Biskup Strickland u emisiji sa Terryem Barberom govori o opasnosti sinkretizma po kojem je svejedno kojoj vjeri pripadaš.

Vjerujemo da je Crkva koju je Isus ustanovio Katolička Crkva i to trebamo radosno i revno naviještati drugima.

U konačnici postoji JEDNA ISTINA, napominje biskup, i ne mogu postojati dvije istine koje se suprostavljaju jedna drugoj.

Ono što naglašava, na blagdan korejskih mučenika, jest da nitko ne umire za nešto što je jednako kao i sve drugo (svejedno koje si vjere…) nego se umire za nešto što vjeruješ da je od tolike važnosti da bi radije dao život nego tu istinu zanijekao... Ta vjera nam treba, napominje biskup, vjera mučenika…

(Ovdje je samo mali, prvi dio emisije – na YT VJERNI BOGU)

Mi katolici Zapadnog svijeta smo najobrazovaniji ljudi u dva tisućljeća kršćanstva. Naše misli su ispunjene znanjem o svemu od atomske energije do zoologije. Naš intelekt je izoštren… Unatoč tomu što mnogi obrazovani katolici ispovjedaju katoličku vjeru nisu u skladu s onim što verbalno ispovjedaju. Nije pretjerano reći da je njihovo shvaćanje Božje objavljene istine minimalno a njihova mogućnost da objasne vjeru ili da je obrane jest infatilna.

Jedan od čindbenika koji doprinosi ovom široko rasprostranjenom zanemarivanju jest propust u shvaćanju da mi vjerujemo s razumom zato jer je vjera uzdignuće intelekta Božjoj objavljenoj istini. Nije čudo što vidimo tako masivnu obranu među mnogim katoličkim intelektualcima u Europi i Sjevernoj Americi. Nema izbora. Ili nastavljamo rasti kroz cijeli život u shvaćanju vjere koju ispovijedamo ili ćemo izgubiti taj dragocijeni dar koji smo jednom srećom posjedovali.

Kako rasti u razumijevanju onog što vjerujemo? Na mnogo načina, ali posebno preko stalnog hranjenja naše vjere na izovru mudrosti koje nam je dostupno od strane velikih katoličkih pisaca u povijesti. Najosnovnije poznavanje katoličke vjere je znati da ona ima kontinuitet. Svakako objektivni polog vjere kao Božje objave je završen sa krajem apostolskog doba. Ali već početkom drugog stoljeća bitne stvari vjere su razumljene onako kako ih Crkva razumije i danas. Postojao je razvoj nauke, ali ne prekida u bitnom sadržaju tijekom svih stoljeća.

Ovo je zadivljujuće vidljivo u pisanju sv. Ignacija, biskupa Antiohije, koji je bio mučen u Rimu 107. god. Na putu mučeništva napisao je sedam pisama upućenih na sedam različitih biskupija, uključujući onu u Rimu, koja je kako kaže “predsjedala na glavnom mjestu” i “u ljubavi održavajući zakon Kristov”. Čitajući sv. Ignacija naša vjera se jača. On nam govori mnoge stvari koje se danas odbacuju u krugovima onih koji su po imenu katolici:

da je Isus Krist osoba koja ima dokazanu povijesnost, da je on “stvarno od Davidove loze po svom tijelu, i Sin Božji voljom i Božjom moću, stvarno je rođen od djevice i kršten od strane Ivana,… i stvarno je trpio, i stvarno je sam sebe uskrnuo od mrtvih“.

Crkva koju je osnovao Krist je katolička Crkva. Ingacije je bio prvi koji je upotrijebio naziv “Katolička Crkva”. Ona je posvuda i tu je za svakoga tko želi biti istinski sljedbenik Kristov. Nitko nije poboljšao izjavu sv. ignacija da “Tamo gdje je Krist tamo je Katolička Crkva”.

Biskupi moraju biti stupovi jedinstva u svojim biskupijama. Pišući Polikarpu, biskupu u Smirni, Ignacije govori: “Ljudi koji izgledaju dostojni pouzdanja ipak poučavaju čudne nauke ne smiju vas uzrujati. Stojte čvrsto, poput nakovnja pod čekićem. To je kao biti sportaš koji se udari ali na kraju pobijedi.”

Postoji realizam kod sv. Ignacija koji djeluje otrijeznjujuće na modernu misao. Ništa manje od svetog Petra kojeg je nasljedio kao Antiohisjki biskup, Ignacije nikada nije učinio pogrešku miješajući autentičnu kršćansku ljubav sa pogrešnom sućuti koja bi odbacivala kršćanski nauk o vjeri i moralu.

Osvježava u naše vrijeme čitati o dobu mučeništva kako bi nas podsjetio na cijenu koju moramo platiti ako želimo ostati vjerni Isusu Kristu. Molio je kršćane u Rimu da ne upotrebljavaju nikakav utjeca j kojeg su imali sa vladom kako bi postigli njegovo puštanje. Ignacije je žudio za tim da se ujedini s Isusom u Njegovoj muci. “Pustite me” molio je “da me jedu zvijeri preko kojih mogu doprijeti do Boga. Ja sam Božja pšenica koja treba biti mljevena zubima divljih zvijeri kako bih mogao postati čisti kruh Isusov… Čeznem za životnjama koje su spremne za mene… Neka dođe na mene i vatra i križ i borba sa divljim životinjama… zgnječavaje udova, uništavanje cijelog tijela… kako bih dobio Isusa Krista. Učim u svoji kostima odreći se svih svojih želja, jer je moja Želja razapeta, i nema žara ili ljubavi za zemaljske stvari, već samo voda koja živi koja mi iznutra govori: “Dođi k Ocu.”

Trebamo i danas čitati takvu vrstu riječnika kako bismo ostali čvrsti u odanosti onomu koji nam je dao istinsku vjeru.

Izvor: Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.

Ovi svećenici su bili žrtve Francuske revolucije. Iako se njihovo mučeništvo proteže kroz nekoliko godina oni su u sjećanju Crkve zajedno, jer su dali svoje živote za iste principe. Godine 1791. civilni je zakon od njih tražio da se odreču svoje vjere. Svaki od njih to je odbio i zbog toga su bili – mučenici.

Ivan Franjo je postao franjevac sa 16 godina i nakon ređenja je mlađe redovnike poučavao teologiju. Kasnije je postao gvardijan jednog velikog samostana u Parizu dok nije uhićen i odveden u karmelski samostan.

Apolinaris Posat rođen je 1739 u Švicarskoj. Pridružio se kapucinima i postao poznat kao propovjednik, ispovijednik i učitelj klerika. Pripremajući se na misije bio je u Parizu gdje je proučavao istočnjačke jezike. Tu je i on bio uhićen kad je odbio prisegu i odveden u karmelski samostan.

Severin Girault, koji je bio kapelan jednoj grupi časnih sestara u Parizu, zatvoren je s ostalima i bio je prvi koji je stradao u pokolju.

Ova trojica, i još 182 drugih, uključujući i nekoliko biskupa te mnogo redovnika – bili su masakrirani u karmelskoj kući u Parizu, 2.9.1792.

Proglašeni su blaženima 1926.

Ivan K. Triquerie bio je franjevac konventualac. Bio je kapelan i ispovjednik u samostanima Klarisa prije nego je uhićen zbog odbijanja davanja zakletve. On i 13 drugih dijecezanskih svećenika bili su mučeni u mjestu Laval, 21.1.1794. Proglašen je blaženim 1955.

Izvor

MISIONARSKO POSLANJE CRKVE
…
“Pođite dakle i učitnite sve narode mojim učenicima, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga…” (Mt 28,19)
…
IZVAN CRKVE NEMA SPASENJA – Ta tvrdnja se ne odnosi na one koji bez svoje krivnje ne poznaju Krista i njegovu Crkvu. KKC 847
…
“CRKVA je onaj BROD koji u ovom svijetu dahom DUha Svetoga sigurno povi punim jedrima Gospodinova križa.” (Sv. Ambrozije) KKC 847
…
BOG HOĆE DA SE SVI LJUDI SPASE I DOĐU DO SPOZNANJA ISTINE” (1 Tim 2,41)
…

II. SV. NIKOLA TAVELIĆ – PRVI PROGLAŠENI HRVATSKI SVETAC
…
SLAVI SE 14.11.
…
RODOM JE IZ ŠIBENIKA.
POSTAO JE FRANJEVAC.
OTIŠAO JE PROPOVIJEDATI U BOSNU, TADAŠNJIM KRIVOVJERCIMA PATARENIMA.
…
Nakon misija u Bosni
odlazi u SVETU ZEMLJU
propovijedati među
MUSLIMANIMA.
Najprije ode u Imarovu džamiju, ali
kadija mu prijeti smrću ako nastavi
govoriti o Isusu.
…
NIKOLI I TROJICI MU BRAĆE FRANJEVACA
baciše u tamnicu a onda isjeku mačevima i
baciše u VATRU.
…

14.8. 1480. na brdu izvan talijanskog grada Otranta, u južnoj Italiji, 800 kršćana je odvedeno na brdo Minerva kako bi bili ubijeni. To brdo zbog toga nazivaju i Brdo mučenika.

Zašto su ubijeni? Ne zato jer su bili politički neprijatelji, ne zato jer jer su odbili predati neprijateljima grad, nego zato  – jer su odbili prijeći na islam.

Cilj turske vojske nije bio to malo mjesto, cilj im je bio doći s juga Italije do Rima. Stanovnici Otranta su se skrili u jednu crkvu, ali turska vojska je razbila brončana vrata gdje se narod molio Bogu ne bi li ih nekim čudom spasio. Od njih se zahtjevalo samo jedno – da prijeđu na islam. Ako prijeđu imat će sve povlastice, a ako ne bit će ubijeni. Da bi ih uvjerio kako to trebaju učiniti naređeno je jednom svećeniku, koji je već bio otpao od Crkve, da ih on pokuša pridobiti.

Ali tada, u ime svih stanovnika Otranta pred njih je stupio Antonio Pezzula. Rekao je da je spreman za Isusa umrijeti i tisuću puta. A prema kronici je zapisano kako je svojim sugrađanima govorio: „Moja braćo, do sada smo se borili kako bi obranili našu zemlju, kako bismo sačuvali živote, i za naše vladare; a sada je vrijeme da se borimo da spasimo naše duše, za Gospodina koji je za nas umro na križu pa je dobro da i mi umremo za Nj, stojeći čvrsti u svojoj vjeri, a sa ovom zemaljskom smrću postići ćemo vječni život i slavu mučenika“

Na te riječi stanovnici Otranta povikaše u glas da su i oni voljni tisuću puta umrijeti za Isusa. Bijesni Paša Ahmed je presudio mnoštvu: „smrt!“ Prvi među njima bio je pogubljen Antonio. Kleknuo je pred svog krvnika. A kronike bilježe kako se tada dogodilo čudo. Kad mu je glava bila odrubljena tijelo se podiglo i stajalo uspravno svo vrijeme dok je trajalo pogubljenje ostalih kršćana. Na očigled takvom čudu jedan se od vojnika obrati. No, onda i sam biva pogubljen.

Nakon ovoga je cijela Italija bila u strahu pred napadom Turaka. I sam papa je pravio plan kako da zaštiti Rim u slučaju da Turci navale na vrata grada.

U svibnju Sultan Mehmed II koji je imao nadimak Osvajač, iznenada je umro, u 49.-oj godini života, a s njim i velike ambicije Turaka koji su se vratili iz svg osvajačkog pohoda.

Kosti mučenika su sačuvane u relikvijaru i postavljene u kapelu pokraj glavnog oltara, u popravljneoj katedrali.

Neke kosti su također prenešene u crkvu svete Katarine, u Napulj. Izvor: Kako su mučenici Otranta spasili Rim

Proglašeni su svetima 12.5.2013. (na blagdan našeg Leopolda Mandića).