se ispovjedio umro je isti čas. Danas se često iz obzira nekog ne zove svećenika bolesniku da ne bi to shvatio kao da se žele oprostiti od njega. …

Nedavno je jedna grupa Korejanaca negdje kod nas u Hrvatskoj tražila svećenika. No nisu mogli dobiti ni jednog svećenika. Na fiksni se nitko ne javlja, a broj mobitela nemaš. Pa sad zamislite da netko treba svećenika na samrti?! To je zapad koji je došao kod nas. Mnoge stvari su se promjenile. Nekad su postojale tabele dežurstava kad je netko trebao biti dostupan. A to je nešto što se bolesnicima treba omogućit. Komunisti u Drugom svjetskom ratu su znali pogubljivat svećenike, ali svećenik je morao stat na raspolaganju za spas duša. I to mu je trebalo bit prije ljudske računice. I on ode ispovjedati, a tamo ga – ubiju. No danas, svijetski mentalitet je ušao i kod svećenika, u ponašanja i u razmišljanja.

…

Ako čovjek svjesno odbija Boga dolazi do posljedice vječne propasti, neprolaznog očaja i mržnje prema sebi i drugima. Egzorcisti klasificiraju grijehe… gdje bi se događalo da čovjeka obuzmu sile zla. U prvu kategoriju spadale bi devijacije kao što su homoseksualnost, pedofilija, pornografija, i sl. , ovisničke navike o drogi, alkoholu… Korištenje magije, okultnog, čaranje, … prizivanje duhova… A najteža kategorija bila bi sudjelovanje u sektaškim skupovima, pripadanje masonima, gdje se čovjek obavezuje na poslušnost, a da ni ne zna što sve od njega može biti traženo; kad čovjek izričito odbija Boga.

Talijanski egzorcist Francesco… u Rimskoj biskupiji…, predsjednik talijanskih egzorcista kaže da je jedan od čestih slučajeva kad netko traži od đavla da bude obožavan kao da je Bog. Sotona ne želi prihvatiti činjenicu da je on stvorenje. On se samozavarava da je on bog, a da je pravi Bog krivi bog. Zato traži ono što pripada samo Bogu. U jednoj egzorcističkoj molitvi kaže se ”nek se svako koljeno pokloni Bogu”. U tim molitvama sotona odgovara: ”klanjajte se meni, ja sam svemogući… ” Na ponovljene pozive da štuje pravog Boga jedna od tolikih rečenica koje se ponavljaju je: ‘‘Nikad. Ja sam bog. Pogledaj koliko ih mene slijedi.’‘ Druga karakteristika đavla u egzorcizmu je da često govori o nasilju i uništavanju. Sve ono što je dobro, čisto, skladno, želi iznakaziti, uništiti. Posebno se primjećuje njegova mržnja prema sakramentu braka i obiteljskim vezama. Na silovit način reagira kad supružnici obnavljaju bračna obećanja. Tu sumnju izrazio je i u sljedećim riječima: ”Ne sviđa mi se kako su žene obučene, trebaju biti još otvorenije; treba seksualnost biti u prvom planu tako da mogu što više obitelji uništiti…” … Bjesno reagira kad su zaruke mladih ili kad je zavjetovanje u čistoći. To su za njega ”nakaradne stvari.” Karakteristika zlog duha je njegova očita mržnja, on uživa u zlu, u bilo kojem obliku mržnje, u mržnji prema djeci… koju pokazuje i dok opisuje užasan pokolj djece u majčinoj utrobi. Ovo zadnje što se događa u Americi – trgovanje nerođenima, prodavanje organa za eksperimente i razne druge svrhe… nema premca takvom iživljavanju. Prije bi bilo da ih samo ubiju, a ovdje se radi o mučenju. U egzorcizmu se pokazalo da se tu radi o naslađivanju nad tim zlom. (…) zamjenjuje se dobro i zlo… U egzorcizmu, kad se donijela relikvija, sotona ima reakciju odbacivanja: ‘Koji smrad!’, pokazuje i mržnju prema krunici sa križem… ne podnosi blagoslovljene vode, blagoslova.. umjesto blagoslova – proklinjanje. Na rečenicu Isusovu koju izgovara egzorcist: ”Dođite k meni svi vi koji ste izmoreni i opterećeni” biva odgovoreno riječima: ”dođite k meni svi vi koji ste veseli, perverzni i ja ću vas okrijepiti”.

Trudi se izazvati podjele među ljudima, da ih usmjeri jedne protiv drugih. Tako se događa, npr. kod podjele materijalnih dobara, da u obitelji zna doći od tolikih svađa da za cijeli život budu podijeljeni. A to nije bez đavla. Za pedeset kvadrata zemlje, za komad namještaja… A kad bi tko i htio pravedno podijeliti morao bi najprije sve prodati pa onda to podijeliti. Čovjek koji nije spreman odreći se nečeg, da bi se živjelo u miru – čega se onda spreman odreći? Tu se događa da čovjek ne vidi ništa drugo nego sebe. I ako takav primjer daje svojoj djeci što onda može od njih očekivati?

Zlo je izbor čovjekove volje – i kad se čovjek usprotivi zlu – zlo je nemoćno. Bog nam dolazi u pomoć i možemo se othrvat napadajima Zloga. U egzorcizmu, gdje se mole molitve Crkve, u ime Krista i u ime Crkve (…zato se traži odobrenje…) na temelju toga ljudi bivaju oslobođeni od zlog duha. Nekada taj proces traje i godinama. Zašto? Jedno od tumačenja je da Bog i to ostavlja kako bi se što više ljudi obratilo.

Samo Krist koji djeluje u Crkvi može osloboditi čovjeka od grijeha i smrti. Samo Isus je Spasitelj i pobjednik Zloga. Zato je Crkva, u kojoj je Isus prisutan u euharistiji, jedino mjesto gdje kršćanin nalazi sklonište pred snagama zla. Iza mise vidimo da su crkve prazne, a to su mjesta gdje se može biti s Gospodinom, mjesto gdje se može vraćat radost i mir svoga života.

Kxy, dječja pedagoginja, bila je poznata, držala predavanja (kao protestantkinja) i po protestantskim i katoličkim crkvama. Pomalo je uočavala razliku između protestantskih i naših Crkava. Došla je do mjesta kojeg protestanti nemaju. Mjesto na kojem je Isus na poseban način prisutan – tabernakul! I tako je, putem uočavanja te bitne razlike, postala katolkinja.

Kad čovjek to može iskusit i doživit – zašto smo mi tako bešćutni, pa to ne primjećujemo? U Crkvi preko sakramenata ozdravljenja i euharistije Krist neprestano ozdravlja ljude i čini ih svetima.

Ako s vjerom budemo ispovjedali grijehe zle moći nam neće moći učiniti ništa nažao. SV. Tereza govori: ‘demon će se bojati mene…’. Sveci se njih ne boje.  Za ljude je spas dostupan, a za sotonu i zle duhove nije. Oni nas žele odvući u pakao kako bi nas učinili sličnima sebi.

U životu oca Pia na jednom mjestu piše: ‘Prošlu noć sam proveo vrlo loše. Ona spodoba me do pet ujutro nije prestala tući… ‘ … doživio mnoge đavolske napade…  dolazile misli očaja, nepouzdanja u Boga… ali Bogu hvala ojačan sam. Stao sam na Kristovu stranu i izbavio se iz toga. ”

Zao duh ne pošteđuje ni svece, da ih kuša napastima očaja, malodušnosti, suhoće… Znamo da je i Majka Tereza 25 godina borila se s tim napastima suhoće.

O ocu Piu u jednom drugom svjedočanstvu piše: ”želiš znati zašto me toliko tukao? Zato jer sam branio jednog od vas; jedan je bio napastovan u čistoći, i odmah smo od Gospodina postigli pomoć za njega. Momak je zaspao, a ja sam izdržavao mučenje fizički… ”

Kod svetaca su ta uznemiravanja nešto što se često znalo događati. (primjeri T.nx…  Ane K. E., … koje bi živjele godinama samo od euharistije ! … doživljavale su razna uznemiravanja zloga. …) Primjer župnika Arškog nam pokazuje kako se Bog preko njegovih iskustava s zlim poslužio da spasi mnoge duše.

I otac Pio i slični bili su u napasti da preskoče jutarnju svetu misu jer su bili iscrpljeni od nespvanja cijelu noć. A tisuće ljudi je dolazilo na te mise. I to bi bio ogroman gubitak. Jasno da ga ovo napastovanje želi onemogućiti da čini dobro. Ovaj rat u kojem se nalazimo je duhovni rat. Nije to samo jedna slika. Kad kažemo da je to jedna vojujuća Crkva – to je istina iz svetog pisma – pozvani smo boriti se ovdje na zemlji – protiv Zloga.

U molitvi Očenaša molimo: ”izbavi nas od Zloga”, u doslovnom prijevodu. Mi se borimo protiv Sotone. To je neprijatelj čovjekova spasenja. Tri su naša neprijatelja (sv. Ivan ev.) : tijelo, svijet i sotona. Sv. Pavao: ” Ne borimo se protiv stvorenja od krvi i mesa, nego protiv duhova svijeta, sa nevidljivim svijetom koji je stvaran.” Kad bi se kršćani prestali borit – ne bi bilo dobra u svijetu.

U borbi su tri oružja:

1. Molitva: pohađanje sakramenata: (misa, ispovijed); dnevna molitva koja nas čini otpornima na napadaje zloga, + Prakticiranje kreposti. Svaka krepost je na početku teška, a na kraju to postane dio čovjekove naravi. Poznat je primjer Franje Ksaverskog koji se borio za krotkost, nagao po naravi a postao pojam blagog čovjeka. Svatko od nas ima prilike za živciranje. A to je ujedno i prilika za vježbanje strpljivosti. Znamo da otresitost toliko lošeg ostavi iza nas… A možemo tu vježbati kreposti da to postane blagoslov za drugog.
2. oružje: formacija tj. duhovna izgradnja. Mi cijeli život učimo. U školi potrošimo najbolje godine svog života. A koliko smo uložili u izgradnju svoje vjere? Dakle 15 godina života možemo uložiti u školu,a u koliko smo vremena svog života uložili u vjersku formaciju? Tu bi spadalo najčešće ono što se čulo na župnom vjeronauku, ono što smo čuli u propovijedi, nešto u školi – i sve skupa to bi bilo = 2 sata tjedno! A u školi sjedimo po pet sati, pa bi to bilo najmanje 25 sati tjedno ! to je onda 1: 10. Ako nije i više. A kad tome još prirodamo utjecat TV i slično – onda da i ne govorimo, koliki je taj omjer…

Puno puta može pomoći ako znamo svoju vjeru argumentirat. Neće netko prihvatit ”bajke”. Trebamo i sami znati prepoznati zablude, djelovanje Zloga…

3. oružje: Konkretan apostolat – da se brigamo za svoje bližnje.

Imamo sad i izbjeglice. Opravdano je pomoći. No, to je vrsta pomoći u kojoj se mogu prepoznati svi ljudi. Ali mi, kao vjernici, trebali bi više pomoći onima koji su ostali – Sirijcima, da mogu preživjeti tamo. Većina od ovih su ekonomske izbjeglice – i to je nešto gdje se mogu praviti razlike. Možemo promotriti situaciju i u Ukrajini. Zašto ne pomažemo njima? To su konkretne stvari gdje smo pozvani reagirati prvi.

Svjesni smo da je Crkva ustanova koju ”ni vrata paklena neće nadvladati”… A preko Crkve imamo doći do vječnog života…