Naše duhovne vježbe od sedam dana su samo mali dio onog kako je sv. Ignacije Loyolski zamislio duhovne vježbe – od 40 dana.

Ova tema o Isusovu kraljevstvu je kod Ignacija negdje na sredini. Ignacijevo životno iskustvo: Bio je vojnik koji je ranjen u bitci pa se u vrijeme oporavka susreo sa knjigom o svecima. Kad je uspoređivao svece i viteške romane uočavao je razliku. Viteški romani davali su mu samo kratko zadovoljstvo. A ovi drugi (o svecima) ispočetka mu nisu bili privlačni, ali su ostavljali na njega duboki trag. To je bilo prvo razlikovanje duhova.

Ignacije je znao što to znači riskirati život za zemljaskog vladara. A onda iz te slike vidljivije je značenje služenja Vječnom kralju.

Kako u ovom razmatranju o kraljevstvu – o Isusovu propovjedanju zamisliti mjesta? Sveta zemlja je slična našim krajevima – uz obalu, zagora, krš, jezero… pa to nije teško zamilsiti. Da Isus danas ide propovijeati išao bi u crkve, propovijeao bi ispred kuća, na trgovima, … u gradovima… Isus je nogom stupio u skoro svako mjesto. Jedno je kad čovjek hoda, a drugo je promatrati iz aviona. Kad hoda može doživjeti zemlju bolje a to dopušta i da upozna stanje ljudi. Stjepan Radić je vidio kako ljudi žive i želio se suočiti sa tom stvarnošću. Njegova seljačka stranka je tada bila najjača pa se proširila i izvan Hrvatske.

Kad smo u razmatranju sebi približili mjseta gdje je Isus propovjedao onda molimo za milost koju želimo.   Kad se govori o pozivu – (na što me Bog pozvao) – ne govori se samo o duhovom pozivu. Govori se i o braku mada mi ne čujemo baš da se o brau govori kao o pozivu. Duhovni poziv je za manji broj vjernika. Temeljni poziv biva zanemaraen, a taj temeljni poziv je da – budemo Kristovi. Ako nam to nije jasno onda gradimo kulu na pjesku. Za Isusom su išli mnogi – i žene i oženjeni i svi koji su mogli. Oni koji su ostajali kao npr. onaj kojeg je Isus izliječio od opsjednuća – slijedili su Isusa svojim srcem. Ljudi su se odazivali spremno i brzo. Naš pravi problem je da ljudi nisu svjesno izabrali da budu kršćani da da se to samo po sebi podrazumjeva. Ta vjera je tradicionalna. Nije osobna. A ako vjera nije osobna tu se ne radi o pravoj vjeri nego o životarenju i pitanje je samo vremena kad će se takva vjera pretvoriti u nevjeru.

Svatko je pozvan da bude Kristov, a manje je važno da li u duhovnom pozivu ili u braku čovjek mora živjeti radikalno. Ništa manje nije zahtjevno živjeti radikalno u braku nego u duhovnom pozivu, ako je čovjek u braku otvoren životu.

Koliko danas ima obitelji u Hrvatskoj sa više od deset djece? Možda 20 ili 30… Ti su ljudi znak u ovom vremenu. Danas je cijela organizacija života zamišljena tako da obitelji nemaju više djece: da je potrebna plaća obaju roditelja, da se rade nacrti za stanove prilagođeni da mali broj djece, da se psima osvećuje više pažnje nego djeci i td… Roditelji se susreću sa izazovima na svakom koraku. Ako bi netko išao u brak zato jer je to lakši put onda je to krivi put. Isto tako ako netko izabere duhovni poziv zato da se uhljebi opet je na krivom putu.

Kako zamisliti jednog zemaljskog kralja? Teško jer su danas te funkcije više kao neki ukras. Kao npr. u španjolskoj. Kao fikus. Nemaju stvarnu vlast. Oni samo čuvaju uspomenu na vremena kad su vladali kraljevi. No možemo sebi predočiti vladara koji je odabran od Boga i kojem je stalo do Božjih interesa. Ne možemo ga zamisliti kao nekog zapadnog državnika, također ni kao nekog zapadnog državnika, također ni kao nekog na Istoku kao kineza. Najbliže tomu je Putin koji vodi kršćansku politiku, objektivno najbolja politika na Zapadu. Tamo imamo 28000 crkava (svaka tri dana – nova crkva)… Takav duhovni preporod nismo imali još od Konstantina. Bog se može služiti tim čovjekom danas. Možemo reći da patnje donose svoj plod. On je na čelu jedne svjetske sile koja pod sobom ima druge vladare. U savezu je s drugi državama koje su im podložne.
Taj kralj govori: „Moja je odluka da podvrgnem zemlju nevjernika…. „ Tu se dakle radi o jednom osvajačkom ratu. Kršćanska moralka je došla do toga da nam je dopušten obrambeni rat ali ne spominje osvajačke ratove. Ovdje je drugačije. Čovjek nema puno izbora: ili će se povlačiti, ili će osvajati. Borba se događa u miru i u ratu. Ako se u miru nisi pripremao za rat nećeš imati nekog tko će braniti te prostore.

Krist je došao otkupiti sve ljude, ali se svi ne spašavaju. A zašto? To je zato jer kršćani nisu apostoli, misonari, a manjim dijelom zato jer nisu prihvatili poruku.

Odgovornost je prije svega propustom. Za to ćemo odgovarati poslije smrti pred Isusom Sucem, ali i prije smrti, na zemlji.

Ako mi druge ne evangeliziramo onda će oni „evangelizirati“ nas. Sve više ljudi relazi na islam ili više ne vjeruju. Sjeverna Evropa je postala duhovna pustinja. Da bi se tu nekog evangeliziralo treba 1000 puta veći napor nago u Africi.

„Tko hoće sa mnom mora sa mnom dijeliti hranu, piće…“ Svaki vojni pohod sastoji se od praktičnih stvari. Napoleon je npr. sa svojim vojnicima spavao pod šatorom, jeo s njima. Rastom je bio malen, ali je pokazao predanost i hrabrost koja je vezala ljude za njega. Ivana Orleanska imala je kralja slabića, kukavicu, koji nije vjerovao da on išta može promijeniti. On je bila ta koja je organizirala rat protiv Engleza. Da je kralj nije zaustavljao učinila bi puno više.

Danas u Evropi imamo dobrih vođa, biskupa, ali nikakvih vojnika. Biti bisku u Evropi znači biti general bez vojske. Možeš imati sve kavalifikacije, a da u svećeničkim redovima sve bude rastrojeno i mora se baviti krpanjem svećeničkih zvanja. To je kao da moraš krpati brod koji tone. Ne može se ići u rat ako nemaš vojsku. Potrebno je imati vojskovođu, ali i vojnike.

„Ista hrana, piće, odjeća… „ U našem Domovinskom ratu mnogi su vrijeme proveli u uredu ili baveći se umjetnošću i sl., a dobivali su činove kao da su bili na prvoj liniji. Čovjek sebi umiri time savjest da je sudjelovao, a najčešće od sudjelovanja nije bilo – ništa.

„Danju, noću… napor…“

Logično da se dijeli ista sudbina. To traži odricanje. Loši uvjeti, nespavanja, trud, muke… Čovjek vidi da je taj rat opravdan. U nas su dolazili i stranci jer su bili sigurni da je to pravedan rat i došli su do pobjede – unatoč tome što nisu imali uvjete. To su dobili preko svoga srca. I danas postoje ljudi stranci u Siriji koji se bore protiv Isila. Ostavljaju svoju sigurnost, riskiraju život, prepoznali su ispravnost i išli su za tim. Čovjek je spreman riskirati sve. Čovjek ima u sebi sposobnost  da bude velikodušan ali mora imati ispravan cilj. Danas vidimo da ljudi to pokušavaju postići u nekim ekstremenim sportovima samo zato da bi snimili neki kratki film za youtube, samo zato da bi došli do nekog priznanja. To je isprazno.

„Tada… udio u pobjedi..:“

Ako je kralj neupitan – što bi trebali učiniti podanici? Ako kralj čini sve sa svoje strane onda oni kojima je poziv upućen, a ne odazovu se – jesu kukavice. Kao što smo i mi  u ratu imali one koji su išli na front, tako smo imali i one koji su bježali u inozemstvo. Jedni su heroji, a drugi kukavice. Heroje nismo nagradili, a kukavice nismo kaznili.

To je isto kao kad se čovjek ne odazove na Božji poziv. Ne može reći da je sve isto. On je zakazao. Kukavica je. Može ispravljati stvari, ali mora krenuti od toga gdje je pao da bi se mogao dignuti. Servantes… je bio ponosan na svoju ruku koja je postala neupotrebljiva. Ona ga podsjeća da je sudjelovao u borbi za ispravnu stvar.

U drugom djelu razmatranja je Krist Kralj. Mi slavimo Krista Kralja. Nismo ga se odrekli. On je jedini kralj. To je ono što može pomoći da stvari ispravnije shvatimo.

Sad ono o kralju primjenjujemo na Isusa. Kako je On izgledao dok je hodao Palestinom? Ako smo dužni ići u rat za državnog poglavara daleko je veća obaveza ići u rat ako nas Krist zove. Onda je to nešto sasvim drugo od zemaljskog poziva. Tu se spaja ono zemaljsko i vječno. To je upućeno svakom.

„…“

Cilj je obratiti svijet. To je cilj koji proizlazi iz evanđelja. To treba biti i naš cilj. Prozelitizam je neodvojiv od – biti apostol. Činiti da drugi postanu Kristovi. Danas po tom pitanju vlada indiferentnost.

Jedan pravoslavac u Beogradu je htio biti svećenik. No, razuvjeravali su ga pa je postao monah. Barem nije izgubio poziv. No, tu se pokazuje da je nešto trulo. Politika dobrih odnosa…

To vidimo i po tomu što je većina pastira postala alergična na govor o misijama. Ako ne vjerujemo da je Krist jedini Spasitelj – to je razvodnjeno kršćanstvo i nema stvarnog efekta.

Mi imamo problem nevjere. Vlada anemija. Slaba volja. Sve je postalo ravno, jednako… I tu je često uključen kompleks manje vrijednosti. A onda stalno dodvoravanje onima koji su moćniji ekonomski, politički… Tu se radi o klanjanju moći, uspjehu, novu… To je jedno IDOLOPOKLONSTVO. Ako Krista ne pratimo putu ne možemo imati udio u Njegovoj slavi jer smo živjeli drugačiji život nego što je živio On…

„promislit ću…“

Čovjek vidi da je to smisleno i tu ulaže cijelu svoju osobu, zdravlje, život – u taj pothvat. Ali i u odazivu se može učiniti više. Oni koji žele pokazati veu privrženost bit će spremni i na veće žrtve.

Molitva…

Jedno je želja, drugo je htjenje. Htijenje treba postati odluka. Nakon želje imamo odluku. Čovjek je spreman podnijeti poruge ako je doista na slavu Božju, a ako nije ne vrijedi. Naša narav se opire prema nepravdama, porugama, siromaštvu… Ali ako imamo pred sobom viši cilj da to bude za Boga i ako vidimo da to Bog želi trebali bi i to podnijeti s uvjerenjem da će donijeti veći plod.

Sveti Franjo je na taj način proslavljao Boga.

Da li ja živim za to da proslavim Boga ili da proslavim sebe?

………………………………..

Izvor: bilješke s duhovnih vježbi, 27.12.2017., voditelj: don Josip Mužić

Temeljni izvori Ignacijeve duhovnosti:

1. Postoji 40 svezaka napisanih što od strane samog sv. Ignacija što od njegovih suvremenika

2. Konstitucija Družbe Isusove tj. Isusovaca, koja se nije mijenjala kroz 400 godina iako je bilo pokušaja. Jednom je sam papa (Pavao VI) spasio Družbu od promjena Konstitucije, spasio ih je “od njihove vlastite gluposti”, jer je pozvao isusovce sa Generalnog kapitula (G.k. – sastanak redovničkih poglavara cijeloga reda) da se vrate kućama. Ako je nešto dobro onda ne treba mijenjati. Ovdje nije govor o duhovnosti isusovaca nego o Ignacijevoj duhovnosti. Kod benediktinaca, franjevaca I dominikanaca identificirmo duhovnost s njihovim utemeljiteljem. Ovdje to nije slučaj jer je Ignacije strogo zabranio da se Družba zove po njemu. Zabranio je bilo kojem isusovcu da se naziva po Ignaciju (Ignacijevac). Dakle, želio je Družbu Isusova. Ono što mi nazivamo duhovnost Družbe Isusove je nešto što je već drugčije, jer Ignacije je umro prije četiri stoljeća i od tada se puno toga promijenilo. Isusovci su razvili razne ideje i tradicije. Ovdje nije riječ o isusovačkoj duhovnosti nego Ignacijevoj. Ako je isusovačka duhovnost autentična onda mora biti – Ignacijeva. Isusovačka duhovnost je nešto za isusovce, a Ignacijeva, kao i benediktinska, franjevačka ili dominikanska je za sav narod Božji.

Konstituciju je Ignacije započeo pisati u Manressi, gdje je u špilji provodio vrijeme molitve i pokore, planirajući svoju budućnost. Tijekom ovog vremena osobito ga pohodi Blažena Djevica Marija zbog čega je razmišljao da družbu nazove po njoj (Družba Marijina). No, ona je bila ta koja mu je rekla: “Ne, nazovi je Družba Isusova!”

“Aktivni” – u odnosu na dosadašnje kontemplativne redovnike

Ignacije je obilježio ono što mi danas nazivamo apostolski (aktivni) život redovnika u modernom svijetu. Mi smo nekad žrtve vlastitog riječnika. Mi ne mislimo da zajednice prije Ignacija nisu bile apostolske, nego se misli na to kako su zajednice prije Ignacija bile u svojim temeljima konteplativne. Kontemplacija je srž. A onda iz te kontemplacije nosiš svoje zajedništvo s Bogom drugima. Ignacije je bio taj koji je primjetio da nešto treba biti učinjeno kako bi redovnici bili dostupniji, mobilniji nego do sada. Dakle, kad kažemo “apostolski” mislimo na one čija nije prvenstvena svrha samostanska kontemplacija.

Ne postoji ženski red Družbe Isusove

Ignacije nije želio žene u Družbi Isusovoj. Tako je to ostalo kroz četiri stoljeća. Mnoge su žene započinjale žensku granu Družbe Isusove, ali u to vrijeme isusovci su prikazivali mise i sve drugo kako bi zaštitili Družbu od onog što su vidjeli kao nevolju za Družbu. To je jedini red u Crkvi koji je i uspio u tomu da se odupre takvim nastojanjima, makar i od onih koji su imali dobre nakane. Najbliže ostvarenju takvog nečeg bila je Mary Ward, čiji život je fascinantna priča. Moglo bi se upitati – “Zašto ne žene u isusovačkom redu?” Pa, mi (Isusovci) volimo na to gledati kao na nešto što je od Boga nadahnuto!” – govori o. Hardon S.J. Nadalje, kaže on, Ignacije je imao neka loša iskustva sa ženama, neka prije svog obraćenja a neka i poslije. Nakon njegova obraćenja žene su mu pomagale i on ih je savjetovao, ali one su mu prouzrokovale daljnje nevolje. Jednoj od njegovih dobročiniteljica koja se potpisivala kao “duhovna kći”, rekao je kako joj ne može posvetiti vremena koliko ona želi. Isprva nije mogla vjerovati, a onda ga je podsjetila: “Znaš li ti koliko sam ti novca dala?” “Da” odgovorio je. “Onda, ili ćeš mi davati duhovne savjete ili želim svoj novac natrag.” Nedavno je u tisak izišao fascinanatan životopis sv. Ignacija od oko 500 stranica, naslovljen “Sveti Ignacije i žene” (o. Hardon S.J. preporuča)

Moglo bi se reći da je sv. Ignacije taj koji je, na neki način, doveo u postojanje sve redovničke ženske redove koje danas imamo. Ti redovi su dobili od Svete Stolice dobili dopuštenje da posude njegovo pisanje i onda im je odobreno osnivanje. Kad čitam neke konstitucije ženskih zajedica pomislim: “Pa to je moje pravilo!” – govori o: Hardon S.J.

Kad je uveo jednostavne zavjete otvorio je vrata za druge zajednice. Danas je preko million ženskih zajednica koje polažu jednostavne zavjete u katoličkoj Crkvi. Prije Ignacija nije bila niti jedna.

Misionarsko djelovanje Isusovaca

Nadalje, želio je biti siguran da će Tridentinski koncil odobriti Družbu Isusovu. (Tridentinski koncil, u današnjem gradu Trentu u Italiji, sazvan je u vrijeme širenja protestanskih hereza kako bi odgovorio na nastale probleme i pokrenuo obnovu u Crkvi. Trajao je 18 godina.)

Ignacijev duhovni sin, Franjo Ksaverski započeo je moderni misijski pokret. Franjo Ksaverski se uputio u Indiju gdje je krstio oko stotinu ljudi i otvorio put misionarskom djelovanju šireom svijeta. Nikad se nije vratio natrag. Do dana današnjeg Družba Isusova je najveći misijski red u cijeloj Crkvi.

Osnivanje škola u kojima su poučavali redovnici. Sv. Dominik je započeo ovu tradiciju. No, dok je Dominik bio više usmjeren na one koji su bili vođe u društvu, dakle na viši stupanj obrazovanja dotle je Ignacije bio usmjeren na one niže stupnjeve. U svakom slučaju Igancije je smatrao kako redovnici trebaju obrazovati i odgajati cjelokupnu osobu, ne samo razum.

Ignacije je također postavio temelje za apostolske (aktivne) ženske zajednice. Ponovimo, riječ “apostolske” (aktivne) nije najbolji izraz, ali nam objašnjava razliku između onih “kontemplativnih” zajednica. Riječ “apostolske” (aktivne) upotrijebljavam da označimo one koje nisu kontemplativne.

Izvor (sluga Božji o. Hardon, S.J.)

Vidi također (od istog autora)

o sv. Dominiku

Duhovnost sv. Dominika

Sv. Dominik u vrijeme velikog krivovjerja uviđa potrebu poučavanja u vjeri

o sv. Franji

Sveti Franjo kakvog zaboravljamo (protestantizacija sv. Franje… stigme…)

O potrebi dragovoljnog i radosno življenog siromaštva

Kako siromaštvo pomaže redovniku u ljubavi prema Bogu, u molitvi…

Siromaštvo po uzoru na Franju nije pitanje pobožnosti, nego opstanka…

o sv. Benediktu

Duhovna baština sv. Benedikta

o redovništvu

Nikad veća kriza redovništva

(o autoru o. J.A. Hardonu)

Jedan od bližih nam primjera je blažena Majka Tereza. Ta mala žena je tolikim dušama približila Boga ljubavi. Mogla je ona misionarski djelovati i u redu Loretanskih sestara, kojem je ranije pripadala. To je ispočetka i činila, kad je iz Irske otišla u Indiju, odgajajući djecu koja bi dolazila kod sestara. No gledajući potrebe umirućih tijela i duša, na ulicama Kalkute, Bog je u njoj raspirivao svetu želju za spašavanjem najsiromašnijih od siromašnih, za koje se u to vrijeme nitko nije brinuo. I čula je taj zov Isusov („Žedan sam!“) koji je goni da pođe iz sigurnosti samostana, vani, na ulice. Da živi svoju vjeru i svoju ljubav prema Njemu – radikalno. Potpuno.

I ona posluša – na sreću mnogih koji su kasnije doživjeli blizinu Boga upravo preko njenih djela ljubavi. Koliki gubavci su se počeli osjećati ljudi tek zahvaljujući njoj. Poznata je ona zgoda s novinarom koji je komentirao njen rad: „Ne bi vam ja to radio za milijun dolara“, a na što je ona odgovorila: „Ne bi ni ja za milijun dolara, ali za Isusa bi“. Koliki hinduisti su zahvaljujući njoj su upoznali što je to kršćanstvo, prihvatili Isusa i krstili se. Koliki umirući su zahvaljujući njoj otišli u nebo izmireni s Bogom. Znala je u šali reći da će napuniti nebo siromasima. Najvažniji trenutak našeg života je onaj trenutak kad se opraštamo od ove zemlje i spremamo za vječnost. Znala je ona to dobro. Znala je da o tim zadnjim trenucima ovisi kakva će biti vječnost: s Bogom ili bez Boga. Zato je i otvarala kuće umirućih. Njihova tijela su umirala, ali njihove duše su se spremale na Život.

A mi danas zasigurno imamo puno kuća umirućih, ali ne kao one koje je otvarala Majka Tereza. Mi imamo toliko kuća u kojima se naizgled živi, kuća u kojima se uživa, u kojima se pjeva i smije, pa čak i u nekom međusobnom zajedništvu, a u kojima ljudi žive odvojeni od Boga, bez ispovijedi, bez pričesti… I tko bi poželio živjeti i jedan dan u kući – umirućih duša –  u kući iz koje je istjerana molitva, iz koje je istjeran Bog?

Majka Tereza je otpočela veliku misiju, a bez imalo sredstava. Otpočela je s Bogom i Bog je proviđao. Polako su se pridruživale druge sestre, polako su ljudi stjecali povjerenje, polako se Bog preko Misionarki ljubavi činio prisutnijim u ovom svijetu.

Ipak, naglašavala je i ona sama sestrama da ne smiju nikad pobrkati svoje djelovanje s nekim socijalnim radom. Ono što su činile one, za najsiromašnije od siromašnih, mogli su činiti i socijalni radnici. Ali Majka Tereza je bila i te kako svjesna da sve što čini jednom od najmanjih – čini Isusu. To su pozvane živjeti i sestre. I crpiti svoju snagu iz molitve, od Isusa prisutnog u Presvetom sakramentu i uz Gospinu pomoć.

I na njihov način života se može netko naviknut, jer čovjek se na sve s vremenom navikne. I ustati u 4 ipo, i moliti, i biti na svetoj misi, i ići na apostolat po ulicama, siromašnim četvrtima, bolnicama, sirotištima, čak i kanalizacijama, kolodvorima, pa ručati, pa malo odmoriti, pa čitati duhovno štivo, pa opet na apostolat, pa opet moliti, (krunicu, pa pred Presvetim sakramentom), pa večerati, razgovarati, smijati se, pa otići na počinak i sutra opet sve ispočetka… I na to se sestre mogu naviknuti, pa sve postane jedna rutina. A poziv je to – na radikalan život. Na potpuno predanje. Na služenje. Na ljubav.

Majka Tereza je to živjela. Unatoč tomu što je i dvadeset godina živjela u duhovnoj suhoći, bez ikakvih posebnih osjećaja koji bi joj olakšavali njenu misiju. Živjela je kroz tu suhoću – s vjerom. I to nam pokazuje koliko smo kadri, kao ljudi, živjeti iz vjere, prave i duboke vjere, a ne tek prema osjećajima, koji se danas toliko veličaju.

Hvala joj na primjeru radikalnog predanja Bogu da se iz ljubavi prema Njemu žrtvuje za sve te silne duše. Hvala i svim drugim svecima koji su nam ostavili primjer što to znači radikalno živjeti svoju vjeru. Hvala i svima onima koji žele nasljedovati njihov primjer. Hvala im što pokazajući na njih možemo svijetu reći – što je to zapravo KRŠĆANSTVO. Različiti su načini na koji je svaki pojedinac pozvan svijetom nositi Isusa, ali uvijek je zajednički nazivnik = Ljubav. Djelotvorna ljubav. Nikad mržnja i nasilje.

U ovo vrijeme kad se redaju napadi radikalnih islamista, dobro je preispitati sebe u kakvog mi Boga vjerujemo? Vjerujemo li u Boga koji bi nam mogao narediti da silom nametnemo vjeru nekom? (Kako li je to drugačije misionarenje od gore opisanog!?!) Da ubijamo pripadnike drugih vjera ukoliko ne prihvaćaju našu vjeru? Ne. Vjerujemo li u Boga koji dopušta nekog ubiti zato što nije došao na molitvu? Ne. Vjerujemo li u Boga koji dupušta nekog ubiti zato što ne zna citirati na pamet djelove svete knjige? Ne. … To je neki drugačiji radikalizam. U takvog Boga kršćani ne vjeruju.

Mi vjerujemo u Boga koji je Ljubav. U Boga koji je poslao svog Sina da bude Spasitelj sviju koji ga za Spasitelja žele. Ne recimo nikad da je svejedno kojoj tko vjeri pripada, jer u tom slučaju obezvrijeđujemo Isusov dolazak na zemlju i njegovu muku i smrt na križu. Ne recimo da je svejedno niti radi onih koji su se obratili sa islama i svjedoče o progonstvima kroz koja prolaze zbog „izdaje islama”.

Ne recimo da je svejedno,

jer jednom kad se nađemo na kraju svog životnog puta neće nam biti svejedno

kako ćemo Isusa pogledati u oči…