Htio bih napraviti jednu paralelu

Vidimo da ne trebamo imati neku posebnu MISU OZDRAVLJENJA, nego da je svaka misa višeslojna prilika za ozdravljenje. Danas nas privlači ono senzacionalno, posebni darovi, polaganje ruku, govor u jezicima, sve to može biti dobro, a svemu tome treba pristupati i s oprezom. Onaj govor u jezicima to je onaj najniži dar. Težite za onim višim darovima, najveći dar je ljubav. Dati se razapeti. I kod toga dara jezika (kao i kod drugih) moraš biti oprezan u smislu da ti govoriš riječi koje ne razumiješ. I zato, kaže Pavao, treba biti netko drugi tko će ti protumačit što ti govoriš. Tvoja nakana može biti dobra, ali riječi ne moraju odgovarati nakani, može se umiješati zao duh, možeš izgovarati psovke i bogohule – i što onda? Onda smo u problemu. I zato je važno da bude uvijek netko tko će tumačiti. Vidimo da sa tim nadnaravnim darovima treba biti oprezan.

Pričali su mi za jednu karizmatsku grupu blizu Splita, to je vodio jedan laik, dobronamjeran čovjek, i ljudi bi se okupljali u velikom broju i kad bi došli poznati karizmatici da mole, onda bi taj molitelj rekao: „Evo, Isus sad ozdravlja nekog od te i te bolesti…“, i taj voditelj zajednice kad bi vidio da se nitko ne ustaje na tu bolest koja je bila rečena, onda bi on pretpostavio evo sad je stvarno netko ozdravio, ali taj se ustručava izići van, onda bi se on digao – da je njega Isus ozdravio. Tu je dobra nakana, ali to nije dobro. Kad ljudi vide da se to nije dogodilo toj osobi, onda će to diskreditirati sve ono drugo dobro koje se tu događa. Ne možemo se služit lažima ni u maloj stvari, treba se do kraja držati istine. Zato Crkva traži da u svim tim zajednicama bude razborit i pobožan svećenik koji će pomoć da se tu stvari ne otmu kontroli, da ne odu krivim putem. Mi možemo tražiti duhovne senzacije, ali to nije smisao duhovnosti. Smisao duhovnosti, konačni cilj na kraju, jest da postanemo sveti. Svetost uključuje i križ. Uključuje i uskrsnuće, ali uključuje i muku i križ.

Misu možemo podijeliti u 5 dijelova i svaki dio mise povezat sa jednim ozdravljenjem.

Ona misa svakodnevna, ona misa na koju idemo nedjeljom, ona u sebi sadrži najmanje 5 karizmi koje nama prolaze nezapaženo.

1.Na početku imamo ozdravljenje duše. To je onaj POKAJNIČKI ČIN.

U tom pokajničkom činu, znamo da možemo dobiti oproštenje za male grijehe. Velike grijehe treba ispovjediti. Ne može se dobit oproštenje bez odrješenja koje Isus daje preko svećenika. Za teške grijehe se moramo ispovjediti, da bi mogli pristupiti pričesti. No za sve druge grijehe, koji nisu teški, koji nisu smrtni, jer teški i smrtni je jedno te isto – a zove se smrtni jer tako zavrjeđujemo pakao – i za te lake grijehe mi tražimo oproštenje od Boga, kajemo se. U staroj misi, pred-koncilskoj, tzv. Tradicionalnoj, puno se više prostora ostavljalo za taj obred pokajanja. Svećenici bi prolazili kroz crkvu, škropili ljude… Neki su svećenici to radili u vrijeme korone, škropili bi i ljude bi blagoslivljao na taj način. Prije je bilo više molitava koje je svećenik sam molio, koje je molio skupa s narodom, a mi smo to sada sve skratili. Bilo je to nekih deset minuta, a još ako se malo stane, napravi pauza, i više. A pošto mi danas svi trčimo, brzo stvari obavljamo, onda mi nemamo vremena za to. Pa i svećenici požure, evo i ja sam zastao – koliko – 30 sekundi. Zato je dobro da se mi sami organiziramo, dođemo prije, saberemo se, predamo Bogu sve te male grijehe s vjerom da će nam on ozdraviti dušu od svih tih malih stvari, ali se nakupi toga puno.

Mi kažemo ono što smo sagriješili mišlju, riječju, djelom i propustom. Svatko od nas sagriješi na tim područjima malim grijehom. I čovjek ne bi htio. Krenimo od misli. Kad vidiš nekog tko je debeo, pomisliš da je neumjeren, a možda je čovjek bolestan i debeo je radi toga. Možda ima neke probleme, možda je u depresiji, ali možemo stvoriti krivi sud. Vidiš neku ženu izazovno obučenu pa počneš razmišljat; kako, zašto, pobude se neke želje, osjećaji i vidiš da to nije dobro, htio bi da toga ne bude; slušaš vijesti nekog od naših političara, kako su nadmeni, kako se bahate, koliko puti bi ljudi ispovijedali za to, da bi se ljutio, kleo, psovao za vrijeme dnevnika. Ne bi čovjek to htio, ali krene. Misao mu pobjegne. Koliko puta čovjek sebe uhvati da o drugom stvori sud, a nije ga čuo, nije ga saslušao, zaključio je, odmakao se od njega, odbacio ga je. Logično, da nije to sve grijeh, ti pokreti u našoj misli dođu spontano. Grijeh su kad mi vidimo da je to loše i na to pristanemo. Nije grijeh osjetiti, grijeh je pristati. Ali mi vidimo da lako na to pristanemo. Prema tome na početku mise trebamo Bogu to predati, da mi misao krene pozitivno, u dobrom smjeru, da vidim koje su mogućnosti, potencijali, darovi u toj osobi, da vidim u toj osobi muku, nevolju, jad, potrebu, da drugi stav imam. Stav koji otkriva ono što je dobro, a ne da vidim samo ono što može biti loše.

Riječju. Sveti Jakov kaže se da je najteže kontrolirat jezik. Ali nije samo to ženama, to je jednako i muškarcima. Muškarci na svoj način, žene na svoj. Žene će više komentirat, pretresat, prepričavat, upast u ogovaranje, a mi se muškarci brzo naljutimo pa će to završit u psovci, ponekad u bogo-psovci, i onda ljudi kažu: to je navika, temperament, nagao sam, imam kratak fitilj i sl. Sve to je ali se to može i mijenjat. To mogu predat Bogu i tražit da me ozdravi od toga! Da mi da da budem blage naravi, da mi da da kontroliram svoje riječi, da me ozdravi od tih brzih startova. Sveti Franjo Saleški je bio poznat kao kolerik, kao onaj koji se lako naljuti, i na kraju postao primjer blagosti. Svetom Jeronimu je to izgleda slabije išlo od ruke. Jer on kad se makao od Rima, od svih ovih blještavila svijeta, ipak je tamo u pustinji u Betlehemu, vidimo kako ga prikazuju da se tuče s kamenom i govori: „Oprosti mi Gospodine, jer sam Dalmatinac“. I ako mi takvu narav dajemo Bog da nas ozdravi, ozdravit će. Sjetit se kakvih se sve nedostataka skupilo, predaj to Bogu, sa živom vjerom, i ako ne bude ozdravljenje odmah vidljivo vidjet ćeš, kao kad uzimaš antibiotik, treba popit cijelu dozu lijeka, a to traje sedam dana. Ali onda se pokaže da je djelovalo, da je terapija bila pogođena. Ne očekuj da će rezultat biti vidljiv, ali s vjerom predaj to Bogu i vidjet ćeš da se stvari mijenjaju. Traži oproštenje za to. Ako smo imali neku neugodnost na poslu ili težak dan onda smo  živčani u kući, pokažemo to izvana na neki način. I skupi se tih sitnica i za sve to možemo tražiti Gospodina da nas ozdravi od toga. Da ne zakazujemo u tim djelima.

I ono što vidimo da zauzima najviše prostora u našem životu je – pitanje propusta.

Bl. Ivan Merz, kao i toliki drugi sveci su imali takozvanu jednu asketsku vježbu već na početku dana, Znači, kad ti zazvoni sat nemoj se rastezat u krevetu nego se ustanu u roku od jedne minute. To je ona tzv. „herojska minuta“ . Ustani i krenuo si u dan sa jednom malom pobjedom. Sad kad je zima to se vrlo lako propusti pa ostanemo u krevetu 5-6 minuta. Možda i više i to se skupi. Vidimo da preko dana susretnemo nekoga tko je u potrebi. Ako je naporan ne javimo se na telefon. Ili nekoga sretnemo na ulici, pa nemamo vremena sjesti na kavu, a znamo da se čovjek želi pojadati i sl. a takvih slučajeva bude puno. Ili u samoj obitelji. Djeca traže da im se posveti više vremena, a ti odeš na mobitel. Ili, kad si zadnji put sa suprugom da vas dvoje u miru prošetate, popričate i sl. za to se nema vremena, trči se, ali se za dnevnik ima vremena, za mobitel ima vremena. To su propusti koji slabe obiteljski život, obiteljsku povezanost, ljubav. I to mogu predat Bogu. Bog će me ozdraviti i od toga. Ovo ozdravljenje duše je veliko, važnije nego ozdravljenje tijela. Jer ako mi u duši dobro funkcioniramo onda nije problem ni bolest. Jedna svetica, Talijanka, umrla je kao djevojka u teškoj bolesti – (Benedeta Boro?) – ona je bolovala nekih 8 ili 9 godina teško, bila je u kolicima, ona je na koncu svog života zahvaljivala Bogu što joj je dao jedan lijepi život. Zamislite da je imala toliko ozdravljenu dušu, da ju je to ispunjalo da joj ono tjelesno nije predstavljalo nikakvu prepreku da bude sretna. A što bi više htjeli u životu? To je put svetosti.

Dakle, misa ozdravlja dušu. Može ozdraviti dušu. Ako mi obratimo pažnju, ako mi to tražimo od Boga. Donesimo mu sve ono što smo vidjeli da nam je taj dan opteretilo dušu.

2. Drugo ozdravljenje je ono koje se događa preko SLUŽBE RIJEČI.

Preko čitanja. (Evo danas, prvo čitanje, psalam, drugo čitanje, evanđelje; običnim danima prvo čitanje, psalam, evanđelje) To je dio koji služi za ozdravljenje uma. Tu možemo tražiti od Gospodina da nam ozdravi razum. Mi smo bombardirani informacijama, predozirani smo informacijama, postali smo ovisni o informacijama. I to su najčešće bespotrebne, glupe informacije koje opterećuju našu memoriju, naš zdrav razum, i onda mi mislimo da to nije važno. Objektivno, to nije važno, ali kad je velika količina toga onda to šteti. Jer onda oduzima prostora za ono dobro. Božja riječ je ona koja nas može vratiti na mentalno zdravlje. Može nas vratiti na one prave postavke. Može jednostavno oblikovat dušu, oblikovat razum drugačije, da u svemu vidi Boga na djelu. Da razmišlja pozitivno, da ga ta Istina Božja oslobađa. Istina će vas oslobodit, kaže Isus. Obratit pažnju na čitanja koja smo čuli, propovijed… ne moramo mi to sve popamtiti što je pročitano u čitanjima ili rečeno u propovijedi. U Italiji u mnogih crkvama imate one listiće za misu, Donesene su sve molitve koje vjernici mole na misi, donesena su čitanja, i to imate sve na onoj preklopnici A4, i onda čovjek može pratit sve ono što je čitano i ništa mu ne mora pobjeći. No, nije to poanta. Poanta je da se mi zadržimo na onom što nas je posebno pogodilo, od svih tih čitanja, od svih tih riječi koje smo čuli. Što nam je Gospodin poručio preko jedne riječi, možda jedne rečenice, dvije rečenice, to je ono što je bilo da mi otvori srce za Gospodina, da dade prosvjetljenje mom razumu da mogu vidjeti koji mi je sljedeći korak.

Jednom mladom svećeniku je rekao jedan vjernik da ga se duboko dojmila njegova propovijed. I nakon toga što je rekao u propovijedi počeo je redovito dolaziti na misu. I onaj svećenik je bio ponosan što se to dogodilo, pomislio je ulagao sam truda, vidi se da se to isplati, zahvalio mu je na svjedočanstvu i onda kad je pošao upitao je: možete li mi reći koja vas je stvar baš pogodila? A on kaže: pa jedna rečenica koju ste rekli u propovijedi da „treba svake nedjelje ići na misu!“ On nije išao na misu osim jedan put, dva puta godišnje, slučajno je tu bio, nije planirao ići na misu, to je čuo i doživio je kao da je to poruka za njega. I on je od tada krenuo svake nedjelje ići na svetu misu. Kad je svećenik razmišljao kako je uopće rekao tu rečenicu, kaže – „pobjegla mi je slučajno, nisam uopće to planirao reć, tema je bila neka druga“, i Bog se poslužio tim, Duh Sveti je dao te riječi jer su bile potrebne za tog čovjeka. Jedna talijanska poslovica kaže: „Pametniji su čovjek i magarac nego sam čovjek.“

Prema tome uvijek možemo od drugoga nešto naučit, posebno u homiliji, uvijek možemo dobit nešto što će nas stvarno potaknut. Dopustiti Gospodinu i tražiti da nam ozdravi misli, da nas ozdravi preko svoje Riječi preko Službe Riječi. To je drugo ozdravljenje.

3. Treće ozdravljenje je PRIKAZANJE DAROVA.

Mi tada na oltar donosimo kruh i vino koji će poslužiti kao materija, nad kojom će svećenik molit pa će se dogoditi pretvorba, …  … Mi donosimo tu svoj doprinos da Gospodin učini čudo i bude nazočan pod prilikama kruha i vina. Ali mi tu možemo donijeti i cijeli svoj život, sve ono što se događalo taj tjedan, sve to prikazat Bogu, sve to predat Bogu, sve brige, i to je ozdravljenje srca. Vidimo da je kod svetog padre Pia misa trajala 2 sata. A nije bilo propovijedi. Evo mi smo sinoć ostali s onom hladnoćom i s Ivom od 6 do 8 ipo, ostali smo dva i pol sata, ali je tu bilo i klanjanje, bila je kateheza, bila je Misa, bilo je više stvari. Kod njega sama misa, bez propovijedi, dva sata. To je bio prosjek. Onda su ga makli tamo sa strane da jednostavno ne odudara toliko od drugih, On bi za prikazanje darova odvojio preko 20 minuta. To je koliko u našim župama inače cijela misa traje. Jedan župnik bivši u Splitu je bio poznat po tome što bi mu bisa trajala 14… 15 minuta. Express A padre Pio 20 minuta samo na prikazanju darova. I ljudi su se okupljali oko te svet mise, vidjeli su da je to nešto drugačije, da je tu Bog na djelu, da tu Bog čini velike stvari. Dakle tu Bogu možemo predat sve ono što mi imamo u životu, imetak, posao, zdravlje, brige, sve ono do čega mi je stalo. Sve ću to na kraju morat ostavit. Evo, Gospodine, donosim ti to sve na oltar, primi sve to, primi moje uspjehe, rezultate, sve ono što činim, … Zašto je to važno? Važno je za to da naše srce bude slobodno.

Sjetimo se onog (Isusova susreta) sa bogatim mladićem. On je tražio više i tako je došao do Isusa. Isus mu kaže – obdržavaj zapovijedi. A on kaže sve sam to čuvao od svoje mladosti. Nije to lako. Nisu Židovi držali samo 10 zapovijedi, nego su imali još 623 propisa koja su morali držat. I on, mladić u naponu snage on je to sve držao. čuvao. I onda mu Isus kaže: Idi prodaj sve što imaš, razdijeli siromasima i dođi i slijedi me. I mladić ode tužan, jer je imao veliko bogatstvo.

Svetom Antunu Pustinjaku je došao jedan koji je htio biti pustinjak – i prodao je sve što je imao, ali je jedan mali dio imetka zadržao za sebe. I pita on svetog Antuna: Što ja trebam činit da postanem pustinjak?

Rekao mu je da otiđe u grad, da kupi 5-6 kg mesa, zaveži to sebi oko pasa, dođi ovdje pa ćemo popričat. Tada je to trajalo malo duže, nije bilo mogućnosti da on koristi kola, konje, auta i sl i on je putovao na povratku možda i dan, dva.

I putem su ga napadale ptice i ranjavale ga, uzimajući nešto od tog mesa da nešto pojedu. Vjerojatno je počelo puštat i neke mirise, i sl. I kad je došao svetom Antunu pita ga on: Jesi li napravio ono što sam rekao? On kaže: Jesam.

I kaže mu: Vidiš koje ti je to posljedice donijelo. Tako isto – ako misliš bit pustinjak moraš biti slobodan od svega. Moraš se svega odreć i onda te sotona neće imat zašto hvatat, zašto napastovat.

U zamjenu mu daje puno više: da bude njegov učenik, da bude s njim stalno. I obećava svojim učenicima – Vi koji ste sve ostavili dobit ćete stostruko već na ovoj zemlji, ne samo život vječni. Neće mu falit ništa.

Narod prepozna ljude koji žive za Boga, koji žive za Krista. Bog će providit. Ako ništa providit će preko onog gavrana da mu donosi hranu. Ali to daje jednu slobodu, da je čovjek oslobođen briga, ne mora mislit o osiguranju, o osiguranju auta, o osiguranju kuće, od lopova, o ovome, onome, kako ćeš kad dođe inflacija, sve te stvari koje moraš riješavat i onda čovjek nema slobodno srce, čovjek ne može bit sretan, ne može bit ispunjen Bogom. Ne mora svatko od nas (biti pustinjak) Nismo svi pozvani biti pustinjaci, biti svećenici, redovnici. Ne traži se od većine kršćana da to stvarno materijalno i naprave. – da sve prodaju i razdaju siromasima, al se traži da u svakom trenutku mogu to ostavit, da budu ne navezani na to, da budu od toga slobodni. To se traži od svakog kršćanina. Zato mi možemo sve to Bogu predat. Bog će nam to vratit uvećano. Sigurno je da će svatko od nas morat umrijet i sve će to morat ostavit. Važno je da mu srce ne ostane ovdje na zemlji, nego da bude spremno za Nebo.  Važno je i zato ako dođu progonstva – da te ne mogu ucjenjivat, moraš napravit kompromis, moraš izdat Isusa, ako želiš zadržat kuću, ako želiš zadržat posao, ako želiš zadržat socijalno, ako želiš primat penziju, Onda ćeš se prodat – ako nisu unutra slobodan. Bog nudi mogućnost kad smo na svetoj misi da oslobodimo svoje srce, da ponovo sve predamo Bogu, da budemo slobodna srca. Da možemo ljubit svim svojim snagama, i Boga, i bližnjega i sebe.

4. Imamo i četvrto ozdravljenje – koje odgovara četvrtom dijelu mise, a to je EUHARISTIJSKA MOLITVA.

To je sama Isusova molitva, to su njegove riječi. On tu moli Oca da se dogodi čudo pretvorbe. zahvaljuje Ocu. Isus čini Pretvorbu preko svećenika. Svećenik na oltaru slavi misu „in persona Christi“, u osobi Isusa Krista. On je poslužitelj. Tu se mi možemo spojit s njegovom molitvom i tu možemo otkriti molitvu hvale koja daje pravu radost – onu koju je imao sveti Franjo. Sveti je Franjo, znamo, živio evanđelje radikalno. Nije bio svećenik bio je cijeli život redovnik, propovijedao je po ulicama, nije mogao po crkvama, jer nije bio svećenik, po trgovima. Živio je siromaštvo i bio je zaljubljen u siromaštvo tako da on bi prosio ostatke od ručkova večera njegovih mještana, u gradovima gdje bi djelovao. I što bi mu ljudi mogli dat. Mogli bi mu dat okrajke, nije on prosio samo od bogataša, prosio je i od siromašnih ljudi, tada se živio nizak standard života. koji su radili težačke poslove, mogao je tražit malo kruha, malo juhe, i ostatke ostataka, imali su brojne obitelji. I on je s tim bio sretan. U njegovim molitvama mi nalazimo samo hvalu. Nigdje ne traži od Gospodina da mu da ni zdravlja ni imetka ni uspjeha. ni novih samostana ni slično, nego zahvaljuje, slavi Boga. Evo zato je potrebno uključit se u Isusovu molitvu, da naša molitva bude ozdravljena, da ne molimo samo za ono što je meni potrebno, nego da otkrijemo ljepotu Boga da se možemo radovat u Bogu, da možemo slavit Boga, zahvaljivat Bogu na dobru, da nas to dobro ojača, potiče da idemo naprijed. To je četvrta dimenzija ozdravljenja mise. I zato je dobro da se tu isto odvoji više vremena. zato sam ja večeras izbrao prvu euharistijsku molitvu, ona je najduža, a ona je i najbogatija sadržajem.

5. I peto ozdravljenje mise imamo U PRIČESTI.

 Imali smo *ozdravljenje duše, *ozdravljenje razuma, *ozdravljenje srca, pa smo dobili *ozdravljenje molitve i sad imamo *POTPUNO OZDRAVLJENJE. Tu dobivamo živog Isusa. Što su ljudi činili da dođu do Isusa dok je bio u Palestini? Donijeli su onog bolesnika, raskrili su krov, spustili su ga, jer nisu mogli drugačije doći pred njega, spustili su ga pred njega da ga Isus ozdravi. Bili su sretni ako mogu dodirnut njegove haljine jer se na dodir haljine oni bi ozdravili. A mi se možemo sjedinit s Njime. Tu se sad događa ne samo da jedemo njegovo tijelo i krv, nego jedemo živoga Isusa. On je tu prisutan svojim božanstvom. Tu se sad događa da je to otajstvo toliko veliko da nije da mi jedemo Njega nego ON preobražava nas u sebe. I tu možemo tražit da nas ozdravi od bilo čega, da nam da potpuno ozdravljenje, i sve one tjelesne nedostake: boli me zub, smeta me kralježnica jer sjedim previše za računalom, boli me ovo i ono  – pa sve to predaj Bogu: „Gospodine, ozdravi me od svega toga, ako je to Tvoja volja.“ I zašto ne – događat će se čuda. Treba dolaziti s vjerom.

Evo vidimo koje se bogatstvo krije u svetoj misi, a prolazimo mimo nas a da mi to ne registriramo. Tražimo senzacije, a ono pravo bogatstvo prolazi nam mimo nas i mi to ne znamo kapitalizirat, ne znamo se time okoristit, ne znanom od toga živjet. Zato je važno razmišljat o Božjim otajstvima sadržanim u Misi, sabirat se u misi, molit, zahvaljivat, i evo zato je ona zahvala nakon Pričesti, kad smo od Gospodina tražili da nas ozdravi, zahvalit se na onomu što smo mogli primit.

I evo s tim ću završit večeras.

Don Josip Mužić

Izvor: Video/ audio – s trodnevnice Sv. Nikoli, u župi svetog Nikole (Rijeka)

Naslov današnje teme je PROGON EUHARISTIJE U CRKVI.

Prvo: Euharistija je živi Bog i znamo da je on nakon Pretvorbe prisutan u prilikama Kruha i vina u svom čovještvu i božanstvu. To je pravi Bog i pravi čovjek kojeg imamo u Euharistiji. I živi Bog. I zato u Crkvi euharistija ima središnju važnost i beskrajnu vrijednost. Ivan Pavao II je kazao Crkva živi od euharistije. II Vatikanski ističe da je Euharistija izvor i vrhunac cijelog kršćanskog života. Euharistija, kaže papa Ivan Pavao II izgrađuje Crkvu, a Crkva čini euharistiju.

I kako smo onda mogli doć do toga da se događa da možemo govoriti o progonu euharistije u Crkvi?

Put je bio dugačak, ali vidimo da je ostavio dubokog traga. To je proces koji traje.

Blagujući euharistiju u stanju milosti mi se sjedinjujemo s Bogom i suobličujemo s njim, zato kažemo za nju da je to Kruh Nebeski koja nam omogućuje puno više od mane koja je hranila tijelo Izraelaca 40 godina u pustinji. Ovdje dobivamo hrani duši i zato se zove kruh nadnaravni. Neki sveci kažu kad molimo u Očenašu: Kruh naš svadanji da se to u biti misli da Euharistiju. Da bi se to moglo prevest kao Kruh naš nadnaravni daj nam danas. Ona je najveće čudo od početka svijeta koje je proizišlo iz ljubavi Isusove. Preko euharistije Isus se najprisnije sjedinjuje s osobom i postaje dio nas i omogućava nam ako pristupamo Pričesti u stanju milosti da nam tako postaje moguće ono što je po ljudskome nemoguće – kako u življenju kreposti i odupiranju napadima Zloga tako i u postizanju svetosti. Budite savršeni kako što je savršen Otac vaš nebeski. Taj Isusov zahtjev – kako se može ostvariti? Ljudski, vidimo da smo nemoćni, da su naše snage ograničene i da uz najbolju volju ne možemo doći do toga. Međutim, Bog zna što govori i on nam omogućava da to i ostvarimo i to prije svega preko Euharistije – jer tu primamo i blagujemo Njegovo Tijelo, dušu, krv i božanstvo i suobličujemo se s Njim na najprisniji način. To je razlog zašto je Euharistija glavna zapreka pobjedi đavla. I zato se na ovom terenu već sada odvija odlučujuća borba o kojoj zavisi sudbina tolikih duša. Dokaz za to je mržnja koju iskazuju sotonisti kojima je vrhunac crne mise upravo skrnavljenje euharistije. Znači, sotona vjeruje u stvarnu nazočnost, mrzi Isusa, prisutnog u euharistiji i od toga je učinio vrhunac svoga obreda – nakaradne, izokrenute svete mise. Toga bi se puno puta trebali sjetiti oni mlaki kršćani koji dvoje oko euharistije ili koji su ravnodušni prema euharistiji.

Crkva, kako uči katekizam, slijedi sudbinu Isusa. Pa stoga i ona mora otići na križ. To je sastavni dio njenog poslanja i do konca vremena je to ono što nas čeka. Zato Isus kaže – Kad Sin čovječji dođe na zemlju hoće li naći vjere na zemlji? Jer – Crkva će proći istu sudbinu kao i Krist – bit će razapeta, izgledat će da je nestalo. No, valja vidjeti što će se dogoditi prije toga. Za vrijeme Isusova javnog djelovanja, prvi masovni otpad zbio se zbog propovijedanja euharistije. Sjetimo se tamo je umnožio kruh, nahranio 5000 odraslih muškaraca i oni ga htjedoše zakraljit, on im pobjegne, oni ga nađu u Kafarnaumu i tamo im on navješta da – tko se hoće spasiti mora blagovati njegovo tijelo i piti njegovu Krv i oni to shvaćaju kako on to i govori – i to ne mogu prihvatiti. I zato masovno otpadaju od Njega. U tolikoj mjeri da Isus postavlja pitanje i dvanaestorici žele li i oni otići. U tom pitanju stoji da što je rekao to ne povlači i s druge strane – da imaju slobodu. I sada – nije se tada radilo o nekoliko desetaka ili stotina ljudi, radilo se o tisuće ljudi koji su do tada bili prionuli uz Isusa a kad su čuli njegov nauk, kad su vidjeli čuda koja je činio, kad je uvjerio svojim moralnim, neporočnim životom, te tisuće ljudi su otpale od njega. I to možemo reći da je onda sav taj trud koji je Isus uložio oko tih duša bio uzaludan – makar je tako izgledao.

No, ovaj prvi masovni otpad od Isusa navijestio je ono što će se dogoditi na Golgoti – kad je uslijedio drugi masovni otpad kad je izgledalo da više nitko nije ostao uz njega. Ostali su Gospa, Ivan i nekoliko žena. I od Crkve od njegovih sljedbenika kojih je bilo na desetke tisuća – jer ako su ga osudili bojeći se da će cijeli narod poći za njim – nakon uskrsnuća Lazara čak su se i oni najtvrdokorniji obraćali – radilo se onda o desecima tisuća ljudi i stotine tisuća ljudi koji su ga sad napustili. Tako da se drugi otpad masovni vezuje uz prvi. Prvi se vezuje uz navještaj Euharistije, a drugi otpad se vezuje uz događaj Otkupljenja i kad Euharistijska žrtva bila prinesena.

U povijesti Crkve se događa slično. Prvi otpad se događa zbog Pretvorbe, u kojoj se uprisutnjuje žrtva na križu i vjernici su pozvani na Gozbu Jaganjčevu i predvodnik ovog prvog otpada je Luther koji se smješta na početku moderne povijesti i ovaj prvi otpad sada već zahvaća cijelu Crkvu i tu ćemo vidjeti kasnije iz odnosa kakvog većina vjernika ima prema Euharistiji kao da Isus nije tu. U biti su izgubili vjeru u Njegovu nazočnost. U praksi su otpali. Drugi masovni otpad će biti na kraju povijesti kad će Crkva morati na križ i kada će izgledati da je poražena i činit će se da više nema euharistije na zemlji. Kardinal Sarah kaže – „Doista, rat između Mihaela i njegovih anđela s jedne strane a s druge Lucifera nastavlja se u srcima vjernika. Sotonina meta je Isusova žrtva i Isusova stvarna prisutnost u posvećenoj Hostiji. Ukidanje euharistije krajnji je cilj đavla i on to provodi na razne načine.

Ovdje sam ih pronašao tri.

1. Prvo je: obeščašćenje. To je način koji je poprimio masovne razmjere na Zapadu gdje se događa postupno sve veće obeščašćenje ovog sakramenta što onda smanjuje i priječi njegovo blagotvorno djelovanje. Mi smo već kod slavljenje svete žrtve navikli na razne zloupotrebe, improvizacije i promjene, kao da nas više ništa ne može iznenaditi. Svako malo naiđemo u medijima nešto egzotično i skandalozno kako se sve slavila sveta misa, u kojim sve mjestima, okolnostima i slično. Pred time je očito da je puno puta očito da je po srijedi gubitak vjere u euharistiju, kako vjernika tako i pastira. Jer kad bi imali vjere ne bi se tako ponašali. Znači da su izgubili vjeru. Sjećam se u jednim talijanskim kat novinama jedan vjernik komentira da mu je svećenik rekao da ide na odmor i kad je naveo zemlju gdje ide – pitao ga je – pa kako ćeš tamo služit misu? – a on kaže: nema veze pa odmorit ću se od mise. Kao da se može bez mise. I to još svećenik.

Paralelno se događa da se sustavno obezvrjeđuje i ukida sakrament ispovijedi, da se masovno prima Pričest u teškom grijehu – upadajući u svetogrđe. Dovoljno je vidjeti što se događa u crkvama u Belgiji, Švicarskoj, Francuskoj… Sakramenat ispovijedi nije samo savjet nego i obveza koja se nalaže zakonikom kanonskog prava u kojemu piše:

 Tko je svjestan teškoga grijeha neka ako prije neka ako prije ne obavi sakramentalnu ispovijed ne slavi misu i neka se ne pričešćuje Gospodinovim tijelom osim ako ima važnog razloga. A nema li pogodne prigode za ispovijed u tom slučaju neka se sjeti da je dužan pobuditi čin savršenog pokajanja koje uključuje na nakanu da se ispovijedi što prije.

To se odnosi na svećenika.

Jasno za laike, za obične vjernike to znači da ne mogu pristupiti Pričesti ako su u teškom grijehu, ako se prije ne ispovijede.

Scot Hann u svojoj knjizi o euharistiji kaže: da 90 posto američkih katolika koristi kontracepciju, što je teški grijeh a znamo da većina njih pristupa pričesti. To se događa i širom Zapadnog svijeta. Znači, oni su svi u grijehu i to teškom grijehu. Najmanje dvostrukom.

Svećenici su pod sve većim pritiskom da podjeljuju Pričest onima koji žive u javnom grijehu kao što su to rastavljeni koji žive u civilnom braku, ili oni koji su u istospolnim zajednicama. Ako podlegnu pritisku onda i oni obeščašćuju euharistiju a ujedno i sakrament ispovijedi i sakrament braka. Djeluju protiv Božjeg zakona i vlastite savjesti, a upadaju u višestruki teški grijeh. Tada se događa materijalna suradnja svećenika sa Zlom. To se danas sve više želi opravdati „Milosrđem“, inkluzivnošću, razlučivanjem, pratnjom, i sl.  Tako se želi umiriti ili bolje reći eutanazirati savjest svećenika, ozakonivši ovakvu svetogrdnu praksu, i podižući na stupanj više – suradnju sa Zlom – odnosno – ako se to to prihvati onda sudjelovanje u grijehu postaje i formalno. Makar se opravdavalo „poslušnošću“ laika prema svećenicima, svećenika prema biskupima, i tada je pad potpun – jer se pristalo na materijalnu suradnju sa Zlom i na formalnu.

U svim ovim slučajevima euharistija se promeće od blagoslova u prokletstvo u skladu sa proroštvom starca Šimuna o Isusu koji je tu nazočan.

Kardinal Sarah piše – Naravno, Isus trpi za duše onih koji ga profaniraju a za koje je prolio krv, koju su tako bjedno i okrutno prezreli.

Ali Isus više pati kad dar njegove božanske i ljudske Prisutnosti ne može donijeti svoje potencijalne učinke u dušama vjernika i tako možemo shvatiti da se najpodmukliji đavolski napad sastoji u pokušaju gašenja vjere u euharistiju sijanjem pogrešaka i poticanjem neprikladnog načina primanja.“

S druge strane, sveci uče da duše koje se dostojno pričešćuju jesu strah i trepet zlih duhova.

To je  prvi način kako se progoni Euharistija a koji je daleko rasprostranjen – profanacija, obeščašćenje.

2. Drugi način je zabrana svete mise. Sveto pismo govori o ukidanju svagdanje žrtve i mnogi drže da se radi o svetoj misi. Iz povijesti dobro znamo da se to može dogoditi voljom svjetovnih vlasti koji se izrode u protubožju diktaturu o čemu svjedoče katakombe, kućne crkve i oltari na otvorenom, kao što ih imamo kod nas u Bosni i Hercegovini. Ne bi bilo potrebe za tim da se misa mogla slobodno slavit. To se događa i danas u nekim islamskim zemljama gdje je zabranjeno slavljenje svete mise ili u Kini gdje je to strogo ograničeno i djelomično zabranjeno. No, ono što iznenađuje jest da je danas moguće da takva bezbožna vlast pridobije ili prisili crkvenu vlast na takvo nešto pada onda udruženim snagama provode tu odluku. Đavao se danas već osjeća dovoljno jak u samoj crkvi gdje se infiltrirao preko svojih slugana, da cilja na potpuno ukidanje euharistije milom i silom.

Milom se događa sa službom riječi kad u nekim Zapadnim zemljama zbog manjka svećenika (služba Riječi) zamjenjuje misu. I ljudi se pomalo navikavaju da nema svećenika ni Pretvrobe. Dovoljno je otić u Njemačku da to vidite. Pitajte naše koji tamo rade. Silom se dogodilo kao što smo vidjeli za vrijeme pandemije kad su se prvi put u povijesti zatvorile crkve (!) Obavezni smo ići na svetu misu, ali preporučljivo je ići i svaki dan i dostojno primati Isusa, posebno u ovo sadašnje vrijeme kad ne znamo koliko dugo ćemo imati tu milost na raspolaganju. Bogoubojstvo se dogodilo jednom na Golgoti i ne može se ponavljati, ali se mržnja na Boga može iskaljivati i dalje na njegovu čovještvu pod prilikama kruha i vina, i može se ukloniti Njegovu nazočnost u euharistiji. To je ujedno i najučinkovitiji put da se uništi Crkva jer se tako uništava njezin temelj, njezino središte, njezino srce. No, zabrana ima nedostatak a to je da će tada biti previše očito što je po srijedi, i da će biti previše mučenika koji će tada proslaviti Boga.

3. Zato imamo i treći način a to je Ovaj treći način je puno perfidniji i opasniji, a to je hipotetska mogućnost. To se nije, Bogu hvala, do sada dogodilo nego u nekim pojedinačnim slučajevima svećenika koji su eksperimentirali sa euharistijom. Dakle, ova hipotetska mogućnost koju ne možemo isključit da se može dogodit jest da Crkveni autoritet pod pritiskom krivovjerja i poganstva odluči promijeniti formu sakramenta. Pa onda više ne bi bilo Pretvobe i stvarne Isusove Prisutnosti – nego bi se blagovao samo običan kruh i vino kao što to imaju protestanti. Danas kad su mnogi izgubili vjeru, kad se žele po svaku cijenu približiti svijetu, kad govore o ekumenizmu, na nekritičan način, ne bi bilo čudno da se i ovo dogodi i tada se događa ova prevara. Naime, za svaki sakramenat pa tako i za euharistiju, potrebna je materija, a to je pravi kruh i pravo vino, a uz materiju je potrebna i forma, to jest da valjano zaređeni svećenik izgovori riječi Pretvorbe sa Posljednje večere. Mi unutar Katoličke Crkve imamo razne obrede mise: m.arapski, ambrozijanski (na sjeveru Italije) bizantski, siromalabarski, rimski. Osim toga u novom obredniku imamo i razne euharistijske molitve, tako u hrvatskom misalu imamo četiri glavne euharistijske molitve. No unatoč razlika obreda u svim ovim slučajevima vidimo da forma ostaje ista i materija ostaje ista. Ista je materija – kruha i vina i nepromjenjena ostaje forma Pretvorbe. I nakana svećenika da posvećuje u vjeri Crkve. Ako se promijeni forma – ako se promijene riječi Pretvorbe onda više nemamo Misu i svećenik koji bi u tome sudjelovao pristaje na prevaru sebe i vjernika, pretvara se u prevaranta. Ako se nastavi ovo stanje onda možemo pretpostaviti da će mnogi svećenici na to pristati posebno jer je uznapredovala sekularizacija, i gdje mnogo svećenika homoseksualaca ili konkubitaraca – dakle žive u smrtnom grijehu i slave svetu misu (!) Za vjernike je misa valjana ali oni čine još jedan teški grijeh – a to je da čine svetogrđe prema euharistijskom Isusu. To ih je tijekom vremena dovelo do toga da više ne drže do euharistije i da ne vjeruju u nju pa je onda za zaključiti – ako bi došlo do ove promjene da njima ne bi bio nikakav problem to prihvatiti. Njima bi se tada pridružio jedan broj konformista i slabića, i rezultat bi bio da bi samo mali broj svećenika bio kadar se tome oduprijeti i jasno za to bi platili cijenu jer bi im tada nadležne vlasti zabranile vršiti svećeničku službu i ni u jednoj crkvi ne bi mogli slaviti misnu žrtvu…

(do minute min 24)  (…) 

Dušobrižničkom kleru Hercegovačkih biskupija

O slavlju sakramenata i „blagoslovu poljâ“ dok traje kriza koronavirusa

Poštovani župnici, braćo svećenici!

Pozdrav. Sve vas iskreno pozdravljam riječima Uskrsloga Otkupitelja: Mir vama!

Odgovor na upite. Na Ordinarijat je pristiglo više upita s terena u vezi sa slavljem sakramenata Prve sv. Pričesti, sv. krizme te o proljetnom „blagoslovu poljâ“.

Bogu smo zahvalni da smo kroz sve ovo vrijeme virusne krize imali priliku redovito slaviti sv. Misu s narodom, iako s ograničenim brojem vjernika – kao Isusova Misna Žrtva na Kalvariji – i da smo onima koji su zaželjeli mogli podijeliti tražene sakramente; u prvom redu sakramente pomirenja i bolesničkoga pomazanja.

Budući da sakramenti Prve sv. Pričesti i sv. krizme, kao i blagoslov polja, osim liturgijskoga obreda imaju i društvenu dimenziju (okupljaju se prijatelji i rodbina na slavlje zajedništva i u obiteljske domove) u ovakvoj situaciji, kada su na snazi zabrane napuštanja mjesta prebivališta i mjera društvena razmaka, određujem da se podjeljivanje ovih dvaju sakramenata i „blagoslovi polja“ odgode za vrijeme kada to stožerske odredbe budu dopustile. Imajmo na umu da svaka sv. Misa završava s blagoslovom u koji se može uključiti i blagoslov rada ruku čovječjih i blagoslov poljâ, njiva i vinograda naših.

Prigoda je da pozovemo i one, rijetke, dušobrižnike koji su radije slušali savjete nekih drugih, a ne upute i preporuke ovog Ordinarijata, neka, uza sve poštovanje mjera županijskih stožera, otvore crkve za slavlje sv. Mise s narodom, tj. s onim dopuštenim brojem duša. Ispred crkve broj nije strogo ograničen. Jedino se mora poštovati – i na tome treba inzistirati – razmak između osoba oko 2 m. Uvijek treba poštovati unutarnje raspoloženje onih koji smatraju da bi im bilo ugroženo zdravlje ako bi napuštali “samoizolaciju” pa onda išli i na sv. Misu, a isto tako poštovati odredbe stožera da osobe ispod 18 i iznad 65 godina moraju ostati doma. S otvorenom crkvom i dobrim razglasom vjernik će, ne samo imati osjećaj da je osobno sudjelovao u sv. Misi, nego će se, prikladno raspoložen, i euharistijski pričestiti, što mu nijedan društveni medij ne može dati. I nitko nema pravo udaljavati vjernike ispred crkve ako se drže propisana odstojanja, kao što se ne udaljavaju ni drugi građani ispred raznih drugih uslužnih objekata – trgovina, prodavaonica, apoteka i sličnih institucija. Po kojem bi se to zakonu ili zapovijedi moglo činiti s vjernicima ispred katoličke crkve? Da bi se broj okupljenih vjernika što više smanjio, što je preporuka zdravstvenih službi i stožera, podsjećam na Okružnicu od 19. ožujka, da svaki zakoniti pastoralni svećenik, ako je potrebno, može nedjeljom trinirati, a radnim danom binirati. Ponavljam: „kvadrinacija“ je nedopustiva!

Moleći Boga da nas, po svojoj sv. Volji, što prije oslobodi od ovoga virusa i očuva od svakoga zla koje „može i dušu i tijelo pogubiti u paklu” (Mt 10,28), po zagovoru Gospe i sv. Josipa kod Milosrdnog Oca, zazivam svaki nebeski blagoslov na vas i na povjerene vam duše.

Sretan Mali Uskrs i Nedjelja Božanskoga Milosrđa!

+ Ratko Perić, biskup

Okružnica – biskup Ratko Perić

“Naša velika čežnja je uništiti MISU, jer uništavajući katoličku misu, uništit ćemo Crkvu iznutra, bez krvavog progona i zahvaljujući kapitulaciji samih katolika!”

…

Kao i kroz povijest i u naše vrijeme Crkva je Katolička izložena velikim iskušenjima, izvrgnuta svakakvim napadima i najrazličitijim progonstvima. No, varaju se oni koji svim silama žele uništiti Crkvu i na tome neumorno rade. Ona je neuništiva: Sam Bogočovjek, Isus Krist, zajamčio nam je: “Vrata pakla neće je nikada nadvladati!” Ovo što vam donosimo samo je plan koji posjeduje masonerija, oni koji mrze i pod svaku cijenu žele čovjeka – a taj plan obistiniti će se onoliko koliko je to volja Božja, a ne onoliko koliko su si zamislili. Šteta što su uvjereni u drugačije. Plan je objavljen u španjolskom časopisu Roca viva u veljači 1997., José Abascal, Madrid, a zanimljivo je da su  nedavno u mailovima nađenim na Wikileaksu a uzetih s privatnih servera Hillary Clinton ovi navodi i dokazani. I u Sorosevim dokumentima Otvorenog društva i u mailovima Hillary Clinton vidi se jasno uplitanje i unutarnje razaranje nauka Katoličke crkve  u vidu ‘Katoličkog proljeća’ a sve s ciljem uništenja istine o Kristu!

Zapitajte se zašto je masoneriji toliko važno uništiti istinu o Kristu kao i Katoličku crkvu? Što je to toliko posebno ako nije istina?!

Pročitajte što je 1997. poručeno braći masonima!

Ustrajnom i metodičkom borbom koja vodi nestanku Katoličke Crkve, postigli smo bitan napredak koji odgovara unaprijed zadanim ciljevima

1. Nestanak svijesti o jedinoj pravoj vjeri. Mnogi već sumnjaju u temeljne dogme: u stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji, u Kristovo božanstvo i Uskrsnuće, u Marijino djevičanstvo, postojanje pakla, anđela i demona itd.
2. Stanje šizme i apostazije, još uvijek skriveno, međutim već stvarno.
3. Osporavanje Pape i njegova nauka.
4. Nadzor katoličkog izdavaštva i publikacija.
5. Ulazak masonerije u vjersku pouku, napose na crkvene fakultete i u sjemeništa.
6. Oni koje smo ubacili u sjemeništa i redovničke kongregacije, uspjeli su zauzeti utjecajna mjesta i učinkovito već djeluju.
7. Biskupi, svećenici i vjeroučitelji, ali i razne muške i ženske redovničke kongregacije surađuju s nama, možda i ne znajući za to, ali čine to uspješno.
8. Marginaliziranje i prijezir svećenika i redovnika koji su vjerni tradicionalnom nauku.
9. Napuštanje Ispovijedi promicanjem kolektivnog odrješenja.
10. Gubitak molitve u svojim različnim oblicima: osobna molitva, Krunica, Križni put, procesije, prošnje itd.
11. Prijezir pobožnosti prema Euharistiji.

Veoma su se uspješnima pokazale „mjere“ koje smo predložili:

1. Promijeniti ustroj Mise, umanjujući joj vertikalni vid, a naglašavajući horizontalni.
2. Uvesti „liturgijsku slobodu“, odbacujući misno ruho, mijenjajući i ukidajući obredni dio, čineći obrede što praznijima i proglašavajući ih besmislenima.
3. Primati Pričest stojeći i na ruku, oduzimajući na taj način važnost Hostiji.
4. Ukloniti poklanjanje i svaki oblik iskazivanja strahopočitanja.
5. Iskriviti smisao grijeha.
6. Promicati nemoral, shvaćajući ga „slobodom“ i „napretkom“: seksualno oslobođenje, prezervative, kontracepcijska sredstva, homoseksualnost, promicanje pornografije na televiziji i videu, filmove, sex shopove, časopise, ali navlastito na televiziji.
7. Prihvaćanje pobačaja: napokon ga je također i katolička Irska odobrila.
8. Ukloniti vjerski i moralni odgoj mladih ljudi.
9. Iskvariti mladež, širiti drogu, seks, nemoralne zabave, psovku, nasilje itd.
10. Nadzirati društvena sredstva priopćavanja, a osobito televiziju.

Moramo nastaviti s napretkom u gore navedenim točkama. Mi smo već u poziciji da možemo zauzeti vrhove moći u Crkvi. Onda će se otvoreno proširiti, zahvaljujući autoritetu, posljednja faza naše taktike:

1. Dokrajčiti transcendentalnu dimenziju i svaki oblik molitve.
2. Uništiti i učiniti posvema besmislenim sadržaj dogmi.
3. Teocentrizam zamijeniti antropocentrizmom.
4. Relativizirati moral: ne smiju više postojati ni načela, ni objektivna uporišta, a još i manje bilo kakvo nametanje odozgor. Sve mora biti subjektivno.
5. Liberaliziranje seksualnosti, kontracepcije, homoseksualnosti…
6. Svećeničko ređenje žena.
7. Itd.

I na koncu-a to je naša velika čežnja-uništiti misu. Očigledno je nećemo moći uništiti od danas do sutra: mnogi to ne bi prihvatili. Valja ukinuti „žrtveni“ karakter i svesti je na puku „bratsku večeru“. Na taj način u njoj neće biti nikakve sakramentalne vrijednosti, a misa će se preoblikovati u obično zborovanje, bez ikakva sadržaja.

Evo naše velike čežnje, jer uništavajući katoličku misu, uništit ćemo Crkvu iznutra, bez krvavog progona i zahvaljujući kapitulaciji samih katolika.

Imamo pobjedu na dohvat ruke.

Samo izravan i izvanredan Božji zahvat bi to mogao omesti. Međutim, mi ćemo moći uskoro, vrlo skoro uskliknuti: “Pobijedili smo Te, Galilejče!“

Prijevod iz španjolskog časopisa Roca viva, veljača 1997., José Abascal, Madrid

http://Izvor: dnevno.hr

SIMONIN ŽIVOT UKRATKO: SADA I NEKADA

Simona u razgovoru za Laudato TV priča o svom obraćenju i novom životu, sa mužom i troje djece. Za svoju obitelj kaže da je to jedna mala obiteljska molitvena zajednica koja se radosno i zahvalno utječe Gospodinu. Ističe, također da je za njihov molitveni obiteljski život imaju zahvaliti i svakodnevnoj misi i pričesti.

A kakav je bio Simonin život „prije Krista“? Bio je to život, kako ona sama kaže, život bluda, nemorala, droge, prostitucije, bulimije… Život u kojem su joj bili zarobljeni duh i tijelo. „Bogu hvala  – kaže ona – što je ušao u taj ponor pakla i potražio svoju izgubljenu ovčicu koja ga sada drži čvrsto i ne pušta Ga.“

DIJETE RASTAVLJENIH RODITELJA KOJE JE LJUBAV TRAŽILO NA KRIVIM MJESTIMA

Ona je dijete rastavljenih roditelja, što je danas velika problematika, kad roditelji ne žive svoj brak kao sakramenat, sa Gospodinom – govori Simona – i onda se tu druga strana uplete i raspadne se nešto što je trebalo biti sveto – obitelj. Tako se dogodilo i njoj. Otišla je s mamom u Sloveniju. I vrlo rano počela ići krivim putem. Sa 12 godina počela je pušiti, probati drogu, ići u disko, griješiti bludno, ušla je u svijet mode u koji ju je uvela mama, bulimija… Mama ju je prijavila u taj svijet mode, ali to je, svjedoči ona, svijet u kojem nema Boga, tu vlada lažna slava, oholost, taština, laž, a znamo tko je Otac laži. Gdje nema istine, kad te laž vodi ideš prema ponoru. Ideš širom cestom, ali na rubu te ceste je ponor. Netko misli: Blago Simoni, ali ne – blago onima koji slušaju Božju Riječ i vrše je. Mi se trudimo svaki dan oko toga naravno da je teško. Uvijek dođu i razmirice. Isus je rekao: Ljubite jedni druge kao sami sebe. To je sav zakon. Ljubav je nad svim zakonima. Ljubav koju sam tražila na krivim mjestima, s krivim ljudima, mislila sam da sam je pronašla. Padala sam u svijet droge, mislila možda ću naći čovjeka mog života, možda će moda biti moja ljubav, možda dečko s kojim hodam, možda će to društvo biti prava ljubav, … no Isus je ljubav koja me spasila, oprostio moje grijehe, dao mi život pun ljubavi, ljubav muža i djece, i danas radosno svjedočim tu ljubav unatoč svoj mojoj bijedi, pokušajima da nešto učinim, nisam ništa mogla sama… tek kad sam rekla: Da, Gospodine, želim te slušat, želim biti tvoja mala olovčica, Gospodin je rekao: Idemo Simona u avanturu života! I to je put obraćenja… Ima onih koji komentiraju kako se to ona obratila sad… Put obraćenja je da Gospodine, trudit ću se, ako padnem dolazim ti reći molim te oprosti mi, čvrsto ga držat za ruku, gledat ga u oči, gledat istini u oči, ljubavi u oči…

TABOR, ISPOVIJED, MISA

Na pitanje kako se našla kao Božja olovčica u njegovoj ruci – Simona govori o svom bivšem mužu Anti od kojeg je dobila poništenje braka i kako joj je on rekao za Tabor i pater zvjezdana Linića. U to vrijeme nije o Isusu znala ništa. On je bio samo neki lik iz filma. Bilo joj je čudno da je on živ, da postoji Duh Sveti, da je Bog Trojedini Otac, Sin i Duh Sveti…  Nije znala da je i ona ljubljeno dijete Božje, nije znala apsolutno ništa, bila je “spužvica koja sve upija, kao cvijet koji je žedan i koji se zalijeva”, prepoznala je svog Spasitelja u sakramentu ispovijedi koji joj je oprostio i pozvao da više ne griješi.

Moje srce svjedoči – idite na misu svaki dan jer tu je sva snaga, milost, mir I živi Isus. Kad primaš Isusa svaki dan ti si njegovo svetohranište, ti njega nosiš svuda sa sobom, siromasima, bolesnicima, zarobljenima, neprijateljima, makar ne volim reći da su to neprijatelji, nego dušice koje nisu upoznale Božje milosrđe, duboko su ranjeni … (…)

Poslušajte i nastavak Simonina svjedočnastva na videu!

U crkvama postoje zloupotrebe euharistije… (pričešćivanje samo ako ćeš se pričestiti na ruku ili samo ako stojiš, ne ako klekneš; služenje mise samo ako ima više vjernika jer je misa shvaćena kao “okupljanje vjernika” a ne kao žrtva – uprisutnjenje Isusove žrtve na Kalvariji; uvođenje ministrantica, itd…itd..)

Važno je prije svega razumjeti što je stvarno euharistija tj. sveta misa. Jako puno ljudi više ne govori o misi kao žrtvi već  o slavlju svete mise. U šesnaestom stoljeću kad su Martin Luter i Jean Kalvin prekinuli sa Katoličkom Crkvom prva stvar koju su učinili bio je da su promijenili riječnik.

Umjesto Misa postaje (u 16. St) liturgija, euharistija, sveta pričest… Drugim riječima gubi se značenje sv. Mise kao žrtve koja, kao što vjerujemo jest, uprisutnjenje Kristove žrtve na Kalvariji. Sveta euharistija koja je u tabernakulu najjednostavnijim riječnikom rečeno jest – Isus Krist.

Počele su se sve više javljati sumnje u stvarnu Isusovu prisutnost da su se tabernakuli počeli premještati iz centra na sporedna mjesta, ili čak na druga mjesta izvan crkve.

Stvarna Isusova pristunost u Presvetom sakramentu je – treba naglašavati – ništa manje nego – sam ISUS KRIST! Isus, sada na zemlji, sa sa svojom ljudskom naravi ali skrivenoj našim ljudskim očima. Ali moramo vjerovati da ono što nama izgleda kao kruh jest Čovjek, i da je taj Čovjek živi Bog koji se utjelovio. Također, na isti način, sveta pričest nije samo uspomena na ono što je Isus učinio na Posljednjoj večeri. Ne. To je sam Isus u punini svog božanstva tako da mi primajući Njegovo tijelo možemo ostati u Božjoj milosti i u onaj Posljednji dan ući u nebo s našim proslavljenim tijelom.

Milijuni ljudi koji su se deklarirali kao katolici su napustili vjeru. Nije pretjerivanje. I zbog toga je važno razumjeti što je u stvari sveta misa.

Iz Isusove parabole o sijaču koji sije sjeme Božje riječi, na kraju se spominje tlo koje nije dalo ploda. To su vjernici koji prime vjeru u svoje srce, ali je propuštaju razumjeti, zao duh dolazi i oduzima im vjeru… Gavni razlog zašto milijuni onih koji su vjerovali odlaze jest da – nisu razumjeli svoju vjeru, nisu razumjeli značenje euharistije. Ili ćemo razumjeti značenje euharistije ili ćemo prestati biti – katolici.

I zloupotrebe euharistije koje se događaju nisu nešto što se zbiva prije svega naizvana. To je samo izvanjska manifestacija. Ali čega? To je samo odraz dubokog unutranjeg pogrešnog vjerovanja. A događa se i otvoreno nijekanje onog što je Krist objavio o euharistiji.  (Za primjer, nije čudo da je nakon II Vatikanskog koncila broj bogoslova u SAD – opao za 90%. )

(Napomena iz jednog audio izvora o. Hardona: “postoje krivi prijevodi II Vatikanskog koncila…”)

 Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.

Mnogima to izgleda kao nadiđena Crkva, kao da se vjerske istine mogu mjenjati prema navikama ljudi, da više Crkva može i ne biti ista kao i prije. Đavao je uvijek nastojao postići razdijeljenost. Tako se inzistira na bratstvu i jedinstvu, a sve ga manje ima. Svijet govori o jedinstvu na raznim razinama – o globalizaciji u svjetskom poretku, o jedinstvu među religijama. To jedinstvo je nezainteresirano za istinu i Krista. To jedinstvo se temelji na ljudskim razmišljanjima i snagama.

Nakon razdvajanja u Crkvi kroz povijest može nam biti jasnije zašto je Krist molio za jedinstvo. Podijeljivanje kršćana je sve dublje zato jer je sve manje kršćana. Sve je više formalnih. Jasno nam je zašto nisu nezabludivi ostali nego je to samo Petar i to kad svečano definira istine vjere i morala, a biskupi kad naučavaju na koncilu zajedno s papom. Bit će nedostojnih svećenika, biskupa, svećenika, papa… Zato se nazabludivost ograničila na ono što smo dužni vjerovati i kako se vladati da bi došli u nebo. Samo tada su nezabludivi. Bez toga bi bilo teško znati jesam li na pravom putu ili na stranputici. Inače, svatko bi onda mogao osnovati svoju Crkvu. Tako se dogodilo kod prOtestanta, gdje se računa da danas ima preko 22 000 različitih ogranaka. Kad gledamo druge kršćanske crkve i druge religije, znanstvene ustanove vidimo da – što god se temelji na razmišljanju može dovesti u zabludu. Jedino Bog ne može prevariti ni prevaren biti. Zato se traži poznavanje vjere da se može prepoznati Božja volja preko čovjeka.

Odakle toliko suprostavljanje Crkvi i unutar same Crkve? Imamo krizu autoriteta. Naglašava se sloboda, jednakost, zrelost a sve se svodi na: neću služiti u ime lijepih riječi. Sloboda pa i demokracija je dar Božji. Bog je svakog stvorio slobodnim. Iz toga proizlazi da se svatko po savjesti može opredjeliti kako želi. Hoće se dogovorena, a ne odgovorna sloboda. Kako postići suživot? „Da se dogovorimo.“ Pa kad dođe do sporazuma – sluša se u ono što je naloženo – zato što me netko uvjerio u to. Ističe se jednakost među svima jer su svi djeca Božja i onda se zaključuje da je svatko samo Bogu odgovoran i da mu Crkva ne treba. Ne vidi se bogatstvo različitosti i opravdanost postojanja posebnosti. Apelira se na zrelost. „Makli smo se iz dječjeg doba, sve je plod evolucije, znanost treba voditi čovjeka, a ne Crkva…“  Autoritet se doživljava kao suvišan. U pubertetu se autoritet odbacuje samo zbog odbacivanja. Osim krize autoriteta imamo i ulazak protestantskog duha. U ime ekumenizma – zajedništva među kršćanima gubi se svoj katolički autoritet. Bilo je čak slučajeva da netko želi postati katolik, ali bi im se reklo: „Ostani ti tamo gdje jesi, jer svi ćemo mi doći na kraju u jedno, ja sam ekumenist…“ Isus je došao za sve ljude pa ispada da su „sve Crkve dobre“. Međutim Krist je stvorio jednu Crkvu. Ističe se suradnja, popuštanje, tolerancija – radi ljubavi. Osoba po svom razmišljanju postane protestant.

Cijela sjeverna Europa je odavno jedna pustinja. I s kim tu izgraditi jedinstvo. Nisu više vjernici. I zato se postavlja pitanje: Vjeruju li u euharistiju, u Gospu,? … Postoje tolike dogme koje protestanti ne prihvaćaju.

Treći razlog je materijalizam i hedonizam. „Postoji samo ovaj svijet.“ Ateizam (pa i onaj teoretski) započne praktičnim. Ostavili su korijen u životu današnjeg čovjeka. Iskusili smo jedan i drugi. I dobro su nas sredili. Blijedi osjećaj za duhovno, premještaju se skale vrednota, ne poznaju se duhovne vrednote. Primat odnosi ono – materijalno. Iz toga proizlazi – hedonizam. Jer ako nema drugog života treba uživati na materijalan način. Zato se živi kao da nema Boga, nema raja, a onda nema ni pakla, pa ne trebam ni Crkvu, ni papu, ni zapovijedi. Treba minimum normi da urede život na zemlji da ne bi škodili jedni drugima. Sveti Ignacije nam daje neka pravila kako se snaći.

1.PROPOVIJEDANJE, koje je dato Crkvi preko pape, biskupa koji su s njim u zajedništvu. Postoji i tamo pitanje gdje počinje grijeh (i preko pape, biskupa, župnika… ) Dokle god naučava ispravno i traži što ima pravo tražiti – pozvani smo na poslušnost. Isus nam je dao neprevarljivu Objavu, da postignemo Cilj tj. Nebo. „Udarite pastira i stado će se razbježati…“ „Tko vas sluša mene sluša!“ (Isus) Zato je važna ona hijerarhijska Crkva.

2.Braniti svetu ISPOVIJED kao duhovno uskrsnuće. Isus daje tu moć apostolima da uskrisavaju duše. Zato je sotona nastoji ukinuti i omalovažavati. Ako u tome uspije tako će odbiti one koje je zarobio teškim grijehom u vječni posjed. U nekim biskupijama na Zapadu je ispovijed praktički ukinuta – i što je ostalo od vjere? Potrebno je braniti ispovijed i nju prakticirati.

3.SVETA MISA. To je nekrvna žrtva Kristova. Isus reče: „Bez mene ne možete učiniti ništa!“ „Tko jede Tijelo Sina Čovječjega ima život u sebi“ Koliko mi cijenimo tu Prisutnost Kristovu? Oni koji Krista mrze izgleda da više vjeruju nego mi katolici. Sotonistima je najvažniji obred profanirati Tijelo Kristovo. Oni vjeruju da je On tu ali na temelju toga čine svoje obrede. Kod nas se čovjek često pita: Ima li vjere kod onih koji se pričešćuju? U misi, tj. u pričesti je život Crkve. Kad se to izgubi, omalovaži, pretvori u simbol – onda smo sebi potpisali smrt.

I protestanti imaju jedan oblik euharistije – kod kojeg nema stvarne prisutnosti (!) nego samo podsjećanje na Posljednju večeru i zajedništvo. I zato kad se u Katoličkoj Crkvi inzistira na tomu da je misa – gozba onda je tu izgubljen smisao za žrtvu. Onda je oltar samo – stol. Onda je izgubljena vjera u stvarnu prisutnost. Sotona to zna pa zato i nastoji svetu misu pretvoriti u folklor. Zašto mi uopće primamo političare u prve redove? Ne mora im se zabraniti dolazak, ali zašto moraju u prve redove? I najčešće njima ne bi trebalo dati svetu pričest (!). Ako donose zakon koji je protiv vjere i morala – u grijehu su i ne bi smjeli na pričest. Važno je braniti dobru svetu pričest. Rasprave oko toga mogu li crkveno vjenčani ponovo sklopiti civilni brak to je beskorisna rasprava. Nismo mi ti koji odlučujemo. Krist je to jasno rekao. Ne može se u smrtnom grijehu na pričest. Ako su spremni živjeti kao da su brat i sestra i regulirati tako da drugima ne budu sablazan…

Obavezni smo ići na svetu misu nedjeljom i zapovijednim blagdanom, a ako smo u mogućnosti – i češće. Na TV svaki dan je dnevnik. Toj „svjetskoj misi“ prisustvuju milijuni širom svijeta. A to traje 45 minuta. To je duže od jedne svete mise koja nema propovijed. Pa ipak mnogim katolicima je misa teška i nedjeljom, pa se svećenik tada trudi kako ih privući, kako napraviti bolje ozvučenje, pa onda možda još i plesačice… Zato je važno ozbiljno shvatiti svetu misu i dostojno pristupati pričesti.

Važnost posvećenog života u Crkvi. Bog Crkvi daje ljude sa različitim karizmama: redovnici, redovnice, kao i oni koji žive posvećenim životom u svijetu. Sve je to sa svrhom da se te stvarnosti posvete i obnove u Kristu. U temelju su zavjeti poslušnosti i siromaštva. Siromaštvo, čistoća i poslušnost su zavjeti preko kojih se opiremo trima zlima: oholosti, lakomosti i bludnosti. Đavao to zna i najjače je udario na posvećene osobe i dosta je uspio. Kod klasičnih redova većina njih je izgubila svoju karizmu. Ta karizma se i ne vidi, osim što se drugačije oblače, a svi žive slično. U nekim zapadnim zemljama samostani se prodaju i zatvaraju. Prosjek godina je sve veći, preko 70 god. Crnci postaju misionari u Evropi. Nastoji se posvećene osobe desetkovati. A one koji ostanu nastoji ih se posvjetovnjačiti – da budu gori nego oni koji su van samostana. Od zavjeta se radi ruglo pa posvećeni stalež postaje otrov jer se krše zavjeti. Ne krše se samo Božje zapovijeti već se čini i jedno svetogrđe. Zato je važna obrana posvećenog života i vraćanje na korjene. Reforma. Crkva se treba stalno obnavljati. Da bi osjećali s Crkvom treba davati kompenzaciju preko molitve, posta, pokore, … Crkva je sveta, ali i grešna. Potrebno je stalno davati zadovoljštinu za grijehe. I tu se vidi manjak ljubavi prema Bogu… Isus: „Ako ne budete činili pokoru svi ćete slično propasti!“

Đavao to zna pa to nastoji izrugivati, omalovažavati. I sve se na kraju svede na „humanizam“ – „Dobro je činiti dobro“. Isključeno je ono nadnaravno.

Zato je važno vratiti u obitelj molitvu osobnu i obiteljsku. Vršiti pokoru osobno i obiteljski. Obdržavati post i nemrs i dodatne osobne postove. Odvajati novac za milostinju, za siromašne, za neku dobrotvornu ustanovu, potrebe Crkve…) Za osjećati s Crkvom važno je prepoznati male konkretne stvari … kipovi, slike, svijeće, uređenje Crkve, hodočašća, … Sve je to nastalo iz pobožnosti i u funkciji pobožnosti. Čovjek je tjelesno biće pa mu trebaju i vanjski znakovi. Na hodočašću je čovjek, kad hoda, i dušom i tijelom. To su stari koje smetaju pa se ukidaju i brišu. Znakovi sad za Božić npr. Isusa su izbrisali. Samo imamo „blagdane“. Nema jaslica, al zato imamo raznih simbola koji nemaju nikakve veze s Kristovim rođenjem. U modi je apstrakcija. I to takva da se više ne moće ni prepoznati Krist. Jedan je dječak pitao za sliku Uskrslog Krista na Kmanu – „Je li to raketa?“. Zašto je potrebno svakom posebno tumačiti o čemu se tu radi? …Paziti na kič i da to služi svrsi za koju je zamišljeno.

Crkvene zapovijedi…: „Tko vas sluša mene sluša!“ Crkva ima pravo i dužnost davati upute u skladu sa vremenima. Đavao napada Crkvu i zbog samih zapovijedi, jer „Crkva nema pravo zapovijedati“. Crkva ne može zapovijedati onda ni post (2x u godini). Crkva je naložila celibat (što nije dogma), a ispada da Crkva ni to ne smije. Želi se uništiti autoritet Crkve i na dogmatskom planu pa je potrebno i na ovom području braniti autoritet Crkve i štiti ugled poglavara. Cilj je Bog, a ne poglavar. On je čovjek koji ima vrlina i mana i što će se odraziti i na njegovo upravljanje. U krizi je autoritet, pa je na prvom mjestu napad na poglavara, način života, predaje… Najnezahvalnije je biti biskup i poglavar kako je Isus to zamislio, jer postavlja se pitanje: „A tko će te slušati… i kako će te slušati?“. Đavao se služi metodom „Podijeli pa vladaj!“ – preko svojih podanika koji uvijek nešto prigovaraju, stvaraju nelagodu u zajednici i iza kulisa ruše zajednicu. Najčešće u to oni koji su doživjeli razočaranja u svom životu. Postali su svećenici, redovnici, ali su na krivoj adresi. Prezahtjevno im je ići nazad, nisu ostvarili želju za većim položajem, ispunjeni nezadovljstvom i stvaraju klimu nezadovoljstva. Zato je važno braniti zakonitog poglavara, a ako to treba i opomenuti ga u četiri oka. Jasno da može biti i loših poglavara, ali ih treba slušati u svemu osim u onomu što je grijeh.

U nekim teškim dogmatskim pitanjima ne treba raspravljati, treba ih ostaviti ekspertima. Tako npr. i o pitanju predestinacije, naše slobode i Božjeg sveznanja. Đavlu je važno posijati sumnju jer će tako uzorokovati otpad. Stoga, u nekim pitanjima ne treba raspravljati nego je potreban posluh i povjerenje.

Izvor: Bilješke sa duhovnih vježbi, s dopuštenjem voditelja don Josipa Mužića,

(26.12.-1.1.2017.)

Kršćani su od početaka vjerovali u postojanje čistilišta i molili za pokojne. Vjerujemo da im naša molitva (osobito sv. misa) može pomoći da prije dođu u raj.  Kako bi učvrstili svoju vjeru u čistilište može nam pomoći i činjenica da o dušama u čistilištu – postoji i jedan muzej u Rimu. Tu se čuvaju predmeti, koje je diljem Europe sakupljao jedan svećenik, a na kojima je – kako se vjeruje – ostavljen trag duša iz čistilišta… 

…

Neposredno prije Dušnog dana, urednik “Aleteia-e” je sjeo s Fra Domenikom Santangini, upraviteljem Malog muzeja Čistilišta u Rimu. Župnik Church of the Sacred Heart of Suffrage – u Prati, fra Domeniko govori o izvanrednoj pojavi koja je inspirirala muzej, značenju spaljenih stranica knjiga i odjeće koju muzej posjeduje, te o životno bitnoj važnosti vjerovanja u postojanje čistilišta.

• Fra Domeniko, koliko dugo ste već ovdje u Crkvi – Church of the Sacred Heart of Suffrage?
• Dvadeset i šest godina, od čega 11 godina kao župnik.

• Možete li nam reći o izvanrednom događaju koji je doveo do izgradnje ove Crkve?
• Bilo je to oko 1894. ili 1895., tada se na ovom mjestu nalazila samo mala kapelica posvećena Gospi od Ružarija. Jedan od naše braće svećenika je došao ovamo iz Piazza Navona slaviti Misu. Njegovo ime je fra Jouët; bio je Francuz, iz Marseja (Marseilles). Ne sjećam se točnog datuma, ali jednog dana došlo je do požara u maloj kapeli, a nakon što se požar ugasio …( ovdje je važno reći da je fra Jouët bio veoma posvećen dušama u čistilištu, mnogo je molio za njih) ostala je sačuvana slika lica koje pati – izgledala je kao duša u  čistilištu. I tako je on bio inspiriran izgraditi Crkvu posvećenu dušama u čistilištu.

Dogodilo se sljedeće; ovdje je bio veliki komad zemlje, vrlo uzak ali dug, i tako je on uz pomoć bogatijih obitelji i prijatelja, ali i dobrovoljnih prinosa ostalih ljudi, kupio zemlju. Budući je zemlja bila uska, odlučio se za izgradnju u gotičkom stilu (bio je arhitekt prije nego što je postao svećenik). I tako je dizajnirao Crkvu u gotičkom stilu, upravo zbog toliko uske površine.

On je tada naručio inženjera (Giuseppe Gualandi) da izgradi Crkvu. No nakon što je počelo ponestajati novca, malo po malo dok se Crkva gradila, on je putovao po Europi kako bi tražio novac ali i svjedočanstva koja potvrđuju posjete duša iz čistilišta. Sve što je sakupio donio je ovdje u Rim, i sve što danas imamo u muzeju je – originalno.

• Oče, kako znamo da su predmeti u Muzeju Čistilišta autentični?
• Svećenik ih je sam zadobio i svjedočio njihovoj autentičnosti. On ne bi lagao. Primljeni su izravno od vlasnika, preko fra Jouët. Počeo je putovati po Europi prikupljajući novac, a potom bi vratio relikvije. Bio je vrlo predan  dušama u čistilištu, htio je prikazati ta svjedočanstva posjetiteljima, i tako je muzej započeo.

Vraćajući se na ono o čemu sam prije govorio … nakon požara, Rimski je narod počeo dolaziti ovamo na hodočašće, govorimo o 5000 ili 6000 ljudi, koji su hodočastili ovdje nakon tog događaja. Požar iza sebe nije ostavio bilo koju sliku … slika koja je ostala bila je lice u patnji. I tako je on svoju pažnju usmjerio dušama u čistilištu, a privrženost se vidjela i u praksi gdje je tražio prave i istinite iskaze.

• One svjedoče mnogim dušama … mislim da ih ima jako puno … puno duša koje se moraju pročistiti prije susreta s Bogom. To je dio naše vjere. Tridentski je sabor definirano da su pakao i raj apsolutne istine vjere, također podučava da je čistilište istina vjere proxima fidei (neposredno učenje vjere, teolozi je smatraju istinom Otkrivenja, ali koja još nije konačno donesena kao takva od strane Crkve). Budući da duša mora biti potpuno čista da bude s Bogom, čovjek – čak i ako je on dobar – uvijek ima neku ljagu na svojoj duši, a to je razlog zašto je potrebno čistilište. Čistilište je stanje odsutnosti od Boga, i mi s našim molitvama, posebno kroz molitvu Mise – budući je to najveća molitva, možemo zaista pomoći da se mnoge od tih duša privedu u Raj, te potom postanu sveti. Zatim nam oni “vraćaju uslugu” moleći se za nas.

• Pougljene slike koje imamo u muzeju predstavljaju vatru koja ne samo da gori već i pročišćuje. Malo po malo gori i čisti duše koje su u čistilištu. Mi vidimo fizičku manifestaciju ove vatre, ali za duše u čistilištu ona predstavlja unutrašnje pročišćenje. U tom drugom životu, bol koju duša proživljava je patnja zbog Božje odsutnosti. Ono što ih boli je to da ne mogu biti s Bogom. Sveta Katarina Genovska rekla je nešto vrlo slično u svojoj Raspravi o Čistilištu. Tu ona opisuje čistilište kao unutarnju pročišćavajuću vatru. Ona također iznosi mnogo toga što se može činiti iznenađujućim. Na primjer, da duše u čistilištu, iako pate, doživljavaju mir i radost jer su pročišćeni i otvoreni za susret s Bogom. Čistilište je mjesto čežnje i nade, velike nade. Pakao je mjesto očajavanja i beznađa.
• Zašto se duša u čistilištu manifestira preko spaljenih stranica knjiga ili pregača, kao i preko predmeta iz Vaše kolekcije?
• One svjedoče mnogim dušama … mislim da ih ima jako puno … puno duša koje se moraju pročistiti prije susreta s Bogom. To je dio naše vjere. Tridentski je sabor definirano da su pakao i raj apsolutne istine vjere, također podučava da je čistilište istina vjere proxima fidei (neposredno učenje vjere, teolozi je smatraju istinom Otkrivenja, ali koja još nije konačno donesena kao takva od strane Crkve). Budući da duša mora biti potpuno čista da bude s Bogom, čovjek – čak i ako je on dobar – uvijek ima neku ljagu na svojoj duši, a to je razlog zašto je potrebno čistilište. Čistilište je stanje odsutnosti od Boga, i mi s našim molitvama, posebno kroz molitvu Mise – budući je to najveća molitva, možemo zaista pomoći da se mnoge od tih duša privedu u Raj, te potom postanu sveti. Zatim nam oni “vraćaju uslugu” moleći se za nas.
• Čemu svjedoče ove relikvije ?
• Recite nam nešto više o relikvijama koje su sačuvane u muzeju.
• Relikvije u muzeju su znakovi koji nam govore da trebamo vjerovati u čistilište i da ovo mjesto patnje postoji, da toliko duša prolazi kroz njega, kao i da postoji toliko mnogo duša koje su ondje i zaboravljene. Trebamo se moliti za njih. Ako ti umreš a ja molim za tebe, a ti si već u Raju, moja molitva nije izgubljena. Gospodin ih koristi za one koji su napušteni i zaboravljeni, jer postoji Zajedništvo Svetih. Ima toliko ljudi koji su bili dobri tijekom svojih života, ali nitko ne moli za njih. Ali Gospodin, oprostite mi na izrazu, nije budala. On kaže: “jadna ova duša”, i koristi naše molitve za one koji su zaboravljeni.

• Postoji li naročito snažna molitva za duše u čistilištu?
• Misa je najveća molitva, a zatim je tu i toliko drugih molitvi koje možemo moliti. Ono što je najvažnije je čistoća srca kojim molimo.

• Vijeće Tridentskih odredbi o čistilištu upućuje se biskupima da teže marljivosti kako bi vjernici povjerovali u Crkveni nauk o čistilištu …
• Da, u stvari, počinje 1. studenog, a tijekom cijelog 11. mjeseca može se zadobiti potpuni oprost za pokojne. To se čini posjetom Crkvi, moleći jedan Očenaš, Zdravomariju, i Vjerovanje, te molitvom za nakane Pape kao i odlaskom na ispovijed i Svetu Pričest. Možemo primijeniti ovaj potpuni oprost za jednog od pokojnika, a ako je slučajno ta duša već u Raju, Gospodin naše molitve za potpuni oprost grijeha prenamjenjuje za drugu dušu.

• Što mislite koju poruku muzej čistilišta prenosi ljudima?
• Naravno, postoje ljudi koji dolaze i samo površno razgledaju uokolo iz znatiželje i odlaze. Ali postoje ljudi koji se spuštaju na svoja koljena i mole. Oni koji vjeruju ovoj stvarnosti, ovdje pronalaze ohrabrenje i poticaj na molitvu. Muzej nam govori da duše u čistilištu tragaju za svojim obiteljima i voljenima kako bi tražili njihove molitve za svoje spasenje.

• Postoji li relikvija koju smatrate osobito poticajnom?
• Originalnu pougljenu sliku na zidu smatram kao najpoticajniju, jer u njoj vidimo patnju čovjeka koji je gotovo bez oblika, ali ima ljudsko lice. Ona prikazuje bol osobe koja pati zbog odsutnosti voljene osobe, u ovom slučaju, Boga. To je tužno lice nekoga tko je u Čistilištu. Navodi me na razmišljanje … Zašto radimo toliko mnogo gluposti? Pokušajmo biti što bolji, tako da možemo ići izravno i što je brže moguće k Gospodinu.

Izvor: Purgatory? There’s Actually a Museum for That!, Aleteia.org

Prijevod: M.R

Učenici su bili s Isusom. Slijedili su ga izbliza. Oni ga poznaju bolje nego itko. I ako je itko mogao ispravno shvatiti Isusove riječi – onda su to bili Isusovi učenici. I nisu mogli razumjeti, ali su vjerovali. A oni koji nisu mogli prihvatiti takvo nešto – otpali su. Dogodio se otpad od vjere, apostazija, već tad. Manjina ostaje, većina odlazi, jer im je težak taj govor. Njihova ohola ljudska narav, ne može prihvatiti stvari koje ne može razumski objasniti. I tu se opraštaju od Isusa. Uzalud se i oko njih trudio, čini se.

A Isus? Isus gleda za njima i ne može ih zadržati na silu. Slobodno su se okrenuli protiv, a on nikad ne ide protiv ljudske slobode. Pušta čovjeka da sam bira svoj put i svoju vječnost. Sablažnjivo im je čuti takvo što. Kako on može dati sebe za hranu? Kako njegova krv može biti za piće? Odlaze, kao da nikad ništa dobra u njemu nisu vidjeli. I još će ga možda okolo ogovarati zbog tih njima nerazumljivih riječi. Dat će sebi za pravo da ispravljaju i napadaju samoga Boga. Vječita napast usred ljudskog roda: biti kao Bog. Bog je sišao među ljude, lišio se neba radi čovjeka, želi mu biti čak i hrana, a čovjek? Nezahvalan. U svojoj samopravednosti odbija dar. Već će on sebi naći neku hranu.

„Hoćete li i vi otići?“ – Isus se obraća apostolima. Oni, gledaju, ne razumiju… ali vjeruju… „Gospodine, komu da idemo. Ti imaš riječi života vječnoga“. Oni ostaju s Njim.

I stoljeća prolaze, a misa ostaje, kao i vjera u stvarnu Isusovu prisutnost pod prilikama kruha i vina. No, u 16. stoljeću događa se onaj veliki otpad. Odlaze oni koji ne vjeruju. Slijede Luthera. I mnoge povlače za sobom. I komadaju Istinu. Komad u jednom ogranku, komad u drugom, a ne zna se više ni koliko tih različitih ogranaka ima. Odvojili su se od Temelja. I zar je vjerojatnije da su oni bolje shvatili Isusa, nego li apostoli koji su s njim bili tri godine? A apostoli su shvatili da – ISUS STVARNO JEST PRISUTAN POD PRILIKAMA KRUHA I VINA.

A mi? Jesmo li vjerni Isusu ili mu zapravo i ne vjerujemo? Pričešćujemo li se samo iz navike? Ili budimo u sebi vjeru da je Isus stvarno tu prisutan?

Je li netko katolik – zato jer se pričešćuje? Pa može biti da zapravo – spada i u protestante. Da, ako ne vjeruje da je Isus tu prisutan i živ, vrijedan najdubljeg poklona, onda spada u one otpale učenike. U one koji su okrenuli leđa tom govoru u Kruhu i otišli nekim svojim putem, za nekom svojom hranom. I možda će i doći (biti viđeni) okolo oltara s nekim svojim ljudskim željama, krivim nakanama, možda i u smrtnim grijesima i neće vidjeti ništa sablažnjivo ni svetogrdno u tomu da Isusa u hostiji primaju i nepokajani grešnici koji javno žive u teškom grijehu …   Koliko takvih „protestanata“ imamo  u našim crkvama? Koliko onih koji ne dolaze moliti, ne dolaze kleknuti pred svog Spasitelja, već dolaze samo špijunirati,... ili tko zna već zbog čega … a Isus biva potpuno sporedan, u odnosu na neke zemaljske ciljeve.

Događa se izdaja. Izdaja u malim stvarima sutra može biti u velikim. Vjernost u malim stvarima sutra može biti vjernost u velikim stvarima. Juda je izdao Isusa za 30 srebrenjaka. A svaki katolik koji svjesno i svojevoljno, ne bira nedjeljom MISU kao svoju najvažniji dio dana (ili koji sam možda i ide ali ne mari ništa što njegovi bližnji ne idu), izdaje Isusa. Juda za onoliko, ovi za nešto drugo: za zabavni program, za udoban krevet, za uvećanu zaradu, za nešto… Ljudi se tako olako prodaju. I tako lako druge prodaju. Jednom kad Isus postane nevažan, a nešto drugo dođe na njegovo mjesto – samo je pitanje: kolika će biti cijena – i izdat će Ga, bez puno razmišljanja.

Postavlja se pitanje iz apostolskih vremena – Koga ćemo slijediti – apostole ili otpale učenike?  Nitko ne može sjediti na dvije stolice. Ne može se služiti dvojici gospodara.  …

Vrijeme je kad se na razne i nove načine progone kršćani, pa je vrijeme i da se opredjelimo. Ako smo već stavljeni u ovaj svijet neprestane borbe dobra i zla, onda se moramo i opredjeliti na čijoj smo strani! Na strani Isusa i apostola (učiteljstva Crkve koje ne zastarjeva) ili na strani Jude i otpalih učenika?

M.G.

…

Članak pod naslovom “Koga slijediti – apostole ili otpale učenike?” možete pronaći  i u nedavno tiskanoj knjizi “NA BRANIKU” (više autora; zbir članaka sa stranice katolik.hr)

Relikvijar u Lanicanu (It) 1. pokaznica sa ostatkom posvećene hostije koja se pretvorila u srčano mišićno tkivo i 2. kalež sa pet grumenova krvi (8.st)

Euharistijska čuda potvrđuju našu vjeru da je u posvećenoj hostiji ŽIVI ISUS tj. uprisutnjenje Isusove muke, smrti i uskrsnuća… Kad bi ovog bili svjesni ne bi propuštali (osobito nedjeljne) svete mise … 

…

Kao i kod drugih euharistijskih čuda koja su se dogodila tijekom povijesti Crkve, čudo u Poljskom mjestu  Sokółka (u Poljskoj) je posebna objava moći Svemogućeg Boga koji nas sve poziva na obraćenje; to nam također služi kao ogledna lekcija.

Preko nadnaravnih znakova kao što su euharistijskih čuda, Krist potvrđuje da je Euharistija – uprisutnjenje Njegove muke, smrti i uskrsnuća. Pod prilikama kruha i vina, On je uistinu prisutan u Njegovom uskrslom i proslavljenom čovještvu.

Patnja Srca Isusova

Ukratko ćemo sagledati rezultate znanstvenih studija provedenih na tri najpoznatija euharistijska čuda.

Poput nedavnog čuda u mjestu Sokółka, euharistijsko čudo u Buenos Airesu (1996.) dogodio nakon što je posvećena hostija, profanirana od strane nepoznatog počinitelja, promijenjena u mišićno tkivo ljudskog srca. To je ustanovljeno 1999.gog. od strane tima američkih istraživača u New Yorku pod vodstvom poznatog kardiologa i forenzičkog patologa profesora F. Zugibea. Znanstvenici koji su ispitivali opisani uzorak nisu imali pojma otkud je uzorak tkiva došao. Ustanovili su da je analizirani materijal fragment srčanog mišića. Mišić je bio u upalnom stanju, a sadržavao je veliki broj bijelih krvnih stanica, što ukazuje da je srce bilo živo u trenutku kada je primjerak uzet. Činjenica da su bijele krvne stanice ušle u tkivo bio je dokaz da srce silno pati, kao na primjer, kada bi netko bio teško pogođen u prsni koš.

Možda najpoznatije Euharistijsko čudo se dogodilo u osmom stoljeću u Lancianu, u Italiji. Bazilijanski redovnik, slaveći svetu misu počeo je, u trenutku pretvrobe, sumnjati da kruh zaista postaje Tijelo Kristovo, a vino Isusova krv. Kad je izgovarao riječi posvete, kruh se (vidljivo) promijenio u tijelo, a vino u krv – na način na koji su to mogla zapaziti osjetila. 18. studenog 1970., papa Pavao VI uputio grupu talijanskih znanstvenika da provede temeljitu analizu euharistijskih otajstava. Završeno 4. ožujka 1971. godine, znanstvena otkrića potvrdila su tradicionalnu vjeru. Sa znanstvenog gledišta  istraživana hostija je sadržavala kompletno ljudsko srce tj. tu su bili svi elementi koji ljudsko srce sačinjavaju.  Sačuvano je također  pet kuglica zgrušane ljudske krvi , krvne grupe AB, one iste koja se nalazi i na Torinskom platnu. Godine 1976, UN je imenovao liječnike koji bi provjerili istinitost nalaza. Uzeli su uzorke krvi i mesa iz euharistijskog čuda u Lancianu, na analizu. Rezultati njihovih istraživanja potvrdila stručno mišljenje talijanskih znanstvenika.

U mjestu Sokółka , veliki središnji dio hostije promijenjen je u mišićno tkivo ljudskog srca u stanju agonije i velike patnje. Struktura mišićnih vlakana srca (u sredini hostije) je također usko povezana sa sastavom kruha  (okolo) da je potpuno isključena svaka mogućnost ljudskog uplitanja.

  Što je više mogao Isus učinio za nas?

Kroz ovakve izvanredne znakove kao što su ova euharistijska čuda, Krist želi jasno vratiti u naše svijesti činjenicu da je Euharistija sakramentalno uprisutnjenje cijele drame Njegove muke, smrti i uskrsnuća. Na taj način, svi smo mi u mogućnosti sudjelovati u Kristovoj pobjedi nad smrću, Sotone i grijeha. “Što je više mogao Isus učinio za nas?”, piše sveti Ivan Pavao II u svojoj enciklici o Euharistiji. “Zaista, u Euharistiji nam pokazuje ljubav koja ide “do kraja “(Iv 13: 1), ljubav koja ne poznaje mjeru” (EE, 11). “Euharistija”, on primjećuje, “je žrtva križa koja se ovjekovječuje kroz stoljeća. (…) Kad Crkva slavi Euharistiju – taj središnji događaj spasenja je stvarno prisutan i ‘djelo našeg otkupljenja provodi’ (EE, 11). Dakle, žrtva križa ne ostaje ograničena na prošlost, budući da je “sve što je Krist – sve što je učinio i pretrpio za sve ljude – sudjeluje u božanskoj vječnosti  i tako nadilazi sve vrijeme” (EE, 11).

U Bogu ne postoji prošlost ili budućnost, samo vječno “sada”. To je razlog zašto je Isus Krist, što je pravi Bog i pravi čovjek, preuzeo na sebe svu bol i grijeh svakog ljudskog bića. Tijekom svoje muke i smrti na križu, On je iskusio posljedice grijeha cijelog čovječanstva. U ovom iskustvu najvećeg zla, on, pravi Bog i pravi čovjek, ponudio je Bogu Ocu sebe i sve ljude.

Kroz svoju muku, smrt i uskrsnuće, Krist je pobijedio grijeh i Sotonu, otvorio vrata neba za sve i dao smisao našeoj patnji i smrti. Zahvaljujući Kristu, svako naše trpljenje (koje ujedinjujemo s Njegovim trpljenjem za spasenje svijeta) postaje put našeg spasenja i izvor najvećih milosti. Zahvaljujući Njemu i naša srmt postaje sudjelovanje u Njegovoj konačnoj pobjedi nad smrti i uskrsnućem, samo ako svoje povjerenje poklonimo Njemu i po njemu se pomirimo s Ocem.

Sjetimo se, dakle, da kad se god nalazimo u iskustvu patnje imao priliku zahvaliti Isusu za ovo iskustvo i povjeriti ga Njemu: „Isuse, ujedini svoj trpljenje s ovim trpljenjem… „

  Protuotrov za smrt

Zahvaljujući sakramentu Euharistije, možemo se sjediniti s Isusom u Njegovoj žrtvi na križu, doživjeti radost uskrsnuća i sudjelovati u životu i ljubavi Božjoj u zajedništvu Presvetog Trojstva. Moramo se sjetiti da je “Kristova žrtva i žrtva Euharistije samo – jedna žrtva” (Katekizam Katoličke Crkve, 1367) i da kad sudjelujemo u svetoj misi trebamo prinijeti sebe, u jedinstvu s Kristom, Bogu Ocu.

Uskrsli Krist postaje za nas Euharistija, “Kruh života” (Iv 6, 35). Isus nam govori: “Ja sam Kruh živi koji je s neba sišao; tko bude jeo od ovoga Kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati za život svijeta tijelo je moje”(Iv 6, 51); “Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi; Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je sišao s neba (…); Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke “(Iv 6: 55-58).

“Euharistija”, piše Blaženi Ivan Pavao II “je stremljenje prema cilju, predokus punine radosti koju je obećao Krist (Iv 15,11); to je na neki način anticipacija neba (…). Oni koji se hrane Kristom u Euharistiji ne trebaju čekati da će tek jednom primiti vječni život: oni već posjeduju taj život na zemlji, kao prvinu buduće punine koja će tada čovjeka obuhvatiti u njegovoj cjelovitosti. Jer u Euharistiji smo također dobiti zalog uskrsnuća našeg tijela na kraju svijeta: “Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan” (Iv 6:54 ). Taj zalog budućeg uskrsnuća proizlazi iz činjenice da je tijelo Sina Čovječjega, prisutno u euharistiji, njegovo  tijelo – u svom slavnom stanju nakon uskrsnuća. Sa Euharistijom primamo  ‘tajnu’ uskrsnuća. Iz tog razloga Sveti Ignacije Antiohijski s pravom opisuje euharistijski kruh kao “lijek besmrtnosti, protuotrov za smrt” (EE, 18).

 Tko to može shvatiti?

Židovi su bili šokirani i zgražali se nad onim što je Isus govorio o euharistiji. “Kako nam ovaj može dati nam tijelo svoje za jelo?” – pitali su (Iv 6, 60). “Tvrd je to govor, govorili su i „tko ga može slušati?” A Isus ih pita: “Zar vas ovo sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio Duh su i život su“! (Iv 6, 61-63) Kad Isus kaže: “A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? On aludira na proslavu svoga čovještva, uskrsnućem i uzašašćem na nebo.

Na drugom mjestu Isus kaže apostolima: “Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete spoznati da jesam” (Iv 8: 28), to jest, nakon njegove smrti i uskrsnuća, oni će znati da je On je Bog. …

Od tog trenutka je Isus Krist završio svoju vidljivu fizičku prisutnost na Zemlji i započeo novi način postojanja. Tako je i njegova stvarna  prisutnost u Euharistiji moguća. Euharistija je Uskrsli Krist u njegovu proslavljenom čovječanstva koji daje svega sebe za nas, tako da bi nas “dionici božanske naravi” (2 Pt 1, 4).

U Euharistiji, Krist nas preobražava snagom Duha Svetoga, tako da bismo i mi mogli čak i sada na zemlji sudjelovati u ljubavi i vječnom životu Presvetoga Trojstva. Zato nas Isus upozorava: “ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi Njegove, nemate života u sebi” (Iv 6, 53). Drugim riječima, ako ne živimo u stanju posvetne milosti i ne primamo Euharistiju vjerujući  u tajanstvenu prisutnost Njegova tijela  i krvi, onda mi se oduzima vječni život.

Završavajući svoj govor o otajstvu euharistije, Isus kaže svojim apostolima: “Ali ima među vama koji ne vjeruju.” Jer znao je Isus od početka koji su to što ne vjeruju i tko je taj će ga izdati “(Iv 6, 64). “Nisam li dvanaestoricu izabrao, a ipak jedan je od vas đavao? Govorio je o Judi, sinu Šimuna Iškariotskoga “(Iv 6, 70-71). Judina izdaja počela je kad je odbio vjerovati  u ono što je Isus učio na temu euharistije. Tako i mi izdajemo Isusa, kad ga odbacujemo Njegovu objavljenu istinu o Njegovoj stvarnoj prisutnosti u Euharistiji, ili kada primimo pričest nedostojno.

o. M. Piotrowski

izvor: časopis Love one another