Ova molitva je svjedočanstvo svima koji su se umorili, ravnodušnima i malovjernima da ne budu zaslijepljeni zemaljskom moći i da se ne daju zastrašiti. Da bi bili dostojni svog Otkupitelja, katolici se ne smiju povlačiti i biti zarobljeni strahom. To je od presudne važnosti za njihovo spasenje.

U materijaliziranom svijetu u kojem živimo zaboravilo se na molitvu i mnogi drže da je ona neumitno osuđena na nestanak. No Bog uvijek iznova iznenađuje i onda kada sve izgleda izgubljeno, napravi preokret.

Fenomen

Tijekom protekle godine na više mjesta i od različitih pojedinaca ili skupina pokrenuta je javna molitva krunice. Sve je započelo još prošle godine, u raznim gradovima, kao zahvala hrvatskim biskupima što su poduprli pravo na slobodu izbora cijepljenja. Zadar se pokazao najustrajniji jer se u njemu od tada stalno moli svaku večer. U sličnom duhu, nevezano za koronu, u drugim gradovima moli se svake prve subote u mjesecu. Prvo je krenulo početkom godine u Dubrovniku na inicijativu Stijepe Gleđa Markosa gdje se okupljaju Marijini sinovi.[1] Potom u Zagrebu u lipnju na inicijativu Muževni budite (Krunoslav Puškar) i Vitezova Bezgrešnog Srca Marijina (Leon Hrženjak).[2] U Splitu od rujna gdje su se organizirali Marijini ratnici (Mile Jurić). Sve više novih gradova se pridružuje (Vinkovci, Slavonski Brod).[3] U isto vrijeme Hrvati su na drugom kraju svijeta okupljeni kao Vitezovi Predragocjene Krvi Kristove počeli moliti u Sydneyu odjeveni u majice na kojima piše Bog i Hrvati i Za vječni Dom spremni. Ubrzo su im se pridružile hrvatske zajednice u Melbournu, Perthu i Brisbaneu, a od lipnja ove godine i šest zemalja iz Južne Amerike. Duh Božji puše kako hoće i usklađeno otvara nove putove djelovanja i svjedočenja.

Razlozi

Koji su razlozi ove molitve koji bi se mogli razaznati? Prije svega ona je jedan znak vremena, i to pozitivan, da su laici spremni i kadri, bez ikakvih kompleksa, preuzeti odgovornost u borbi za svoja prava i slobode. U tome očekuju punu i iskrenu podršku svojih pastira koja će se i javno očitovati.

Katolicima je u Hrvatskoj onemogućeno normalno političko i javno djelovanje, oni koji su ih trebali predstavljati zakazali su i pojavljuju se samo manipulativno za vrijeme velikih svečanosti u prvim redovima crkava, a cijelo vrijeme provode protunaravne i protubožje zakone. U takvoj situaciji, kad je već došao u pitanje opstanak vjere i naroda, jedino je preostalo obratiti se Nebu. Ako su nam oduzeta ljudska sredstva, ostaju Božja, a Bog se tada proslavlja protiv svih ljudskih logika i predviđanja.

Vjernici su istjerani iz javnoga prostora koji su zauzeli mrzitelji svega kršćanskog i domoljubnog. Javnom molitvom se traži povrat stvarnih građanskih i vjerničkih prava. Vjera ne smije biti predmet poruge i omalovažavanja niti je samo privatna stvar, koja se živi u skrovitosti domova ili u crkvama, nego treba biti poštivana i zastupljena svugdje gdje žive ljudi, jasno uz uvažavanje tuđih uvjerenja.

Javna krunica je svjedočanstvo svima koji su se umorili, ravnodušnima i malovjernima da ne budu zaslijepljeni zemaljskom moći i da se ne daju zastrašiti. Da bi bili dostojni svoga Otkupitelja, katolici se ne smiju povlačiti i biti zarobljeni strahom. To je od presudne važnosti za njihovo spasenje. Nije slučajno da Gospodin kad nabraja one koji završavaju u paklu na prvom mjestu spominje kukavice (Otk 21,8). Sinovi Božji jedino po odvažnoj vjeri, bez obzira na svoju neznatnost, mogu obnavljati svijet u Kristu.

Na koncu, ovo je proročki čin koji najavljuje Božju pobjedu nad zlom. Unatoč svim demonskim naumima, Bog je jedini svemoguć, gospodar povijesti i ima zadnju riječ. Kao što su i zidine Jerihona pale po molitvi tako će i grešne strukture, od lokalne do globalne razine, biti poražene. Čuda su i danas moguća i vjernicima dostupna, samo ih treba tražiti i u zahvalnosti vrednovati. Nositelji kulture smrti pozvani su na pokajanje i obraćenje kako bi spasili svoju dušu od vječne propasti. Nikad nije kasno, ali je vremena sve manje i zato bi se trebali požuriti.

Krunica

Moli se Gospina krunica što znači da je sadržaj neupitan. Ova prokušana marijanska pobožnost donosila je obilne plodove tijekom naše stradalničke povijesti, a u naše vrijeme se pokazala pobjedonosnom u Domovinskom ratu. Naši su branitelji nosili krunicu oko vrata stavljajući se pod Gospinu zaštitu, a sada je – skupa sa svima drugima – uzimaju u ruke kao oružje. Trenutne molitvene nakane, koje smetaju medijima, nisu u prvom planu nego sama ovakva molitva je jedna nakana. Ona se sastoji u prošnji upravljenoj Bogu da izbavi svoj narod od propasti, oslobodi ga od zla i podari mu obraćenje.

Radi se o laičkoj inicijativi koja dolazi spontano, iz baze a ne s vrha i koja brzo raste. Njezine domete samo Bog zna, ali sve upućuje da je se ne smije podcijeniti. Djelotvornost javne molitve vidljiva je i iz borbe pokreta za život koji je nedavno postigao ukidanje ozakonjenja pobačaja u SAD-u. Stijepo Gleđ objašnjava: „Krunica je snaga s neba, ona je mač s neba. Moleći krunicu svjesni smo da donosimo nebo na zemlju i da moleći otajstva imamo pored sebe anđele i Majku Božju koja pomaže da se čisti duhovni prostor u kojem živimo tako da sam siguran da postoje veliki plodovi u svemu tome.”[4]

Nositelji su muškarci, što je posebnost imajući na umu da su žene sada većina u crkvama i da one daju pečat pobožnostima. Pravo je osvježenje nakon toliko duhovnih ponuda koje se zasnivaju na osjećajima vidjeti jednu ovakvu zdravu duhovnost u kojoj dominira red, rad i stega. Ovo je najava, u vremenu krize muževnosti, da su muškarci spremni preuzeti svoju ulogu predmolitelja u kući i u javnosti, da su se spremni izložiti. Krunoslav Puškar, jedan od pokretača ove inicijative, kaže: „Muškarci su u međuvremenu povjerovali u najveću laž, a to je da je pobožnost rezervirana za žene. Vjerujem da će ovakve javne molitve krunice muškaraca pridonijeti tome da se i drugi muškarci uvjere u to kako nema ništa muževnije od poniznog muškarca koji moli krunicu i koji svojim primjerom potiče svoje bližnje na to.”[5]

Ove molitelje pokreće viteški duh kao što se vidi i iz naziva koji su si dali. Radosno prihvaćaju borbu koja im je namijenjena kao ponosni dionici vojujuće Crkve. Zato se moli na koljenima ali i vojnički, postrojeno. Time se ispovijeda da se samo pred Bogom kleči i ni pred kim drugim, pa ni onda kada je to bezbožna moda nametnuta u ime novih ideologija. Junaštvo je put kojim se kreće s punim uvjerenjem i plamtećih srdaca. Kristova istina oslobađa od okova i daje dušama krila.

Napadi

Glavnostrujaški mediji koji u pravilu ignoriraju sve dobro što se događa u Crkvi sada ne šute, nego svaki mjesec, iako negativno i tendenciozno, redovito izvještavaju o održanoj molitvi. No, tako i ne htijući prave besplatnu promidžbu. Njihove žestoke pogrde (fanatici, radikali, katolibani, klečavci…) pokazuju da im to itekako smeta što znači da paradoksalno molitvi priznaju vrijednost iako kažu da su agnostici ili ateisti. To je razumljivo jer iza njih, bili oni svjesni ili ne, stoji zao duh za kojega je molitva najubojitije oružje. Stoga se ne može kontrolirati i, kao kod opsjednuća, ima reakcije mržnje i otvoreno vrijeđa.

No ima i onih koji napadaju prikriveno pozivajući se na Sveto pismo kao što je to činio i Sotona kušajući Isusa u pustinji. Na osnovi Isusova traženja da se moli u skrovitosti (Mt 6,5-6) molitelje proglašavaju licemjerima. To je klasična manipulacija gdje se riječi izvlače iz konteksta. Isus ne osuđuje javnu molitvu kao takvu, nego nakanu da se osoba, u vjerničkom okruženju, na taj način istakne i privuče pohvale drugih, kao što su to radili farizeji. U Starom zavjetu pojedinci mole javno za narod poput Salomona čija je molitva bila Bogu ugodna (1 Kr 8,22-61). I Isus je javno molio i to nikome nije predstavljalo problem. Danas živimo u vladavini bezboštva kada se ovakva javna molitva medijski osuđuje te ne ostavlja prostora za farizejske motivacije koliko za svjedočke. Za nas stoga vrijedi primjer Danijela koji je protivno zabrani da se tijekom trideset dana može ikome moliti osim kralju, on javno molio na koljenima i zbog toga bio bačen lavovima (Dan 6,7-25).

Zajednička javna molitva je česta u Svetom pismu posebno u prijelomnim trenucima. U prilog njoj mogu se navesti i Isusove riječi „gdje su dvojica i trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20). Ezra nakon povratka iz babilonskoga sužanjstva pred otpadom naroda od pravoga Boga žarkom molitvom okuplja oko sebe „mnoštvo” (Ez 10,1). Mojsije se, skupa s još dvojicom, moli cijeli dan na brdu i tako postižu pobjedu Izraelaca na bojnom polju (Izl 17,11-14). Svi stanovnici Jeruzalema jednodušno mole posvuda da zapriječe svetogrđe hrama i molitva im bi uslišana (2 Mak 3,15-28). Stoga je javna molitva, vođena ispravnim pobudama, Bogu ugodna, poželjna i djelotvorna. Zato Pavao uči: „Hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre” (1 Tim 2,8).

Zaključak

Umjesto zaključka neka posluži izjava jednoga od organizatora javne molitve u Sydneyu.

Na pitanje što je to toliko moćno u javnoj krunici on odgovara:

„Pa upravo to – da muškarci mole i drže krunicu u rukama. Očevi obitelji, poslovni ljudi, građevinski radnici, studenti, mladi, stari – svi oni svjedoče svojim stavom i molitvom – Bog i molitva su prvi a sve ostalo slijedi iz toga. Snažno je to svjedočanstvo današnjem vremenu koje nam kao svoje bogove gura to da moramo naporno raditi duge sate da bismo tako prehranili sebe i svoju obitelj, da bismo imali što veću kuću, bolji auto, više na računu itd., nema kraja popisu toga što nam treba i nema kraja poslu koji valja raditi. A to je laž. Velika laž. Mi trebamo raditi, svatko normalan to zna, ali ne toliko puno. Koliko puta se nađemo u situaciji da nemamo vremena za sebe, za molitvu, za svoje bližnje jer moramo raditi i rješavati hrpu obveza kojima smo zatrpani. Teški dugi naporni rad jednaka je vrsta sličnoga otrova koji razara čovjeka na jednak način kao i droga, alkohol, pornografija, nemoral i grijeh, nema razlike.

Molitva je ono što nam daje mudrost da znamo što nam je činiti u životu i kako to raditi. I zato je molitva najvažnija. A onda uz nju post, te milostinja, točnije desetina naših prihoda treba ići potrebitima i siromašnima. To je put. I to je jedino ispravno. Zar mislite da meni nije subota i da ne bih kao većina drugih mogao raditi ili biti kod kuće, odmarati se ili provesti vrijeme sa svojom obitelji, a ja uzimam slobodnu subotu da bih klečao po kiši ispred katedrale. Ljudski gledano – glupo i gubljenje vremena, no iz Božje perspektive – a sada hvala Bogu i moje – to je nešto što ni jedan čovjek i nikakav novac ne može platiti… Dođite dakle, kleknite, krunicu u ruke – i vidite!”.[6]

Prof. dr. sc. Don Josip Mužić

Iz časopisa Svjetlo Riječi, siječanj 2022.)

(Istaknuti tekst: magnifikat.hr)

Bilješke

[1] Tihana Semijalac, Stijepo Gleđ Markos: „Ako muškarci uzmu krunicu u ruke i počnu moliti, neće imati vremena za oružje, vodit će duhovni rat!”, HKM, 23.2.2022., (13. prosinca 2022.).

[2] „Stotine muškaraca molilo krunicu ispred zagrebačke katedrale”, HKM, 18. lipnja 2022., (13. prosinca 2022.).

[3] „Hrvatska krunica muškaraca u Sydneyu – najgledanija objava katoličkih medija u Australiji, Narod.hr, 9. lipnja 2022., (13. prosinca 2022.).

[4] Tihana Semijalac, Stijepo Gleđ Markos: „Ako muškarci uzmu krunicu u ruke i počnu moliti, neće imati vremena za oružje, vodit će duhovni rat!”, HKM, 23.2.2022., (13. prosinca 2022.).

[5] „TKO SU ONI? Ponovno, moćni prizori u Zagrebu: Stotine muškaraca u molitvi za obraćenje, protiv bluda i pobačaja!”, dnevno.hr, 5. studenoga 2022., (13. prosinca 2022.).

[6] Petar Mamić, „Hrvatski molitelji krunice iz Sydneya – jači od oluje i kiše”, Domovina, (13. prosinca 2022.).

„Na prvi pogled nastojanja radikalnog feminizma u korist ravnopravnosti muškaraca i žena čine se plemenitima. Također se čini da se ovaj zahtjev da žena uđe u sve profesije, ne isključujući ni jednu, u Crkvi pretvara u zahtjev za pristup svećeništvu. ” Kršćanstvo u tom ipak slijedi Isusov “skandalozni” primjer,  ženu poštuje više nego je poštovana do tad, ali svećenstvo je rezervirano samo za muškarce. Sveto Pismo Starog ni Novog zavjeta ne poznaje žene svećenice. (…)

Feministički zahtjevi govore o „nepravdi“ u ženskoj naravi da samo ona mora rađati, a onda i znanost i zakon pomažu onima koji žele promijeniti narav (mijenjajući muško u žensko i obrnuto). Postoji sveta jednakost između muškaraca i žena, ali postoji i različitost. Borba protiv prirodne tj naravne nejednakosti dovodi do uništavajućih posljedica.

Neki idu dotle da te ideje i naše ljudske kategorije primjenjuju i na Boga, govoreći da je On i Majka. S filozofske točke gledišta možemo reći da koliko je Otac toliko je i Majka, ali kršćanstvo nije filozofija.

„Ali, kršćanstvo nije filozofska spekulacija niti je proizvod naše pameti. Kršćanstvo nije naše, ono je Božja objava, ono je poruka koja je nama predana i koju ne možemo po volji mijenjati. Dakle, nismo ovlašteni promijeniti ‘Oče naš’ u ‘Majko naša’: simbolizam koji je Isus upotrijebio je neopoziv jer je utemeljen na samom odnosu čovjek-Bog, koji je došao objaviti nam se. Još manje nam je dopušteno zamijeniti Krista nekim drugim likom.“

– Joseph Ratzinger u intervjuu sa Vittorijem Messorijem, knjiga „Razgovor  o vjeri“

(…) Majčinstvo  i djevičanstvo (dvije najviše vrednote u kojima je ostvarivala svoj najdublji poziv) postale su vrednote oprečne onima koje dominiraju. (…)

…

Svećeništvo pod znakom pitanja

(…) Dokument Kongregacije za nauk vjere koji naglašava katoličko „ne“ (koje su djelile i druge crkve kao Pravoslavna, te sve do novijih vremena i Anglikanska) ređenju žena za svećenike, potpisao je predhodnik kard. Ratzingera.  (…)

(…)  „Na prvi pogled nastojanja radikalnog feminizma u korist ravnopravnosti muškaraca i žena čine se plemenitima, u svakom slučaju razumski opravdanima. Također se čini da se ovaj zahtjev da žena uđe u sve profesije, ne isključujući ni jednu, u Crkvi pretvara u zahtjev za pristup svećeništvu. Mnogima se ova mogućnost ređenja, mogućnost da imamo katoličke svećenice čini ne samo opravdanom nego i bezazlenom: jednostavno, neophodno prilagođavanje Crkve novoj društvenoj situaciji.“

Zašto, onda pitam, ustrajno to odbijati?

„U stvarnosti ovakva vrsta „emancipacije“ žene nije nova. Zaboravlja se da su u antičkom svijetu sve religije imale svećenice. Sve osim jedne: židovske. Kršćanstvo i ovdje, slijedeći izvorni „skandalozni“ Isusov primjer, otvara ženama novu situaciju, daje im mjesto koje predstavlja novinu prema židovstvu. Ali svećeništvo ipak ostavlja samo muškarcima. Očito, kršćanska intuicija je shvatila da se ne radi o nebitnom, sekundarnom pitanju te da obrana Svetoga pisma (koje ni u SZ ni u SZ ne poznaje žene-svećenike) znači ujedno i obranu ljudske osobe. Počevši, razumije se, od osobe ženskog roda“

(…)

Određeni feministički zahtjevi smatraju „nepravednim“ da samo žena treba rađati i dojiti. I znanost im, a ne samo zakon, pomaže: mijenjajući muško u žensko i obratno, kako smo već rekli; ili odvajajući plodnost od seksualnosti te težeći prokreaciji prema vlastitoj volji pomoću tehničke manipulacije. Nismo li možda svi jednaki? Dakle, ako je neophodno, treba se boriti i protiv naravne „nejednakosti“. No, ne može se boriti protiv naravi a da se ne proizvede devastirajuće posljedice. Sveta jednakost između muška i ženska ne isključuje nego zahtjeva, različitost.“

Od razgovora o općemu prelazimo na ono što nas više zanima. Što se događa kada ovakve orijentacije uđu u religioznu, kršćansku dimenziju?

„Događa se da se međurazmjena spolova koji bivaju viđeni kao jednostavne „uloge“, uvjetovane više od povijesti nego od naravi, te banaliziranje muška i ženska proširuju na samu ideju Boga a odatle se šire na cjelokupnu religioznu stvarnost.“

Ipak, čini se da i katolik (a to je nedavno i Papa potvrdio) može držati da je Bog iznad kategorija svojih stvorenja; dakle koliko je Otac toliko je i Majka.

„To je uistinu točno ako to promatramo s čisto filozofske, apstraktne točke gledišta. Ali, kršćanstvo nije filozofska spekulacija niti je proizvod naše pameti. Kršćanstvo nije naše, ono je Božja objava, ono je poruka koja je nama predana i koju ne možemo po volji mijenjati. Dakle, nismo ovlašteni promijeniti ‘Oče naš’ u ‘Majko naša’: simbolizam koji je Isus upotrijebio je neopoziv jer je utemeljen na samom odnosu čovjek-Bog, koji je došao objaviti nam se. Još manje nam je dopušteno zamijeniti Krista nekim drugim likom. Ono što je radikalni feminizam – ponekad i onaj koji se poziva na kršćanstvo – nije spreman prihvatiti jest upravo ovo: egzemplarni, sveopći i nepromijenjivi značaj odnosa između Krista i Oca.“

Ako su to suprostavljene pozicije, primjećujem, izgleda da je dijalog blokiran.

Doista uvjeren sam, kaže, da ono čemu vodi feminizam u svojem radikalnom obliku nije više kršćanstvo kakvo poznajemo, nego se radi o različitoj religiji. Ali, također sam uvjeren (počinjemo uviđati duboke razloge biblijskog stajališta) da Katolička crkva i one pravoslavne, braneći vlastitu vjeru i vlastiti pojam svećeništva, brane u stvri bilo muškarce bilo žene u njihovoj najdubljoj stvarnosti, u njihovoj neopozivoj različitosti muška i ženska; dakle u njihovoj nesvedivosti na jednostavnu funkciju, ulogu“.

(…)

Radikalni feminizam, po Ratzingeru također je plod ”bogatog Zapada i njegovoj intelektualnog establišmenta”, ”navješta osobođenje, tj. spasenje, različito ako ne i oprečno onome kršćanskome”. No, upozorava: „Spada na sve muškarce, nadasve žene, koji kušaju plodove ovog preuzetnog post-kršćanskog spasenja, da se stvarno upitaju da li to spasenje doista znači povećanje sreće, veću ravnotežu, životnu sintezu, bogatiju od one koja je napuštena jer se smatra nadiđenom“.

Dakle, kažem, prema vama, vanjština bi varala: umjesto da se okoristite, žene bi bile ustvari žrtve ove ”revolucije” koja je u tijeku.

„Da – ponavlja – žena plaća najviše. Majčinstvo  i djevičanstvo (dvije najviše vrednote u kojima je ostvarivala svoj najdublji poziv) postale su vrednote oprečne onima koje dominiraju. Žena, stvarateljica u pravom smislu riječi jer daje život, ništa ”ne proizvodi” u onom tehničkom smislu koji je jedino vrednovan u pretežno muškom društvu koje cijeni nadasve učinkovitost. Ženu se uvjerava da ju se želi „osloboditi“, „emancipirati“, sileći je da postane poput muškarca. Na taj način postaje istovrsna s kulturom proizvodnje te potpada pod kontrolu muškog društva tehničara, prodavača, političara koji traže profit i moć, sve organizirajući, sve prodajući, sve instrumentalizirajući za svoje ciljeve. Tvrdeći da je seksualna specifičnost nešto drugotno (dakle, negirajući samo tijelo kao utjelovljenje Duha u jednom spolnom  biću), žena je pokradena ne samo za majčinstvo, nego i za slobodan izbor djevičanstva. Ipak, kao što muškarac sam ne može prokreirati, tako ne može biti ni djevac  osim ako ne „imitira“ ženu koja je – i na ovaj način – za drugi dio čovječanstva imala najvišu vrijednost „znaka“ i „primjera“.

Joseph Ratzinger u intervjuu sa Vittorijem Messorijem, knjiga „Razgovor o vjeri“