Sv. Veronika Giuliani, to je bila klarisa, talijanka je jedna od svetica sa stigmama. Imali smo više svetaca koji su imali biljege muke Gospodinove, na srcu. Tako se npr. sveta  Velika Terezija se prikazuje kako joj anđeo odapinje strijelu, sveti Filip Neri je imao isto to iskustvo gdje mu je srce bilo probodeno i to se autopsijom potvrdilo i za mnoge svece je to jednako pronađeno. Nema puno slučajeva gdje se potvrda dobila i sa autopsijom  – da se nakon smrti radila autopsija srca i da se onda to potvrdilo.

Ono što je posebno kod svete Veronike jest da ne samo da je napravljena autopsija na njenom srcu koja je to potvrdila, nego da je u njenom srcu pronađeno čak 24 znaka Isusove muke. (!) (Vidi sliku srca dolje)

To je ono što čini  njeno iskustvo i njeno svjedočanstvo posebnim.

Da krenemo onda od početka. Imala je svega 19 godina kad je Isus ukazao i kad joj je stavio u srce križ koji će biti pronađen nakon njene autopsije, nakon njene smrti, ne kao neka tetovaža, nego kao jedna tvorevina od vlakana.

Dakle, kao što mi imamo izrasline na tijelu i slično. Jedna prava izraslina na srcu oblikovana od tkiva koja predstavlja križ. Kad je imala 34 godine dobila je, dakle također jedan dar, a to je da je dobila stigme u obliku trnove krune, to jest, dobila je na srcu, kao što je kasnije pronađeno, jedna okrugli  crveni krug koji je kao jedan reljef i koji po sebi ima točkice u obliku trnove krune.

Kad je imala 36 godina, na Božić, dogodila se izvanjska stigmatizacija srca, Znači ono su bile nutarnje stigme u srcu, a ovdje se  dogodilo da je to bilo vidljivo iz vanka. Dakle, ona je vidjela tada dijete Isusa kako u ruci drži jedan štap od zlata, na vrhu kojega je gorio jedan plamen. S druge strane je imao vrh poput jednog vrha koplja. I onaj vrh sa plamenom stavio je na njenu glavu, a vrh dakle sa oštricom koplja stavio je na njeno srce.

I kaže: „Odmah san osjetila da mi je srce probodeno potpuno, s jedne strane na drugu. I nakon nekog vremena nisam više nikoga vidjela nego sam shvatila iz pogleda koji mi je Isus uputio da sam ja evo sada s Njime sjedinjena na jedan poseban način.“

Kad se vraća k sebi, onda je jednostavno, kaže: „Osjećala sam da imam na srcu otvorenu ranu, ali nisam se usuđivala pogledati. Kad sam tom mjestu približila jedan rubac onda sam vidjela da je bio okaljan krvlju. Imala sam jednu otvorenu ranu koja je bila dimenzija kao one rane koju može učiniti jedan veliki nož. Rana nije krvarila,  kad ju se gleda onda se vidi samo otvoreno meso.

Nakon osam dana, dakle, 1.1. te godine, rana je ponovno počela krvariti i ostale dugo otvorena. Tada je dobila tu jednu izvanjsku stigmu, probodenost srca, koja je bila vidljiva i drugima.

Kad je imala trideset sedam godina, znači godinu iza ovog iskustva vanjske stigme, na Veliki petak ona je primila primila pet rana Gospodinovih.

Tu je imala viđenje kako iz rana Isusovih izlaze kao vatre koje onda probadaju njeno srce.

I kaže: „Osjetila sam veliku bol, ali u isto vrijeme sam se sva osjetila preobražena u Bogu.“ Dakle, tu je bol koja se miješa sa jednom posebnom milošću koja čini da se duša osjeća preobraženo u Bogu.

Jednog jutra Veronika je obavijestila svog ispovjednika da joj je Gospa rekla da će u tri sata početi za nju muke od muke Isusove i da će te muke trajati 24 sata. To se dogodilo. Njen ispovjednik je to mogao pratit i dakle, isto tako i njene sestre i bila je, dakle za to vrijeme u žestokim bolima koje su jednostavno bile vidljive svima koji su bili uz nju.

Nakon toga, te su muke trajale jedno tjedan dana, i iz tih muka gdje ona proživljavala muku Gospodinovu, ona je dobila ponovno jednu unutarnju stigmatizaciju srca, koju će ona sama opisati trinaest godina kasnije, malo prije smrti. Dakle, ona je tada to otkrila svom ispovjedniku. Ocu Gvelfiju i rekla mu je da su tada u njenom srcu bili utisnute dva plamena i jedan barjak sa inicijalima Isusa i Marije, ali da su od prije već postojali u njenu srcu različiti znakovi.  Kasnije će se uspostaviti da je tih znakova bilo točno 24.  Ispovjednik je tada zatražio da ona napravi crtež srca sa svim tim znakovima koji su u njemu bili. Pošto ona nije znala crtat onda je zamolila svoju susestru, to jest dvije sestre da joj pomognu. Jedna od njih je izrezala oblik srca u papiru, crvene boje, a druga je izrezala razne figure, te znakove, koje ona koja je sveta Veronika vidjela u svome srcu i prilijepila ih onda, na to izrezano srce i onda su upisivali i razna slova koja je ona također imala u svome srcu. Tako da je evo tu imamo onda čitavi prikaz onoga što je ona tvrdila da je utisnuto u njeno srce. To je onda bilo predano ispovjedniku. Sestre nisu znale o čemu se radi, one su mislile da je to jedna pobožna igra, ali evo, izišle su u susret i to su napravile. I ona je to predala ispovjedniku. Ispovjednik je to dao biskupu. I biskup je to sačuvao. I jasno da se to onda pokazalo kod autopsije od izuzetne važnosti. U srcu su bile, kako je nacrtano, 24 stvari. U središtu je bio jedan križ koji visoko ima slovo C na svom vrhu, onda u sredini ima slovo F, na lijevoj strani ima slovo V, a na desnoj strani slovo O. Dakle, svako to slovo ima svoje značenje. C znači označava „carita“ ili ljubav, F označava „fede“ ili vjeru, O označava „obedienca“ ili poslušnost, U označava „umilita“ ili poniznost, i V volju Božju.

Pod križem, na desnu stranu se nalazila jedna kruna od trnja. I također pokraj nje jedan barjak koji je bio položen u koso, i taj barjak je bio nacrtan tako da je bio podijeljen u dva dijela. Na gornjem dijelu je slovo I, a na donjem dijelu je slovo M. I znači Isus, a M označava Mariju. To je barjak u njenom srcu. Dakle, onaj gornji dio je svjetliji, donji dio je tamniji i svaki od ta dva dijela ima svoje slovo. Ispod zastave se nalazi jedan plamen, nalazi se jedan čekić, kliješta, koplje, štap sa spužvom, koja je bila prinešena Isusovim ustima, Isusova haljina, onda jedan drugi kamen, jedan kalež, stup koji predstavlja stup na kojem je bio vezan i bičevan,  3 čavla kojima je bio proboden i jedan bič. A pod samim križem, dolje na dnu, bilo je sedam mačeva, koji su bili postavljeni tako da čine jedan polukrug, i tu je bilo slovo V, ispod njih slovo V koje označava volju Božju. Pod križem su bila još dva slova, jedan s jedne strane, drugi s druge, koji znače P „patire“ – patiti, a drugo P znači „patienta“ tj strpljenje. Treba dakle trpjeti i to strpljivo. Dva plamena predstavljaju dvije ljubavi: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Barjak sa 2 imena predstavlja pobjedu. 7 mačeva predstavlja 7 Gospinih žalosti. A razne druge stvari predstavljaju razna oruđa muke Gospodinove.

Biskup je sačuvao ovaj crtež, potpisao se ispod njega, udario svoj pečat i pohranio ga.

Onda se dogodilo da su kroz sljedećih 20 godina su provjeravali njenu svetost na različite načine, kako crkveni ljudi, tako i njene sestre, a tako su i liječnici provjeravali jesu li one vidljive stigme, autentične ili nisu. Njena poglavarica je bila dobila od biskupa nalog da se stavlja na teške kušnje, da  bi tako provjerila njenu poniznost, njeno strpljenje i njenu poslušnost. Tako da joj je poglavarica čak zabranila da sudjeluje u molitvi časoslova da prisustvuje svetoj misi, lišila je bila i svete pričesti i i čak ju je bila 50 dana zatvorila u jednu ćeliju, kao da je luda. To su stvari, kako vidimo, koje nisu bili igra. nego što ljudi ozbiljno shvaćali svetost i onda su ozbiljno i provjeravali da li se doista radi o svetosti. Sveta Veronika je umrla 1727. i odmah dan iza, njen biskup je naložio da se izvrši autopsija koja je bila objavljena od kirurga Franje Gentilija, od liječnika Gan Francesca Bordigia … i bili su prisutni i drugi, nabrajaju se imena raznih ovih predstavnika vlasti, crkvenih velikodostojnika i sestara.

Autopsija je bila napravljena 36 sati nakon smrti. I pokazalo se da stigme koje ona dobila, one izvanjske, nisu ostavile nikakve rane na srcu. Međutim, kad su otvorili srce onda su pronašli, da se na desnoj strani srca nalazi ono što su imali na crtežu. I to ne kao da je to napravljeno nekim punturama, nego kao da su to reljefi na srcu.

Koji je smisao ovakvog jednog ovakvog događaja ili bolje reći jednog ovakvog života jer je njen cijeli život bio u znaku Isusove muke, možemo reći, i  suobličavanja s Isusovom mukom. To je prije svega jedan iskaz Božje ljubavi, jedna nezaslužena milost. Bog daje onome kome želi, ali evo, dakle, očito je da je i onda na temelju jedne raspoloživosti i otvorenosti. U pravilu oni koji su prije spremni primiti i odgovoriti na njegove darove da će prije njima to dat nego nekima drugima.

No, uz to to je dar koji povećava ljubav primatelja. Tako u jednom daru povećava se ljubav prema Bogu.

To je također jedan oblik sklapanja saveza ljubavi, U pjesmi nad pjesmama zaručnica kaže: „Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt!“

To je također nedvojbeno i čudo. Čudo je jedan od dokaza Božje svemogućnosti i ovakvo čudo koje mi ni danas, koliko mi je poznato – uza sav napredak znanosti kirurgije, ne možemo proizvesti. To bi bilo najbliže kad bi se radila operacija na srcu, kad se otvori čovjeka, kao kad mu operiramo srce i onda u sklopu te operacije napravimo tetovaže na srcu. Ali takva operacija tada nije bila izvediva. I opet takva operacija ne bi mogla postići ove reljefne prikaze na srcu, kao što smo imali njenom slučaju koji se doimaju kao sastavni dio i naravni dio srca.

To je također i opipljivi znak za sve nas da podignemo svoj pogled u vis, da se odlijepimo od zemaljskog i čeznemo za višim darovima, da čeznemo za Božjom ljubavlju. Sveta Katarina Sijenska kaže na jednom mjestu (ona je bila velika štovateljica muke Kristove): Krv nam objavljuje da svaka stvar koju nam Bog daruje, povoljna i nepovoljna, radost i bol, obeščašćenje i pretrpljene uvrede, poruge i pogrde, pobjede i kletve protiv nas, svaku stvar svaku stvar Bog nam daje sa vatrom ljubavi za ostvariti u nama istinu onu za koju smo stvoreni.“ U istom pismu isto kaže: „Ja hoću da se tako tako opijemo krvlju i uronimo u krv. Onda će nam gorke stvari izgledati slatke, veliki tereti i lagani, iz trnja i boli ubrat ćemo ružu, mir i vedrinu.“ To je onaj paradoks križa, da u biti u najvećoj muci se postiže i najveća radost koja je moguća na ovoj zemlji, tako da su neki sveci umrli od te ljubavi prema Bogu, od te lude ljubav prema Bogu, koja jednostavno nije mogla više izdržati u njihovom tijelu, u njihovom srcu – i onda su se preselili u vječnost.

Isus kaže Luisi Piccareti, (koja nije sveta, ali je u postupku proces) –”moje muke, moje rane, moja krv, to je jakost koja skida slabosti, to je svjetlo koje je taj vid slijepima, to je jezik koji otvara jezik i otvara uši, to je put koji ispravlja krivine i to je život koji uskrisava od mrtvih.”

Ono što mi ne možemo postići redovitim putovima, dakle, primjerice postići neko čudo: ozdravljenje nečije, obraćenje nečije, dakle preko muke Gospodine, to jest preko suobličavanja s Kristom to se može postići. Čovjek, dakle tada uzima dioništvo u Božjoj svemogućnosti i čini ono što nadilazi njegove snage.

+ Zdravo Marijo…

“Iako smo u iskušenju promatrati takva proročanstva kao sumorna, izgled da svijet ostane u suprotnosti s Božjim zakonima i zabrani Kristovu Euharistijsku prisutnost stvarni je scenarij beznađa. “Zemlji je lakše biti bez sunca nego bez mise.” – Sv. Pio  Već vidimo pomrčinu Istine koja se događa u našem svijetu, a istovremeno se narodi i priroda kreću prema kaosu. Postoji razlog zašto nas Nebo potiče na molitvu i zauzimanje za grešnike kojima je najpotrebnije Božje milosrđe.

(Proroštva i Biblija) Ako Crkva slijedi Gospodina kroz Njegovo Preobraženje, Muku, Uskrsnuće i Uzašašće, ne sudjeluje li ona i u grobnici?

TRI DANA PRESUDE

Nedugo prije Kristove smrti dogodila se pomrčina sunca: “Bilo je oko podneva i tama je nadvladala cijelu zemlju do tri popodne zbog pomrčine sunca.” (Luka 23: 43-45) Nakon ovog događaja Isus umire, skidaju Ga s križa i tri dana leži pokopan u grobnici. “Kao što je Jona tri dana i tri noći bio u utrobi kita, tako će i Sin čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći. Sin Čovječji treba se predati ljudima i oni će ga ubiti, a treći će dan uskrsnuti.” (Matej 12:40; 17: 22-23)

Ubrzo nakon vrhunca progona Crkve, odnosno pokušaja ukidanja svakodnevne svete Misne žrtve – „Pomrčine Sina“ – može doći vrijeme koje Crkveni katolički mistici opisuju kao „tri dana tame. ”

“Bog će poslati dvije kazne: jedna će biti sa zemlje – u obliku ratova, revolucija i drugih zala, a druga će biti poslana s Neba. Nad cijelom će zemljom zavladati intenzivna tama koja će trajati tri dana i tri noći. Ništa se ne može vidjeti, a zrak će biti napunjen pošasti koja će pretežno, ali ne samo, polagati neprijatelje vjere. Tijekom ove tame neće biti moguće koristiti nikakvu umjetnu rasvjetu, osim blagoslovljenih svijeća. ” – Blažena Anna Maria Taigi, 1837

Postoji predslika za takav događaj, a koji se nalazi u knjizi Izlaska: “Mojsije pruži ruku prema nebu i spusti se gusta tmina na svu zemlju egipatsku: tri je dana trajala. Tri dana nisu ljudi jedan drugoga mogli vidjeti i nitko se sa svoga mjesta nije micao. A u mjestima gdje su Izraelci živjeli sjala svjetlost.” ( Izl 10:22-23)

NOĆ PRED ZORU

Ova tri dana tame, koja blažena Ana opisuje, mogu izravno prethoditi Eri mira i dovest će do pročišćenja zemlje od zla. Odnosno, nakon što Crkva prođe svoje vlastito Veliko pročišćenje, svijet će u cjelini proći svoje: “Jer vrijeme je da sud započne s Božjim domom; ako započne s nama, kako će završiti za one koji se ne pokore evanđelju Božjem?” (1 Pet 4:17)

“Svi neprijatelji Crkve, bili oni poznati ili nepoznati, izginuti će nad cijelom zemljom tijekom tog sveopćeg mraka, osim nekolicine koje će Bog uskoro preobratiti.” – Blažena Anna Maria Taigi

O ovom pročišćenju svijeta, događaju koji se nije dogodio od Noinih dana, govorila je većina glavnih proroka:

“Kad se ti ugasiš, zastrijet ću nebo, i zvijezde ću njegove pomračiti. Sunce ću zastrijeti oblacima, i mjesec neće više svijetliti svjetlošću svojom. Sva ću svjetlila na nebu pomračiti za tobom i razastrijet ću tamu nad zemljom tvojom, govori svemogući Gospod.” (Ezekiel 32:7-8)

“Evo, dan Gospodnji dolazi, bez milosrđa, pun jarosti i gnjeva, da obrati zemlju u pustoš, da grješnike uništi na njoj. Zvijezde nebeske i prilike zvjezdane zaustavljaju svjetlost svoju. Sunce se mrači, kad izlazi, i mjesec ne blista više u svojemu sjaju. “Kažnjavam na svijetu zloću, i zlikovce za zlodjela njihova. Uklanjam razmetanje oholih, rušim ponos silnih.” ( Iz 13:9-11)

Tri dana tame, dakle, čine dio presude živih koji su se odbili pokajati, čak i nakon Božjih milosrdnih zahvata.

Još jednom, hitnost našeg vremena govori o potrebi obraćenja i zagovaranja za druge duše. Željeli to kršćani priznati ili ne, Crkvena tradicija kao i Sveto pismo ukazuju na vrijeme kada će Bog donijeti milosrdni sud na zemlji okončavši vladavinu zla, čije plodove već kušamo u kulturi smrti , i ta pohlepa koja uništava prirodu.

“Dan jarosti jest taj dan, dan tjeskobe; nevolje, dan pustošenja i zatiranja, dan tame i mraka, dan oblaka i oblačina. Tada ću ljude prepasti, te će vrludati kao slijepci, jer su sagriješili proti Gospodu. Krv će se njihova prosuti kao prah, tjelesa njihova kao gnoj. Ni srebro njihovo ni zlato njihovo neće ih moći spasiti u dan jarosti Gospodnje. U ognju revnosti njegove sva će se zemlja proždrijeti. Jer uništenje i prijeku propast spremit će on svima stanovnicima zemaljskim. ” (Sefanija 1,15-18)

KOMET

Mnoga su proročanstva, kao i reference u knjizi Otkrivenja, koja govore o kometi koja ili prolazi u blizini ili utječe na zemlju. Moguće je da bi takav događaj mogao uroniti zemlju u razdoblje tame, prekrivajući zemlju i atmosferu u oceanu prašine i pepela: “Oblaci s munjama vatrenih oluja i olujnom burom proći će preko cijelog svijeta i kazna će biti najstrašnija ikad poznata u povijesti čovječanstva. Trajat će 70 sati. Zli će biti slomljeni i eliminirani. Mnogi će biti izgubljeni jer su tvrdoglavo ostali u svojim grijesima. Tada će osjetiti silu svjetlosti nad tamom. Sati mraka su blizu.” —Sestra Elena Aiello (kalabrijska stigmatičarka; u. 1961); Tri dana tame, Albert J. Herbert, str. 26

To također ima smisla u svjetlu pomlađivačkih aspekata pepela koji bi tlu donio obnovljenu plodnost. Tada tri dana tame možda neće samo pročistiti zemlju od zloće, već možda i pročistiti atmosferu i zemaljske elemente, obnavljajući planet za ostatak koji će živjeti za vrijeme ere/razdbolja mira.” Presuda će doći iznenada i kratkog će trajanja.

Tada dolazi trijumf Crkve i vladavina bratske ljubavi. Doista sretni oni koji će dočekati te blagoslovljene dane.” —Fr. Bernard Maria Clausi, O.F.M. (1849.); Tri dana tame, Albert J. Herbert, str. xi

PERSPEKTIVA

Iako smo u iskušenju promatrati takva proročanstva kao sumorna, izgled da svijet ostane u suprotnosti s Božjim zakonima i zabrani Kristovu Euharistijsku prisutnost stvarni je scenarij beznađa.

“Zemlji je lakše biti bez sunca nego bez mise.” – Sv. Pio

Već vidimo pomrčinu Istine koja se događa u našem svijetu, a istovremeno se narodi i priroda kreću prema kaosu. Postoji razlog zašto nas Nebo potiče na molitvu i zauzimanje za grešnike kojima je najpotrebnije Božje milosrđe; jer u času Njegovog suda vjerujem da će mnoge duše biti spašene, čak i u posljednjem trenutku. I čini se da je taj sat sve bliži.

Mark Mallett;   Prijevod: Petar Salečić  Izvor: Kyrios.hr

…

Totalitaristički sistem stvoren od strane Staljina  vodio je nemilosrdan rat protiv religije koja je okarakterizirana kao “opijum za mase”. Kako bi ljude odvukli od Boga i religiozne prakse, najprije je trebalo uništiti kler, prikazati svećenike i redovnike kao prevarante koji su  obavljali magijske obrede te tako iskorištavaju praznovjerni narod.  Sovjetski režim je prikazivao Crkvu kao Vatikanske špijune, neprijatelje države u službi zapadnog imperijalizma. Protiv katoličkih vjernika istočnog obreda (koji su bili mnogi, ne samo u Ukrajini, nego i na Balkanu) komunisti su imali posebnu taktiku. Gledajući ih kao otpadnike od pravoslavne vjere oragniziraju masovne prosvjede za “obnovu jedinstva” htijući ih nasilu povratiti u pravoslavnu crkvu i zabraniti svaki kontakt s katolicima, a pogotovo sa Svetom Stolicom. Za uzvrat Ruska pravoslavna crkva je podložena državi. Sličnih pokušaja je bilo unutar katoličke crkve uz obećanja raznih privilegija samo kako bi Crkva bila podložna državnim vlastima i odcijepljena o Rima.

U takvim pokušajima bili su uspješni osobito u Kini.

Slično nastojanje bilo je u Poljskoj u pokušaju da se stvori svećenike – patriote, ali neuspješno. Komunizam se nije zadovoljavao samo s tim da uništava kler, težio je uništiti i samu religiju, odvratiti ljude od molitve, od Crkve, od liturgije tako da se iskorijeni sami pojam o Bogu, vjeri i vječnom životu. Rat protiv Boga započeo je u Rusiji s Oktobarskom revolucijom 1917. Kasnije se proširio s komunističkom sustavu svim zemljama Sovjetskog bloka, u Narodnoj republici i Kini.

Praksa vjerskih progona proširila se iz Istočne Europe na obalu Tihog oceana. U Kini traje do danas. Staljinova smrti 1953. godine donila je bitnu promjenu.  Grkokatoličke crkve su izgubile pravnu osobnost. Vjernici su se našli progonjeni od strane državnih tijela za bilo koji oblik religioznog života ili pokušaj traženja duhovne pomoći od strane katoličkih svećenika.

Apostolat Crkve je znatno otežan. Biskupi su protjerani iz biskupije, u zatvoru ili pritvoreni.  U SSSR crkvene organizacije ne postoje. Svećenici su bili prevezeni u kampove, crkve su zatvorene. Sve se to događalo iza “željezne zavjese”, koji zatvara SSSR sa Zapada. Cilj je bio da se isključe sva sredstva informacija kojom je slobodni svijet mogao biti informiran  o tome što se događa tamo gdje komunistički sustav održao vlast.

U međuvremenu unutar “bloka” terorom su začepljena usta naroda. U SSSR-u, čak se ni članovi obitelji nisu usuđivali raspitivati o sudbini njihovih uhićenih članova. Progonjena Crkva nije imala sredstva da se predstavi vjernicima.  To je upravo ono što su vlasti htjele: da se ušutka svaki govor o Bogu, vjeri i svećenicima koji su bili zatvoreni ili ubijeni. Taktika tišine je korištena na široj razini. U Poljskoj znamo da se isti mehanizam koristio kako bi se zataškali masovni zločini u Katynu.

Maria Tereza započinje svoju misiju

Jugoslavija je također podnosila komunistički režim pod diktatorskom vladavinom generala Broza Tita. Nakon što je doveden pred namješteno suđenje, nadbiskup zagrebački i primas Hrvatske, Alojzije Stepinac (sada blaženi) osuđen je na deset godina robije. Godine 1951., njegova je kazna preinačena u kućni pritvor u Krašiću, gdje je ostao pod strogim nadzorom policije. Vjerski progon bjesnio je u cijeloj zemlji; ipak, nadbiskup je obavješten o nekoliko svećenika iz njegove biskupije koji su sudjelovali u podzemnom pastoralu, posjećujući male skupine vjernika. Biskup Stepinac je žarko želio sudjelovati u barem jednom od tih sastanaka sa svojim vjernicima. Nije samo policijska straža ta koja je otežavala taj posao. On je patio i od teške rane na nozi, što je bila posljedica njegovog boravka u logoru. Hodati do mjesta sastanka izazvalo bi mu neopisivu bol.
I ovdje je započela misija Marije Tereze. Unutarnji glas govorio joj je o želji nadbiskupa Stepinca. Glas ju je pitao hoće li preuzeti na sebe njegovu bol i dopustiti mu da posjeti svoje stado. Marija Terezija se složila. Tijekom nekoliko sati trpjela je strahovitu bol, ali je nadbiskup bio u mogućnosti otići na sastanak i vratiti se kući na sigurno, nezapaženo od strane policije. Nakon toga, 1954. godine, Marija Terezija je prihvatila patnju mnogih skrivenih mučenika Crkve u šutnji. 6. prosinca 1954., ona je dobila novu milost kojom je mogla pomoći progonjenoj Crkvi – a to je bilokacija. Zahvaljujući ovom daru, ona je bila u mogućnosti da se pojavi u raznim zatvorima da podržava svećenike, biskupe i vjernike koji su potrebni duhovne pomoći nakon što je pretrpjela užasne muke; drugi su mogli proslijediti bitne informacije. Pozivana tim unutranjih glasom, Marija Tereza nikada nije odbila pružiti pomoć. Bilokacija postala sve češća. Fenomen sastojao u tome da je Marija Tereza  fizički bila kod kuće u Urbaniji dok je bila vidljiva u  fizičkom obliku i drugdje (ponekad udaljeno i tisuće kilometara). Ondje će razgovarati s pojedincima, obavljati natprirodne pothvate kao je prolaženje kroz zaključana vrata i zapletenu bodljikavu žicu. Samo su je sugovornici vidjeli. Svaka takva bilokacija rezultat je očite nadnaravne intervencije.

Još jedan čudesan dar Marije Tereze je mogućnost za primanje verbalne komunikacije. Uz unutarnji glas koji govori s njom, ona je počela čuti glasove brojnih pojedinaca, uglavnom onih Bogu posvećenih iza željezne zavjese koja će zatražiti njezinu pomoć.

Marija Tereza podijelila ove poruke sa svojim duhovnikom, vlč Cristoforom Campana. Od vremena otkad je počela imati mistična iskustva on je to promatrao iznad nje same tj. uvijek želeći biti siguran da se njene poruke podudaraju s istinama vjere i da su za dobro Crkve u cjelini. On je objasnio fenomen “nadnaravnog komunikacije” na sljedeći način: “Osoba koja bi vodila razgovor preko Marije Terezije osjećala bi neodoljivu snagu, potpuno svjesna da je to bio snažan poziv od Boga koji omogućuje informacije preko nje, a  namijenjene isključivo za dobrobit Crkve.”  Većina tih poruka su prenešene vlč. Campani, koji ih je potom prenio Svetom Ocu. Sve to je morao provesti u najvećoj diskreciji, a sve za dobro Crkve i sigurnost onih koji koriste ovaj “mistični telefon.” Tako zahvaljujući Mariji Tereziji i njezinu ispovjedniku, Sveti Otac – onda Pio XII – mogao je pratiti što se događa sa Crvom u šutnji. Priznao je da je ovaj izvor informacija – od neprocjenjive vrijednosti.

Služeći Crkvi u šutnji

Misija Marije Tereze je poprimala sve šire razmjere. Iako potpomognuta mističnim darovima, ova misija je uzela stvaran, konkretan oblik. I tako će Marija Terezija poduzeti tri putovanja u ime progonjene Crkve: dvije u 1955 (za Insbruck, lipanj 5-7, i Ateni i Grčkoj, 28. srpnja-kolovoza 4); i jedan u 1956 (Nürnberg, 27. svibnja – 16. lipanj). Svaki od tih putovanja rezultirao je susretima i razgovorima koji su otvarali nove mogućnosti kontaktiranja i pomaganja Crkvi u zemljama komunističkog bloka, uključujući i SSSR-a, Čehoslovačku, Mađarsku, Bugarsku, Jugoslaviju, Poljsku, Istru, pa čak i Kinu i Indokinu. Suvišno je reći da bi bez mističnih darova Marije Tereze sve to bilo nemoguće.
S tim u vezi veliku ulogu odigrao je kardinal Joseph Wendel, nadbiskup Münchena i vatreni podupiratelj Crkve na Istoku, a također i komunistički aktivist, visoko pozicioniran u mađarskom režimu i poznat samo po svom pseudonimu: Filip Trotzki. On je zapravo mladi svećenik koji će uskoro biti imenovan za biskupa. On je iskoristio svoj visoki položaj kako bi pomogao prelatima u zatvoru, kako bi posredovao između njih i slobodnog svijeta, izdavao propusnice, putovnice i sl. Ovaj neumorni, potpuno posvećen (underground) svećenik kojega je kardinal Mindszenty (po nalogu pape Pija XII) posvetio za biskupa, umro je od galopirajuće iscrpljenosti samo nekoliko godina nakon njegova ređenja, ubrzo nakon sastanka s Marijom Terezom u Nürnbergu. Svaki detalj komunikacije s Crkvom tišine je prenešen Svetom Ocu. Mnoge stvari je trebao odlučiti sam Papa: na primjer, oslobađanje od pojedinih liturgijskih disciplina u podijeli sakramenata u koncentracijskim logorima. Sve to je morao biti provedeno u najstrožoj tajnosti. Jedan čin nemara mogao je biti jako opasan. Onaj koji je uvijek posredovao između Marije Tereze i pape je vlč. Campagna.

Euharistijsko čudo

I sam papa Pio XII je osobno želio upoznati Mariju Terezu. U svemu je bilo četrnaest audijencija, a započele su 1955, a završile su neposredno prije Papine smrti 1958. Duljina svake audijencije je određena duhovnim razlučivanjem. Često bi to trajalo satima, jer je Sveti Otac želio biti obaviješten u pojedinosti o svemu što Marija Terezija znala o svakoj mogućoj osobi i crkvi iza željezne zavjese. Slušajući o metodama zatvoreništva i o herojski podnešenim mučenjima papa je često ronio suze. 
Sveti Otac se zanimao o duhovnom životu mistika. Jednog dana, nakon što je čuo za njeno duboko iskustvo euharistije, odlučio se sam u to uvjeriti. Dok su šetali Vatikanskim vrtovima, Papa je iznio jedan ciborij koji sadrži četiri hostije za pričest . Pitao je Mariju Terezu da mu kaže koje su hostije posvećene, a koje nisu. Bez oklijevanja, ona je uklonila dvije od njih a za dvije preostale je rekla: “To su posvećene.” Papa je odgovorio: “Molimo Boga da nam dade znak da su ove dvije hostije doista posvećene.” U tom trenutku površinom hostije su se počele pojavljivati i širiti mrlje krvi. Vidjevši taj znak Kristove stvarne prisutnosti u euharistiji, Sveti Otac je pao na koljena.

Papa je naredio vlč. Campani da se osobito brine za zdravlje i snagu Marije Tereze jer mu je postalo jasno da je Sotona želio omesti u posjetu Rimu. Ti posjeti su bili potkopavani carstvom mržnje i laži koje je Zli gradio na Istoku. U isto vrijeme, njezina mistična iskustva, stigme, sati agonije i ekstaze nastavili su se bez smanjivanja. Sve je to bilo u znaku intenzivne patnje. Za svaku bilokaciju Marija Terezija morala je platiti periodima krajnje iscrpljenosti. Patila je od brojnih bolesti.

Unatoč tome Marija Tereza se nije štedjela. Uzela je zavjet siromaštva, što je realizirala predajom njezinog djela obiteljskog nasljedstva bratu, čime se lišila izvora prihoda. Nesposobna za rad u profesionalnom svojstvu, živjela je u skromnoj stanu koji je imao malu kapelicu s Presvetim. Imala je također sobu za posjetitelje u gostinjsku sobu. Živjela bi od onog što su joj posjetitelji donijeli: ponekad je toga bilo u izobilju, a ponekad ne bi bilo ništa. Ono što bi dobivala na dar također je darivala Crkvi iza željezne zavjese. Ona je organizirala i skupine da joj pomognu u ovoj misiji.  

Oni bi prikupljali novčana sredstva i darove (hrana, vjerske pomagala, knjige) i slali bi ih na Istok kad god su imali priliku. Kada bi ljudi izrazili čuđenje kako malo je jela, Marija Tereza je odgovorila da su ljudi na Istoku jeli daleko lošije od nje. Nitko nije ni pomišljao da na ramenima ove žene, koja živi sama u Urbaniji, leži tako ogroman teret odgovornosti za Crkvu. Zavjet čistoće Marija Tereza je napravila puno ranije: kad je odlučila cijeli svoj život predate Bogu. Razumjela je da njen zavjet poslušnosti znači potpuno podvrgavanje Svetom Ocu i ispovjedniku. Prije nego bi djelovala prema nekom mističnom pozivu uvijek bi tražila dopuštenje od duhovnika.

Misija u punom jeku
Tako, u 1958, Mariji Terezi je naloženo da putuje u Sovjetski Savez, ali na normalan način-kao turist. Nevoljko je išla, bojeći se raznih teškoća svojstvenih ovoj zemlji tužnih legendi, koja, nažalost, nije bila legenda. Svećenici i vjerske skupine su obaviješteni kako dolazi do duhovne komunikacije. Unatoč početnim strahovanjima, putovanje je proteklo jako dobro i donijelo je izvrsne rezultate. Tijekom dana Marija Terezija je sudjelovala u službenim putovanjima (čak je posjetila Lenjinov mauzolej).

U večernjim satima hotelski radnici noćne smjene, obraćeni katolici, prokrijumčarili su je vani da se susretne s biskupima, svećenicima, katoličkim laičkim grupama, koje djeluju u katakombama dvadesetog stoljeća. Upoznala je mnogo ljudi koji su se borili junački za Božji posao. Skupila je podatke od goleme vrijednosti za Papu i napravila mnogo fotografija. Bila je zadivljena podzemnom organizacijom pastoralnog rada koji se provodi se u teškim prilikama te zemlje.

Mnoštvo informacija koje je skupila, problemi koji su joj privlačili pažnju, kao i njena osobna zapažanja morala su biti mukotrpno memorirana jer sve što je bilo u pismenom obliku moglo je biti zaplijenjeno na granici. Ovaj jedanaestosatni izlet bio je prvi u nizu putovanja koji će Marija Terezija učiniti kroz zemlje komunističkog bloka. Kada je to moguće, otišla je kao turist; kada nije, Bog joj je dao dar bilokacije. Otišla je tamo gdje je Božja Providnost vidjela potrebu za pomoć: za podizanje nade, sudjelovanje na stvarima koje zahtijevaju posredovanje, omogućujući Crkvi da nastavi sa barem malom mjerom pastoralnog djelovanja. Za vjernike koji su trpjeli komunistički teror, posjet Marije Tereze je bio jasan znak da ih Crkva nije zaboravila.

Majka Crkva je molila za njih, pomagala im, razmišljala o njima, znala sve njihove patnje; jednom riječju, stajala s njima kao jedno mistično Tijelo Kristovo. To je bio vitalni aspekt misije koje je Bog povjerio talijanskoj mističnoj duši.

Nakon što je papa Ivan XXIII, nasljednik pape Pia XII, upoznat s radom Marije Tereze daje svoju svesrdnu podršku. Kao rezultat toga, ostvareno je još mnogo više dragocjenih kontakata s progonjenom Crkvom. Poljski kardinal Stefan Wyszynski dobio je slobodu. Kao onaj koji je imao stručno znanje o komunističkom sustavu i njegovim metodama, dobio je od pape posebne ovlasti, punomoć koja se protezala teritorijem cijelog komunističkog bloka. 
Papa je osigurao slobodu iz kampa za kardinala Josepha Slipyja, svećenika grkokatoličke crkve u Ukrajini. Potonji je naknadno dobio dozvolu da napusti SSSR i ode u Rim. U Zagrebu, nadbiskupu Franji Šeperu, bliskom duhovnom pouzdaniku Marije Tereze, bilo je dopušteno da živi u slobodi i nastavi s ograničenom aktivnosti. Marija Terezija je mnoge od tih predstavnika Crkve u šutnji poznavala duhovno. Kad su se našli u Rimu, naravno, nastojali se se susresti “uživo”. S tim u vezi, Drugi Vatikanski koncil, koji je bio tek na početku, otvario je nove mogućnosti. Bilo je nepovratnih gubitaka. 1960., hrvatski kardinal Stepinac, (sada blaženi) umro je nakon dulje patnje. Na veliku žalost Marije Tereze kardinal Josip Wendel, koji je bio neumorni nositelj pomoći Crkvi na Istoku, umro je iznenada u Münchenu.

Cijena žrtve

Uspostavljanje kontakata, bilokacije, prenošenje informacija i darova, organiziranje materijalne pomoći za Crkvu šutnje – sve ovo Marije Tereza vrši u prisustvu stalne tjelesne i duhovne patnje. Shvatila je da je na taj način sudjeluje u boli i muci onih koji su trpjeli zbog svoje vjernosti  Kristu. 1959. je piše u svojim bilješkama:

“Vidim da se približava uništenje svijeta i pravednost Boga Oca. Osjećam da ne mogu učiniti ništa, jer ja sam griješila mnogo. Vidim turbulentna događanja u sadašnjosti i budućnosti. Vidim  beskrajan ponor istrebljenja; a ipak još blijedo svjetlo milosrđa i dalje osvjetljava ovu mračnu noć “.

1979, vodeći računa o Fatimskoj poruci, ispovjednik Marije Terezije je postavio sljedeće pitanje: “Je li se približilo vrijeme Gospinog trijumfa nad sotonskim materijalizmom?”  Njegov odgovor: “Da, uskoro! Oh, ali to će biti strašno! To neće biti izumiranje čovječanstva, ali to neće biti puno manje od toga!” Godinu dana kasnije, čuvši o neprestanim progonima, vlč Campana upitao: “Hoće li krv tih mučenika propasti?” Njegov odgovor je bio kratak: “Ni jedna kap njihova! Niti jedna kap! “

Godine 1963. papa Ivan XXIII umro. Marija Terezija je posjetila umirućeg papu putem bilokacije. Njegove oproštajne riječi njoj su bile: “Ja sam dao svoj život za Koncil i za Crkvu šutnje. Sada umirem; ali ti moraš živjeti. Nakon moje smrti, drži smisao i cilj svog života.”  U skladu sa željom sv. pape Ivan XXIII, Vijeće je nastavljeno;  U međuvremenu, na poziv kardinala Stefana Wyszynskog, Marija Terezija je putovala u Poljsku.

(Nastavit će se)

Teresa Tyszkiewicz

izvor: LOVE ONE ANOTHER

vidi također: Bogu ništa nije nemoguće, 1. dio

Maria Tereza Carloni bila je jedna od najvećih mistika sa stigmama, izabrana i pripremljena od Gospodina za veliku misiju u Crkvi.

Rođena je 1919 god. u Urbaniji, u središnjoj Italiji, u aristokratskoj obitelji gdje su religijska tradicija i duh velikodušnosti jako vrednovani. Izgubila je roditelje u vrlo ranoj dobi. Njena majka je umrla od raka kad joj je bilo tri godine. Otac joj je umro tri mjeseca kasnije, također od raka. Mala Marija Tereza i njen brat Adolf koji je bio šest godina stariji bili su povjereni brizi bake, ženi jakih moralnih principa, koja im je željela dati dobar odgoj, prikladan njihovom socijalnom statusu.

Njene metode su se sukobljavale sa vatrenim i snažnim temperamentom njene unuke pa je često znalo doći do sukoba. Dijete je razvijalo veliku potrebu za ljubavlju, ali začuđujuće – ne toliko da je primi, koliko da  daje: „Kad mi je bilo pet godina već sam sanjala o ljubavi. Išla bi spavati držeći u naručju ružnu lutku. Plakala bi, osjećajući se kao njena majka. Ta igračka mi je pomagala da shvatim da treba trpjeti i voljeti i nikad ništa ne očekivati zauzvrat.“

U revnom nastojanju oko odgoja, njena baka nije primjetila da među poslugom postoje članovi koji bi mogli sablazniti dijete ili je odvesti na krivi put njihovim nemoralnim stavovima. Mala Marija Tereza nije imala nikog komu bi povjerila svoje sumnje koje je skupljala u sebi. Ni ispovjednik nije dorastao zadatku. Za nj su to bili skrupuli. Ova situacija je pokvarila i dan njene prve svete Pričesti. Mislila je da taj sakrament primila svetogrdno. Ona je voljela euharistijskog Isusa, ali ga se bojala. Bojala se svećenika, ispovijedi, religizonih čina. Mučile su je i suicidalne misli. U dobi od sedamnaest napravila je životnu  ispovijed, ali na nesreću potrefila je na potpuno antipatičnog svećenika. Pobjegla je iz ispovjedaonice. Trčeći van iz crkve pogledala je natrag u križ i izustila riječi: „Vidimo se ponovo!“ I stvarno jest, ali do dolaska Raspetom Isusu trebalo je proći dugi put.

Provela je godine Drugog svjetskog rata studirajući u Rimu i angažirala se u medicinskom radu u kojem se potpuno posvetila. Molila je i žrtvovala se tako herojski za obraćenje ranjenih i umirućih. „Što mogu učiniti ja, sirota grana otkinuta od Trsa? Besane noći na hladnom podu, pored bolesnika koji su svejedno umirali u svom revoltu. Kad bi samo znali za mir. Kroz cijeli mjesec zaboravila sam na spavanje. Provela bi noći u praznoj kapeli, ležeći u obliku križa ispred Presvetog sakramenta. Za što sam molila? Za sebe ništa, jer sebe nisam smatrala živom. Molila sam za one koji još nisu bili došli Crkvi.“

Nigdje nije mogla pronaći duhovni mir. Jednom prilikom jedan svećenik joj je rekao da njena djela nemaju ama baš nikakvu vrijednost, budući da nije bila na misi niti primila svetu pričest. „Nitko mi nije rekao da je Bog milosrdan. Nitko mi nije davao zraku nade da uopće mogu izići iz svoje bjede…. Osjećala sam da što sam se više predavala Bogu to sam ga više voljela.“

Dok je radila u bolnici tijekom rata upoznala je mladog vrijednog doktora s kojim je postala jako povezana. Ali opet ju je zadesila nesreća. Jednu večer dok su išli u bolnicu u noćnu smjenu zaustavila ih je patrola. Prije nego su mogli pokazati svoje dokumente policajac je pucao u doktora. Marija Tereza je pokušala uzeti ranjena čovjeka u bolnicu, ali on je umro na putu. S njim su umrle i sve njene nade da će ikad pronaći sreću u braku.

Kad je rat završio Marija Tereza je imala dvadeset šest godina i nije imala pojma što bi sad radila. Završila je studij pedagogije, ali poučavanje nije bilo za nju. Radije bi se posvetila medicinskom poslu. Sve što bi poduzimala željela je raditi potpuno. Njen moto je bio: „Sve ili ništa!“. „Radit ću sve što je u mojoj moći, a i ono što nije također ću raditi!“

Marijina obitelj nije mnogo razmišljala o tom da se željela posvetiti poslu medicinske sestre. Oni su za nju željeli naći muža. U to vrijeme njen brat koji je već imao obitelj odselio se, a baka je bila ozbiljno bolesna. Marija Tereza je razmišljala kako umiruću ženu približiti Bogu. Budući da bi neki prosvjetljeni svećenik mogao pomoći u ovoj zadaći ona ju povjeri brizi svećeniku Christoforu Campani koji je uzeo brigu o bolesnoj ženi. Marijina baka je umrla mirno  u svibnju 1951. god.

Marija Tereza je pronašla sebe potpuno samu i na raskršću. Pomisao o oduzimanu života ponovno je došla. „Satrvena svim tim“ kasnije je ispovijedila, „potpuno iscrpljena, a i mučena strahom da ću umrijeti a da da nisam postigla ništa vrijedno u očajničkom činu volje učinila sam odluku da odem na ispovijed. Zavjetujući se: sad il nikad  – pripremala sam se za to cijeli tjedan dugim molitvama i činima odricanja. Čudno, ali shvatila sam da je i taj čin volje također bio milost. Svećenik me nije odbacio kad sam se ispovijedila. Nije se iznenadio. Nije me osudio. Šesnaest sati duga ispovijed, koja je bila obavljena u tri navrata, omogućila mi je barem da se riješim silnog tereta i obnovim mir.“ Nakon ovog uslijedila je i druga je ispovijed. Svećenik je uvidio da njegovo vodstvo zahtjeva dublji duhovni život, veću pokoru, veća odricanja i dublje jedinstvo s Bogom. Ona je izrazila želju da bi dala zavjet čistoće, ali je ispovjednik uskratio pristanak, budući da je Marija Tereza bila mlada i jako lijepa. Na kraju je ipak dao dopuštenje. Mimo želje njene rodbine Marija Tereza je otišla na posao kao medicinska sestra u Milano, u red sv. Kamila. No, ostala je u kontaktu sa svojim duhovnikom u Urbaniji dajući mu do znanja sve što se s njom zbivalo.

Početkom 1952 god pisma su pokazivala nove događanje u njenom životu. Na momente je bila totalno indiferentna prema svijetu oko sebe. U isto vrijeme je počela osjećati unutar sebe prisutnost druge osobe koja je govorila. To se događalo utorkom i petkom. Ponekad bi taj glas bio tako jak – da bi se morala zatvoriti u svoju sobu da drugi ne bi primjetili što joj se događa. Glas bi govorio i onda bi odgovarala.

Kad je jednom, završavajući posao u sv. Kamila u Milanu, Marija Tereza došla natrag u Urbaniju, svećenik Campagna, kao onaj koji je bio zadužen za to bio je svjedok tih događanja. Rekao joj je da zapiše sve što joj je glas nalagao. Ovako opisuje te mistične dijaloge. „Kada joj je govorio vidio sam da je oči imala napola zatvorene. Kao da nije više prisutna sa mnom, bila bi s „nekim“ koga ja nisam mogao vidjeti, ali tko je bio prisutan u njenoj mašti. Ovo bi trajalo petnaest minuta ili trideset i onda bi se sve vratilo u normalu. Dijalog bi uvijek imao duhovni karakter i potpuno se slagao s naukom Crkve. Bio je to zov na čak veću ljubav prema Bogu i izražen u prvom i drugom licu: „Ja“ i „ti“.

Glas je također dao direktive duhovniku uvijek preko Marije Tereze. U ožujku 1952. On je primio sljedeću lokuciju: „Želim ponoviti svoju muku u ovoj duši.Ti, kao njen duhovnik, možeš ovo prihvatiti ili ne, jer nosiš autoritet u moje ime, ali znaj da je to moja volja.“ „Ali tko si ti?“ – pitao sam kao da ne znam tko je to bio. „Ja sam Isus“ – čuo sam u ispovjedaonici. Ova duša se predala meni i ja sam primio njeno predanje.“

Želeći biti sigurna da je Marija Tereza potpuno razumjela i da je bila spremna činiti volju Božju ispovjednik je pitao slaže li se da jedinstvo s Isusom znači jedinstvo s njegovom mukom. Marija Tereza je odvratila: „Ako je to ono što on od mene traži ja sam spremna!“ Od tada je svakog petka između dvanaest i tri sata popodne sudjelovala u tri sata Kristove muke na križu. Na zahtjev duhovnika prošla je ispitivanje psihijatra koji nije našao ništa ne-normalno kod nje. Nadolaskom 1952 Marija Tereza je primila stigme.

Dva mjeseca kasnije, glas je rekao  duhovniku Marije Tereze da je povede u praznu kapelu crkve za proslavu duhovnog vjenčanja. Kad je klekla ispred oltara začula je: „Isus se slaže da bude zaručnik, ali on od svoje zaručnice traži da bude kao On: bit će progonjena, zlostavljana, oklevetana. Trpjet će u duši i tijelu. Kad je ljudi stanu izrugivati Bog će je prihvatiti kao najdragocjeniju dušu prinesenu kao naknadu tako da više duša može doći u raj. Ispovjedniku je Isus uputio ove riječi: „Otiđi do  oltara, uzmi zlatni prsten koji je ispod platna i stavi na prsten moje zaručnice kao vidljivi znak vjenčanja.“. Svećenik je učinio kao što mu je rečeno: ispod platna kod tabernakula pronašao je zlatni prsten koji nikad ranije nije vidio. Stavio je prsten Mariji Terezi govoreći: “Ovo nije od mene. Netko ti daje ovaj prsten kao znak jedinstva s tobom.“ Marija Tereza je izabrana i pripremana  za veliku misiju koju ima nositi u Crkvi.

Kako ta misija ima početi?

Ovdje ćemo navesti riječi ispovjednika Marije Tereze: „4. 1. 1953, u Rusiji je umrla Ivana Puškin, pra pra unuka velikog ruskog pjesnika. Ona je potajno prihvatila Katoličku Crkvu, organizirala podzemnu Crkvu i prikazala svoj život za spasenje Rusije neprestano moleći za Staljinovu dušu, jer veličina njegove zloće za nju je bila zaprepašćujuća. Jednog petka popodne, za vrijeme trosatne agonije Marije Tereze bio sam informiran o smrti ove žene. Upućen sam da pitam je li spremna prihvatiti žrtvu umjesto te žene skupa sa svim posljedicama žrtvovanja sebe za Rusiju i zemlje kojima je dominirala i nad kojima je nametnula svoju doktrinu ateističkog materijalizma. Pitao sam je to čak prije nego su završile njene tri ure agonije. On mi je rekla: “Ako Gospodin to želi i ako mi On da potrebnu milost ja se slažem“. Od tada je Marija Tereza osjećala kako se njeno trpljenje povećava – patnja i teška tuga pogodile su njenu dušu.“ Uz ono psihičko i moralno trpljenje prošla je i đavolske napadaje. Sotona ju je napadao i fizički je ranjavao.  Također je trpjela kriticizam i klevete onih koji su živjeli oko nje. Budući da je svećenik Campagna često posjećivao Mariju Terezu počele su se širiti glasine da je među njima više od duhovnog vodstva. On se čak obratio i biskupu s ovom problemom, ali je bio savjetovan da ne prestane biti duhovnik ovoj mističnoj duši, budući daje bila takva potreba.

Ranije u ožujku, ispovjednik dalje govori, Staljin se razbolio i bio je blizu smrti. Sljedeći petak, prije nego je Marija Tereza započela sa tri sata agonije isti glas mi je rekao: ‘Sada ću te nešto pitati ako se ti i druga osoba slažete. Prije nego Staljin umre, unatoč njegovim zločinima, želim mu dati šansu za spasenje, baš kao što činim sa svim otkupljenim dušama. Ako se slažeš, molim te da prikažeš ove tri ure agonije za Staljinovu dušu. Ali neka te trpljenje ove duše ne plaši.’

Pitao sam Mariju Terezu je li spremna učiniti tu žrtvu. Ona se složila. Uslijedila su tri sata trpljenja, u istoj kapeli. Bilo je popodne. Bio sam prisutan cijelo vrijeme. Nikad neću zaboraviti te tri ure. Nikad više neću vidijeti takvu patnju koja je bila i fizička. Plakao sam od užasa i htio sam vikati: „Dosta! Dosta!“

Je li su li Staljinu pomogle ove posljednje milosti? – pitao se…

Sve do zadnjeg trenutka našeg života Bog nam daje šansu da iskažemo žalost za naše grijehe i da se okrenemo njegovu milosrđu. Onima koji promatraju, može se činiti da ne postoji kontakt sa bolesnoj osobom, ali Bog ima svoje nevidljive načine. „Božje milosrđe“ piše sestra Faustina „ponekad takne grešnika u zadnjem trenutku na čudesan i divan način. Izvana se čini da je sve izgubljeno ali – nije tako. Duša, prosvjetljena zrakom moćne Božje konačne milosti, okreće se Bogu u zadnjem trenutku takvom snagom ljubavi da u trenu prima od Boga oproštenje od grijeha i kazne, iako na izvana ne pokazuju znakovi pokajanja ni obraćenja, jer duša u tom stadiju ne reagira na vanjske stvari.

O, kako je Božja milost iznad naših shvaćanja! Ali, postoji i drugi slučaj: horor! – kad duša slobodno odbija ovu milost! Iako je osoba u trenutku umiranja Bog daje duši taj moment – unutarnje rasvjetljenje tako da duša ako želi ima mogućnost vratiti se Bogu. Ali ponekad je bezdušnost duše tako velika da duša svjesno bira pakao; te čini beskorisnima molitve i nastojanje samoga Boga. (Dnevnik, 1698)

Staljinova kćer, Svjetlana, prisjeća se njegovih zadnjih trenutaka. Iako je živjela u istoj građevini kao i njen otac, u Kremlju, kontakt s njim je bio jako otežan, otkako ga je Lavrenty Beria, koji je trebao zauzeti položaj nakon Staljina, okružio takvim obručem, da je čak i njegovoj kćerki bilo nemoguće da ga vidi. Kad je ona čula da je bio teško bolestan skupila je hrabrost i uspjela se provući pokraj straže do očeva kreveta. Znala je odmah da je njegova situacija bila vrlo ozbiljna. Staljin nije bio pri svijesti, oči su mu bile zatvorene. Svjetlana je sjela pokraj njega i odlučila tu ostati do samog kraja. U određenom trenutku vidjela je umirućeg čovjeka kao otvara oči i gleda u nju. Onda je u njegovim očima vidjela takav divlji teror da je zanijemila od straha. Sekundu kasnije Staljin više nije bio živ. (nastavlja se)

Tereza Tyszkiewich

Prema biografiji Marije Tereze, izdate od Loretanskih sestara u Varšavi 2009.

izvor: Časopis LOVE ONE ANOTHER , 20/2011

nastavak na: Bogu ništa nije nemoguće, 2. dio