Odluka za monaštvo –

Dobrivoje je bio na mukama u vezi svog poziva. Snovi koje je imao nekada o obitelji su se srušili. Ratne uspomene u njemu još su bile žive. Želio je pobjeći od ljudskog zvjerinjaka u kojem stalno izbijaju ratovi i gdje bi možda i djecu morao podizati u takvom okruženju. Molio je svetog Nauma i zavjetovao mu se, u želji da mu se razbistri volja Božja. Jednom je u kući čitao psalme dok je majka prela i začuo jaku grmljavinu, a majka ništa nije čula. I to mu je bilo kao nekakav znak od Boga. Događalo bi mu se i da bi čuo glas da će mu doći ovaj ili onaj i došao bi…

Uskoro, jednog dana, pojavi se čovjek koji je želio s njim otići u obližnje svetište. Išao je s njim. Ljubili su svete ikone, a onda je tu pred jednim prizorom stao ko opčaran, kako kaže. Ikona se sama od sebe njihala lijevo desno. Ništa drugo se nije pomicalo, samo ikona. I onaj koji je išao s njim to je vidio. Shvatio je to kao znak da se javi u manastir i da pita poglavara (igumana) da ga primi kako bi pokušao živjeti kao monah.

Sedam dana je bio s njima i svi su se prema njemu ohodili lijepo. Pričali su s njim i o je njima pričao o svom životu. Ali je iguman bio jako sumnjičav prema mogućnosti da postane monah, misleći da je preohol, jer su iza njega postignuća, bogatstvo, škola… Kako će živjeti bez te svjetske taštine. No, dužnost je bila da ga puste da pokuša. Bio je to veliki manastir u kojem je bilo trideset i sedam iskušenika (pripravnika), bila su tu i dva ruska monaha, a bilo je i sedamdeset i pet slugu. Manastir je imao puno oranica i pašnjaka. Zemlju su radili seljaci i sluge. Monasi su imali tisuću i četiri stotine ovaca, sto pedest svinja, sto dvadeset goveda, sedamdeset i pet tovarnih konja  itd…

Čuvanje svinja

Dobrivoje je bio siguran u sebe i rekao da će biti poslušan u svemu. Odveli su ga u jednu sobu gdje je skinuo sa sebe svoje bogato odijelo, a oni su ga gazili i uprljali, te ga obukli u neke šarene krpe. Na noge je dobio đonove od goveđe kože, a gore su bili privezani kajišima. Njegov prvi zadatak je bio da izvede svinje na pašu. Bio je na mukama ne samo kako držati svinje na okupu kad ih jednom pusti, nego i što su se monasi i seljaci stali rugati kako nije ni za što drugo dobar nego da čuva svinje. Njihove riječi tukle su ga kao kamenje, dok se jedva suzdržavao od bjesa i ljutnje. No zadnjim naorom svojih snaga uspjevao je odgovoriti: „Tako je braćo i oci, ni za što drugo nisam dobar nego da čuvam svinje!“

Zadatak čuvanja svinja postao je svakodnevnica. U smiješnom šarenom odijelu išao bi na pazar prodavati. Ljudi su se okretali za njim a on bi se u sramu sklanjao od njihovih pogleda. No znao je da mora izdržati, da je čovjek više od vanjskog izgleda, i znao je da je to bio način da se oslobodi svog samoljublja.

Tako se danju trudio oko stoke, noću molio i vrlo malo spavao. Nikakav posao nije mu bio težak. Osjećao se slobodan ko ptica. Slobodan od briga za novac, jelo i obitelj. Počeo je za njega jedan posve novi život.

Čuvanje „ludaka“

Konačno se odvažio pitati igumana da bi promijenio posao. Iguman je odgovorio kad za to dođe vrijeme. A onda mu je dao da čuva dvojicu mentalno bolesnih ljudi, jer i takve je rodbina dovodila k njima na čuvanje. Ubrzo se pokajao što je spominjao igumanu promjenu. Nije se nadao takvom nečem. Noću ih je morao vezati da bi mogao spavati. Ali čak i tada oni bi se uspjevali osloboditi. Njegovo ratno iskustvo ovdje mu je odbro došlo. Danima je slušao podsmjehe drugih i boravio u društvu ovih ‘ludaka’. Razmišljao je da li da pita za drugi posao, ali počen ranijim iskustvom bojao se. Bojao se nečeg još goreg. Viđao je da su monasi ozdravljali takve, molitvom i dugim postovima, ali on za to još nije bio osposobljen.

Rakija

Jednog dana se odvažio pa je ipak rekao igumanu da nije došao u samostan čuvati svinje i ludake nego da moli i da se duhovno usavršava. Iguman mu je rekao neka mu bude kako traži, promijenit će mu posao. A pri tom se iz Igumanovih usta začu miris rakije. Dobrivoju vrag ne dade mira pa ga upita može li dobit malo rakije. Naime, mislio je kako nije u redu da iguman pije rakiju, ta i sam je govorio da se treba čuvati alkohola. Dobrivoje je glumio da pije, a onda je vratio igumanu bocu riječima: „Uh šta je dobra ova tvoja rakija, uh što je slatka!“  I dok je poglavar šutio on je ponovio nekoliko puta: „Uh što je slatka!“ No iguman je odmah našao način da Dobrivoju očita lekciju. Rekao mu je da uzme grablje, skine hlače i uđe u rijeku te je očisti od žabokrečine, kako bi rijeka mogla lijepo teći. On je sjedio, gledao i pijuckao rakiju. Kakva je moja rakija Dobrivoje? – pitao je. Slatka! – odgovarao bi on. Kad je slatka onda radi to malo brže! – rekao bi iguman. I tako nekoliko puta. Naposljetku Dobrivoju dodijala, smrzavao se. „Kakva je rakija, Dobrivoje?“ „ Gorka!“ – reče Dobrivoje. „Kad je gorka, onda možeš izići“, reče mu.

Shvatio je Dobrivoje da je kriv, da nije bilo dobro to što mu se podsmjehivao zbog rakije, ali opet, mislio je, nije ni on smio da pije rakiju.

Dobrivoje i Žuti đavao

Poglavar je Dobrivoja poslao u neku isposnicu gdje je živio takozvani Žuti đavao. On je nekad želio biti monah, ali su ubrzo shvatili da je naopak i lud i da nikad neće biti monah pa su ga poslali tu. On je volio tući pripravnike. Zato bi poglavar, kao zadnju etapu, prije nego što se netko zamonaši odredio da pripravnici mjesec dana provedu kod Žutog đavola. Kad to prođu onda su spremni biti monasi. Jeli su samo četvrtkom i nedjeljom.

Dobrivoje je čvrst odlučio slušati sve što mu kaže. Žuti đavao je naređivao Dobrivoju da uzme kamen težak oko četrdeset kilograma, pa da ga nosi do rijeke. Kad bi ga donio naredio bi mu da ga kotrlja natrag. Kad bi sakupio lišće govorio bi da ga razbaca po dvorištu i slično. Simeon, zvani Žuti Đavao, uživao je mučiti pripravnike, a Dobrivoje je znao da je to dobar način da se riješi tog svog osjećaja koji ga goni da se protivi.

„Ti mene slušaš samo zato da te ne tučem“, govorio bi Žuti đavao, „ali ću svejedno da te tučem“, … govorio je zločesto. No Dobrivoje je razmišljao da to pak neće dopustitit. Nije u ratu dopuštao i neće ni njemu.

Jednom mu je bilo naređeno da kuha grah na ognjištu u bakrenom loncu. Simeon ga upita je li posolio, a znajući da soli nemaju. Onda se podigao i rekao: „Sad ćemo mi to posoliti.“ Uzeo je žlicom luga i žeravice i usuo u lonac.  Poslije puno gladovanja, sjeća se Dobrivoje da bi mu i taj grah bio sladak ko šećer.

A onda Žuti đavao reče Dobrivoju da se spremi za borbu, jer će ga danas tući. Dobrivoje se na to razljuti i izvadi nož te mu zaprijeti da će ga probosti. Ovaj se uplaši i otrča tužiti ga vladiki. Ovaj potom pozove Dobrivoja. On prizna da mu je zaprijetio. A onda je određeno da se se Žuti đavao vrati u isposnicu a Dobrivoje u manastir.

Otac Nikolaj

Dobrivoje u manastiru našao mir, molio i čitao knjige. Uveče bi do kasno čitao u sobi od vladike Nikolaja, a u njega je i kasnije dugo ostajalo svjetlo. I ujutro bi se rano opet čuli njegovi koraci. Njegov je pogled prodirao u dušu, priča Dobrivoje, kao da je znao što ti je u duši, što je u manastiru i što u gradu. Jednom predsjedniku crkvenog suda nije dao blagoslov za put. Kasnije se ovaj vratio pretučen. Kad je vladika pitao „a što misliš zašto su baš tebe izbarali za batine?“ – shvatio je da je to zato jer nije trebao ići, jer je otišao bez blagoslova, jer je bio ohol.

Razmišljao je Dobrivoje o ocu Nikolaju i njegovoj osobini da zna što tko misli. I pitao se kako li se stječe to duhovno znanje. Pomišljao je da on mora znati neki tajni put ali neće da ga kaže. Jednom je došao na ideju da sazna što otac Nikolaj radi noću. Opazio je mjesto na vratima gdje je bio jedan čvor gotov da ispadne. I dosjetio se. Tu će, kad vladika ode,  zabiti brokvu i polako izvaditi čvor. Vratit će onda čvor na njegovo mjesto. A noću će kroz rupu moći vidjeti što radi otac Nikolaj. I to večer kad su se pogasila svjetla odlučio je poći izvaditi čvor. Snop svjetla obasjao je hodnik, ali onda je čvro nespretno pao na pod, jer je brokva bila premala da je dobro uhvati. Vrata su se otvorila i izišao je otac Nikolaj. Strah ga je spopao i pobjegao je. Noćio je vani. Nikolaj ga je našao i poslao u krevet. Nije vikao. No zato je za Dobrivoja spremao veliku lekciju.

Veliki podvig

„Spremi se Dobrivoje na veliki podvig!“ rekao mu je Nikolaj. Dobrivoje je mislio je da je na sve spreman, da nema toga što tako mlad i jak ne bi mogao izdržati. Nije znao o čemu se radi. Nikolaj ništa nije govorio. Bili su u istoj sobi, lijepiti neke pakete, a onda molili. Ništa nisu jeli cijeli dan. Nastavilo se tako i drugi dan. I treći dan. Molitva, post, šutnja. Četvrtog dana pojavile su se modrice na mjestima nekadašnjih rana. Odlazio je do prozora nadisati se zraka kao da pije vodu s izvora. Bolila ga glava, leđa, srce se uznemirilo. … Sedmog dana je osjećao kako ne može dalje. Nesanica, drhtanje, žeđ. Probao je s inatom. Nije ni to išlo. A onda je odlučio pobjeći od oca Nikolaja. No ovaj ga je vratio za uho, kao osnovca. Zatim ga je oštro ukorio. Jedanaesti dan. Dobrivoje opet gleda kako da pobjegne. Nikolaj ga konačno upita zašto ga je uhodio. Ako mu kaže istinu bit će njegov učenik, ako li ne, otjerat će ga. Odmah mu je iskreno rekao da je htio znati što radi noću. „Pa sinko, sad si vidio što vladika radi noću!“ rekao mu je. „Nemaš više razloga da viriš kroz čvor!“

I nakon što se Dobrivoje otišao napiti vode, nastavili su molitvu i post. Vladika je to činio kao prvog dana. Dobrivoje ne. Molio je da ga pusti da ne može više, bez hrane i pića. No nije bilo posustajanja. I tako šesnaest dana. Sedamnaestog dana su se začuli neki motori i morali su prekinuti post i molitvu.

„Raduje se Dobrivoje!“ Da nisu došli gosti, reče vladika, nastavili bi tako trideset dana. (!)

I tako su se pridružili gostima za ručak, no oni su jeli svoju hranu, lakšu, zbog dugotrajnog posta. Taj dan jeli su vrlo malo, drugi malo više, treći dan je Dobrivoje bio sit i osjećao je da su i modrice nestale. Bio je sretan što je izdržao te dane, kako tako. I odlučio ubuduće više živjeti asketski.

Gladovanje kao lijek

Sjeća se jednog Dragoljuba koji se razbolio jer se nije mogao suzdržavati od hrane. Probao je sve načine liječenja, a na kraju se javio monasima. Oni su mu savjetovali dvadeset dana gladovanja. To je za njega bilo jako teško. No odlučio se. Vezali su mu ruke kako ne bi mogao ništa uzimati. Monasi su molili nad njim molitve za ozdravljenje. I nakon dvadeset dana Dragoljub je ozdravio. Nakon toga je odlučio biti monah. I njegova žena i dvije kćerke su postale monahinje.

Dragoljub je postao monah prije Dobrivoja. Vladika je rekao Dobrivoju da zamonašenima poljubi ruku, jer je takav bio običaj. Dragoljub se zadovljno smješkao jer je bilo zadovoljstvo da mu ruku ljubi pismen čovjek, ratnik s odlikovanjima… Dobrivoje to učini i vrati se do vladike. Ovaj mu  reče da i drugom to isto učini. I ovaj se zadovoljno smješkao, ali Dobrivoje ovaj put odluči napraviti nešto drugo. Uzme mu ruku i ugrize iznad šake iz sve snage, tako da je vrisnuo. Vladika pogleda otisak zubiju i reče Dobrivoju kako neće od njega biti monaha ni za osam godina. Dobrivoje reče na to kako je taj dobio ono što je zaslužio. A ako neće tu biti monah da ima i drugih biskupija/eparhija.

Dobrivoje je bio takav da se nikog nije bojao iako je bio tek pripravnik. Mislio je da je vladika razumio njegov postupak prema nadmenom mladom monahu.

Još malo poniženja

Sutra je vladika opet dao lijepu lekciju Dobrivoju. Poveo ga je u ženski manastir. Tamo je Dobrivoje počeo pričati više nego što priliči, šepurio se pred monahinjama dok mu vladika nije opalio jak šamar. Dok su ga monahinje gledale sa žaljenjem želio je u zemlju propasti od sramote. Ostao je u tišini.

Znao je Dobrivoje da je to stoga da mu slomi samoljublje, ali ni ta spoznaja nije pomagala da mu oprosti. Ne toliko fizičku bol koliko poniženje pred monahinjama.

Kad su stigli u manastir otišao je ravno u svoju sobu. No odmah je pozvao jedan drg monah da iziđe vani. Kad su izišli vani ovaj mu opali šamar.

Dobrivoje se nije naljutio. Okrenuo je i drugi obraz. Bio je to test za Dobrivoja da se vidi koliko su ga napustiti oholost i samoljublje. I taman kad je htio upitati zašto je to bilo odasvud su počeli dolaziti monasi. Popodne mu je vladika rekao radovnu vijest:
„Dobrivoje, idi igumani i reci da ti spremi odijelo za monašenje… vrijeme je da skineš svoje šareno odijelo.“  Na pitanje monasima je li dostojan da postane monah odgovoriše svi: „Dostojan je.“ I tako je Dobrivoje Milunović  postao monah KALIST Milunović.

Želje iz djetinjstva –

U djetinjstvu je odgajan kršćanski, a osobit primjer davala mu je majka s kojom su oni, djeca, svake nedjelje išla u ckrvu. Ona bi ljubila vrata i svete ikone, a oni su ponavljali sve što majka čini. Kao dječak sanjao je da postane netko, da ima svog konja, i da se pokaže u selu.

U njemu je rasla želja da se makne iz svog sela, da postane možda svećenik ili državni službenik, da postane obrazovan čovjek. Otac ga poslao na školovanje u grad, gdje se s vlasnikom stana dogovorio da mu pomaže oko svinja i drugih poslova. Sam otac mu je govorio da uči -ako ne želi raditi na mlinu, biti prašnjav i umoran. Na njemu je da bira. Odlučio je da će učiti, ali je dobro zapamtio i konobaricu uz koju pamti mladenački grijeh. Ono što mu se u gradu nije sviđalo bili su sumnjičavi pogledi stranaca, bez ljubavi. Težak mu je bio taj život, a najdraže bi mu bilo kad bi se vratio na selo gdje mu je sve bilo poznato.

Molitva za Božju volju i neobično viđenje

Dobrivoje  je volio romane, a i živote svetaca. Odlučio se moliti da otkrije što je volja Božja za njega. Kad bi svi otišli na spavanje on bi ustajao i klečao pred ikonom. Ujutro bi opet na koljenima molio: da li da ide u vojsku ili da čeka bolju priliku da ode od kuće? Jedne noć kad je zaspao čuo je glas koji mu je rekao: “Dobrivoje, izađi i vidi!” Glas je bio skoro zapovjednički. U prvi mah je pomisio da se netko s njim šali pa je ostao u krevetu još na kratko a onda je ustao i pogledao okolo. Odjednom je ugledao nešto, širine pola metra, što mu je izgledalo kao podcinčan lim, što se iz dvorišta uzdiže prema nebu, vertikalno, sve do oblaka. Onda je taj lik od vertikalnog poprimio horizontalan oblik i izgubilo se u daljini. Bio je zbunjen i preplašen. Opet je začuo glas: „Vidiš li Dobrivoje?“ „ Vidim“ – rekao je. A znaš li što znači to što vidiš? „Kako bi mogao znati? Odakle mi to znanje?“ Glas je potom rekao: „Bit ćeš poslan u daljine, prijeći ćeš mnoge države, a vratit ćeš se kad budeš iscjeljen od rana, potpuno zdrav“. Ništa mu nije bilo jasno. Viđenje je nestalo, a on je ostao zbunjen: kako je moguće čuti glas a ne vidjeti tko govori?

Propale zaruke

Na selu je zavolio djevojku kojoj je obećao svoju ljubav i s njom se zaručio uz dogovor da nikom ništa ne govore do punoljetnosti. Kad je Dobrivoje otkrio majci svoje namjere shvatio je da se to nije uklapalo u planove roditelja. Naime, njegovi su roditelji namjeravali njega dati kao posinka stricu koji nije imao djece kako bi dobio nasljedstvo. I tako je žalostan shvatio da mu ne preostaje ništa drugo nego prekinuti vezu s djevojkom koju je volio. I kad se toga prisjeća, u dubokoj starosti, bude mu pri srcu teško.

Odlazak u vojsku – za oslobođenje od Turaka

Nakon ove tužne epizode imao je jaku želju otići iz sela i to u vojsku. Pitao se smije li to napraviti bez roditeljskog blagoslova, no ipak se odlučio. Znao je da se traže mladići za obranu Srbije od Turaka, kod majora Tankosića. Njega opisiva riječima: „zmija nad zmijama. Za njega je neprijatelj bio isto što i prašina. Uvijek ga je gledao samo bez glave! Nas, svoje ljude, volio je i bio dobra prema nama. Ali za neprijatelje je bio gori i od najljuće otrovnice, gori od sotone!“ U toj službi Tankosića naučio je mnoge ratne vještine. Major je bio svjestan da mu za to trebaju mladi ljudi koji će imati hrabrost i slijepu poslušnost, na što su stariji teže bili spremni. Između ostalih vojnika bio je tu i Gavrilo Princip, ali nije bio dovoljno dobar za Tankosića, pa je otpušten. Gavrilo je, prema ovom svjedočanstvu Dobrivoja, da bi se dokazao, prihvatio zadatak da izvrši atentat na cara.

U srpsko-turskom ratu

„Dobro uvježbani neprimjetno smo se približavali turskim logorima, a u točno određeno vrijeme svi smo, nas dvadset i petorica, bacali po pet šest bombi u gomilu nepripremljenih vojnika. Za kratko vrijeme sve je bilo gotovo. Zatim smo vješto i brzo nestajali, sastajali se na određenim mjestima, ponovo se približavali nekom drugom logoru… osam mjeseci smo među Turcima sijali strah i užas; za njih smo bili nevidljivi, kao sablasti, a opasniji od zvijeri. Za nama je išla regularna srpska vojska, koja se potiskujući Turke, kretala prema Kumanovu i Makedoniji. Znao sam skoro o svakom zlu koje su Turci nanijeli mome narodu; to mi je bilo opravdanje, i pred sobom i pred drugima, za nemilosrdnu borbu. Nisam nalazio opravdanje ni za poturčene Srbe, koji su nam, u većini, bili neprijatelji kao i Turci.“

„Slušao sam Tankosićeva uputstva… ali me obuzimao nemir dok sam slušao jauke ljudi poslije bačenih bombi; tada je u meni zamiralo oduševljenje. Kada samo ostajao sam, uglavnom noću, drhturilo mi je srce i u meni se budilo nešto što me prisiljavalo da grčevito razmišljam o sebi i ipravnosti svojih djela.“

„Čim bih se probudi skakao sam s ležaja i padao na koljena, dizao ruke k nebu i drhteći, ispunjen stravom i užasom, molio sam Gospoda Isusa Krista da me spasi.“

U suzama je nalazio olakšanje, sanjao je da treba odustati od borbe, ali mu je razum govorio da mora nastaviti. Čudio se kako to da se u njemu javlja otpor prema borbi kad on nije kukavica. Onda je zaključio da je to stoga što nije dobio blagoslov od roditelja. Jedan susret s majkom ga je još više utvrdio u tom uvjerenju. Ona mu je rekla: „Sine, ti ne braniš sebe i nas, već napadaš na ljudi kao vuk na ovce. Sa tobom  i oko tebe nije sav tvoj narod, vi ste pojedinci. Vjeruj mi: nije dobro to što radiš! Nosite otrov, da ga popijete u slučaju da vas neprijatelj uhvati. To je, sinko, smrtni grijeh, ne smiješ ti sebi oduzeti život, nisi ga sam sebi ni dao!“  Tada mu je postalo jasno otkud u njemu toliki strah i nemir.

Kad se vratio kući plakao je od radosti i sve redom grlio i ljubio. Neprekidno je pjevušio.

Turska vojska je oslabila srpski narod, osim u vjeri i moralu, kaže Dobrivoje. Narod je doživio ropstvo pod Turcima petsto godina kao Božju kaznu za svoje grijehe, za nepoštivanje Božjih zapovijedi. Otada su se čuvali grijeha. Za namjeran prekid trudnoće, na primjer, išlo se u zatvor. Žene bi rađale puno djece. Najstariji sinovi bili su oslobođeni vojne obaveze, oni su pomagali majci oko čuvanja mlađih braće i sestara.  Škole su bile pri manastirima i crkvama. Ljudi su jako držali do kumstva, a do kuma se držalo kao do sveca. Tražilo se onog tko je radišan, uvažen, poštovan od većine. Ljudi su na zvonjavu crkvenih zvona ostavljali sve što rade i molili. Držva nije pljačkala svoj narod. Osamdeset posto stanovništva bili su seljaci. Nije bilo velike razlike između bogatih i siromašnih.

Moja je obitelj bila bogata, priča Dobrivoje. Imali su mlin. Sjeća se majčine dobrote prema onima koji nisu imali dovoljno i očeve grižnje savjesti što nije pomogao jednom čovjeku.

U Prvom svjetskom ratu

I tek što se oporavio od srpslko-turskog rata počeo je Prvi svjetski rat. Uslijedio je „nakon što je Gavrilo Princip, na Vidovdan 1914. Godine, ubio cara Ferdinanda i caricu Sofiju…“.  Dva starija brata su bila mobilizirana no on je bio još maloljetan no smatrao se spremnim za rat,  ovaj put u obrani protiv Švaba, gdje mu je savjest bila čista, a i otac je bio uz njega. Kupio je i njemu konja kojim je otišao u rat, a u čemu je već imao iskustva. No, jednom je jedva izvukao živu glavu. Zaspao je u slami dok su ostali vojnici otišli. Našao se oči u oči sa njemcima i bio siguran da mu je kraj. No opazio je jarugu u koju se otkotrljao dok su padale mine, čas ispred čas iza njega. Uspio se izvući i dostignuti svoju vojsku. Na pitanje što ga nisu probudili kad su pošli odgovor je bio: „Jesi li ti ratnik, a? Zar treba netko da te budi?“

Sjeća se strašnog pokolja u Ohridu, gde su Bugari zaklali četiristotine pedest učenika koje su sakrivali. U Ohridu i danas postoji groblje gdje su sahranjeni.

Sjeća se umiranja od gladi i tihih riječi na usnama s kojima su mnogi umirali: „kruha, kruha, kruha…“

Tek kada smo se oporavili, priča on, oni koji su vjerovali u Boga počeli su moliti i nadati se spasenju. Govorili su nam da nema spasenja bez iskušenja ni uskrsnuća bez smrti. …

Počeo je i sam govoriti vojnicima o pobjedi i povratku kući, a svećenik ga je upitao – je li on baš siguran da će se vratiti!? Da, odgovorio je. A njegova sigurnost bila je i zbog viđenja, koje je jednom imao i nikad ga nije zaboravio.

Sjeća se, kad je jednom prilikom bio u Africi, da je vidio užasne prizore koji su bili posljedica sifilisa. Tada je zapamtio pukovnike riječi: „Ovoga u Srbiji skoro da i nema,… a ako se Boga ne bojite, bojte se sifilisa“. Sjeća se i pukovnikove lijepe žene, a zbog samog gledanja na nju zaboravljali bi na ono loše i vraćala im se želja za životom, a ljubav prema domovini uspoređuje sa ljubavlju prema lijepoj ženi.

Susret sa monasima, tim neobičnim ljudima

Dobrivoje je vjerovao da je uiteno svako dobro u čovjeku početkom rata. A onda je susreo dvojicu monaha sa Svete Gore. Tada se začudio da postoje takvi ljudi, sa dobrotom i toplinom u očima. U njihovoj prisutnost bilo bi mu toplo oko srca i prisjećao se svoje vizije od prije rata. U tom trenutku je vidio cijeli svoj prošli život i osjećao je kako je Bog stvaran. Kad su odlazili monasi su mu ostavili knjige koje je čitao od jutra do mraka, uz svijetlo svijeće.

Ratovanje s bugarima i zadobivene rane

Dok je jednom bio na straži, dobro se sjeća, bilo je oko jedanast navečer čuo je glas koji mu je rekao: „Bježi Dobrivoje, poginut ćeš!“ Poslušao je glas, istrčao van i upravo zavaljujući tomu glasu – spasio je život. Začula se strašna detonacija od koje je pao i zadobio jak udarac u glavu iako je na glavi imao šljem.

Sjeća se borbi prsa u prsa od koje bi osjećao strah prije nego se krene, ali kad nastane borba nestajao bi u njemu svaki strah. Ginuli su mu prijatelji, poznati, susjedi. I smrt je postala nešto na što se navikavao.

Sve je više uviđao besmisao rata. Shvaćao je da su ti ljudi pslani u rat od strane nekog višeg, ali razloge mu je bilo teško shvatiti.

Priča i kako je jednom, jer je bio dobar strijelac, lako mogao ubiti trojicu Bugara koji su veselo čavrljali. Ali ih je pustio da se napiju vode pa onda gađao puškom u kamen iznad njih. Oni su se brzo uvukli u rov, a on je potom osjetio neku blagost i mir. Bio je danima radostan zbog toga što ih je pustio da žive makar je prekršio vojničko pravilo.

Bugari su ubijali sve više srba. Tražio se dobrovaljac za akciju. Kolebali su se. U tom kolebanju bomba je pala u bunker i petero ih usmrtila. Svi su bili u iščekivanju da Dobrivoje pođe u akciju bacanja bombi na neprijatelja jer je imao ratnog iskustva. Prisjetio se rečenice iz viđenja: „Vratit ćeš se kući izliječen od rana!“ i odvažio se na akciju. Šest bombi koje je ponio bacio je u bugarske rovove, čuo jauke i kuknjavu, ali su ga pri povlačenju neki bugari ipak opazili te je zadobio dosta rana. Eksplozija ga je bacila iza kamena, i tako ga bugari nisu mogli ubiti. Tamo je ostao satima bez svijesti sa mnogim ozljedama. Imao je slomljenu nogu, imao je ranu iznad uha, od eksplozije mu je puknuo bubnjić, imao je ranu od mitraljeza u kuku i geler u plućnom krilu. Gađali su ruku, kad nisu mogli ništa drugo, ali su uspjeli samo jednom, iznad lakta.

Uvečer su po njega došli bolničari i odnijeli. Saznao je kasnije da je uspio uništiti minobacač. U bolnici je čitao svoje knjige koje su mu ponijeli, znajući da mu puno znače. U bolnici je primio tužne vijesti da su mu brata objesili bugari, a oca i sestru tako istukli da im nema nade u ozdravljenje. U njemu se rodio takav bjes i želja da osveti brata pa da juriša na bugare. Zaboravio je na evanđeoske riječi i ljubav prema neprijateljima. Htio je odmah na put, ali ga je vojna bolnica proglasila nesposobnim za borbu. Bilo je to u bolnici u Alžiru.

Kad je dobio dopuštenje da ode, ali u lakše akcije, odmah je tražio bombe. No sjeća se tadašnjeg straha od granata koje su padale posvuda i nije se znalo koje je mjesto sigurno. Svaki tren mogao bi postati krvava prašina. Kad više ne bi znao što bi kleknuo bi i molio svetog Nikolu: “Sveti Nikola, slavo moja, spasi me odavde, molim te. Ako preživim upalit ću ti svijeću, od čistog voska, deset kilograma tešku. Molim te i kunem ti se“. Slagao je, kaže. Upalio je kasnije svijeću, ali manju, jer veću nije našao, a nije imao ni para.

Prepričava i zgodu kada mu je život spasio njegov zapovjednik. Bilo je to u borbi prsa o prsa s jednim bugarinom. Taman kad je mislio da će ga bugarin oboriti na pod i dokrajčiti nožem, pištolj je neki opalio u bugarina… Opis te borbe je daleko strašniji, nego što se to ovdje čini.

Povratak kući iz rata

Kad god je imao priliku čitao je svoje knjige. Jednom je čuo glas: „E sad je došlo vrijeme da ideš kući, Dobrivoje!“ I on je taj glas prihvatio kao nešto najnormalnije. Kako je glas rekao tako je i bilo. Uskoro je otpušten iz vojske i vratio se kući.

Posjetio je oca i sestru u bolnici koji su uskoro umrli. Pokopao je i bratove kosti.

O RATU kaže potom: „Ima nečeg prokletog i nezasitnog u nama ljudima, u onima koji su pobjesnili od bogatstva, nerada, vlasti i slave, a koji zavađaju narode i započinju ratove. Da bi odjednom, brzo riješio probleme i zadovoljio želje za slavom i bogatstvom, čovjek ne misli na svoju ili tuđu muku, ni o mogućnosti osobne propasti i pogiblje. A razlog za rat je lako naći pri ovakvom, ondašnjem i današnjem ustrojstvu države…. „

Pitao se zar će mržnje u bugarima ili nijemcima nestati nakon rata? Sumnjao je u to. Mislio je da zbog te mržnje opet mora doći do rata.

Djevojke

Na povratku u selo imao je 24 godine. Vidio je lijepu ženu, koja ga podsjećala na onu pukovnikovu, ali koja je bila jako ohola. A dosta mu je bilo oholosti. Cijelo njegovo biće, kako piše, težilo je čistoći, iskrenosti i toplini nesebične ljubavi. Ježio se pri susretima s nadmenim pogledima i gadio se njihovih računica koje su bezobzirno isticali iznad ljubavi. Zavolio je jednu takvu. No dogodilo se da se razboljela od tuberkuloze. Pozvala ga je na smrtnom času da mu kaže kako je voljela samo njega i da zna kako će biti svećenik ilii monah. Govorio joj je da i on nju voli te da će se njome oženiti. Jedva se suzdržavao od plača. Takvu bol nije osjećao niti zbog gubitka svojih najbližih. Ona ga je molila da moli za nju i za njenu dušu. Tog dana je umrla.

Mala nećakinja i njeno viđenje

Nakon pokojnog brata ostala je njegova malena kćerkica. Majka joj je umrla pri porođaju. Ona je bila jako bistro dijete, ali i jako tužna. Pitala je često gdje je njena mama. Govorili su joj da je na nebu, ali da će jednom doći. I jednog dana dogodilo se nešto neobjašnjivo. Djevojčica je otišla moliti ispod kruške u vrt. Molila je Isusa i Bogorodicu da joj pošalju mamu. A onda je dotrčala govoreći da je vidjela mamu. Točno je opisala kako izgleda (!). Iako su to drugi brzo zaboravili Dobrivoje je to stalno pamtio.

Poziv

Razmišljao je Dobrivoje o svom pozivu. Što da bude? Seljak, vojnik, neki službenik, svećenik ili monah? Jednom je za plast poklonjenog sijena dobio ključeve od crkve pa je mogao tamo odlaziti na molitvu. Molio je tamo danima i noćima da razazna volju Božju. Molio je svetog Ivana Damaščanskog i sv Atanazija Aleksandrijskog. I molio je da ga prime u jedan samostan.

Jedne noći je tako otišao opet na molitvu. Majka ga je slijedila jer se pitala s kim se on to potajno sastaje. A onda je vidjela kako ulazi u crkvu. On se taman spremao na molitvu kad je začuo lupanje na vratima. Mislio je da remeta koji mu je dao ključeve da se moli. No bila je to majka. Majka je tu vidjela razlog svoje tuge. Obratila se Bogoridici riječima: „… kuku meni ostadoh bez još jednog sina. Ja sam se nadala da će mi on oči zaklopiti kad umrem, a ti mi ga uze!“ On se na to samo našalio.

(…) nastavit će se

Izvor: svetoslavlje.org  – Monah Kalist, 1. dio

Nastavak na: Monah Kalist, 2. dio