Starac Šimun je čekao Spasitelja. Za to je živio. To je bio njegov cilj. Mi u Zadru imamo njegovo neraspadnuto tijelo (!) a to je znak koji traje, rekao je don Josip Mužić na svetoj misi u devetnici svetom Šimunu. I mi iščekujemo Njegov dolazak, jer je obećao da će opet doći, u slavi. Šimun nam je uzor u postojanosti. Ovaj svijet, naprotiv, sprema se na dolazak Antikrista koji želi iskorijeniti Krista iz srca čovjeka… 

___

„Sv. Šime je Isusov suvremenik. Njegovo u cijelosti sačuvano tijelo je čudo koje traje. Poruka toga dara među nama je da otvorimo oči i prepoznamo što imamo. Da budemo ponosni i svjesni da nas Bog kao narod voli, da mu je stalo do nas i da je on učinio da opstanemo. Bez obzira što su nas kroz povijest otimali i tlačili, nisu nas uspjeli uništiti. To je znak da je, unatoč svih slabosti, izdaja i zavjera, Bog onaj koji vodi povijest i nemamo se čega bojati“, poručio je don Josip, potaknuvši da trebamo misliti kako se svidjeti Bogu i kako udovoljiti Bogu, a ne političarima, jer „to nas može skrenuti s onoga što je bitno“.

Rekavši kako su apostoli dobili poslanje propovijedati Evanđelje i tako pripremati Kristov dolazak, don Josip je naglasio da upute koje Isus daje učenicima idu za tim da učenici „ostanu usredotočeni na cilj, kako bi njihovo poslanje donijelo što više ploda, da se pouzdaju u Providnost“. Isusova riječ da ništa suvišno ne nose sa sobom znači da se ne osiguravaju zemaljskim stvarima, nego da se pouzdaju u Boga, Bog će providjeti. Važno je znati koji je cilj.

„Naš život je hodočašće. Ako ne znamo koji nam je cilj i gdje idemo, natovarimo se s puno toga, putem zastanemo, izgubimo snagu i ne možemo dalje, ili skrenemo s puta. Imamo pred očima čovjeka koji je bio usredotočen na cilj. Sv. Šime imao je pred očima da mu je obećano da će vidjeti Gospodina, Mesiju i on je živio za to. Šime je najveći dio života proveo u iščekivanju Krista, da doživi to da može vidjeti Isusa“, rekao je don Josip.

I nama je obećano i znamo da će Gospodin opet doći na ovu zemlju, ovaj put u slavi. Stoga nam je „Šime primjer i uzor kako bismo mi morali iščekivati Gospodina. Drugi su bili zaokupljeni svim mogućim stvarima, karijerama, novcem, svojim ljudskim planovima; bili su odsutni kad je Isus došao u hram i nisu prepoznali Mesiju, iako su svoj život predali Bogu. Nitko od tadašnjih svećenika, farizeja, pismoznanaca nije bio sa starcem Šimom ili staricom Anom. Samo su njih dvoje prepoznali Gospodina, čak kao neki ‘rubni’ sudionici štovanja u hramu. A to je zato jer su samo oni bili spremni! Samo oni su bili budni, samo su ga oni istinski očekivali. Nisu bili opterećeni nečim drugim, nego su bili usredotočeni na Gospodina – zato im Isus nije promaknuo“, poručio je don Josip.

Propovjednik je istaknuo da je „Šime bio postojan u budnosti i spremnosti da dođe do susreta s Isusom“. „Trebalo je izdržati sve te godine. Nije dovoljna samo spremnost, nego je potrebno da čovjek bude i postojan u spremnosti, da u toj spremnosti izdrži do kraja. Gospodin ima svoje planove. On se Šimi objavio kad je Šime bio na kraju života, star, nemoćan, kao što je učinio i s Mojsijem. Kad je Mojsije u naponu snage htio izvesti Izraelski narod iz ropstva, doživio je debakl. A onda ga je Gospodin pozvao s 80 godina, kad je već imao svoj uhodan život, stado ovaca… Onda ga poziva da oslobodi narod. I Mojsije nema volje, snage, ne da mu se, razočarao se; osjeća se izdan i odbačen od naroda i opire se. Međutim, Bog zna što hoće i on Mojsija prisiljava da bude onaj preko kojeg će Bog izbaviti svoj narod“, rekao je don Josip.

Trenuci milosti kad je Šime primio Isusa na svoje ruke, razmjena rečenica s Marijom i Josipom, „taj susret obilježio je cijeli njegov život. Sve što je prethodno čekao desetljećima, sada je imalo svoje ispunjenje. A što je s nama? Nakon pretvorbe, misni usklik kaže: ‘Tvoj slavni dolazak iščekujemo’. Time obnavljamo spremnost i budnost da dočekamo Gospodina. Da imamo želju za njim, da nam je stalo, da priželjkujemo da dođe što prije, kao što su živjeli prvi kršćani koji su molili Maranatha – Dođi, Gospodine Isuse“, rekao je don Josip, upozorivši da je u naše vrijeme u mnogima ugušeno pripremanje za susret s Isusom i vječni život.

„Kad se u čovjeku ubije spremnost za vječnost i za zemaljski dom, događa se razaranje duhovnog dijela čovjeka. Čovjek odrađuje što se od njega traži, ali nema srce koje izgara, cilj za kojim ide.

Ovaj svijet u procesima globalizacije ima svoje iščekivanje, ali ne sprema se za dolazak Krista, nego za dolazak Antikrista, o kojem govori i Knjiga Otkrivenja. Sustavno se radi na tome. To je u naše vrijeme očitije nego prije. Antikristu će biti glavno iskorijeniti Krista iz srca čovjeka. Mali antikristi su bili kroz povijest i prošli. Ali na kraju vremena, Antikrist kao direktna opozicija Kristu će biti samo jedan. Nakon njega slijedi kraj povijesti“, rekao je don Josip, istaknuvši kako se danas u svijetu mrzi samo Isusa i kršćanstvo.

„Ono što se napada je ono što valja. Ako se napadaju i ruše obitelj, domoljublje, Krista, to su osnove za koje se moramo uhvatiti i sačuvati. Šime je dočekao svog Spasitelja, jer vjernost uvijek biva nagrađena. Pa tako i naša vjernost, nas kao naroda, bez obzira što nas stoljećima tlače i ponižavaju. Šime je bio zahvalan i sretan zbog milosti koju je doživio. I rekao je da je spreman za prijelaz u vječni dom. Budimo i mi zahvalni na milostima koje nam je Bog udijelio, počevši od tijela sv. Šime. Takvih milosnih znakova i iskaza ljubavi našem narodu imamo puno – od Gospinih ukazanja do relikvija svetaca i čuda u našem narodu. To bi trebalo biti naše nadahnuće, svjetlo i vodilja.

Borimo se i pobjeda nam je zajamčena, iako svijet već smatra da smo izgubili rat. Sveto Pismo kaže: ‘Ne žalostite se. Jer radost Gospodnja vaša je jakost’. Ako je čovjek u milosti Božjoj, ako zna da je mirne savjesti, što nam tko može? Mogu nas mučiti i oduzeti što žele, ali ne mogu nam oduzeti dušu i Boga. Imamo najvažnije, iza nas će ostati svijetli trag. Svi smo pozvani biti Kristove svjetlonoše, da ostavimo duboki trag iza nas i za vrijeme našeg života“, potaknuo je don Josip Mužić.

Na misi su sudjelovali i župan Zadarske županije Božidar Longin te članovi braniteljskih udruga i udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata, u danima obilježavanja 32. godišnjice Dana obrane grada Zadra u Domovinskom ratu.

Izvor: ika.hkm

AUDIO INTERVJU NA YT – VJERNI BOGU

U vrijeme najteže korona-krize, kad su se kršila elementarna ljudska prava, javno ste istupali protiv takvih postupaka. Objavili ste i knjigu „Cjepivo: Da ili ne? Moralno rasuđivanje u vrijeme korone“. Kako iz današnje perspektive, kad su mnoge stvari postale još jasnije, gledate na vrijeme korona-krize? Jesu li globalistički krugovi iskoristili to vrijeme za provođenje društvenih eksperimenata?

Korona-kriza bila je jedan veliki društveni eksperiment od kojega su njegovi tvorci puno naučili, a većina ljudi malo ili 

ništa. Uglavnom su ljudi zadovoljni što se mogu vratiti redovitom životu bez ograničenja i ne žele se više baviti onim što je bilo kao da će tako onemogućiti da se isto ponovi. To je velika pogrješka, jer sjetimo se da su prije korone bile svinjska i ptičja gripa i svaki put je bilo sve gore. Uostalom, u tijeku su naveliko pripreme za novu pandemiju, najavljuju je, prave vježbe, odobravaju nova cjepiva i mijenjaju zakone kako bi se još učinkovitije i globalnije mogla provoditi represija. Zato bi trebalo učiniti sve da oni koji su zloupotrebljavali korona-krizu za svoju zaradu, oni koji su svjesno obmanjivali javnost kao i oni koji su silili druge na cijepljenje za to i snose odgovornost. To bi bilo najbolje jamstvo da se takvo što ne će opet ponoviti.

Također, nužno je da se osigura pravo glasa svima oštećenima korona-mjerama, da se progovori o posljedicama cijepljenja te žrtvama, odnosno njihovim obiteljima, dade pravedna moralna i materijalna zadovoljština. S vjerske strane, svi oni koji su postupali protiv svoje savjesti i zdravog razuma za to bi se morali pokajati i ispovjediti jer su sagriješili protiv ljubavi prema samima sebi zbog straha, nepromišljenosti ili konformizma. Ako su pak i drugima naudili, dužni su uz to, barem zbog pravednosti, nadoknaditi im nanesenu štetu koliko je moguće.

Brojni korona-aktivisti sada su se prebacili na promicanje zelenog fundamentalizma. Kriju li se iza ove ideologije eugeničke i neomaltuzijanske inspiracije? Naime, oni radikalniji zeleni zeloti otvoreno govore o djeci kao o novim tonama ugljikova dioksida…

Na žalost, masovna je pojava da imamo sve više ljudi koji ne misle svojom glavom i daju se indoktrinirati svakom 

prijevarom koju ponude glavnostrujaški mediji. No poanta ostaje, ista a to je da je svaka nova ideologija protuljudska što ukazuje da iza nje stoji sotona koji je „ubojica čovjeka od početka“. Zlo se raspojasalo i postaje sve radikalnije. Krajnje je vrijeme da se probudimo i shvatimo da živimo u izvanrednim vremenima koja se zahuktavaju i vode k ubrzanom stvaranju jedne globalne diktature koja bi trebala pripraviti put dolasku Antikrista kao neprijepornoga tiranina svijeta. Bez Krista jednostavno nije moguće ostati u istini, posebno u ovom vremenu smutnje i laži.

Nakon šezdesetosmaške revolucije sve je prisutnija genderistička ideologija sa svim svojim bizarnostima i opasnostima. Čini se da njezini zagovornici žele pisati novu Knjigu Postanka i novu antropologiju. Radi li se tu o do sada najsnažnijem udaru na djelo Božjeg stvaranja?

Zlo je vrlo maštovito i uvijek može gore, no sada imamo veće tehnološke mogućnosti koje dopuštaju da se prividno može promijeniti spol, unajmiti tuđu maternicu i kupiti dijete po narudžbi. K tomu bi se za par godina trebala dodati umjetna maternica čime bi proces odvajanja spolnosti od prokreacije bio dovršen. Kako se istodobno sve više radi na sterilizaciji preko hrane, cjepiva i na razne druge načine, to bi dopustilo da se rađanje novih ljudskih bića stavi pod potpuni nadzor moćnika, a da se masi za uzvrat ostavi jalovi i sve izopačeniji razvrat. Čovjek tako više ne bi bio suradnik Božji, ne bi znao što je prava ljubav i roditeljstvo i bilo bi dovedeno u pitanje njegovo dostojanstvo kao osobe.

Čovjeka se želi kontrolirati i iznutra

Čini se da sve završava u transhumanizmu odnosno posthumanizmu. Prijeti li ova ideologija opstanku ljudske vrste?

Prijetnja je stvarna, kako vidimo na više područja. Imamo mali broj superbogataša koji sebe smatraju božanstvima koja se mogu igrati, preko novih tehnologija, životima svih drugih i sudbinom cijeloga čovječanstva. Sada nije 

dovoljno samo imati potpuni nadzor nad čovjekom izvana, nego ga se želi kontrolirati i iznutra posjedujući mu dušu. Preko novih tehnologija, posebno genetskog inženjeringa, događa se novo „stvaranje“ čovjeka, a umjetna inteligencija bi trebala zamijeniti Stvoritelja. Sotona je blizu vrhunca svoje moći, ali ujedno i blizu svoga poraza i zato mu se žuri.

Ovih se dana navršava godinu dana od povijesne odluke američkog Vrhovnog suda o pobačaju, čime su u SAD-u spašeni desetci tisuća života. Kako ocjenjujete tu odluku i njezinu važnost za pro-life pokret?

To je jedna važna i prijelomna odluka koja ima veću snagu od rušenja Berlinskog zida. Pokazuje da i onda kada izgleda sve izgubljeno Bog ima zadnju riječ i može stubokom promijeniti bezizlazno stanje. Ova pobjeda plod je gotovo pedesetogodišnjeg zalaganja pokreta za život, ponajprije molitvenog, koji okuplja ljude raznih vjera i uvjerenja. Ona pokazuje da ako se u SAD-u, zemlji koja je bila glavni arhitekt kulture smrti, dogodio ovaj preokret, on se može dogoditi bilo gdje drugdje. Nakon ove odluke svakako svijet više nije isti i ona je zorni dokaz da je molitva najjače oružje koje postoji.

Svojedobno ste objavili knjigu „Rat protiv čovjeka“. Mogli bismo dodati da je riječ i o ratu protiv Boga, protiv obitelji, ali i zdravog razuma ako ga shvatimo u onom chestertonskom smislu. Što je konačni cilj svih ovih ideologija?

Zajednički nazivnik jest pobuna protiv Boga, a krajnji cilj je propast što većeg broja duša. Nije čudno da se dogodio i nastavlja se događati masovni otpad od kršćanstva. To je jedan od pokazatelja da se bližimo zadnjim vremenima za koja se Isus upitao hoće li kada ponovno dođe još naći vjere na zemlji.

Virtualni život zamjenjuje sve više stvarni život

Čini se da je čovjek na Zapadu izgubio osjećaj za metafizičko, a dekadencija prožima sve pore zapadnih društva. Može li čovjek bez Boga uopće pronaći smisao? Dojma sam da je kriza smisla danas sve više prisutna, a posebno kod mlađih naraštaja koje odgajaju digitalne platforme…

Bez Boga čovjek gubi i sebe i svoju sreću već ovdje na zemlji. Naime, kako ga je Bog stvorio za sebe, on se može ostvariti jedino u njemu i u ničemu drugome. Zato se današnjem čovjeku nude razni surogati smisla koji su zavodljivi, ali ga sve više ostavljaju praznim i nesretnim. Najbolji primjer je virtualni svijet koji sve više jača i opsjeda ljude, a

paralelno psihičke bolesti imaju neviđenu ekspanziju. Virtualni život zamjenjuje sve više stvarni život i čovjek se tako sve više pasivizira, zaglupljuje i postaje puki promatrač dok mu moćnici kroje život po svome nahođenju i bez ikakvog otpora. Ohrabruje da mnogi uče iz svojih zabluda, vide da ih ovaj svijet ne može usrećiti i vraćaju se Bogu.

Katolička Crkva, ističu mnogi, nalazi se u stanju velike krize. Dijelovi Katoličke Crkve u Njemačkoj otvoreno zagovaraju protukatoličke ideje, a prisutni su i brojni drugi problemi. Gdje su po Vama korijeni današnje krize? Je li se Crkva previše otvorila prema svijetu? Je li rješenje u povratku Tradiciji?

Istina je da je Crkva u velikoj krizi i griješe oni koji misle da je to samo jedna od tolikih kriza koje je Crkva imala u svojoj povijesti. Važno je priznati činjenicu krize i krenuti od nje jer mnogi, pa i među teolozima, žive u nekom lažnom optimizmu koji im služi kao, svjesno ili nesvjesno, opravdanje da ništa ozbiljno ne poduzmu kako bi se stanje promijenilo na bolje. Mnogi su vjernici jednostavno postali konformisti i kukavice i nisu se spremni boriti sa svijetom i mijenjati ga, nego mu podilaze, dodvoravaju mu se, obožavaju ga i tako idu protiv Boga jer se ne može služiti dvojici gospodara. Zlo je toliko ojačalo i proširilo se i unutar Crkve da je potreban radikalni preokret koji može dati neki izvanredni Božji zahvat ili veliko progonstvo u kojem će se dogoditi čišćenje u krvi i muci. No Bog neprestano djeluje i posjeduje bezbroj mogućnosti da porazi zlo. Tako, unatoč svemu,

vidimo da je ovo i vrijeme posebnih milosti i da stasa jedan novi naraštaj, istina brojčano malen, kojemu je Krist prva ljubav. Odatle već sada kreće obnova.

Hrvatskim vjernicima posebno drag bl. Alojzije Stepinac i dalje nije kanoniziran. O ovoj je temi već mnogo toga rečeno i napisano. Kako Vi gledate na novu nepravdu koja se nanosi hrvatskom blaženiku?

To je providonosno jer na taj način on i dalje ostaje kamen spoticanja, preko kojeg se razotkrivaju naši neprijatelji, i svjedok koji nam je uzor kako odolijevati progonima. Ova nepravda ujedno jača pobožnost prema njemu i on prerasta u simbol svih naših povijesnih stradanja radi bogoljublja i domoljublja. Što ga više omalovažavaju i osporavaju, to se više pokazuje njegova veličina.

Imate li dojam da živimo u vremenu šutnje intelektualca i ključnih institucija. Je li se strah ponovno uvukao u hrvatsko društvo? Imamo li previše kukavičluka i konformizma, pa i u Crkvi? Tek rijetki pojedinci spremni su javno istupati i kritizirati društveno-političke anomalije i patologije…

Imamo vođe kakve zaslužujemo u društvu i u Crkvi jer golema većina vjernika živi kao praktični ateisti. Nikad provedena lustracija ostavila je poučak da se beskičmenjaštvo i izdaja isplati. Šutnja se objašnjava konformizmom odnosno strahom od gubljenja beneficija. Rijetke pojedince koji se ne libe nastupati odvažno u obrani vjere i naroda treba cijeniti i davati im prostora jer od njih treba krenuti preporod društva. Kad njima pribrojimo i one koji su se dokazali u inozemstvu i koji su se spremni vratiti ako im se ukaže povjerenje, onda imamo i više nego dovoljno ljudi koji mogu izvesti svoj narod iz ovog jadnog stanja. Pozvani smo kao vjernici moliti za obraćenje kukavica i izdajica kako ne bi završili u paklu, a istodobno da nam Bog podari svete vođe koji će nas voditi Kristovim putom u pobjede.

Mnogi se boje da će biti proglašenima tzv. teoretičarima zavjere… No nije li povijest ljudske vrste povijest mnogih zavjera?

Mnogi se boje i svoje sjene. Poslovica kaže: Boj se vuka, boj se lisice, a kad ćeš živjeti? Kod Hrvata koji su stoljećima bili pod tuđinom strah se samo nagomilavao i mnogim našim sunarodnjacima ne dopušta živjeti slobodno i misliti svojom glavom. Teoretičar zavjere je jedna od etiketa „novogovora“ koja onemogućuje argumentirani razgovor i diskvalificira svakog onog koji se usudi biti kritičan prema nametnutim svjetovnim dogmama. To je verbalno oružje kao što je proglašavanje rodoljuba ustašama ili opravdavanje komunističkih zločina takozvanim antifašizmom.

Koliko je današnja društvena i politička situacija u Hrvatskoj posljedica komunističkog nasljeđa?

Komunisti nikad nisu sišli s vlasti, samo su se s dolaskom demokracije rasporedili u razne stranke. Hrvatska je 

okupirana iznutra i mi smo se na to naviknuli, a većina i pomirila s time. Novina je samo da su naši komunisti iz oportunizma sada povezani s globalistima i poslušno izvršavaju njihove naloge kao što su prije i naloge Beograda. No treba priznati i da su se mnogi domoljubi u takvom okružju iskvarili i sve podredili svojim osobnim interesima. Jednako tako dio bivših komunista se, barem dijelom, iskupio za počinjene zločine pridonoseći stvaranju i izgradnji hrvatske države.

U ovakvoj situaciji važno je ne predati se nego se svatko treba ustrajno boriti tamo gdje jest, služeći Bogu i narodu, povezujući se s istomišljenicima i dogodit će se promjena prije ili poslije. Bog nam je dao državu u Domovinskom ratu preko običnih ljudi koji su sebe pregorili radi slobode svih nas i to je put uspjeha i sada. Vjerujem da spas dolazi od ove sinergije malenih i Boga, a ne od otuđenih elita i samozvanih lidera. Ako nam bude trebao vođa, njega će podignuti Bog kad to zaslužimo i za njega budemo spremni.

Iz Hrvatske se i dalje iseljava, prirodni pad stanovništva je stalan, a proporcionalno broju stanovnika Hrvatska je danas prva zemlja EU-a po useljavanju. Je li demografija ključni hrvatski problem?

Demografija je posljedica, a glavni problem je što se domoljubi osjećaju nepoželjni, diskriminirani, prevareni i 

obespravljeni u svojoj domovini. Povijesna stradanja i sustavne izdaje Zapada, tragedije kao Bleiburg i komunistička represija koji su ostali nekažnjeni, abolicija zločinaca u Domovinskom ratu, nepravedna privatizacija i pretvorba, marginalizacija branitelja, manipuliranje demokracijom koje onemogućuje pojavu prave rodoljubne alternative, medijsko protunarodno i protukatoličko jednoumlje, sluganski odnos naših političara prema svjetskim moćnicima na štetu vlastite države… To su duboke rane koje se ne liječe, nego se stalno drže otvorenima, metastazirale su i prijete fizičkom opstanku naroda.

Za početak treba zaštiti domoljublje te vrjednovati i nagrađivati sve koji doprinose dobru naroda, a kažnjavati one koji rade protiv njega. Najvažnije je prestati s prinošenjem ljudskih žrtava sotoni preko ubijanja djece u majčinoj utrobi i onda ćemo dobiti u punini blagoslov Božji koji će nam donijeti svekoliki preporod. I na koncu treba promicati kulturu života te staviti državne institucije u službu aktivnog podupiranja obitelji kao što to radi primjerice Mađarska.

Biti sol zemlje i svjetlo svijeta

Papa Ivan Pavao II. govorio je o nama kao o narodu nade. Kako danas, u stanju posvemašnje rezignacije i apatije, ljudima vratiti nadu? Kako im vratiti vjeru u to da je u Hrvatskoj moguće bolje živjeti? Imamo li razloga za optimizam?

Samo vjernici imaju razloga za optimizam jer znaju da je samo jedan Bog i da je svemoguć. No da bi se On proslavio 

moramo, bez obzira na to koliko nas je malo ostalo, vratiti zahvalni ponos da smo izabrani i poslani od Boga biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Sve ove nedaće Bog dopušta da se otrijeznimo i prestanemo klanjati zemaljskim idolima (užitka, slave, bogatstva, izgleda, moći…) i u Njega položimo svu svoju nadu vjerujući da s Njime možemo pobijediti bilo kojeg neprijatelja.

Mi smo teritorijalno i demografski svedeni na ostatke ostataka, ali je vjera kod nas još jača nego u bilo kojoj državi Zapadne Europe. To što smo nakon toliko stoljeća opstali, čudo je kao i to što smo, unatoč svim izdajama, u oslobodilačkom ratu izvojevali svoju državu. To dokazuje da smo, unatoč svojoj malenosti i nedostojnosti, izabrani biti narod svjedok koji vraća vjeru ovom bezbožnom svijetu da je Krist jedini spasitelj. Sinovski odnos koji imamo s Majkom Božjom donio nam je Gospinu zaštitu koja se toliko puta pokazala u našoj povijesti, podarivši nam između ostalog i velike vojne pobjede kao što je Oluja koja pada upravo na Njezin blagdan.

Razgovarao: Davor Dijanović – Izvor; hkv.hr

(Veliki četvrtak 2021)

• Vaša Ekselencijo, Vašim opetovanim intervencijama i aktivnostima raznih blogova na svaki način osuđujemo otpadništvo koje se širi u Crkvi baš poput tiranije nametnute ideologijom Novog svjetskog poretka, kojoj je izgleda Hijerarhija Crkve  potpuno podložna.  S obzirom na ove teme, uočena je podjela koja je sve naglašenija unutar obitelji, a također i među prijateljima. U vezi sa poslovima svijeta i Crkve postoje radikalno podijeljena mišljenja, s polarizacijom koja, čini se, ne dopušta međusobno razumijevanje. Kao da su se pojavile dvije različite kulture, dvije različite antropologije, pa čak i dvije različite vjere. – Dakle, kako bismo se trebali ponašati u ovoj situaciji ako želimo zaštititi ljubav prema istini?

U pravu ste: uspostava Novog poretka, započeta pod izlikom takozvane pandemije, mnogima čini osjetnim gubitak unutarnjeg mira i spokoja; čini nas da opažamo zlo koje nas obuzima i pred kojim se osjećamo nemoćnima; zaoštrava podjele i neslaganja između članova obitelji, rodbine i prijatelja.

Vrlo često smo tužni kad vidimo kako laž uspijeva uvjeriti ljude nama bliske za koje smo vjerovali da su zreli i sposobni razlikovati dobro od zla. Čini nam se nevjerojatnim da su se naši prijatelji dopustili prevariti, doista bih rekao da su hipnotizirani bubnjanjem glavnih medija: čini se da su liječnici koje smo smatrali savjesnima poništili vlastita znanstvena saznanja odustajući od racionalnosti ime svojevrsnog ludog praznovjerja; poznanici koji su do jučer osuđivali strahote nacizma i komunizma ne shvaćaju koliko se užasi tih diktatura ponovno predlažu u još neljudskijem i nemilosrdnijem obliku, replicirajući u širem opsegu eksperimentiranje u koncentracijskim logorima i kršenje zakona prirodnih prava svjetske populacije.

Ne možemo razumjeti kako to može biti da nam naš župnik o Covidu govori kao da je u pitanju kuga, da se gradonačelnik ponaša kao hijerarh, da susjed zove policiju jer obitelj na terasi organizira roštilj. Starije ljude koji su se nekada hrabro borili i riskirali živote, sada je doslovno terorizirano gripom koja se može liječiti. Očevi obitelji s čvrstim moralnim načelima toleriraju indoktrinaciju svoje djece u poroke i izopačenost, kao da ono što im je preneseno i ono u što vjeruju više nema nikakvu vrijednost. Govoreći o ljubavi prema svojoj zemlji, obrani nacionalnih granica i nacionalnom suverenitetu sada se smatra fašističkim. I mi se pitamo: gdje je Italija koju smo voljeli? Gdje je Crkva koja nas je uputila u Vjeru i učinila da rastemo u Milosti Božjoj? Je li moguće da je sve to otkazano u samo nekoliko godina?

Očito je da se ovo što se sada događa planiralo desetljećima, kako u civilnoj sferi, tako i u vjerskoj. I mnogi su ljudi, vrlo mnogi, prevareni: prvo uvjeravajući ih da dodijele prava onima koji ne dijele ni našu vjeru ni naše vrijednosti, zatim čineći da se osjećaju gotovo krivima za činjenicu da su katolici, za svoje ideje, za svoju prošlost.

Danas smo došli do točke da nas jedva toleriraju kao retrogradne i fanatike, dok postoje oni koji bi htjeli učiniti zločinom ono što je tisućljećima bilo temeljem civiliziranog života, a proglasiti ​​svako ponašanje protiv Boga, protiv prirode i protiv našeg identiteta ne samo dozvoljeno već i obvezno.

Suočeni s ovim preokretom koji uključuje cijelo naše društvo, podjela koja se pojavljuje između djece svjetlosti i djece tame čini se sve jasnijom: ovo je milost koju nam je dao Bog za hrabar i odlučan izbor. Prisjetimo se riječi našega Gospodina: „ Ne vjerujte da sam došao da donesem mir na zemlju; Nisam došao donijeti mir već mač”(Mt 10,34).

Pacifizam o kojem slušamo desetljećima služi samo razoružavanju dobrih i oslobađanju zlih da čine svoja bezakona djela. Stoga su čak i podjela i polarizacija između onih koji pripadaju Gradu Božjem i onih koji služe princu ovoga svijeta dobrodošli, ako nam služi za otvaranje očiju.

Ljubav prema istini nužno podrazumijeva mržnju prema lažima, a bilo bi nepromišljeno i iluzorno vjerovati da se može služiti dvojici gospodara. Ako se danas od nas traži da biramo između Kristovog Kraljevstva i tiranije Novog svjetskog poretka, taj izbor ne možemo izbjeći i moramo ga provoditi dosljedno, tražeći od Gospodina snage da Ga svjedočimo čak do točke mučeništva.

Onaj tko nam kaže da se Evanđelje može pomiriti s antievanđeljem globalizma – laže, kao što lažu i oni koji nam nude svijet bez ratova u kojem sve religije mogu živjeti zajedno u miru. Nema mira osim u Kraljevstvu Kristovom: pax Christi in regno Christi.

Da bismo uspješno vodili borbu, trebali bismo moći računati na generale i zapovjednike koji nas vode: ako su gotovo svi preferirali dezerterstvo i izdaju, možemo računati na nepobjedivog Vođu, Presvetu Djevicu, na njezinu zaštitu nad svojom djecom i cijelom Crkvom. Pod Njezinim snažnim vodstvom ne bismo se trebali bojati ničega, jer je Ona ta koja će satrti glavu stare zmije i vratiti red koji je srušio sotonin ponos.

• Razgovarajmo o liturgiji i svetoj misi. Nisu svi vjerni katolici, koliko god dobronamjerni, imali mogućnost sudjelovanja na misama Vetus Ordo i moraju se “zadovoljiti” misama koje se slave u njihovim župama, često obilježenim liturgijskim bezobrazluk ako ne i prave zlouporabe. U tim misama pričesti se primaju na ruku, stoje, Oče naš čita se prema novoj formuli [na misama koje se slave na talijanskom jeziku], prisutni su pozvani razmijeniti “pogled mira” [umjesto znaka mira ], čuje se propovijed koja je u skladu s bergoglijanstvom (da se dotakne samo nekoliko aspekata). Na kraju, odlaze s mise osjećajući se, blago rečeno, tužni, umjesto mirni i pomireni s Bogom i svojom braćom. Pa što bi trebali učiniti?

Prvo se trebamo zapitati kako je moguće da je vrhovni čin štovanja, koji je ustanovio naš Gospodin da bi na našim oltarima na nekrvan način nastavio beskrajnu milost Žrtve na Kalvariji, postao zapreka posvećenju vjernika umjesto prigoda duhovnog napretka i unutarnjeg mira. U drugim vremenima, misa je pružala pogled na Nebo usred svjetskih iskušenja i kaosa; danas se čini da je galama svijeta nezamjenjiv element koji razgoni tišinu, molitveno klanjanje i osjećaj svetosti i prisutnosti Boga. Ali ako je u prirodnom poretku naša dužnost hraniti tijelo zdravom hranom i izbjegavati one otrovane ili pretvorene, tim više što je naša dužnost u nadnaravnom poretku hraniti naše duše zdravom hranom, čuvajući se od onog što nas truje.

Očito razumijem poteškoće vjernika u pronalaženju crkava u kojima se slavi tradicionalna sveta misa, ali mislim da Gospodin također zna cijeniti dobru volju onih koji su svjesni važnosti koju Sveta žrtva ima za našu dušu , posebno u trenucima velike krize poput one kroz koju prolazimo, pa iz tog razloga znaju uložiti mali napor, barem nedjeljom, da dostojno posvete Dan Gospodnji. Bilo je vremena i mjesta u kojima su katolici bili proganjani, a sudjelovanje na misi bilo je teško i opasno, a vjernici su se ipak uspjeli tajno okupiti u šumi, podrumima ili na tavanima kako bi počastili Boga i nahranili se kruhom anđela: dužni smo biti dostojni ove naše braće po vjeri, bez opravdanja ili izgovora. Summorum Pontificum priznaje pravo vjernika – pravo, a ne privilegij – na tradicionalnu misu, a ako se to ne dogodi svugdje, to je velikim dijelom zato što se vjernici ne znaju nametnuti. Nije pitanje brige za estetiku, ljubavi prema latinskom ili gregorijanskom pjevanju ili oblika nostalgije za vlastitom prošlošću; ovdje je ono o čemu je riječ srce srca Crkve, duša nadnaravnog života katolika, istinsko dobro svijeta.

Razumijem da se mnogi vjernici nalaze u situaciji poteškoće, barem s ljudskog gledišta, u trenutku kada moraju odlučiti hoće li napustiti život svoje župe kako bi tražili tradicionalnu misu koja je ponekad kilometrima daleko. Vjernici imaju ozbiljnu moralnu dužnost barem tražiti misu koju s pokornošću i poštovanjem slavi pobožni svećenik koji daje svetu pričest na jezik.

Pandemija je dala izgovor za nasilno nametanje ograničenja funkcioniranja liturgije: nemojmo mi sami, svojom šutnjom i povlačenjem dopuštati da nam se nametnu nedolične ili svetogrdne mise i tako biti odgovorni za te zlouporabe. Boga vrijeđa lijenost i ravnodušnost kojom mu uzvraćamo na Njegovu ljubav: to je sve uočljivije kod vjernika koji  pristaju čak na cijepljenje u crkvi na Veliku subotu, zamjenjujući meditaciju o Posljednjim stvarima neutemeljenim strahom od tjelesne smrti.

Suočeni s ovim manifestacijama robovanja svećenstva i hijerarhije diktatima korumpiranog i korumpiranog autoriteta, glasno podignuti glas nije samo moralna dužnost već je i kočenje ekscesa kod tolikog broja crkvenjaka koji su zaboravili smisao svog svećeništva i dušu svog poziva.

Morali bi ozbiljno razmotriti koliko je ozbiljna njihova suradnja s pričom o Covidu, pogotovo kada pseudoznanstveno praznovjerje postane jedini mogući oblik vjere, prisvajajući simbologiju, leksikon i ritualnost religije. Tko ima uši, neka čuje, neka razumije.

Zamolimo stoga naše svećenike da svetu misu slave kao da je to prva i posljednja misa u njihovom životu, da ukinu ove svjetovne obrede i vrate nam blago koje tvrdoglavo skrivaju. Ne zaboravimo pružiti materijalnu i duhovnu pomoć svećenicima koji hrabro i dosljedno slave tradicionalnu liturgiju, sjećajući se da će jednog dana oni biti ti koji će obnoviti tkivo koje će obnoviti kršćansko društvo. A ako ni sami ne možemo redovito sudjelovati na Svetoj žrtvi u obredu koji su nam predali apostoli, držimo se podalje od onih koji skrnave Presveti Sakrament i koriste propovjedaonicu za kvarenje Vjere i Morala. Međutim, želio bih ponoviti, iz dužnosti savjesti, da gdje god je moguće sudjelovati na tridentskoj misi bez ozbiljnih neugodnosti, svakako je treba preferirati u odnosu na reformiranu misu.

• Nesumnjivo ste vidjeli, Vaša Ekselencijo, da se još jednom postavilo pitanje “tko je papa, a tko nije papa”. Postoje oni koji kažu: s obzirom na to da je Bergoglio izabran na temelju manipulacija mafije Saint Gallena i možda s nepravilnostima tijekom Konklave, on nije papa. Umjesto toga, za Ratzingera se kaže da je papa, jer se kaže da se nije slobodno odrekao prijestolja, već zato što je bio prisiljen snažnim pritiscima i zato što je navodno namjerno pogrešno napisao latinski tekst ostavke kako bi je učinio nevaljano. Je li ovo “fantasy church”? Ili postoji neki element koji treba uzeti u obzir ozbiljno?

Višestruki uzroci – snažni i neprimjereni pritisci kako izvan Crkve, tako i od strane eminentnih članova Hijerarhije, kao i osobni karakter Josepha Ratzingera – navodno su naveli Benedikta XVI. da formulira izjavu o ostavci na potpuno nepravilan način, ostavljajući Crkvu u stanju teške neizvjesnosti i zbunjenosti; navodno su makinacije skupine progresivnih zavjerenika odredile Bergoglia kao kandidata koji je tada izabran tijekom konklave obilježene kršenjem Apostolskog ustava Universi Dominici Gregis koji regulira izbor rimskog pape: za te se elemente kaže da su abdikacija Ratzingera ništavna, Konklava iz 2013. ništetna, a izbor nasljednika također ništetan. Međutim, iako se o njima široko i neporecivo govori, za te je elemente potrebna potvrda i nadasve izjava vrhovne vlasti Crkve. Bilo kakav izgovor onih koji za to nemaju ovlasti bio bi nepromišljen.

Također vjerujem da, u sadašnjoj situaciji, spor oko toga tko je vladajući Papa služi samo slabljenju ionako rascjepkanog zdravog dijela crkvenog tijela, sijući podjelu među dobrima.

S pouzdanjem se pomolimo Gospodinu da istinu iznese na vidjelo i pokaže nam put koji treba slijediti. Za sada, snažni u vrlini razboritosti, koja nalaže sredstva prema konačnom cilju, ostanimo vjerni i ljubomorno čuvajmo ono u što je Crkva oduvijek vjerovala: quod semper, quod ubique, quod ab omnibus creditum est.

• Tijekom ovog vremena, koje je u mnogim aspektima tako komplicirano i zbunjeno, koja je vaša molitva? Želite li nam sugerirati kako se obratiti našem Gospodinu?

Ono što se danas događa jest zbog javnih grijeha nacija, grijeha pojedinaca i – koliko god to užasno zvučalo – grijeha ljudi Crkve. Ne možemo intervenirati zbog grijeha naroda niti zbog hijerarhije, ali možemo započeti s poniznošću i duhom istinskog obraćenja kako bismo popravili svoje grijehe, svoje nevjere i svoju mlakost. Dakle, dok se novi farizeji raduju svjetskom uvažavanju, uz molitvu za njihovo obraćenje, moramo moliti Gospodinovo milosrđe prema sebi riječima Evanđelja: „O Bože, smiluj mi se grešniku“ (Lk 18,13). Društvo, a još više Crkva, bit će umnogome pomognuta  od naše vjernosti i našega hodanja putem svetosti koji nam je pripremljen, s Božjom milošću i pod zaštitom Presvete Djevice. Nemojmo sebe lišavati povjerenja u pomoć One  koju nam je Gospodin dao na križu kao našu Majku i koja nam kao takva neće uskratiti njezinu pomoć u našim kušnjama.

• Približavamo se Uskrsu: usprkos svemu, Gospodin uskrsava. Želimo pronaći razloge za nadu. Ovo je težak pothvat, ali možemo li pokušati?

Ne samo da možemo pokušati: moramo imati Vjeru i također prakticirati krepost nade, prema kojoj znamo da nam Gospodin dodjeljuje Milosti potrebne da izbjegnemo grijeh, izvršimo dobro i zaslužimo vječno blaženstvo Neba.

Ne zaboravimo da smo hodočasnici u hac lacrimarum valle i da je naša domovina Nebeski Jeruzalem, zajedno s Anđelima i Svetima, u slavi Presvetog Trojstva. Surrexit Dominus vere, uskrsna liturgija proglašava: Uskrsnuo je jednom zauvijek, osvojivši Sotonu i ugrabivši mu kirograf koji je Adam potpisao istočnim grijehom.

Sadašnje nevolje, strah da ćemo biti napušteni i usamljeni protiv moćnog upravljanja za koje se čini da nas slama i svladava, ne bi nas trebali uplašiti već potaknuti na obnavljanje povjerenja u Onoga koji je za sebe rekao: „ Rekao sam vam ove stvari , kako biste mogli imati mir u Meni. U svijetu ćete imati nevolju; ali hrabro, ja sam pobijedio svijet “ (Iv 16,33).

Neka nas ovaj sveti Uskrs potakne na povratak Bogu, prikazujući svoje nevolje i kušnje za obraćenje grešnika, kako bismo, nakon što smo imali udjela u kaležu Getsemanija, bili dostojni slave uskrsnuća.

(Izvor: kustos Aldo Maria Valli)

U emisiji “Sjaj istine” don Josip Mužić govori o trenutnoj situaciji u društvu, poziva nas da čitamo znakove vremena i da izvučemo neke zaključke iz ove protekle godine (Korone).

Nije korona jedina kriza, napominje, jer ako uzmemo u obzir  brojke 73 milijuna pobačenih godišnje taj broj daleko nadmašuje broj umrlih od korone (ili sa koronom).

Postavlja se pitanje i zašto pastiri šute i čemu služi ta šutnja? Čega se imaju bojati u odgovaranju na izazove vremena? …

U ovoj situaciji se otkriva koliko često važnije biva ono tjelesno od onog što je vječno, a na taj način čovjek se odriče svoje duše.

Mediji imaju veliki utjecaj na ljudsko zdravlje i uvelike ga uništavaju. Oni žele nadzor nad našim životom. Zato bi bilo dobro i mobitel koristiti onoliko koliko nam je nužno – i koliko je moguće biti bez njega.

Potrebno je govoriti dok se može govoriti – jer je sve više na djelu – cenzura. Prostori slobode su sve manji. Laici su tu manje uvjetovani.

Trebamo početi živjeti skromnije.

Ako su putovanja ograničena, možemo upoznavati bolje svoju zemlju jer ima toliko toga što nismo vidjeli. Mnoga putovanja bila su u znaku poganstva. …

Možemo tražiti posao u kojem ćemo biti neovisni. Možemo otići prije vremena u mirovinu. A ako nam ukinu mirovinu? Riješenje može biti povratak na selo gdje se ne treba toliko držati mjera kao u gradu. Vidimo da se ljudi naseljavaju u Liku. Možemo imati ono što je neophodno za život, pa može se živjeti i samo od krompira. A postoji i voda, postoji mogućnost za proizvodnju energije…

Skroman život, lišen luksuza. A što ako dođe do toga da se oduzme i privatna imovina pa budemo beskućnici? Onda možemo živjeti od onoga u prirodi, ako pustinjaci, kao sveti Ilija npr. Možemo biti zadovoljni sa minimalnim.

Možemo razvijati zajedništvo u vjeri s drugima i zajedništvo s Bogom. Čovjek koji je s Bogom nije nikad sam.

Malo je onih koji žele biti slobodni samo za Boga. Oni su u manjini, bez obzira koliko nas ima na svetoj misi.

Potrebno nam je OBRAĆENJE. 

Bog je iznad vladajućih struktura. Treba se vratiti pravoj vjeri pa će se sve posložiti kako treba. Božja svemoć se nije smanjila. Možemo računati i sa Božjim čudesnim zahvatima. (Kako je Bog pomagao proroku Iliji ili davao manu Izraelcima u pustinji…)

Kršćanin mora imati pozitivan odnos prema smrti. Ako smo vjernici znamo da nas iza smrti čeka neprolazna sreća. Važno je da imamo želju biti s Bogom u vječnosti, jer kako će nas inače primiti?

Isus jasno poručuje: Ne brinite se tjeskobno za sutra… Naša briga ne smije biti tjeskobna. Svakom je danu dosta muke njegove.

Mi smo Božja stvorenja. Naša prava dolaze od Njega, ne od političara. Oni ne daju prava, oni ih samo zastupaju.

Moćnici pokazuju da im se žuri jer nemaju puno vremena…

“Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?” – rekao je sv. Pavao.