Moramo imati na pameti da je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko, i da je brak u Božjoj zamisli samo ona zajednica između muškarca i žene. O svetosti spolnog čina u braku govorio je i Ivan Pavao II, govoreći o Teologiji tijela, u više od stotinu svojih generalnih audijencija, a o čemu je napisao i knjigu Teologija tijela.

Otkud onda homoseksualnost? Može li se ona normalizirati?

Mediji su moćno sredstvo za oblikovanje javnog mišljenja, pa stoga nije čudno da većina smatra kako je homoseksulanost nešto urođeno, nešto s čim se čovjek rodi i da je to samo pitanje nečije spolne orijentacije.

No je li to baš tako?

Druga mišljenja ne možemo čuti jer javnost ne želi da ih čujemo. Čak i ako je netko znanstvenik, doktor psihologije, sa karijerom preko 6o godina – nema priliku reći javno svoje mišljenje – kao što je mogao nekad.

A što kaže znanstvenik – Prof. dr. Gerard Van Den Aardweg – poslušajte u dijelu jednog intervjua (u prilogu – yt VJERNI BOGU

A zašto ga se ne može baš pronaći na internetu? Pogađate. Nije politički-korektan. Ne uklapa se u moderne poglede na ljudsku spolnost.

Prof. dr. GERARD van den AARDWEG se specijalizirao se za proučavanje homoseksualnosti te liječenje osoba sa homoseksualnim sklonostima – i to kroz više od 60 godina svoje znanstvene karijere.

Autor je mnogih knjiga i znanstvenih članaka, a govorio je i na papinskoj Akademiji za život.

Rezultati njegova rada govore da je HOMOSEKSUALNOST kod muškaraca uglavnom rezultat načina odgoja (predominantna uloga majke!), dok nedostaje jaka i hrabra očinska figura), a rjeđe i neki drugi društveni faktori i navike. Gay-ideologija nas želi uvjeriti da je po srijedi neka biološka predodređenost, kao da su neki “takvi rođeni” sa većom koncentracijom muških ili ženskih hormona, što nije točno. Ne postoje homoseksualni geni ili hormoni. Znanost nikad nije došla do takvih rezultata unatoč tome što su gay-udruge financirale mnoga istraživanja s tim ciljem. Ali ništa.

Čak kad bi znanost takvo nešto i dokazala – to ne bi moglo opravdati homoseksualna protuprirodna ponašanja.

Problem pederastije i pedofilije (povezane s homoseksualnošću) ne treba podcijeniti, no znanstvenici koji se usude govoriti istinu (i tako mnogima pomoći!) – riskiraju da budu na meti LGBT udruga.

Ako nam je zaista stalo do toga da se naši mladi odgajaju u istini i ljubavi onda ćemo poslušati mišljenje uvaženog znanstvenika Gerarda van den Aardwega. Ako nam je zaista stalo do dobra nekog od homoseksualaca, također poslušajmo što kaže i ovaj znanstvenik, jer nakon tolikih godina bavljenja tom problematikom zasigurno ima što reći.

Potrudimo se i drugima ukazati na ovu stranu znanosti – koju mediji ne žele prikazati – te ukazivati na istinu, s ljubavlju.

Duhovno je djelo milosrđa – voditi druge k Istini.

Korizma – vrijeme pokore

GRIJEH je UVREDA Bogu, a za uvredu se zaslužuje KAZNA. POKORA činimo da nadoknadimo za počinjenu štetu.

Da bismo bolje razumjeli značenje pokore i pokore, moramo shvatiti što se događa kada griješimo. A događaju se dvije stvari:

• Prvo: Grijehom počinjamo uvredu Bogu i krivi smo zbog samovolje koja nas je natjerala na grijeh. Postajemo više ili manje udaljeni od Boga, ovisno o težini našeg grijeha.
• Drugo: Zaslužujemo kaznu za nered koji smo uzrokovali svojim grešnim ponašanjem. Postajemo više ili manje podložni trpljenju i boli, opet ovisno o tome koliko smo ozbiljno pogriješili.

U skladu s tim, lakše možemo vidjeti značenje pokore i pokore.

• Pokora je pokajanje koje mora postojati kako bi se uklonila krivnja ili se ponovno uspostavili u Božjem prijateljstvu.
• Zadovoljština je bol koju trebamo podnijeti kako bismo nadoknadimo štetu koju smo nanijeli grijehom.

Božanska logika je jednostavna. Ili ćemo se kajati i popraviti jer to želimo, dok imamo vremena, ili ćemo preko svoje volje zbog posljedica svojih grijeha trpjeti u narednom životu.

Pokora i zadovoljština u apsolutno potrebni ako se želi postići BOŽJA PRAVDA, nakon što smo uvrijedili neizmjerno Dobrog, Svemogućeg Boga, našeg Oca i Stvoritelja.

Nakon što smo sagriješili Bog od nas ima pravo tražiti VIŠE nego da nismo sagriješili.

Sagriješili smo jer smo okrenuli  svoju volju prema sebi. Sada se moramo nadoknaditi svojom nesebičnom ljubavlju prema Bogu.  Nismo ga voljeli, pa mu sada dugujemo više ljubavi nego što bi bili dužni da Ga nismo uvrijedili.

Zadovoljština je u tomu da se podvrgnemo boli kako bismo poništili štetu koju smo počinili.

Bog je milosrdan. No, Bog je i pravedan.

Božja Pravda zahtjeva da se nadoknadi za počinjenu štetu.

Dao nam je slobodnu volju, ali ako tu darovanu slobodu zlo-upotrijebimo onda za to treba nadoknaditi: vratiti Bogu dužnu ljubav i popraviti nastalu štetu.

I to ne samo das mo odgovorni za svoje grijehe, nego i za grijehe drugih članova otajstvenog tijela Kristova, Crkve. Svi smo mi međusobno povezani. Kad boli jedan dio tijela, boli cijelo tijelo.

Pozvani smo stoga činiti pokoru ne samo zbog svojih grijeha, nego i zbog grijeha drugih. I ne samo za grijehe Crkve, nego i grijehe cijelog ljudskog roda. (!!!)

Isus jednom prilikom reče: “Ako se ne obratite, svi ćete isto propasti!”

Kad je Petar u svojoj prvoj propovijedi ukorio židove zbog grijeha i kad su pitali što trebamo činiti, naredio im je da se obrate. “Obratite se…” I obratitli su se. I krstili se.

I poruka Gospe Fatimske grešnom svijetu u naše dane može se sažeti u jednu rečenicu:  “Činite pokoru!”

Bog se ne šali. Vrijeđati Boga ne može proći nekažnjeno. On upozorava da je potrebna pokora. Ne može se zanemarivati volja Boga svemogućega i očekivati da će Bog sve zanemariti, kao da se ništa nije dogodilo.

Nadoknaditi za grijehe možemo na ovom svijetu, dragovoljno. Ili nevoljko na drugom svijetu, kao Božju kaznu.

Pokoru i zadovoljštinu treba činiti ne samo zbog onoga što smo osobno učinili pogrešno. To je i za svu oholost i požudu, za svu okrutnost i pohlepu, za svu zavist i lijenost i proždrljivost ljudske obitelji koja grijehom vrijeđa Boga.

Bog je milosrdan. Zapravo, Isus Krist je utjelovljenje božanskog milosrđa. Ali Božje milosrđe je uvjetno. Ako se pokajemo. I ako činimo pokoru.

usp: The real Presence

Papa Ivan Pavao II kaže da je „Isus – utjelovljenje Božanskog milosrđa“. Isusa ništa bolje ne opisuje od riječi – milosrđe.

1. ŠTO CRKVA PODRAZUMJEVA POD RIJEČJU „MILOSRĐE“

Milosrđe susreće ljude u njihovim potrebama. Teško je definirati što je situacija potrebe. Gospa je Majka Milosrđa, koja je pritekla u pomoć mladencima u Kani Galilejskoj, za koje ne možemo reći da su biti u nekoj potrebi. Tako ljudi mogu imati i neke želje koje nisu potrebe u strogom smislu riječi. Ljudi koji su bolesni mogu željeti neku hranu koja im nije neophodno potrebna. Milosrđe susreće ljude i u nekim njihovim željama. I to čini i onda kad ti ljudi to ne zaslužuju. Onda kad zaslužuju da ih odbijemo. Kad je Petar pitao Isusa: „Koliko puta da oprostim svome bratu. Da li do sedam puta?“ Isus mu je rekao ne 7, nego 70×7!“ (što znači – uvijek). Davati i onda kad drugi duguje meni. Milosrđe je ljubav koja je pokazana prema onima koji su odbili našu ljubav. Naša narav se buni protiv toga. Samo uz Božju pomoć, uz Njegovu milost možemo to činiti. Voljeti one koji su odbili našu ljubav – Ne možemo to svojim vlastitim snagama. Milosrđe je ljubav prema onima koji su bili nepravedni. Prema onima koji su nas prevarili, koji su od nas ukrali.

Milosrđe nije uobičajena ljubav. Postoje tri stupnja davanja ljubavi. Najniži stupanj je pravda – davati drugom ono što mu pripada. Viši stupanj je ljubav – davati drugom i ono što mu ne pripada, što mu ne moram dati.

Najviši stupanj je milosrđe – davati drugom kojem ne samo da ne moram davati nego on duguje meni.

Milosrđe je ljubav na kvadrat.

2. ISUS JE UTJELOVLJENO MILOSRĐE

Bog  nije morao stvoriti svijet. Svijet je mogao i ne biti. Stvoren je iz ljubavi. Bog time ništa ne dobiva. I onda kad svijet upada u grijeh – Bog ga ne prestaje voljeti. Jedna riječ koja opisuje tu Božju ljubav prema čovjeku koji ne zaslužuje tu ljubav jer je odbacio Boga je – otkupljenje. To nije samo ljubav. To je ljubav unatoč tome što ljubav nije ljubljena. A to što nas Bog voli i u natoč tome što i njemu ne pokazujemo ljubav jest – zbog njegova milosrđa.

Duguje li Bog nekom svoju ljubav  nakon što ga je netko teško povrijedio smrtnim grijehom? Bog nas voli, a ne mora nas voljeti. Da on nije želio mi ne bi niti postojali. Kad su Adami Eva ssagriješili izgubili su Božji život u svojoj duši. Bog je mogao jednostavno napustiti ljudsku rasu da je htio. Ljudi su mogli zauvijek izgubiti mogućnost da uđu u raj i oni i njihovo potomstvo. To je posljedica istoćnog grijeha – mogli smo zauvijek izgubiti raj. No Bog u svom milosrđu šalje nam svoga Sina da nas svojom mukom i smrću može vratiti život koji smo izgubili. Kad naše tijelo umre naša duša je živa na nadnaravan način ili će trpjeti drugu smrt kako opisuje Ivan.

Prva smrt je odvajanjee duše od tijela. Druga smrt je odvajanje Boga od duše kad tijelo umre ta duša će biti odvojena od Boga kroz cijelu vječnost. To je naša vjera.

Božje milosrđe u osobi Isusa Krista je milosrđe koje Bog pokazuje na najnezamisliviji način tako da daje svoga sina da postane čovjek – jedan od nas i da umre na križu

Mi kao potomci Adama i Eve rađamo se u stanju istočnog grijeha, a od onog vremena do danas nakupilo se more grijeha, ocean. Ali Bog je tu sa svojim morem milosrđa. On nije postao čovjek samo zato da spasi ljudsku rasu nego nas svakog ponaosob, mene, tebe… Bog je moj Spasitelj. Bog je tvoj Spasitelj! Ja grijehom gubim pravo da se zovem dijete Božje (kćerka Božja, sin Božji)

Bog je mogao sa ljudima postupati kao sa anđelima. Kad se Lucifer odlučio protiv Boga i rekao: „Neću služiti!“ Bog ga je izbacio iz raja. Kad mi teško sagriješimo Bog ima pravo da nas izbaci iz raja. No Njegovo milosrđe prema nama je veliko. On nam pokazuje milosrđe sve do današnjeg trenutka. Mi vjerujemo da je Njegovo milosrđe prema nama stvarno preveliko. A sad se postavlja pitanje:

3. KOJI JE NAŠ ODGOVOR NA BOŽJE BESKRAJNO MILOSRĐE

Mi moramo svoju vjeru staviti u praksu. Raditi onako kako vjerujemo. Način da platimo svoje dugove Bogu je da pokazujemo milosrđe ljudima koje nam je Bog u životu dao. Ono što vjerujemo mora proći kao kroz hodnik – od intelekta do volje. 1. Kao prvo moramo uzvratiti Bogu na njegovu milosrdnu ljubav. Bog nas voli iako mi to nismo zaslužili. Mi smo zbog toga Božji dužnici, zbog njegove milosrdne ljubavi. Moramo NJEGA VOLJETI VIŠE. 2. Druga stvar, pozvani smo drugima iskazivati milosrđe. Naš dug prema Bogu možemo platiti na taj način da pokazujemo ljubav i milosrđe prema ljudima koje je Bog stavio u naš život.

To su dva nivoa na kojima možemo odgovoriti – uzvratiti Bogu na Njegovu ljubav: Voljeti Boga više i voljeti bližnje, iskazivati milosrđe.

VOLJETI BOGA VIŠE: Koji je naš dug prema Bogu? Zašto nam je dopustio da sagriješimo? Jedan razlog može biti i taj da ga možemo voljeti više nego što bismo ga voljeli da nismo sagriješili.

A što znači VOLJETI BOGA VIŠE? Više znači voljeti ga žarče, zauzetije, ozbiljnije, sa više snage (svim svojim srcem), …

Mogli bismo to usporediti sa poslom. Od dvije tisuće radnika velika je razlika u poslu kojeg rade. I naša ljubav prema Bogu može biti na različitom stupnju. Često nema ni emocija u toj ljubavi i činim nešto iz ljubavi prema Bogu jer znam da on to želi, ne bih to rado činio, ali činim to jer volim Boga, ne jer se osjećam dobro, lijepo, ugodno dok to činim. To je kao i kad posao može postati rutina. Važno je zato stalno izabirati svoju ljubav prema Bogu. Uvijek iznova. Kao što je to važno i za bračne parove koji se jednom vjenčaju, da stalno iznova obnavljaju svoj izbor.

Boga volimo VIŠE kad se podvrgavamo njegovoj volji, žrtvujući nešto. Često on stavlja na naš životni put ljude koji su nam dragi, a onda ih uzme. Mi se bunimo: „Ti si mi dao tu osobu… „, ali Bog ima pravo i uzeti ono što je dao. To je način da nas Bog oslobađa od stvorenja, da bi – Njega voljeli više.  Voljeti Boga više od stvorenja. To je VIŠE.

Voljeti Boga radosnije. Obično ljudi ne osjećaju tu radost, a često i stoga što njihova ljubav prema Bogu nije dovoljno voljna ljubav. Bog želi da smo radosni zato što ga volimo. (…)

MILOSRDNA LJUBAV PREMA BLIŽNJIMA: Bog nam često daje bolne mogućnosti da prakticiramo milosrđe, da volimo ljude koji ne zaslužuju ljubav. A to je put do blaženstava o kojima Isus govori: „Blago milosrdnima oni će zadobiti milosrđe.“

Prema o. J.A.Hardon – therealpresence.org

Michele, kako su ga njegovi roditelji krstili, rođen je kao četvrti od sedmero djece, 11. ožujka 1919. u San Giovanni Rotondou. ,,,  Dana 4. lipnja 1933., na blagdan Pedesetnice, krenuo je prema samostanu da prisustvuje Svetoj misi i kako bi primio blagoslov prije ulaska u sjemenište kapucinske braće. U sakristiji je upoznao Padre Pija. Velika je bila njegova radost i iznenađenje, jer otac nije bio povezan s vjernicima već dvije godine. Od njega je Michele je primio poseban blagoslov.

Kad je stigao do Vico del Gargana, pokazalo se da više nema ni jednog bogoslova. Ostao je kao postulant u samostanu devet mjeseci nakon čega su ga prebacili u Foggiju. Želeći testirati mlade postulante, provincijal mu je dao da pročita životopis sv. Conrada iz Parzhama. Pročitavši knjigu petnaestogodišnjak je otišao pred Provincijala da ga pregleda. Otac Bernardo d’Apicella bio je zadivljen. Rekao mu je da bude spreman jer se otvara bogoslovija.

No Michel je odgovorio: “Ne, Oče, ja želim ostati samo brat! Došao sam u samostan biti svetac, a moje čitanje života sv. Conrada učilo me da se  ne mora biti svećenik kako bi se postigla svetost. ”

U novicijat je ušao 1935. godine i uzeo ime Daniel. Godinu dana kasnije, položio je privremene zavjete, a 1940. godine vječne. Tijekom Drugog svjetskog rata i bombaških napada 1943. godine pružao je prvu pomoć ranjenima, pokopao mrtve i spašavao svete spise. Nakon rata pomogao je demobiliziranim vojnicima. Godine 1952. u Klinici Regina Elena dogodilo se nešto od velikog značenja za ostatak života.

Klinika Regina Elena

Već neko vrijeme brat Daniel je patio od teških bolova u trbuhu. Kada je posjetio liječnika i bio pregledan, dobio je najgoru moguću dijagnozu: rak slezene. U one dane to je značilo smrtnu kaznu. S ovim tužnim vijestima otišao je vidjeti Padre Pija, koji mu je rekao: “Neka bude operacija!” “Nema smisla”, rekao je brat Daniel. “Liječnik kaže da nema nade. Znam da ću umrijeti. “Na to je otac odgovorio:” Nije važno što kaže liječnik. “I uputio ga je liječniku u kliniku Regina Elena i rekao: “Ne brini. Ja ću uvijek biti s tobom.” Rekao je to tako jakom uvjerenjem da je brat Daniel odmah otišao u Rim. Tamo je vidio liječnika kojeg mu je otac preporučio: U početku je doktor prof. Riccardo Moretti odbio raditi operaciju. Bio je uvjeren da njegov pacijent neće preživjeti. Na kraju, neki unutarnji impuls potaknuo ga je da riskira. Operacija se dogodila sljedećeg jutra. Unatoč tome što je bio anesteziran, Brat Daniel je ostao pri svijesti. Iako je pretrpio veliku bol, nije to pokazivao; doista, bio je sretan što je Isusu prikazao svoje patnje. Istodobno je imao dojam da je bol pročistila dušu od grijeha. Odjednom se osjećao uspavano. Prema riječima liječnika, pacijent je pao u komu. Ostao je tako u komi tri dana, a onda je bilo očito da je umro. Liječnik je izdao svoju potvrdu o smrti. Obitelj se okupila u molitvi za pokojnika. Nekoliko sati kasnije, na iznenađenje svih, mrtvac se iznenada vratio u život.

Dva sata čistilišta

Što se dogodilo s bratom Danielom tijekom ovih nekoliko sati? Gdje je njegova duša otišla?

Ovdje je njegov vlastito svjedočanstvo: “Stajao sam pred Božjim prijestoljem. Nisam vidio Boga kao strogog suca, već kao milosrdnog i ljubljenog Oca. Tada sam shvatio da se Bog brinuo za mene od prvog do posljednjeg trenutka mog života; volio me kao da sam bio jedino biće na zemlji. Shvatio sam da nisam uzvraćao na ovu beskonačnu Božansku ljubav. Bio sam osuđen na dva ili tri sata čistilišta. ‘Što!’ – rekao sam. Samo dva ili tri sata? A onda ću moći ostati s Bogom cijelu vječnost – uživajući u Njegovoj vječnoj ljubavi? Skočio sam s radošću…

“Odjednom, Bog zna otkud, osjetio sam oštru, snažnu bol. Osjetila s kojima sam najviše uvrijedio Boga na ovom svijetu, moje uši, moj jezik – imali su najgore boli. Bila je to nevjerojatna patnja, jer se u čistilištu duša osjeća kao da ima tijelo. Ni trenutak nije prošao bez ove patnje, a svaka sekunda činila se  kao vječnost. (…)

“Mislio sam da ću moći posjetiti svog prijatelja. Rekao bih mu da sam u čistilištu i zamolio ga da se moli za mene. Taj je prijatelj je bio zapanjen jer je čuo moj glas, ali me nije mogao vidjeti. ‘Gdje si?’ upitao je. “Zašto te ne mogu vidjeti?” (…) Tek tada sam shvatilo da nemam tijela. Stoga sam se zadovoljio samo sa tom zamolbom da se moli za mene. I onda sam otišao.

“‘Što!’  – rekao sam. “Nije li to bilo samo dva do tri sata čistilišta? Ali meni se to činilo kao da traje tristo godina! Zatim mi se ukazala Djevica Marija. Počeo sam je moliti, govoreći: “O Blažena Djevice Marijo, isprosi za mene od Boga milost da se vratim na zemlju, da bih mogao živjeti i djelovati samo zbog ljubavi prema Njemu!” Osjećao sam prisutnost Padre Pija i molio sam ga također: “Zbog Vaših  patnji, zbog Vaših blagoslovljenih rana, oče Pio, posredujte za mene pred Bogom da bi me mogao osloboditi od ovih plamenova i dati mi milost da živim svoje čistilište na zemlji.”

Tada nisam vidio ništa više, iako sam znao da je otac Pio razgovarao s Marijom. Nekoliko trenutaka kasnije mi se ponovno pojavila Djevica Marija. Kimnula je glavom i nasmiješila se; i u tom trenutku sam bio ponovo u svom tijelu.  Iznenadnim pokretom odbacio sam pokrivalo koje mi je stajalo na glavi. Oni koji su me promatrali i molili, trčali su na vrata, vikali na medicinske sestre i liječnike. U roku od nekoliko trenutaka, cijela je klinika bila tu. Svi su mislili da sam neka vrsta priviđenja. ”

Sljedećeg je jutra Brat Daniel bez pomoći i sjeo u naslonjač. Bilo je sedam sati. Liječnici su obično pravili obilaske u devet. Danas je dr. Riccardo Moretti stigao ranije, a to je bio doktor koji je potpisao onu potvrdu o smrti. Stojeći pred bratom Danielom, rekao je suzama u očima: “Sada vjerujem. Ja vjerujem u Boga. Vjerujem u Crkvu.” Do tada je dr. Moretti bio nevjernik. Nitko ne zna točno što se s njim dogodilo te noći. Sve što znamo je da nije spavao i da je neko vrijeme tijekom tih noćnih sati imalo potpunu unutarnju preobrazbu. Poput sumnjičavog Tome, postao je vjernik.

Što se tiče brata Daniela, on je stvarno proveo ostatak svog života živeći svoje čistilište na zemlji. Po vlastitom izboru. Svojoj sestri Feliciji rekao je na kraju svog života: “Draga sestro, posljednjih četrdeset godina nisam znao što znači osjećati se dobro!”

Lekcija za nas

Koje lekcije možemo naučiti iz priče brat Daniela? Ovaj kapucinski redovnik izabrao je dugogodišnje patnje na Zemlji tijekom nekoliko sati čistilišta nakon smrti. Nikad nije požalio zbog tog izbora; naprotiv, osjetio je osobito blagoslovljen što je to bilo moguće u njegovu slučaju. Napominjemo također da je brat Daniel bio oslobođen smrtnog grijeha, jer takvi grijesi prekidaju našu vezu s Bogom i sputavaju naš put spasenju. On je učinio pokoru za svoje oproštene grijehe – uglavnom lagane prijestupe protiv zavjeta siromaštva.

Prva lekcija je da su čistilišne patnje izuzetno jake i da čak i za manje grijehe moraju biti izvršene pokore, bilo ovdje na zemlji ili, neusporedivo bolnije, nakon smrti. Ne smijemo olako uzimati lagane grijehe, nego  treba težiti da ih se izbjegava, priznati ih i izvršiti pokoru za njih. Simbolička pokora koju nam daje svećenik u ispovjedaonici često nam je samo poticaj da sami nametnemo sebi vlastitu pokoru. Možemo napraviti blago od naših svakodnevnih napora i patnji tako da ih prihvaćamo i predajemo ih Bogu kao naknadu za naše grijehe i za grijehe naših bližnjih. Svaka patnja koja je ponuđena Bogu kao naknada za grijehe olakšava čistilište – bilo u budućnosti ili sada za neku siromašnu dušu u čistilištu, ovisno o našoj nakani.

Brat Daniel je rekao još jednu važnu stvar: “Ono što uzrokuje najveću bol u čistilištu nije toliko vatra, iako je to intenzivno, već osjećaj da sam daleko od Boga i znanje da sam dok sam bio na zemlji imao sredstvo da izbjegnem čistilište, a ipak nisam iskoristio tu mogućnost.”

Svaki put kada duša počini grijeh, ona se udaljava od Boga. Taj osjećaj odvajanja u trenutku kada je duša, odmah nakon smrti, došla vidjeti Njegovu dobrotu i ljubaznost u blaženom gledanju, uzrokuje dušu da pati neizrecivom čežnjom za Bogom, koji je Ljubav. Ali duša mu ne može prići dok se ne pročisti.

Bog nam daje sva potrebna sredstva da postanemo sveci, tj. da živimo blizu Krista, da budemo ujedinjeni s Njim. Ta su sredstva prije svega molitva i sakramenti, hranjenje Božjom riječi i učenje Crkve, potom traženje Božje volju i življenje po njoj. Grijeh nije samo zlo koje počinimo već i dobro koje propustimo, a posebno ono koje utječe na spasenje naše duše. Nakon smrti bit ćemo odgovorni i za pomoć koju nam je Bog ponudio, a nismo se njome služili. Ovo će, prema iskustvu brata Daniela, biti uzrok strašnog žaljenja za nas koji smo na Zemlji živjeli živote bez razmišljanja.

Pomozite nam

Dok je bio u čistilištu, brat Daniel je potražio pomoć od živog redovnika. Ovo nas podsjeća da siromašne duše u čistilištu se oslanjaju na našu pomoć. Učenje Crkve je sljedeće:

Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu,[595] da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika: … (KKC 1032)

Moramo se sjećati duša mrtvih, a osobito duša koje trpe u čistilištu. Možemo li ih ostaviti tako bez pomoći? Ponudimo im našu pomoć na takav način i ozbiljno kao što bismo željeli da nama drugi pomognu nakon smrti.

Izvor: časopis: LOVE ONE ANOTHER, god. 2014., “One day in purgatory”

…

Iz propovijedi biskupa Olmsteda

„Tko god sablazni jednog od malenih bilo da se s mlinskim kamenom oko vrata baci u more“ Ta rečenica iz današnjeg evanđelja“ (30.9.2018.) Isus nam govori koliko on snažno mrzi zlo i koliko suosjeća s malenima koji trpe zbog grijeha drugih. Isusova osuda skandala daje nam bolje vidjeti i situacije seksualnih zlostavljanja. On mrzi grijeh zbog trpljenja koje prouzrokuje drugima, posebno malenima. On također mrzi zlo zbog još veće štete koje grešnik čini sam sebi. Tri puta uzastopno Isus poziva na to da se iskorijeni grijeh u vlastitom životu. „Ako te tvoja ruka sablažnjava odsijeci je. Bolje ti je s jednom rukom ući u raj nego s obje biti bačen u pakao, u neugasivi oganj. Ako te tvoja noga sablažnjava odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u Kraljevstvo Božje nego s obje noge biti bačen u pakao. Ako te tvoje oko sablažnjava iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u Kraljevstvu Božje nego s oba oka biti bačen u pakao.“

Kad je u pitanju grijeh Isus poziva na poduzimanje određenih čina protiv grešnih požuda. Cijena dobivanja slobode od grešnih navika je daleko veća nego što većina nas može i zamisliti. Da budemo jasni, Gospodin Isus ne traži od nas da se sakatimo. On ne zahtijeva da ozljeđujemo bilo koji dio tijela, ali ukazuje nam na to koliko čovjeka može koštati da kaže „ne“ napastima. I koliko napora i koliko žrtve s naše strane je potrebno da se živi krepostan život. Da bi bili Isusovi apostoli moramo biti spremni odreći se bilo kakvog zemaljskog užitka, uzeti svoj križ svakoga dana i slijediti Isusa.

Isus je često govorio o Božjoj ljubavi inzistirajući na tom da nije došao zvati pravednike nego grešnike, ali je također upozoravao svoje sljedbenike na opasnost pakla, koje on opisuje kao plameni oganj gdje će biti plač i škrgut zubi. Govorio je da se treba bojati onoga koji može i tijelo i dušu baciti u pakao. Zato jer imamo slobodan izbor naši slobodni izbori imaju vječne posljedice. Isus je stalno pozivao na obraćenje, govoreći: „Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata koja vode u propast i mnogi koji tuda idu su mnogi. Kako je uzak put koji vodi u život i malo ih je koji njime idu.“

Isus želi da budemo svijesni opasnosti grijeha i to je uistinu razarajuća snaga.

Za trenutak pogledajmo temu sklandala. Pod riječju sklandal mislimo da bilo koju riječ, djelo ili stav koji nekog drugoga uvlače u grijeh. Postoje naravno različiti stupnjevi skandala, naravno. Postoje neki daleko ozbiljniji nego neki drugi. Sklandali su osobito teški kad dolaze od autoriteta, ili zbog slabosti onih koji su skandalizirani. Skandali su teški kad je netko po naravi ili po službi koji su trebali poučavati druge. Zbog tog razloga Isus prekorava farizeje i pismoznance. On ih uspoređuje s vukovima u ovčijem ruhu.

I rekao je Isus i za ovo naše vrijeme: „Napasti i skandali će sigurno doći – ali jao onima po kojima dolaze!“ Veliki skandali koji su prouzrokavali svećenici i biskupi nisu mala stvar. Željeli mi to ili ne mi jesmo čuvari svoje braće. A komu je puno dano od njega će se puno i tražiti. Što mi govorimo i činimo i što propuštamo činiti, a što nam je dužnost može biti kamen spoticanja za druge, a pogotovo za slabe.

Govoreći o opasnostima koje se događaju zbog skandala sveti Pavao piše Korinćanima da zbog njihova grijeha pada u grijeh drugi brat radi kojeg je Krist umro.  Kad na taj način griješiš – sveti Pavao nastavlja – ti griješiš protiv samog Krista. No sveti Pavao se prisjeća svog vlastitog obraćenja kad je mnogo godina ranije išao u Damask Isus ga je zvao govoreći: „Savle, Savle – zašto me progoniš?“

Preko obraćenja svetog Pavla Bog potvrđuje svoju ljubav prema grešnicima. Pokazuje da je njegovo milosrđe moćnije od grijeha. Milosrđe ne ignorira grijeh i skandal jer milosrđe je ukorijenjeno u istinu. Ali u svom milosrđu i pravdi Isus je blizu svakoj osobi, zove svaku osobu po imenu, želi da ispovijede grijehe i bace ih u podnožje križa. Ako je osoba čak i krivac velikih skandala i iskreno traži oproštenje od Gospodina može biti siguran da su Isusove riječi istinite. Više je radosti u nebu zbog jednog obraćena griješnika nego nad 99 onih kojima ne treba obraćenje.

Ulazna molitva na svetoj misi pokazuje nam dobro kako bi se trebali odnositi prema skandalima u Crkvi. Sami moramo biti svjesni da nam treba milosrđe Božje. …

„…Prospi svoju milost na nas i učini da budemo dionici blaga nebeskog. Po Kristu Gospodinu našemu.“

„zvijezde padati s neba…“

A mi, kad idemo na hodočašće, mi zapravo idemo svatko sa svojim željama, sa svojim nakanama. Nekad idemo i zajedničkom nakanom – željom. A što je naša najveća želja? Što je to, zapravo, što želimo da nam se ostvari, da nam Bog ostvari, da nam Gospa isprosi?

I želimo li ono o čemu se toliko govori u ovoj Godini milosrđa – POTPUNI OPROST? A kako bi to mogli željeti, toliki vjernici, kad ne znaju o čemu se radi…

O čemu se, dakle, radi? Što je to POTPUNI OPROST? I jutros smo čuli da se za potpuni oprost treba „ispovjediti, pričestiti, izmoliti molitvu za papinu nakanu i proći kroz Vrata milosrđa!“ Samo to?!? Pa dobiti potpuni oprost i nije tako teško, čini se. ( prema jednom web izvoru jutros je 600 hodočasnika dobilo potpuni oprost. Hm…) Nedostaje ipak još jedan uvjet: nenavezanost ni na  laki grijeh. A taj uvjet je, priznat ćemo, jako teško ispuniti.

No, nisam odgovorila na pitanje što je to potpuni oprost. A da bi to shvatili moramo prije shvatiti da je Isus apostolima dao vlast da otpuštaju grijehe! („Kome otpustite grijehe bit će otpušteni, a kome zadržite bit će zadržani“.) Crkva, dakle, ima vlast otpuštanja grijeha.

Svaki grijeh ima i svoje posljedice. Kad je čovjek u smrtnom grijehu (svijesno, svojevoljno u velikoj stvari vrijeđa Boga!) onda se svojevoljno potpuno odjeljuje od Boga. A kad čovjek nije u zajedništvu s Bogom, onda je u zajedništvu s vragom – u paklu! Strašno. Ako se čovjek za svoj grijeh iskreno kaje i ispovjedi on zadobiva milosrđe Božje (ne, dakle, i onda kad se ne kaje) i ponovno zajedništvo s Bogom, ali neke posljedice grijeha još ostaju.

Svaki naš grijeh zaslužuje i VREMENITU KAZNU.  Ako tu kaznu za počinjene grijehe „ne odradimo“ OVDJE, na zemlji, onda ćemo je „odslužiti“ U ČISTILIŠTU. Ne zaboravimo da stoga postoji i čistilište kao – zahtjev Božje pravde, da se očistimo od svega onog što nas još od Boga dijeli. E sad, dolazi ovaj izvanredni dar – potpunog oprosta. Crkva, koja ima vlast udijeliti oprost – ima vlast dati vjernicima mogućnost da dobiju oprost i od tih vremenitih kazna za grijehe koje su ispovijedili, ali za njih nisu „odslužili vremenitu kaznu“. Crkva, osim što ima vlast odriješti nas u ispovijedi od grijeha, vratiti nam stanje milosti, također ima i vlast dati nam POTPUNI OPROST OD TIH VREMENITIH KAZNI koje smo zaslužili svojim grijesima, a za to propisuje i određene uvjete. Ova godina jedan uvjet vezuje uz čin 1) prolaska kroz „vrata milosrđa“, ali to nije jedini uvjet. 2) Potrebno se ispovjediti 3) pričestiti 4) izmoliti molitvu za papinu nakanu (npr. Vjerovanje, Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu) i što je najteže 5) ne biti navezan ni na mali grijeh! (Imati želju ne griješiti ni u maloj stvari. Svoju volju potpuno htjeti uskladiti s voljom Božjom…) E, to nije lako. Ali nije nemoguće.

Je li nam se danas želja ostvarila? Jesmo li dobili koju milost od Boga? Možda POTPUNI OPROST? Ne zaboravimo da potpuni oprost možemo, ako iskreno želimo dobiti i SVAKI DAN! Kako? Tako da npr. umjesto prolaska kroz vrata milosrđa – pobožno razmatramo Bibliju pola sata + 4 ostala navedena uvjeta. Crkva je i uz taj čin vezala potpuni oprost. I kao što se postavio natpis u Sinju, nad ulaznim vratima: „VRATA MILOSRĐA“, da nas podsjeti na milost koju možemo dobiti – ako hoćemo – tako isto, mogli bismo tako NPR. svatko sebi i na Bibliju zalijepiti natpis: „KNJIGA POTPUNOG OPROSTA“ i tako se podsjetiti milosti koju možemo primiti SVAKI DAN… (Više  o potpunom oprostu)

Hodočasnici iz Rame

A nije mala stvar zadobiti POTPUNI OPROST za vremenite kazne koje smo zaslužili zbog svojih grijeha.

I da – potpuni oprost koji možemo zadobiti ostvarivanjem navedenih uvjeta možemo namjeniti za SEBE, ali i za jednog od POKOJNIKA. Svaki dan – možemo zaslužiti po jedan potpuni oprost. Svaki dan možemo prazniti čistilište, slati duše u raj.

Dani prolaze. Godine prolaze. A koliko smo tih oprosta do sad zaslužili? Možda jedan, možda ni jedan. Ako se tek učimo hodati s Isusom, tek se učimo i odvajati od grijeha, od navezanosti na ovo na ono… No možemo se nadati da će s vremenom biti bolje. Možemo to željeti. Možemo željeti da želimo. S vremenom, naše će želje biti sve više u skladu s Isusovim („budi volja Tvoja“…) i sve ćemo manje biti navezani na grijeh, i sve više biti u mogućnosti zadobivati te potpune oproste koje nam stoje na raspolaganju kao neprocjenjivo blago, ali blago kojim se ne koristimo kako bi mogli…

Recimo i drugima za to blago oprosta koje postoji, jer jedino tako mogu ga početi i tražiti.

I drugi put kad budemo gledali zvijezde u noći i budemo se sjetili zvijezda padalica i dječjih želja – sjetimo se da naš Bog koji je Živi Bog može ispuniti svaku našu dobru želju. Sjetimo se da smo stvoreni za nebo i  molimo Ga da naše želje budu sve više nalik Njegovima…

nastavak članka:

Euharistijsko čudo u mjestu Sokółka direktan je poziv svima nama, podsjetnik da je u svakoj crkvi gdje god se nalazi Presveti oltarski sakrament i gdje god se slavi sveta misa – u euharistiji prisutan uskrsli Isus. On je tu da ozdravi našu dušu i tijelo te nas ravnim putem vodi u nebo. Trebamo se stoga vratiti Isusu, sudjelovati u žrtvi svete mise i klanjati mu se u Presvetom oltarskom sakramentu. „Kako je to ugodno“ piše Ivan Pavao II provesti vrijeme s Njim kao njegov Ljubljeni učenik. Ako se u naše vrijeme kršćanin mora razlikovati od svih ostalih po „umijeću molitve“ kako možemo ne osjećati uvijek iznova da vrijeme provodimo u duhovnom razgovoru, u tihoj adoraciji  ljubavi prema Isusu prisutnom u Presvetom Oltarskom sakramentu? Kako često, draga braćo i sestre, sam i sam to osjetio i otud crpio svoju snagu utjehu i pomoć.“ (EE, 25)

Tek kad ispovjedimo svoje grijehe u sakramentu Božanskog milosrđa i to sa iskrenim kajanjem i čvrstom odlukom da ćemo popraviti štetu – onda je omogućeno Isusu da uđe u naše srce i ozdravi naše duše i tijela. Jednom kad nam Isus oprosti grijehe On nas može ozdraviti svojom ljubavlju u otajstvu euharistije.

Primajući svetu pričest jest najdublje iskustvo jedinstva sa Uskrslim Isusom koji nas želi ozdraviti naše tijela i duše. No ovo jedinstvo ne može se postići ako smo u stanju teškog grijeha.  Zato nas sv. Pavao opominje da svatko sebe ispita prije nego jede od tog kruha i pije od te čaše.  (1 Kor 11, 28-30). Tako, u njegovoj enciklici o euharistiji Ivan Pavao II ponavlja riječi sv. Ivana Krizostoma: „Ja također podižem svoj glas, molim, i preklinjem da nitko ne pristupa stolu sa pokvarenom savješću. Takav čin, u stvari, nikada nas ne može ujedinit s Bogom…  Ako je savjest kršćanina opterećena ozbiljnijm grijehom onda je put obraćenja kroz ispovijed nužan za potpuno sudjelovanje u euharistijskoj žrtvi.“ (EE, 36-37)

Bogu je sve moguće (Mk 10,27)

Nedavno sam susreo doktora koji mi je govorio o načinu na koji on liječi svoje pacijente. Prije nego im propiše farmaceutske lijekove on bi im u predhodnom razgovoru predložio da ostvare osoban odnos s Bogom. Ohrabruje ih da oproste svojim neprijateljima, da ne pridržavaju loše osjećaje prema drugima, da prekinu sa okultnim praksama i iznad svega da se oslobode svake ljutnje na Boga zbog bolesti, nego naprotiv da Bogu zahvaljuju i za to iskustvo te Njemu prikažu sve svoje trpljenje i bolest. Ohrabruje svoje pacijente da odu na sakrament ispovijedi, da ispovijede Bogu svoje grijehe, da se pokaju za njih, odluče popraviti štetu, i da prihvate Isusa u svoje srce u Svetoj pričesti.

Doktor mi je pokazao medicinske dokumente koji potvrđuju začuđujuća ozdravljenja pacijenata a koja su izgledala neizlječiva i to nakon što su prekinuli s grijehom i pomirili se s Bogom  odstranuvši iz svojih srdaca sve ono što blokira djelovanje Božje ozdravljujuće ljubavi. Svojim vlastitim očima vidio sam rendgenske snimke koje su napravljene prije i poslije posljednje faze oboljenja od raka. Skupina nalaza pokazuje nevjerojatnu činjenicu gdje su pluća obnovljena nakon što su bila prije nekoliko godina otklonjena; drugi opet nalazi pokazuju obnavljanje dijela mozga… Vidio sam i mnoga druga ozdravljenja koja su za znanost neshvatljiva.

Za Boga je sve moguće, ali mi moramo upamtiti da je izvanjsko ozdravljenje samo vanjski znak nečeg daleko važnijeg, a to je duhovno odzravljenje.

Ako odbacimo svaku vrstu grijeha, drugima sve oprostimo i stavimo sebe potpuno na raspolaganje Božjem milosrđu sigurno ćemo postići duhovno ozdravljenje i ponovo ćemo se naći na putu spasenja. Isus nas onda opet može izliječiti tjelesno i tako i drugima dati znak o više važnom duhovnom ozdravljenju: oslobođenju od ropstva grijehu i sotoni.

Bog ne ozdravlja svakog tjelesno, ali svakog će ozdraviti duhovno ako mu samo dopustimo da to učini. Ponekad pojedince poziva na posebnu misiju. On ne otklanja tjelesne poteškoće nego ih u nekim slučajevima ostavlja kako bi se mogli sjediniti s Njim u Njegovu tpljenju za obraćenje i spasenje velikih grešnika.

Isus je umro i uskrsnuo za sve. On grli svakoga sa neograničenim milosrđem. I  najveći grešnici imaju pristup njegovu milosrđu. Samo oni koji preziru i odbijaju njegovo milosrđe ne mogu biti spašeni.

Kako bi postigli da nas Isus ozdravlja moramo najprije ispovijediti svoje grijehe u sakramentu ispovijedi a onda nakon primanja pričesti moramo mu povjetiti cijeli svoj život tako da Isus može biti naš jedini Gospodin i najveća ljubav našega života.

Nadalje, moramo radikalno promijeniti naš put i naše navike. Da bismo to učinili moramo napraviti dnevni red i odrediti vrijeme za molitvu, rekreaciju i odmor. Naša dnevna molitva bi trebala uključivati Gospinu krunicu, krunicu Božanskom milosrđu i čitanje Svetoga pisma. Kad je moguće savjetujem i dnevnu svetu misu te klanjanje pred Presvetim sakramentom. Ono najvažnije što treba biti obdržavano jest biti uvijek u stanju milosti Božje (bez teškog grijeha), jer ako je netko u stanju teškog grijeha to je najveća duhovna tragedija u kojoj se netko može naći. Mora postojati čvrsta odluka da se ispovijedi čim se teže sagriješi.

autor članka (i glavni urednik časopisa) O. M. Piotrowski

Izvor: časopis Love one another, 2012, br23

– Zdeno, meni je ovo jedna od boljih priča koje sam čuo u zadnje vrijeme. Smijem li ja to objaviti? – pitam Zdenu dok pijemo piće u kafiću Victoria u Ježdovcu.

– Ma, objavljuj… što to mene briga. Ja sam ti ispričao kako je bilo… – smije se Zdeno.

Meni oči pune suza jer sam dirnut jednom toplom ljudskom pričom. Istinita priča je to o ratu, ljudskosti, životu…

Kada je Zdeno iz Ježdovca počeo pričati svoju priču, nisam ga odmah shvatio o čemu priča.

– Tako sam ti ja svoga Markana nosio 40 kilometara na leđima za vrijeme Oluje. – započeo je svoju priču Zdeno.

– Našao ga na putu i stavio ga na leđa. – nastavlja Zdeno, a ja slušam i ne shvaćam koga je on to nosio 40 kilometara.

– Čekaj, jel’ bio ranjen? – pitam ja jer sam mislio da se radi o nekom vojniku.

– Nije bio ranjen. Ma, ispao iz traktora i ja ga stavim na leđa i krenem ga nositi. Još su mi neki onako znali u šali dobaciti: “Što će ti taj četničić?”, a ja njima odgovaram: “Samo vi svoj posao!” i nastavim ga nositi dalje. – priča dalje Zdeno.

– Kako misliš ispao iz traktora? – pitam ja.

– Pa, kada su se Srbi povlačili za vrijeme Oluje, taj malac je ispao iz traktora dok su se njegovi povlačili. Dijete stoji samo na putu i gleda okolo sebe. – odgovara Zdeno.

– Koliko je imao godina? – opet ja pitam.

– Negdje oko četiri, pet godina. Uglavnom, ja sam ti njega nosio cijelo vrijeme i nisam ga ispuštao iz vida. Valja dijete spasiti.

I tu kreće ta istinita priča o stvarnom životu i stvarnim ljudima, a ja ću je pokušati ispričati onako kako ju je meni ispričao Zdeno. Kažem da ću je pokušati ispričati jer je ovu priču nemoguće ispričati. Nju treba slušati srcem i teško ju je ispričati riječima.

•••

Negdje kod Bihaća, na samoj granici, neka žena pruža ruke prema Zdeni koji je u odori hrvatskog vojnika:

– Marko! Marko! – kroz suze viče žena.

– Jel’ to tvoj mali? – pita Zdeno

– Jest, moj je mali. – odgovara žena.

– Evo ti ga onda. – skida sa svojih leđa Zdeno klinca kojega je nosio 40 kilometara i pruža ga zabrinutoj majci.

– Daj reci kako se zoveš? Kako ti je ime? Da znam tko mi je sina spasio! – dovikuje žena kroz gomilu dok je uzimala svoga sina u naručje jer je već gužva i puno je naroda okolo.

– Zdeno mi je ime. – odgovara joj Zdeno.

Prošlo je mnogo godina od tada i Zdeno je to skroz ostavio iza sebe, kad prije nekog vremena zaustavlja se auto ispred njegove kuće i izlazi čovjek i zvoni na ulazna vrata Zdenine kuće.

– Jesi li ti Zdeno? – pita čovjek Zdenu.

– Ja sam Zdeno. – odgovara Zdeno.

– E, netko bi htio s tobom razgovarati. – kaže taj čovjek Zdeni.

– Ja sam Marko. – kaže kroz smiješak odrastao momak Zdeni.

– Reci Marko, kako ti mogu pomoći? – pita ga Zdeno jer ne prepoznaje tog zgodnog momčinu koji stoji ispred njega.

– Ti mene ne prepoznaješ? – pita Zdenu ta momčina koja stoji ispred njega.

– Nemoj se ljutiti, ali ne znam te. – odgovara Zdeno i za to vrijeme vidi kako Markova majka sjedi u autu i istovremeno se smije i plače.

– Sjećaš li se Bihaća 1995. godine? – pita Marko Zdenu.

– Sjećam se. – odgovara Zdeno.

– A jel’ se sjećaš onog klinca što si ga našao na putu i nosio ga na leđima do Bihaća? – opet pita momak.

– Sjećam se. Kako se ne bih sjećao. – odgovara Zdeno.

– E, ja sam taj klinac. – kaže Marko.

– Vidi njega, prava momčina. Nek si mi živ i zdrav. – odgovara Zdeno još uvijek zatečen onime što se događa.

– Imam jednu molbu za tebe, ako bi mi htio učiniti. – nastavlja Marko.

– Reci, Marko moj. Samo reci… – odgovara Zdeno dok ga preplavljuju emocije.

– E vidiš, ja se uskoro ženim i htio bih da mi ti budeš vjenčani kum. – kaže kroz smiješak Marko.

– Ma, vrlo rado, ali ja ti nemam para. – kaže Zdeno.

– Nije te nitko pitao za pare. Ja bih htio da mi ti budeš kum, a za pare te ne pitam. – kaže Marko Zdeni.

Zdeni u tom trenutku u sjećanje naviru misli kako je 1995. našao izgubljenog klinca od nekih četiri, pet godina starosti kako stoji na putu. Sjeća se njegovih očiju kako mirno promatra vojsku koja prolazi pored njega. Iako je rat prljav i mnogi su tada bili na putu izgubiti dušu, Zdeno nije htio prestati biti čovjek. Sjeća se kako je uzeo tog klinca na svoja leđa i nosio ga punih 40 kilometara ne bi li mu spasio život. A sada taj klinac stoji ispred njega i traži ga da mu bude vjenčani kum. Nije to više onaj mali klinjo, nego prava pravcata momčina.

Zdeno u tom trenutku ne zna je li Markov otac živ, nestao ili je poginuo u ratu kao srpski vojnik. Čak i da su bili na suprotnim stranama, Zdeno je siguran da je taj čovjek iz časna i poštena roda jer ne pada jabuka daleko od stabla. Da su neka druga vremena bila, možda bi Markov otac i Zdeno bili prijatelji i poticali jedan drugog da budu dobri ljudi.

– Ma, može. Vrlo rado ću ti biti kum. – odgovara Zdeno dok osjeća nekakav ponos što je taj klinjo izrastao u takvu momčinu.

– Jedino, svadba je u Banja Luci. Nadam se da to nije problem? – pita Marko.

– Kako će biti problem? Nemam ja problema s time. Dolazim sigurno. – sretan je Zdeno što ispred njega stoji dokaz njegove ljudskosti.

Svadba je bila vrlo bogata i uzvanika je po Zdeninoj procjeni preko 500. On se nikada nije pretjerano opterećivao materijalnim stvarima, ali je ipak kao izbjeglica iz Bosne uspio, zahvaljujući radom svojih ruku, napraviti solidnu kuću koju sebi ne bi mogli priuštiti niti mnogo bogatiji od njega.

No, kod nekih Srba postoji narodni običaj dok traje skupljanje darova prilikom svadbe i tada se, makar od strane najbliže rodbine, javno govori koliko je tko darivao mladence. U takvim situacijama, obično kum, da bi sačuvao svoju čast, daruje koliko god može. Ovaj puta je kum Zdeno i iako nije siromašan i uspio se skućiti, ipak nije pri nekim velikim novcima. On sam od sebe nije opterećen materijalnim stvarima jer zna da je svakome skupljati blago na Nebu. Isto tako, niti Marko nije opterećen materijalnim stvarima i nije Zdenu uzeo za kuma zbog novaca, ali zbog čuvanja časti svoga kuma odlučuje pripomoći.

– Evo ti ovdje 50.000 maraka i kume, sve ih stavi na tacnu da mi se ne osramotiš. Ipak si ti moj kum. – govori Marko dok stavlja ogromnu svotu novaca Zdeni u džep.

– Dobro kume. – smije se Zdeno i napravi tako kako mu je Marko rekao.

Kako večer odmiče, tako Marko želi da se njegov Zdeno osjeća što je moguće ugodnije.

– Mogu li ja kume naručiti jednu pjesmu za tebe. – pita dobro raspoloženi Marko svoga kuma Zdenu.

– Ma, kume, ne treba meni nikakva pjesma kada je meni srce puno, a duša mi pjeva što sam tu s tobom. – govori Zdeno.

– Ne, ne, kume. Ja bih htio tebi naručiti jednu pjesmu. Neku za tvoj gušt. Baš za tebe. Neku koja je tebi osobito draga. – ustrajan je Marko.

– Hm, meni pada na pamet samo neka pjesma za provokaciju. – smije se Zdeno.

– Joj, nemoj kume provokaciju. Reci koju želiš pjesmu. – smije se i Marko.

– Daj neka onda sviraju Miljacku. – govori Zdeno računajući da nikome od uzvanika ne bi trebala ta pjesma smetati.

– Može kume, nego koju si htio pjesmu za provokaciju? – radoznao je Marko.

– Ma, ja mislio da mi odsviraju Lijepu Našu. – smije se Zdeno.

– Lijepu Našu? Što ne kažeš? Ma, može… – odlazi Marko do bine i dogovara s glazbenicima želju.

– A sada, za mog kuma Zdenu, jedna pjesma samo za njega. Ustanite svi i nazdravite. – govori Marko.

Dok se cijela svadba digla da nazdravi Zdeni uz pjesmu koju mu je naručio njegov Marko započinje hrvatska himna, Lijepa Naša. Dok su još svirali taktove Lijepe Naše glazbenici kreću svirati Miljacku u kojoj se čuju riječi pjesme: “’Ko bi rek’o čuda da se dese…”.

Nitko od uzvanika nije ovo pogrešno shvatio jer su svi znali priču o jednom malom dječaku, koji se izgubio u vihoru rata i jednom vojniku koji je pokazao ljudskost kada je trebalo.

Nekima su suze krenule i u nutrini svoje duše su makar na trenutak htjeli biti kao njih dvojica. Voliti svoje, a poštivati tuđe. No, iznad svega, htjeli su biti kao njih dvojica koji vole čovjeka i Boga se boje. Biti prije svega ljudi.

…

Tekst: Elvis Duspara

izvor: Nacija

…

Prva Crkva je rođena pod križem, kad je dobila Mariju za majku, kad je dočekala silazak Duha Svetoga… Nakon toga je nastavila koračat u vjeri i otkrivala Božju volju, korak po korak. Između ostalog to bi značilo da je trebala otkrit i kako se organizirat da bi mogli fiunkcionirat kao jedna ljudska zajednica. Zato vidimo da dolazi do podjele dužnosti i vidimo da se APOSTOLI posvećuju ISKLJUČIVO PROPOVIJEDANJU a onda biraju sedmoricu đakona koji se posvećuju posluživanja i djelima MILOSRĐA. I tu je sadržano jedno učenje koje je značajno i danas, a to je da prvo dolazi NAVJEŠTANJE – dakle, duhovno djelo milosrđa, NAJVEŠTAT DRUGIMA VJERU U KRISTA, a onda nakon toga dolazi BRIGA ZA TIJELO. I DANAS JE ISTO POSLANJE PRED NAMA.

Današnji svijet to, međutim, želi izokrenuti pa bi htjeli svest kršćanstvo na jedno socijalno filantropsku instituciju koja se bavi  tjelesnim djelima milosrđa, a potpuno zanemari i izda ono poslanje da navješta Krista. Dapače, to je danas sablazan – da se navješta Krista kao jedinog Spasitelja, a kršćanstvo kao jedinu pravu vjeru, a to je najveće djelo milosrđa koje možemo u današnjem vremenu i u bilo kojem vremenu učinit i to je ono prvo što trebamo imat na umu. Zato Crkva osim tjelesnih djela milosrđa razlikuje i DUHOVNA DJELA MILOSRĐA – gdje se prije svega misli na spasenje duša i kad bi se našli u nekim krajnjim situacijama i kad bi morali birat između toga – da li nekom spasiti život npr. kod utapanja ili spasiti nekom dušu – da je na samrti i da se treba ispovjedit – onda bi trebali dati prednost duši, da se čovjeku spasi duša. To je današnjem svijetu teško čut i prihvatit – da VJEČNI ŽIVOT ima prednost pred ovozemaljskim životom, zato jer smo nesvjesno uvučeni u ovozemaljsku logiku razmišljanja da život završava sa ovozemnim životom i da nema ništa izvan ovog života, dapače razmišljanje o onostranom ispada kao bijeg  i izdaja odgovornosti koju imamo prema svojim suvremenicima i prema današnjem životu i zato nam se nameću osjećaji manje vrijednosti i neki kompleksi kad se govori o propovijedanju, o najveštanju, o apostolatu. Mnogi kršćani zaziru od toga jer ‘‘ja sam uviđavan, ja sam tolerantan, snošljiv, u skladu s onim što moderni svijet očekuje od mene, ja nikom neću nametat svoje” i onda se dogodi da mi šutimo, a da duše oko nas propadaju. Bog će pozvat na odgovornost ne samo njih zbog tog što su oni zakazali nego će pozvati na odgovornost i svakog od nas što smo propustili učinit nešto, nismo govorili kad smo trebali govorit, propustili smo učinit što smo trebali učinit da ljudima pokažemo istinu – to je prvo poslanje ne samo nas svećenika nego se to odnosi na SVE KRŠĆANE. Poziv svih kršćana je da budu kršćani, da budu Kristovi, to je njihov početak, njihova punina, njihov konačni cilj. Sve ono drugo je dodatno: hoće li netko bit u braku, hoće li bit u redovništvu, posvećenom životu, – to je sukendarno. Prvi treba biti Krist. On treba biti prva ljubav. Mi moramo živjet za Krista. I ovaj život položit za njega. To danas nije jednostavno jer ne živimo više u jednom homogenom društvu koje je oblikovano kršćanstvom u kulturi, u običajima, u ponašanju, u razmišljanju nego živimo u jednom demogafskom ili pluralnom društvu i evo mi susrećemo ljude koji su samo naizgled ili se samo formalno zovu kršćanima, a u biti su SLJEDBENICI RAZLIČITIH SVJETONAZORA, U PRAKSI SU POGANI, materijalisti, naturalistii sl. Ali svakako ŽIVE ZA LOGIKU OVOGA SVIJETA kao da je ovaj život zadnji život i ako se još formalno drže vjere to je više iz praznovjerja, to je više zbog toga jer za svaki slučaj dobro je još sačuvat 10%, 5% ili 1% vjere jer evo ako Bog slučajno postoji da me ne bi kaznio za vrijeme ovog života, da ne bi dopustio da mi nešto krene po krivu da se ne bi ispunili moji planovi koje sam zamislio. I danas je teško donosit ono što Krist donosi. Nije problem donosit Krista kao jedinog Spasitelja. Problem je donijeti ono što to znači u praksi, što to znači u moralnom životu. Svaka vjera, ako želi biti potpuna ona mora imat tri djela: 1. ono u što se vjeruje, 2. način kako se Boga štuje – bogoštovlje i3. kako treba živjeti – tj. moral.

Kad mi danas gledamo MORAL vidimo da se ne govori o tome kako bi jedan kršćanin trebao živjeti. Ispada kao da mi sve to znamo i onda zato što ogromna većina to ne živi – najbolje šutit, da ne stvaramo probleme, a u biti se događa da onda šuteći nakon nekog vremena ljudi shvate da je to normalno da čovjek može biti kršćanin a da to ništa ne utječe na njegov praktični život, na njegovo razmišljanje, na njegovo ponašanje. I onda svatko razmišlja kako mu se sviđa, živi kako mu se sviđa i zato imamo ono što  imamo. Zato je potrebno napraviti jedno razlučivanje već na zemlji – jaraca i ovaca, razučivanje između onih koji žele biti kristovi i onih koji to ne žele. To možemo vrlo dobro učinit kad se progovori o moralu. Moral, posebno spolni moral, svakome teško pada i kad mi tu pokrenemo pitanje vidimo da se o tome uglavnom šuti, da ljudi ulaze u brak, a ne znaju ništa. Šutimo o tome da su predbračni odnosi grijeh, jer vidimo da većina krizmanika, mladih…žive ne poštujući Božje zapovijedi i imaju predbračne odnose pa i žive skupa i OKO TOGA SE VIŠE NITKO NE SABLAŽNJAVA (!) jer je to postala jedna proširena pojava. Međutim to je SMRTNI GRIJEH. Čovjek u takvom stanju ide u pakao i sviđalo se to nama ili ne, šutjeli mi ili ne šutjeli to je tako. Samo je pitanje kako će se onda rasporedit odgovornost. Oni koji su u smrtnom grijehu, idu u pakao a i oni koji šute, prije svega mi svećenici, njihvoi roditelji, oni drugi koji su njima poslani – AKO ŠUTE TAKOĐER SU SUUČESNICI GRIJEHA i oni zavrijeđuju kaznu zbog toga .

MORAL U BRAKU…  Danas, nakon 40-50 godina vidimo da su se obitelji prepolovie po pitanju djece, svele su se na nulu, a da je prije bio prosjek najmanje 5 djece. Zašto se broj snizuje? To nije samo pitanje statistika, nego je to pitanje moralnog života. KONTRACEPCIJA je postala SASTAVNI DIO BRAKA (!). Oni koji se zovu kršćani koriste razne oblike kontracepcije – kao što su spirala koja je abortivna i kontraceptivna, kao što je pilula koja je također abortivna i kontracepcijska, koriste kondome i druge stvari… pa čak i prirodne metode za reguliranje potomstva, samo DA NE BI IMALI DJECE, jer se boje da ne bi ugrozili svoj KOMOD, STANDARD, svoj komfor. Rezultat je smanjenje djece. I tomu trebamo dodat još i POBAČAJ, koji je UBOJSTVO. A to je nešto što se događa i što se događa i što sve nas dovodi u situaciju da smo mi u jednom kolektivnom stanju bolesti i da smo kao Crkva oslabili tim ‘bolestima’ tj smrtnim grijesima. To čini da mi kao Crkva više nemamo snage, da smo skoro na izdisaju.

Jedan egzorcist je sebi postavio pitanje zašto su prije egzorcisti mogli samo sa jednim egzorcizmom itjerati zloduha, a sad treba mjeseci i godine egzorcizma da bi postigli to isto. On kaže da tumačenje dokojeg je došao jest smo mi danas u situaciji bolesti i KOLEKTIVNE SLABOSTI i zbog toga jer se moć izganjanja zloduha događa u ime VJERE CRKVE ta moć je PUNO MANJA nego li je bila prije. I to je dakle situacija u kojoj se mi nalazimo. I zato ne obdržavanje moralnih zakona Božjih je jedan možda najvidljiviji znak onog bolesnog stanja u kojem se nalazimo. I to je POZIV NA OBRAĆENJE. Ne možemo se mi zvat kršćani ako se upisujemo kao kršćani, ako idemo na misu, ako se zovemo kršćanima. Možemo se zvat kršćanima ako ŽELIMO ŽIVJET U SKLADU SA ONIM ŠTO NAM NALAŽE EVANĐELJE i to jasno traži žrtvu i konkretno ne samo da traži žrtvovanje za djecu, za obitelj nego traži i dodatnu ŽRTVU DA BUDEMO CRNE OVCE, DA IDEMO PROTIV VEĆINE, PROTIV STRUJE. Danas je normalno živjet u istospolnoj zajednici, a nije normalno imat brojnu obitelj. Danas se naši mediji izruguju brojnim obiteljima dok veličaju nastrane istospolne zajednice. To je naša stvarnost. Izabrat danas bit kršćanin, živjet po Kristovim zakonima znači ići protiv struje. To je ono dodatno – što nije jednostavno, što svakoga od nas opterećuje jer smo mi socijalna, društvena bića i kad znamo da ćemo zbog toga biti prezreni, odbačeni od većine, prozvani možda u medijima ako smo se u neem možda istakli, onda je to nešto bolno i to je ono što moramo PRIHVATIT.

Sveci su nam tu primjeri. Sv. Rafaela, jedna Španjolska svetica koja je osnovala jedan red, u određenom trenutku joj se dogodilo da su je njene sestre zbog zavisti, zbog borbe za vlast, zbog ljudskih pobuda koje nisu bile nadnaravne – odlučile da će one zauzet njeno mjesto, a nju će svrgnut i onda su je ne samo degradirale da postane portirka, nego su je još proglasile i ludom i onda se više nije govorilo o tom da je osnovala taj red nego su na nju zaboravili i nove setre koje su ulazile dolazile su sa uvjerenjem da je ona jedna luda časna. Čak je i njezin ispovjednik bio u tom uvjerenju da je ona skrenula. I ona je tako proživjela cijeli život, nekih 20 godina dok nije umrla. Kad je umrla u procesu za njeno proglašenje svetom to je bio jedan od glavnih razloga zašto je proglašena svetom – zato jer je sve to trpila i nosila IZ LJUBAVI PREMA KRISTU. I nije se protiv toga bunila. TO je ono – BITI DRUGČIJI OD LOGIKE OVOGA SVIJETA. Mi bi ljudski razmišljali: “pa to nije pravedno, potrebno se pobunit, potrebno je ispraviti nepravdu, potrebno je afirmirati svoje dostojanstvo, ja to znam bolje nego ove sestre koje su se tu nametnule, ja ću proširiti red, dovesti nova zvanja i slično” – međutim Bog ima druge planove. Bog je tu njenu žrtvu – da je ona bila prezrena, osramoćena, odbačena tih 20-ak godina svoga života upotrijebio da učini puno veća dobra koja njoj nisu za života bila vidljiva – ali je Bog u svojoj promisli i svemogućnosti učinio daleko više sa tom žrtvom, sa tim umiranjem sebi, nego da je postala uspješna i da je bila stalno na čelu svoga reda, cijeli svoj život. Zaboravljamo da je ono prvo što trebamo učinit – UDOVOLJIT BOGU i da On zna najbolje što treba učinit i kako se može postići najbolji učinak.

Zato se onda dogodi da kad zaboravimo na Boga da onda u biti tražimo sebe, pa iako smo krenuli sa najboljim pobudama da to bude za Boga i zbog Boga, da na kraju sve ono što činimo u ime vjere služi da bi ja IZVUKAO KORIST ZA SEBE, kao što su naši političari preko vjere i hrvatstva izvlačili za sebe korist, vršili pretvorbu i pljačku. I ako je potrebna lustracija onog vremena komunizma potrebna je lustracija i ovih 20 godina samostalne države. Tamo smo imali politički kriminal, da su ljude progonili zato što različito misle, a ovih 20 godina smo imali ekonomski kriminal – da su ljudi u ime hrvatstva i vjere PLJAČKALI SVOJ NAROD i upropastili nas ekonomski. To je ostavilo tolike obitelji bez posla i dovelo tolike obitelji u situaciju ekonomskog beznađa. To su GRIJESI KOJI VAPIJU PRED BOGOM. Pred tim se ne može zatvorit oči. Pred tim se ne može šutit. I to nije ugodno čut, ali je to tako. Mi vidimo danas da su oni ljudi koji žive u vanbračnoj vezi ili žive tako da su ostavili svoju ženu – kao naš gradonačelnik (St, 2011) i našli ljubavnicu i žive s njom – oni su u javnom grijehu i čine JAVNU SABLAZAN. Oni ne ogu pristupat pričesti, ali isto tako naši POLITIČARI koji su skoro jednoglasno, osim jednoga glasa protiv i jednog suzdržanog izglasali zakon protiv tzv. Diskriminacije, a u biti zakon koji je PROTIV OBITELJI, U PRILOG JEDNOSPOLNIH ZAJEDNICA iNASTRANOSTI oni su dakle glasali za ono što je protiv njihove savjesti i što je protiv njihove vjere koju ispovjedaju. Oni su tako učinili javni grijeh i javnu sablazan i sve takve političare, dok to javno ne opozovu i ne okaju NE BI IH SE SMJELO PRIPUSTIT  SAKRAMENTIMA. Ako je napuljski kardinal, čini mi se, zabranio MAFIJAŠIMA pripuštanje na pričest i drugim sakramentima dok ne iziđu iz mafije onda isto tako vrijedi i za naše političare koji su izglasali zakone koji su PROTIV MORALA I PROTIV VJERE i tako opteretili nas i sve buduće generacije. To je naša stvarnost i pred tim se ne može šutit. To se događa iz dana u dan.  …

(1. dio razmatranja; duhovna obnova, don Jozo Mužić)

Izvor: video snimka: duhovna obnova, 2011)

2. dio vidi na: Život u slobodi, a ne u ropstvu ucjenjivanja i izdaji Boga…

U petnaestom stoljeću, u državi Portugal.

Ko Ivan od Boga kasnije je znan

a u njem nam je primjer obraćenja dan.

Sa devet od kuće bježi ta narav živa,

pa u Španjolsku ode gdje pastir biva.

Mali lutalac odrasta i u vojsku se javi

pa je loših misli sve više u glavi.

Jednom su ga nedužna na vješala htjeli

al su istinu o njemu ipak uvidjeli.

Ipak protjeran bi iz vojnog okruženja

pa se u njem nešto polako mijenja.

Stupa u službu Karla Velikoga, kralja,

protiv Turaka se bori i živi kako valja.

Čini pokornička i bogoljubna djela,

kako bi okrijepio u boli potrebita tijela.

Nakon rata i trideset godina javi mu se želja

da u svoju zemlju ode, do svojih roditelja.

A kod kuće pustoš, roditelji nisu više živi,

dd tuge su umrli, pa on sebe sada krivi.

Kao pastir opet u Španjolsku se vraća

al ga srce vuče do većih zadaća.

U Afriku tad ide i robove pomaže,

živjeti za druge to mu je najdraže.

Da jednu obitelj spasi na posao ustaje

ceste popravlja i plaću za njih daje.

I nakon što težak život u Africi kuša,

u Španjolsku se vraća, ispovjednika sluša.

I dobro mu krenu to što tamo radi

slike i molitvenike prodaje u Granadi.

A na veliko slavlje okupilo se mnoštvo ljudi,

pa se i u njem želja za Riječju Božjom budi.

Ni slutio nije što će bit tog dana

u Granadi, na slavlje svetog Sebastijana.

I tako ga posao prodaje slika i molitvenika

uvede u crkvu da čuje glasovita propovjednika.

Bile su to riječi svetog Ivana iz Avile

Što su snažnu promjenu u njemu učinile.

Ganut do suza iz crkve ide van i plače

zbor grijeha žali, Boga želi voljet jače.

Koji ga vidješe bacaše na nj blato

a on je u sebi Bogu zahvaljivao za to.

Za grijehe je bio spreman pretrpjeti i više

ne mari što ga luđakom proglasiše.

Kad kući dođe razda sve što ima

na radost siromašnima i bolesnima.

Novim žarom za Boga i bližnjega gori

u bolnicu odlazi i bolesne dvori.

Nakon godinu dana Družbu osniva

gdje pobožnoj braći tu želju otkriva.

Po savjetu Gospinu ta Dužba nastane

i s njom nova nada bolesnicima svane.

A da bi kupljena bila i kuća im prva

s braćom vrijedno radi i prodaje drva.

Tu će sad u miru bolesnike njegovati

a da je Ivan Božji to i narod shvati.

Kad požar nasta svi su bez daha

al on u vartu ulazi bez imalo straha.

…

Bitka za taj život bez uspjeha je bila

a i njega samog groznica je uhvatila.

Razboli se nakon dvanaest godina službe

i oprašta se polagano od svoje Družbe.

Na put dušu sprema do nebeskog slavlja

a braći u nasljeđe primjer ostavlja.

Primjer kako se Bogu u  bratu služi

I kako se s Isusom na taj način druži.

Za života je Ivan i strog i radostan bio

u molitvi i radu Bogu omilio.

U pedeset petoj umire, u vjeri i nadi,

u ljubavi za Boga, u gradu Granadi.

Da bolestan čovjek sliku Krista skriva

i Ivanov život živ podsjetnik biva.

IVANE OD BOGA,  BRATE,  REDOVNIČE,

TVOJA LJUBAV JE NA DJELU

TO NISU PRAZNE PRIČE.

ČUJ MOLITVE SVOJE KRŠĆANSKE BRAĆE

PA DA MILOSRĐE UPOZNAJU

KROZ MNOGE NEDAĆE.

NA DAN BOŽJEG SUDA TI MOLI ZA NAS

DA ISUSU S DESNA BUDEMO,

DA U NJEM VIDIMO SPAS.

]]>