Margherita je sa Lujem imala jedanaestero djece.
Luj je znao biti uzor očevima. Uzeo je sam na sebe uzeo zadatak odgoja djece. Poučavao ih je da preziru svjetovne užitke i ispraznosti, i vodio ih je ljubavi prema Bogu. Nakon zavjera, sam ih je poučavao. S tim u vezi sačuvana su neka uputstva koja je napisao svojoj kćeri Isabelli, budućoj kraljici Navarre: “Draga kćeri, ponizno slušaj svoga muža i svog oca i majku, u stvarima koje su Božje; morate svakom dati što on pripada njemu, za ljubav koju im morate imati prema njima, a osim toga, morate činiti najbolje za ljubav našeg Gospodara, koji je tako naredio, protiv Boga ne smijete nikoga poslušati. Draga kćeri, uloži toliko truda da si tako savršena u svemu dobrom da bi oni koji te vide i namjeravaju razgovarati o tebi mogli uzeti dobar primjer; ….  i pazi da ne pretjeruješ u svojim ukrasima. “

KRALJ KRIŽAR
Važna epizoda u njegovom životu bila je kada ga je bolest dovela do ruba smrti. Mnogo je sati ostao bez svijesti. Liječnici su ga pokušali oživjeti, ali nije bilo uspjeha. Izjavili su smrt. Odjednom se Luj probudio i ubrzo nakon što je ustao iz kreveta izjavio je: “S visine Neba svjetlost Istoka proširila se nad mnom, a Gospodin me ponovo pozvao od mrtvih. Gospodine, budi blagoslovljen i primi zakletvu koju čini križar”.

Kralj je zatim objasnio da je u tim trenucima u viđenju vidio zapovijed da ode u Svetu zemlju kako bi podigao kršćanski stijeg koji su muslimani srušili.
Nakon toga biskup u Parizu pokušao je odvratiti kralja od njegovog cilja, ali bezuspješno. Luj IX. Odgovorio je: Kažete, moj biskupe, da nisam bio pri sebi kad sam odlučio uzeti Križ. Pa, evo ga, vratit ću vam ga. “Zatim je dodao:” Moji prijatelji, sada sam savršeno pri sebi. …Bog, koji sve zna, dobro zna da mi nikakva hrana neće ući u usta dok mi se križ ne vrati. ”

Biskup se očito morao povući.
Potpuno izliječen, kralj Louis sve je tako dobro uredio da se Kraljevstvom dobro upravljalo tijekom njegove odsutnosti.
12. lipnja 1248. godine, učinio je predanje Gospi, sudjelovao na misi i primio euharistiju. Zatim je otišao u Pontoise, pred čudotvornu Gospinu sliku, kako bi njoj povjerio sudbinu Francuske, svojih vojnika i svoju vlastitu.
25. kolovoza iste godine ukrcao se u Aigues-Mortes. Križari su zimu proveli na otoku Cipru, ali kuga je desetkovala vojsku.
25. svibnja 1249. Luj IX. dao je početni signal na krik „Bog to želi!“. Flota je krenula prema Egiptu, gdje je stigla 4. lipnja.
Sljedećeg dana, nakon ispovijedi, križari su napali muslimanske brodove. Neprijatelji su se povukli zbog iznenadne borbe i grad Damietta je osvojen.
6. lipnja, u rano poslijepodne, Luj IX., bosim nogama, ušao je u napušteni grad, a slijedili su ga njegovi vojnici, koji su također bili bosi. Drevna gradska crkva, koju su muslimani pretvorili u džamiju, vraćena je na kršćansko bogoslužje.

Bio je svugdje gdje je postojala opasnost i uvijek je bio na prvoj liniji. Bio je i zarobljen  zajedno s drugima. Usred patnji zatvora, epidemije i pogubljenja koje je naredio sultan, neprestano je podsjećao svoje vojnike na svetu odanost i dužnost.
Za vrijeme zatočeništva musliman Emir se divio ponosu kralja Luja i tražio je da ga postavi za viteza. No, Luj je – s pravom – imao previsoku predodžbu o dostojanstvu tog položaja, ne videći da je toga dostojan onaj tko nije kršćanin, te mu je odgovorio:

“Nikad ne bih predao vojsku nevjerniku. Postanite kršćaninom, a ja ću vas učiniti vitezom!” Musliman je bio zadivljen, a Luju je rakao: “Vi ste najponosniji Francuz kojeg smo ikad vidjeli!”
Luju je darovana sloboda, ali pod cijenu otkupnine. Čekao je puštanje posljednjih zatvorenika u San Giovanni d’Acri i utvrdio neka mjesta koja su još uvijek držana pod kršćanskom vlašću; tada je, saznavši za smrt kraljice, nakon što je oslobodio sve zarobljenike, odlučio se vratiti u Francusku.

(…)

Više na: bastabugie.it

Sv. Toma Akvinski o islamu kaže:

“Također je [Muhamed], popuštajući uzde tjelesnoj nasladi, dao zapovijedi koje su u skladu s tim obećanjima i koje su puteni ljudi spremni slušati. Osim toga, glede istine donio je samo ono što svaki osrednje nadareni mislilac može lako spoznati. Štoviše, istine koje je naučavao isprepleo je s mnogim i posve neistinitim naukama. Nadalje, nije pružio znakove nadnaravnog podrijetla, a ipak samo oni pružaju primjereno svjedočanstvo Božjem nadahnuću, ukoliko vidljivo djelo koje se može samo Bogu pripisati pokazuje da je učitelj istine nevidljivo (od Boga) nadahnut. Naprotiv, on reče da je poslan u sili oružja, a takvi znakovi ne nedostaju ni razbojnicima, ni silnicima. (…) S pomoću mnoštva tih ljudi druge je podvrgao svome zakonu silom oružja.
Konačno, njemu ne pružaju svjedočanstvo nikakva proroštva drevnih proroka. Nevjerojatnim pripovijedanjem čak izopačuje nauke Staroga i Novoga Zavjeta, u što se može uvjeriti svatko tko pogleda njegov Zakon. Zato namjerice i lukavo nije dopustio svojim sljedbenicima da čitaju knjige Staroga i Novog zavjeta da mu na osnovi njih ne bi bila dokazana neistina. Prema tome, jasno je da oni koji vjeruju njegovim riječima vjeruju lakomisleno.”

(sv. Toma Akvinski, Suma protiv pogana, 6. Poglavlje: ‘Prihvaćanje zbiljâ vjere ne spade u lakovjernost, premda nadilaze ljudski razum’)

Kako svaka klica daje ploda, tako je i Islam plod Muhameda,

a o njemu govori i sv. Ivan Pavao II.:

“Svatko tko poznaje Stari i Novi zavjet, čitajući Kur’an jasno vidi proces smanjenja božanske objave što je u njemu izvršen. Nemoguće je ne primijetiti udaljavanje od onoga što je Bog rekao o sebi samome, najprije u Starome zavjetu preko prorokâ, a poslije, na konačan način, u Novome, preko svoga Sina. Sve to bogatstvo Božje samoobjave što predstavlja baštinu Staroga i Novoga zavjeta u islamu je zanemareno.
Boga u Kur’anu krase imena među najljepšima koja je ljudski jezik stvorio, ali zapravo je riječ o nekome Bogu izvan svijeta, Bogu koji je samo Veličanstvo, nikada Emanuel, Bog-s-nama.
Islam nije religija otkupljenja. U njoj nema mjesta za križ i uskrsnuće.

Isus je spomenut, ali samo kao prorok u pripravi za posljednjega proroka, Muhameda. Spomenuta je i Marija, njegova djevičanska Majka, ali nema ni riječi o drami otkupljenja. Stoga su ne samo teologija, nego i antropologija islama vrlo daleko od kršćanske.
Ipak, religioznost muslimana zaslužuje poštovanje. Zadivljuje, na primjer, njihova vjernost molitvi. Slika Alahova sljedbenika koji pada na koljena i predaje se molitvi, bez obzira na vrijeme i mjesto, ostaje model za vjernike istinskoga Boga, posebno za one kršćane koji ne posjećuju svoje divne katedrale i mole se malo ili nikako.”

(izvatci iz: Ivan Pavao II., Prijeći prag nade, str. 53)

Izvor: quovadiscroatia.com

Europa mora ponovo otkriti svoje vlastite korjene

Nadbiskup Sarajeva u intervjuu za talijansku organizaciju “Pomozimo Crkvi u nevolji” skrenula je pozornost na vrlo tešku situaciju katolika u Bosni i Hercegovini. Ukazao je na skupinu muslimana koji još uvijek rastu u ovoj zemlji. Naglasio je da su oni financijski podupirani od strane arapskih zemalja.  Zahvaljujući značajnim financijskim sredstvima stvaraju se nove džamije a također i cijela sela u kojima žive ljudi iz  tih zemalja.

Imamo dobre odnose sa muslimanima koji su odvade – rekao je. Ali s radikalnom skupinom muslimana iz arapskih zemalja dijalog je težak. Prije svega ignoriraju našu prisutnost osobito na politčkoj razini. U ovom kontekstu također se poziva na situaciju u Europi. Rekao je da Europljani na žalost ne poznaju dobro islam i ne znaju što to znači živjeti uz radikalizirane muslimane. Danas u današnje vrijeme ističe materijalizam, a ne duhovna dimenzija čovjeka. Europa mora naučiti sačuvati svoje kršćanske korjene, inače će se morati bojati islamskog radikalizma, rekao je.

Skrenuo je pozornost i na činjenicu da broj katolika u Bosni i Hercegovini sustavno pada. Procjenjuje se da svake godine ovu zemlju napušta 10 000 katolika. Po njegovu mišljenju razlozi za to stanje treba tražiti u nejednakom postupanju na političkoj i pravnoj razini. “Neki ne dobivaju posao” rekao je, a “drugi rade, ali ne mogu živjeti u zemlji u kojoj nemaju ista prava kao i drugi stanovnici.” – dodao je.

Izvor: Polonia Christiana

………….

Evo u prilogu i jedan video

koji bi bio smiješan (“Božićni”)

da u njemu nema istine o islamu…

Muslimani ne vjeruju da je Marija Majka Božja. Ona je za njih žena Josipova, majka Isusova, ali ne Majka Božja. Stoga je za njih kršćanstvo (bilo i jest) idolatrija. Upravo zato je i molitvom krunice, (Sveta Marijo, Majko Božja…) važno naglašavati Marijino Bogo-majčinstvo. … A u ono vrijeme bitke kod Lepanta, 7.10. htjeli su osvojiti Europu i “obratiti” kršćansku Europu na islam. Tadašnji papa Pio V. je pozvao narod na molitvu krunice, a onda i prepoznao pobjedu nad muslimanima – čudom za koje treba zahvaliti Gospi od Krunice. Od tada se 7.10. slavi Gospa od Krunice.

…

Puno je predivnih stvari koje možemo reći o krunici. Krunica je neophodna kako bismo postigli od Boga čudesne milosti koje naš svijet tako jako treba. Kad kažemo da svijet treba te milosti onda to uključuje da se te milosti mogu postići samo od Boga, ali moraju doći zagovorom Majke Božje. O krunici – preko 5 pitanja:

1. Zašto je ustanovljen blagdan svete Krunice?
2. Zašto je tako važno u našim vremenima naglašavati Marijino bogo-materinstvo?
3. Kako je Marija Majka Božje milosti?
4. Kako je Marija Majka od čudesa?
5. Kako je krunica efektivna forma apostolata?Blagdan Svete krunice je ustanovljen od strane dominikanskog pape sv. Pia V. Kao član reda propovjednika nasljedio je veliku pobožnost prema svetoj krunici od svetog Dominika. On je dobro znao da je Krunica ta koja je spasila Crkvu u Zapadnoj Europi u 13. st od zaraze Abigenizma. To je bila hereza koja je naučavala da je dobri bog stvorio duhovni svijet, a zao onaj materijalni, uključujući i ljudsko tijelo, koje je pod kontrolom zlog božanstva. Albigenizam je dobrim dijelom nadvaldan propovijedanjem dominikanaca i širenjem pobožnosti krunice.   Sveti Pio V je vidio da su muslimani poslani da osvoje zapadni svijet. Tako je molio vjernike da se utječu Gospi od krunice da spasi kršćansku Europu od islamizacije.

1571 kršćanske snage su pobijedile u povijesnoj bitci kod Lepanta protiv muslimanske mornarice. Papa je ovo prepoznao kao čudesnu intervenciju Blažene Djevice. Stoga je ustanovio blagdan Svete krunice. Kako bi cijenili znakovitost bitke kod Lepanta moramo shvatiti zašto su muslimani htjeli osvojiti Europu.  Oni su vidjeli Europu kao utvrdu kršćanstva. Oni su vidjeli su Europu kao uporište idolatrije. Oni su vidjeli Europu kao neprijatelja koji treba biti nadvladan od strane Alaha. Vidjeli su Europu kao neprijatelja, kojeg im njihov sveti Kur’an reče da trebaju obratiti od idolatrije ili uništiti.

Bila je to kršćanska vjera u Mariju kao Majku Božju, izražena u svesrdnoj molitvi Krunice koja je spasila Europu od toga da bude osvojena od ne-kršćana, muslimana.

Zašto danas treba naglašavati Marijino bogo-majčinstvo?

Postoji hitna potreba da se naglašava Marijino bogomajčinstvo danas. Postoji prošireno omalovažavanje ove temeljne istine vjere pa i u krugovima takozvanih katolika. Film “Posljednja napast” Isus je svetogrdno predstavljen kao grešnik. Ovaj film na žalost podržava i ne mali broj katolika, uključujući katoličke bibiličare kojima sam bio učitelj. Gledajući situaciju šire, i u mnogim katoličkim školama  Isus se danas u mnogim riječima predstavlja kao ljudska osoba tj. netko tko je imao istu palu narav, kao što je i naša.

U današnjem zbunjenom svijetu je potrebno naglasiti, potcrtati, fokusirati se, koncentrirati se na Mariju kao Majku Božju. Ne ustručavam se reći da molitva Krunice je izraziti znak naše vjere u Gospino Bogo-majčinstvo.

Sjećajte se, također, zašto mi katolici imao drugi dio Zdravo Marije. Drugi dio koji počinje sa “Sveta Marijo”.  Zašto je Crkva dodala taj drugi dio? Ponajprije zato da Crkva izrazi svoju vjeru u Mariju kao Majku Božju, a što je bilo omalovaženo od strane protestantizma u 16.-om stoljeću.

Majka od Božanske milosti.

Mi smo navikli obraćati se Gospi kao Majci od Božje milosti da možda i ne shvaćamo kao je doslovno Marija Majka od Božje milosti. Blažena Djevica je Majka Božje milosti zato jer je ona Majka Božja, tj. Majka onoga tko je Autor milosti. Milost koja je bila izgubljena padom Adama i Eve bilo je nemoguće vratiti ljudskom rodu osim po Isusu Kristu, sinu Marijinu. Gospa je na Blagovijest, u Navještenju (Neka mi bude po Riječi tvojoj) počela obnavljanje Božje milosti ljudskom rodu. U trenutku kad je Gospa začela pod Duhu Svetom u svojoj utrobi, možemo reći započela je i sveta Euharistija. Mi sada imamo Tijelo i Krv Kristovu u svetom Sakramentu samo zato jer mu je Kristova Majka dala tijelo i krv koje on prikazuje na oltaru na svetom misli i koje mi primamo u svetoj Pričesti i kojem se klanjamo u Presvetom Sakramentu. Riječima sv. Augustina: “Tijelo Isusovo je tijelo Marijino.”. Budući da je sveta Euharistija glavni izvor milosti ovdje na zemlji moramo zahvaliti Gospi što je učinila euharistiju mogućom.

Mi se pitamo “Kako je to Marija Majka Božje milosti?” Ona zagovara za nas da postignemo milosti koje su nam potrebne. Njen snažni zagovor je proporcionalan njenoj svetosti i ne postoji svetija osoba od Marije. Ali, sva milost koja nam je dostupna preko Majke BOžje, ovisi o tome koliko tražimo njenu pomoć. Zato je Krunica tako snažan kanal milosti svima koji mole s vjerom u Marijino bogo-majčinstvo.

Pedeset tri puta u krunici mi joj govorimo: Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike sada i na času smrti naše”. Mi zazivamo Gospu tako da ona može zagovarati za nas. Njena zagovorna moć, sveci se ne ustručavaju govoriti, ima udjela u vječnosti.

Majka čudesa.

Bilo je to preko Gospina zagovora da je Isus učinio prvo čudo u Kani Galilejskoj. Kao što znate, Isus je rekao svojoj majci da Njegovo vrijeme još nije došlo. Ali, bez obzira na to, Njegova Majka ga pita, i ona je bila tako sigurna da će on ispuniti njenu želju da je jednostavno rekla slugama: “Učinite što god vam kaže.“ Oni su poslušali kad im je Isus rekao da napune vrčeve s vodom. I kao što nam pjesnik kaže – voda je prepoznala svoga Svoritelja i zacrvenjela se. Bilo je to zato jer je Majka Stvoritelja Neba i zemlje zapitala sovga Sina da učini čudo. Ona je zagovarala i on je pokazao svoju svemoć. Stoljećima, većina svetišta gdje se dogodilo neko čudo su svetišta Gospina.

… više na: Izvor: o. Hardon S.J

(ovaj govor je o. Hardon imao pred sveti ocem, papom Ivanom Pavlom II., nakon čega je papa uveo u krunicu – i otajstva svjetla)

]]> https://magnifikat.hr/krizarski-ratovi/ Wed, 04 Oct 2017 19:53:35 +0000 http://magnifikat.hr/?p=4381 Križarski ratovi nisu bili nekakvi osvajački ratovi kršćana u srednjem vijeku, već pomoć kršćanima u Svetoj zemlji kako bi mogli mirno pohoditi sveta mjesta. U kršćanstvu ne postoji nešto kao “rat u ime vjere”, ali je dopušteno braniti se od napadača. U ovom slučaju – od muslimana.

…

Nijedna tema u dvije tisuće godina dugoj povijesti kršćanstva nije toliko politički aktualna kao križarski ratovi, a malo je koja tema toliko opterećena predrasudama. Oni izgledaju kao prethodnica “sukoba civilizacija” koji je najavio američki politolog Samuel P. Huntington i koji kao da je nakon događaja od 11. rujna 2001. godine postao gorka istina. Islamska retorika nimalo ne dvoji da korijeni današnjeg sukoba između islamskog svijeta i Zapada leže u križarskim ratovima srednjega vijeka.

Tako se teroristička organizacija AI-Qaida službeno zove Svjetski islamski front za džihad (sveti rat) protiv Židova i križara. Kada su islamisti u prosincu 2004. godine pred američkim konzulatom u Jeddahu, u Saudijskoj Arabiji, izveli napad auto-bombom, proglasili su ga kao “napad na utvrdu križara na Arapskomu poluotoku”, kao da se dogodio u 12., a ne u 21. stoljeću. “Jamčim vam da se i danas na Bliskomu istoku pripovijedaju priče o križarskim ratovima i da mi zbog njih još uvijek plaćamo”, ustvrdio je bivši američki predsjednik Bill Clinton u studenomu 2001. na Sveučilištu Georgetown.

Ni na Zapadu se ne misli puno drukčije. Tako su Michael Baigent i Richard Leigh u svojoj tendenciozno senzacionalističkoj uspješnici Inkvizicija  križarske ratove proglasili “povijesnim presedanom koji je u stoljećima poslije postao poznat kao zapadni imperijalizam i kolonijalizam”. U drami o križarima sir Ridleyja Scotta Kraljevstvo nebesko koja je 2005. godine dospjela u kina, križari su portretirani kao netolerantni fanatici skloni spletkama, a Arapi, suprotno, kao plemeniti i korektni.

Junak filma, uzveličan gotovo kao prorok, sultan Saladin, koji je kršćanske vitezove u bitci kod Hattina 1187. godine ne samo katastrofalno porazio nego i (u stvarnosti, a ne na filmu) promatrao “s osmijehom na licu”, kako navodi njegov kroničar Imad ad-Din, kako se rijetkim preživjelim križarskim vitezovima odrubljuju glave.

Već ovo pokazuje kako “slikanje u crno-bijeloj tehnici” malo doprinosi razumijevanju povijesti. U današnje vrijeme vrijedi za političku korektnost sramiti se križarskih ratova. I većina kršćana misli tako, drže “rat u ime Božje” za perverzno iskrivljivanje Kristove poruke, i pritom svakako imaju pravo. Naravno, kršćanski vjerski nauk poznaje i pravo na nužnu obranu i samoobranu.

No što su uistinu bili križarski ratovi?

Napadački rat, čin agresije i vjerske nesnošljivosti?

Ili se radi uistinu o oružanoj potpori kršćanskoj manjini u Svetoj zemlji i o zaštiti brojnih jeruzalemskih hodočasnika, koja im nije mogla biti pružena u okvirima političkih odnosa onoga vremena?

Da bismo na ovo pitanje ispravno odgovorili, moramo proučiti povijesne izvore, izvještaje s obiju strana fronta, koji su do danas sačuvani, i analizirati kako je uopće moglo doći do prakatastrofe ovoga sukoba između Istoka i Zapada.

Nakon što su po zapovijedi Konstantina Velikoga godine 325. vršena iskapanja na Kristovu grobu i brdu Golgota, dao je car na njima sagraditi monumentalnu baziliku, “crkvu Uskrsnuća”, koja je postala jednim od najznačajnijih kršćanskih svetišta. Od tada su se hodočasnici iz cijeloga svijeta slijevali u Jeruzalem da bi molili na mjestima na kojima je Krist patio, bio razapet i uskrsnuo od mrtvih. Kada je pod Teodozijem kršćanstvo postalo državna religija, hodočašća su dosegla svoj vrhunac. Rim i Carigrad su bili centri Crkve, no Jeruzalem je, čiji je biskup uskoro proglašen patrijarhom, slovio za zemljopisno i duhovno središte kršćanskoga svijeta.

O Muhamedu

Godine 610. (prema vjerovanju muslimana) imao je četrdesetogodišnji trgovac Muhamed (570.-632.) u pustinji kod Meke prvo u nizu viđenja koja su ga uvjerila da je on posljednji, od Boga pozvani, prorok. Zaspao je i sanjao kako ga anđeo prisiljava da čita jedan ispisani svileni rubac; nećkao se dok mu anđeo nije priprijetio da će ga rupcem ugušiti i on je na posljetku pristao; “probudio se okupan u znoju, sjećajući se svakoga retka”. Viđenja su se ponavljala, ponekad praćena snažnim grčevima. Retke koje je pritom primio zapisivao je na praznim listovima, a tek su njegovi nasljednici iz svega sastavili proročku knjigu koju su nazvali Kuran, “čitanje, recitiranje”.

Viđenja koja je nekoć imao razumio je Muhamed kao dovršetak Božje objave, koja je započela sa Starim, a nastavljena s Novim zavjetom. Alah, kako je on, na arapskome, zvao Boga, izabrao je svoje proroke u Abrahamu, Mojsiju i Isusu, a on bi među njima bio posljednji. Tako je on tražio priznanje najprije među Židovima i kršćanima, koji su nekoć živjeli na Arapskomu poluotoku, no uzalud. Za Židove je Božja objava dovršena posvećenjem drugoga hrama, a za kršćane krajem apostolskih vremena.

Njihovo odbijanje da ga priznaju prorokom uvjerilo je Muhameda da su i Židovi i kršćani odstupili s pravoga puta jedinoga Boga i krivotvorili njegovo Sveto pismo; sada je njegov zadatak obnoviti pravu Abrahamovu religiju. Nova viđenja bila su reakcija na ovo odbijanje, pri čemu je stalno dobivao radikalnije poruke, sve do zahtjeva da mačem obrati “tvrdokorne nevjernike”.

Njegova kritika kršćanstva bila je usmjerena u prvomu redu na učenje o Trojstvu, koje je za njega bilo samo vrsta politeizma. Isus je za njega bio velik prorok, vjerovao je čak i to da ga je Marija začela kao djevica, ali on ne bi bio Božji sin. On je također odbijao razapinjanje i uskrsnuće; po Kuranu umjesto Isusa razapet je netko drugi.

Kritički istraživači religije danas su uvjereni u to da većina sadržaja Muhamedovih vizija potječe iz njegove podsvijesti i iz onoga što je pokupio na brojnim dugačkim putovanjima na koja je išao kao trgovac. Uistinu je u 7. stoljeću u Arabiji još bilo gnostičkih sekta koje nisu vjerovale u razapinjanje jer je Isus za njih bio anđeo svjetla u prividnomu tijelu; on nije mogao ni patiti ni umrijeti. Drugi, kao npr. arijevci, odbacivali su Trojstvo jer su Isusa smatrali, doduše po naravi sličnim, ali ne i po naravi istovjetnim s Ocem. Čak je i Muhamedova prva žena Hadidža, petnaest godina starija, bogata i ugledna trgovačka udovica, koja ga je opskrbljivala neophodnim financijskim sredstvima, bila heterodoksna kršćanka.

Kada je Muhammed godine 614. u Meki izišao u javnost sa svojom objavom, naišao je na žestoko odbijanje. Grad se obogatio na hodočasnicima koji su hodočastili poganskome svetištu Kabi; ništa im tada nije bilo manje poželjno od monoteističkoga čistunstva. Tek su rijetki, koji su potjecali iz socijalno nižih slojeva, bili spremni slijediti njegovo novo učenje. Ipak, kada su “prvi muslimani” počeli s propovijedima, stanovnicima Meke je dozlogrdilo: čim mu je umrla žena i zaštitnica, protjerali su Muhameda i njegove pristaše iz grada.

Na posljetku se naselio u susjednomu gradu Medini, gdje je nastavio s okupljanjem pristaša te čak i s lokalnim Židovima sklopio savez. Čim je dovoljno ojačao, krenuo je na čelu dobro uvježbane vojske na vojni pohod protiv Meke koju je nakon dvije bitke opkolio i konačno zauzeo 627. godine. Tko mu se pridružio, bio je pošteđen, protivnici su bili pobijeni; veći dio stanovništva uspio je pobjeći. Jedna židovska zajednica koju je optužio za raskid ugovora bila je javno smaknuta.

Sada je Muhamed imao vlast potpuno Kabu očistiti od kumira; ona je postala od tada najsvetije mjesto njegove nove vjere, koju je nazvao islam (“predanost Bogu”). Okrenuti u njezinu smjeru, njegovi pristaše, muslimani (“oni koji su predani Bogu”), mole pet puta dnevno, a jednom u životu trebaju hodočastiti.

Sveti rat (džihad)

Nakon zauzeća Meke Muhamed je smatrao rat u ime Božje (džihad) legitimnim sredstvom za širenje svoje religije. Onome tko mu se nije htio podrediti, ostajala je još jedna mogućnost: plaćati danak muslimanima. Ovo je, kako je jamčio prorok, Božja volja: “Borite se protiv onih kojima je data Knjiga (dakle, kršćana i Židova), a koji ne vjeruju ni u Alaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Alah i njegov poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru sve dok ne plate glavarinu ili ne priznaju svoju podređenost”, stoji u 9. suri (redak 29) Kurana. Da je on pritom imao u vidu ne samo Arabiju nego čitav svijet dokazao je kada je s vojskom napao južne granice Bizantskoga Carstva i osvojio Akabu. Konačno je poslao pisma caru u Carigrad, kralju Perzije i negusu Etiopije, u kojima je od njih zahtijevao da se podvrgnu islamu. Ipak, daljnje vođenje “svetih ratova” prepustio je svojim pristašama.

On sam se povukao u privatan život i uživao u blizini svojih devet žena, od kojih je najmlađu, njegovu ljubljenu Ajšu, oženio kada je imala tek sedam godina. Njegova iznenadna smrt, dvije godine poslije, bila je isprva šok za muslimane koji su čvrsto računali s tim da će on, kao nekoć Ilija, s dušom i tijelom biti uznesen na nebo. No i ovo su protumačili kao zahtjev da bi se što revnije posvetili svojemu velikom zadatku, džihadu. Kada se Muhamedovo stoljeće približilo svojemu kraju, protegnuo se islamski svijet od sjeverne Afrike do Afganistana, od Jemena do Sirije. Bizantu je od nekadašnje istočne polovine Rimskoga Carstva preostala još samo Grčka i područje današnje Turske.

Ova, u povijesti gotovo jedinstvena ekspanzija, usporediva samo još s vojnim pohodima Aleksandra Velikoga, ispunila je Europu strahom i užasavanjem, pogotovo jer je izgledalo da je ništa ne može zaustaviti. Godine 711. prešli su muslimani Gibraltar i za samo godinu dana zauzeli čitav Pirinejski poluotok; 732. bi vjerojatno ovladali i Francuskom da ih nije u bitci kod Poitiersa zaustavio Karlo Martel, djed Karla Velikoga. Također im nije uspjela ni opsadaCarigrada 717./718. godine.

Kada su muslimani 638. godine, pod svojim drugim kalifom, Muhamedovim pratiocem Umarom, zauzeli Jeruzalem, kršćani im nisu pružali nikakav otpor. “Vjerski porez”: koji su kao “nevjernici” morali plaćati, u svakom slučaju bio je niži od poreza Bizantskoga Carstva i Umar im je zajamčio, posebnim dokumentom, “potpunu sigurnost za živote, imovinu i Crkve”. Uostalom, Muhamed je u Kuranu naglasio: “U vjeri ne smije biti prisile” (2,256).

I u drugim osvojenim oblastima Arapi su se ispočetka pokazali tolerantnirna. U maurskoj Španjolskoj čak je i kršćanska manjina preuzela arapski jezik i pismo za bogoslužje. Miroljubiva koegzistencija civilizacija i religija koje se međusobno inspiriraju vodila je u al Andalus, kako su Arapi zvali Španjolsku, do kulturnoga procvata kakav je u ranomu srednjem vijeku bio jedinstven. Da bi demonstrirao svoju miroljubivost, službeno je prenio legendarni kalif Harun al-Rašhid, čovjek najviše naobrazbe i kulture, na cara Zapada, Karla Velikoga, 801. godine (po drugim izvještajima već 797.), vlasništvo nad svetim mjestima u Jeruzalemu i poslao mu kopiju ključeva crkve Svetog groba. To je bilo tim čudnije što je Karlo, desetljeće ranije, ratovao protiv Saracena u sjevernoj Španjolskoj i od njih iznudio španjolsku pokrajinu Kataloniju.

Sukobi s kršćanima

Ipak, situacija se vrlo brzo izmijenila. U 10. stoljeću došlo je i u Svetoj zemlji do silovitih sukoba između kršćana i muslimana. Nakon što je 966. godine Bizant povratio dijelove Sirije, proglasili su Arapi džihad i iskalili bijes zbog poraza na kršćanima u Jeruzalemu. Pritom su zapalili krov crkve Uskrsnuća. Tri godine kasnije na vlast su došli Fatimidi, berberska dinastija iz Maroka, koja je vukla svoje podrijetlo od Muhamedove kćeri Fatime, i prodrli u Egipat, Siriju i Palestinu. Prilikom osvajanja Jeruzalema fatimidski kalif Ibn Moy je godine 979. zapalio crkvu Uskrsnuća, kupola joj se urušila, a patrijarh je poginuo u požaru. Tek je 984. godine mogla opet biti obnovljena, i to u oskudnoj mjeri.

Kada je fatimidski kalif Abu Ali al-Mansur al-Hakim (996.-1021.) prilikom jednoga napada na Bizantsko Carstvo teško poražen, osvetio se na kršćanima koji su živjeli pod njegovom vlašću: zabranjene su javne procesije, kršćani su izgnani iz svih javnih služba ili prisiljeni da prijeđu na islam, a u sljedećih deset godina oko 30.000 crkava je oduzeto ili opljačkano. Dani Konstantinove crkve Uskrsnuća bili su odbrojani. Godine 1009., u napadu religioznoga fanatizma, zapovjedio je kalif gu-verneru Ramle: najznačajnije svetište kršćanstva “uništiti, njihove (kršćanske) simbole ukloniti i izbrisati svaki trag ili uspomenu na njih”. Zdanje, osobito skupocjene ikone, bile su uklonjene i zapaljene, a crkva do temelja sravnjena sa zemljom, “s iznimkom onoga što se nije dalo uništiti ili tek s teškom mukom iskopati i odnijeti”. Sveti grob, nekoć u cijelosti očuvana udubljena pećina u litici, koji je postao mjesto Kristova uskrsnuća, trebala je biti dlijetima rasklesana. “Kako je nisu uspjeli uništiti, izlagali su liticu snažnoj vatri” kako je, s užasavanjem, izvještavao očevidac, benediktinski redovnik Ademar iz Jeruzalema. A onda bi vatru gasili hladnom vodom koja je omekšanu stijenu “odlamala”. Samo je jedan ostatak odolijevao goloj sili, među njime i kamena klupa na kojoj je nekoć bilo položeno tijelo razapetoga. Krik se užasa širio kršćanskim svijetom kada se u Europi saznalo za razaranje svetih mjesta, a ne mali broj onih koji su na prijelazu tisućljeća očekivali smak svijeta u tome su vidjeli znak da bi kraj morao biti blizu. Ipak, prošla je i 1033. godina, tj. tisuću godina od nekoć prihvaćena datuma od Kristova razapinjanja, a da nije došlo do ponovna Gospodinova dolaska. Dok je al-Hakimov nasljednik pregovarao s bizantskim carem o obnovi crkve Uskrsnuća (koja se na Zapadu zove crkva Svetoga groba), u Europi je rastao nespokoj pri pomisli da je sveti grob izručen samovolji “nevjernika”. Jamstvo kalifa Umara pokazalo se nevrijednim pergamenta na kojemu je potpisano. Brige su se pokazale opravdanima jer je već 1056. godine 300 kršćana protjerano iz Jeruzalema, a europskim je hodočasnicima bilo zabranjeno pristupiti crkvi Svetog groba. Kada su 1056. godine nadbiskup Mainza i biskupi Utrechta, Bamberga i Regensburga krenuli na hodočašće u Svetu zemlju, ono je bilo moguće samo uz oružanu pratnju. “Na ovomu su putu puno propatili od pogana.” izvještavao je kroničar Berthold iz Reichenaua, “jednom su bili čak prisiljeni upustiti se i u borbu s njima.” Hodočasnički putovi više nisu bili sigurni, napadi na miroljubive hodočasnike postali su učestali.  … 

…

više na: katolik.hr

U nekoj kućici centralne Afrike u Omdurmansu, ležala je neka žena muslimanka, teško bolesna, tupo gledajući u tešku i neizvjesnu budućnost. U noću je imala viđenje. Vidjela u snu divnu gospođu, obučenu u haljinu s plavim pojasom, a bila je sva u sjaju. Gospođa joj je ljubazno pristupila i pogledala ju, napravila joj križić na čelu i rekla joj: „po ovom znaku dolazi ti spasenje!“

Bolesnica se probudila sva u čudu. U sebi je razmišljala je li to san il java. U svakom slučaju osjećala se ojačanom i njena muka je znatno popustila. Ujutro se odmah uputi do prve misijske postaje časnih sestara. Sestre su je primile s velikom ljubavlju i nastojale su joj pomoći tjelesno i duhovno.

Žena se začudila kad je vidjela da časne sestre čine onaj isti znak križa nad sobom kakav je vidjela da se čini nad njenim čelom, u snu. Istog časa je odlučila ići za tim znakom Križa. Postala je kršćanka.

Kad je slušala kršćanski nauk nije joj bilo teško odgonetnuti tko je bila ona Gospođa koju je vidjela u snu i koja joj je pokazala put do kršćanskog križa tj. do kršćanske vjere.

Izvor: „Gospodnje i svetačke propovijedi“, fra A.Živković, str. 87.

Muslimana je sve više. Kršćana je sve manje. Prema o. Hardonu – ili ćemo mi obraćati muslimane ili će oni nadvladati nas.

No, kako ćemo mi obraćati muslimane ako o njima ništa ne znamo? Ništa čudno, jer prema riječima o. Hardona, niti njegova subraća isusovci u Africi koji se nalaze među muslimanima ne znaju skoro ništa o njihovoj vjeri.  Pa upoznajmo malo njihovu vjeru.

Muslimani imaju vjeru u dobre i zle duhove. Među dobrim duhovima osobito štuju anđele. Gledajući kod nas kakva je vjera u neviljivi svijet duhovnih bića, konkretno anđela, može se reći da veliki dio niječe postojanje tog duhovnog svijeta.

Prema islamskom vjerovanju, Bog se objavio jednom čovjeku Muhamedu – kao što se 2600 godina prije njega, objavio Abrahamu. I kao što je Abraham imao zadatak da započne vjeru u jednog Boga (monoteizam), tako je sad Muhamed Božji poslanik koji je poslan učvrstiti ljude u toj vjeri da postoji samo jedan Bog, Alah, gospodar svega, kojem se svi moraju podvrgavati. Štoviše, Muhamed tumači kako on potječe od Abrahama (arapski narod vuče porijeko od Abrahamova sina Išmaela), a osim toga on je, kaže, i iz loze Mojsijeve, Davidove i Isusove.

A tko je musliman? Musliman je onaj koji vjeruje Alahu i podvrgava se njegovoj volji. Čovjek ima naravnu sklonost da sluša svoj ego, a ne Boga. No, pozvan je podvrgavati svoj ego Alahu.

Vidimo da postoji neka povezanost između kršćanstva i muslimana (i mi smo pozvani na to da uskladimo svoju volju sa voljom Božjom)… ali postoji i velika razlika.

Oni priznaju Isusa za proroka, oni ga poštuju, ali on za njih nije Bog. Isus je „Mesija“, „prorok“, „Sluga“, Duh Božji“… U njihovoj svetoj knjizi se čak opisuje navještenje i rođenje Isusovo.

Muslimani također imaju veliko poštovanje prema Gospi, priznaju je djevicom, ali ne i Majkom Božjom. Inače kod njih žena nema položaj kao u kršćanstvu. A u kršćanstvu – Bog bira jednu ženu da postaje Majka Božja.

Unatoč nekim sličnostima naše vjere s njihovom, muslimana je teško obratiti na kršćanstvo. Zašto?

Muslimani su kritični prema kršćanima jer su preokupirani materijalnim svijetom u prostoru i vremenu. Osim toga zamjeraju im što ne daju primjer življenja čistoće za koju kažu da to zahtjeva njihova vjera. (Dakle, šesta i deveta Božja zapovijed.)

Za primjer: Mnogi nemoralni filmovi koji su nastali u SAD u muslimanskim zemljama su zabranjeni.

Kršćani su mi vjerujemo, nakon židova, novi, odabrani Božji narod. Bog je počeo svoju objavu preko odabranog naroda Izraela, ali želi se preko njih doći do svih naroda. Dakle, nakon Izraela, svi oni koji povjeruju u Isusa kao Spasitelja i krste se. Apostoli su dobili nalog od Isusa: „Idite po cijelom svijetu i propovijedajte evanđelje i krstite u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“

No, što ako kršćani ne žive po svom kršćanskom pozivu? To je onda problem. Ne samo za takvog kršćanina nego i za one koji gledaju njegov primjer. Iz susreta o. Hardona s jednim učenim muslimanom koji se čudio kršćanskoj vjeri tj. kršćanima: „Kršćani odabrani Božji narod? U čemu su oni odabrani? Gdje je njihova revnost, zauzetost? Ako vjerujete da je Isus stvarno živi Bog koji je postao čovjek – kako to da ste onda tako pasivni, ravnodušni?

Vidimo da je istina ono što taj musliman govori. Nema revnosti kod katolika. A musimani se naprotiv i te kako trude.

Što nam je činiti?

1. Hardon kaže ključ za obraćenje muslimana je: Marija! Gospa. Jer muslimani za nju imaju jako duboko poštovanje. I budući da se kod Boga ništa ne događa slučajno onda nije slučajno ni to da se Gospa ukazala upravo u mjestu koje nosi ime Muhamedove omiljene kćerke: FATIMA. On smatra da i Gospa želi da se zauzmemo oko obraćenja muslimana.

A to će ovisiti o tome kakvi smo mi vjernici. Tko je za nas Gospa? Tko je za nas – Isus? I kakva je naša vjera – na djelu.

audio Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.

Poslije kršćanstva Islam je najbrže rastuća religija na svijetu. Do 2000 g. broji se da ih ima oko bilijun. (o. Hardon u situaciji u Detroitu i kako ljudi ne vide što se događa u tom centru muslimanske revolucije. Usmjerili su se na afroamerikance.) Cilj im je pobijediti kršćanske zemlje. To je ono što se događalo u 7. i 8. st. U 3. st. bilo je preko 200 biskupa koji su mučenici katoličke Crkve, a bili su mučenici Islama. I to je ono što bi muslimani svoje sljedbenike ohrabrivali da čine. Zato je važno vidjeti što se događa. (Detroit… 23 džamije…) Njihov cilj je muslimanizirati i dekristijanizirati … i to rade poprilično uspješno.

Kad uspoređujemo nekršćanske religije postoji bitna razlika među njima. Tako npr. hinduizam i budizam imaju svoje početke prije Krista, a islam je započeo poslije Krista 632. god. Islam bi se (prema O. Hardonu koji je religije uspoređivao/proučavao religije 40 godina!) islam ima puno zajedničkog sa Nestorijevim kršćanstvom. A tko je bio Nestorije? Nestorije je bio patrijarh u Konstantinopolu a nije vjerovao da je Isus Krist Bog. Iako je bio patrijarh bio je heretik i kao takav osuđen na koncilu u Efezu. Kršćani u arapskim zemljama u velikoj mjeri bili su Nestorijanci. Ljudi su dakle bili pod velikim utjecajem patrijarha Nestorija. Iako su bili monoteisti, vjerovali u jednog Boga, nijekali su Isusovo božanstvo, a s tim u vezi onda ni Mariju nisu priznavali za Majku Božju. Tako je jedan patrijarh napravio ogromnu, nemjerljivu štetu. Marija je Bogorodica – theothokos. (To je dogma tj. nepromjenjiva istina naše vjere.)

Ljudi su bili prisiljavani da pristanu na islam, a ako ne bi onda bi bili ubijeni. Gledajući proteklih 13. st. većinu mučenika katoličke Crkve – ubili su muslimani.

Muhamed se smatrao pozvanim da piše Ku’ran, opsega otprilike kao naš Novi zavjet. Najprije se poziva na vjeru u jednog Boga koji je apsolutni gospodar svega. A Muhamed od mistika postaje prorok, a od proroka postaje politički vojskovođa i to moglo bi se reći navjeći vojskovođa svih vremena, mnogo uspješniji od Cezara ili Napoleona. Propagirajući vjeru koju je prihvatio kao od Boga objavljenu pokazao se kao jako uspješan, a glavni način na koji je to činio bilo je silom, tj. mačem. U Medini Muhamed pobjeđuje sve koji mu se surpostavljaju, a onda ljudi u Meki mole ga za milost. 632. God oko 40000 osoba ide skupa s njim u Meku na hodočašće i Muhamed postaje simbol velikog uspjeha.

Muhamedova revnost bila je usmjerena protiv poganizma. Za njega je poganizam bio = politeizam – vjera u više bogova.  Ku’ran je kako je tvrdio Muhamed izvor Božje mudrosti. Ima muslimana koji su se zavjetovali da će memorirati cijelu Ku’ran napamet (!). U islamu nema hijerarhije, nema jednog učiteljstva nego se Ku’ran smatra izvor nadahnuća.

(o. Hardon govori o jednom mješovitom paru zaručnika koji su se htjeli vjenčati. On pita momka koju vjeru prakticira. On kaže: islam. Čitaš li Ku’ran? Da, svaki dan. Moliš li? Da. Vjeruješ li ti u poligamiju (višeženstvo)? Da, naravno (a s curom je, koja se na to samo nasmije). Na kraju razgovora rekao im je da mu je žao ali da njihov vjenčanje ne može biti valjano sklopljeno. Nakon tri susreta nazvala ga je djevojka te rekla da će već naći svećenika koji će ih vjenčati…)

Glavno polazište islama je – da postoji samo jedan Bog i to je bio pomak u odnosu na vrlo proširen politeizam. U Ku’ranu piše da je samo jedan Bog i taj Bog „nema sina“. Iz toga vidimo kako se niječe vjera u Presveto Trojstvo. I mnoge religije koje se nazivaju kršćanske posudile su Muhamedove ideje. Tako npr. mormoni (koji su najrasprostranjeniji u Juti).

U Ku’ranu piše da je Alah stvorio svijet u šest dana… Opet vidimo da posuđuje iz Starog zavjeta. No on također uzima i iz apokrifnih evanđelja (onih koje Crkva nije uvrstila u kanon, u Sveto Pismo koje se smatra od Boga nadahnuto). Muhamed za to nije znao..

U pravovjernom islamu nema milosrđa. …

Nijekanje Marije kao Majke Božje je glavni razog što je bilo na milijune mučenika katoličke vjere. (jedan primjer – Sudan –  gdje je 2 milijuna katolika mučeno jer su odbili zanijekati vjeru da je Marija Majka Božja)

Islam je duboko prodro u cijeli svijet.

Među biskupima koji nisu prihvatili osudu patrijarha Nestorija (koji je utjecao na vjeru naroda u arapskim zemjama i koji je zanijekao Isusovo božansto) su biskupi iz sjeverne Europe. Nije čudo da su u 16. st. sve zemlje koje su prekinule s Katoličkom Crkvom  – bile zemlje sjeverne Europe: Švicarska, Škotska, Norveška, Engleska, Vels, Njemačka.

(nastavak… )

Izvor: sluga Božji o. J.A. Hardon

vidi također: Počeci Muhamedizma

na slici: Kaba je građevina u obliku kocke, duga oko 11 a visoka oko 1 m. Ona se danas nalazi u sred velike džamije u Meki. Predstavlja posebnu točku prema kojoj se muslimani okreću u vrijeme molitve. Vjeruju se kako se kocka nalazi točno ispod Alahova prijestolja I kako to mjesto obilaze anđeli, pa stoga to čine i vjernici.

Pravilno ime za sljedbenike Muhameda je Islam. I sam Muhamed je prihvatio taj naziv kao opis vjere koju ispovjeda. Islam bi u prijevodu bilo – podvrći se Bogu, Božjoj volji.

Oni koji ispovjedaju tu vjeru su muslimani. Ipak, muslimani izbjegavaju da se nazivaju po Muhamedu (Muhamedinci) jer bi to moglo značiti da se klanjaju Muhamedu.

Kako je nastao islam? Tko je bio Muhamed?

Muhamed se rodio u okruženju Meke oko 600 milja južno od Jeruzalema, između 570 i 580 god. posl Kr. Njegov otac Abd Allah je umro na putu u Medinu prije nego se Muhamed rodio. Tako je Muhameda odgajao djed, a kasnije i ujak, jer mu je majka umrla kad je imao 10 godina.

Kakva religija je vladala u Meki? Tu su živjeli arapi koji su bili politeisti. Vjerovali su u nebeska tijela kao božanstva, ali tu su došli živjeti i židovi i kršćani. Tako je Muhamed odrastao u okruženju koje je s jedne strane bilo politeističko (vjerovanje u više bogova) i monoteističko (vjerovanje u jednog Boga).

Njegovo djetinjstvo u kratkim crtama spominje se i u Ku’ranu kao teško djetinjstvo siročeta no većinu njegova života prije njegova djelovanja je teško potvrditi.

Sigurno je da se bavio trgovinom i da je upoznao je Khadiju koju je oženio i s njom imao četiri kćerke.

Kao prorok jedne nove religije počeo se obraćati bogatašima Meke s porukom o obraćenju. Prema Njegovu poučavanju jedina čovjekova nada pred Božjim sudom je: slijepo podvrgavanje, život molitve i odupiranje grešnim porivima.

No, vođe Meke nisu ga slušali. Vođe su bili ljudi koje je zanimala trgovina i biznis, bili su bogataši a po uvjerenju politeisti. Muhameda nisu shvaćali ozbiljno. Neke je ipak Muhamed uspio obratiti, počevši od svoje žene, a obraćenici su bili uglavnom sluge i stranci.

U roku od 10 godina nije vidio velikog uspjeha pa se preselio u Medinu.

U Medinu su ga zvali da dođe kako bi bio mirotvorac.

Muhamedova selidba u Medinu je puno toga promjenila.

U Meki je bio prorok, a u Medini postaje politička i vojna figura. Započeo je tri velike bitke…

Odlučio je napasti i rodni grad sa vojskom od 10000 ljudi. Uzeo je bogatstvo, slomio idole Kabe, obnovio sveti hram i u temelju postavio crni kamen koji su arapi stoljećima ljubili kao dio svog hodočasničkog rituala. Ta stijena vjerojatno je meteor a arapska plemena su ga štovala kao predmet nebeskog porijekla. Islamska tradicija crni kamen tumači kao rezultat kontakta sa grijesima poganskog svijeta…  (nastavak…)

usp. Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.

ISLAM & KUR’AN: Rašid je jako je dobro poznavao sadržaj Kur’ana, za razliku od prosječnih muslimana kojima je taj sadržaj poprilično nerazumljiv.  Muslimani vjeruju da je Kur’an “vječan, nestvoren, čudo Božje, nepogrešiva Božja riječ.” Rashid se malo dublje pozabavio tim pitanjem u uvidio da je u Kur’anu puno pogrešaka, kako povijesnih tako i geografskih te se sam od sebe nametnuo zaključak da to nije nepogrešiva knjiga kako uči islam. Rashid je povjerovao Isusu u svojoj 19.oj godini i postao kršćanin no to je držao u tajnosti kroz 15 godina, jer je islamski zakon u muslimanskim zemljama jako strog prema onima koji napuste islam.  

Rashid nikad nije mislio da su muslimani loši ljudi, ali je bio uvjeren da je islam pogrešan i da su muslimani zapravo “žrtve islama”. Upravo zato jer je želio dobro svojoj braći želio započeo je i projekt prevođenja Kurana na njima razumljiviji jezik. Naišao je na velik otpor i prijetnje, no postao je neumoran APOSTOL MUSLIMANA,
u želji da ih dovede k Istini – koja je u ISUSU.  

Možemo li iz ovoga izvući i za sebe neku POUKU:  

Mnogi muslimani riskiraju živote kako bi postali kršćani. Maroko i Egipat bilježe ogroman porast onih koji sa islama prelaze na kršćanstvo. U Africi oko 6 milijuna kršćana napušta islam svake godine. S druge strane, u Europi gdje (još) možemo slobodno biti kršćani i gdje možemo slobodno čitati Bibliju sramota je za nas kršćane da Biblija, koja jest Božja Riječ, ostaje knjiga koja se jako jako rijetko čita. A nije li istina što je rekao sv. Jeronim: “Ignoriranje Biblija je ignoriranje Isusa”.  

                                                                                                                              ***

Poruka Evanđelja ostaje uvijek na snazi, a namijenjena je svim narodima; Međutim, postoje područja u svijetu gdje učenja Krista nailaze na prepreke, pa čak i otvoreno neprijateljstvo. Tim područjima prije svih pripadaju muslimanske zemlje.

Napuštanje vlastite vjere Islamisti obično kažnjavaju smrću, ako ne o snazi zakona zemlje onda se oslanjaju na Shariat – kodeks zakona na osnovi Kurana, koji je svaki musliman dužan poštivati. Većina tih zemalja također nameće oštre kazne za one koji su dovoljno odvažni propovijedati Kršćansku vjeru. Ipak, unatoč tim ograničenjima, učenja Krista privlače sve više i više sljedbenika Islama svake godine. Riskirajući svoj društveni položaj, financijsku sigurnost, zdravlje, pa čak i svoje živote, veliki broj muslimana koji traže Put, Istinu i Život preobraćuju se na Kršćanstvo.

Među onima koji su iskusili milost obraćenja je Rashid al-Maghribi. Rođen je 1971. godine u Maroku u pobožnoj muslimanskoj obitelji. Njegovi su otac, djed i stric bili imami (riječ `imam` u islamskom svijetu označava vođu, koji vodi muslimane u molitvi, a vjernici mu se mogu obratiti ako imaju pitanja vezana uz religiozni život, u manjim sredinama imam je glava za sva pitanja), mladi Rashid došao je u kontakt sa Kuranom od najranije dobi. Znao je mnoge dijelove napamet, kao i brojne muslimanske molitve. Da nije čuo o Kristu preko radio emisija, bez sumnje, i on bi preuzeo crkveni ured u jednoj od džamija Casablance (arapski: ad-Dar al-Bayda ‘) gdje je živio s obitelji. Rashid je tada imao 16 godina. Njegov je mladi um razvio interes za osobu Učitelja iz Nazareta. Interes je ubrzo zamijenilo očaranje. Počeo je tražiti informacije o Kršćanstvu i uspoređivati Bibliju s Kuranom. Nakon četiri godine unutrašnje borbe postao je u potpunosti oduševljen s Radosnom Vijesti. Taj je događaj bila prekretnica u njegovom životu. Kasnije je često znao ponavljati: “Isus je dodirnuo moje srce i potpuno me preobratio.”

Rashid se preobratio 1990. u dobi od 19 godina. On je kao i većina marokanskih muslimana koji se odreknu Islama i “idu preko” Kristu, zadržao tu činjenicu tajnom i to 15 godina. To vrijeme je proveo u prevođenju i distribuciji primjeraka Biblije. U 2005. godini, u strahu za svoj život, napustio je Maroko i zatražio azil u SAD-u. Tamo je započeo aktivniju evangelizacijsku kampanju usmjerenu na svoje nekadašnje istovjernike. Istaknuo se svojim programima koji su tada bili u tijeku; Kashf al-Kina (Skidanje maske) i Su’al Jari (Odvažna pitanja) koji su emitirani na TV stanici Al-Hayat (Život) i na kojima on predstavlja različite probleme koji se tiču Islamske doktrine i Kršćanstva. Ovi su tjedni programi, pripremljeni sa dužnim poštovanjem, naveli milijune muslimana otkriti prava lica Kršćanstva i Islama, koja se uvelike razlikuju od onoga što su ih muslimanski klerici poučavali.

Evanđeoski rad Rashida al-Maghribi-a kao i rad drugih misionara, posebno fra Zakaria Butros-a, vrlo je učinkovit. U posljednjih nekoliko godina, milijuni su muslimana u južnoj Africi i na Bliskom Istoku postali deklarirani Kršćani. Njihov točan broj izmiče statističarima s obzirom na oštre kazne i od strane svjetovnog kao i šerijatskog zakona, za one koji napuste Islam. Procjenjuje se da je u Maroku oko 150.000 ljudi prešlo na Kršćanstvo, dok je njihov broj u Egiptu otprilike dva milijuna. Već 2003. godine, muslimanski su klerici iznosili svoje negodovanje na poznatoj Arapskoj TV postaji Al-Jazeera, govoreći kako samo u Africi oko šest milijuna muslimana napušta Islam svake godine.

Očito postoji velika glad za Kristovim naukom u zemljama koje stoje u sjeni polumjeseca.

Presudna stavka Rashidovog obraćenja bila je njegovo usporedno proučavanje Kur’ana i Biblije. Kao sin imama i potencijalni kandidat za muslimanskog svećenika bio je savršeno upoznat sa svetom knjigom Islama. Bio je svjestan da je službena doktrina podržavala Kuran s vjerovanjem kako je nestvoren i vječan. Kako bi opisali poseban karakter knjige, muslimani koriste termin i’jaz – tj. savršenstvo, čudo, nepogrešivost u svakom pogledu. Pa ipak, kada je Rashid počeo proučavati Kur’an i uspoređivati ga s Kršćanskom Biblijom, otkrio je niz povijesnih i jezičnih grešaka. 2009. godine objavio je svoja razmišljanja u knjizi pod nazivom I’jaz al-Qur’an ( Nepogrešivost Kurana). Rad predstavlja sintezu posljednjih koraka njegovog obraćenja i sumnji na koje je naišao na tom putu. On to jasno ističe u svom uvodu u kojem navodi da je ono što ga je najjače vezalo za Islam u to vrijeme bila njegova vjera u savršenost i nepogrešivost Kur’ana. Međutim, svojom analizom različitih dijelova ove knjige uvjerio se kako su mnoga izvješća Kurana jasno temeljena na Biblijskim povijesnim događajima, pa čak i drevnim Kršćanskim legendama, iako su ista često bila izmjenjivana i modificirana prema aktualnim političkim i vjerskim potrebama u počecima Islama. Ostali dijelovi Kurana jasno otkrivaju autorovo nepoznavanje povijesnih i geografskih činjenica. Sve je to poništilo Islamsku dogmu, koja je tvrdila da je ono što je Muhamed rekao savršenije i pouzdanije od svih ostalih postojećih izvora informacija. Prema muslimanskoj teologiji, istinitost svakog detalja sadržanog u Kuranu bio je glavni dokaz koji potkrepljuje vjerodostojnost Prorokove poruke.

Uvjeren u neutemeljenost Kuranskog zahtjeva da Božja riječ bude objavljena i svjestan da je velika većina arapskih muslimana neupućena u pravi smisao sadržaja ove knjige, a to iz jednostavnog razloga – njihovog nerazumijevanja (klasični arapski Kur’an u usporedbi s modernim arapskim dijalektima je kao latinski u usporedbi s modernim francuskim ili španjolskim), Rashid se osjetio potaknut prevesti velike dijelove Kurana u marokanskom dijalektu i objaviti ih na Youtube. Jasno je kako je to izazvalo oluju negodovanja i prosvjeda od strane muslimanskog svećenstva.

Zaista, Rashidova je aktivnost izazvala prilične kontroverze u Islamskom svijetu. Osim svjedočanstava obraćenja koje dobiva tijekom svojih programa, on prima uvrede i prijetnje. To ga ne sprječava, dapače, on udvostručuje svoje napore da upozna svoje nekadašnje istovjernike sa spasonosnom porukom Krista. Iako, on nikada nije tvrdio da su muslimani loši ljudi.

Nije problem u ljudima već u ideologiji Islama.

Muslimani su, po njegovim riječima, “žrtve Islama.” Prema tome im treba netko tko im može pomoći da ih oslobodi od ropstva i straha.

U većini slučajeva, muslimansko poznavanje Kršćanstva je daleko nedostatno, i to je žalosno. Jedna od najrasprostranjenijih zabuna među sljedbenicima Islama je da se Kršćansko Trojstvo (tj. Sveto Trojstvo) sastoji se od Boga Oca, Krista i Marije (čak i arkanđela Gabriela). U predstavljanju osobe Isusa, muslimanski se klerici isključivo oslanjaju na promijenjene odlomke Evanđelja. Oni ga odbijaju priznati kao Sina Božjega i poriču Njegovu smrt na križu. Tako je muslimanska pomisao na ´Good News` (Moderna verzija Biblije na jednostavnom engleskom jeziku, objavljena od strane Američkog Biblijskog Društva) prvobitno pogrešna. Štoviše, oni optužuju Kršćane jer vode nemoralan način života, a njihovo se osnovno uporište najvećim dijelom ugleda na primjerima iz holivudskih filmova.

Dakle tu stoji pred Rashidom – kao uostalom i pred svakim kršćaninom kojeg Krštenje nalaže da naviješta Evanđelje – veliku žetvu.

Koju ulogu ćemo izabrati?

Prije svega, prisjetimo se u molitvi naše Kršćanske braće i sestara koji žive u muslimanskim zemljama. Oni pripadaju mnogim Crkvama, ali svi su združeni u vjeri u jednoga Gospodina Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka. Već njihova prisutnost u društvu, koje se često neprijateljski odnosi prema njima, je samo po sebi oblik evangelizacije. Pomolimo se za one koji se obvezuju kao misionari na tešku zadaću naviještanja Krista sljedbenicima Islama. Također našim molitvama obgrlimo one muslimane koji su unatoč prijetnjama smrću priznali Krista kao svoga Spasitelja, ali moraju skrivati svoju vjeru, kao što su stari Kršćani u rimskim katakombama. Uključimo se, što je više moguće u dobrotvorne akcije usmjerene na dovođenje potpore Kršćanima na Bliskom Istoku i Africi, koji često pate zbog ratova, progona i siromaštva.

Evangelizacija muslimanskih zemalja također se ostvaruje kroz naše vlastito produbljivanje našeg odnosa s Kristom i Crkvom.

Mora biti ogromna sramota za mnoge Kršćanske obitelji u Europi i Americi koje ne čitaju Bibliju ili čak nemaju primjerak kod kuće, dok postoje područja u svijetu (npr. Saudijska Arabija), gdje svako posjedovanje Svetog Pisma može tu osobu koštati zatvora. Isto vrijedi i za sudjelovanje na Misi, podređivanjem nas samih Crkvenim sakramentalnim potrebama, uvjetujemo nečije ponašanje u životu.

Mlakost vjere mnogih Kršćana, nedovoljno zahvaljivanje na dragocjenosti koju posjeduju i, još gore, njihovo otvoreno protivljenje nauku Krista – sve to nesumnjivo odgađa trenutak susreta muslimana s Crkvom.

Izvor: Časopis “Love one another”, Apostol muslimana