Sv. Veronika Giuliani, to je bila klarisa, talijanka je jedna od svetica sa stigmama. Imali smo više svetaca koji su imali biljege muke Gospodinove, na srcu. Tako se npr. sveta  Velika Terezija se prikazuje kako joj anđeo odapinje strijelu, sveti Filip Neri je imao isto to iskustvo gdje mu je srce bilo probodeno i to se autopsijom potvrdilo i za mnoge svece je to jednako pronađeno. Nema puno slučajeva gdje se potvrda dobila i sa autopsijom  – da se nakon smrti radila autopsija srca i da se onda to potvrdilo.

Ono što je posebno kod svete Veronike jest da ne samo da je napravljena autopsija na njenom srcu koja je to potvrdila, nego da je u njenom srcu pronađeno čak 24 znaka Isusove muke. (!) (Vidi sliku srca dolje)

To je ono što čini  njeno iskustvo i njeno svjedočanstvo posebnim.

Da krenemo onda od početka. Imala je svega 19 godina kad je Isus ukazao i kad joj je stavio u srce križ koji će biti pronađen nakon njene autopsije, nakon njene smrti, ne kao neka tetovaža, nego kao jedna tvorevina od vlakana.

Dakle, kao što mi imamo izrasline na tijelu i slično. Jedna prava izraslina na srcu oblikovana od tkiva koja predstavlja križ. Kad je imala 34 godine dobila je, dakle također jedan dar, a to je da je dobila stigme u obliku trnove krune, to jest, dobila je na srcu, kao što je kasnije pronađeno, jedna okrugli  crveni krug koji je kao jedan reljef i koji po sebi ima točkice u obliku trnove krune.

Kad je imala 36 godina, na Božić, dogodila se izvanjska stigmatizacija srca, Znači ono su bile nutarnje stigme u srcu, a ovdje se  dogodilo da je to bilo vidljivo iz vanka. Dakle, ona je vidjela tada dijete Isusa kako u ruci drži jedan štap od zlata, na vrhu kojega je gorio jedan plamen. S druge strane je imao vrh poput jednog vrha koplja. I onaj vrh sa plamenom stavio je na njenu glavu, a vrh dakle sa oštricom koplja stavio je na njeno srce.

I kaže: „Odmah san osjetila da mi je srce probodeno potpuno, s jedne strane na drugu. I nakon nekog vremena nisam više nikoga vidjela nego sam shvatila iz pogleda koji mi je Isus uputio da sam ja evo sada s Njime sjedinjena na jedan poseban način.“

Kad se vraća k sebi, onda je jednostavno, kaže: „Osjećala sam da imam na srcu otvorenu ranu, ali nisam se usuđivala pogledati. Kad sam tom mjestu približila jedan rubac onda sam vidjela da je bio okaljan krvlju. Imala sam jednu otvorenu ranu koja je bila dimenzija kao one rane koju može učiniti jedan veliki nož. Rana nije krvarila,  kad ju se gleda onda se vidi samo otvoreno meso.

Nakon osam dana, dakle, 1.1. te godine, rana je ponovno počela krvariti i ostale dugo otvorena. Tada je dobila tu jednu izvanjsku stigmu, probodenost srca, koja je bila vidljiva i drugima.

Kad je imala trideset sedam godina, znači godinu iza ovog iskustva vanjske stigme, na Veliki petak ona je primila primila pet rana Gospodinovih.

Tu je imala viđenje kako iz rana Isusovih izlaze kao vatre koje onda probadaju njeno srce.

I kaže: „Osjetila sam veliku bol, ali u isto vrijeme sam se sva osjetila preobražena u Bogu.“ Dakle, tu je bol koja se miješa sa jednom posebnom milošću koja čini da se duša osjeća preobraženo u Bogu.

Jednog jutra Veronika je obavijestila svog ispovjednika da joj je Gospa rekla da će u tri sata početi za nju muke od muke Isusove i da će te muke trajati 24 sata. To se dogodilo. Njen ispovjednik je to mogao pratit i dakle, isto tako i njene sestre i bila je, dakle za to vrijeme u žestokim bolima koje su jednostavno bile vidljive svima koji su bili uz nju.

Nakon toga, te su muke trajale jedno tjedan dana, i iz tih muka gdje ona proživljavala muku Gospodinovu, ona je dobila ponovno jednu unutarnju stigmatizaciju srca, koju će ona sama opisati trinaest godina kasnije, malo prije smrti. Dakle, ona je tada to otkrila svom ispovjedniku. Ocu Gvelfiju i rekla mu je da su tada u njenom srcu bili utisnute dva plamena i jedan barjak sa inicijalima Isusa i Marije, ali da su od prije već postojali u njenu srcu različiti znakovi.  Kasnije će se uspostaviti da je tih znakova bilo točno 24.  Ispovjednik je tada zatražio da ona napravi crtež srca sa svim tim znakovima koji su u njemu bili. Pošto ona nije znala crtat onda je zamolila svoju susestru, to jest dvije sestre da joj pomognu. Jedna od njih je izrezala oblik srca u papiru, crvene boje, a druga je izrezala razne figure, te znakove, koje ona koja je sveta Veronika vidjela u svome srcu i prilijepila ih onda, na to izrezano srce i onda su upisivali i razna slova koja je ona također imala u svome srcu. Tako da je evo tu imamo onda čitavi prikaz onoga što je ona tvrdila da je utisnuto u njeno srce. To je onda bilo predano ispovjedniku. Sestre nisu znale o čemu se radi, one su mislile da je to jedna pobožna igra, ali evo, izišle su u susret i to su napravile. I ona je to predala ispovjedniku. Ispovjednik je to dao biskupu. I biskup je to sačuvao. I jasno da se to onda pokazalo kod autopsije od izuzetne važnosti. U srcu su bile, kako je nacrtano, 24 stvari. U središtu je bio jedan križ koji visoko ima slovo C na svom vrhu, onda u sredini ima slovo F, na lijevoj strani ima slovo V, a na desnoj strani slovo O. Dakle, svako to slovo ima svoje značenje. C znači označava „carita“ ili ljubav, F označava „fede“ ili vjeru, O označava „obedienca“ ili poslušnost, U označava „umilita“ ili poniznost, i V volju Božju.

Pod križem, na desnu stranu se nalazila jedna kruna od trnja. I također pokraj nje jedan barjak koji je bio položen u koso, i taj barjak je bio nacrtan tako da je bio podijeljen u dva dijela. Na gornjem dijelu je slovo I, a na donjem dijelu je slovo M. I znači Isus, a M označava Mariju. To je barjak u njenom srcu. Dakle, onaj gornji dio je svjetliji, donji dio je tamniji i svaki od ta dva dijela ima svoje slovo. Ispod zastave se nalazi jedan plamen, nalazi se jedan čekić, kliješta, koplje, štap sa spužvom, koja je bila prinešena Isusovim ustima, Isusova haljina, onda jedan drugi kamen, jedan kalež, stup koji predstavlja stup na kojem je bio vezan i bičevan,  3 čavla kojima je bio proboden i jedan bič. A pod samim križem, dolje na dnu, bilo je sedam mačeva, koji su bili postavljeni tako da čine jedan polukrug, i tu je bilo slovo V, ispod njih slovo V koje označava volju Božju. Pod križem su bila još dva slova, jedan s jedne strane, drugi s druge, koji znače P „patire“ – patiti, a drugo P znači „patienta“ tj strpljenje. Treba dakle trpjeti i to strpljivo. Dva plamena predstavljaju dvije ljubavi: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Barjak sa 2 imena predstavlja pobjedu. 7 mačeva predstavlja 7 Gospinih žalosti. A razne druge stvari predstavljaju razna oruđa muke Gospodinove.

Biskup je sačuvao ovaj crtež, potpisao se ispod njega, udario svoj pečat i pohranio ga.

Onda se dogodilo da su kroz sljedećih 20 godina su provjeravali njenu svetost na različite načine, kako crkveni ljudi, tako i njene sestre, a tako su i liječnici provjeravali jesu li one vidljive stigme, autentične ili nisu. Njena poglavarica je bila dobila od biskupa nalog da se stavlja na teške kušnje, da  bi tako provjerila njenu poniznost, njeno strpljenje i njenu poslušnost. Tako da joj je poglavarica čak zabranila da sudjeluje u molitvi časoslova da prisustvuje svetoj misi, lišila je bila i svete pričesti i i čak ju je bila 50 dana zatvorila u jednu ćeliju, kao da je luda. To su stvari, kako vidimo, koje nisu bili igra. nego što ljudi ozbiljno shvaćali svetost i onda su ozbiljno i provjeravali da li se doista radi o svetosti. Sveta Veronika je umrla 1727. i odmah dan iza, njen biskup je naložio da se izvrši autopsija koja je bila objavljena od kirurga Franje Gentilija, od liječnika Gan Francesca Bordigia … i bili su prisutni i drugi, nabrajaju se imena raznih ovih predstavnika vlasti, crkvenih velikodostojnika i sestara.

Autopsija je bila napravljena 36 sati nakon smrti. I pokazalo se da stigme koje ona dobila, one izvanjske, nisu ostavile nikakve rane na srcu. Međutim, kad su otvorili srce onda su pronašli, da se na desnoj strani srca nalazi ono što su imali na crtežu. I to ne kao da je to napravljeno nekim punturama, nego kao da su to reljefi na srcu.

Koji je smisao ovakvog jednog ovakvog događaja ili bolje reći jednog ovakvog života jer je njen cijeli život bio u znaku Isusove muke, možemo reći, i  suobličavanja s Isusovom mukom. To je prije svega jedan iskaz Božje ljubavi, jedna nezaslužena milost. Bog daje onome kome želi, ali evo, dakle, očito je da je i onda na temelju jedne raspoloživosti i otvorenosti. U pravilu oni koji su prije spremni primiti i odgovoriti na njegove darove da će prije njima to dat nego nekima drugima.

No, uz to to je dar koji povećava ljubav primatelja. Tako u jednom daru povećava se ljubav prema Bogu.

To je također jedan oblik sklapanja saveza ljubavi, U pjesmi nad pjesmama zaručnica kaže: „Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt!“

To je također nedvojbeno i čudo. Čudo je jedan od dokaza Božje svemogućnosti i ovakvo čudo koje mi ni danas, koliko mi je poznato – uza sav napredak znanosti kirurgije, ne možemo proizvesti. To bi bilo najbliže kad bi se radila operacija na srcu, kad se otvori čovjeka, kao kad mu operiramo srce i onda u sklopu te operacije napravimo tetovaže na srcu. Ali takva operacija tada nije bila izvediva. I opet takva operacija ne bi mogla postići ove reljefne prikaze na srcu, kao što smo imali njenom slučaju koji se doimaju kao sastavni dio i naravni dio srca.

To je također i opipljivi znak za sve nas da podignemo svoj pogled u vis, da se odlijepimo od zemaljskog i čeznemo za višim darovima, da čeznemo za Božjom ljubavlju. Sveta Katarina Sijenska kaže na jednom mjestu (ona je bila velika štovateljica muke Kristove): Krv nam objavljuje da svaka stvar koju nam Bog daruje, povoljna i nepovoljna, radost i bol, obeščašćenje i pretrpljene uvrede, poruge i pogrde, pobjede i kletve protiv nas, svaku stvar svaku stvar Bog nam daje sa vatrom ljubavi za ostvariti u nama istinu onu za koju smo stvoreni.“ U istom pismu isto kaže: „Ja hoću da se tako tako opijemo krvlju i uronimo u krv. Onda će nam gorke stvari izgledati slatke, veliki tereti i lagani, iz trnja i boli ubrat ćemo ružu, mir i vedrinu.“ To je onaj paradoks križa, da u biti u najvećoj muci se postiže i najveća radost koja je moguća na ovoj zemlji, tako da su neki sveci umrli od te ljubavi prema Bogu, od te lude ljubav prema Bogu, koja jednostavno nije mogla više izdržati u njihovom tijelu, u njihovom srcu – i onda su se preselili u vječnost.

Isus kaže Luisi Piccareti, (koja nije sveta, ali je u postupku proces) –”moje muke, moje rane, moja krv, to je jakost koja skida slabosti, to je svjetlo koje je taj vid slijepima, to je jezik koji otvara jezik i otvara uši, to je put koji ispravlja krivine i to je život koji uskrisava od mrtvih.”

Ono što mi ne možemo postići redovitim putovima, dakle, primjerice postići neko čudo: ozdravljenje nečije, obraćenje nečije, dakle preko muke Gospodine, to jest preko suobličavanja s Kristom to se može postići. Čovjek, dakle tada uzima dioništvo u Božjoj svemogućnosti i čini ono što nadilazi njegove snage.

+ Zdravo Marijo…

Veliki svećenik se javlja
i pitanja Isusu postavlja
Ispituje ga o apostolima
i o Njegovim učenjima.

Isus mu tad odgovori izravno
da što god je učio bilo je javno.
Tamo gdje su se svi židovi okupljali,
u hramu i sinagogi mnogi su stali.

Ništa nisam tajno zborio.
Pitaj one one kojima sam govorio
Zašto mene pitaš? – Isus odgovara,
a to u sluzi nazočnom bijes stvara.

Stog sluga taj pred Isusa stade
i na Njeg ljut pljusku mu dade
Zar tako odgovaraš i
velikom svećeniku prigovaraš?

A Isus tad od ovog odgovor traži:
Ako sam krivo rekao
da je krivo – dokaži!
A ako pravo
zašto me udaraš, kaži?

I sluša to Kajfin tast, Ana
i gleda ga tako svezana.
Na suđenje će Kajfi ga dati
i tamo će se opet svi sastati.
…

S Kajfom se nađe sudsko tijelo,
glavari svećenički i vijeće cijelo.
Svima je njima jedno bilo važno
– naći nekog da svjedoči lažno.

I nađoše dvojicu što svjedoci će biti
a riječ bi o hramu koji će se razoriti…
(Isusove riječi oni prenose po svom ,
uskrsnuće ne prepoznaju u govoru tom).

Mi smo ga čuli gdje govori, – kažu
da će srušit ovaj hram… (a lažu!)
i da će za tri dana novi sagraditi,
koji ljudskom rukom neće građen biti.

I dok Isus stoji tu od svake krivnje čist
Kajfa ga izravno pita: Jesi li ti Krist?
Ti kaza! reče Isus, (to od Mateja znamo),
Ja jesam! – u Markovu evanđelju čitamo.

U nevjerici o proslavi slušaju Njega
kad kaže da će vidjet Sina Čovječjega
kako Sili Božjoj s desna sjedit ima
i da će doći jednom na oblacima.

Tad veliki svećenik koji u to ne vjeruje,
razdrije haljine svoje ono što čuje.
Pohulio je! viče. Svjedoci tu ne trebaju!
Smrt zaslužuje! – s tužbom tad ustaju.

A kad mu složno nađu tu ‘krivicu’
stadoše ga potom udarat po licu.
I udarajuć na Njeg viču ti drugari:
Proreci nam Kriste tko li te udari!
…

Kad došlo je vrijeme da Isusa sude
i zbog svojih riječi da osuđen bude
odvedoše ga najprije na židovski sud
a kasnije će k Pilatu, i na rimski otud.

Isus je tad mogao pokazat lice slavno
al pušta da ga oni još vrijeđaju javno.
Pušta al i pita: zašto mu se pljuska daje
jer nije kriv… al na suđenju sud ustraje.

A kad im Isus reče o svojoj slavi i moći,
da je Krist i da će jednom na oblaku doći,
njima bi dovoljno da proglase: Kriv!
Smrt je zaslužio! Ne smije biti živ!
…
Da je htio mogao je kaznit ih sve redom
da vide što je Sud i pokriju se bjedom.
Da je htio mogao je, no On dođe za taj čas
primit na se udarce da nama pruži spas.

Isuse naš izrugani, popljuvani Spasitelju,
Ti Radosti Očeva, čuj sad našu želju:

Želimo Te slušati, još više, još i bolje,
da i mi odraz budemo Tvoje svete volje.

Kad i nas boli nepravda od pojedinih ljudi
Ti budi naša snaga i Radost naša budi.

]]> https://magnifikat.hr/nase-je-boli-na-se-uzeo-600-rana-na-isusovu-tijelu-svjedok-torinsko-platno/ Wed, 17 Feb 2016 20:38:53 +0000 http://magnifikat.hr/?p=1385 Preko platna na kojem je ostavio sliku svoje Muke – Isus je dopustio da uvidimo što je sve za nas podnio. Na platnu se može izbrojati oko 600 rana (!) Sv. Faustina u svom Dnevniku zapisuje Isusove riječi kojima je poziva na razmatranje Njegove muke kao o molitvi koja mu se najviše sviđa (Dn 2512)

ISUSOVO LICE

Na platnu se vide i otekline na Isusovu licu. Vide se i lomovi nastali udarcima štapom. Također i kosa zalijepljena krvlju. Vidi se također da je na mjestima kosa bila iščupana iz korjena. (usp. Iv 19,3). Tako se inače tretiralo bogohulitelje, među koje uvrstiše i Isusa. I unatoč velikoj boli koju je morao osjećati Njegovo lice odražava MIR. Ne upućuje li i to na Njegovo božanstvo – u kojem je znao da ide prema konačnoj pobjedi nad Zlom, nad patnjom, nad grijehom, nad smrću?

KRUNJENJE

Ova metoda mučenja bila je rezervirana samo za Isusa. Ni jedan povijesni izvor ne spominje krunjenje osuđenika – osim u slučaju Isusove muke. Na platnu se nalaze brojne krvave mrlje. Vidljivo je da je kruna bila nalik kacigi tj. da je pokrivala cijelu gornju površinu glave (!). Na čelu je izbrojeno 13 rana od trnove krune, a sve ukupno oko 50.

BIČEVANJE

Vrsta biča kojim je Isus bio udaran je ‘flagrum‘ tj. takav bič koji na svršetcima ima metalne dodatke koji bi se zarili u tijelo i otkidali komade mesa. Ovakvo bičevanje bi najčešće prozrokovalo smrt osuđenika. Pilat je, kako vidimo u evanđelju, želio Isusa „samo izbičevati“ pa ga pustiti. To objašnjava i zašto su ga nemilice izudarali. Mislili su da bi mu to mogla biti jedina kazna. U bičevanju su sudjelovala dvojica, od kojih je desni bio viši i nemilosrdniji. Krajevi biča su obavijali tijelo i trgali ga. …

KRIŽNI PUT

Iz rana na ramenima neki stručnjaci zaključuju da je Isus nosio samo vodoravnu gredu križa, dok su mu ruke bile vezane. Drugi stručnjaci tvrde da je nosio cijeli križ. Sasvim iscrpljen od bičevanja hodanje do mjesta smaknuća bilo je neizmjerno teško. Bila je to udaljenost od oko pola kilometra. Nekoliko puta je pao na lice. Vidljive su deformacije na licu, na nosu, a u mrljama krvi pronađeni su i tragovi zemlje i kamenja. Križ ipak nije mogao dalje nositi sam – pa je, kako znamo iz evanđelja vojnik prisilio Šimuna Cirenca da mu pomogne.

RAZAPINJANJE

U Isusovo vrijeme bio je to najbrutalniji oblik mučenja. Na platnu su jasno vidljivi tragovi čavala na zapešćima. Čavli zabijeni u dlanove ruku nisu mogli pridržavati teret tijela na križu. Noge su pribijene jednim čavlom, na način da je lijevo stopalo bilo položeno preko desnog. Ruke prekrižene preko abdomena jasno su vidljive. Budući da su čavli proboli ruku na mjestu gdje se nalazi živac vezan uz palac, na platnu se palčevi ne vide, već samo četiri prsta ruku.  Gledajući u kom smjeru je curila krv niz ruke zaključuje se o Isusovu položaju na križu, te i to da se pokušavao podići da bi došao do zraka, a onda bi opet klonuo od nemoći.

RANA NA SRCU

Rana kojom su proboli Isusov bok široka je oko 1 i pol cm. … Iz rane su potekli krv i krvna plazma  što nam sveti Ivan opisuje: ”krv i voda”… Isusovo probodeno Srce ostaje kao znak neizmjerne Božje ljubavi prema nama. Isus je postao pravi čovjek i iz ljubavi prema nama lišava se svega, prihvaća smrt pod teretom naših grijeha. „A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. (Iz 53,4-5)

U tom strašnom iskustvu patnje i smrti za grijehe čovječanstva, Isus je djelovao u savršenoj poslušnosti Ocu. Postao “poslušan do smrti, smrti na križu” (Fil 2, 8). Njegova patnja dosegla svoj vrhunac u trenutku agonije na križu, kad je povikao: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mat 27,46). Ovdje je središnji događaj povijesti stvorenog svijeta.

Kroz smrt i uskrsnuće, Isus je izvojevao konačnu pobjedu nad smrću i grijehom. On svemu čovječanstvu nudi udio u ovoj pobjedi. Kako bi iskusili čudo oproštenja grijeha, moramo biti spremni povjeriti i otvoriti naša srca bezgraničnom milosrđu Božjem. Moramo prići ispovjedaonici i napraviti pošteno priznanje svojih grijeha. Kroz sliku svoga izmučena tijela, Isus nas poziva da tražimo oprost od svakoga grijeha u sakramentu pokore i da ostanemo u stanju posvetne milosti. Zahvaljujući našem Gospodinu nema beznadnih situacija u životu. Ako padamo u grijeh, Isus je spreman da nas podigne i da nas osloboditi. Trebamo svoj život predati Isusu s potpunim povjerenjem. “O moj Isuse, kako je lako postati svet; Sve što je potrebno je – malo dobre volje… Isus žuri da sebe da za dušu, a ako je duša vjerna Božjoj milosti, ona može vrlo brzo dosići svetost. Bog je vrlo velikodušan i ne uskraćuje svoje milosti nikom; štoviše, on daje više od onoga što od Njega tražimo”(Dnevnik, 291).

Izvor: Časopis: Ljubite jedni druge, Volio nas je do kraja