Nakon gotovo 50 dana pješačenja, danas će hodočasnici koji su iz Niepokalanówa krenuli prema Međugorju stići na cilj. Pokornici su Bogu prikazali svoj napor za mir u svijetu i poljske obitelji. S hodočasnicima smo razgovarali dan prije nego su pristigli u Međugorje. Kakvi ih osjećaji prate? Dijele ih sa čitateljima Našeg dnevnika.
Osjećamo veliku radost i mir srca. Uvjeren sam da će taj mir u mom osobnom i obiteljskom životu potrajati još dugo nakon što se vratim kući. Ranije su me pratili slični osjećaji kada sam pješačio do Rima, Fatime i Santigao de Compostele.  Hodočašćenje u sveta mjesta, poteškoće, žrtva, da bi dostigli postavljeni cilj, pješačenjem stotina kilometara s određenom nakanom, pomaže suočiti se s raznim brigama,  problemima svakodnevice i uvijek gledati na život iz perspektive vječnosti – naglašava Michal Sosnicki, Marijin ratnik, inicijator ove jedinstvene inicijative. Skupa s njim putovalo je još sedam osoba, među njima supruga Jolanta, koji se pridružila hodočasnicima u Ostravivu, kao i još jedan od pokornika, Jacek Jaworowski, vojnik, dragovoljac iz Vojske teritorijalne obrane.      – Još nisam bio u Međugorju, jako me zanima to mjesto – priznaje. Od početka gospodin Lešek, kao hodočasnik vozač prevozi prtljagu. – To je čovjek kojeg nam je darovala Providnost. – tvrdi Mihael Sosnicki.

Hodočasnici su krenuli na put pod sloganom “Zajedno s Marijom” iz Niepokalanova 24. lipnja ove godine. Nemajući unaprijed planirana zaustavljanja, noćenja i obroke dnevno su u prosjeku prelazili 30 km.
Pomoć su dobivali od svjetovnih i duhovnih osoba koje su upoznali, a koje su im davale ne samo prenoćište nego su često također dijelili i hranu. Hodočasnici su uvjereni da su zahvaljujući Mariji na svom putu susreli dobre ljude i da su bili vođeni na konkretna mjesta.

Takvih se primjera ima više. Jedan od njih tiče se događaja od prošle nedjelje. Hodajući putem, već oko 9 sati, došli su do crkve u selu Maljkovo. Svake nedjelje našeg hodočašća nastojali smo skratiti dnevnu rutu radi slavlja Dana Gospodnjeg, ali tada je plan bio pješačiti više kilometara. I dogodilo se nešto neočekivano. Posred ljudi s kojima smo razgovarali nakon svete Mise bila je i Marija, koja je, kako se pokazalo, bila 4 godine u Poljskoj, te je osoba Bogu posvećenog života, po uzoru na blaženog Ivana Merza. Izvrsno je znala poljski jezik (osobna ispravka: ne baš…) ali također i Ratnike Marijine. Čak je na hrvatski prevela jednu konferenciju o. Dominika Chmielewskog, SDB, utemeljitelja i prvog duhovnika zajednice, kojeg jako poštuje. Marija nam je ponudila noćenje u svojoj kući, u selu Potravlje. Zahvaljujući tome, imali smo i više vremena za odmor ove nedjelje – kaže Jacek Jaworowski.
Prisjeća se i susreta koji ga se jako dojmio. Jedna starija Hrvatica, koja je slučajno prolazila cestom, molila je krunicu.
– Kad je saznala da idemo iz Poljske u Međugorje, zamolila nas je da se molimo za njenu nakanu – kaže Jacek.

Hodočasnici su većinu puta putovali u samoći, ali uvijek imajući jedni druge na vidiku.
Svaki dan su kad bi stali molili zajedno  sveti Ružarij, u podne Anđeo Gospodnji, a u 15 h Krunicu Božjega milosrđa. Važno je za njih bilo da bi svaki dan bili na svetoj misi. I za to se Gospodin Bog pobrinuo. Euharistija nas je jako osnaživala na putu. Bilo je dana, na sreću jako malo, kada nismo mogli sudjelovati na svetoj misi, ali bilo je također dana kad smo mogli biti i dva puta – naglašava Mihael Sosnicki. Hodali su znajući da na njihove nakane mole mnogi iz zajednice Marijinih ratnika, ali također u zajednici apostola Božjega milosrđa u Koninu. Da ih je svakodnevno pratila molitva duhovnih hodočasnika potvrđuju i objave na Facebooku gdje su na profilu pod nazivom: „Idem zajedno s tobom, zajedno s Marijom” – (Idę Z Wami Razemzmaryją) svakodnevno objavljivane reportaže i fotografije iz dana hodočašća.
Svijest da se netko za nas moli davala nam je nadu i davala nam je da izdržimo nekad tešku iscrpljenost i poteškoće na koje smo nailazili – izražava zahvalnost Mihael S.
Hodočasnici su planirali doći u Međugorje na svetkovinu Velike Gospe. To se ostvarilo i slavit će kod Majke Kraljice Mira. Povratak u Poljsku planiraju 16. kolovoza. Hodočasnici su krenuli na put u duhu zahvalnosti za posvećenje Rusije Bezgrešnom Srcu Marijinu kojeg je učinio papa Franjo. U konačnici iz Niepokalanowa do Međugorja prepješačili su otprilike 1500 km. Ruta hodočasnika vodila ih je preko Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske, Hrvatske, a onda su (jučer) prekoračili granicu Bosne i Hercegovine. Cijelo vrijeme pratio ih je barjak s likom Marije Kraljice Mira i ručno izrađen križ jednog od hodočasnika.

Malgorzata Bochenek – 11.8. ,   Nasz Dziennik – pl (Naš dnevnik)

(Prijevod: Marija G. i google translate :))

Nakon objavljenog članka – na stranici (Idę Z Wami Razemzmaryją) možemo vidjeti da su poljski hodočasnici sretno stigli na svoj cilj, kod Kraljice Mira. Evo i nekih fotografija:

Koliko puta na dan se čuju vijesti koliko je oboljelih, koliko je umrlih…? Je li to baš potrebno toliko naglašavati. Kao da netko namjerno želi pretjerano posijati paniku i strah. “Nismo glupi, shvatili smo da je situacija ozbiljna!”, govori monah Arsenije. Koliko je samo starijih ljudi koji su navikli izići iz svoja četiri zida, a sada ne smiju van i osuđeni su na “zatvor” jer će ih policija uhititi ako iziđu!?” Neki mogu nekako osmisliti taj život, a neki ne mogu. Spasit će se od virusa, a oboljet će im živci, štitnjača… Neki će se i ubiti.

Sotona ima razne načine da pridobije duše. Je li dobro da stari i nemoćni žive u toj stalnoj panici i strahu?

I svećenik može izgubiti volju za molitvom, pa i za životom, ako ne vidi smisla svog svećeničkog zvanja bez vjernika koji ne mogu doći na svetu misu. Jedan nam se svećenik i ubio prije par dana. Samoubojstvo je znamo teški grijeh i nije čin  za opravdavanje. Sotonsko je to djelo da uvuče čovjeka u očaj.

Medijska hajka koja se vodi protiv svećenika don Josipa Delaša moguće da ima isti cilj. A ne zaboravimo što je njegov “zločin”: Htio je da se ne ukida Božja zapovijed zato što su ljudske vlasti to naredile. Htio je da na misu mogu doći vjernici, a ne da misa bude “bez nazočnosti vjernika”, jer “ako mogu u sabor, ako mogu u trgovine mogu i u crkvu”… Htio je biti pastir koji se brine i o dušama svog stada, pa je zato htio “i zvučnike staviti vani da čuju oni koji ne mogu ući”…  Mislio je da je biskup strašno pogriješio što je donio takvu odluku … ( a osim toga nije jedini koji misli tako!) Ali koga briga za njegove dobre motive?! I novinari navale na vrata crkve gdje se moli nekoliko vjernika,  ni sami ne pazeći na propisani razmak, nego čine sve kako bi uvjerili javnost kako don Josip Delaš čini “zločin” protiv općeg dobra. I onda će danima prenositi vijesti kako ih svećenik vjernike “poslao k vragu”, što naravno nije lijepo za čuti, (a pogotovo iz usta svećenika), no… ne budimo brzi u osudi! Zar je teško naljutiti se na novinare. Oni isti koji bi ga oštro osudili zbog jedne beštime i zbog mise s vjernicima (kojih nije niti bilo puno) možda bi bez grižnje savjesti dignuli ruke za pobačaj. Što njih briga i za Božji zakon i za to da je jedan svećenik manje?! Ako nije podoban mediji će nastojati činiti sve da ga zgaze. I hoće li biti dovoljno jak? Hoće li imati volje za molitvu? Hoće li imati ikog da ga podrži u vjeri?  Danas je to don Josip Delaš, a sutra? Koga će se sutra uhvatiti?

I mi, koji se držimo vjernicima, nemojmo misliti da smo dovoljno jaki. Danas možda imamo vjere, ali tko nam garantira da će tako biti i sutra?

Zato, ne sudimo prebrzo… i pazimo na svoje bližnje, ne samo da se ne zaraze od virusa korone, nego i od virusa straha, panike, očaja, malodušnosti… 

O toj situaciji govori dobro i pravoslavni monah Arsenije. Evo što poručuje ZA MIR – u ovo vrijeme panike.

O trenutnoj situaciji: Panika ili spokoj

Budući da smo posljednjih tjedana bili izloženi ogromnom informacijskom pritisku beskrajno je važno da ne progutamo uznemirujuće vijesti i obavijesti iz raznih medija, već da ostanemo mirni, oprezni, trijezni i molitveni.

Istraživaje iz sata u sat, koliko ih je još oboljelo, koliko ih je umrlo, i slično, ne donosi nam nikakvu korist, već samo dodatno uznemirava napetu psihu svejedno. Naravno da znamo da je stanje ozbiljno – i to nam je dovoljno!

Obratimo pozornost na sljedeće retke koji nam mogu pomoći da prođemo kroz ovu kugu i kao pobjednici.

Čovjek je trojedino biće, simboličnim stasom našeg božanskog – Svetog Trojstva – i sastoji se od tijela, duše i duha. Tijelo je u svijetu, duša u tijelu, a duh u duši. Sve je neraskidivo povezano i međuovisno. Ako je jedan od ovih elemenata u poremećaju, postoji ukupna neslaganja – opasna disharmonija.

Čovjekova duša je energetski centar i životni pokretač sastava tijela. Da bi organizam funkcionirao dobro i zdravo – duša mora biti dobra i zdrava. Ljudski duh je najčistiji dio duše, oko duše, duše. Duh hrani i energiji dušu. A da bi naš duh bio zdrav i čist, mora biti u kontaktu sa Duhom Svetim, koji dolazi od Stvoritelja svemira, Boga Oca.
Ljudski duh prima svjetlo, milost, moć i život, a zatim ga prenosi duši. Kada je duša ispunjena zdravim duhom, ona skladno i pravovremeno prenosi životne impulse na cijelo tijelo, što postaje zdravo jer se ispunjavaju zdravstveni uvjeti.
Duša prvenstveno brine o tri sustava, autonomnom živčanom sustavu, endokrinu i imunološkom. Kada su funkcionalni onda drugi sustavi ljudskog organizma djeluju skladno, a to su karprobavni, probavni, dišni, urogenitalni i drugi, a na kraju, a možda i na prvom mjestu – središnji živčani sustav, sa našom sviješću kao krunom.

Kada je čovjek pod stresom, u strahu i panici, duh slabi, pomrači i gubi svoju umiješanost u Duha Svetoga. Drugim riječima: on gubi volju za molitvu, liturgiju i pričest, …

Pomračeni ljudski duh više ne može osvjetljavati dušu i ne vidi, plovi i nije u stanju održavati organizam tijela u harmoniji i zdravlju.
Među prvim imunološkim sustavom pati, antitijela su dezorijentirana, strani mikroorganizmi, bakterije i virusi ulaze slobodno, razmnožavaju se, počinju puštati svoje izlučivanje, koje su otrovne, tj. otrovne i štetne, a čovjek se razboli, a ponekad umre.

Čujemo kako liječnik kaže pacijentu da ne smije biti ljut jer tjeskoba ubija. Međutim, uglavnom se završava na tome, odnosno nema upute kako se ne brinuti (! ). Ponekad dobijemo neki savjet, da budemo više u prirodi, da se zdravo hranimo, da izbjegnemo stresne situacije… ali sve je to proizvoljno i nedovoljno.

Glavni i jedini način očuvanja mira i čvrstoće duha je sudjelovanje u aktivnom vjerničkom životu (…) ispovijed… post… liturgija… pričest…

Imati svoju dnevnu, po mogućnosti, jutarnju i večernju molitvu, gdje je glavni Novi zavjet, psalmi, molitvenik… 

Kada čovjek uvede ovu duhovnu praksu u svoj život, duh, dušu i tijelo, sa svim svojim sustavima oni su zdravi!

Pogotovo tijekom ovih teških razdoblja, poput bolesti, gladi, ratova, prirodnih kataklizma… moramo se brinuti za naše duhovno stanje! Naša molitva tada mora biti jača nego ikad, tj. trebali bismo se moliti što češće, praktično, kontinuirano.

(poznata kratka, strelovita pravoslavna molitva koja se ponavlja, uzastopno…): “ Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešnom…” 

Naša molitva tada mora biti jača nego ikad, tj. trebali bismo se moliti što češće, praktično, kontinuirano.

Tako će naš um i duša biti zaštićeni od uznemirenosti, straha i panike i imunološkog sustava automatski će postati zdrav i dobro organiziran i antitijela će reagirati kao munje na svakog uljeza – virus, bakterije, maligne stanice… te kao i obučena vojska će likvidirati svakog neprijatelja na vrijeme!

Radujmo se jer prisustvujemo još jednom povijesnom ispitu Božjem i očistimo naše grijehe.

I Bog zna što radi!

Izvor 1: Monah Arsenije, facebook

Izvor 2: na youtube kanalu

Kad je, dakle, jednog dana osjećao ovu želju življe nego ikada i ponovnom revnošću uzdisao k Bogu da ga usliša, neki glas mu iznenada dovikne:  “Izađi van, na stepenicama koje vode u crkvu, naći ćeš, koga tražiš!” Tauler posluša i pođe van, ali na označenom mjestu nije opazio nikoga drugoga do jednoga siromašnog prosjaka koji tu stajaše prljav i bos, odjeven u jadne prnje, te bijaše podobniji pobuditi sućut u onih koji su mimo prolazili, nego li ih poučavati u duhovnom životu.

Ne mareći za to, Tauler mu se obrati i zaželi mu dobar dan. “Hvala ti za pozdrav – odgovori prosjak – ali se ne mogu sjetiti da sam ikada imao zao dan.” – “Dobro – prihvati opet Tauler – onda želim da ti Bog k dobrim danima što si ih uvijek imao, daruje još svaku moguću sreću!”  – “Zahvaljujem ti – odgovori prosjak – ali znaj, da nisam bio nikada nesretan i da me u čitavom mojem životu nije još stigla nikakva nezgoda.” – “Dao Bog – reče na to Tauler sav u čudu – da uza svu svoju sreću postigneš još i vječno blaženstvo! Ali moram priznati, da mi smisao tvojih riječi nije posve jasan.” – “Ti ćeš se još više čuditi kad te uvjerim da sam uvijek bio sretan, a još sam i sada.“

– “Priznajem – odgovori Tauler – da me zadivljuju tvoje riječi i da su mi zagonetka.  Budi tako ljubazan, te mi to kaži jasnije!”

Tada mu prosjak dade ovo razjašnjenje: “Rekao sam da nisam nikada imao zločestoga dana, jer su naši dani samo tada zli kad ih ne upotrijebimo za to da svojom podložnošću damo Bogu dužno poštovanje. Naprotiv, uvijek su dobri kad ih posvećujemo slavi i hvali Božjoj, što s njegovom milošću možemo uvijek, ma stiglo nas što mu drago. Ja sam, kao što vidiš, siromašan, bolestan prosjak, koji nemam zaštite, ni domovine, putujem sam po svijetu i posvuda trpim mnogo bijede.  Gladujem li, dakle, jer mi nitko ne da ništa, to slavim Boga. Jesam li bez krova, izložen kiši, tuči i vjetru, ukoče li mi se udovi od leda, jer me ove kukavne prnje ne mogu zaštititi od zime, zahvaljujem Bogu i za to. Preziru li me ljudi jer sam siromašan i bijedan, tada hvalim i slavim Božje veličanstvo. Svejedno, štogod me zadesilo gorko ili oprečno naravi, primaju li me ljudi prijazno ili me grubo tjeraju od sebe, sve mi to daje priliku da slavim Boga. Moja volja ostaje vazda u svim stvarima sjedinjena s voljom Božjom i za sve slavim njegovo sveto ime. Tako je za mene svaki dan dobar, jer nam zle dane ne donose protivštine i boli, nego naša nestrpljivost, a zbog čega smo drugog nestrpljivi, nego zbog toga što se naša volja opire, umjesto da se po svojoj dužnosti podvrgne, te uvijek prema svojim mogućnostima hvali i slavi Boga? Dalje sam ti rekao nikad da nisam bio nesretan i da me u cijelom mojem životu nije zadesila još nikakva nesreća, a ti možeš odmah prosuditi da li sam rekao istinu ili ne. Svi se ljudi, naravno, smatraju sretnima, kad im poslovi uspijevaju tako dobro da bolje ne bi mogli ni poželjeti. A ja, otkako sam tu, imam uvijek tu sreću. Ti se tome čudiš, ali ipak ćeš se uvjeriti da je tako. Ti znaš da se nama ne događa ništa što Bog ne bi htio, i da je ono što on hoće uvijek najbolje za nas. Iz toga slijedi da se uvijek moram smatrati sretnim, poslao mi ili pripustio Bog što ga volja. A kako da se i ne smatram sretnim, kad sam potpuno uvjeren da je sve što biva, upravo najkorisnije i najshodnije za mene!”

Tauler, zanesen tolikom mudrošću ovoga prosjaka, zamoli ga da mu sada još kaže kako u životu provodi ta svoja načela koja su ga učinila tako sretnim.

“Nikada ne zaboravljam da premudri i svemogući Bog dobro zna što je za njegovu djecu najbolje i da im to uvijek daje. Tako ono što se zbiva, protivilo se sjetilnoj naravi ili joj laskalo, činilo se to u očima ljudi slavno ili sramotno, bilo slatko ili gorko, koristilo zdravlju ili mu škodilo, prihvaćam s uvjerenjem da je to u ovaj čas za mene najbolje, pa sam time tako zadovoljan da me ništa drugo ne bi moglo učiniti sretnijim. Na ovaj je način sve za mene sreća, i za sve bez iznimke zahvaljujem dragome Bogu.”

“Ali si mi još i treće rekao, naime, da si blažen – odvrati Tauler –molim te hajde mi još to razjasni.”

– Ta – reče prosjak – jamačno se imati držati sretnim onaj kojemu se uvijek i u svemu volja ispunjava bez zapreke. Dakako da nijedan čovjek, dok je na svijetu, ne može potpuno postići to blaženstvo; ovo je ostavljeno za svece u nebu čija se volja posve slaže s voljom Božjom. Ali znaj da smo pozvani već ovdje na zemlji imati udio u tom blaženstvu i to upravo sukladnošću svoje volje s voljom Božjom. Volji onoga koji hoće sve što Bog hoće ne smeta nikada nikakva zapreka, sve se njegove želje slažu s voljom Božjom i za to se moraju uvijek i svakako ispuniti. Po tomu je takav čovjek blažen i to blaženstvo ja uživam. Volja je Božja sva moja sreća i sva moja milina. Sve što Bog radi čini me tako sretnim da se zbog toga radujem tisuću puta više, nego li se drugi može radovati kad udovolji svojim naravnim nagnućima”.

I Tauler se iznova zadivi visokoj mudrosti siromašnoga prosjaka.

Izvor: S duhovne obnove, don JM

Jedan svetac je rekao: “Ja čvrsto vjerujem da nema sretnijih ljudi od onih koji žele što Bog hoće. Njima se ne može ništa loše dogoditi. Ako su siromašni oni su to rado…”

……..

Prihvaćajući Božju volju moramo se i uplitati – ako primjetimo da se nekom nanosi nepravda. To smo dužni napraviti, ako možemo popraviti situaciju, ali ako ne možemo popraviti onda moramo prihvatiti volju Božju i u tom imati svoj MIR. Ne biti nestrpljivi zbog nevolja koje nas snađu. Bog je postavio i granice moru i ono ne prekriva cijelu zemlju. Napasti koje nas snađu Bog dopušta. On ima svoje vrijeme i cilj: a služi za naše spasenje a ne za propast. I nevolje nam se daju za spasenje. „Kao zlato u vatri tako se i čovjek kuša u vatri poniženja“. Prihvaćati poniženja za moje dobro – to ne znači prihvaćati poniženja drugoga. Ako je za nas nešto poniženje, i ako neće biti štete za drugoga onda ću to prihvatiti. Kad su župniku Arškom poslali pomoćnika on kaže da mu je to bila najteža pokora, a smatrao je da je to bilo za njegovo dobro. Potrebno je da imamo napasti.

Mi smo u ruci Božjoj kao gromade mramora. Mojsije je iz gromade isklesao Mojsija. Gromada nije imala slobodne volje da se odupre. Ako se ne odupiremo Bogu onda on može od nas učiniti nešto neusporedivo bolje nego ikakav kipar ili slikar. Kad kipar radi s dlijetom onda mora odstraniti komadiće i to je ozbiljan i zahtjevan posao. Tako Bog od nas želi napraviti svoju sliku, ali se treba predati Njemu. Kad bismo mi dopustili Bogu da nesmetano djeluje… Svi sveci su dopuštali Bogu da u njima djeluje. Bog je onaj koji je tu na djelu. Nebeska tijela slijede putanju koja im je zadana i zato vlada red. Ako se ne bi podvrgla zakonu onda bi nastao kaos u svemiru. I mi bismo to osjetili. Tako je i sa našom voljom. Ako se podlažemo volji Božjoj i kad je Božja volja prva sve drugo dođe na svoje mjesto. No, ako se naša volja udalji od Boga onda grijeh napravi kaos u odnosima oko nas i u nama. Posljedice toga su i na  tjelesno zdravlje i na to da se čini zlo drugima. Rušimo dobro koje je Bog dao u naš život.

Podudaranje naše volje volji Božjoj je ključ savršenosti. Što se više podlažemo Božjoj volji to više napredujemo. Sv. Tereza Avilska svojim sestrama je o tom govorila – da će najbrže napredovati u duhovnom životu ona koja se najviše teži za tim da se podvrgne Božjoj volji, jer na tom počiva naše spasenje. Umrijeti svojoj volji, pobjediti oholost, podvrgavati svoju volju je zaista žrtva i koja je stoga Bogu najmilija; tako se stječe neizmjerna milost i bogate zasluge za vječnost.

Ima jedna pripovjest o pobožnom redovniku koji se naizgled nije ništa razlikovao od ostalih, a samo doticaj njegove odjeće je liječio bolesne. Poglavar upita redovnika – kako to da on to postiže a niti dugo moli niti posti… ? Redovnik je odgovorio da ne zna kako, ali da naslućuje da bi razlog mogao biti u tom što se JAKO TRUDIO HTJETI ONO ŠTO BOG HOĆE… sve prihvaćam iz njegove ruke i ništa ne istražujem… Želim da se Božja volja potpuno ispunja na meni i sa svim stvorenjem…

Poglavar ga zatim upita kako to da se nije uzrujao kad se sve zapalilo, i žitnica i životinje. Redovnik je odgovorio da se ne brine jer zna da nas Bog može nahraniti i sa malim komadom kruha jednako kao i sa drugom hranom. Zato je uvijek zadovoljan pa došlo što mu drago.

Kad mi molimo OČE NAŠ molimo da bude VOLJA NJEGOVA no to baš ne nalazi mjesta u našem životu, kao da tu volju ne želimo provesti, a upravo tu se krije i naša zemaljska SREĆA. Ne samo da se naša volja poklapa sa voljom Božjom nego nas Božja volja čini i sretnima. To nam daje najsavršeniji mir. Kralj Alfons je to shvatio. On govori o potpunom vođenju Božjem i sve prihvaća iz ruke Božje.

Izaija: „O da si pazio na zapovijedi moje, sreća bi tvoja ko rijeka bila“ Tako i deset Božjih zapovijedi su kao znakovi koji nas vode do odredišta… Job u istom smislu govori “s Bogom se sprijatelji i pomiri … “Jobu je bilo teško iako je prihvatio Božju volju, no nije bio uvjeren, bunila se njegova narav, tražio je odgovor, bio je nemrian, patio je…

Kod rođenja Spasitelja čujemo riječi: „Slava Bogu na visini i MIR na zemlji miljenicima njegovim“ Tko su miljenici? To su oni koji su suglasni s Njegovom voljom. Nije teško biti suglasan s Božjom voljom ako sve ide kako hoćemo, ali ako ne- prihvatiti i to – Takva je sreća rezervirana samo za one koji se podlažu Božjoj volji. Volja Božja nam daje ono što smo tražili – sreću.

Sreća je kao sjena. Prati nas. Ako je želimo dohvatiti ona bježi. Ako se okrenemo Bogu, kao suncu, onda će sjena ići za nama, bit će u našem posjedu. Prihvatiti volju Božju znači i zemaljsku sreću.

Jedan svetac kaže: Ja čvrsto vjerujem da nema sretnijih ljudi od onih koji žele što Bog hoće. Njima se ne može ništa loše dogoditi. Ako su siromašni oni su to rado.

S druge strane je ono što neki vjeruju – u fatalizam – da je sve što mi se događa – „sudbina“. Tako nevolje, tako zla, neprijateljstva i td.. Nešto posve drugo je kad vidim Boga iza svega. Znam da je On prisutan, znam da je trpio na križu zbog nas. Nema tu fatalizma nego pouzdanje u Božju Providnost. Tražiti Božju volju nije fatalizam ni bezosjećajnost, da se čovjek isprazni od svih osjećaja. Nema tu neke praznine, nego ima Boga. Kad se oslobodimo svoje volje dolazimo do Božje volje. (…) Duša odana Bogu je u stanju u kojem je Božanski Spasitelj koji iako je pribit na križ, iako je u moru boli, Njegovo Božansko srce je puno neizmjerne radosti. Ima mir i radost jer je ispunio volju Očevu. Ne može se nijekat da su boli, siromaštvo, sramota – u opreci sa srećom. No,  kad duša posvetila ispunjanju Božje volje – čovjek se osjeća zadovoljan i sretan. Otac Ante Gabrić i Majka Tereza su se potrošili za druge i Boga i tako su se ostvarili. Približili su pojam sreće kakva je moguća ovdje na zemlji i prenosili su to i na druge.

Kako protumačiti Isusove riječi: „Tko se ne odreče samog sebe i ne uzme svoj križ i ne ide za mnom ne može biti moj učenik“. Odgovor je: Naš Božanski Učitelj traži da se odrečemo sebe i da idemo za Njim. On obećava ovdje na zemlji stostruko čega se odreknemo. Obećaje i da će nam pomoći nositi križ jer je rekao: „Jaram je moj sladak i breme je moje lako“. Ako to ne osjećamo proizlazi da nismo uzeli jaram ni odrekli se svog naravnog mišljenja…

Ova bi vjera bila za nas nepresušno vrelo one neizrecive radosti, što ju po riječima istoga Apostola moramo uvijek imati: “Radujte se u Gospodinu uvijek!, Ponavljam: radujte se!” (Filip 4,4). Čudnovat primjer za ovu istinu pripovijeda nam Tauler. Ovaj pobožni svećenik željno je naime čeznuo da što više napreduje u kreposti. Pošto se u svojoj čednosti nije oslanjao na svoj vlastiti sud, molio se kroz osam godina žarkom i poniznom molitvom Bogu da mu pošalje duhovnog vođu koji će mu pokazati najkraći i najsigurniji put kojim će omiljeti Bogu.Kad je, dakle, jednog dana osjećao ovu želju življe nego ikada i ponovnom revnošću uzdisao k Bogu da ga usliša, neki glas mu iznenada dovikne:  “Izađi van, na stepenicama koje vode u crkvu, naći ćeš, koga tražiš!” Tauler posluša i pođe van, ali na označenom mjestu nije opazio nikoga drugoga do jednoga siromašnog prosjaka koji tu stajaše prljav i bos, odjeven u jadne prnje, te bijaše podobniji pobuditi sućut u onih koji su mimo prolazili, nego li ih poučavati u duhovnom životu.

Ne mareći za to, Tauler mu se obrati i zaželi mu dobar dan. “Hvala ti za pozdrav – odgovori prosjak – ali se ne mogu sjetiti da sam ikada imao zao dan.” – “Dobro – prihvati opet Tauler – onda želim da ti Bog k dobrim danima što si ih uvijek imao, daruje još svaku moguću sreću!”  – “Zahvaljujem ti – odgovori prosjak – ali znaj, da nisam bio nikada nesretan i da me u čitavom mojem životu nije još stigla nikakva nezgoda.” – “Dao Bog – reče na to Tauler sav u čudu – da uza svu svoju sreću postigneš još i vječno blaženstvo! Ali moram priznati, da mi smisao tvojih riječi nije posve jasan.” – “Ti ćeš se još više čuditi kad te uvjerim da sam uvijek bio sretan, a još sam i sada.“

– “Priznajem – odgovori Tauler – da me zadivljuju tvoje riječi i da su mi zagonetka.  Budi tako ljubazan, te mi to kaži jasnije!” Tada mu prosjak dade ovo razjašnjenje: “Rekao sam da nisam nikada imao zločestoga dana, jer su naši dani samo tada zli kad ih ne upotrijebimo za to da svojom podložnošću damo Bogu dužno poštovanje. Naprotiv, uvijek su dobri kad ih posvećujemo slavi i hvali Božjoj, što s njegovom milošću možemo uvijek, ma stiglo nas što mu drago. Ja sam, kao što vidiš, siromašan, bolestan prosjak, koji nemam zaštite, ni domovine, putujem sam po svijetu i posvuda trpim mnogo bijede.  Gladujem li, dakle, jer mi nitko ne da ništa, to slavim Boga. Jesam li bez krova, izložen kiši, tuči i vjetru, ukoče li mi se udovi od leda, jer me ove kukavne prnje ne mogu zaštititi od zime, zahvaljujem Bogu i za to. Preziru li me ljudi jer sam siromašan i bijedan, tada hvalim i slavim Božje veličanstvo. Svejedno, štogod me zadesilo gorko ili oprečno naravi, primaju li me ljudi prijazno ili me grubo tjeraju od sebe, sve mi to daje priliku da slavim Boga. Moja volja ostaje vazda u svim stvarima sjedinjena s voljom Božjom i za sve slavim njegovo sveto ime. Tako je za mene svaki dan dobar, jer nam zle dane ne donose protivštine i boli, nego naša nestrpljivost, a zbog čega smo drugog nestrpljivi, nego zbog toga što se naša volja opire, umjesto da se po svojoj dužnosti podvrgne, te uvijek prema svojim mogućnostima hvali i slavi Boga?Dalje sam ti rekao nikad da nisam bio nesretan i da me u cijelom mojem životu nije zadesila još nikakva nesreća, a ti možeš odmah prosuditi da li sam rekao istinu ili ne. Svi se ljudi, naravno, smatraju sretnima, kad im poslovi uspijevaju tako dobro da bolje ne bi mogli ni poželjeti. A ja, otkako sam tu, imam uvijek tu sreću. Ti se tome čudiš, ali ipak ćeš se uvjeriti da je tako. Ti znaš da se nama ne događa ništa što Bog ne bi htio, i da je ono što on hoće uvijek najbolje za nas. Iz toga slijedi da se uvijek moram smatrati sretnim, poslao mi ili pripustio Bog što ga volja. A kako da se i ne smatram sretnim, kad sam potpuno uvjeren da je sve što biva, upravo najkorisnije i najshodnije za mene!”

Tauler, zanesen tolikom mudrošću ovoga prosjaka, zamoli ga da mu sada još kaže kako u životu provodi ta svoja načela koja su ga učinila tako sretnim.

“Nikada ne zaboravljam da premudri i svemogući Bog dobro zna što je za njegovu djecu najbolje i da im to uvijek daje. Tako ono što se zbiva, protivilo se sjetilnoj naravi ili joj laskalo, činilo se to u očima ljudi slavno ili sramotno, bilo slatko ili gorko, koristilo zdravlju ili mu škodilo, prihvaćam s uvjerenjem da je to u ovaj čas za mene najbolje, pa sam time tako zadovoljan da me ništa drugo ne bi moglo učiniti sretnijim. Na ovaj je način sve za mene sreća, i za sve bez iznimke zahvaljujem dragome Bogu.”

“Ali si mi još i treće rekao, naime, da si blažen – odvrati Tauler –molim te hajde mi još to razjasni.”

– Ta – reče prosjak – jamačno se imati držati sretnim onaj kojemu se uvijek i u svemu volja ispunjava bez zapreke. Dakako da nijedan čovjek, dok je na svijetu, ne može potpuno postići to blaženstvo; ovo je ostavljeno za svece u nebu čija se volja posve slaže s voljom Božjom. Ali znaj da smo pozvani već ovdje na zemlji imati udio u tom blaženstvu i to upravo sukladnošću svoje volje s voljom Božjom. Volji onoga koji hoće sve što Bog hoće ne smeta nikada nikakva zapreka, sve se njegove želje slažu s voljom Božjom i za to se moraju uvijek i svakako ispuniti. Po tomu je takav čovjek blažen i to blaženstvo ja uživam. Volja je Božja sva moja sreća i sva moja milina. Sve što Bog radi čini me tako sretnim da se zbog toga radujem tisuću puta više, nego li se drugi može radovati kad udovolji svojim naravnim nagnućima”.

I Tauler se iznova zadivi visokoj mudrosti siromašnoga prosjaka.

…

… Pitanje je perspektive: tražim li svoju volju ili se trudim gledati volju Božju. Bog uvijek u svemu što se događa želi naše dobro. Ne možemo reći da nas on mrzi zato što nam je poslao ovu ili onu bolest, nezgodu, teret,… Nevolje su dokaz njegove ljubavi. One teku iz ruke koja je na križ bila pribita. Misliš li da je za te siguran put bez boli? Znamo da je ljudima dano da rade u znoju lica svoga… Tako je i sa radom za njihovo vječno dobro. I vječna dobra treba isto tako stjecat.

Ne postoji bolje sredstvo od križa. Zato je važno da se ne okrivljuje nekog drugog nego gledam križ tu… da ne mješam tu sudbinu jer time radim protiv svoje savjesti.. Bogu treba prepustiti sve: boli, tjeskobe, pritiske, on je Onaj koji to nosi u svom Srcu. Tako ja molim svog Oca … Sve ovisi o tom što ja hoću i kako ću se postavit. Važna je ljubav prema Božjoj volji, da je mogu željet. Predati se Božjoj providnosti. To je moguće kad se duše uvjere da Božja Providnost određuje godine i dob, ono tužno i lijepo… (..) Bog se ne umara činit dobro. Ne propušta ni jednu priliku. Bolest, nesreća, sve Bog okreće u dobro i kakvog bi se zla onda trebalo bojat? (…)

…

Duhovna obnova; 2. dio razmatranja, voditelj don Josip Mužić,

5.6.2016. Kaštel Stari

(…) Primjer koji daje jedan crkveni otac: Kad liječnik bolesniku propiše PIJAVICE koje će mu oduzeti dio krvi – time postizava da mu bude bolje. One po svojoj naravi piju krv do beskonačnosti. Naporne i dosadn e ljude znamo usporediti sa pijavicama. Oni samo gledaju kako doći do što više krvi. Liječnik gleda samo na to da se odstrani ona bolesna krv. Nezasitna želja pijavica za krvlju, njihova požuda, nema ništa zajedničko sa željom liječnika. On ih stavlja za dobro. Bolesnik se ne brine za nezasitnost i požudu pijavica nego tu vidi sredstvo koje će mu pomoći.(…)

…

Ništa se ne događa bez Božjeg dopuštenja. Nema onog da se nešto dogodilo slučajno. Mi možemo imati krize uzrokovane sobom ili drugima, ali bez obzira na to – Bog je s nama. Kad bi se Bog od nas omaknuo ničeg ne bi bilo. U Svetom Pismu vidimo kako je faraon tlačio Izraelce zbog njihove brojnosti, ali i iza toga je opet Božja promisao, da se oni vrate Bogu. Bog se služi dobrim i lošim stvarima. Pa, ako je sve od Boga – onda bi sve trebalo mirno primat, a ne što nam odgovara to ćemo primat, a što nije to nećemo.

Na to bi se moglo prigovorit da ne spada u Božju Providnost ono što spada na slobodu čovjeka. Ako netko čini nešto da nam napakosti, da nam otme nešto, materijalna dobra ili dobar glas, – kako u tom vidjeti Božju volju?! – jer Bog takvo što osuđuje. Samovolja, zloća, neznanje… to nije Božja volja. Ipak, Bog je jasan u Svetom Pismu – ništa se ne događa bez Božjeg dopuštenja. Ako nam netko želi zlo to se događa jer je BOG TO DOPUSTIO. Zašto, npr. imamo baš ovakve političare, korupciju i sl. Ako Bog to dopušta onda je to za naše dobro. Moramo se suočit s tim i shvaćati to na ovaj način – da Bog to dopušta.

Bog nema ništa zajedničko sa grijehom. Moramo stoga razlikovati ono izvanjsko od nutarnjeg, od volje koja pokreće radnju. ..:= Što je u nutrini čovjeka to čini da određena radnja čovjeka bude grijeh. To spada na volju. Bog tu ne sudjeluje. Ali Bog i to dopušta jer nas želi kao slobodna bića.

Ako čovjeku netko nešto ukrade Bog to dopušta, jer želi da taj netko ostane bez materijalnih dobara, ali ne sudjeluje u djelu lopova.  Zla nakana je čovjekova osobna stvar. Što Bog želi postići? Želi te lišiti vremenitih dobara da te učini kreposnijim. Tako grijeh postaje sredstvo. Što Bog čini ide za dobrom. I iza zla postoji njegova promisao da se POSTIGNE DOBRO. Grijeh što me netko baca u bijedu i siromaštvo škodi onom tko ga čini. Što se događa zbog grešnika – to je za moje dobro.

Primjer koji daje jedan crkveni otac: Kad liječnik bolesniku propiše PIJAVICE koje će mu oduzeti dio krvi – time postizava da mu bude bolje. One po svojoj naravi piju krv do beskonačnosti. Naporne i dosadne ljude znamo usporediti sa pijavicama. Oni samo gledaju kako doći do što više krvi. Liječnik gleda samo na to da se odstrani ona bolesna krv. Nezasitna želja pijavica za krvlju, njihova požuda, nema ništa zajedničko sa željom liječnika. On ih stavlja za dobro. Bolesnik se ne brine za nezasitnost i požudu pijavica nego tu vidi sredstvo koje će mu pomoći.

Tako treba gledati i na stvari koje nas pogađaju. Ne treba se brinuti da mi npr. nadređeni želi loše, ili da je htio pogodovati nekom drugom, da je bio neraspoložen, da zbog toga budem loše volje… U konačnici, znamo da je svaki čovjek slab, da se kod svakog mogu pronaći neke slabosti (osim kod svetaca u nebu) i da mi ne možemo imati apsolutno DOBRU NAKANU. Kad se vodila polemika sa protestantima onda su oi tvrdili da mi ne bi trebali biti vođeni željom za vječnom srećom jer je tu po srijedi kriva NAKANA, već se treba voditi samo time da UGODIMO BOGU. To jest ideal. Ali Bog nam daje i zapovijed da ljubimo sebe. Mi tražimo BOGA, ali tražimo i svoju SREĆU. To traženje svoje sreće ne smije prijeći, recimo 50%, ako se to uopće može tako računati.

Kad Kant raspravlja o čistoj nakani ona govori da NEMA APSOLUTNO ČISTE NAKANE. Moramo se zadovoljiti relativno čistom nakanom i prihvaćati da nam Bog želi dobro i da će nas on vodit, da se pročišćavamo. Ne smijemo mislit na zle namjere drugog i gajiti nesimpatiju prema drugom, Svatko ima kritičku sposobnost i može lako u drugom naći slabe točke. Ako to gledam kao nešto što je Bog dopustio onda to mogu gledati kao nešto za moje dobro. Ako netko ima loše pobude to ne bi trebao biti moj problem nego problem onoga tko to ima. To je sredstvo za naše spasenje. Bog je predobar, premudar i svemoguć. Ako stvari postavlja ovako – to je najbolji način za nas. Potrebno je da se ne odupiremo nego da prihvaćamo. I to što daje nekom vlast nada mnom i to je za naše dobro i spasenje. Tako u braku npr gdje je žena podređena mužu ona ima mogućnost da slušajući muža sluša Boga. Muž u toj ulozi ima veću odgovornost jer raspolaže sa većom vlašću. U svakoj zajednici je potrebna podjela uloga. Ako se ta uloga ne želi priznati mužu onda tu ulogu preuzima žena. Svakako, netko mora slušat. Moramo prihvaćat biti nekom podređeni. Tako je i u društvu… to činim za dobro i to doista postane dobro. Shvaćamo da to nije njihova moć nego Gospodinova. Kako bi inače izgledao naš život? Zamislimo kako je bilo onima koji su živjeli na stupovima i mogli su izravno slušati samo Boga. Bili su ovisni o drugim ljudima. Hranu im je trebao netko donijeti jer se nisu spuštali. I to ako ih se netko sjeti. Oni su prihvatili ovisiti o drugima. To je daleko zahtjevnije nego živjeti u našim okolnostima. Predanost Božjoj volji! Nitko se ne može domoći vlasti ako mu nije dopušteno od Boga. Božja Providnost svime upravlja. Izvrstan primjer imamo kod JOBA. Kad je Jobu sve išlo od ruke to je nešto svima prihvaljivo jer se prije držalo da ako Bog nekog ljubi onda ima potomstvo, imetak, zdravlje i sl. Ali kad se dogodilo da je izgubio sve, da ga je napala bolest… to nam nije jasno. Iz najboljeg stanja pada u ponor bijede. Što Job kaže? Žena ga poziva da proklinje Boga, ali Job to ne čini već govori „Blagoslovljeno bile ime Jahvino. On je dao, On je oduzeo“ Ostaje vjeran. On gleda sve na način kao da dolazi iz Božje ruke. Pa ako je prihvatio dobro iz Božje ruke, prihvaća i ono loše. Sv. Augustin piše da je JOB razumio Božju Providnost. Ne govori: Bog je dao, a Đavao oduzeo. On govori „Gospodin dao, Gospodin oduzeo“ Bog daje đavlu odriješene ruke da to čini nad Jobom. Ali Bogu se svidjelo da tako bude. Ili imamo primjer Josipa kojeg su braća prodala u Egipat. Zašto? Htjeli su ga ubiti, ali im se činilo manje zlo da ga prodaju u Egipat, no on je tamo „napravio karijeru“. Motivi su bili mržnja i zavist. A ipak Josip sve pripisuje Božjoj Providnosti. I umjesto da ih kazni kda ih je razotkrio govori im Bog je onaj koji me je poslao da vas održim na životu. Niste vi mene poslali nego Bog. On je rukovodio sa svime. On gleda u Božje nakane. Ne gleda u nakane zloće u srcima. Imamo i primjer kad je David morao bježati i kad mu govore „daj nam dopuštenje da ga smaknemo. David je još bio kralj i on ga je mogao dati smaknuti, međutim David razmišlja drugčije. Dva puta zaustavlja sluge. Sve je u Božjoj vlasti. To prihvaća iz Božjih ruku. Ili primjer samog Isusa kad ga je Petar htio zadržati,da ne prođe muku, On odgovara: „Čašu koju mi je Otac dao zar da ne pijem.” On može bez problema to izbjeć. I kako vidimo On to prihvaća. Kako znamo Volja Božja je za veće dobro. Tako sve što je uslijedilo ne pripisuje židovima, ne ni Judi, ni Pilatu, ni krvnicima, ni đavlima, ni onima koji huškaju sve one nesretnike… On u srcu gleda samo na Boga i to ne kao strogog suca nego kao Oca koji ljubi.

TO su primjeri od kojih učimo. Na gubitke, boli, poniženja, na sve to možemo gledati kao na nešto što dolazi od Boga. Ne misliti: ovaj ili onaj je kriv, naše boli nisu čovjekovo djelo nego Božje djelo… Kad razmišljamo i o nacionalnim tragedijama, o Blajburgu isl. I to je u konačnici za naše dobro. Znamo da je to vilo vrijeme mučeništva… i znamo kad ljudi žive u blagostanju da se lako odmetnu od pravih vrijednosti… Ako Bog dopušta nevolje i poteškoće onda On to čini jer vidi da imamo dovoljno snage da se s tim nosimo. Naše boli nisu čovjekovo djelo nego Božje djelo. TO je djelo puno mudrosti i služi najuzvišenijim svrhama. Mi smo Njegova stvorenja i on se brine za nas. Sve što nas snađe je dobro i to dobro od kojeg se BOLJE NE MOŽE ZAMISLIT. Teško je nama npr bolest kao rak smatrati dobrim za čovjeka, ali i tada čovjek treba sebi posvjestit da mu se ništa bolje nije moglo dogodit. Bolest od koje umiremo je najbolja za nas tada.. Knjiga mudrosti o tom „Ti upravljaš s nama….“

Doista, sve je za naše dobro. Neizmjerna je Njegova moć… U svemu što čini on s nama postupa blago, uvažava svačije darove… pokazuje poštovanje. Ako se osjeti prinuđenim da nas posjeti bolešću onda opet postupa poput dobrog liječnika i postupa tada s nama kako treba nama za izliječenje. Ukratko, sve služi za dobro ako se surađuje sa voljom Božjom.

(Prvi dio razmatranja; Duhovna obnova, Kaštel Lukšić & Kaštel Stari, 5.6.2016.; voditelj don Josip Mužić)

foto Dajana FB

bilješke M.G.