BOGOUBOJSTVO – To je izraz koji se rijetko kad čuje, koji je u prošlosti bio vezan uz židove kao narod bogoubojica, ali kad malo bolje promotrimo onda vidimo da je to nešto što ima poveznicu sa svima nama jer jasno kad je postao čovjekom onda se učinio i ranjivim,  i dostupnim da mu čovjek može nauditi. Tako da se u ovom slučaju kod bogoubojstva misli još konkretnije na ubojstvo Krista.

I to ima veze ne samo sa onim vremenom kad se to dogodilo, nego ima veze sa našim vremenom i sa svakim od nas. Možemo reći da razmišljat da razmišljati o bogoubojstvu da čovjek na neki način to lako otkloni od sebe kao nešto što je zamorno, jer se čovjek želi radovat, a ne tugovati ili ima slične razloge. Svakako, kako vidimo, razmišljati o muci Gospodinovoj, razmatrat o tome to se ostavi za vrijeme korizme, pa onda obavimo i križni put i slično, ali to je nešto što je što je inače današnjem čovjeku odbojno. I možemo reći da smo razvili određeni imunitet ili neosjetljivost na Kristove muke. Sveci su svakodnevno razmatrali muku Gospodnju da im bude jedna škola ljubavi, a nama kao da to ne treba, jer očito da imamo neke druge sadržaje, neke druge ljubavi koji nas ispunjavaju. Sama pokora koja bi čovjeka trebala približiti muci Gospodinovoj je odbojna, a molitva da zavoli pokoru izgleda preopasna. Zašto bi ja molio za tako nešto? Jasno, ako nisam skloni činiti pokoru i osjećam odbojnost, pa sad da molim za tu nakanu da mi Gospodin da snagu i milost da se rado odazivam i činim  pokorničke vježbe, evo to je nešto što me dekomodira, što izgledao neprivlačno. Mogu se upitati: imam li makar želju da osjećam bol na svojim grijesima, potrebu da ih okajem na zemlji? Da dam zadovoljštinu? Ako me već ne može motivirati ljubav prema Bogu može li me motivirati strah od kazne, to jest od vječnog prokletstva. I doista, kako vidimo savršeno kajanje uključuje bol nad onim grijesima koji sam učinio. Mi ispovijed odradimo, rečemo ono čega se možemo sjetiti, ali evo da osjetimo bol, to bi nam sigurno bilo ljekovito i spasonosno. Ljekovito jer bi se onda bolje čuvali grijeha, a spasonosno jer bi onda dali zadovoljštinu i kajali već ovdje na zemlji ono  zlo što smo učinili. Sveti Franjo Asiški je znao plačući vikati svojim suvremenicima: „Ljubav nije ljubljena!“ I ponavljao se u tome. Ljudi nisu shvaćali koja ljubav, a još manje kako ljubav može biti  ne ljubljena. No kako vidimo ta neuzvraćenost je bolna za svece i doista kad gledamo objektivno, to je nešto što ne možemo do kraja razumjeti – zašto je to tako. Zašto se događa, da onima koji su nam najbliži, koji su nam možda najviše učinili dobra u životu, da prema njima ne znamo tu ljubav uzvratiti i da prema njima znamo biti hladni i odbojni i sl. jer se ta ljubav pretpostavlja, naših baka naših majki i slično. I onda je tu se čovjek se na neki način drži drugačije. I današnji čovjek se, možemo reći, nalazi u jednog udaljenosti od Boga kao da je vanzemaljac. I prije će današnji čovjek povjerovati da postoje vanzemaljci nego što će, dakle, istinski povjerovati da Bog postoji i svoj život onda ustrojiti i organizirati prema tome. Ta udaljenost od Boga dolazi iz navezanosti na grijeh i jednostavno se događa da su volja, razum, mašta, osjećaji negdje drugdje, nisu kod Boga. I kad se pitamo zašto je to tako, ima više razloga, ali možda  najočitiji razlog su mediji – koji nas bombardiraju svojim sadržajima i koji onda zauzimaju naše misli, stvaraju želje, stvaraju osjećaje, dakle i mi smo onda upravljeni u nekom drugom pravcu. Kad čitamo životopise svetaca i naši suvremenika, onda vidimo da su oni imali jedan poseban senzibilitet za duhovno i za Boga. Ali taj senzibilitet je bio vezan za njihov način života, da su imali jedan način života gdje nisu poznavali medije, npr. djeca u Fatimi nisu imali televiziju, ni radio, ni novine ni ništa, nisu to poznavali. Dakle, oni, kad su imali ukazanje oni su mogli time biti  zaokupljeni cijeli dan, mogli su cijeli dan i noć praktički biti uronjeni u Boga. Ništa ih nije rastresalo od toga. Danas je to puno teže. I zato treba veliki napor, prvo da bi čovjek izašao iz onoga negativnoga, a onda tek kad je oslobodio prostor, može onda i to ispunit sa Bogom. To je ono što možemo reći da spada na stanje duše, da u našoj duši vlada jedna rastresenost, odbojnost, ne privlačnost prema Bogu, prema Križu, konkretno prema muci.

S druge strane, znamo da je Krist Spasitelj i to ne spasitelj, samo općenito, nego Spasitelj konkretno, moj Spasitelj. Dakle, jedino se po njemu čovjek može spasiti i to ne bilo koji čovjek nego i ja. On me je osobno otkupio od mojih grijeha. I svaki put kada smrtno sagriješim ja se odjeljujem od njega i zavrijeđujem pakao. Dakle, svaki put je to u  kontekstu jednog osobnog odnosa s Bogom. Svaki put kad se pokajem i ispovjedim, On mi oprašta tako da primjenjuje svoju muku na me, pere me u svojoj krvi. To je ono što, kako vidimo, Isus je otkupio čovjeka, ako je mene otkupio, nije me otkupio, a mogao je otkupiti i  cijelo čovječanstvo sa jednom kapi svoje krvi. Nije me otkupio sa jednom kapljicom svoje krv nego je prolio svu svoju krv. Dakle, sva  Njegova krv je prolivena za spasenje ljudi, ali možemo još reći da kako se radi o tome da je on Bog, da je On učinio i da je sva njegova muka dana za mene, za moje otkupljenje. I zato je to nešto osobno i zato sa smrtnim grijehom, kako vidimo, ne samo da raskidam vezu s Njim nego uzrokujem, uprisutnjujem, aktualiziram Njegovu muku. I s druge strane kad se pomirujem s njime, to se događa preko primjene te njegove ruke na mene osobno. Mi znamo da pretvorba za vrijeme mise uprisutnjuje muku i smrt Gospodinovu. Taj čin bogoubojstva  dogodio se jedanput, prije 2000 godina, ali se on obnavlja na oltaru. Taj se isti čin uprisutnjuje i postaje prisutan pred nama i zato se misa zove – žrtva. Ne samo uspomena na posljednju večeru nego ona, prije svega žrtva i u posljednjoj večeri u konačnici dogodilo se anticipiranje te iste žrtve. Ista je žrtva na oltaru i Kalvariji. Nije to neka druga žrtva, nego ono što se dogodilo na Kalvariji uprisutnjuje se na oltaru.

Kako Isus nije samo čovjek nego i Bog onda i Njegova muka i smrt koja se dogodila jednom nije ograničena vremenom i prostorom. Dakle, Boga se ne može ograničiti. Našim kategorijama, u kojima mi živimo, dimenzijama vremena i prostora. Bog je neograničen, u Bogu nema protoka vremena, dakle, nego je u Bogu sve sadašnjost. Tako da  se u svakoj valjanoj svetoj misi, u svakom pojedinačnom smrtnom grijehu događa ta muka Gospodinova i njena učinkovitost se primjenjuje u svakom pomirenju s Bogom.  Dakle, to je nešto što danas kad ljudi ne paze na smrtne grijehe, to je nešto što ima masovnu upotrebu. Koliko smo se puta ispovjedili da smo bili u smrtnom grijehu? Svakim smrtnim grijehom mi smo postajali bogoubojice i svakim pomirenjem istinskim u ispovijedi mi smo primjenjivali njegovo pomirenje, njegovu muku na sebe.

Katekizam u broju 598 kaže:

„Crkva u učiteljstvu svoje vjere i u svjedočenju svojih svetaca nije nikad zaboravila ovu istinu da su grešnici bili uzročnici, počinitelji svih muka što ih je Krist pretrpio.“

Dakle, uzročnici njegove muke nisu bili samo ti krvnici koji su bili nazočni tada i koji su, dakle, živjeli u Njegovom vremenu i  bili tu tada na Golgoti. Nego su to svi grešnici od početka do kraja ljudske povijesti. Osni su, dakle, svaki ponaosob, uzročnik svih Isusovih muka koje je On pretrpio. Prema tome ta njegova muka je vezana sa mnom osobno, ne samo kod opraštanja grijeha, nego je vezana i kod samog događanja muke, jer sam ja onaj koji je to izazvao, ja sam onaj, jedan od tih krvnika koji je, dakle, jednostavno to proveo.

Postati jedan od njegovih krvnika, ne samo kao daleki ili bliski uzročnik, što se uvijek može pokušati opravdati, nego postati jedan od njegovih krvnika kao izravni počinitelj, kao onaj koji mu zabada čavle, koji mu probada bok, koji ga bičuje i slično, dakle, to znači posvjestiti do kraja da sam ja okaljao ruke bogoubojstvom.

Katekizam nastavlja i kaže: „uzimajući u obzir to da naši grijesi vrijeđaju samoga Krista Crkva ne oklijeva pripisivati kršćanima najtežu odgovornost Isusovoj muci, odgovornost kojom su oni prečesto opterećivali jedino židove. Nesumnjivo je da su židovi bili glavni krivci Isusove muke u vremenu kad je Isus razapet. I s te strane, oni su također ubojice. Međutim, kad mi znamo da je uzrok Isusove muke grijeh, onda se to tiče svakog grešnika, pa se tako tiče i mene. Prema tome ne možemo se izvlačit na židove i tako oprati svoje ruke i  otkloni to od sebe, svoju odgovornost, nego je važno da mi to prihvatimo i da budemo svjesni da to ima veze sa mnom osobno.

Mojim grijehom ja se osobno dižem protiv Njega. Isus se u Evanđelju poistovjećuje s našim bližnjima i poistovjećuje se sa kršćanima. I kaže: „Što učinite nekome od ovih najmanjih meni ste učinili!“ i Pavlu koji proganja kršćane on kaže osobno: „Pavle Pavle, zašto me progoniš?“

Dakle, grijeh je osobni grijeh, osobno je uvreda Kristu i ako je smrtni grijeh, dakle nanošenje smrtnih muka. Mali grijesi su uvreda Boga, a veliki mučenje i ubijanje Boga.

Katekizam kaže, na drugom mjestu: „Grijeh je uvreda nanesena Bogu. Psalam govori: „Tebi, samom Tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom.“

Znači,  grijeh se prije svega događa odnosu prema Bogu, a onda su izvedenice da grijeh čini zlo bližnjemu, da grijehom činimo zlo i samima sebi. No prvo je da grijehom vrijeđamo Boga.

Zloća jednog grijeha, kaže sveti Toma, mjeri se prema osobi koju je prima i osobi koja je učini. Ako mi znamo da smo mi u odnosu s Bogom jedno obično stvorenje, a Bog je Stvoritelj, da smo da je Bog neizmjeran, a mi smo sićušni i neznatni. Ako tako razmišljamo: da se takav jedan stvor ustaje protiv Boga, onda vidimo da je to nešto što jednostavno ne stoji, što je ureda s kojim se može usporediti ni jedna druga.

Katekizam kaže u istom broju: „Krivce te krivnje moramo vidjeti u onima koji nastavljaju opet padati u svoje grijehe. Budući da su naši grijesi učinili, da Gospodin naš Isus Krist podnese muku križa, oni koji uranjaju u nerede i zlo zasigurno koliko je do njih iznova u samima sebi razapinju i ruže Sina Božjega.“ Sad još Crkva približava još bliže i kaže: ne samo da smrtnim grijehom postaješ bogoubojica, nego se to događa u tvojoj duši. Kao što Isusa primamo u euharistiji, primamo njegovo čovještvo i njegovo božanstvo, tako isto u duši koja je u milosti Bog prebiva, a u duši koja čini smrtni grijeh – tu se događa razapinjanje i ruženje Sina Božjega. Nisu ga samo razapeli nego su se iživljavali na razne načine da su mu se izrugivali i između ostalog govorili: „Ako si Sin Božji, siđi s križa!“

Sve se to događa, znači u nama, u našoj duši je onaj koji je. Bog je onaj koji obuhvaća cijeli svemir univerzum, ali Bog onaj koji obuhvaća i onaj mikrokozmos i koji je u onoj najsićušnijoj stanici našeg bića, prisutan svojom moći, dakle svojom milošću.

Duša je jedna duhovna stvarnost i mi to sebi prikazujemo na razne grafičke načine, posebno evo smještajući dušu u srce. Međutim, duša oživljuje cijelo tijelo i to je samo jedan figurativni pojam, ali u tom duhovnom dijelu našeg bića, koji je neuhvatljiv, u konačnici koja živi, kako znamo, i poslije smrti, neovisno od materije. Evo tu se događa i ova duhovna stvarnost da kako kaže Katekizam: Iznova u samima sebi razapinjemo i ružimo Sina Božjega teškim grijehom.

I kad gledamo koliko su puta počinili teški grijeh u životu, onda – toliko smo puta doveli Isusa na Kalvariju, da prođe križni put da prođe cijelu muku i da umre.

Crkva uči da u duši koja  je u milosti obitava sam Bog i to nalazi iskustvenu potvrdu u životima mnogih mistika kao što je sveta Tereza Avilska koja govori o zamku duše, ona  opisuje slikovito razne odaje duše i cijeli jedan dvorac gradi. I na taj način približava koliko može biti bogat taj nutarnji odnos s Bogom, koliko je on neizmjeran toliko on može proširiti i ispuniti dušu.

Možemo zamisliti koja se tragedija događa u suprotnom slučaju kad čovjek teško sagriješi. On tada raskida s Bogom, istjeruje ga iz svoje kuće, iz svoje duše, kao što se događa kod rastave braka, onda šta, onda je rastava od stola i postelje i onda se jednog tjera iz kuće, ili muž ženu ili žena muža, svakako dakle, nisu više skupa. I otvara se prostor sad nečemu drugome. U slučaju razvoda braka, rastave, ostavlja se prostor nekim novima, muškarcima i ženama koji neće biti zakoniti muževi i žene i onda će se živjeti u preljubu, u konkubinatu, a  u slučaju kad mi istjeramo Boga iz svoje duše smrtnim grijehom mi otvaramo prostor, dakle zloduhu i zato se događa da zloduh tu priliku koristi i onda naša duša se ispunja nekim sasvim protivnim duhovnim sadržajem, stvarnostima, koje onda čine da ljudi… nešto od toga možemo vidjeti na izvanka – kad su  ljudi nezadovoljni, frustrirani, bjesni, puni mržnje, sikći i slično. To se često puta ne može objasniti samo ljudskim okolnostima, nego vidimo se tu stvarno nalazi prisutnost Zlog Duha.

Nedavno je u Njemačkoj u jednom gradu je bio skup ljudi – pasa, znači ljudi koji se smatraju da su oni – psi i onda su oni imali zajedničku manifestaciju. Skupilo ih se nekoliko stotina. To je ono što nam pokazuje da ta degradacija čovjeka može ići u nedogled. Nema jednostavno kraja. Sotona tu ima ogromnu maštu i kreaciju i stalno izmišlja nove stvari kako može ponizit čovjeka. Danas vi možete napravit pobačaj na sve moguće načine sa znanjem i bez znanja roditelja i to je ono tzv. pravo, a s druge strane vidimo da ono što je moralno da se to gleda sa podozrenjem i često se zabranjuje. Danas vi možete prošetat dva ljudska bića kao da su psi, i nitko vam ništa ne može reći, a ako organizirate jednu procesiju kroz grad jer ako organizirate neki vjerski događaj to će izazvati protiv mržnju i sjetite se samo kakvo protivljenje izaziva molitva na trgovima! Takvo protivljenje ne izaziva ova manifestacija ljudi pasa niti šetanje ljudi kroz grad kao da su psi  – to je nešto što se smatra da treba tolerirati različitost koju treba prihvatiti. Tako kad čovjek otvori prostor zloduhu u svojoj duši sotona tu ne miruje nego stavlja čovjeka potpuno u svoje ropstvo. Ovdje vidimo u ovom citatu iz Katekizam također da Crkva na temelju Svetog Pisma naučava da se u smrtnom grijehu čovjek razapinje i izruguje se Kristu baš kao i njegovi krvnici prije 2000 godina.

To je nešto što Crkva nalazi uporište u Svetom Pismu, konkretno Hebrejima 6,6 kad Pavao kaže: „Svatko tko ponovno počini smrtni grijeh, kaže Pavao, ponovno razapinje Sina Božjega i ruglu ga izvrgava. To da smrtnim grijehom ponovo razapinjemo Sina Božjega to se tiče mene osobno i ja kad počinim smrtni grijeh to činim i ta radnja se upristunjuje  u samoj duši grešnika. I kao što se na oltaru događa da se uprisutnjuje žrtva sa Kalvarije, tako se kod smrtnog grijeha događa da se u mojoj duši upristunjuje razapinjanje Sina Božjega.

I dalje kaže Katekizam, u istom broju 598. „I treba priznati da je u tom slučaju naš vlastiti grijeh veći nego grijeh židova jer oni po svjedočanstvu apostola: „da su upoznali Kralja slave nikad ga ne bi bili razapeli. Mi, naprotiv, ispovijedamo da ga poznajemo i kad ga niječemo svojim činima, na neki način stavljamo na nj svoje nasilničke ruke.“

To poznavanje, ta pripadnost Kristu čini da mi imamo daleko veću odgovornost od onih koji ga ne poznaju.

Ruke mučitelja postaju tako i naše ruke koje čine zločin prema Bogu. Kao što svećenik prilikom misne žrtve djeluje u osobi Krista, „In persona Christi“, tako mi u teškom grijehu djelujemo u osobi njegovih zlostavljača, poistovjećujemo se s njima i evo mi smo oni egzekutori muke. Sveti Franjo stoga veli: i nisu ga razapeli zli dusi, raspeo si ga ti s njima i još ga razapinješ, uživajući u porocima i grijesima.

Dakle, to je moja osobna odgovornost, moj osobni čin. Zlodusi su pali jednom zauvijek i Bogu ne mogu ništa. Za nauditi služe se ljudima, koje zavode, nadahnjuju i potiču na grijeh. Želeći ih strovaliti u vječnu propast. Ljudske ruke su razapele Gospodina i kod svakog smrtnog grijeha ja ponovo postajem zločinac koji se iživljava nad Bogočovjekom.

I jasno, dolazimo tu do logičnog zaključka da Crkva na življenom primjeru svetaca zaključuje da je bolje umrijeti nego li smrtno sagriješiti. Kad mi to čujemo iz usta svetaca da je bolje umrijeti nego smrtno sagriješiti onda je to nama nepojmljivo, mi smo se navikli na smrtni grijeh da je to nešto sasvim normalno, ako idem na ispovijed moram imat neki smrtni grijeh, jer evo one male grijehe mogu likvidirat u pokorničkom činu, na početku mise. Nama to zvuči grozno da je bolje umrijeti nego li smrtno sagriješiti jer ovaj život nam je toliko privlačan, njega se čvrsto držimo, jer onaj zagrobni život držimo sa rezervom,  i možda i dvojimo da li će on bit izgledan, i onda ajmo mi u međuvremenu  ajmo mi u ovom uživat koliko možemo .

Čak nam je u ispovijedi teško reći: „Čvrsto odlučujem da više neću griješiti!“

Više puta bi se znalo dogoditi da čovjek dođe i u ispovijedi kaže: „Ja ne mogu to reći da čvrsto odlučujem da više neću griješiti, ja znam da ću sagriješiti.“ I nije spremna učinit sve od sebe, do kraja se založit, potrudit da to više ne čini, i onda okoliša. Ako je čovjek osuđen za ubojstvo i odležao 10, 15 godina robije – neće mu pasti na pamet da ponovo takvo nešto učini. Ovaj Pušić koji je bio osuđen zbog smrti kad su oteli avion, kao hrvatski migranti  gdje je nastradao jedan policajac onda ga je Amerika osudila na 30 godina robije. On je odležao 33 godine. To je maksimalna kazna. Za jedno ubojstvo. A danas se zna dogodit da vam dođe žena koja je napravila 7 ili 8 pobačaja ko ništa, to je ono što zna, a ono što se dogodilo preko spirale ili pilule ‘dan poslije’,  o tome nema spomena. Ali evo, to kao da se ne smatra ništa posebno. Muškarci se uopće ne sjete da su nagovarali, uvjetovali, ucjenjivali ženu  curu da pobaci. Uopće to ne ispovijedaju, trebate ih posebno pitati, ako ispovjede da su imali curu i živjeli nevjenčano pa pitati ih takvo nešto da se sjete.  Evo nama je ubojstvo postalo normalna stvar, ne samo djece, sad se to primjenjuje na stare – eutanazija, potpomognuta smrt i sl. ali evo to ima sve veću primjenu.

Kod ovoga „čvrsto odlučujem“ smeta nam pridjev čvrsto, smeta nam odluka, smeta nam konačnost, pa to onda to razvodnjavamo i kažemo: Nastojat ću ne griješti – jer to više odgovara istini. Kad kažemo tako „nastojat ću“ – to je prilično neodređeno, apstraktno i od toga se lako može odstupiti.

Jednom sam našao u Italiji alternativu umjesto da kažu: Čvrsto odlučujem da više neću griješiti – oni kažu: Molimo tvoj oprost o dobri Isuse, molim tvoj oprost, smiluj se Isuse!

To je nešto što možemo reći da uključuje i ovo drugo ali se može potpuno relativizirat čin kajanja, može se potpuno izbacit odluka, i može od ozbiljnosti ispovijedi ne ostati više ništa.

Svijest neprikladnosti u kojoj se nalazimo, svijest sraza između grijeha i milosti neka nam bude poticaj da makar dođemo do toga da Gospodina možemo moliti:

-Gospodine, utisni križ svoje ljubavi u moje srce!

Da to ne bude ljubav ona osjetilna, osjećajna, ljubav mašte, nego da to bude ljubav u znaku križa, koja će bit prava istinska ljubav koja će me mijenjat i učinit da dođem do svetosti već na ovoj zemlji. Amen.

Nije značajka našeg vremena da voli religiju, nego da voli govoriti o religiji. I oni, koji bi htjeli oboriti Boga s neba, stvaraju religiju od svog bezboštva i vjeru od svoje sumnje. Sa svih strana – iz tisuće pera, iz stotine mikrofona, sa sveučilišnih katedra, opetovano slušamo tako da nam se već vrti u glavi kako je “kiselina modernizma” izgrizla staru vjeru i stari moral i da moderni čovjek mora imati novu religiju u skladu s novim duhom vremena. Ta nova religija – tako nam rekoše mora biti posve drugačija od svega što je prije postojalo. Ona mora biti svježa i moderna, kao i sjajno razdoblje u kojem živimo, s novim nadama, novim izgledima, novim snovima.  

Ako marljivo istražujemo značajke ove nove religije, vidimo da bi ona morala biti socijalna, politička, svjetovna.  

Kad kažu da mora biti socijalna, onda time hoće reći da se ona mora posvetiti NE varavim duhovnim ciljevima, NEGO praktičnim tjelesnim potrebama. Religiozni čovjek ove nove ere davati će kruh gladnim želucima, odijelo golim tjelesima i krov nesklonjenim glavama. Bolje mlijeko za dojenčad, bolja igrališta za djecu, bolji kruh za siromahe – to su stvari od kojih čovjek živi, a ne od vjere, milosti i sakramenata. Religija, koja udovoljava ovim društvenim potrebama jest RELIGIJA BUDUĆNOSTI. 

Nadalje nam rekoše, da ova nova religija mora biti politička, a to znači da mora prestati govoriti o Božjem Kraljevstvu i da mora početi govoriti o zemaljskim republikama. Svu svoju energiju i revnost mora uložiti u pomaganje vladine politike, kao što je kontrola alkohola, zlatni standard i radnički zakon; ne smije se više naglašavati vječnost, molitve i općinstvo svetih, jer svjetski problemi koje treba riješiti nisu religiozni – tako nam kažu – nego ekonomski i politički. Konačna značajka novog kulta bila bi SVJETOVNOST.  

Religija je predugo naglašavala odgovornost Bogu i zadržavala se na dužnostima prema Njemu, umjesto da je isticala službu bližnjemu. Nova religija NEMA VREMENA MISLITI NA ODGOVORNOST PREMA BOGU, jer moderni čovjek, kaže nam George Bernard Shaw previše je zaposlen a da bi mislio na svoje grijehe. Ona čini ČOVJEKA gospodarem svega što vidi, i GOSPODAREM vlastitog života, koga se dakle može vlastitom rukom lišiti, ako hoće, jer tko će se usuditi da mu to uskrati? 

A sada, dozvolite da pitamo ove nove proroke: Koliko je stara njihova nova religija? Je li ona zbilja nešto novo ili je sasvim stara zabluda s novom etiketom?  

Pođimo dvije tisuće godina unatrag Vječnom Galilejcu i naučit ćemo ne samo da je nova religija zapravo stara napast, nego da je i otpor prema njoj zalog Vječnog života.   

Pođimo natrag i pogledajmo našeg Blagoslovljenog Gospodina kako boravi u nenastanjenoj pustoši što se pruža južno od Jerihona do Mrtvog Mora. Ondje je Njegov preteča Ivan, opaljena lica, nerezanih uvojaka, zaodjeven kožnatim pojasom i ogrtačem od devine dlake, pijući riječnu vodu i hraneći se skakavcima i divljim medom, vidio otvoreno nebo i Duha Božjega, kako u sjajnoj slici golubice silazi nad glavu Njegova Učitelja; čuo je, kako preko Jordana odjekuje glas, koji se neočišćenim ušima pričinio grmljavinom: “Ti si moj Sin ljubljeni, u Tebi mi sva milina“ 

Tri su napasti protiv Crkve: Učiniti je socijalnom, političkom i svjetovnom 

Više na yt kanalu: VJERNI BOGU; Odlomak iz knjige VJEČNI GALILEJAC, poglavlje – Rat protiv napasti…  Odlomak iz knjige VJEČNI GALILEJAC, poglavlje – Rat protiv napasti

Thomas Martin je bio luteran (ogranak protestantizma) koji se obratio na katoličku vjeru. Počeo je čitati knjigu “Ispovijesti” od svetog Augustina, jer je on važan učitelj o “Milosti” na kojoj protestanti inzistiraju, pa je zaključio da baš i ne zvuči kao luteranski biskup, nego više kao – katolički… i počeo se zanimati za katoličku vjeru.

Onda ga je jednom neki dječak pozvao na katoličku misu. Otišao je i bio fasciniran tim zajedništvom u pjevanju “Slava Bogu na visini”, jer sva ta djeca koja su se okupila sa raznih strana i prvi put su se sreli znali su tekst sasvim dobro, i osjećao je njihovo zajedništvo, što nije viđao kod luterana, jer oni su stalno na svoje luteranske službe nosili hrpe papira, bez kojih se teško mogu snaći, i takva atmosfera se  kod njih nije mogla zamisliti.

… Jednom prigodom jedan ga je gospođa pitala je li katolik, a on je mislio da je, jer  ga je ta vjera sve više počela zanimati, ide nedjeljom na mise… pa je i rekao da je. A onda je shvatio da to nije kao kad su luteran, pa odeš kod drugih protestanata, metodista npr. Gospođa ga je pitala kad je primljen u katoličku Crkvu, pa se čudio… a onda je shvatio… I tako, postao je član Katoličke Crkve, a ne samo to nego i redovnik, dominikanac…

Više na videu

Kristovo čovještvo – pravi put (sve tehnike „nirvane“  i sl. su  –  krivi put) – 

Sv. Tereza koja je živjela u svom vremenu ( koje je bilo drugačije od našeg, u mnogo čemu)  imala je slične duhovne izazove kao i mi. Bili su neki koji su se zvali „rasvijetljeni“ , koji su tvrdili da čovjek mora doći u tako stanje „ispražnjenja“  da ništa ne osjeća,  da bude potpuna praznina,  ono što mi danas znamo da dolazi s Istoka,  kao „Nirvana“, (budizma, hinduizam.. i razne istočne tehnike )tu je baš to: da će se čovjek „ tu riješiti svih briga“  i dođe do „mira“, na način da zaboravi na sve i sve mu bude ravno.

Sv.  Tereza je govorila stoga da se ne usuđuje ući u razmatranje bez ljudskosti Isusa Krista, tj. Njegova čovještva i kad ulazi u najdublje sfere razmatranja, jer zna da je to siguran put. Bog se utjelovio i preko čovještva je dao put do Boga i svaki drugi put je krivi put. Zato vidimo da je Kristovo čovještvo vrhunac objave.  Jednostavno, kad trebamo donosit odluke onda se pitamo: Što bi Isus učinio na mom mjestu? Onda nam to pomaže da vidimo … Ali i u svemu drugom Isusa možemo uzet kao uzor i suobličavat se Njemu.

Milost (stvorena) – ozdravlja dušu i uzdiže je u nadnaravni život

Milost je jedan stvoren dar po kojem nas Bog ozdravlja i uzdiže dušu na jedan nadnaravni život. Preko milosti Božje naša duša biva ozdravljena , ali i i uzdignuta u nadnaravni život ,

Tako preko ISPOVIJEDI da nam grijesi budu oprošteni, … duša biva okrijepljena, ojačana, imamo snagu da se borimo protiv grijeha, i onda je duša uzdignuta na ovaj nadnaravni život. Pitanje je koliko mi pazimo na to stanje milosti da to kasnije ne izgubimo …

Mi se čudimo danas da je jedan Leopold Mandić, koji je praktički živio stalno u ispovjedaonici da se on ispovijedao svaki dan. Šta je on imao ispovijedat? Nije izlazio, praktički nije se s nikim ni družio, nije imao prilike za sagriješti, ali očito je toliko izoštrio čula svoje duše da je znao prepoznati i najmanje grijehe , znao je što taj sakramenta donosi, vidio je ,osvjedočio se u ispovijedima, koliko je ljudi preko ispovijedi promijenilo život. I doista, to je jedna velika milost da se preko ispovijedi možemo pomiriti s Bogom, Često puta toga nismo svjesni. Ne znamo cijenit ono što imamo.

Evo sad kad sam bio u Zagrebu onda me časna zamolila da odnesem BOLESNIČKO POMAZANJE jednom bolesniku, a kad sam došao on je već umro. Časna kaže: Evo vidite, ljudi čekaju zadnji čas da pozovu svećenika iako je on znao da su mu odbrojani sati .. ljudi se boje reakcije bolesnika jer kažu ako vide svećeniak onda će mislit da želimo da što prije ode i onda praktički svećenika dovedu u zadnji čas. I onda nam se dogodi da čovjek umre. I što sad? Ko će ga nosit na duši? Kaže ona, kad s kapelanom obilazi bolnicu onda dođe u sobu ako je netko od rodbine pozvao za skaremente  i u sobi ih bude troje četvero, i kaže, ne mogu odmah ići do onog kojem su ga pozvali, pa kaže:  „Došli smo u obilazak bolesnika, obilazimo sve sobe, da li netko od vas želi primit sakramenat ozdravljenja.“  Jer kad kažeš „bolesničko“ ili „posljednju pomast“  onda će reć; „nećemo“, ali kad kažeš sakramenta ozdravljenja onda su šanse puno veće. I onda počnemo malo pričat i onda se ljudi jave pa i onaj kod kojeg smo bili pozvani odluči se i on , pa to onda prođe. Ali dogodio se nedavno slučaj da je čovjek kojem smo tako dali bolesničko pomazanje i ispovjedio se on kasnije zaključio da je to bolesničko pomazanje pa kasnije nije mogao zaspat od brige, pripa se da će umrit tu noć, onda je zvala sestra pa rekla on je sad nemiran, ne može se smirit, kako se to dogodilo, šta ste mu napravili … Ljudi, dakle, na različite načine reagiraju. A to je sve pitanje vjere. Toliko držimo do vječnog života… ako mi vjerujemo u samo ovaj život i ne smatramo da postoji vječni, zagrobni život onda jasno da nam ništa ne znači ni taj sakrament, bolesničko pomazanje, koje nam stvarno daje mogućnost da ozdravimo ako je to volja Božja, daje mogućnost da bolje podnosimo te smrtne muke, i pripremi nas na suset s godopdinom, Šta ćemo bolje?

Čovjek bi poželio tako umrijet, da napravi jedan brzi prijelaz, i dođe Gospodinu bez muke. Onda se to zove popudbina. Ali ako mi mislimo da postoji samo ovaj svijet onda jasno da se grozimo toga saramenta. I ljudi koji su cijeli život čekali: „pa ima vremena“, „ja ću se zadnji tren pokajat“  dogodi se da i zadnji tren prokockaju jer imali su lažne obzire, imali su jedan praznovjerni strah od smrti i sl. grčevito se drži straha za svoj život…  Čovjek može upast u vječnu propast iz gluposti. Ne iz neke posebne zloće. Kako vidimo i to se može dogoditi.

Milost kao stvoreni  dar , koji je različit od Boga, u duši koja je u milosti. Da ta milost u duši djeluje na način da ozdravlja čovjeka , liječi ga od grijeha i posljedica grijeha, i uzdiže ga na način da to donosi jednu kvalitativnu promjenu. Da jednostavno može koritit sposobnosti duše na jedan nadnaravan način

Preobrazba razuma (prosvjetljenje…) i volje (voljna ljubav)

..To znači kad nas Gospodin mijenja ne zadovoljava se s time da nas mijenja  samo u našem bitku, što je bitno za dušu,  nego i u tijelu. Mijenja dušu kao takvu, ali također… događa se preobrazba na planu naše volje i našeg razuma. U razumu se događa jedno prosvjetljenje, … da vidimo stvari koje inače ne gledamo tako. Gledamo ovaj svijet u njegovoj prolaznosti, da je u ovom vidljivom svijetu nadnaravna stvarnost, da nas Bog okružuje . To je važno za razum, a onda i za volju. Volja se, kad je prati milost,  može odlučiti na to. Ne samo da mi teoretski spoznamo da Bog postoji, potrebno je i da se odlučimo da budemo u milosti. To je također nešto što se događa po milosti. Odlučiti se za Boga, zamisliti da nas on pretiče i prati, i nakon toga pomaže sa svom milošću. Zato, ljubav nije samo kako mi to mislimo,  osjećajna stvarnost, nego je prije svega  – voljna stvarnost. Ta voljna dimenzija  stalno ostaje, to je uvijek u našoj vlasti, a osjećaji su prolazni, nestalni, nekad ih imamo, nekad ih nemamo. Nemamo stalno osjećaje. Mi možemo imat stvarnost Boga – bez obzira kako se osjećamo i to se od nas očekuje: da Boga uvijek ljubimo voljnom ljubavlju. I  zato nam je potrebna milost Božja.

s duhovne obnove 27.5. 2018., voditelj don Josip Mužić

1. dio: Milost – duhovna stvarnost koja je nevidljiva a ipak postoji. Kao i ljubav.
2. dio: MIlost mijenja naš život
3. dio: Milost Božja i čovjekova suradnja na putu sjedinjenja duše s Bogom

(vidi “Milost…” – prvi dio razm.)

Milost u sakramentima

– Tu je poanta – zašto nam je Isus ostavio sakramente.  Zato nam je ostavio EUHARISTIJU koja nas preobražava u Krista, čini da možemo živjeti po Kristovu. Zato nam je ostavio ISPOVIJED da možemo krenuti otpočetka –  slobodni od grijeha. Zato nam je ostavio sakrament KRIZME da možemo biti jaki u vjeri…

Pitanje je s kakvom vjerom to primamo? I da li to tražimo s vjerom?

Vjerujemo li da moguće Bogu ono što nama nije moguće, da je Njemu moguće postići to da mi živimo ono na što nas on poziva – da budemo sveti, da budemo savršeni kao što je Bog Otac; da je Njemu to moguće i da mu je do toga stalo. Onda, s naše strane, osim želje treba biti i suradnja s Božjom milošću. Bog nam želi dati tu milosti. Preko KRŠTENJA nam daje posvetnu milost, da budemo djeca Božja. Pitanje je želimo li mi s time surađivati, da se ta milost u nama razvija, raste, da nas preobražava… Ili nas je strah ili o tome ne razmišljamo, i s time se ne želimo baviti.

Objava Božje ljubavi

Sveti Pismo je objava BOŽJE LJUBAVI ljudima i ta se ljubav objavljuje u raznim pojmovima. Objavljuje se preko VJERNOSTI. Mi vidimo da čovjek zakaže. Mi vidimo da mi prvi zakažemo puno puta i stalno se ispovijedamo no BOG OSTAJE VJERAN svojim obećanjima. Njemu se ne događa da se umori, da padne i sl. On uvijek ostaje uz nas. To imamo u povijesti Starog zavjeta, židovskog nardoa… Vidimo koliko je puta židovski narod iznevjerio Boga. Međutim Bog je ostao vjeran. Ljubav se tu pokazuje kroz vjernost. Zato je i danas Izraelski narod izabrani Božji narod jer preko Njega Bog očituje svoje planove koje je on iao s njima. On od njih nije odustao. TO je narod – „znak“. TO je znak svima da Bog vodi i upravlja poviješću, da nisu to gospodari naši političari, masoni, moćnici… Bog je jedini Gospodar povijesti. Zato je potrebno da stalno imamo jedan podsjetnik – Izraelski narod je živo svjedočanstv toga. TO je narod koji je 40 godina živio od mane. MILOST Božja se tu manifestirala u materijalnom obliku – Bog im je dao ono što im je bilo potrebno za jesti i to je bio poziv za njih da mogu spremno ući u Obećanu zemlju, da mogu živjeti po Božjem. Tu su prošli jednu školu Providnosti.

Božja ljubav se osim u vjernosti očituje u MILOSRĐU. Ona se pokazuje na razne načine. Vidimo da Bog kažnjava zato jer nam želi dobro, ali i blagoslivlje iznad toga. Dobro koje činimo kao vjernici se umnaža i vraća se neizmjerno puta više od zla kojeg činimo, a to je zbog Božjeg milosrđa. Tako Bog stvara ravnotežu. Mi često činimo više zla nego dobra i onda se Bog pobrinuo da sve ono dobro koje činimo tako uveća da ono zlo bude neutralizirano.

Ljubav Božja se očituje i kao jedno VELIKODUŠNO OBEĆANJE. Kako vidimo još na prvim stranicama Svetog Pisma Bog već tada, kad su ljudi počinili grijeh, otkriva dio svog plana spasenja čovjeka. Kad kaže da će zmija ženi satrti glavu on tu već navješta Gospu i njenu ulogu u povijesti spasenja. I onda vidimo toliko puta kroz povijest spasenja da nam priprema za Dolazak Mesije. Daje nam proročanstva o Mesiji koja su pokazala da je On onaj očekivani Mesija. Tu se ispunilo preko deset poroštava o tome kako će Mesija završiti. Tako i na koncu svog života on ispunja proročanstva. Bog dakle daje obećanja. I to velikodušna obećanja. I tu očituje svoju ljubav.

Božja ljubav se dakle očituje u konkrentim oblicima: u vjernosti, u milosrđu i u velikodušnim obećanjima.

Milost  kao Božja blagonaklonost, besplatna i puna milosrđa

Grčki izraz „haris“ koji se latinski prevodi „gratia“, a hrvatski „milost“ je izraz koji najčešće označava ovu Božju blagonaklonost koja je puna milosrđa, koja je besplatna. Ona nam se očitovala i priopćila u Isusu Kristu. Milost se izlila u svoj punini u Isusu Kristu i u Njemu se otkrila u svoj punini. To je vrhunac povijesti spasenja. Možemo reći da je Isus vrhunac Božje ljubavi, vrhunac objave uopće.

Objava Božja u Kristu ne događa se samo u nekom Njegovu naučavanju nego i preko Isusova života, uključujući onaj skroviti život u Nazaretu, preko Isusova djelovanja, preko Isusovih čudesa… To je sve objava Božje ljubavi. Milost je jedno stanje života, naravnog i nadnaravnog koji se prima od Boga na dar.

Sv. Pavao piše Efežanima „Otac nas je zamilovao u ljubljenome“ Svojom nas je milošću zamilovao u Ljubljenome. To je jedan hrvatski prijevod kojeg možemo shvatiti onoliko koliko nam riječ to dopušta. „Ljubljeni“ je Isus Krist. Mi smo u Isusu Kristu postali ljubljena djeca Božja. Bog nas je zavolio, zamilovao, na taj način daleko veći od onog kako nas je ljubio prije, zato jer se dogodilo nešto novo, jedna preobrazba. Milost je ona koja nas oslobađa od grijeha i daje nam sinovstvo Božje. Kad ljudi ponavljaju neki grijeh, posebno na području spolnosti, onda je jedan od načina kako prestati griješiti na tom planu, kao npr. sam sa sobom, a nema tu puno mudrosti, je s jedne strane izbjegavat grešne prigode (najčešće danas internet), a s druge strane – koristiti milost Božju svaki put kad padneš – idi i ispovijedi se što prije. Bog ne samo da tu oprašta grijeh nego te i jača da ponovo ne upadneš u taj grijeh. To je dvostruha funkcija sakramenta ispovijedi. S jedne strane osobađa od grijeha,jer nam Bog oprašta, a s dug strane nas jača da ponovno u taj grijeh ne padnemo.

Tu se događa da ono što je nama našim silama nemoguće postane moguće preko Boga. Da ono malo što možemo činiti da to malo činimo: da izbjegavamo grijeh i da ako padnem da se što prije ispovijedimo. Često puta prorade i ljudski motivi koji budu od dodatne koristi a to je da u čovjeku proroati oholost i teško mu pada svaki put svećeniku dolaziti ispovijedati grijehe – „Ne želim se sramotit“ i to može biti jedna kočnica da ne griješimo. Zato je dobro imati stalnog ispovijednika i čovjek onda brže raskrsti sam sa sobom. To je dodatni motiv koji također pomaže.

Borba protiv grijeha  (i onih lakih); Milost od nas čini nove ljude

Mi vidimo da slabosti (kao što je oholost) možemo iskoristiti za dobro. Tamo gdje smo slabi, gdje padamo, tamo se trebamo kloniti grešnih prigoda i činiti što je do mene da u grijeh ne upadnem. I onda se polako ostvaruje ono što se čini nemoguće. Samo, stvar je u tome da se mi od toga brzo umorimo. Mi mislimo da ako smo se riješili onih kapitalnih grijeha, smrtnih grijeha, da je to dovoljno, velika je šansa da neću doći u pakao, završit ću u raj ili čistilište i šta ću se ja onda zamarati s tim malim stvarima. U biti, cijeli je život jedno napredovanje. Mi bi trebali cijelo život ići naprijed, biti što bliže Bogu. Što više od toga ostvarimo na ovoj zemlji to će nam lakše biti kasnije. I ako završim u čistilištu nije svejedno hoću li tamo provest 10 godina ili 10000 godina. Tu se ipak osjeti razlika. I Isplati se o tome razmišljat. I čistilište može biti svakakvo. Sinoć je svećenik govorio o tome kako je čovjek svoju ženu koja je bila oduzeta njegovao osam godina. I tih osam godina nama izgleda stvarno ogromno. A u čistilištu 8 milijuna godina… Zašto bi ja bio u čistilištu osam milijuna godina… Tamo znam da ću se sigurno spasiti, da ću doći u raj, ali treba izgurat osam milijuna godina… A zašto sebi dozvoliti takve stvari? Možemo stvarno ići korak po korak i nikada ne stajat nego ići naprijed. I to je ono što nam daje jednu draž života, nove izazove, otkrivati nove horizonte, sve veća zadovoljstva.

Kako vidimo nama u životu i male stvari smetaju. Kad jedna mlada obitelj dobije dijete pa za godinu dana drugo, kad vide koji je to nered u kući i da se to više ne može držat pod kontrolom onda je to sad i pitanje napasti kako se nositi sa tim: hoće li se radovati toj djeci koju imaju pa ćepodnositi nered ili će od jutra do mrak abrinut kako će svaku stvar staviti na svoje mjesto. To je nemoguća misija. Čovjek tada mora to žrtovati i prihvatiti da će biti nereda i da je to sastavni dio života…

Svakako, mi vidimo da su nam male stvari važne, i da polako idemo prema tome da svaka stvar bude na svom mjestu. Ako nam je to važno u kući, ako nam je to važno kod izgleda, kod zdravlja, ako nam smeta i pokvaren zub ili drugi mali defekt… tako bismo isto trebali gledat na svoje duhovne stvari. I jo je jedna smetnja. Kad imate i jedan mali grijeh, malo ogovaranje, tomože biti kao da mjesec dana ne perete zube. Nije to sam mala stvar, ne mogu reći: Lako ćemo! Male stvari ne treba podcjenjivat. I tu nam Bog daje pomoć.  Zato, ako smo se riješili kapitalnih grijeha moramo se riješiti i malih, možemo se boriti da ovladamo svojim apetitom npr. i drugim stvarima u životu.

To je ono da milost mijenja naš život, čini nas novim ljudima. Tu treba samo dopustit Bogu da nas mijenja. I surađivat sa milošću. Milost je zato jedna božanska energija koja osvjetljuje i pokreće moći čovjeka. To je Božja sila koja daje svjetlo da možemo vidjeti životnu stvarnost Božjim očima, koliko toliko, koja nas pokreće i daje nam snagu koja nije od ovoga svijeta.

Milost – u životima svetaca (p. Pio)

I to možemo vidjeti kod svetaca. Oni su činili puno više od onog što čovjek može svojim snagama. Kad bi činili preko svojih sila Bog im je davao da mogu činiti i preko toga, dodatne darove. Otac Pio je tako imao dar bilokacije da je mogao ići po noći dok su se ljudi odmarali i spavali i mislili su da on spava a on bi u bilokaciji otišao u razne krajeve svijeta, tješio one koji su bili u nevolji, pa tako i našeg kardinala Stepinca… Bog čini da se ljudske sile umnažaju. I to je Bog činio u životu p. Pia koji je bio slab. Njega se nije moglo smjestiti ni u kakve ljudske okvire. Za biti svećenik trebalo je 5 godina biti u bogosloviji. A on nije mogao sastaviti tih pet godina.Počeo bi, pa bi prekinuo, pa bi išao kući, pa bi bio bolestan, pa bi nastavio, pa bi opet bio bolestan… Nije se uklapao ni u franjevački red. Dakle, Bog ga je vodio nekim svojim putem, da od njega načini privilegirani instrument Božji preko kojeg je onda činio više nego 100tine ili 1000-e drugih. Računa se da je u životu preko njegove ispovijedaonice prešlooko 5 milijuna ljudi. Ja nisam vodio evidenciju, ali ako svaki dan ispovijedam pola sata, ili 25 minuta, to je 4-5 ljudi, pa x6 dana to je 30, pa x 4 tjedna to je 120, pa x 12 to je 1000 i nešto pa x 20 godina ..mogu doći do 20 000 ljudi ili do 30 000, …  Mnogi svećenici, na žalost, ne ispovijedaju ni pola sata pa se mogu tješit da bar toliko, a kad se usporedim sa padre Piom koji je u ispovjedaonici boravio 8 sati i po 10 sat… Tu se vidi razlika. Nije to samo pitanje količine nego i kvalitete. On je bio Božji čovjek. Svetac koji je vjerovao u Boga istinski i potpuno, davao se i Bog je to umnažao i činio ono što je nemoguće.

Svatko je od nas pozvan da bude svet. Poziv na svetost je sveopći poziv. Jedino je to cilj koji moramo ostvariti. Bez toga ne možemo u raj. U raju se nalaze samo sveci. U čistilištu se nalaze oni koji još nisu sveci. U paklu se nalaze prokletnici. U čistilištu su oni koji još nisu postigli svetost i onoliko vremena koliko treba da bi postali sveci. Pa krenimo od toga da nas Bog zove da budemo sveti, da nam daje potrebna sredstva za to, da od nas očekuje suradnju. Neka nas u tome prati zagovor Majke Božje.

s duhovne obnove, 27.5., 2. dio, voditelj don Josip Mužić

2.dio: Milost – duhovna stvarnost koja je nevidljiva a ipak postoji. Kao i ljubav.

3.dio: Milost Božja i čovjekova suradnja na putu sjedinjenja duše s Bogom