Posljednjeg dana posjeta Rumunjskoj papa će proglasiti blaženima SEDAM GRKOKATOLIČKIH BISKUPA koji su mučeni iz mržnje prema vjeri, POD KOMUNISTIČKIM REŽIMOM. To su samo neki kršćani u Rumunjskoj, među biskupima, svećenicima, laicima – mučenicima. Jedan od njih je IOAN PLOSCARU, biskup koji je umro 1998, u dobi od 87 godina, od čega je 14 godina proveo u zatvoru u nehumanim uvjetima.

Izvještaj o svojoj kalvariji objavio je u knjiz koja je 1993. objavljena u Rumunjskoj, a onda u Italiji 2013. god. Evo nekih odlomaka.

BLAGO PROGONJENIMA. PRIČA O SUVREMENOM MUČENIKU

Tu je i upečatljivo svjedočanstvo koje je 23.3.2004. u Vatikanu pročitao Tertulijan Ioan Landa, grkokatolički svećenik, a koje je ponovo objavljeno u cjelosti.

Godine 2004. Tertulianu je bilo 82 godine. Umro je 2013. Njegov iskaz je vrlo konkretan, a u isto vrijeme i duhovan. Malo Solženjicina, malo djelo mučenika. Između milosti i misterija bezakonja koje je dovedeno do granica nezamislivog. Božjom Providnošću koja djeluje i kroz ruke sadističkih čuvara zatvora.

U vremenima u kojima je mučeništvo zloupotrebljena riječ, čak primjenjivana i na islamski ”shahid” gdje se netko raznese uzrokujući masakr, ovo je svjedočanstvo koje pomaže ponovo uspostaviti istinu. Apsolutno se ne smije propustiti.

“Ali nebo iznad nas je veće”, autor Tertulian Ioan Langa.

Moje ime je Tertulian Langa, imam osamdeset i dvije godine života koje više nemam. Od toga šesnaest je dodijeljeno komunističkim zatvorima.

Sa dvadeset četiri godine, 1946. godine, bio sam mladi asistent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Bukureštu. Ruske postrojbe okupirale su gotovo trećinu Rumunjske, a meni je, kao članu fakulteta, nagoviješteno da hitno moram postati član učiteljskog saveza kojim manipulira komunistička partija, potisnuta na vlast od strane oklopnih sovjetskih snaga.

Već sam bio svjestan čvrstog stajališta Učiteljstva katoličke crkve protiv komunizma, koje je definiralo kao inherentno zlo. Dakle, u mojoj savjesti nije bilo mjesta za kompromis. Odustao sam od svoje sveučilišne karijere i povukao se na selo kao radnik na farmi, ali to nije bilo dovoljno, jer me je fakultet već poznavao kao militantnog katolika i antikomunista.

Protiv mene je ubrzo improviziran optužni dosje, a kako su optužbe utemeljene na okolnostima koje još nisu inkriminirane kaznenim zakonom (odnosi s biskupima i nuncijatu, apostolat laika), moj je dosje bio grupiran s dosjeima velikih industrijalaca. Nakon saslušanja praćenih užasnim postupanjem, prokurator je sa savršenom komunističkom logikom izjavio:

“NEMA DOKAZA O KRIVNJI optuženog u njegovom dosjeu, ALI IPAK tražimo maksimalnu kaznu: PETNAEST GODINA PRISILNOGA RADA. Naposljetku, da nije kriv, on ne bi bio ovdje. ”

Protivio sam se: “ Ali ti ne možeš me osuditi bez dokaza! ”

A on:“ Nije moguće? Evo kako je moguće: DVADESET GODINA prisilnog rada zbog prosvjeda protiv pravde naroda. ” I to je bila kazna.

To se dogodilo prije nego što je grčko-katolička crkva u Rumunjskoj bila zabranjena. Uzeto je zdravo za gotovo da će moje uhićenje i mučenje koje sam primijenio uspjeti pretvoriti u instrument za buduće optužbe biskupa i svećenika Grkokatoličke crkve i Vatikanske nuncijature.

Podjelit ću SAMO NEKOLIKO SITUACIJA iz mog ispitivanja i zatvaranja u komunističkim logorima za istrebljenje.

Uhapšen sam u Blaju, u uredu biskupa Ioana Suciua, apostolskog upravitelja grčko-katoličke metropolitanske vizure Rumunjske i budućeg mučenika. Javio sam se njemu, glavi naše Crkve, da tražim prosvjetljenje Svete Providnosti, jer se moj duhovni otac, biskup Vladimir Ghika, drugi budući mučenik, skrivao. Netko mi je ponudio mogućnost da napustim zemlju. Budući da je to bio važan korak, nisam ga htio uzeti bez utvrđivanja je li to Božja volja. I odgovor je došao: moje uhićenje. Shvatio sam da ću svoj život provesti u zatvorima koje je stvorio komunistički režim, ali bio sam spokojan: slijedio sam put Svete Providnosti.

ŽELJEZNA ŠIPKA

Sjećam se Velikog četvrtka 1948. Dva tjedna, svaki dan, tukli su me štapom po stopalima, kroz moje cipele: činilo se da je munja proletjela kroz moju kralježnicu i eksplodirala u mozgu. Ali nisu mi postavljali nikakva pitanja. Spremali su me, koristeći šipku da me omekšaju za ispitivanje. Bio sam vezan rukama i nogama i visio naopako, a moji tamničari stavljali su u usta čarapu koja je već dugo bila zaposlena u cipelama i ustima drugih korisnika socijalističkog humanizma. Čarapa je postala reduktor buke koji je spriječio da zvuk prođe izvan mjesta ispitivanja. Ali praktički je bilo nemoguće ispustiti samo jedan jauk. Štoviše, psihološki sam bio zmrznut: više nisam bio u stanju vikati ili se kretati. Moji mučitelji su ovo ponašanje protumačili kao fanatizam s moje strane. I nastavili su s sve većim bijesom, izmjenjujući se u mučenju. Noć za noć, dan za danom. Nisu me ništa pitali, jer nisu bili zainteresirani za odgovore, već za uništenje osobe, nešto što je odgođeno za dolazak. I kao što je napor da se uništi moja volja i zasjeni moj um, bio produljen, tako je i mučenje bilo neograničeno produljeno. Udarane cipele otpale su mi s nogu, komad po komad.

Na Veliki četvrtak, u obližnjoj crkvi, slavili su liturgijski obred, praćen zvonima koja su cvilila kao da su uplašena. Počeo sam. Isus je sigurno čuo moj zagušeni krik kad sam, kako ne znam, zavijao iz toga pakla: “Isuse! Isuse!” Izlazeći kroz čarapu, moj je vapaj bio neshvatljiv za tamničare. Kao što je to bio prvi zvuk koji su čuli od mene, rekli su da su zadovoljni, sigurni da su me slomili. Odvukli su me na deku u ćeliju, gdje sam se onesvijestio. Kad sam se probudio, inkvizitor je stajao preda mnom sa papirom. “Bio si tvrdoglav, kriminalac, ali ne izlaziš odavde dok ne izneseš sve što se kriješ unutra. Imaš pet stotina papira. Piši o svemu u svom životu: sve o tvojoj majci.” , tvoj otac, vaše sestre, braća, rodbina, prijatelji, poznanici, biskupi, svećenici, redovnici, političari, profesori, susjedi i kriminalci poput vas. Ne zaustavljajte se dok ne završite s radom. “Ali nisam ništa napisao. Ne iz neke vrste fanatizma, nego zato što nisam imao snage: čak je i moj um bio prazan.

VUČICA

Nakon četiri dana, ista osoba: “Jeste li završili pisanje?” Vidjevši da papir nije dotaknut, rekao je: “Ako je tako stvari, skini se! Želim te vidjeti kao Adama u raju.” I dani su prolazili taki, dani golih koža na pločniku, udobnost tipična za humani socijalizam. Nakon nekog vremena na vratima se pojavio još jedan pojedinac: “Da vidimo, što imamo na papiru? Ništa? I dalje tvrdoglav! Vidjet ćete da imamo i druge metode.” Onda je otišao. Vratio se s golemom vučicom, s opasnim očnjacima. “Vidiš li je? Ovo je Diana, herojski pas na kojeg su pucali kriminalci u planinama. Ona će te naučiti onome što moraš učiniti. Počni trčati!” A ja: “Kako to mislite, trčati? U sobi dugoj devet metara?” U sobi se nalazila i žarulja od tri stotine V, presvijetla za sobu od devet do šest metara i fiksirana ne na stropu, nego na zidu, u visini očiju. “Trčanje!” Vučica, režanje, bila je spremna za napad. Trčao sam šest ili sedam sati, ali sam to shvatio tek u zoru, kad se svjetlo počelo uvlačiti u ćeliju i čuti pokret u zgradi. Povremeno je čovjek dopustio vuku da se pobrine za svoje potrebe. Meni to nije bilo dopušteno. Kad sam počeo gubiti ravnotežu i pokazivati ​​znakove zaustavljanja, budan vuk, kao po zapovijedi, zarinuo je zube u moje rame, vrat i ruku.

Trčao sam joj ispod očiju i njezinih očnjaka trideset devet sati bez prekida. Na kraju sam se srušio, a vuk se nagnuo prema meni. Ugrizla me za vrat, ali bez davljenja. Tada sam osjetio nešto vruće i peckanje na čelu i očima, i shvatio sam da mi zvijer mokri po licu. I iz riječi moje mesnice shvatio sam da sam trčao trideset devet sati. “Mogli bismo poslati ovog na maraton u Riu! Kakva izdržljivost, fašistička svinja!” No, budući da me čak ni maraton nije uspio uvjeriti da dam izjavu o biskupima i nuncijaturi, ili o nekom prijatelju koji su tražili, mislili su da je korisno preći na drugi oblik uvjeravanja: vreću pijeska.

 TORBA PJESKA

Sljedećeg dana, u uredu, vezali su mi ruke i noge pred stolom na kojem je biila mala vreća pjeska. Iza mene se nalazio čuvar, blijed i bez riječi. Na stolu u kutu bio je ćelav čovjek s kozjom bradicom, očito pokušavajući izgledati poput Lenjina. Bio je i bez riječi, ali je napravio znak da pomakne glavu. Moj mučitelj je razumio zapovijed. Uzeo je torbu i ritmično me tukao po glavi, prateći svaki udarac riječima: “Govori!” Desetci, stotine puta; Ne znam, možda tisuće: “Govori!”. Ali nitko me ništa nije pitao. Postojao je samo onaj glasni, monotoni glas koji mi je udarao u mozak imperativ da govorim, da odgovorim na svako pitanje koje je inkvizitor stavio na moju savjest. Nije mi bilo teško dešifrirati tu sotonsku ideju o tome da se nadvlada moja volja. Nakon otprilike dvadeset udaraca, Počela sam primjenjivati ​​moralno načelo “agere contra”, činiti suprotno, govoreći sebi pri svakom udarcu: “Neću govoriti!” Deseci puta, stotine puta. Kroz autosugestiju sam u sebi usadio odgovor “Neću govoriti!”, S rizikom da postanem rob tom načinu izražavanja. I to se dogodilo: od tada sam automatski odgovorio na bilo koje pitanje koje mi je postavio na bilo koju temu: “Neću govoriti!”  Trebalo mi je cijelu godinu mentalnog napora da se oslobodim ovog zlokobnog refleksa.

DVANAEST INČA

Kao predmet lišen vrijednosti i interesa za ispitivače, prebačen sam u zatvor dvadeset pet metara ispod močvarnog tla Jilave, izgrađenog za obranu glavnog grada, ali neupotrebljiv zbog ozbiljnih oštećenja vode. Ništa nije preživjelo osim čovjeka, najvećeg blaga povijesnog materijalizma. U ćelijama Jilave, siromašni ljudi bili su poput srdela – ne u ulju, već u vlastitim sokovima, od znoja, mokraće i vode koja je prodirala unutra, koja je neprestano curila niz zidove. Prostor je bio iskorišten na najznanstveniji mogući način: komad od šest stopa za jednu nogu za svaku osobu, ležeći na boku na tlu. Najstariji su ležali na drvenim stolovima, bez plahte ili pokrivača. Njihove su bedrene kosti i vanjska strana koljena i mišića ležale uz drvo. Ležali smo na rubovima naših kostiju kako bismo zauzeli minimalan prostor. Naše su se ruke mogu oslanjati samo na gležanj ili rame susjeda. Nismo mogli izdržati više od pola sata; tada su se svi, po zapovijedi, okrenuli na drugu stranu, jer bi to bilo nemoguće napraviti odvojeno. Stog tijela raspoređenih na ovaj način bio je u dvije razine, kao u krevetima na kat. Ali ispod toga nalazila se treća razina, gdje su zatočenici ležali na golom cementu. Na cementu, kondenzirana para daha šezdeset muškaraca, zajedno s vodom koja je prodirala u mokraću i koja je curila iz toaleta, stvorila je viskoznu smjesu u kojoj je nesretnik … U središtu grobnice nalazio se metalni kontejner s oko petnaest do dvadeset galona, ​​za urin i izmet šezdeset muškaraca. Nije imala poklopac, i miris i tekućina su iz njega izlijevali obilno. Da bi se to postiglo, jedan je morao proći kroz “filter“, tešku inspekciju nanesenu na golu kožu, inspekciju tijekom koje je pregledano cijelo tijelo i svi njegovi otvori.

“FILTER”

Drvenim palicama su nam ostrugali usta, područje pod našim jezicima i naše desni, u slučaju da smo kriminalci tamo sakrili nešto. Ista palica prodirala je kroz nosnice, uši, anus, ispod testisa; uvijek ista palica, strogo ista za sve, kao znak egalitarianizma. Prozori Jilave bili su napravljeni da ne daju svjetlo, nego da ga ometaju, jer su svi bili potpuno zatvoreni drvenim daskama pričvršćenim  čavlima. Nedostatak zraka bio je takav da smo, da bismo disali, išli prema vratima u smjenama, po tri, po trbuhu, s ustima naspram rupe ispod vrata, položaj u kojem smo brojali šezdeset udisaja, a zatim drugi zatvorenici bi se oporavili od nesvjestice i nedostatka kisika.

Na taj smo način pridonijeli izgradnji najhumanijeg sustava na svijetu. Jesu li Churchill i Roosevelt znali te stvari kada su, potezom olovke na Teheranskom sramotnom stolu, ustanovili da mi Rumunji trebamo biti uzemljeni raljama crvenog Moloka na Istoku, da bi nas trebalo učiniti užetom njihovu udobnost? I može li Sveta Stolica imati ikakvu ideju o tome?

GOLI U HLADNOĆI

Iz Jilave, nakon dugih godina profanacije naše ljudskosti, prebačeni smo, s lancima za noge, u zatvor maksimalne izolacije, zvan Zarka, paviljon terora zatvora Aiud. Uslijedila je dobrodošlica s istim zlokobnim, đavolskim ritualom profanacije čovjeka, stvorenog Božjom ljubavlju. Tu je opet bilo isto ispitivanje, iste teške čizme koje su se zabijale u naša rebra, trbuhe i bubrege. Usprkos tome, primijetili smo razliku: više nismo bili podvrgnuti režimu čuvanja u mokraći, znoju, kondenzaciji i nedostatku kisika, već smo bili podvrgnuti intenzivnom tretmanu oksigenacije s golom kožom i hladnoćom, kriminalac za kriminalcem (a to znači ministri, generali, sveučilišni profesori, znanstvenici, pjesnici), uključujući i mene, koji nije bio ništa drugo nego veliko “Neću govoriti!”, čvrsto i ponizno pouzdanje da će mi Milost dati da izdržim ovaj test.

Svi smo morali nestati, kao neprijatelji ljudi. Ako ne, kako bi se mogao podići hvaljeni “Novi sovjetski čovjek”? Ćelija u koju sam bio smješten nije sadržavala ništa: nijedan krevet, deku, plahtu, jastuk, stol, stolicu ili prostirku – čak ni prozor. Bile su samo željezne šipke, a ja, kao i svi ostali, bio sam sam u ćeliji. Čudio sam se samom sebi, obučen samo u kožu i pokriven hladnoćom.

Bio je to kraj studenog. Hladnoća je postala sve prodornija, poput neugodnog cimera. Nakon otprilike tri dana, vrata su se otvorila i oni su mi bacili poderane hlače, košulju kratkih rukava, donje rublje, prugastu uniformu i par istrošenih cipela bez vezica i čarapa. Nije bilo ničeg da pokrijem glavu.  Također su mi dali neku vrstu toaleta, bijedan kontejner od oko jednog galona. Nabrzinu sam se obukao. Četvrtog su dana brojali zatvorenike koji su zamrzavali. Dali su mi broj umjesto mog imena: K-1700, godine u kojoj se crkva Transilvanije ujedinila s Rimom. U javnom registru, već sam bio mrtav. Preživio sam samo kao broj, statistika. Tada je došla čorba od četiri i pol unosa: bila je to tekućina izrađena kuhanjem kukuruznog brašna. Za ručak su nam podijelili juhu od graha, u kojoj sam mogao izbrojati osam ili devet punih zrna. Bilo je mnogo praznih ljuski. Za večeru su nam donijeli čaj s koricom spaljenog kruha. Nakon tjedan dana, zamijenili su grahom kašu od mekinja, u kojoj sam izbrojao četrnaest cjelovitih žitarica. S vremena na vrijeme izmjenjivali su grah s kašom od mekinja. Živjeli smo sa manje od onog što se daje kokošima.

HODAJ ILI UMRI

Da bi preživjeli hladnoću, morali smo se stalno kretati, raditi gimnastiku. Čim smo pali, zbačeni od umora i gladi, zaronili smo u san, ali vrlo kratak san, jer je bilo gorko hladno. Glas s druge strane zida me jednog dana probudio iz takvog sna: “Ja sam profesor Tomescu, bivši ministar zdravstva. Tko ste vi?” Kad je čuo moje ime, rekao je: “Čuo sam za vas. Slušajte me pažljivo: dovedeni smo ovdje da budemo istrijebljeni. Nikada nećemo surađivati ​​s njima. Ali tko god ne hoda, umire i postaje suradnik. Recite drugima: tko prestane, umire. Hodaj, bez stajanja. Paviljon, uronjen u turobnu tišinu smrti, odzvanjao je zvukovima naših cipela. Oživljavala nas je tajanstvena volja ljudi da ostanu u povijesti, i poziv Crkve da ostanu živi. Prestali smo raditi tek oko 12:30, na pola sata, kada je oskudna sunčeva svjetlost pala za nas u kut sobe. Tamo, sa suncem na mom licu, ukrao sam malo sna i zraku nade. Kad me sunce napustilo, osjećao sam da me Milost još nije napustila.

Znao sam da moram preživjeti. Hodao sam, ponavljajući sebi kao refren, izgovarajući: “Ne želim umrijeti! Ne želim umrijeti!” I nisam umro! Svakim korakom misaono sam izgovarao molitve, skladao litanije, izgovarao psalme.

Nastavili smo hodati ovim putem sedamnaest tjedana kako ne bismo posrnuli u smrt. Svi koji su izgubili snagu ili volju da se kreću, umrli su. Od osamdeset muškaraca koji su ušli u Žarku, samo je trideset preživjelo. Željezne rešetke, malo po malo, stavljale su mrazove, formirane od izdisaja našeg životnog daha, blistave putničke haljine za put u raj.

ALI SVE JE MILOST

Jako sam vjerovao, mnogo puta, da sam došao do ruba tame. Ali još sam imao dug put. Stigavši, godinama kasnije, u ono što sam zamišljao da mora biti sloboda, shvatio sam da u stvarnosti nije ništa drugo nego drugi način življenja u tami, da hladnoća između grčko-katoličke crkve i hijerarhije njegove pravoslavne sestre Crkve još uvijek nije odmrznula;  da su se naše crkve i dalje oduzimale, a naše stado i dalje nestajalo, ubijano obećanjima. Ali Krist Gospodin je također pobijedio tek onda kad je svojim posljednjim dahom mogao izreći “Consummatum est”; “Svršeno je.”

Nisam napisao mnogo o svojim dramatičnim iskustvima. Tko može vjerovati ono što se čini nevjerojatnim? Tko može vjerovati da volja može nadvladati zakone prirode? A što ako bih ispričao čuda koja sam doživio? Ne bi li se oni smatrali pukom fantazijom? Bilo bi mi teže podnositi tu nevjericu nego proći više godina zatvora. Ali ni Isusu nisu vjerovali svi koji su ga vidjeli: “Poslije toga mnogi su se od njegovih učenika vratili i više nisu hodili s njim” (Iv. 6,66).

Ništa se u životu ne događa slučajno. Svaki trenutak koji nam Gospodin daje je ispunjen Milošću – Božjom dobrohotnošću – i našom voljom da na nju odgovorimo ili odbijemo. Na svakome od nas je ne da sve ne svodimo na žestoku i nevjerojatnu priču, nego da shvatimo da prihvaćanje Milosti ne ometa čovjeka, već ga nosi izvan njegovih očekivanja i moći. Iskreno se nadam da će ovo svjedočanstvo otvoriti prozor u nebo.

Jer nebo je iznad nas veće nego što je zemlja pod našim nogama.

Izvor: http://magister.blogautore.espresso.repubblica.it

Eustahije, zvani Placid, prije svog obraćenja bio je vojnik u Rimskoj vojsci za vrijeme cara Trajana. Jednoga dana dok je bio u lovu odjednom je ugledao jelena koji je između rogova imao lik Raspetoga Spasitelja. Odgovarajući na ono što je smatrao pozivom s neba nije gubio vrijeme nego je postao kršćanin. Nakon obraćenja, u vrlo kratko vrijeme izgubio je imanje i poziciju, a njegova žena i djeca bili su odvedeni od njega. Kad je postao jako siromašan počeo je kod nekog bogataša čuvati polja.

U međuvremenu Rimsko carstvo je bilo napadnuto od strane barbara. Trajan je tražio Eustahija da buđe na čelu vojske i da se bori protiv neprijatelja. Tijekom tog vremena ponovo je našao ženu i djecu za koje je mislio da ih više nikad neće naći. Kad se vratio iz bitke kao pobjednik primljen je sa počastima.

Car tada traži od Eustahija da žrtvuje poganskim bogovima što je on odbio. Određeno je stoga da on, njegova žena i djeca budu stavljeni pred gladne lavove. No događa se čudo. Umjesto da su ih lavovi napali i ozlijedili one su samo igrali s njima. Trajan, time strašno razljućen, naređuje  da se obitelj zatvori u mjedenog bika ispod kojeg su naložili vatru te su ih zapalili.

Slavi se 20.9.

iz knjige Life of the saints (Alban Butler, svećenik)

Njegovo svjedočanstvo vjere i njegovih sedam poslanica otkrivaju nam mnoge stvari:

– Kršćanstvo nije samo puka filozofija nego organizirani način života.

– Crkva je već tada bila jako strukturirana instituicja, na čelu sa biskupima kao nasljednicima apostola.

– Među crkvama u kršćanskom svijetu RIMSKA je crkva imala primat/PRVENSTVO

– ISUS KRIST  je bio priznat i voljen kao ŽIVI BOG U LJUDSKOM TIJELU I KRVI

– Sveta euharistija se štovala i primala kao STVARNA KRISTOVA PRISUTNOST NA ZEMLJI

– Duhovni ŽIVOT VJERNIKA JE BIO USREDOTOČEN NA OSOBU ISUSA KRISTA, tako da su kršćani doslovno bili “nositelji Krista” za čiji život je Isus bio nadahnuće

– Početak tog duhovnog života je bila VJERA U ISUSA Krista, koja se očitovala U NESEBIČNOJ LJUBAVI prema drugima iz ljubavi prema Bogu

– Crkva koji je Isus osnovao je Katoliča crkva. Ignacije je bio prvi koji je koristio taj izraz KATOLIČKA CRKVA. (KATOLIČKA – SVEOPĆA) Njegova je poznata izreka: “GDJE JE ISUS, TU JE KATOLIČKA CRKVA.”

– Ignacije HERETIKE OPISUJE kao NAJGORE BOŽJE NEPRIJATELJE, riječima koje našim ušima mogu zvučati čudno: “divlje zvijeri, jadni vukovi, bijesni psi, kukavički ugrizi, životinje sa ljudskim licima, grobnice i stupovi grobnica. đavolski korov, parazitske biljke koje nisu poslane od Oca i koje su spremne za vječnu vatru.

-Naš ŽIVOT NA ZEMLJI je SAMO PRIPREMA i trening za život u nebu, s Bogom.

– TAJNA SREĆE, čak i u ovom životu je totalno podlaganje svoje volje BOŽJOJ VOLJI koju je objavio Isus Krist.

…

Poslanice sv. Ignacija je najsjajniji dragulj rane kršćanske književnosti. Ne zaboravimo činjenicu da je Ignacije biskup, nasljednik sv. Petra u Antiohiji, jedan od najranijih veza sa nadahnutim autorima Novog zavjeta.

Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.

Poslanice sv. Ignacija na engleski – audio:https://www.youtube.com/watch?v=GQJfDhJW1Wk

Takva osoba je veliki američki biskup, pokojni nadbiskup Fulton Sheen, koji je sada na putu da postane svetica Katoličke crkve. Ni jedan dan u šezdeset godina svoga svećeništva, nadbiskup Sheen nije preskočio posvetiti se molitvi sat vremena, pred Isusom, u Presvetom Sakramentu. Njegov život, a naročito njegova emisija “Život je vrijedan življenja”, koja se prikazuje na američkoj televiziji svaki tjedan, dotaknula je živote više od trideset milijuna Amerikanaca – katolika, protestanata, pa čak i mnoge koji su tvrdili da su bez ikakve vjere.

Nadbiskup je bio duboko inspiriran pričom koja je vezana za dvije mlade herojske djevojčice, koje su imale duboku ljubav prema Isusu u Euharistiji. Jedna od tih mladih djevojčica je Sveta mala Tereza iz Lisieuxa, poznata kao „Mali Cvijetak“, čija je priča ispričana na internetskim stranicama `Young Saints of the Eucharist` (Mladi Sveci Euharistije). Biskup Sheen s ljubavlju je pisao o Terezi u knjizi pod nazivom “Dragocjena ljubavna priča”, u kojoj govori i o maloj kineskoj djevojčici – mučenici.

Kada je nadbiskup bio intervjuiran na nacionalnoj televiziji, nekoliko mjeseci prije svoje smrti, pitali su ga: “Biskupe Sheen, Vi ste nadahnuli milijune ljudi diljem svijeta. Tko je Vas inspirirao? Je li to bio Papa? “

Odgovor je mnoge iznenadio. Biskup Sheen je odgovorio da to nije bio Papa, kardinal, drugi biskup, svećenik niti redovnica. “Ona koja me inspirirala je bila mala kineska djevojčica.”

Zamislite, djevojčica čija je ljubav prema Isusu u Euharistiji, nadbiskupa Sheen-a tako impresionirala da je on, dok je još bio u sjemeništu (gdje se provodi osposobljavanje za svećenike), Bogu obećao moliti sat vremena pred Isusom u Presvetom Oltarskom Sakramentu, svaki dan svog života.

Priča o ovoj hrabroj djevojčici Li vraća nas u rane 1950-e, u komunističku Kinu gdje se Bog nije smio spominjati, a ljudi koji su prakticirali vjeru u Njega bili su zatvoreni, mučeni ili ubijeni od strane vladajuće političke klase u kojoj su svi bili komunisti. Sestra Emmanuel prekrasno je pisala o njoj u ulomku “Nevjerojatna priča o maloj Li” u svojoj knjizi “Skriveno dijete“, a ovdje, neznatno prilagođeno je njeno svjedočenje onoga što se dogodilo. Također uključene su neke informacije iz drugih prijevoda, umetnute s ciljem lakšeg razumijevanja pozadine mučeništva malene Li.

Maleni koraci djeteta

U župnoj školi, djeca su marljivo recitirala molitve. Njihova učiteljica, sestra Eufrazija bila je sretna jer su prije dva mjeseca mnoga djeca primila svoju Prvu Svetu Pričest. Doživjeli su to jako svečano i važno; iz dubine svojih srdašca. Djeca su naviknuta jesti rižu ujutro, u podne i navečer, tako je mala 10-godišnja Li upitala – Zašto Isus nije rekao: “Rižu nam svagdanju daj nam danas?” Sestra se nasmiješila, ali je bilo jasno zašto je to njima bilo teško za razmijeti.

” Pa, taj ‘kruh’ znači ‘euharistija‘ “, odgovorila je sestra Eufrazija. Objasnila je da rižu trebamo za tijelo, ali da u molitvi tražeći kruh svagdanji mi zapravo tražimo Svetu Pričesti. To je hrana za dušu i taj kruh je Kruh Života.

U svibnju 1953. godine, kada je Li primila svoju Prvu Pričest, zamolila je Isusa u svom srcu: “Uvijek mi daj taj Kruh svagdanji, tako da moja duša može živjeti i biti zdrava!” Od tada je Li primala Svetu Pričest svaki dan, ali ona je bila svjesna da bi komunisti, koji nisu vjerovali u Boga, mogli zaustaviti Misu u bilo kojem trenutku jer im to nije po volji. Ona je molila Isusa kako bi bila sigurna da se to nikada neće dogoditi.

Međutim, ipak se dogodilo !

Ona nikada neće zaboraviti dan kada su ti ljudi ušli u učionicu i vrišteći na djecu tražili da im predaju sve svete predmete koje su imali. Prestravljena djeca predala su svoje pažljivo, ručno oslikane slike Isusa, Marije i svetaca. Tada je u napadu bijesa, njihov inspektor skinuo Raspelo sa zida, bacio ga na zemlju i gazio po njemu urlajući: “Nova Kina neće tolerirati ova nastrana praznovjerja”

Mala Li jako je voljela svoju sliku Dobroga Pastira te ju je pokušala sakriti ispod košulje. Bila je to posebna slika koju je dobila kao poklon za Prvu Pričest. Jaki šamar srušio ju je na pod. Inspektor je pozvao Li-inog oca i ponizio ga pred djecom.

Istog dana policija je napravila `čišćenje` sela, i strpala sve stanovnike u sićušnu Crkvu. Inspektor se izrugao njihovim uvjerenjima, te im je rekao da su prevareni ako zbilja vjeruju da je Bog prisutan u Svetohraništu. Ljudi su gledali s nevjericom. Gromoglasno je naredio vojnicima da spale Svetohranište. Ljudi su, svi zajedno počeli silno moliti jer je njihov Isus bio u tom Svetohraništu.

Ispred svih njih zgrabio je ciborij i bacio sve Svete Hostije na pod. Zaprepašteni vjernici skrenuli su pogled s tog groznog čovjeka i svetogrdnog čina kojeg je upravo provodio, cijelo vrijeme pokušavajući zadržati suze. Malena Li zaledila se od užasa.

Njeno nevino i pravedno malo srce krvarilo je od žalosti za Svetim Hostijama rasutim po cijelom tlu. “Zar nitko neće pomoći Isusu?” Pitala se u čudu. Inspektor je nastavio sa svojim uvredama, prekidajući svoje bogohuljenje samo kako bi se jezivo ismijao. U isto vrijeme malena je Li plakala tiho.

“Sada izlazite!” Viknuo je inspektor. “A jao onome tko se vrati u ovu jazbinu praznovjerja! Taj će odgovariti meni!” Prije nego su otišli, komunisti su zaključali svećenika u veliki ugljeni bunker u Crkvi, gdje mu je mali otvor pružao pogled sve do Svetišta gdje su Hostije ležale posute po podu.

Crkva se brzo ispraznila. Komunisti su otišli, međutim, nisu obratili pažnju na malu djevojčicu koja je ostala moliti u Crkvi. Bila je to malena Li. Osim Li, tu su anđeli koji su uvijek prisutni oko Isusa u Presvetom Sakramentu da ga slave, a također tu je Otac Luke koji je primijetio, kroz otvor u svom bunkeru, lijepu dobro odjevenu ženu kako ulazi u Crkvu. Prišla je djevojčici i tješila ju, te upitala želi li odmah otići s njom. Iako je Li to željela, strahovito se rasplakala  prije nego su obje napustile Crkvu.

Mjesec dana ranije, predviđajući preuzimanje vlasti sela, župljani su upozorili oca Luku, njihovog svećenika iz stranih misija, da bude oprezan. Vojnici su izgleda zaboravili na njega kad su odlazili.

Malo je toga što je svećenik mogao učiniti. Međutim, osjećajući se vrlo uzrujanim zbog svega što se dogodilo, bila je ipak još jedna stvar koju je mogao učiniti. Počeo je moliti kao naknadu za svetogrđe počinjeno protiv Isusa. Žalio je zato što nije bio u mogućnosti stati u Isusovu obranu.

U muci se molio. “Zaustavi ovo svetogrđe! Gospodine Isuse!” Otac je jedva primijetio duljinu vremena koje je proveo pritvoren.

Sljedećeg dana primijetio je dolazak djevojčice koja je vrlo tiho ušla u Crkvu. Polako je krenula do Svetišta, tada ju je otac Luke vidio. Protrnuo je od straha: ona bi mogla biti ubijena u bilo kojem trenutku! Kako nije mogao komunicirati s njom, mogao je samo gledati i moliti sve svece na nebu da zaštite ovo dijete. Promatrao ju je dok se ona poklonila na trenutak, te počela sa skrušenim klanjanjem, u tišini, baš kao što su učili u školi.

Malena je Li ostala s Isusom u klanjanju i molitvi cijeli sat, znajući da treba pripremiti svoje srce prije nego Ga primi. Sklopila je ruke, prošaptala molitvu Isusu, koji je bio toliko izmučen i napušten. Otac Luke nije mogao skrenuti pogled s malene djevojčice, promatrao ju je kako  se sama spušta na koljena, pognuta, te kako svojim jezikom uzima jednu od Hostija. Ona je tada ostala klečući na koljenima, zatvorenih očiju i u dubokoj radosti s Nebeskim Prijateljem u sebi.

Ocu Luki se svaka sekunda činila kao vječnost. Da je samo mogao razgovarati s njom! Međutim njegov je strah nestao kada je malena djevojčica, poletnim korakom, ali tiho i nezapaženo, napustila Crkvu.

U međuvremenu, komunisti su pretraživali cijelo selo kako bi ga `oslobodili` od bilo čega svetog, a ova vrsta `čišćenja` se događala upravo za vrijeme “Nove Kine.” Prestrašeni mještani su ostali tiho u svojim bambusovim kućicama i nisu se usuđivali izlaziti. Ipak, malena se je Li svako jutro uspjela neopaženo izvući kako bi pronašla svoj Kruh Života u Crkvi. Kao i prvog dana, ponovila je istu rutinu – provela je jedan sveti sat u klanjanju svom Prijatelju Isusu. Zatim je uzela jednu Hostiju sa svojim jezikom i nestala u tišini. Otac Luke, zabrinut za njenu sigurnost, nije mogao shvatiti zašto nije uzela više od jedne Hostije. Znao je koliko se točno Hostija nalazi u ciboriju: bile su ondje trideset dvije Hostije, i sigurno će ju vidjeti ako nastavi dolaziti toliko dana koliko ima Hostija? No Li to nije učinila jer ih je sestra u školi učila da mogu primiti samo jednu Hostiju dnevno te da se Ona ne dira, osim s jezikom. Djevojčica se je prodržavala svega što je učila, jer je znala koliko je dragocjena Hostija: to je sam Isus, doista i istinski prisutan u Njoj.

Ocu Luki je laknulo kada je došao zadnji dan.

Danas će malena Li primiti posljednju Hostiju – svog posebnog Prijatelja. Kao i obično, u zoru, ušla je u Crkvu i približila se Oltaru. Kleknula je vrlo blizu Isusu u Presvetoj Hostiji kako bi molila. Otac Luka je morao prigušiti svoj plač kada se vojnik iznenada pojavio na Crkvenim vratima i uperio pištolj u djevojčicu. Čuo se jedan metak, nakon čega je uslijedilo smijanje. Djevojčica se odmah srušila. Otac Luke je mislio da je mrtva, ali ne! Žalostan od boli, promatrao je njenu borbu kako bi dopuzala do mjesta gdje je bila Hostija, i jedva vjerujući svojim očima, gledao je kako djevojčica u očitoj boli, stavlja jezik iznad Svete Hostije kako bi primila svog Isusa po posljednji put. Ona je tada posljednji put udahnula i umrla: smrću istinske mučenice.

Vojnik je na trenutak izgledao kao da pokušava dati smisao ovom strašnom činu koji je upravo počinio. Zatim se okrenuo i istrčao iz crkve. Svećenika je to ostavilo u stanju potpunog šoka, ali je znao što mora učiniti. Vojnik se potom vratio i oslobodio oca Luku i rekao mu da je slobodan ići. Bez oklijevanja, požurio je u Svetište da vidi beživotno tijelo djevojčice. Dok je klečao pokraj nje, prišao mu je vojnik, sada ražalošćen, vidjevši što je učinio malenom djetetu, te rekao: “Gospodine, kada bi u svakom mjestu postojala takva djevojčica, nikada se ni jedan vojnik ne bi borio za komuniste! “

Srećom, otac Luka imao je dovoljno vremena da maloj Li omogući dostojan pokop. Nakon što je napustio groblje i krenuo hodajući putem, prišao mu je čovjek i pozvao ga u auto. Ostavio ga je na granici. Svećenik je izbjegao smrt i postao je slobodan. Zahvaljujući tome mi danas znamo priču o mučeništvu ove prekrasne male kineskinje.

Malena Li je umrla, ali ne prije nego što je osigurala da Isus ne bude dalje obeščašćen. Iako je otišla s ovoga svijeta, uspomena na nju i dalje živi, ne samo u osobi nadbiskupa Sheen-a, već i u bezbrojnim milijunima ljudi širom svijeta koje je on, kroz njenu životnu priču, potaknuo na molitvu i klanjane sat vremena pred Presvetim Sakramentom što je moguće češće.

Nadbiskup Fulton Sheen bio je uvjeren da malena Li savršeno shvaća da je Presveti Sakrament sam Isus, Svjetlo svijeta i Radost svih srdaca. O kako On žudi da se ljudi odnose prema Njemu s uvažavanjem i da polažu dužno poštovanje Njemu, u Svetohraništu kad idemo našim Crkvama.

Izvor: Little Li

Prijevod: Mia R.