O Bože moj! Kada bismo mi, dragi moj Teotime, nebeska nadahnuća primali sa svim opsegom njihove snage, u kako malo vremena bismo mi brzo i daleko doprli u svetosti. Kolikogod obilan bio izvor i kakogod snažno tekle njegove vode, one će natapati vrt ne prema svojemu tijeku već prema tome, kako je malen ili velik kanal kojim one protječu. Tako i Duh Sveti kao najbolniji izvor žive vode sa svih strana prodire u naše srce, osim po slobodnom pristanku naše volje. I radi toga će on svoju milost izliti u nj jedino prema onoj mjeri, u kojoj se njemu svidi i prema našoj vlastitoj pripravnosti i suradnji. Tako nas uči i sveti Tridentinski koncil koji kako ja mislim baš radi te potrebne suglasnosti našeg pristanka s Božjom milošću govori o dragovoljnom prihvaćanju milosti. (Šesta sjednica, peta glava) 

U tom smislu opominje nas sv. Pavao da ne primamo Božju milost uzaludno. 2 Kor 6,1. Jer, bolesnik koji bi primio lijek u svoju ruku, a ne bi ga progutao u želudac, primio bi doduše lijek u svoju ruku, a ga uistinu ne bi uzeo, tj uzeo bi ga ali na nekoristan i neplodan način. Tako isto i mi uzalud primamo Božju milost, kada je primamo samo na vratima srca, a ne primimo je pristankom srca. Na taj način mi je primamo, a da je ne primamo, to jest mi je primamo bez ploda, jer nema nikakve koristi od toga da osjetimo Božje nadahnuće, a ne pristanemo na nj.

Ako bi nadalje bolesnik, kojemu smo lijek stavili u ruku, taj lijek uistinu uzeo u želudac, ali samo jedan njegov dio, a ne sav lijek, tada bi lijek doduše djelovao, ali njegovo bi djelovanje bilo samo djelomično a ne potpuno. Tako je isto i kada nam Bog šalje veliko i snažno nadahnuće, da prigrlimo njegovu ljubav, a mi ne prihvatimo to nadahnuće u svom njegovom opsegu, nego samo jedan njegov dio. Ono će nam tada koristiti samo tim svojim dijelom, koji smo mi prihvatili. Katkada nas Bog nadahnjuje, da njemu za ljubav učinimo mnogo, ali mi ne pristajemo na cijelo nadahnuće, već samo na neki njegov dio. Mi se ponašamo kao i oni dobri ljudi u evanđelju, kojima je Spasitelj uputio nadahnuće, da idu za njim, ali oni su sebi pridržavali pravo da rade još i nešto drugo, tako da primjer jedan da ide najprije pokopati svojega oca Mt 2,21, drugi da se ide oprostiti sa svojom obitelji Lk 9,59

Po Elizejevoj molitvi na čudesan način umnoženo ulje nije nikada prestalo teći, sve dok je siromašna udovica imala praznih posuda. A kada ona više nije imala praznih posuda, u koje bi primila ulje, njegovo je ulje presušilo. 4 Kr 4,26. U onoj mjeri u kojoj se ono dade rastezati i širiti, u kojoj ono ne zatvara prazninu svojega pristanka Božjoj ljubavi, ona će uvijek u nj lijevati i bez prestanka širiti u njemu svoja sveta nadahnuća, koja trajno rastu i postaju uzrok, da i u nama sve više i više raste sveta božanska ljubav. Pa kada više nema praznine i kada mi više ne dajemo svoj pristanak, ona jednostavno stane i prestane dalje teći.

Gdje dakle leži razlog, što u ljubavi prema Bogu nismo napredovali tako daleko kao sv. Augustin, sv. Franjo, sv. Katarina Genovska, sv. Franciska? Teotime moj, razlog leži u tome da nam Bog nije dao u tu svrhu potrebnu milost. A zašto nam Bog nije dao tu milost? Jer mi nismo odgovorili njegovim nadahnućima, kako smo trebali odgovoriti. A zašto nismo odgovorili* Jer smo slobodni i jer smo zlouporijebili svoju slobodu. A zašto smo tako zloupotrijebili svoju slobodu? Dragi moj Teotime, nije potrebno da idemo dalje, jer kako veli sv. Augustin, pokvarenost naše volje ne dolazi ni od jednoga uzroka, nego od slabosti uzroka, koji počinja grijeh. A ne smijemo misliti ni to da možemo naći razlog za pogrešku, koja počinja grijeh, jer pogreška ne bi bila grijeh kada ne bi bila bez razloga.

Pobožni brat Rufin u jednome od viđenja gledao je nebesku slavu do koje je sv. Franjo došao svojom poniznošću. Tada je brat Rufin upitao sv. Franju:
“Dragi moj oče, molim vas, recite mi po istini, što vi mislite sami o sebi?”

Nato mu svetac odgovorio: “Svakako ja se držim za najvećega grešnika na svijetu i za čovjeka koji najmanje služi našemu Gospodinu!” Na takav odgovor Rufin uzvrati svecu: “Kako vi to možete govoriti po istini i po savjesti, kada mnogi drugi ljudi, kako se to očito vidi, počinjaju mnoštvo velikih grijeha, od kojih ste vi, hvala Bogu izuzeti? Sv. Franjo odgovori dalje: “Da je Bog toliko išao na ruku tim drugima o kojima ti govoriš, i pomagao im tolikom milošću, kolikom je pomagao meni, ja sam siguran da bi oni kakogod bili zli, bili mnogo zahvalniji za Božje darove nego sam ja i da bi mu mnogo bolje služili nego mu ja služim. I kada bi Bog mene ostavio, ja bih učinio mnogo više navaljalština nego itko drugi. (Chron Fratr. Minorum 1.10, 6.68)

Vidiš dakle, dragi moj Teotime, tako je mislio i govorio čovjek, koji gotovo više i nije bio čovjek, nego seraf na zemlji. Siguran sam da je on tako govorio sam od sebe i da mu je taj govor stavila u usta njegova poniznost. Ali to, što je rekao, on je držao za čistu istinu, to jest da jednaku milost danu jednakim milosrđem jedan grešnik može upotrijebiti korisnije nego drugi.

Izvor: Teotim – Rasprava o Božjoj ljubavi, sveti Franjo Saleški, pogl. 11.

Bilo je to jedno sasvim obično francusko poslijepodne 27. studenog 1830. Mlada novakinja, sestra Katarina Laboure, bila je zadubljena u dubokoj i pobožnoj tišini. Odjednom je začula poseban zvuk svilene haljine. Kada se okrenula, ugledala je Majku Božju kako stoji na hemisferi, sa zmijom pod njezinim nogama. U svojim je rukama držala zlatnu loptu iznad koje je bio mali križ. To je predstavljalo svijet koji je nudila Bogu. Zrake svjetlosti proizlazile su iz prstenja koje je nosila na svojim rukama. “Ne mogu opisati taj osjećaj kada sam ugledala ljepotu i raskoš tih blistavih zraka “- prisjeća se Katarina. „Gospa je rekla: ‘One predstavljaju milost koju pružam onima koji me za nju zamole .’ Tada sam shvatila kako je dobro i važno moliti se Blaženoj Djevici. (…) Glas je nastavio govoriti: ‘Nakit koji ne odaje zrake svjetlosti simbolizira milost koju su ljudi propustili izmoliti od mene.’ “

Nakon nekog vremena, oko Marijinog lika pojavio se zlatni natpis ovalnog oblika:

„O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se Tebi utječemo.“

Gospa je zatim rekla: “Moraš izraditi medaljicu prema ovom. Oni koji je budu nosili oko svoga vrata s povjerenjem, uživati će veliko obilje milosti.“ Katarina je također vidjela drugu stranu medaljona,

na kojoj je monogram Blažene Djevice Marije, Križ, a ispod toga su dva srca – Isusovo i Marijino. Jedno srce je okruženo trnovom krunom i podsjeća na Kristovu muku i otkupiteljsku smrt, a drugo je probodeno mačem nakon izrečenog proročanstva Mariji: “A i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca (Lk 2, 35). ”

Katarina je prenijela svom ispovjedniku ovo izvanredno Gospino obećanje povezano s Čudotvornom medaljicom. Od tada, svi oni koji su tražili utočište u Mariji, u duhu povjerenja, i koji su nosili ovu medaljicu kao simbol potpunog predanja njoj, bili su štićenici njenog posebnog zagovora.

Zabilježeni su brojni slučajevi ozdravljenja, iscjeljenja i čudesnih obraćenja. To uključuje priču o Claude Newman-u, 20-ogodišnjem Afroameričkom mladiću, koji je bio zatvorenik osuđen na smrt.

…

Put vjere nije lagan,

ali Bog stalno pomaže onima koji se pouzdaju u Njega.

On to čini preko Marije.

On ju je povjerio nama za Majku

kada je stajala pod križem na kojem je razapet Njen Sin,  a ona je,

sa neizmjernom ljubavlju u svom srcu,

prihvatila čitavo čovječanstvo iz Njegovih ruku.

Ona ne odbacuje nikoga,

već prihvaća sve one koji se Njoj utječu.

 Izvor: Časopis “Love one another”, 2014. br. 26 “Mary’s promise“

Prijevod: Mia R.